Božica Brkan, čuvarica tradicije – prilog u TV emisiji Alpe Dunav Jadran prikazan 14. prosinca 2024. sniman je 4. i 5. prosinca 2023. u Zagrebu te u Moslavini. 8. prosinca 2023. na Facebooku objavila sam:
Puna dva dana ekipa HTV-a (novinarka Zrinka Krišto, snimatej Dušan Vugrinec, rasvjetljivač Damir Staneković i tonski snimatelj Blaž Andračić) snimala je moj portret: ponedjeljak u Zagrebu, doma i na mom Jarunu, a u utorak po Moslavini, u Križu u mojoj Osnovnoj školi Milka Trnina i Crkvi Uzvišenja Sv. Križa, u Moslavačkoj priči u Maloj Ludini te u Sisku na promociji knjige Priče iz Kutine Slavice Moslavac. Zahvaljujem svima na ideji i podršci, gostoprimstvu i strpljenju, a osobito mojim zavičajcima – ravnatelju OŠ Zlatku Hasanu i pedagoginji Ljiljani Rendulić Kolarić, Ivani Posavec Krivec, iz župe gospođi Slavici Gavran Tadić, Snježani i Ivanu Ožetski iz Moslavačke priče, Slavici Moslavac i Vokalnoj skupini Rusalke i Ivanu Valentu iz Kulturno-povijesnoga centra Sisačko-moslavačke županije s izložbom Dani Moslavine. FO Miljenko Brezak i drugi.
Božica Brkan je književnica, novinarka, urednica,
blogerica. Bila je poznato novinarsko lice tiražnog dnevnika “Večernji
list”. No godinama piše i o hrani, posebna joj je inspiracija gastronomija
rodne Moslavine.
Božica je prvenstveno komparatistica, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala je komparativnu književnost i poljski jezik i književnost. Trideset godina radila je kao novinarka u različitim medijima. U prilogu “Vrt” Večernjeg lista čitatelji su mogli naći njezine dragocjene savjete za uzgoj biljaka. No zadnjih godina posvetila se književnim tekstovima, piše romane, pjesme, pripovijetke i blogove.
Osim standardnim hrvatskim književnim jezikom, piše
i na kajkavskom – moslavačkom kekavicom. Rodna Moslavina joj je trajni izvor
inspiracije. U knjizi “Oblizeki W Moslavina za stolom”, osim
tradicionalnih recepata, donosi i niz zanimljivih priča iz tog kraja. Svjesna
da se tradicija polako gubi pred modernim gastronomskim trendovima, nastoji
očuvati stara jela poput knedla kuhanih na pari, trganaca, vanjkuša, koji je
vraćaju u djetinjstvo.
Božici je očuvanje tradicionalnih jela misija.
Uvjerena je kako se ljudi pomalo srame jednostavnih jela iz stare kuhinje, žele
nešto novo, uvode začine koji nikada nisu bili dio našeg podneblja. Smatra
to pogrešnim, jer vrijednost je upravo u tradiciji i regionalnim
specifičnostima, poput vanjkuša s prepečenim vrhnjem. Ali Božica ne želi
samo očuvati lokalnu gastronomiju nego želi ostaviti i povijesnu, etnografsku
i dokumentarnu građu.
Ranije su joj strast bili ljubavni romani koje je
pisala pod pseudonimom Bianca Brandon. No već duže vrijeme posvetila se
romanima i zbirkama pripovjedaka druge tematike, poput djela
“Umrežena”, “Generalov sin, Srbin a Hrvat”,
“Privremeno neuporabljivo”.
Velika ljubav joj je pisanje blogova. U njima
predstavlja književna djela, obrađuje teme koje često prolaze ispod
društvenog radara, naoko su “neteme” ali govore puno o ljudima i
običajima.
Uz prilog HTV-a Božica Brkan, čuvarica tradicije u emisiji Alpe Duna Jadran 14. prosinca 2024. predstavljene su i teme Anđeli Leonore Leidel i Stogodišnja kovačnica Waldner iz Austrije iz Austrije, Farma mikrozelenja u Besenyödu iz Mađarske te niz kraćih zanimljivosti (Pet prijatelja i kvintet kontrabasa, Groblje i oaza za opuštanje, U posjetu Tutankamonu, Riba za božićnu trpezu i Mađarska kampanja za med).
Književna Rijeka, časopis za književnost i književne prosudbe Društva hrvatskih kjiževnika – Ogranak Rijeka u broju 1-2/20024. (glavni urednik Davor Grgurić) objavio je u svome dosad najraznovrsnijem i najbogatijem broju u novome slijedu – primjerice uz cjelinu In memoriam posvećenu Boži Mimici, članu uredništva, s odličnom naslovnicom suhozida (dizajn Vanesa Ujčić Ožbolt i fotografija Silvija Benković Peratova) i na str. 241.-243. osvrt Maje Matković o knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK 2024. Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard. Tekst o jezičnom izričaju B. Brkan pročitan i na prvom predstavljanju u DHK u ožuju 2024.
Osvrt prenosimo u cijelosti:
Maja Matković Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard
Imala sam tu povlasticu, čast i sreću da mi Miljenko
Brezak prvoj donese internetske zapise (blogove) Umjesto kave što ih je Društvo hrvatskih književnika netom
ukoričilo, a potpisuje ih njegova supruga, hrvatska književnica i novinarka,
moja prijateljica Božica Brkan. Ne moram ni spominjati da sam internetski
nevježa, da kao lektorica brojnih knjiga znam samo ono najnužnije, a sinovi i
kći neprestano mi objašnjavaju da je mreža stvorena baš za najtupavije, da se
cijeli svijet njome služi. Onda sam ja
prava tuka.
Bila sam uzbuđena primivši u ruke dnevničke zapise Umjesto kave / izabrane blogove o netemama 2016. – 2023. Sve su te
neteme prave teme koje su pojeli razni portali, a ponajviše naša posvemašnja
nezainteresiranost za kulturu, ponajprije u tiskanim medijima. Koga još u kulturi općenito ne bi zanimalo da
je Denis Derk, jedan od najuglednijih književnih kritičara, pospremio knjige s Večernjakova stola i uz otpremninu
otpravio se u mirovinu, tko ne bi žalio za njegovim kolumnama u nekoć
najčitanijim hrvatskim novinama… Zanimalo je vrsnu novinarku i književnicu
Božicu Brkan koja i te kako zna što je tema, ali ironijski je podnaslovila
svoju knjigu netemama pa je svom nekadašnjem kolegi posvetila jedan od tekstova
u knjizi. Jer, u današnje vrijeme, osim u knjizi Božice Brkan, nitko od onih
koji su izvještavali o tzv. aferi Graditelj svratišta nije se sjetio da je
posrijedi ukradeni naslov glasovita djela poznatoga hrvatskoga književnika
Ivana Aralice. Božica i ja kao lektorica toga smo se sjetile i zdvojno
komentirale naobrazbu svojih današnjih kolega kojima sve počinje od sadašnjega
trenutka.
Kao i uvijek, ispravljajući pomno Božičin tekst,
priznavala bih sebi da mi je to teže nego rudariti po najnepismenijim
tekstovima jer ona je jedan od najpismenijih autora, a opet dvojim kako ću
presjeći njezin ritam, tako karakterističan i u poeziji i u prozi, kako dirnuti
u taj krležijanski stil a da ne pogriješim. Jer, ona je podjednako i
jezičnonosna i književnosna. Strepim i molim je da provjeri jesam li na pravome
mjestu kratila, nisam li joj narušila misao, upropastila rečenicu. No uvijek se
dogovorimo, osobito ako je posrijedi kraj teksta jer Božica i u poeziji i u
prozi ima poantu, kao što je ona u tekstu Apostrof,
izostavnik: Izostavite ga, zaboga.
Nekabude ono što jest –
izostavnik! Povod za tekst bila joj
je knjiga ‘Čeri mila njezinih
prijateljicaSlavice i Lane Moslavac,
velikih čuvarica moslavačke baštine, jer Božica u kajkavsome jeziku uopće ne bi
petljala s izostavnikom misleći da je posrijedi jednostavno kajkavsko čeri. Još joj je očitiji povodglasovito,
marketinški natapirano mleko ‘z bregov što
je godinama pogrešno pisano z’ bregov. Proizvođač Vindija uklonio je pogrešku s
izostavnikom, ali prema Božičinu miišljenju, takav je način pisanja velika
rijetkost, jer z znači s, a ne iz. Kad ih je upitala o izostavniku, objasnili su joj to
marketinškim, dizajnerskim razlozima, a ne kajkavsko-štokavskom zavrzlamom. A
tih je marketinških domislica toliko da usred riječi imamo veliko početno slovo
(prOPUSt Arena na primjer), samo da se ne piše hrvatski, a kunemo se u netom
doneseni Zakon o hrvatskome jeziku.
Kao prava zaljubljenica u svoju Moslavinu i velika
promicateljica svoga idioma, svoje okešinečke kekavice, Božica Brkan piše i o
arheološkome nalazištu Sipčini, a ne Sipćini, kako je poštokavljeno. Zauzela
se za kajkavski oblik pa je tako i ispravno pisati. Posrijedi je tekst Sipčina dvije godine poslije koji me je
podsjetio na nametnute štokavizirane oblike (u bivšoj državi) Markuševac,
Jakuševac, a ispravno bi bilo pisati Markuševec, Jakuševec. Najžalosniji je
primjer kad je devedestih godina Gliboki jarek pokraj Sesveta snašla velika
eksplozija pa je tada u medijima (tiskanima) lektoriran u Duboki jarak. Mogu samo reći, sretno nam bilo?!
Jedan je od najzanimljivijih tekstova u knjizi Vernakularna stilistika, u kojem Božica
Brkan piše o istoimenu djelu velikoga zaljubljenika u svoj viški idiom, Joška
Božanića. Prema Hrvatskome jezičnome portalu, vernakularna znači koja
pripada, koja se odnosi na domaće ljude, na autohotono stanovništvo;
domorodačka. Citiram dio s mrežnih stranica hrcak.srce.hr koji je izdvojila Božica.
Autor posebnu
pozornost posvećuje pisanju odnosa hrvatskog standardnog idioma štokavskih,
čakavskih i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana
dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio
razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj
i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike govora, stilistike
kolokvijalnoga teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom odnosu, stilistike
organskih idioma. (…)
Znamo li da se akcenatski sustav hrvatskoga standardnoga
jezika narušava pomicanjem svih akcenata (štokavskih) na prvi slog, vrijedno je
zabilježiti kako je posljednjih godina i sve više zavičajnika, zavičajnih
rječnika, a jedan od njih, Kajkavsku
čitanku, napisala je upravo Božica Brkan. I sama sam autorica Mojih Zmijavaca, zavičajnoga rječnika
običajnika, a i vrijedni učitelji i nastavnici potiču učenike da zapisuju ono
što im još mogu reći njihove bake, katkad i prabake, da se ne zaboravi.
Božica Brkan zapisala je više od 6000 riječi svoga
kekavskoga, a dosad ih se iz njezina pera namnožilo već petnaestak tisuća koje
još treba dopuniti i srediti. Stoga joj jedino ne vjerujem kad je zapisala da
ju je na početku studiranja na zagrebačkome Filozofskom fakultetu privukla
ponajprije književnost, pa tek onda jezik. Mene su zanimali podjednako, a
Božica djelima dokazuje da je i s njome tako. Ona je stvorila svoj standard u
kojem je spojila i kekavski, i zagrebački kajkavski, i razgovorni jezik, i
standardni, i sveprisutnu engleštinu i po tome (ne samo po tome) jedinstvena je
u hrvatskoj književnosti. Pročita li se bilo koji njezin tekst, uočit će se da
je svoja, da izmiče kalupima i svrstavanjima u bilo čije ladice, pa mi smeta
nepravda kad ju se hoće predstaviti samo kao kajkavsku književnicu. O tome
svjedoči i ova knjiga, koja se može čitati i počevši otraga i sprijeda ili iz
sredine, svaki je tekst jedna nezaboravna kava s prijateljima, gutljaj po
gutljaj. Velikodušna i draga, u knjizi je okupila svoje prijatelje, a svima
podarila djelo koje će moći ponijeti i na kavu, i u tramvaj, ali staviti i na
noćni ormarić. Nije dopustila da joj AGM-a pretvorim u A. G. M.-a (kako bi
prema raznim pravopisima bilo ispravno) i na to sam pristala. Pravopisna su
pravila ionako dogovor, a od dobrih pisaca treba učiti kako pisati. Naravno, svatko
neće pristati na ovakvo Božičino rješenje, ali će popiti jednu od najboljih
kava bude li čitao ove žanrovski raznorodne dnevničke zapise (prikazi knjiga,
crtice, anegdote iz svakidašnjega života, intervjui, prikazi izložaba…).
U Novoj istri, broj 3 (jesen) / 2024., časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, godište 29., svezak 77. (115.), nakladnika Istarskog ogranka Društva hrvatskih književika Pula, u cjelini Ogledi, s temom 19. Pulskih dana eseja Pisac, demokracija, ideologija, uz radove Borisa Domagoja Biletića, Branka Čegeca, Mirkan Ćurića, Jelene Lužine, Miroslava Mićanovća, Davora Šalata i Lade Žigo Španić, objavljen je i rad„Lova“ kao piščev ideal Božice Brkan. Ogled je pročitan na pomalo koronskim 19. Pulskim danima eseja 22. i 23. listopada 2021., upravo o temi pisac, demokracija i ideologija, o čemu sam na svojem blogu obavila Esej s pogledom na pulsku Arenu 2021. – Umjesto kave 28. listopada 2021. a pisao je i Vijenac.
Prenosimo iz Nove Istre:
Božica Brkan Lova kao piščev ideal
19. Pulski
Dani eseja, 22.i 23. listopada 2021. Pisac, demokracija i ideologija
S demokracijom 21. stoljeća i
globalnim autoritetima poput Interneta, Googla, Facebooka, Twittera,
Instagrama, TikToka, Netflixa…, pomislio bi čovjek kako su nam i svjetonazori
nikad širi, tolerantniji, a ideali nikad plemenitiji. Nisu li nas u to trebale uvjeriti
i najutjecajnije i u povijesti čovječanstva možda i najrazornije ideologije
prethodnoga, 20. stoljeća; -izmi, koji su svaki po svojemu krojili i
samo stoljeće, dijeleći ga i prekrajajući višekratno i krvavo, i vremenski, i
zemljopisno i politički? Unatoč iskustvu milijuna mrtvih za nove,
pravednije svjetove, za ideale i slobodu pod zastavama različitih boja, u
konclogorima i gulazima, živimo u najpodijeljenijem svijetu u povijesti, s
najviše bogatih i najviše siromašnih i gladnih i s najvećim razlikama među
njima.
Je li vrijeme za pisanje
nepogodnije, depresivnije nego ikad ili inspirativnije nego ikad? Je li pišući
pisac bliskiji obilju ili gladi? Koji je uopće smisao pisanja u takvu našem
vremenu? Za to naše ili za neka od vremenā što dolaze, ako nam u međuvremenu
vrijeme ne otkuca? I koji je smisao ideala danas ako smo se, preuzevši i kletve
i fetve, s nekom od vjera ili bezvjerci, i mi pisci priklonili idolima,
biblijskoj zlatnoj teladi?
Nije to samo u nas, do maloga jezika i do maloga tržišta. I na globalnoj i na
lokalnoj razini, u svijetu društvenih mreža, lajkova i hejtova, influencera,
selfija kao ogledalca iz bajke o Snjeguljici, komunikacija nam je nerijetko
svedena na 140 tviterskih znakova i na emotikone – jer medij je poruka –
kakvo je mjesto književnosti? Svesti se na post kao svojevrsni dnevnik za danas
ili mehanički fejs-podsjetnik na događaj otprije koje godine, na haiku ili
pjesmu u prozi, na nešto dovoljno kratko što bi možda moglo biti i kratka
priča, blog…? Kako biti i čitan (i gledan!), a nezavisan i svoj, a da ni dana
ne možeš odustati od objave da ne bi otpao koji fb-prijatelj, folower?
Bude li ih dovoljno, može biti i unosno. Kako književnošću u naciji koja u
godini per capita čita eventualno knjigu, a da nije ono što je trenutačno
must have, lifestyling s kuhanjem i nakuhavanjem, zdravim
životom, šminkom i krpicama do svakojakog selfhelpa, skupiti dovoljno
financijskih pokrovitelja i sponzora, kad ih i Rimac tek prikuplja, da, i manje
unosan, možeš pisati nezavisno i – živjeti od pisanja?
U povodu dodijeljene joj
regionalne nagrade Meša Selimović sveprisutna spisateljicaIvana
Bodrožić, autorica Hotela Zagorje, Davoru Mandiću u intervjuu Angažman
ne može pokvariti književnost, to može samo netalentiran pisac u
Mediteranu Novoga lista, 17. listopada 2021. izjavljuje:
…otkad sam objavila svoj prvi
roman djelujem u statusu samostalne umjetnice, a unutar književnog polja radila
sam i radim puno toga: od organizacije književnih festivala, tribina, vođenja
radionica kreativnog pisanja, klubova čitatelja, kolumnističkog rada, zaista
raznoliko i puno. Kada ovisite samo o sebi ne možete delegirati posao na nekog
drugog i morate biti vrlo organizirani uz uvijek prisutnu blagu jezu
egzistencijalne anksioznosti. No zasada još nekako uspijevam i nadam se da će
višegodišnji rad ipak dovesti do toga da neću morati baš uvijek strepiti od
projekta do projekta.
Jedan od
takvih šarmantnih projekata u Godini čitanja, što je podupire
Ministarstvo kulture i medija RH, jest onaj Knjižnica grada Zagreba i Škole za modu i
dizajn za emancipirane (!?) književnice sa, uz knjigu, modnom revijom – Odjeća
za čitanje!?(
https://www.culturenet.hr/hr/odijelo-za-citanje-projekt-knjiznica-grada-zagreba-u-godini-citanja/170396 Na drugoj
strani svijeta, piše Slobodna Dalmacija 17. listopada 2021., Emilia Garcia Eizondo, unuka slavnog
Marqueza, pokrenula je aukciju OrmarGarcije Marqueza – prodaje
400 odjevnih predmeta i modnih dodataka kako bi komadi odjeće s tragovima
njegova života kao pisca u rezidenciji autora Sto godina samoće na
jugu Meksika financirala kulturni centar Gabo.
Na književnoj
večeri u knjižnici u provinciji čitam odlomak iz neobjavljena romana Privremeno
neuporabljivo o zagrebačkom potresu zgrada, razornijega unutar samoga
društva i privatnog života glavne junakinje, pa me voditelj pita je li napisan
za natječaj raspisan o toj temi. Zbog nečiste savjesti, kažem, imam krov nad
glavom i, za razliku od kolega koje stalno trese, još mogu mirnije – pisati.
Istinito nije dovoljno uvjerljivo. Trebam smisliti zamamniji PR! Severinu sam,
recimo, već uspješno uvela u priču Severina čita moju knjigu, ali je, ne
zbog toga, odnedavno zovu i na književne festivale. O njezinu slučaju sa sinom
knjiga bi se čitala i više od njezine, i od autobiografije Nives Celzijus, tek
sudski ovjenčane Kiklopom, jer disfunkcionalne obitelji imaju dobru prođu od Ane
Karenjine parafrazirajući Tolstoja s nejednakim uspjehom sve do megapopularnih
sapunica, i turskih i meksičkih.
Treba samo pronaći vlastitu tržišnu i kreativnu nišu. Trenutačno su in
teme zblurane fakcija i fikcija, poželjno globalno suosjećanje i
angažiranje kao #Metoo, izbjeglice, LGBT, klimatske promjene,
pedofilija.., a u nas i tajkuni i tajkunove kćeri, generali i generalski
sinovi, mito i korupcija, branitelji, PTSP… Hedlovi romani o dječjoj
prostituciji i trgovini bijelim robljem još bi šire mogli odjeknuti ekranizirani
u serijal, na dobrom putu nekadašnje c/b kostimirane TV serije U
registraturi prema romanu Ante Kovačića ili Netflixova kostimiranoga hita Bridgerton
prema ljubiću Julie Quinn ilidistopijske Sluškinjine priče prema
romanu Margaret Atwood, još iz osamdesetih.
Zašto nismo,
primjerice, Šenoinu učiteljicu Branku i Zlatarovo zlato, Zagorkine bar
Sinišu i Neru, pa i Krležina Filipa Latinovicza ili, izuzevši šegrta Hlapića i
Gite, čudesne junake Ivane Brlić-Mažuranić smišljenije oživjeli na ekranima
proširivši im vidljivost i posrednos međunarodnu čitanost? Je li itko
ozbiljno i osmišljenije pomišljao uložiti pare, ne tek kurtoazno kulturno?
Hrvatski Andersen ima doduše muzeje u rodnom Ogulinu i u Slavonskom Brodu, ali
našoj su publici draži za ekskurzije New York i Seks i grad, a i strani
turisti Dubrovnik obilaze ne zbog Držića i Hamleta na Lovrijencu nego zbog
lokacija gdje je sniman megaserijal Igre prijestolja. U Kuću Šenoa u
Mallinovoj vode šetnje Šenoinim Zagrebom, Krleža ima svoj Gvozd, svoje
biblioteke, zagovaračke i osporavateljske knjige, predstave i Dane,
nagrade i Miroslav Krleža i Fric i izložbu (i knjižicu pisama) s
Belom, ali njihova priča puna potencijala, kao što nije ni onoga para našega
vremena, Spisateljice Koja Nam je Lagala i Akademika s nedostignutih stotinjak
krimića čitanih poput ljubića, još nije ukoričena, a kamoli ekranizirana. Je li
to zato što bi to reflektore javnosti ponovno usmjerilo i na njihovo djelo i
dodatno se kapitaliziralo?
Pisano je i
čitano je, ali nije još snimljeno za mase o bolestima (onkološkim, plućnim,
koroni…), posvajanju djece (Gregurova Mogla se zvati Leda) i umjetnoj
oplodnji (Tena Štivičić u Glorii 14. listopada 2021. iznosi Moju priču o
neplodnosti prigodno uz premijeru svoje drame 64 u zagrebačkom
HNK-u). Ravnatelj Drame HNK Ivica Buljan u uzpremijernoj izjavi usredotočuje se
ipak na glavnu misao kako konzervativci su liberali, europejci, ali čim
iskrsne neki problem, shvati se da je njihov jedini interes novac. Glavni
muški protagonist, prvak HNK-a Igor Kovač pak izjavljuje: Jedini jasan
svjetonazor današnjega svijeta je svjetonazor novca, koji određuje sve, i kod
ljevičara i kod desničara, i u religiji i kod svih drugih struktura.Puno
se govori o važnosti ljudskih prava, no ponekad imam dojam da živim u paklu jer
u ovom 21 stoljeću vlada imperativ ega. Nema više ni grupa ni zajednica, koje
bi nešto stvarale zajedničkim naporima, nego postoji samo pojedinac i njegov
ego, makar to bila obmana…
Teško je ostvariv ideal imati
startno takvu ekonomsku podlogu, dovoljno love da bi čovjek mogao samo pisati
(ili što već želi raditi!) što, kako i kada želi, a tek katkad što mora u
zadanoj dužini i u zadanim rokovima. Ostvarila sam svoj ideal cijeli život
pišući i živeći od pisanja. Ponekad napisavši knjige koje sam htjela i uglavnom
mogavši kupiti knjige koje sam željela pročitati. Još potpisujem napisano i
objavljeno. Pitali bi me: A pišete? A od čega živite? Uz drugo,
desetljećima profesionalno u tiskanu visokonakladnom novinarstvu kao novinarka,
urednica i kolumnistica, autorica kuharica-bestselera (od kojih su kuće
sagradili izdavači i putujući trgovci) i visokonakladnih ljubića (pod
pseudonimom!). Ne mareći dokopati se statusa samostalne spisateljice nego
dokopavši se prijevremene mirovine, pa kao vlastiti izdavač i autorica konačno
lijepe literature u izvornom smislu – poezije, kratkih priča, romana, blogova,
postova. Ponekad napišem i haljinu za snove. S ironičnim geslom: il’
za lovu il’ za slavu. Odabir je moja sloboda. U raznoraznim prilikama rado
parafraziram A.B. Šimića o tome kako je često potrebno nekomu tko želi biti
neovisan, da bude u nekoj maloj mjeri ovisan, na primjer u slučaju sa ženom…
Ili s novcem, s lovom.
Uz svoju novu
pjesničku knjigu Tin Lemac
na Facebooku 11. listopada u 20:13
piše gorki post (zasladivši
ga ikonicama) https://www.facebook.com/tin.lemac/posts/1021560932574652: Kad
zavrtim 11 godina svog rada u knjizevnosti, vidim ovako: znanstveni rad mi je
donio veliki simbolicki ugled, a malu citanost u uskom krugu ljudi, kriticki
rad mi je donio realni ugled i slavu jer svi vole cuti nesto o svom djelu,
poezija mi donosi fb obozavatelje, a pedagoski rad glavice koje su skuzile da
je knjizevnost rad ludjastva i slobodoumlja. Sve u svemu, dobro mi ide. kad bi
se to jos unovcilo s jedno nekoliko stotina tisuca eura, bilo bi top.
Kako bi rekao gospodarstvenik i
znanstvenik, sveučilišni predavač i autor više udžbenika, da bi se isplatio –
primjer je i većina knjiga prijavljenih za Nagradu Zvane Črnja! –
isti tekst moraš objaviti/prodati bar triput, primjerice kao znanstveno,
stručno ili popularno predavanje ili tribinu, u časopisu, u knjizi… A za to
trebaš imati Tekst, pa i Književnost s potencijalom i umreženost da kao
književnik imaš svog urednika i svog izdavača (koji će voditi brigu o
nakladama, o natpisu bestseler i prije nego što se otisne, o akcijskim i
pretplatnim cijenama, o otkupu za narodne knjižnice, o posebnim popustima za
svog autora mjeseca, o presicama, o nagradama i žirijima…), svoje knjižare i
svoje knjižnice, svoje recenzente i svoje kritičare, svoje top liste
najprodavanijih i svoje top liste najčitanijih, svoje tribine i
svoje radionice, svoje natječaje i svoje nagrade, svoje sajmove i svoje tjedne,
svoja gostovanja, kolokvije, antologije, cehovska i ina društva i akademije,
svoje medije kulturne i masovne, svoje TV i radijske emisije, svoje intervjue s
povodom i svoje portrete i svoje, po mogućnosti, redovito isplaćivane honorare.
Zagreb i Pula, 20210730
– 20210917 – 20210918 – 20210919 – 20211020 – 2021028
U
Đakovu je 11. studenog 2024. održan po dvadeseti puta tradicionalni program
Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska, u sklopu
Slavonsko-baranjsko-srijemskih hrvatskih dana, pod pokroviteljstvom
Ministarstva kulture i medija i Osječko-baranjske županije. Program je započeo
gostovanjem književnice Božice Brkan u Srednjoj strukovnoj školi Antuna
Horvata. Autorica je predstavila svoj bogati književni i novinarski opus s
naglaskom na knjige koje tematiziraju hrvatsku gastronomiju te povezuju
uživanje u književnosti i hrani. U holu Škole otvorena je i izložba
fotoportreta „Hrvatski književnici“ Miljenka Brezaka. O izložbi su govorili
autor Miljenko Brezak i Božica Brkan, a otvorio ju je Mirko Ćurić koji je
istaknuo da je do sada predstavljena u Sisku, Zagrebu, Budimpešti i Drenovcima.
Središnji
program održan je u Gradskoj knjižnici Đakovo, a u njemu je sudjelovalo
jedanaest književnika, književnica i glazbenika. Program je vodila Vesna
Kaselj, a pozdravne riječi uputila je ravnateljica Knjižnice Kristina Svalina.
Predsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić upoznao je
nazočne s radom Ogranka u 2024., održanim manifestacijama i objavljenim
knjigama i časopisima: tematska „Književna riječ“ 12/20224 posvećena pjesništvu
Gorana Rema, Zbornik kritičarskih susreta posvećen slovenskoj književnoj
kritici, zbornik priča posvećenih Matošu – „AGM kao nadahnuće“, zbirku pjesama
Milana Bešlića „Boje riječi“, te u suradnji sa Sveučilištem u Slavonskom Brodu
knjigu „Ivana Brlić Mažuranić u svjetlu onodobne kritike“, prireditelja Ivana
Stipića.
U
književnom programu svoje su tekstove interpretirali Joso Živković, Goran
Rem, Paula Rem, Mirko Ćurić, Ružica Martinović Vlahović, Darija Mataić
Agičić, Božica Brkan i Zvonimir Stjepanović. U glazbenom programu nastupili su
Sanja Hajduković i Josip Molnar, Duo AH.
U Muzeju Moslavine Kutina Ogranak Matice hrvatske u Kutini, s ograncima Popovača i Garešnica i izdavač, predstavio je u utorak 12. studenoga 2024. najnoviji broj, dvobroj 7., časopisa moslavački ogranaka MH Moslavačko zrcalo.
Na 230 stranica u sadržajno možda najzanimljivijem broju do sada
objavljene su jezikoslovne, povijesne i književne teme više od dvadeset
autora, relevantne ne samo u zavičajnom nego i u nacionalnome kontekstu.
Primjerice, Željka Macan analizira značajke leksičkog izbora i njegovoj
funkcionalnosti Badalićeve Svojom stazom, Silvija Piska
otkriva novosti iz prošlosti i arhiva o moslavačkom djetetu Ivanu Vitezu
od Sredne i srednjevjekovnoj Sredni, Franko Mirošević I Dražen
Kovačević pišu o Orlovima i križarima u Moslavini od 1918. do 1941., a
slijedi i niza zanimljivih književnih tekstova Đurđe Vukelić Rožić,
Dragutina Dumančića, Jasne Popović Poje, Ane Prolić, Senke Slivar, Peje
Šimića, Denisa Vidovića, Đure Vidmarovića i drugih.
mMeđu ostalim, Moslavačko zrcalo objavljuje i tri rada Božice Brkan: u cjelini Moslavačka kajkavijana priča Slika: bugarija (priča iz zbirke u nastajanju Povečane slike (str.100.-103.), u cjelini Recentna književnost objavljenje Jahač na krovu (izvadak iz romana u nastajanju Cijelac, str 126.-140.) te u odjeljku Prikazi tekst 450 godina o tiskanja prve kajkavske knjige (str. 209.-213.) u kojem se govori o Ivanu Pergošiću i njegovu Decretu, te dokazano moslavačkom podrijetlu. Na predstavljanju sam govorila i o tome kako kajkavci nisu svoj blagdan prve knjige proslavili zajedno i glasno nego u gotovo zatvorenim ponajprije znanstvenim i stručnim krugovima bez medijskoga odjeka i to kajkavski regionalno – Podravina, Zagorje, Međimurje, a Moslavina, nažalost, jedva.
Valja podsjetiti kako je Moslavačko zrcalo, naslovom se
oslonivši na davnašnji mali kulturni prilog Moslavačkoga lista, u obliku
ozbiljnoga časopisa počelo izlaziti 2011. do 2017. i ponovno se sada
probudilo. Glavni urednik je i dalje Dražen Kovačević, a uredništvo je
prošireno (Božica Brkan, Katarina Brkić, Goran Grgić, Marijana Horvat,
Dražen Kovačević, Mile Martinčić, Matea Paripović, Nikolina Petranović,
Đuro Vidmarović i Tija Žarković Palijan.)
Sinoć smo se ugodno družili u našoj Knjižnici, uz ljubaznu ravnateljicu Bernardu i kolege novinare u publici. Božica Brkan ponudila nas je finom kozerijom UMJESTO KAVE, osvježavajući ovaj žanr vlastitim tekstovima u istoimenoj knjizi. Podsjetili smo kako kozerija mora biti britka ili informativna, jasna, duhovita, zanimljiva, osobna, te da ona uglavnom bilježi “ono o čemu smo pričali, a drugi su zaboravili ili prešutjeli”. Prelijane s internetskog bloga u knjigu, ove stranice bilježe ljude i događaje, koji su u dinamičnom sliiedu bogatili kulturnu scenu, ne otimajući se za “trenutak slave”, več naprosto izvršavajući svoju misiju da život bude ispunjen do vrha i obojen svim okusima i bojama.
Urednica Sandra Pocrnić Mlakar imala je za nas iznenađenje-Knjigu o knjigama i književnom poslu, koja čeka izlazak u javnost i otkriva tajne zanata u borbi da nas posve ne proguta virtuala i knjige koje se ne listaju i ne stavljaju pod jastuk. O piscima i nepiscima, književnim žanrovima i načinima proboja u književnost, čitat ćemo u Sandrinoj knjizi. An do tada, kome je po volji, može se tješiti GODIŠNJIM DOBIMA DUŠE, dijarijskim bilješkama B. Jelušić, u izdanju Beletre, već dostupnima u knjižarama Školske knjige.
Bilo je slatko i pomalo prekratko, budući da obje Božice govore kao navijene, a i rečenice su im prilično “počešljane”, pa nije mrsko slušati!
BOŽICE U ĐURĐEVCU Na predstavljanju knjige “Umjesto kave” autorice Božica Brkan na desetom Fra Ma Fu festivalu u Đurđevcu sudjelovala je i Božica Jelušić, koja je ove godine objavila knjigu zapisa na mreži “Godišnja doba duše”. Dvije Božice na mreži komentirale su po čemu se razlikuje pisanje na mreži od pisanja na papiru te usporedile kulturne sadržaje u centru i u provinciji i publiku koja ih posjećuje. Obje Božice zaključile su da provincija održava respektabilnu kulturnu razinu i prati događanja u Zagrebu i u centrima u Hrvatskoj, a s tom ocjenom složila se i ravnateljica Gradske knjižnice Đurđevac Bernarda Ferderber.
Knjiga Božice Brkan “Umjesto kave”, osim kritikom Sandre Pocrnić Mlakar na stranici HND-a, predstavljena i u njezinoj najnovijoj knjizi “Zagorkini sljedbenici” o domaćim autorima žanrova i priručnika, pa je promocija u Đurđevcu bila prilika za premijerno čitanje odlomka iz Sandrine knjige:
“Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, a za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha” za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija uništenog turističkog kompleksa Haludovo nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji” u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Pr vomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Matije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan”; „Mali princ” na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put” Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina” u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara” Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja, koja pokazuje kako nezaboravni stihovi A. B. Šimića odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima “Kaj bi štela?” i “Reč po reč jel moj rečnik kajkavski” za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja” o fenomenu coffee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave tijekom desetljećâ. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez” s 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija, zbog čijih nam senzacionalnih uređivačkih politika suvremeni književnici ostaju neportretirani.”
U raspravu o današnjem novinarstvu na toj, samo jednoj od predstavljanja knjiga i razgovora na đurđevačkome Fra Ma Fu Festivalu reportera i reportaže – drugo sam jutro imala zanimljivu radionicu sa studentima Odsjeka za kulturu, medije i menadžment Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku – uključili su se iskusni novinari Veljko Krulčić i Željko Krušelj, koji su optimistično zaključili da je pravo novinarstvo živo i vitalno sve dok ima pravih novinara. Zaključivši kako danas svi pišu, osječki novinar Vinko Gazdik trima je autoricama postavio pitanje zahtijevajući kratak odgovor: zašto bi trebali čitati njihove knjige? Odgovorile su!
Deveti listopada 2024. ostat će zapamćen po predstavljanju knjige “Umjesto kave” književnice Božica Brkan, koju je autorica izvrsno predstavila. Po ležernom razgovoru u kojem smo pretepli puno toga. O književnosti, o wonna be književnosti, o relevantnosti književnih natječaja koje organiziraju grupe na društvenim mrežama. Znate ono, neki tamo prijatelj Vam šalje u inbox: ” please, glasaj na ovoj stranici za mene, možda dobijem nagradu”. Čak smo se dotakli i pismenosti, pogotovo elektronske, današnjih poljoprivrednika. Sve u svemu bila je to zanimljiva večer. Uz svestranu osobu kakva je naša jučerašnja gošća, zabava je uvijek zagarantirana. Prenosim post s Facebooka Katarine Zadrije koja je s Udrugom Osebunjek organizirala još jedno predstavljanje knjige Božice Brkan u narodnoj knjižnici Vrbovec, na čemu srdačno zahvaljujem.
Udruga Osebunjek poziva na predstavljanje knjige “Umjesto kave” autorice Božice Brkan. Što možemo očekivati? Razgovor o koristi i/ili štetnostima blogova i društvenih mreža, o temama obrađenim u knjizi. Knjiga se sastoji od osamdeset odabranih blogova koje autorica Božica Brkan piše na svom blogu “Umjesto kave” Teme blogova su različite, najčešće kulturne, teme za koje službeni tisak nije našao mjesta ni minuta u svojim vijestima. Emilija Kovač, književna kritičarka o knjizi u “Kolu” MH:
“Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na autoričinoj internetskoj stranici www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom, diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji odaziv, autorica ih označuje kao »neteme«.”
Intervju Božica Brkan u Vrbovcu predstavila knjigu „Umjesto kave“
Božica Brkan, književnica i
novinarska, urednica, kolumnistica i blogerica predstavila je u Narodnoj
knjižnici u Vrbovcu uknjiženi blogovi „Umjesto kave“. Riječ je o netemama
2016.-2023. koju je izdalo Društvo hrvatskih književnika.
Ta knjiga, poslije dosad objavljenih sedam zbirki
poezije, pet romana, tri knjige feljtona, dvije zbirke priča, ne računajući
pedesetak monografskih kuharica i brojne ljubiće, na uknjiženih 260 stranica
donosi 80 tekstova o književnosti i kulturi odabranih s autoričine web
stranice među umalo objavljenih 500 tekstova. Bio je to povod razgovoru s
književnicom, koja je većinu svojih knjiga već predstavila Vrbovčanima.
Jedna od
omiljenih i čestih vrsta s interneta i društvenih mreža, prema
najjednostavnijem tumačenju u Školskom rječniku hrvatskoga jezika
primjerice, svojevrsni mrežni dnevnik. objavljivati blog Oblizeki o
gastrofenomenima, jer me tjera i newsletter, a kako sam otišla iz tiskanog
novinarstva, gdje sam bila ustaljena kolumnica i urednica, nedostajao mi je
medij na kojem bih mogla iznositi svoje stavove, počela sam pisati povremeni
blog o različitim temama, uglavnom u mainstream medijima zapostavljenima.
Pišem o knjigama, izložbama, događajima, jeziku a posebice kajkavskome,
ljudima koji zaslužuju da javnost o njima zna više.
Odabirem
različite dužine i različite vrste od vijesti, pjesme, pisma, kritike,
intervjua do eseja. Iz različitih perspektiva. Kao čovjek desetljećima u
medijima, poštujem zakonitosti medija, pa na blogu ilustriram tekst autorskih
fotografijama te rado dodajem linkove na srodne, posebice vlastite sadržaje, a
u knjizi sam sve to izostavila i prilagodila se elegantnoj, ograničenoj formi
male knjige i papiru.
Vrlo
sam zadovoljna što mi je urednik Ivica Matičević rekao da je materijal
odabrao jer mu je zanimljiv i jer u knjižnici koja traje od 1908. – moja je
knjiga 269.! – nije bilo takve knjige. Komplimentom sam shvatila i što se uz
moje blogojavljanje, kako naziva to moje pisanje, pozvao na Cihlar Nehajeva i
njegovo poimanje narodne a moderne književnosti. Ako stvarno danas svaka baba
ima Facebook, nije svaki post književnost. Knjiga je objavljena prije
otprilike pola godine.
Što
kaže kritika?
Mislim da su neki još zbunjeni i rado bi knjigu
ocijenili novinarskom a ne književnom, ali su dosad objavljene kritike vrlo
blagonaklone od prve recenzije objavljene u knjizi kao pogovor Ivana Brezaka
Brkan. Umjesto algoritma: imaju li blogovi smisla u 2024.?
Ljerka Car Matutinović u Vijencu, Emilija Kovač u Kolu, Sandra Pocrnić
Mlakar o odnosu novinarstva i književnosti na webu ipak uspijeva čitati više
čitatelja. Knjiga će, nadam se, uključiti i nove čitatelje- Ne vjerujem
lajkovima ni hejtovim, ali uvijek se nadate čitateljima koji razumiju ono o
čemu ste pisali i pogotovo ako imaju iskren stav.
Kako
ocjenjujete hrvatsku književnost na Internetu?
Na
Internetu se književnost ne razlikuje mnogo od bilo kojega drugog područja,
od plemena do blogera i influencera. Rado ističem kako sam multimedijalno
orijentirana, pa i u književnosti – od papira, radija do Interneta,
uključujući i društvene mreže (od Facebooka, Instagrama, nekad Twittera
danas X sa samo 140 znakova, čak TikToka Ili Youtuba!) i adaptacija na film i
TV. Kao i svuda, ima i dobroga i lošega te, kao i uopće u društvu, sve više
nedostaje kriterija. Mislim da se književni teoretičari i kritičari iz
Gutenbergove galaksije još nisu dovoljno iskoračili u Muskovu ili ne znam
kako bih nazvala galaksiju e-književnost, iako, čujem i vidim, da uočavaju
primjerice objavljivanje i nagrađivanje tekstova s mreža te prenošenje
različitih e-tekstova u knjige.
Kao
što napisa jedan kolega – za spas od virtualnog zaborava. Sve se više,
unatoč prevlasti slike, jer slika govori tisuću riječi, uočava i utjecaj na
ubrzane i učestale promjene pisanih vrsta, primjerice skraćivanje te
trenutačna moda u prozi kratkih priča i u poeziji haiku. Moji blogovi traju
koliko traje jutarnja kava, opušten ali zgusnut razgovor.
O
čemu pište?
Prije
svega o kulturnim temama, preciznije rečeno o netemama koje nemaju mjesta u
velikim, medijima.
Nakon šest godina ponovo i s veseljem u Drenovcima! Osim fotoizložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka, s kolegema smo slavili poeziju, dijelili priznanja, a i čitala sam pjesme. Hvala, Cvelferiji!
Jedna od najstarijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj (utemeljena 1986.
u Vinkovcima) Pjesnički susreti u Drenovcima, održana je po 35. puta u subotu
21. rujna 2024. u Općinskoj narodnoj knjižnici Drenovci. Organizatori
manifestacije su Općinska narodna knjižnica Drenovci, Društvo hrvatskih
književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Udruga Duhovno hrašće iz
Drenovaca. Pokrovitelji su Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske,
Vukovarsko-srijemska županija i Općina Drenovci.
Pozdravne riječi sudionicima i uzvanicima uputio je načelnik Općine
Drenovci Josip Nasurović, predsjednik Udruge Duhovno hrašće Andrija Matić i
dopredsjednik DHK Mirko Ćurić koji je otvorio Susrete.
Program je započeo izložbom portreta hrvatskih književnika autora Miljenka
Brezaka, koja je do sada predstavljena u Zagrebu, Sisku i Budimpešti. O izložbi
su, osim autora, govorili Mirko Ćurić i Božica Brkan. Izložena su 24 portreta
među kojima je veliki broj dobitnika nagrade Duhovno hrašće.
U uvodnom dijelu pjesničkog programa predstavljena je zbirka mlade
pjesnikinje Petre Čeč Sramežljivost krošnji koju je uredila Vlasta
Markasović, a objavila Općinska narodna knjižnica Drenovci, kao nagradu za
najbolji pjesnički rukopis s prošlogodišnjih Susreta.
Na pjesničkom sijelu ove godine nastupilo je petero pjesnikinja i pjesnika:
Božica Brkan, Nevenka Nedić, Mirko Ćurić, Davor Grgurić i Zvonimir Stjepanović.
Pročitali su svoje pjesme i ukratko predstavili svoje pjesničke opuse.
Umjetnički odbor 35. Pjesničkih susreta u Drenovcima u sastavu Nikola
Đuretić, Vlasta Markasović i Tena Franić donio je odluku o dobitnicama
ovogodišnjih priznanja. Povelju „Visoka žuta žita“ za ukupan pjesnički opus i
trajni doprinos hrvatskoj književnosti dobila je Ana Horvat. Priznanje „Duhovno
hrašće“ za najbolju zbirku pjesama slavonsko-baranjsko-srijemskoga autora/autorice
dobila je Irena Stanić Rašin za zbirku Iza devet velova (Perlina
Press, SAD). Nagrade su uručili načelnik Općine Drenovci Josip Nasurović,
predsjednik Udruge Duhovno hrašće Andrija Matić i dopredsjednik DHK Mirko
Ćurić.
Nagrada za najbolji neobjavljeni rukopis, koja se sastoji od tiskanja
nagrađenog rukopisa, uručena je mladoj pjesnikinji iz Osijeka, Anici
Miličević. Nagrađeni rukopis bit će objavljen i predstavljen na 36. pjesničkim
susretima u Drenovcima, u rujnu 2025.
Obrazloženja za priznanja 35. Pjesničkih susretima u Drenovcima, koje su
napisali članovi Umjetničkog odbora Nikola Đuretić, Vlasta Markasović i Tena
Franić, bit će objavljena na stranicama DHK i Općinske narodne knjižnice
Drenovci.
Novu sezonu serijala tribina Bez cenzure Društva hrvatskih književnika urednica i voditeljica Lada Žigo Španić započela je u četvrtak, 5. rujna 2024. temom Portali i e-časopisi za književnost – spašavanje struke u medijima i kompetentnim i nadahnutim gostima. Govorili su književni kritičar Nenad Bartolčić u ime renomiranoga portala Moderna vremena, književnica, novinarka i blogerica Božica Brkan i književnica Sonja Smolec u ime e-časopisa Kvaka. Rasprava je bila veoma plodna i raznovrsna, a uključila se i znatiželjna publika, izdavačica (Beletra, Dvotočka…) i novinarka Sandra Pocrnić Mlakar i urednica u Republici Marina Katinić Pleić (podcast). Publika je, inače, osim iz Zagreba, pristigla i iz Ludbrega, Siska, Vrbovca…
B. Brkan usredotočila se na iskustvo blogerice i književnost na Internetu danas, posebice na društvenim mrežama, na zasad neostvaren pokušaj interaktivnog portala DHK-a s internim i eksternim informiranjem, pretakanjem klasičnih časopisa Republike i Mosta u e-oblik, e-časopis Stav za kritiku itd.
Izuzetno zanimljiva tema u svakom slučaju zaslužuje nastavak. I multimedijalno predstavljanje.
Večernji list u okviru svog Natječaja za kratku priču Ranko Marinković u Obzoru, u lagi Kultura, društvo, znanost u subotu, 31. kolovoca 2024. objavio je priču Periska naša tajna Božice Brkan s vrlo lijepim odjecima.