Lepe mlade joči Božice Brkan na krapinskom recitalu

Dramska umjetnica marija Lamot izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Dramska umjetnica Marija Krpan izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak

U okviru Tjedna kajkavske kulture na Recitalu kajkavske poezije u Krapini u srijedu 11. rujna 2019. dramska umjetnica Marija Krpan izvela je pjesmu Božice Brkan lepe mlade joči. Izvedeno je ukupno 37 pjesama od prijavljenih 269 i 79 uvrštenih u zbornik Na fljetne se obrnul tie kotač, prema odabiru prosudbenog povjerenstva Radovan Novina, Dragica Ferjanović i predsjednice Marija Lamot, koja u uvodniku Ustrajnost u traženju i očuvanju traga, uz ostalo, piše:

(…) Stihovima imaš lepe mlade joči/ mi je jotec govoril/ gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti/ i ono kej on videti nemre više/ i kak je mene nadoštrukati dale/ od tam de on videti ne mogel pjesnikinja Božica Brkan u pjesmi „Lepe mlade joči“, kao da nadopunjuje  razmišljanja o tragu, tragovima koje ostavljamo jedni u drugima. „ Nauči gledati stvari i očima onih koji ih više ne mogu vidjeti“ (Luigi Pirandello). U najširem smislu kultura, umjetnost i poezija slijede i otkrivaju tragove, povijesne i vlastite. Biti na tragu znači pronaći i očuvati ono što je uistinu vrijedno: izvornost jezika, ljepotu riječi. (…)

Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak
Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja Mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan
lepe mlade joči

imaš lepe mlade joči
bi mi rekel joča saki put gda bi mi pružil jiglicu
naj bi mu konec napelala
gda je imel nekej za zašiti
(a vušicu je ne bi nikak mogla najti
komej)
jel da mu kakvu grdu šprajnu z negvoga gatera od pile
jel klade
zvadim z prsta jel z čela kak mu se gda kam zapiknula
takov je to posel bil
(a gumbe bi si na plavomu radničkomu odelu zašil z tenkem drotom ne ga ni trebalo navadžati
da mu je ni klade ne bi mogle otrči)
a kak se ne bum gda ne vidim
setila da kak ne bi vidla gda imam lepe mlade joči
kak mi je tatič govoril
če sem več i onda
(celi je život još bil pred denu)
imela dioptriju triput vekšu neg on
(i zgledelo je da i on i ja govorimo kantidrago
da se samo tak šalimo mej sobu)

imaš lepe mlade joči
si velim gda mi se pričini da ne vidim ono kej bi baš imela za videti
imaš lepe mlade joči
si govorim
(gda nemrem videti to kej bi štela)
i gleč gleč samo gledi
negda buš i vidla i sprevidla
(če samo opsebe bu ti se najemput vkazalo)

imaš lepe mlade joči
mi je jotec govoril
gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti i ono kej on videti nemre više
i kak je mene nadoštukati dale
od tam de on ne videti mogel

20160906 – 20160917 – 20160918 20170302 – 20170310 – 20170420

Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko Brezak
Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko Brezak
Prije tradicionalnoga finala Popoveke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak
Prije tradicionalnoga finala Popovke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak

20190912

Nikak se dočasiti u kolumbijskom časopisu Sombralarga

Kako informira DHK, „poznati kolumbijski časopis Sombralarga u najnovijem broju donosi po jednu pjesmu petero suvremenih hrvatskih pjesnika zastupljenih u knjizi Encuentros (Bogota, Escarabajo Editorial), koju su u ožujku 2018. u glavnome kolumbijskome gradu uspješno predstavile  Božica Brkan (jedna od zastupljenih autora) i priređivačica i prevoditeljica knjige Željka Lovrenčić. Od dvanaest autora zastupljenih u ovoj panorami, vrlo čitani književni on-line časopis ovom prigodom predstavlja Ernesta Fišera, Nikolu Đuretića, Božicu Brkan, Dragu Štambuka i Dunju Detoni Dujmić. Njihove su pjesme popraćene lijepim fotografijama koje potpisuje Camilo Hortúa.“

S weba
S weba kolumbijskog časopisa Sombrlarga

Uz druge autore pjesme, Božica Brkan predstavljena je pjesmom De ninguna manera pude encontrar tiempo libre (Nikak se dočasiti).

pjesme
Kajkavska pjesma Nikak se dočasiti na španjolskom, u prijevodu Željke Lovrenčić

20190911

Linkovi

http://dhk.hr/medunarodni-projekti/hrvatska/hrvatski-knjizevnici-i-svijet-kolumbija

http://www.sombralarga.com/articulo.php?numeroArt=15&articulo=148

Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.

50 godina Susreta riječi od Poznanovca do Bedekovčine

Ove godine Susret riječi u Bedekovčini puni pola stoljeća. Jedna od najstarijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj obljetnicu je, uz uobičajeno ocjenjivanje pjesnika i čitanje mladih pjesnika sa godišnjim zbornikom na Bedekovčanskim jezerima u subotu, započela u petak u Poznanovcu okruglim stolom koji su vodile članice ocjenjivačkoga suda Kristina Špiranec i Matea Filko Srebačić te čitanjem odabranih pjesama iz različitih godišta u izvedbi Mirele Videk Hranjeci Matea Videka, a glazbena gošća bila je na Susretu pjesnika i recitatora također nagrađena pjesnikinja Lidija Bajuk.

S okrugloga stola u Poznanovcu o 50 godina Susreta riječi / Fotografija Miljenko Brezak
S okrugloga stola u Poznanovcu prisjećanja o 50 godina Susreta riječi / Fotografija Miljenko Brezak

Zašto u Poznanovcu? Zato jer su mladi ljudi predvođeni Željkom Bajzom u tome malenom selu pokrenuli svojevrsnu karavanu pjesnika i recitatora koja je poeziju autora doslovce iz cijele ondašnje Jugoslavije dovodila kamo rijetko dolazi, primjerice u tamošnju tvornicu kože Partizan sa 800 radnika, u Zavod za žensku omladinu, dvorac Oršić, Dom omladine u Kumrovcu… Zahvaljujući ponajboljim književnicima i dramskim i glazbenim umjetnicima manifestacija je vrlo brzo stekla visoku umjetničku razinu te je 1994. preseljena u općinsko središte.

45 godine poznanstva: Božica Brkan i Željko Bajza / Fotografija Miljenko Brezak
45 godine poznanstva: Božica Brkan i Željko Bajza, začetnik Susreta pjesnika i recitatora u Poznanovca od 1994. Susret riječi u Bedekovčini / Fotografija Miljenko Brezak

Kako je to nekad bilo, prisjećali smo se Željko Bajza, Sanja Mendek, Ivan Novački i Vladimir Šenjug i Božica Brkan, s posebnom radošću, budući da je upravo u Poznanovcu 1974. dobila prvu svoju veliku pjesničku nagradu za pjesmu dipovci ah dipovci (predsjednik ocjenjivačkog suda bio je Zvonimir Golob). Ako sjećanje ne vara, nagrađene su  potom i ljubavno poslijepodnei ajči, ajči, a, osim dipovaca, pročitana je i moja pjesma sve passent iz 2011.

Božica Brkandaje izjavu za Zagorsku TV / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan daje izjavu za Zagorsku TV / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio vrlo zainteresirane publike / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio vrlo zainteresirane publike / Fotografija Miljenko Brezak

20190907

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/ja-sam-bajza-zeljko-bajza-umjesto-kave-13-kolovoza-2019/

 

 

Nova knjiga Božice Brkan “Nemoj mi to govoriti” u rubrici Knjige / U knjižarama Jutarnjeg lista

Božica Brkan na svojem Facebooku 28. kolovoza 2019. – prenosimo:

Zahvaljujem Željku Ivanjeku i Jutarnjem listu, koji u rubrici Knjige/U knjižarama, 28. kolovoza 2019., str. 33., objavljuju vijest o izlasku iz tiska moje nove zbirke pjesama:

BOŽICA BRKAN
Nemoj mi to govoriti
Autorica „visokonakladnih kuharica, ljubića, kolumna i blogova“, Brkan piše standardnim i zavičajnim kajkavskim, moslavačkom kekavicom. U novoj zbirci stihova oba izričaja ugodno se nadopunjuju, otkrivajući nagrađivanu pjesnikinju (Acumen)

Promocija knjige ‘JOSIP DUJAŠ-ĐURETIN Mene su ljepote ostavile’ u Đakovu

Božica Brkan 23. kolovoza na svojem Facebook profilu – prenosimo:

U četvrtak, 22. kolovoza 2019., u Đakovu u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera, u okviru 10. Dana Luke Botića, naš je Acumen prvi put predstavlio monografsku knjigu „Mene su ljepote ostavile“ o Josipu Gujašu-Đuretinu, malo poznatom, a možda i najboljem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća u Mađarskoj.

Knjigu je pripremio Đuro Vidmarović, a sadržava izbor iz 40 godina njegovih istraživanja te Gujaševe pjesme od kojih su mnoge iz autorove ostavštine uopće tiskane prvi put, nerijetko u različitim verzijama, što bi moglo biti izazov radoznalim istraživačima književnosti, jezika itd. Govorili smo priređivač Đ. Vidmarović i ja u ime izdavača, a odabrane pjesme Gujaša-Đuretina čitala je Vesna Kaselj. (napisala Božica Brkan na svojem fejsu 23. kolovoza 2019.

Đuro Vidmarović uz Gujaševu bistu (iz knjige)

Božica Brkan – Uz rub: samokritika naživo, vivisekcija napismeno ili oprošaj, opraštanje

Autorski uvod u zbirku pjesama “Nemoj mi to govoriti”

Curičku s kečkicama udali su u Brkanovu obiteljsku zadrugu u gladnoj godini Titova i Staljinova sukoba, kad su im i pšenicu pomeli s tavana. Kad sam se ja rodila, obitelj se podijelila, loše su nadijelili njih dvoje kao mlađi par, pa su krenuli od jedne zdjele i dva tanjura. Imali su malo zemljice, kravu, pajceka i nekoliko kokoši i svako po četiri razreda škole i samo su nastojali izgurati. Ona je kao izučena švelja najprije doma šivala, a onda se uz njega zaposlila u pilani i premetala frizer, sve dok pred mirovinu nije izborila uređivanje tvorničkoga, novoselskoga parka.

U svojim su obiteljima i jedno i drugo bili manje voljena djeca, tata mlađi sin, a mama starija kći, a još nisam dokraja razriješi- la njezin napet odnos sa sestrom. Spajala je ljude poput kupida i imala je rijedak talent da ne posustaje niti ne odustaje, prirod- no inteligentna i začudno kreativna. Mislim da sam se kroz svoju majku zaljubila u jezik, ne samo u svoj maminski i tatinski zavi- čajni kekavski govor. Čak mi je jednom napisala pjesmu o majci u rimi, misleći kako ću je odnijeti u školu kao svoju: kad u školu, ti me spremaš, riječima me pratiš, pazi dijete ti na sebe da se sretno vratiš

Roditelji su mi umrli u razmaku od 30 godina: kad je tata iznenada otišao, mama je imala manje godina nego što sam ja imala kad je otišla ona. Tata je upravo otišao u mirovinu, kad ga je pokosio i srčani i moždani i liječnica je samo rekla: da je i bila tu, ne bi mu mogla pomoći. A meni je poručila kako moram biti pametna: taman smo im koji dan ranije rekli kako čekamo dijete. Sina ćemo poslije nazvati njegovim imenom, a mamu, zahvaljujući njegovu dolasku, poslije Mama, Mamek, Majka – Bakica. Mama je dugo odlazila i otišla kao starica koja se više nije tužila ni na kakvu bol, ako je išta i osjećala, jer gotovo sve je zaboravila. A imala je i što zaboravljati. Iako obična žena, imala je dug i zanimljiv, bogat život, naživela se je nekej, počevši već s muževljevom smrću i rođenjem unuka selidbom sa sela, gdje je živjela cijeli život, u grad i privikavala mu se, ne jednostavno, od toga kako dići telefonsku slušalicu, do razgovara i s ministrom.

Bilježila sam, bilježila i tako su nastajali tekstovi, pa i ova knji- ga. Pišući sam rješavala različite, katkad i nerješive probleme. Sama sa sobom. Da pišem tursku sapunicu, u neki bih dijalog umetnula da volim čuvati uspomene zbog kojih patim. Možda sam kao vlastiti lijek primijenila riječi Josipa Jurja Strossmayera kako prava ljubav brani čovjeku da dira tuđe rane, osim ako ih ne misli izliječiti.

Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedi- vo, iskustvo odnosa kćeri i oca, majke i kćeri, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim. Najmanje kao savjet. Osim što sam im bila zajedničko i jedino dijete, svojim sam roditeljima bezuvjetno bila prije svega i prije svih. Takvu privilegiju čovjek spozna tek poslije. Kad više nema kome biti dijete, kad ostane samo roditelj. I sve više u godinama svojih roditelja. Oduvijek sam, recimo, mislila kako sam bila bliskija s ocem, a tek kad sve podvučem, crta zbrajanja i obuzimanja otkriva mi koliko smo, što smo više obje zajedno starile, nas dvije žene postajale bliskije, moja majka i ja. I kako smo postale bliske. I uz žestoke rasprave i – nemoj mi to (ni) govoriti. O tome govori ova knjiga. O poti- canju: ti si božo sekej pišeš/ dej si i to zapiši/ to ti je tak zgodno/ veli o zimskom solsticiju (pevcov korak).

Nastala je ova knjiga kad sam napokon imala pjesama za nju, a tek onda sam pomislila da nešto takvo baš dugujem (i) mami. Kao da joj nisam u grobnu jamu – kao što sam tati, pa i u pjesmi-posveti – bacila nekoliko kovanica kojima moji graniča- ri odvajkada otplaćuju duge svoje. Knjigom, isprva čitanjem a poslije pisanjem, rekoh, uvijek bih rješavala neki svoj problem. Ali, mislila sam, kako sam knjige uglavnom (na)pisala drugima i o drugima. Da i ne spominjem druge tekstove koji su tome prethodili, prvu objavljenu zbirku pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) dovršila sam u zgusnutom vremenu između očeve smrti potkraj prosina 1986. i sinova rođenja sredinom lip- nja 1987. te na porodiljskom. Posvetila sam je mojem brkanom graničarom kekavcom. I ona u muškim i ženskim ima i maminih pjesama, primjerice fašejnek.

Maminim sam se temama bavila i u pjesmama, poslije objav- ljenima također u kajkavskoj zbirci Pevcov korak ili kajkavski ose- bušek za EU (2012.) (nagrađena Katarinom Patačić za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu te godine), pjesme primjerice goto- vo cijeli ciklus majka boža bistrička moli za se nas, musolini (pro- čitan joj na ukopu) itd., zatim u Obrubljivanju Veronikina rupca ili Muka 2013. (2014.) (rukopis nagrađen na Pasionskoj bašti- ni) koju posvećujem / naraštajima rođenim / pedesetih dvadesetoga stoljeća/ izgubljenima u bespućima/ između socijalizma s ljudskim likom/ i humanoga kapitalizma i postkapitalizma/ posvećujem po- sebice hrvatskim tekstilcima/ nekadašnje vesne križanke goričanke / kamenskoga nade dimić savremene žene/ čateksa krateksa varteksa rio rijeka/ modne konfekcije osijek tekstilnog/ kombinata zagreb i drugih.

Maminih tema nadahnutih različitim razdobljima njezina ili očigledno prepričanoga mi života ili zajedno doživljenoga imam i u prozi, osobito kajkavskoj, kako u pripovjetkama, npr. Sovica, V šumu po drva, Kak su trojica pesmu nosili…, koje će poslije biti objavljene u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.) i(li) zbirci Život večni (2017.) te, preoblikovane, u romanu Ledina (2015.), koji sam posvetila Brkanovim snahama, graničarkama, mojoj maj- ci i drugim mojim pretkinjama, a u kojem mama ima posebnu cje- linu 13. Treća dioba ili Smrt fašizmu – sloboda narodu! Jela, Jelica, Jelka, U Brkanovu je zadrugu ušla 1947. kao sedamnaestogodišnja- kinja udajom za osam godina starijeg Ivca, Ivana.

Prelazeći granice književnih vrsta i jezika, na maminskom i ta- tinskom te na standardu, nisam mamino izostavila ni u drugim tekstovima do zbirke zapravo svojih najranijih pjesama Bilanca 2.0 ili ljubavnim i ostalim štokavskim pjesmama (2011.), zbirke To Toni – Molitva za tihu sućut (2011.), romanima Lift, politička melodrama (1993.) i Rez, leica-roman u 36 slika (2012.) te zbirci štokavskih pripovijedaka Umrežena (2017.).

Bilo bi mi daleko najjednostavnije načiniti panoramu, neki iz- bor vlastitih tekstova, povezati ih po bliskosti, tematskoj ne vre- menskoj, primjerice o siromaštvu (v nedelu dopoldan, kajuce…), šivanju (košula za na noč, spavača, haljina za snove, zelena…), vr- tlarenju (vrčak, ladlin, volovsko srce rozo i crleno, šalata…), vjero- vanju i religiji (majka boža bistrička moli za se nas, peške, krst, pope- vana…), maskiranju (fašnik, pepelnica, lafre, pepel(nica)…), hrani (smesni kru, gra na ladno, fruštik…), neugodnim događajima iz djetinjstva (gazda, sukna od organdija, špilhoze na tufne, zadača, koprivnača…), demenciji i nemogućnosti komunikacije (taška, prezamnica, puno me pitaš, reč kej je ne, snijeg…), pripremanju za smrt (za putom, košula za na noč, ne mi za iti, potle zajne poma- sti…), žalovanju (tvoje slike, odlažem tugu, nemrem se plakati…).

Da pišem o čijem tuđem tekstu, napisala bih kako u zbirci pje- smama Nemoj mi to govoriti nastavljam istraživati odnos između dviju žena, ne nekog ženskog bratstva, sestrinstva, nego majke i kćeri, o kojem su, doduše, napisane brojne knjige i filozofske i samopomoćne i beletrističke, i romantične i poučne i razorne, o kojem je snimljen ne jedan film, o kojem često izvješćuju mediji, a da svejedno nismo mudriji o njegovoj višeznačnosti niti mi- jenjamo ponašanje i odnose da bismo ih pojednostavili i učinili manje bolnim.

Odnosima unutar nekadašnje velike zadružne i unutar današ- nje moderne obitelji, kojima najviše sličnosti nalazim u usamlje- nosti njihovih članova, bavim se zapravo neprestano. U pjesnič- kim tekstovima/pjesničkom tekstu Nemoj mi to govoriti još više te odnose zaoštravam kroz suprotnosti i bliskosti parova mladost – starost, ruralno – urbano, povijesno – moderno, život – smrt, vjera – nevjera, zatim različite oblike ljubavi i mijene u odnosu osoba koje bi po svemu mogle i morale biti najbliskije i razumje- ti se više od ikoga. Osobit mi je izazov otkrivati zašto to jest kad je ili nije kad nije tako. Rastužuje me iznad svega nemoćna spo- znaja da zauvijek ostajem bez odgovora, da ga mogu samo uza- ludno pretpostaviti, kao u stihu pjesme pevcov korak u istoimenoj zbirci: celim putom domom si mislim/ kulko to je te pevcov korak/ al mi nema više ko to reči jel to puno jel to malo/ nema više ko za me ni zmeriti. Je li utješno što mi je preostalo još mnoštvo tema?

Ne znam da li drugi, ali sama primjećujem promjenu ne samo tema, gazim u njih sve dublje, nego tona. Postajem li, pitam se katkad, kao svoja mama? Prijateljica, po godinama između mene i mame, govori mi neka napišem nešto radosno, da pišem samo tužne stvari. Da ne uspijeva čitati nego jednu po jednu, sa sve dužim prekidima. Kako bih joj to mogla obećati, kad je meni, ne zato što bih osjećala neizostavnu kršćansku krivicu, jer u nju i ne vjerujem, i najtužniji tekst upravo neka vrsta olakšanja. Pjesme su to koje bole. Ali zašto bi ih onda netko čitao? Zbog toga? Ne bih se uvrstila u one koji se olako povjeravaju i razmjenjuju svakidašnje životne teme s prijateljicama, puno ih i nemam i one su mi, kao i prijatelji, za druge teme. Ne bih bila neki bogomdan uspješan self-help, prije sam čovjek od optimizma i ljubićkog i sapuničkog happy enda i radoznala sam kakav to odnos imaju druge majke i kćeri,pa i majke i sinovi – i to mi je tema! – pa i očevi i kćeri.

Krenulo je to prije modernosti nevidljivih staraca, prije nego što su uspješno i s odjekom o tome pisali moj tinejdžerski uzor Igor Mandić, moj profesor s komparatistike akademik Pavao Pavličić i kolegica novinarka iz Poleta Slavenka Drakulić i dru- gi. Dosadan, ravan, neuzbudljiv, ravnodušan odnos jedva da bi i mogao završiti u literaturi. Ne mogu o svojem odnosu s majkom govoriti ni kao o neprestanoj napetosti i nerazumijevanju, jer sam i od nje, kao i od svih najbliskijih, neovisno o tome jesam li ih ili nisam mogla birati, imala rijetku podršku.

Ali da, bilo je trenutaka kad sam razmišljala: Što sam ja svojoj majci? Što je meni majka-roditeljica, čuvarica, podrška, prijate- ljica, učiteljica? Naš se odnos bitno mijenjao u pojedinim faza- ma, sve do neprijateljskoga i do razumijevanja i bez riječi. Osvi- jestila sam to tek pošto smo zamijenile mjesta, i prije negoli me je zapravo vrlo podlo i osvetnički optuživala kako je ne želim ni doktoru odvesti, pa kako se u bolnici zarazila i završila u sepsi jer nisam na vrijeme dala mito, a nosila je punu torbu lijekova, vozili je od hitne, po poliklinikama, toplicama, naftalanima i sve do doktorice Brozičević te kad me je prvi put predstavila kao svoju mamu. Ne bih rekla da su ove moje pjesme žalovanje, čak ni preispitivanje, nego samo nastavak/nastavljanje našeg razgovora. Kad njoj i nije do razgovora, a ja nastavljam govoriti, govoriti, govoriti tj. pisati, pisati, pisati.

20170808 – 20170905 – 20170906 – 20170906 – 20180808
– 20180815 – 20181224 – 20190214 – 20190430 – 20190501 – 20190502 – 20190504 – 20190505

Časopis za kritiku STAV prenosi pogovor Željke Lovrenčić knjizi Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI

S osobitim veseljem prenosimo objavu pogovora Željke Lovrenčić iz upravo objavljene zbirke pjesama Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI u časopisu za kritiku STAV i zahvaljujemo na uvrštenju:

Željka Lovrenčić: IZMEĐU TRADICIONALNOSTI I MODERNOSTI / Božica Brkan

BOŽICA BRKAN (business.hr)

BOŽICA BRKAN: NEMOJ MI TO GOVORITI, Acumen, Zagreb, 2019., 176 str.

Božica Brkan široj je javnosti poznata kao vrsna novinarka koja je u novinarstvu radila trideset godina (dobitnica je nagrade HND-a „Marija Jurić Zagorka“). Nadalje, autorica je vrlo zapaženih etno-kuharica – primjerice Enciklopedije špeceraja ili Oblizeki – Moslavina za stolom, uspješna spisateljica ljubavnih romana te „blogerica“, urednica, nakladnica… Jednom riječju, vrlo svestrana i uspješna moderna žena.

Kao književnica ističe se romanom Ledina u kojemu govori o sudbini žena u moslavačkom dijelu Vojne krajine i na zanimljiv način rekonstruira život obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja. Od proze treba izdvojiti njene suvremene priče objavljene u zbirci Umrežena.

Među rijetkim je autorima koji pišu na kekavskome kajkavskom narječju, odnosno na subnarječju rodnoga joj mjesta Okešinca u moslavačkome kraju. Na tom je narječju 1990. objavila pjesničku zbirku Vetrenica ili Obiteljska arheologija, a zatim još nekoliko zbirki među kojima se ističe Pevecov korak (kajkavski osebušek za eu) popraćen uvodom i rječnikom kajkavskoga moslavačkog narječja. Tom knjigom čitatelj ne upoznaje samo suvremeno moslavačko kajkavsko pjesništvo nego postaje svjestan činjenice kako svojom dijalektalnom poezijom – i jezikom i tematikom – Brkanova vrlo uspješno čuva jezično nasljeđe jednoga kraja. Svoj suvremeni jezik obogaćuje arhaizmima, a slike djetinjstva i Moslavine vrlo su plastične. Iz njenih se tema nazire poistovjećivanje s krajolikom. Jasnim, gipkim i čistim jezikom te pjesmama bez rime, dječjim igrama, razgovorima likova iz uže i šire obitelji, opisima djetinjstva te sjećanjima na pretke uspješno isprepleće sadašnjost i prošlost, tradiciju i moderno doba. Pjesničkim poigravanjima i blagom ironijom opisuje život svojih roditelja, tradiciju svoga sela, hodočašća, ali i suvremenost. Svi ti elementi bude želju za čitanjem i uranjanjem u književni svijet vješte spisateljice.

Pred nama je najnoviji rukopis Božice Brkan naslovljen Nemoj mi to govoriti, posvećen pjesnikinjinoj majci. Autorica je i prije objavila pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je to da ovom knjigom želi „razjasniti“ neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom… Tematika majke u domaćoj i svjetskoj književnosti nije nova – rabi je, primjerice, Charles Dickens koji se u djelima često obračunava s roditeljima, Jane Austen u knjizi Ponos i predrasude ili pak Louise May Alcott u djelu Male žene. Majčin lik i majčinska ljubav u hrvatskoj se poeziji opisuju od davnine do današnjih dana. Ali, dakako, svaki je pristup temi jedinstven i izvoran. Pogledajmo što nam novom knjigom „poručuje“ Božica Brkan…

Na prvi pogled možemo zaključiti kako se zbirkom – koja se sastoji se od tri cjeline: Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti i Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak – pjesnikinja bavi temama koje je inače zaokupljaju. Budući da je vrlo pedantna osoba, Brkanova ništa ne prepušta slučaju, pa u uvodima knjigama često objašnjava tematiku s kojom će se čitatelji susresti. Ovoj knjizi pjesmama prethodi tekst o povijesti pjesnikinjine obitelji, posebice o odnosu s majkom. Ovdje uvrštene pjesme predstavljaju sjećanje na majku i ujedno su preispitivanje njihova odnosa kojim se pjesnikinja u manjoj mjeri bavila, rečeno je, u ranijim zbirkama. Pjesme su, kako zapisuje, „nastavak razgovora sa ženom koja joj je bila roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica“, a možemo dodati to da je riječ o zapisima o jednome životu te, ponekad, o bilježenju majčinih misli i savjeta.

Prva cjelina haljina za snove sadrži 19 pjesama. U njoj se izmjenjuju pjesme na kajkavskome i štokavskom narječju. I one i naslovi pisani su malim slovom. Misli teku spontano, u jednome dahu. Ciklus započinje istoimenom pjesmom, svojevrsnom baladom i odom mladosti koja u sebi nosi nostalgiju za prošlim vremenima kad je moja haljina iz snova / mirisala lavandom / mirisala je smiljem / mirisala je horizontom / čak i onime iz njega / prema šnitu iz burde (str. 8). Sada, dok ista haljina najbolje čisti prozore na jugozapad / zagledane u oblake, pjesnikinji ostaje sjećanje na jedan lijep dio života. No, sve završava, doba mladosti je iza nas i dolazi vrijeme kada sređujemo životne „bilance“. Pitanje ima li još mjesta za snove nameće se samo po sebi. Druga pjesma koju valja istaknuti, jer u njoj do izražaja posebice dolazi zrelost autoričina stiha, misaonost i toplina, nosi naslov zelena. U njoj je pjesnikinja poput vješte čarobnice izmiješala razne sastojke među kojima prevladavaju sjećanja. Još jedna haljina iz mladosti u Lorkinoj boji, koja je zauvijek ostala negdje na dnu ormara, haljina odjevena jednom za maturalnu zabavu i zatim zaboravljena, motiv je oko kojega se isprepliću slike prošlosti i sadašnjosti. Ali, ova pjesma nije samo vješt splet sačinjen od nekada i sada – leksik kojim je napisana također je zanimljiva kombinacija narječja i standarda.

Premda jako voli tradicionalne elemente i rabi ih u tematici i jeziku, autorica je (ipak) vjerna sljedbenica postmodernizma, što je razvidno u pjesmama krijesnica II, krijesnica I ili, pak, u onoj naslovljenoj rebra. Odlika čitava ciklusa igre su riječima, toplina koju bude sjećanja, opisi svakodnevice. Božica Brkan je pjesnikinja koju nadahnjuju male, obične, svakodnevne stvari. U pjesmi vuha govori o načinu čitanja knjige, a iz one naslovljene zalogaji saznajemo koliko je bitno znati uživati u samome postojanju, u hrani i sitnicama koje nam život čine ljepšim. (Tu mi pada na pamet njezina pjesma vermut koja je jasnoćom i blagošću oduševila čitatelje u Kolumbiji).

Druga cjelina naslovljena je nemoj mi to govoriti. Sastoji se od 39 pjesama te također započinje istoimenom pjesmom koja je u ovom slučaju interpretacija razgovora, odnosno autoričine rasprave s majkom jednoga bezbrižnog ljetnog poslijepodneva dok sunce prži. No, više nije doba djetinjstva i mladosti; majka je sada u staračkome domu i više nije onakva kakva je nekad bila. I okus kave i kolačića nekako je drugačiji jer život ide svojim tijekom i nesmiljeno prolazi. Pjesnikinja i ovdje umeće elemente prošlosti – nekad bismo se toliko sporile / sve dok se ne bismo rasplakale / kadkad jedna katkad druga katkad katkad obje – koji se stapaju s prizorima sadašnjosti: sad se samo ne mi za povedati / rasplačem ja / poslije / kao da sam ja tebi mama / kako me sve češće predstavljaš ljudima koji nas obje znaju (str. 20). Ovoga je puta posrijedi bolna stvarnost u kojoj spoznajemo da su nam roditelji stari te da smo mi, nekadašnja djeca, u zrelim godinama. Polako postajemo svjesni da je vrijeme starosti blizu, iako bismo opet rado bili djeca. U ovim stihovima naviru sjećanja na trenutke kad su majka i kći bile zajedno, kad su razgovarale o aktualnim temama. Dakako, neizbježne su rasprave, ali i svađe (u jednoj pjesmi pjesnikinja opisuje kako je nakon svađe s majkom pobjegla na snijeg u čarapama). U dužoj pjesmi naslovljenoj dijanovec, koju bismo mogli nazvati ispovjednom, osim o jednoj simpatičnoj zgodi, Brkanova piše o običajima svoga rodnog sela. To je topla priča o putovanju koja se, osim životopisnih slika, ističe bogatstvom jezika. Slično je u pjesmi pile tatine posvećenoj ocu Ivanu koji je godinama radio u pilani.

U ovome ciklusu ima još pjesama što podsjećaju na djetinjstvo, na vrijeme kad se skupljao novac u kasicu i kad se na televiziji prikazivala poznata serija bonanza. Pogled u prošlost otvara i pjesma prsne karamele. Pjesnikinja kaže: imaš bombonov kakve ti srce želi i karamelov sekojake / ali one prsne karamele / bolše neg gda bi nam za lečiti kašel rastopili v limenomu teneru cukor / i zalejali ga z mlekom (str. 36). Karamele su, kao i „volovsko srce crleno i rozo“ odnosno, prema Božičinu objašnjenju, vrsta rajčice, mesnata i krupna ploda, te salata i jabuke, odraz jednoga razdoblja, bljesak sjećanja. To je i pjesma ule za noč te ona naslovljena rinčice.

U ovome ciklusu (i u čitavoj zbirci) posebnu pozornost izaziva pjesma lafre (maske) u kojoj pjesnikinja u krležijanskome stilu govori o „fašniku“ i tradicionalnim običajima vezanima uza nj. No, ovi stihovi nose puno dublju poruku – metafora maske može se primijeniti i na naš (ne samo današnji) svijet: lafre lafre sekojake / i lepe i grde lafre / čim grdeše tim lepše / tu i tam mi se čini da se nekoje lafre i poprav plačeju (str. 43).

Ni u ovoj cjelini Brkanova ne zanemaruje povijest svoje obitelji (pjesma prezamnica). Vezano uz majku i njezinu starost, ovdje čitamo niz ganutljivih pjesama (ponekad prožetih blagom ironijom) u kojima se govori o uobičajenim i svakodnevnim stvarima poput zubā u starih osoba, bolnica, otpusnih pisama, dijagnoza, pelena, masti, torbi, lijekova i, konačno, odlaska s ovoga svijeta. Pjesme za putom i košula za noč nisu samo „biseri“ kekavskoga narječja nego i kajkavske lirike općenito. U njima do izražaja dolazi sva raskoš jezika i stila Božice Brkan koja od jednostavne teme uspijeva stvoriti pravu malu sagu. Obična spavaćica iliti košulja za noć poveznica je između pjesnikinje i njezine majke krojačice, ali također između ovoga što se događa danas i onoga što je nekoć bilo. Primjerice, u jednostavnoj se pjesmi ehoton zrcali sva ljubav koju dijete može osjećati prema roditeljici koje više nema: tvoja je kosa bila vrlo kratka i vrlo vrlo meka / i tako srebrna baš kako si priželjkivala / ni ehoton ti više nije trebao / ništa ti nije trebalo (str. 63). Da, znamo da nakon smrti ništa više nije potrebno, ni rupčeki ni križi; ali u boli i tuzi koju pjesnikinja odlaže kao rupčić platneni obrubljen crnim / samo za sprovode (str. 66), dok ne možemo plakati jer suza nema i jer smo iscijeđeni zbog patnje, u srce pohranjujemo djeliće uspomena na naše najdraže.            

Treća cjelina zbirke naslovljena je Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak i sastoji se od 21 pjesme pisane većinom kekavskim narječjem. Tematika je opet zavičaj: jabuke i zvijezde, košare, ljubav ali i jezik, odnosno pjesnička (i ina) riječ koja je poput vrta (reč je moja vrčak). A u vrtu, znano je, ima puno boja i ljepote te prekrasnoga mirisnog cvijeća. Riječ ovdje predstavlja bogatstvo, puninu, boju i zvuk.

U ovome ciklusu valja istaknuti pjesmu gda si ležem na zemlu u kojoj se pjesnikinja vraća u dane mladosti, ali također razmišlja o planetu i poistovjećuje se njim, s našom majkom Zemljom. Uz svakidašnje motive kao što je, primjerice, talog kave (pjesma soc) tu su i stihovi u kojima se opjevava suhozid ili oni posvećeni graničarima (baltica i sol). Pjesnikinju nadahnjuju životinje (kurtasti pes i pesji svati, na rubu gnezda), kiša, led… Uz tradiciju rodnoga kraja, njegov jezik i krajolik, roditelje te obitelj, razvidno je zanima priroda, odnosno sve što se događa oko nje.

Pjesma kej da jes dirljiv je oproštaj – zauvijek. Završiti njome jednu pjesničku zbirku značilo bi dati prednost pesimizmu.

Svi ćemo jednoga dana otići; stvaralaštvo vječno traje. Možda baš stoga ova knjiga književnice Božice Brkan završava pjesmom naslovljenom najljepše je pisati pjesme. Jer njene pjesme sočne te dovoljno kisele i dovoljno slatke, osim što život čine vedrim i optimističnim, kao da nemaju rok trajanja.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

NEMOJ MI TO GOVORITI – nova knjiga pjesama Božice Brkan

Božica Brkan 1. kolovoza 2019. na svojem fejsu uz fotku je napisala:

Uzbuđenje kao da je prva! Posljednjeg dana srpnja izašla je iz tiska moja nova zbirka pjesama NEMOJ MI TO GOVORITI, posvećena mojoj mami, mom jeziku i koječemu. Hvala prijateljima Jenio Vukelic na maestralnim ilustracijama i dizajnu, Željki Lovrenčić na nadahnutoj recenziji-pogovoru, tiskari Web2Tisak i mom nezaobilaznom prvom čitatelju Miljenko Brezak i našemu Acumenu. I Ministarstvu kulture RH na potpori. Hajd’mo čitati!

Božica Brkan s upravo izašlom iz tiska novom zbirkom pjesama NEMOJ MI TO GOVORITI / Fotografija Miljenko Brezak

Bjelovarski list objavio satiru Odojak Božice Brkan

Pozivajući književnike na osmi natječaj za kratku priču satiru Slavko Kolar, čazmanska Gradska knjižnicakoja nosi ime toga važnoga pisca i Bjelovarski list oživjeli su zanimljivu ideju. Ljeti, kao i prijašnjih godina, objavljuju prošlogodišnje priče finalista sedmoga natječaja. U broju od 22. srpnja 2019. objavljen je Odojak Božice Brkan.

Bjelovarski list, 22. srpnja 2019. - Odojak Božice Brkan
Bjelovarski list, 22. srpnja 2019. – Odojak Božice Brkan

Autoričine kratke priče satire uvrštene su u nekoliko godišnjih užih izbora te su objavljene na internetu, a na prvom izboru pobijedila je pričom Svojih tijela gospodari, koja se također uvrštena u uknjiženu zbirku Prvih dvadeset uboda, tiskanu 2015.

Hvalevrijedno je njegovanje satiričke kratke priče, kojoj se priklanjaju mnogi mladi autori iz cijele hrvatske.

20190802

Satira “Svojih tijela gospodari” Božice Brkan u zbirci “Prvih dvadeset uboda”

https://www.gradska-knjiznica-cazma.hr/index.php/odojak

http://www.zarez.hr/clanci/svojih-tijela-gospodari

https://www.bozicabrkan.com/kratka-prica-satira-odojak-bozice-brkan-u-finalu-slavka-kolara/

 

Ta moja kej pesma na 2. Festivalu Vesne Parun  

U Parku Matije Gupca u Stubičkim Toplicama ispred Lječilišta, koje joj je bila i posljednja adresa, 21. lipnja 2019. održan je 2. Festival Vesne Parun. Prvi put i međunarodni, jer su sudjelovali i slovenski pjesnici. Trideset i pet pjesnika na hrvatskom, slovenskom i engleskom govorilo je ili pjevalo po jednu svoju autorsku pjesmu po vlastitom izboru, a ocjenjivački sud predvođen prošlogodišnjim prvim laureatom Ludwigom Bauerom pjesmu Marije Lamot ovjenčao je posebnom skulpturom.

Dio pjesnika uoči početka svečanosti poezije (Fotografija Miljenko Brezak)
Dio pjesnika sudionika uoči početka svečanosti poezije (Fotografija Miljenko Brezak)

Božica Brkan čitala je pjesmu Ta moja kej pesmi prisjetila se prvoga nastupa prije 45 godine u Zagorju, gdje nema, kako je rekla, ni dvorca ni čuke gdje nije čitala pjesme, osim u – Stubičkim Toplicama. Sjajan povod u čast velike pjesnikinje, kojoj nije ni obljetnica rođenja ni obljetnica smrti, za sjajan doživljaj poezije. Uz drugo, predstavljena je i knjiga Saše Muminovića Od aprila do travnja, a Vesna Tominac Matačić izvela je dramsku predstavu sa stihovima Vesne Parun Ja koja imam nevinije ruke. Čestitke Nikoli Kristiću, HTV-ovu uredniku i pjesniku (s adresom u Stubičkim Toplicama!) i njegovoj Udruzi Modus vivendi Stubaki i za ideju i za organizaciju.

20190622 

Linkovi

Vesna Parun, Marija Lamot – Umjesto kave 22. lipnja 2019.