Večernji list u okviru svog Natječaja za kratku priču Ranko Marinković u Obzoru, u lagi Kultura, društvo, znanost u subotu, 31. kolovoca 2024. objavio je priču Periska naša tajna Božice Brkan s vrlo lijepim odjecima.
20240905
Časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu Kolo (gl. Urednik Ernest Fišer) br. 2/2024. u cjelini Kritika, na str. 197.-190. objavljuje kritiku Emilije Kovač Blog u formatu knjige… i/ili obratno knjige Božice Brkan Umjesto kave, Mala knjižnica DHK, Zagreb 2024. Prenosimo ga u cjelini:
(Božica Brkan, Umjesto kave, Mala knjižnica DHK, Zagreb 2024.)
Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na autoričinoj internetskoj stranici www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom, diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji odaziv, autorica ih označuje kao „neteme“. Spomenuti je pojam u aktualnom kontekstu specifičnog političkog diskurza dobio sasvim novu razinu značenja postavši, u BB primjeni, svojevrsna intertekstna ironična distorzija polaznog pojma (tema – netema kao pojam političnog diskurza – aktualna BB netema drugog stupnja, s upisanom sviješću o ironijskim reprekusijama)… Reći je s tim u vezi – vrag je u detalju, kako nas uči izreka (ali i Bog je u detalju, kao što reče arhitekt Ludwig Mies van der Rohe… ili Gustave Flaubert, tko bi to znao). Ili, u konkretnom slučaju, u kontekstu/kontekstima.
Zapisi/ogledi/blogovi nanizani su kronološkim slijedom, s nadnevnim oznakama i linkovima koji omogućuju pristup e-formatu teksta. Uključeni blogovi uokvireni su popratnim paratekstovima (autoričin predgovor Poziv na kavu, poziv na blog te završni esej na temu bloga kao formata i njegove povijesti Umjesto algoritma: Imaju li blogovi smisla u 2024.?, iz pera Ivana Brezaka Brkana).
BB teme hvata „u hodu“ prošetavajući se, bilo fizički bilo virtualno/imaginacijski, širokim prostorom od Zagreba (naravno, najčešćeg mjesta zbivanja), preko Samobora, New Yorka, Malinske, Roča, Đelekovca, Siska, Krapine, Okešinca…Tekstovi su, najčešće, zapažanja o na neki način zanimljivim izdanjima knjiga, izložbama… ponekad u formatu bilješki o događajima sasvim osobne važnosti (neočekivan susret s M. Mićanovićem u kontekstu promocije knjige) ili o „nevažnim“ detaljima (štap Janka Draškovića), ali koji svojom neobičnošću intrigiraju interes čitatelja. Autorica dodirne i socijalno-ekonomske teme (kolaps Megglea u Hrvatskoj i sudbina radnika koji ostaju bez posla, Letio nam, Galebe!). Izvjestan broj tekstova bilježi događaje od kapitalne kulturološke važnosti. U tom smislu izdvajam opasku o njemačkom prijevodu Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže iz majstorske radionice Borisa Perića. Uz to BB će progovoriti i, npr. o zanimljivostima kao što su grafiti i mogućnost da se u takav format upiše (klasičan, provjeren, vrijedan) stih, osobito je zainteresirana za stanje jezika (osobito za jezik javnih glasila, na što je, kao novinarka, izuzetno osjetljiva), nadalje za književnost u svim oblicima pojavnosti, književne manifestacije, od Goranova proljeća do gostovanja u školama…). Opaske bilježi nepretencioznim, intimnim diskurzom s mnogo fragmenata iz osobnog životna, ne analizira, ali potiče/predlaže (Oni koji se stručno i znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.; u povodu prijevoda Maloga Princa na kajkavski). Sasvim ozbiljno i s kompetencijom iskustvenice u praktičnom radu govori o manje ozbiljno shvaćenim oblicima stvaralaštva, kao što su ljubići, chik-lit ili kako vam drago (Ljubiće ne objavljuju samo ženski časopisi niti čitaju samo žene). I ovdje, kao što je već rečeno, autorica informira i problematizira, postavlja smjernice/pitanja kojima bi bilo dobro krenuti u obradi teme. Tako spomenuti blog/kolumnu/zapis o ljubićima završava otvaranjem, a ne zatvaranjem prostora teksta (Bilo bi zanimljivo i znakovito istražiti i fenomen autorstva /…/ Za kraj, umjesto zaključka, postavljam niz retoričkih pitanja…).
Zapisi detektiraju odabrani problem/situaciju, daju osobni komentar bez razvijanja potencijala situacije, s tim da u nekim slučajevima autorica ipak izrazitije razvija složenost problema i otvara moguća rješenja transformirajući tekst u zaokružene esejističke radove. Recimo, u zapisu Što bi sad čitala mala Božica, u kojem se bavi temom čitanja, osobito vezanim uz mlađi naraštaj, navodi čitav niz strategija kojima bi se aktualna, ne osobito zadovoljavajuća situacija, tijekom vremena i ulaganja, mogla promijeniti. Već samim takvim – u ovom slučaju analitičkim i slojevitim – pristupom akcentira se kompleksnost problema te i prikladna rješenja trebaju biti kompleksna (… da stručna, kompetentna, a ne marketinška ocjena kaže bitno, a za najmlađe i s naznakom ocjene. Posebice lektirno, o čemu se prigodno uz kurikul mnogo govori. Presudna je kuća, ali i vrtić i škola, jer, primijetih na terenu: presudna je, a vrlo različita zainteresiranost i osposobljenost učitelja, nastavnika i profesora.).
Autorica ne priznaje granice djelovanja postavljene izvana i ne zastaje na skromnim mogućnostima njima otvorenim: traži rješenja i djeluje, najviše sebi najprimjerenije – književno (Ne može biti toliko malo slušača da bismo odustali od čitanja). Govori iz situacije realizirane kreativke koja je nizom nagrada ovjerila svoju poziciju uspješne autorice te ne iznosi samo sasvim osobnu tjeskobu u vezi sa stanjem kulture nego situaciju motri načelno: nastoji ostvariti bolje uvjete za skupinu srodnika po želji za pisanjem i čitanjem.
Ističem, kao specifičnu oznaku autorice – kekavski tekst Napršnak kave, 6.4. 2016., bez kakvog bismo se vjerojatno malo zamislili o profilu i nakani knjige, s obzirom na to da je BB poznata po predanosti svom zavičajnom jeziku. Posebne je pažnje vrijedan i zapis Rekvijem za Trebež i ostali rekvijemi, 8. srpnja 2016., u kojem temu paralelne tragedije čovjeka i prirode razvija u izuzetno emotivnu crticu o djedu koji umire s nestajanjem (pomorom) prirode. Priča dosiže ganutljive momente sudbinske patnje i poraza (Za djedom su šumjeli javori, topole i hrastovi. Posljednji jastreb letio je visoko iznad djedova doma), emotivno je topla i sugestivna te se po svojoj razrađenosti i cjelovitosti izdvaja u kontekstu tekstova kojima je intencija uglavnom informativna te koji, shodno tome, sadrže podatke i generalne impresionističke sudove.
Rado bilježi uspješne, konstruktivne pojave, no zamjećuje i one nezgodne (uz razmatranje o Fondu Miroslava Krleže i dobrobiti koju on omogućava, naznačuje i kako se književnici/pisci/autori svako malo međusobno hvataju za gušu, polemiziraju/svađaju zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada…, a što o tom reći – c’est la vie!
Zanimljivo je što tekstovi sadrže mnoštvo obiteljskih „štikleca“ – muž, sin, unuk… cijeli „klan BB“ prošetava se Božičinim zapisima, tako da je ton prilično intimiziran, ali obiteljski sloj uglavnom je okvir, kontekstno uključen jedan od koncentričnih krugova/tekstova koji su i nastali iz tog neformalnog (uglavnom) dijela postojanja, integralnog i samo blago nagnutog nekoj od glavnih tema. Tekstovi imaju karakter „čavrljancija“, odatle im i zajednički naziv (Umjesto kave): pitki su uvod u dan, život, događanje koje čeka kad s neformalnim dijelom, kao laganom, neobaveznom i raspršenom pripremom, završimo. Znamo iz životne prakse koliko su takvi momenti ljekoviti i koliko, dobro odrađeni, daju danu smislenu podlogu. Uostalom, po jutru se dan poznaje, kaže stara izreka… a, prigodno, možemo reći – i po dobrom ćeretanju i dobroj popratnoj kavi, koji razgibavaju um, dušu, jezik. S tim u vezi, ne mogu ne spomenuti „kavinski“ blog/zapis Idemo na kavu! – Umjesto kave 9. svibnja 2020., (tim više što se nametnuo kao naslovni) koji, naravno, tematizira ritual pijenja kave, u kojem je kava više metafora za susret, druženje… praksu ugodnog socijalnog kontakta, uz, naravno, spomenuti informativni ornamentarij o naslovnoj temi – o stanju i povijesnoj praksi kavopilstva u Hrvatskoj.
U tom tonu završavamo, citatom: Kako god, idemo na kavu!… pa i na čitanje: štofa ima napretek. Tko želi više, link je aktivan: www.bozicabrkan.com.
U cjelini Kaj & Ča časopisa za knjževnost, umjetnost i kulturu Kaj, broj 1-2/2024., str. 73.-80., glavna i odgovorna urednica Božica Pažur objavljuje svoj odličan i temeljit tekst Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića. Zbirku je u biblioteci Kaj & Ča: Susreti, knj. 9, 2022. objavilo Kajkavsko spravišče, a pročitala ga je i na predstavljanju knjige u Društvu hrvatskih književnika na Dan knjige 23. travnja 2024.
Objavljen je i na Youtubu.
Kaj u istom dvobroju u cjelini Suvremena kajkavska književnost donosi portret Zvonka Kovača (uz jesme o njemu piše Lada Žigo Šanić), predstavlja pjesništvo Katarine Zadrije, pobjednice ovogodišnje Zeline, i Miljenka Muršića. Slijedi Mali kaj, zatim Kristina Gegić piše o Krizmanićevimoj kajkavskoj inačici Miltonova Izgubljenog raja, o Projektu rekonstrukcije Kristijanovićeve Biblije piše Barbara Štebih Golub, Franjo Pajur prdstavlja Sveti Ivan Zelinu kao središnje mjesto okolice. Uz drugo donosi i izbor iz hrvatskoga književnog pravopisa (Željko Bajza, Marija Drobnjak Posavec, Aleksandar Horvat i Irena Kalan).
Prenosimo članak Božice Pažur iz Kaja u cjelini:
Rubrika: kaj & ča
BREBERIKA & EKLEKTIKA BOŽICE BRKAN I BORISA DOMAGOJA BILETIĆA
(Kajkavsko spravišče, Biblioteka KAJ & ČA: Susreti, knj. 9, Zagreb, 2022.)
Božica Pažur, Zagreb
Osnovno o Kaj & ča programu
BREBERIKA & EKLEKTIKA – zajednička knjiga dviju kaj & ča pjesničkih zbirki postmodernističke poetike u nakladi Kajkavskoga spravišča – deveta je u njegovoj biblioteci KAJ & ČA: Susreti. Knjiga je jedan od rezultata dugoročnog programa kulturološkog povezivanja dvaju sabora kulture – čakavskoga i kajkavskoga – koji je program u okrilju Kajkavskoga spravišča od 2001./2002. imenovan KAJ & ČA: PROŽIMANJA I PERSPEKTIVE. S bitnom trajnom svrhom: problemskim i suvremenijim pristupom kajkavštini i čakavštini kao temeljnim vrijednostima hrvatske kulture, znanosti, jezika i suvremenosti.
Autor naslovnice: akad. slikar grafičar Frane Paro
Podsjećamo kako prošlu, 2023. godinu smatramo i 50. obljetnicom kulturološke suradnje s Čakavskim saborom – počevši od broja 6/1973. časopisa Kaj „Srce Zagorja u srcu Istre“ – koja je suradnja nastavljena kasnije s brojnim mu katedrama, osobito onom u Roču.
Unutar programa kulturno-znanstvene udruge Kajkavsko spravišče kaj & ča zbirke povezane su temeljima njihovih razlika, u istoj sudbini njihovih materinskih jezika, te ravnopravnom uključenošću u sveukupni korpus hrvatske književnosti – što uvijek naglašavamo. Autor višestrukih simbolskih realizacija u likovnoj opremi i naslovnicama svih devet knjiga akademski je slikar grafičar Frane Paro.
Osim prve, „manifestne“ knjige 2004. te dopunjenog, 3. izdanja glasovite Glagoljske početnice Frane Para (2010.), u biblioteci Kaj & ča: Susreti objavljeno je sedam pjesničkih kaj & ča „dvojaca“ (Danijel Načinović/Božica Pažur, 2006., Ivo Kalinski/Vladimir Pernić, 2007., Joško Božanić/Zvonko Kovač, 2009., Stanislav Petrović/Miroslav Sinčić, 2012., Božica Jelušić/Ljerka Car Matutinović, 2016., Nada Galant/Ivan Kutnjak, 2018., te zajednička knjiga Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića nadnaslovljena Breberika & Eklektika).
Praksa knjižnog spajanja dviju ili više cjelovitih zbirki više autora, iako rjeđa, nije neobična. Međutim, takav spoj uvijek dodatno provocira i nuka nas, uz isticanje razlika, prije svega u materinskim jezicima kajkavskom i čakavskom (koja ih, zapravo, to više spaja zbog spomenute jezične sudbine!), takav spoj, dakle, nuka nas i na uglavnom i najprije s polazištem u zavičajnom idiomu, a onda s nadgradnjom (meta)jezičnih stilizacija. Uputno je podsjetiti, s mogućom referencijom i na Brkan-Biletić knjigu, kako su „pjesnički dvojci“ u kaj & ča biblioteci, u novotvorbi svijeta pjesme često kretali od svakodnevnog detalja, takoreći filozofijski sporednog, od dnevno-govorne geste, sa završetkom u diskursu visoke filozofičnosti.
O poetičkim suglasjima oboje autora u novoj knjizi
BREBERIKA & EKLEKTIKA – zajednička je knjiga dviju samostalnih zbirki suvremene kajkavske i čakavske poezije, postmodernističke koncepcije. Obje zbirke (s po 30 pjesama) u istoj knjizi dvoje vodećih suvremenih pjesnika – kajkavska/kekavska Božice Brkan (BREBERIKA) i čakavska Borisa Domagoja Biletića (EKLEKTIKA: Zajika Janus Jazika) – svaka na svoj način donose estetsku novinu i otklon u kontekstu postmoderne kajkavske i čakavske poezije, te u kontekstu današnjega hrvatskoga pjesništva kao cjeline.
Oboje pjesnika, antologijskih autora (podjednako afirmiranih u standardnojezičnom i materinskom kajkavskom/čakavskom književnom jeziku) generacijski bliska (Božica Brkan, r. 1955., Boris Domagoj Biletić 1957.) raznolikim postupcima hrvatske pjesničke postmoderne, dvama književnim jezicima, dakle, iskazuju duhovna i civilizacijska ishodišta materinskog jezika kao polazište i bît svoga stvaranja – njegovom stilizacijom (pa i tematizacijom) u propitivanju univerzalnih vrednota: Brkanova s polazištem u organsko-idiomskoj moslavačkoj kajkavštini – kekavici, a Biletić sinteznom čakavicom (kako bi rekli dijalektolozi), poštujući jezično-književnu dijakroniju i suvremeno iskustvo toga (najstarijeg) hrvatskog jezika/“prajezika“. Riječ je o dvoje antologijskih autora koji – računajući objavljene prve zbirke – više od tri, tj. četiri desetljeća (Brkan od 1990., a Biletić od 1983.) drže visoki estetski kontinuitet svojih – žanrovski prebogatih – djela u središnjem korpusu hrvatske beletristike.
Uočena poetička suglasja dviju samostalnih zbirki (svaka s po 30 pjesama u zajedničkoj knjizi) iskazuju se prije svega u posebnom odnosu njihovih autora prema vlastitom jeziku (u Biletićevoj „sinteznoj“ čakavštini i podnaslovno: Zajika Janus Jazika); u Brkanove opredjeljenjem za rodnom okešinečkom kekavicom kao /vlastitom/ polifunkcionalnom jezično-umjetničkom standardu). Jezični izbor i identitetski sloj svojih pjesničkih cjelina oboje pjesnika, višestruko kompetentnih (pa i urednički), saželi su u autorskim napomenama u knjizi – toliko dobro da pogovori, ili popratne analize skoro da i nisu bili neophodni. Ipak, autori su pogovora književnici Milan Rakovac i Božica Pažur.
Mali uvod u Biletićevu zbirku EKLEKTIKA: Zajika Janus Jazika
Svojedobno je, takoreći davno, na Tribini u DHK, književnik Milan Rakovac, inače stilistički razigran i čakavski mudro sintezan pogovornik naše zajedničke nove knjige i u njoj Biletićeve zbirke, izrekao lucidnu tezu o čakavskoj konstanti i identitetu „nečakavskih“ pjesama Borisa Domagoja Biletića. Valjalo je samo pogoditi trenutak kad će Biletić ostvariti čakavski ciklus u zbirci Zato što vrime ne prolazi (2018.) i najnoviji: Eklektika. Sličnu je ideju onoj Rakovčevoj, na primjer, o prijašnjim „tobože nečakavskim tekstovima“ Ljerke Car Matutinović, prije zbirke Čakavske versade (1993.), izrekao i akad. Milan Moguš. Zvonko Milković, npr., u Autobiografiji, za većinu svojih pjesama, pak, ustvrdio je kako su one, zapravo, kajkavske – a „samo štokavski napisane“, …itd. Navedene zamjedbe ne bi valjalo dovoditi u izravnu vezu s glasovitom, donekle suženom, tezom Vladimira Nazora o tzv. „čakavskom obliku“, ali i „čakavskom sadržaju“ tzv. dijalektalne/regionalne lirike, u povodu prijepora oko Antologije nove čakavske lirike (poznato Pismo urednicima, 1934.).
Naprotiv, naš autorski „dvojac“ respektabilnih književnih biografija i opusa – Brkan-Biletić („moja Sijamska“, rekao bi Biletić za Brkanovu) – svjetopoglednom afirmacijom univerzalnosti zavičaja, iskazujući njime svemoguće/sve moguće, „okolnosvjetske“ senzacije (upotrijebimo termin C. Milanje) – u novim kaj & ča ciklusima uspješno vuku poetološki četveropreg cjelokupnoga svoga književnog stvaranja. Stoga bismo za svako od autora mogli govoriti o nutarnjoj „istosti poetike“, bez obzira na jezični izbor. Posebnom dragošću zamjećujemo Biletićev posvetni moto („čitajući/slušajući Vesnu Parun“): Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni…
Književna je kritika (Mićanović, Milanja, Stojević, Šalat, …), pogotovo uz nedavno bogatstvo Izabranih pjesama Borisa Domagoja Biletića Hvatanje zraka (2021.), istaknula prije svega „poetičku heterogenost“ – ključnu za Biletićevu poeziju – a onda i „polifonu doživljajnost Istre“ (ist. Hrvojka Mihanović Salopek) kojom „upija cjelokupnu književnu i kulturnu baštinu signuma Istre“. Prema Anti Stamaću, poeta Biletić kao „pustolov na moru hrvatskoga jezika“, uz težnju „poezije jezika“, k tomu je „vještak suvremena aleksandrizma, sažimatelj mnogih dostignuća hrvatskoga pjesništva ovoga stoljeća“. Za ovu prigodu valja prizvati i kritičke naglaske Milorada Stojevića o čakavskom autorovu opusu: „Novina u cjelokupnom Biletićevu poetskom stvaranju je posizanje za čakavštinom, ne samo jezično i poetozofski nego i kulturološki […]. Ono što je u pjesmama na standardu bio uzrok rezignacijskoj gorčini ovdje je poetsko dijelom eklektičko poklonstvo (galgen)humoru, idolima, fiktivnim idealima, ali i svježini pjevanja“.
Signantan je u monumentalnom i tankoćutnom, u našoj praksi neviđenom – antikronološkom – nutarnjem principu spomenutih Izabranih pjesama, Mićanovićev poredak Biletićevih pjesama, u kojem je upravo čakavska Fellini, Zvane, Did & King na prvom mjestu. U kojoj pjesmi – vratimo se autoru pogovora Eklektike Milanu Rakovcu – Biletić „osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti“ […] „spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida (…) sanjivajući sanje“…
Nekoliko riječi uz Breberiku Božice Brkan
U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.
Povodeći se/zavodeći se pretpostavkom i tezom glasovitog austrijskog filologa i književnog znanstvenika/stilista Lea Spitzera kako je „krv umjetničkoga teksta posvuda ista“, uočiti nam je konstante opusa Božice Brkan, s naglaskom na pjesništvo. A to jesu:
Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept rodne, okešinečke jezične popudbine (u kasnijoj zbirci „osebušek za eu“) argumentacijskom razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od „arheologije/obiteljske“ do „botanike“). Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja, svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.
Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. U kojoj simbolska raskoš breberìke (zaštićene zimzelene, šumske biljke Ruscus Aculeatus L., bodljikave veprine) ima pokretačku ulogu. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji, imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se imenoslovnom poopćenju: celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“. Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u zagonetnost izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.
Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru, doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema), pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko bi se“, … itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti značenja, rasta pjesme.
Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima, kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina iskaza, bez obzira na žanr.
[Dopuštam si anegdotalnu indiskreciju u vezi s kajkavskim pjesmama Božice Brkan, čuvši razgovor u lijepoj dvorani Kraluš zelinskoga učilišta, po završetku jednog od Recitala suvremenoga kajkavskoga pjesništva, na kojem je dramska umjetnica, interpretirajući vrsnu Božičinu pjesmu „Bonanza“ određene onomatopejske refrene naprosto – otpjevala. (Razgovor/spomenek v polukmici) Brkan: „Nis baš mislila da buš popevala“; glumica: „Nis ja popevala, pjesma Ti se sama pjeva!“
Dakle, „Pjesma Ti se sama pjeva“, reče glumica, ode i – pogodi u srce stvari.]
Ovakav komentar nije slučajan, dapače, mogao bi biti primjenjiv ne samo na autoričin pjesnički postupak već i na komunikativnu (raz)govornost i umjetničku realizaciju, sveopću prostornost njezina kajkavskog jezika.
Značajno tim više što se inače, uobičajeno predrasudno, kajkavska komunikativnost u formiranju cjelovitih rečeničnih sekvenci smatra otežanom.
Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastita jezičnog standarda. Spomenimo njezino zalaganje da u rječnički fond suvremenog hrvatskoga književnog jezika uđu leksemi osebušek i oblizeki, na primjer.
Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, pridružujući se postupkom florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti, vrhunskim hrvatskim pjesnicima (podsjetimo se: naslov prve zbirke B. Jelušić – „Riječ kao lijepo stablo“; ključni, gnomski stih u zbirci „Vrt“ T. M. Bilosnića – „Vrt je biće poezije!“…). Dokumentarnost i esejizam, te svijest o vlastitu tekstu prepoznajemo joj kao konstante u šest pjesničkih zbirki, pet romana, u gastro-stručnim knjigama (Enciklopedija špeceraja, Oblizeki – Moslavina za stolom), u nagrađenoj zbirci pevcov korak – osebušek za eu, u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (preporučenoj kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama), u Izabranim blogovima o netemama „Umjesto kave“, sve do Breberike.
***
Zanimljiva razgovornost u oboje pjesnika, i Brkan i Biletić, nije samo na razini jezične funkcije nego se iskazuje i u svojevrsnoj raspri s vlastitim tekstom; u Biletića najjednostavnije i uočljivo u pjesmotvorima Črno te Črn-bil, črn-bil: u Brkanove, izdvojimo: i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala („slak urbani“), ili: I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne („ginko“).
Koncept preosmišljavanja svijeta tekstom u oboje naših pjesnika toliko je naglašen da ga prihvaćamo kao životnu njihovu pasiju stihom (u Božice čak i u grafijskoj zabilježbi preciznih datuma njihova nastanka), u Borisa manifestnim zazivom: Najlipše more na svitu/ prisušit neće sve/ dokler hi je, iš (…)/ poslidnji kako prvi, čakavci („Još ča rabi).
(S Tribine Kajkavskoga spravišča u Društvu hrvatskih književnika, 23. 04. 2024.)
Časopis DHK za književnost, umjetnost i društvo Republika, broj 3-4/2024., str. 169.-172. (urednici Tin Lemac i Livija Reškovac), objavio je u cjelini Kritika tekst Domanićeve štokavske Pjesme: u Begradu 1933. ćirilicom, u Zagrebu ponovljene latinicom tek 2022. o knjizi Dragutina Domjanića, Pjesme, priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih, Matica hrvatska, Zagreb, 2022.).
Prenosimo ga:
Božica
Brkan
Domjanićeve štokavke Pjesme: u Beogradu 1933. ćirilicom, u Zagrebu ponovljene
latinicom tek 2022.
Dragutin Domjanić, Pjesme (Priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih), Matica hrvatska, Zagreb, 2022.
Predstavljajući u veljači 2020. u DHK knjigu Dragutin Domjanić u novom svjetlu (Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina i Hrvatsko književno družtvo Sv. Jeronima u Zagrebu), autor Alojz Jembrih, kao ustrajan i predan istraživač književne, osobito kajkavske povijesti, istaknuo je kako bi bilo vrijedno istražiti Domjanićevu poeziju objavljenu u hrvatskim časopisima predloživši da se napokon i u Zagrebu objave Pjesme (1933.), posljednja i to štokavska, ijekavska Domjanićeva zbirka objavljena za života, tiskana samo tri mjeseca prije smrti, u Beogradu na ćirilici.I 2022., gotovo devedeset godina poslije objavljuje je latinično Matica hrvatska, a priredio ju je Alojz Jembrih, kojis pravom zaključuje da je zbog činjenice što je na ćirilici, ta knjiga do danas ostala gotovo nepoznata hrvatskim književnim kritičarima. A sad se otvara mogućnost da ovi iznimni Domjanićevi stihovi steknu i nove čitatelje.
Moglo bi se reći i u novome svjetlu zahvaljujući popratnoj opsežnoj pogovornoj studiji Alojza Jembriha. Ma koliko u svakodnevici bio nezaobilazan uglazbljenim kajkavskim evergrinima, Kaj (Vre ptčeki spiju…) i Fala, Dragutin Milivoj Domjanić(1875.-1933.) može izdržati novo povijesno i umjetničko mjerenje i usporedbe. Jembrih ne dvoji da rođen u vlastelinskom prigorskom dvorcu Krči kraj Adamovca, obrazovanjem doktor prava i zanimanjem činovnik, sudac (životni balast koji je teško podnosio) vrlo aktivan u vodstvu Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i PEN-u, član JAZU, prevoditelj, pjesnik (po tri kajkavske i štokavske zbirke), dramatičar i prozaik, modernist i impresionist, Domjanić zaslužuje više od dosadašnjega čitanja. U pogovoru Uz ponovljeno izdanje Domjanićeve posljedne zbirke Pjesme (1933.) različiti čitatelji mogu naći različite nove teme, a Jembrih vrlo detaljno nastoji dokumentirati svoja polazišta. Piše, primjerice:
Domjanića su neki htjeli proglasiti čistim regionalistom, misleći pri tom na njegovu kajkavsku poeziju, jer je uronjen u zavičajni pejzaž kajkavskoga podneblja iz kojega je crpio slike prirode u svu ljepotu koju je riječima mogao dočarati. No u svojim štokavskim pjesmama on svoju čežnju za pjesničkim slikarstvom prenaša svuda i svagdje. I recentnim primjerima mogli bismo potkrijepiti kako se kajkavska odnosno djalektalna poezija i pjesnici guraju onkraj i preskaču u nacionalnim antologijama, pa ne čudi da se kajkavski kanonski pjesnik propušta čitati na standardu. Kad zagledamo i novije izbore, pa i primjerice Izabrane pjesme koje je Matica hrvatska 1998. objavila – kao i Pjesme – u istoj Biblioteci Parnas,priređivač Mladen Kuzmanović na devedesetak stranica odabrao je 38 kajkavskih i samo 12 štokavskih, ali niti jednu iz beogradske zbirke, koja je sada u Zagrebu objavljena na 200 stranica.
Jembrih smatra
kako se u hrvatskih kritičara pa ni književnih povjesničara o posljednjoj
Domjanićevoj zbirci nije pisalo a još manje spominjalo i da je razlog
zaobilaženju i prešućivanju što je objavljena u Beogradu ćirilicom, ijekavicom,
dakle hrvatskim jezikom. Osim toga, na političkom polju u tadašnjoj Hrvatskoj,
dominacija srpske politike bila je takva da je u intelektualnim krugovima
poticala odbojnost prema beogradskom centralističkom režimu.
Prijatelju Slovencu Božidaru Borku (1896. – 1980.) točno dva mjeseca prije
smrti 7. travnja 1933. Domjanić piše: A ja imam svagdje osjećaj, da se hoće
sve centralizirati u Beogradu. Čast, kad bi mi bili kulturno jedno i kad bi
tamo bio centrum sve naše kulture, ali to nije, a politika je od kulture vrlo
daleko. Riječ je o pjesnikovoj zahvali Borku na prijaznoj i toploj
ocjeni objavljenoj u Jutru njegovih Pjesama izdanima u
Srpskoj književnoj zadruzi te Jembrih šire citira Domjanićevo pismo u kojem
također stoji:Vi ste se sigurno začudili, da ste tamo i mene našli.
Nisam im mogao odbiti, premda se inače s onim sprijeka u mnogo čemu ne slažem.
Ali kultura je druga stvar. U tom se pak ne možemo sasvim razići. Konačno, ja
sam preko 20 godina suradnik Književnog Glasnika, mnoge od pjesama u toj knjizi
su baš i u Glasniku štampane, pa nisam postao manje Hrvat, nego što jesam i
ostajem uvijek.
Iznimno zanimljivo u cjelini Dragutin Domjanić istinski tumač svoje poezije i zbirke Pjesme (1933) Jembrih prenosi Domjanićev razgovor s A. Vešićem iz časopisa 15 dana, III., br. 10 (15. svibnja), 1933., 145-147.u povodu izlaska te beogradske knjige, u kojem pjesnik kaže i: To je moj prvi izbor poslije Matičinog. U toj knjizi su većinom pjesme, koje sam ispjevao u posljednjih deset godina. Skoro su sve štampane po raznim časopisima, ali imade i novih. Pjesme u knjizi sam razdijelio u četiri grupe: Iz kanconijera; Iz teških dana; Slike i Život. Razdijelio sam ih tako, da budu jedne drugima bliže i da tvore sve zajedno jednu cjelinu. Sama riječ Kanconijeri govore kakve su pjesme, premda to je za mene samo neki kostim rokoko u kome se izražavam. Iz teških danasu ratne uspomene. Slike su više objektivne, dočim Život su više subjektivne pjesme.(…)
Odgovarajući na brojna Vešićeva pitanja, Domjanić izjavljuje i kako je sputan poslom te da kakvo veće djelo za sada ne sprema. Svoje vrijeme ne vidi odviše lirskim. Za njega je lirika, kao neki pritajeni osjećaj nježnosti ili ljubavi i ljepote, ono što postoji i u najgrubljem čovjeku. Zato je drži uvijek savremenom. Ne slaže se s kritičarima koji misle da je nastupio „sumrak lirike“, ali misli kako se čovjeku, koji se mora brinuti za svagdašnji kruh slabo pjeva. Također, po njegovu, lirika može biti socijalna, ali samo socijalna ne smije biti. Pjesma mora biti nešto proživljeno, ali i umjetničko! Rak ranu književnoga života nalazi u materijalnim (ne)prilikama i siromaštvu književnika i čitalačke publike, jer za život se mora namaknuti, a za knjige, kako se može. C’est la litterature, citira Verlainea. Zacijelo mu je bilo drago kad je Ljubomir Maraković nalazio da je primijenio na hrvatske stihove simbolistički program Verlaineove Art poétique upravo točku po točku te ocijenioda se pjesme poput Jeseni, Mjesečina, Noć, Tiho prihaja mrak itd. sugestivnom i spontanom muzikom stiha mogu mjeriti s najslavnijim draguljima Verlaineove poezije.
Želeći Domjanića promotriti u kontekstu hrvatske Moderne, Jembrih opsežnije citira upravo Marakovića, koji s Nazorom i Vidrićem, Domjanića vidi njezinim tvorcem, a uoči tiskanja recenzirao je i njegovu beogradsku zbirku. Uspoređujući prvu iz 1909. i posljednju zbirku iz 1933. – obje nose naslov Pjesme – nalazi i slične naslove u obje, primjerice Glicinije. Piše: Domjanićeva je poezija možda ponešto monotona, kad se čita na dušak; ali se zato njen intezitet sve više produbljuje, njena mogućnost izražavanja sve se više izoštrava i profinjuje, te konačno uspijeva da nas snagom svoje sugestivnosti sasvim zaokupi svijetom pjesničke fikcije ili bojama koje pjesnik daje zbiljnosti.
Naveden je primjer balade Ulica u kojoj je nanizano niz slika iz zagrebačke ulice, (…) gdje se Domjanić iskazuje kao pjesnik koji predočuje sve što vidi oko sebe i što ga boli.Iako su muspoticaliplemenitaško podrijelo,ovu pjesmu uzimaju za dokaz da bi, da je odrastao u drugoj životnoj sredini, Domjanićbio najsocijalniji pjesnik ondašnjice.
Ulica
Kako se sve ovo čini daleko,
kao da priviđenje je neko:
Ljudi u gužvi. I hite niz ulicu,
s brigom u licu.
Kao da boje se, hoće li stići
nekud, kud moraju ići.
Mnogom u oku pokornost je tupa,
tako robijaš na robiju stupa.
Drugom u zjeni još sni su iz noći,
ili od bančenja mutne su oči.
U nekom mržnja il zavist je blijeda,
kad one bogate izloge gleda,
gdje ima svega što čovjek zaželi,
gdje mesa rumene se brjegovi cijeli.
A njemu bližnji ni živjeti ne da,
ni do sita jesti.
Padaju konji po sluzavoj cesti,
udara bič, jer se mora izvesti.
Dolaze ljudi i nekuda odlaze,
svi svoje posebne imaju staze,
a jedan drugomu smeta i priječi.
Život sve buči i ulica ječi.
Koliko laži sad prozbore riječi!
Sjene polako niz spratove plaze.
Skoro već lažna će svijetla se palit
i zapad će krvlju se zalit.
A noć će doći negdje sa sela,
gdje bijeda na svakom pragu je sjela.
Auta u šetnji, sve najskuplja marka.
Šofira dama. I vozi psetance,
nakazu malu, al’ japansku pravu,
ljetos i vrpcu je dobila plavu.
A tamo na klupi, na kraju parka,
kunja sad radnik bez posla i hrane.
Dalje, u zakutnih ulica klance
vuku se žene, već nešto i pjane.
Sve se tu prodaje: tijelo i duša,
il se bar prodati kuša.
Koliko djece spred stanova vlažnih
umire sad, dok sa sjednica važnih
idu gospoda i, kako se kaže,
oni zaključiše rat proti bijedi.
A eto prosjak je izbačen blijedi
iz nekog doma što uboge pomaže.
Prljav i poderan, ipak se drznu
(ko zna, u svojoj prostoti il zlobi?)
novom se, finom približiti krznu
što ga za Božić pisarica dobi.
Krzno je meko i kô da je mazi.
Zato ga tako i voli i pazi.
A šef joj dobar, i srca ima.
Pomaže on i siromašnima.
Smrklo se već, i kroz grada dubinu
svijetlo na mlazove blistave sinu.
S ulica prosjake čiste, jer jadno
tamo ih gledat. A biva i hladno.
Kupi ih racija, k noćištu nosi.
Bijedni taj svijet zar i noću da prosi?
– Treba sve čisto bit. Sjutra će dame,
bogate, s prstenjem, mlade i stare,
prosit i – primati milodare.
Svako će dati za ubogoga,
pa i sirotinja mnoga.
Jer piše: „Ljubi bližnjega svoga!“
A negdje iz mraka, al nedaleko,
kao da grubo se nasmija neko.
I kletvu je rekô…
U kritikama Domjanićeve
poezije ne nedostaje pohvala, ali ni prigovora i negiranja. Jembrih je uvjeren
kako će budući ocjenitelj njegove zbirke Pjesme
(1933.) imati mogućnost, potvrditi ili otkloniti i konstatacije primjerice
Branimira Donata (I dok se o Dragutinu Domjaniću, pjesniku štokavskih
stihova, može govoriti kao o stvaraocu mnogih deklarativnih i dekorativnih
pjesama, kada pokušavamo definirati profil njegove kajkavske poezije, onda se
pred nama otvaraju bogate i relativno neistražene perspektive jednoga jezika,
jedne imaginacije, obrisi poglavlja koje nije samo epizoda u povijesti hrvatske
književnosti.) ili Cvjetka Milanje (Dakle, Domjanićevo pjesništvo na
štokavskom jeziku, koje se smatralo umjetnički inferiornim [sic!] i poetički
različitim od pjesništva na kajkavskom jeziku, većinom je nastalo do vremena
kada je on počeo pisati kajkavski, pa je, dakle, ipak zbirka iz 1909.
najcjelovitija i umjetnički najbolja jer su kasnije ‘nadopisane’ pjesme na
štokavskomu u biti neznatno proširile teme, a formativno su morfološki i
izražajno gotovo iste.) i drugih. Ako
se za analizu Domjanićevih štokavskih stihova smatra osobito važnom dešifrirana
rukopisna ostavština Razmišljanja i zapisi objavljena 1996., iiako su u posljedna dva desetljeća proučavanja i
ocjene Domjanićevih štokavskih pjesama već krenula drugim smjerom (Šicel,
Pavličić), poslije objave Pjesama iz 1933. u Zagrebu 2022. s Jembrihovim
popratnim tekstom, valja zaključiti kako Domjanić, pogotovo na
štokavštini, ni izdaleka nije iščitan te da bi
bilo za očekivati novo vrednovanje njegova opusa, i štokavskoga i kajkavskoga
te njihova međuodnosa.
Na kraju još, neke će čitatelje vjerojatno zanimati koliko je ćirilično izdanje promijenjeno u latiničnome. Vrlo malo, kaže Jembrih: na tri je mjesta futur I. promijenio Domjanićev oblik živjeće u živjet će, snivaću u snivat ću i snivaće u snivat će; ostavio je kako je Domjanić zbog rime napisao u pjesmi Plein air plemićska ruka – sizifska muka te pridjev tavni (tamni) – slavni;imenicu okean prepisao je kao ocean u duhu današnjega hrvatskoga jezika.
Pohvalna gesta kako se Matica hrvatska ponovljenim izdanjem zbirke Pjesme (1933.) odužila svojemu dugodišnjem predsjedniku Dragutinu Domjaniću uoči njegove 90. obljetnice smrti.
Sa 34. Vrazove ljubice u Samoboru objavila sam blog 34. Vrazova Ljubica, više od festivala ljubavne poezije – Umjesto kave 20. lipnja 2023. , koji sam uvrstila i u knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023, Mala knjižnica DHK, 2024.
Propustila sam 35. Vrazovu ljubicu, ali je u zborniku 35. zbirka hrvatske ljubavne poezije 2023. Vrazova ljubica, Pučko otvoreno učilište Šamobor (urednica Vanda Bartulica) objavljena i moja pjesma kupujem vrijeme, koju sam tada čitala.
kupujem
vrijeme
kadgod mogu
gdjegod mogu
i ne pitam se
jel bi jel ne bi
i gda
ne znam kej bi
na first
time
i na last time
na akcijama i
na siječanjskim rasprodajama
i na kupone
i preko
prekupaca
ispod pulta
uglavnom
živim na zajam
srećom da
imam kartice
i ljubavne
kupujem
vrijeme
kuhajući što
voliš
obično
egzotična jela
pjesmom stih
po stih
a između toga
na njuškalu i aplikacijama
dvorišnim
rasprodajama
grobno mjesto
u sisku
električne
peći domaća jaja
grunt s
vikendicom u svetom ivanu zelini hrnjanec
ljetne
haljine
jastuke za
kućne ljubimce
vrtne kućice
i kućice na ptice balkonske
vreće za
borovnice
zidane
roštilje sjemenje močvarnog hibiskusa
jedva
korišten čamac
dječje drvene
personilizirane šamrlice
radost
bol
samoću
melankoliju
dokolicu
šalice s ljubavnim
porukama
uvjerena da
sam tvojoj ljubavi bliže
20190926 – 20190926 – 20190928 – 20209111 – 20209115 – 20230614 – 20230615 – 20230616
Poslije Društva hrvatskih književnika te na dva predstavljanja projekta uz časopis Alternator u Sisku i Zagrebu, knjiga Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2019.-2023., Mala knjižnica DHK, 2024., predstavljena je i na zagrebačkome 3. Festivalu žanrova Dvotočka 25. svibnja 2024. i to u okviru prvoga dana kao Pozdrav kanonske književnosti žanrovima.
U priču je uvela Sandra Pocrnić Mlakar, urednica Beletre, koja je objavila i knjigu Godišnja doba dušeBožice Jelušić, postova s Facebooka, te povezala tekstove s Interneta i knjige. Govorila je i Božica Brkan, usporedivši dvije knjige.
Pročitan je i nadahnuti tekst urednika izabranih uknjiženih blogova Umjesto kaveIvice Matičevića, svojevrsno blogojavljanje, kako ga je nazvao:
Strašna riječ urednika!
Zašto sam pristao urediti knjigu blogova svoje drage kolegice iz Društva hrvatskih književnika? Zar samo zato što mi je Božica konačno predala svoj rukopis za objavljivanje, pa je bio red da se TO onda i objavi, ili zato što sam pomalo i sam odrastao u pameti – jer nisam, hvala Bogu, nemoćnik u pameti – da je ispisivanje blogova postala posve normalna, tek jedna žanrovska inačica negdašnjeg dnevničkog zapisa. Sada se ne škraba olovkom ili perom, nego se tuče i drnda po tastaturi… kako svi, tako i ja.
Dakle, JA, svojedobno zadrti protivnik blogarenja i pikarenja po bespućima povijesne zbiljnosti, napisao sam čak i uvodnik u „Vijencu“, kada sam mu u 2000.-ima bio urednikom, u kojem se gnušam svakog oblika blogovskog uzdisaja. (O tome tekst u mojoj knjizi „Gorenje naroda“.)
I sve se to promijenilo s vremenom. Božičini su me tekstovi, ti njezini istrišci dnevne pameti, ali ponajprije fragmenti pamćenja, nagonili na prihvaćanje činjenice da se sa svijetom oko nas mijenjamo i mi sami. Eto, promijenio sam i ja svoj zablejani stav o blogovima: blogovi su cool! I treba ih tiskati u knjigama, jer su tako produljeni u trajanju, barem stoje ko obavijesni stupići na policama, pored računala, tvarniji nego što jesu kad su u zakulisju informatičkog teatra. Otud onda i sklapanje niza tekstova o tzv. „netemama“, tj. o onome što se većini ne čini da je važno, a zapravo je baš važno da se zabilježi i možebitno zapamti. Eto, o tome Božica piše…i to što se svima za to kakti fućka o čemu ona piše, meni se baš svidjelo, i način kako je to oblikovano, da bude svima razumljivo, dohvatljivo. Hibrid književnog i novinarskog, ligatura tehnike i doživljaja. Dobro, pače uzorno sastavljen tekst. Lako je tako biti urednik! I za svaku knjigu 200 eura v žep, pa si vi mislite cijenjena publiko…
Nego, Božica i njezin pustopašni blogač. Prepoznao sam u cijelom tom njezinom žanrovskom naponu ono što je svojedobno jedan od najpametnijih hrvatskih pisaca, Milutin Cihlar Nehajev prije 120 godina, skicirao ovako: znate, taj vam je pisac i moderan i narodan. „Narodan“ zato što je iskren, moralan i što se zalaže za temeljne aspekte duhovnosti, a „moderan“ jer u svoj književni habitus uključuje aktualni ritam epohe. Božica, dakle, piše iskreno na način koji zrcali vrijeme u kojem nastaje. I to mi se čini najvažnije u cijelom ovom blogovskom trošenju vremena i živaca. Uostalom, i Nehajev bi vjerojatno pisao blogove. A tek Matoš, on bi imao one male laptopiće s ekranom od desetak inča i tuci po tipkama…
Posrijedi je, dakle, tekst koji nas ne troši nego obogaćuje spoznajom da smo živi upravo onoliko koliko uspijevamo otrpiti zbilju. Fraktalima zapisa protiv zapuštenih fraktala tzv. „netema“. Neka vas autoričino samoimenovanje upravo tih „netema“ ne zavara, uostalom, ironija je moćni mehanizam dolaska do istine. Ironija ili pila naopako. Dixit! I ostadoh pri pameti.
Ako je i od urednika, dovoljno je.
Ivica Matičević, urednik Male knjižnice DHK, vlastoispisno
Razgovor Božice Brkan i Sandre Pocrnić Mlakar izravno je prenosio Online LIVE TV Croatia:
https://www.facebook.com/onlinelivetvcroatia/videos/997309608593303
Glazbeni gosti su Zlatko Majsec i Ivan Vidović. Voditeljica programa i autorica projekta je Sonja Zubović.
Poezija to go je projekt poticanja čitanja poezije. Pokrenula ga je književnica i pjesnikinja Sonja Zubović iz ljubavi prema hrvatskom jeziku, pod motom poezija je laboratorij jezika, a jezik je nukleus nacionalnog identiteta. O tome više na blogu Božice Brkan Umjesto kave te u istoimenoj knjizi.
Projekt je zaživio digitalno na društvenim mrežama 2015. godine, otad
bilježi izuzetno lijepe rezultate kontinuirane vidljivosti i
popularnosti.
U okviru projekta organizirani su zapaženi programi Poezija u gradu 2019. i 2020. godine populariziranja poezije putem city light
plakata, snimljene su brojne interpretacije dramskih umjetnika
vrijednih poetskih tekstova suvremenih hrvatskih pjesnika te su
organizirane radioemisije Druženja s pjesnicima za internetski radio 808
itd.
Poezija to go kontinuirano od 2015. g. organizira i tribine – druženja s pjesnicima.
Tribine podržavaju prisutnost umjetnički vrijedne poezije u suvremenoj recepciji u živom susretu s publikom. Sve tribine se snimaju, trajno su na internetu dostupne su široj publici na Youtubu.
Božica Brkan čitala je pjesme: meč sa serenom williams, cveti kej se nikak ne zoveju, mater dolorosa jel suze majke bože, bukve i molitva.
20240519
Napokon poslije Žminja, predstavili smo i u Zagrebu kajkavsko-čakavsku zbirku Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića.
Prenosim s Facebooka Božice Brkan:
Dan knjige / Noć knjige 2024. – Dan: Društvo hrvatskih književnika, podne 23. travnja 2024. Predstavili smo napokon i u Zagrebu zbirku pjesama Breberika & Eklektika, kojoj smo autori Boris Domagoj Biletić i ja. Kajkavsko spravišče objavilo ju je 2022. u svojoj biblioteci Kaj & Ča: Susreti kao devetu knjigu. Uredila ju je Božica Pažur, koja je napisala pogovor za kajkavski, kao što je Milan Rakovac napisao za čakavski dio. Naslovnicom knjige počastio nas je Frane Paro. Zahvaljujem prijatelju i kolegi Borisu na ideji za zajedničku knjigu, posebice tako lijepu, te osobito srdačno na krasnim i poticajnom riječima našim maestralnim predstavljačima. Nas dvoje pjesnika čitali smo pjesme, a mudro su zborili književnici Milan Rakovac i dr. sc. Božica Pažur te moderator, predsjednik Kajkavskoga spraviščka i voditelj Tribine izv. prof. dr. sc. Boris Beck. Pofotkali su nas Zdenka Kozić i Miljenko Brezak.
Kada je 2022. objavljen roman Privremeno neuporabljivo zacrtali smo predstavljanje i Donjoj Stubici. Čim se obnovi u potresu koji taj roman opisuje i tamošnje Pučko otvoreno učilište odnosno knjižnica. Procjenjujući kako smo to dovoljno dugo čekali, jer još nisu sigurno kada će se vratiti kui, koju ulicu dalje, tim s Manuelom Frinčić na čemu ugostio nas je u Noći knjige 23. travnja 2024. u Društvenom domu odnosno Domu kulture. Višnja Škudar zaista se maestralno pripremila i vodila večer s čitanjem odlomaka iz romana u kojem je sudjelovao i Ženski vokalni sastav KUD-a Stubica, u kojem inače i pjeva. Nije onda čudo što bi prema njezinu sudu i moj zagrebački roman valjalo snimiti kao film i to Tko pjeva, zlo ne misli, možda i s mnogim pjesmama iz njega.
Nadam se da će i to Privremeno neuporabljivo priskrbiti čitatelja više i među zaista brojnim i raznovrsnom publikom i uopće i u stubičkom kraju uz koji me vezuju mnoge lijepe uspomene. Hrvatski tradicijski vrt i Vrt perunika, Stubički obliznjeki, Zagorski Chef, Babičini kolači, a posebice predstavljanje mog romana Ledina u nekadašnjem Majsecovu mlinu 2016. ili čitanje pjesama te kava.
Razveselila me je i kolegica Senka Susović s Radio Stubice danas rijetkom novinarskom pripremljenošću vodeći razgovor za emisiju iz kulture.
A za one koji su bii, snimili smo i film za Youtube.
20240503
Vijenac, Književni list Matice hrvatske za umjetnost, kulturu i znanost u broju 786. od 25. travnja 2024. na str. 22., u cjelini Književnost iz pera Ljerke Car Matutinović objavio je kritiku knjige Božice Brkan Umjesto kave – izabrani blogovi o netemama 2016-2023., Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, 2024. Prenosimo u cjelini:
Za Božicu Brkan, neosporno nadarenu spisateljicu, mogli bismo reći da nema dlake na jeziku. Ona propituje svijet unoseći se bez zadrške u sudbine koje su mogle biti anonimne, ali ih autoričino sarkastično pero izvlači iz tjeskobe u težnji da bude svoja na svome. Otimajući se rezignaciji, autorica razotkriva svekolika bespuća. Otvorenost polemike i ironijski odmak je must koji se suprotstavlja dehumaniziranim koncepcijama. Obzori bivstvovanja podvrgnuti ovovremenskim apsurdima nisu samo simbolika, već su stvarnost osobnih tragika koje idu ususret katarzi. Upravo na taj način komuniciraju dvije autoričine knjige: Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. (2014) i Život večni (2017). Kulminacija stihovanja i narativnog kazivanja spomenutih knjiga živi svoj nepatvoreni život u kajkavskom idiomu, zavičajnom kejkavskom. Žestoke riječi donose autentičnu atmosferu koju je osmislila autorica obuzeta svojom imaginativnom storijom: „Kreiram svoj kosmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti.“
Tako je naša književnica, urednica, kolumnistica i novinarka Božica Brkan postala i blogerica, jer joj more biti. Objavila je osebujnu knjigu svojih razmišljanja, polemičkih crtica, književnih kronika pod jedinstvenim naslovom Umjesto kave – Izabrani blogovi o netemama 2016.‒2023. U Uvodu autorica naglašava Poziv na kavu, poziv na blog, nakon čega slijedi osamdesetak dnevničkih zapisa od objavljenih više od 400 blogova:
„A što je uopće prva jutarnja kava? Nekima brzo buđenje, a nekima polako uvođenje u stvarnost. Nekima doma, a nekima već u kafiću ili sad putem. Neki je vole popiti sami, šljuk za brzo buđenje, a nekima je, kao što je meni, i jutarnja i bilo koja kava metafora za razgovor. Ako mogu birati, ugodni, s odabranim ljudima, jer ni kavu ne pijem sa svakim! Meraklijsko kafenisanje koje zagrije, krijepi i tijelo i dušu.“
Dakle, poziv na kavu poziv je na čitanje, na kulturu čitanja: „Što bi sad čitala mala Božica?“ (Umjesto kave 24. ožujka 2016).
I tako se nižu datumi koje bismo mogli nazvati i književnim datumima, jer pronose, promiču u vidu legitimnih književnih vrsta poput osvrta, kritika, feljtona, prikaza i ogleda intelektualnu težnju za čitanjem, jer čitanja nikad dosta. Knjigama se treba vraćati, jer one su stvaralački čin. Čitanjem se stavlja u pokret svijet. Naša autorica to ovako razmatra:
„Ako postoje radionice pisanja, zašto ne bi postojale i radionice (ne samo brzog!) čitanja? Gledajmo svijet oko sebe, a poslije će, kao u Tadijanovićeve učiteljice, svatko pričati tko je što vidio. Učimo djecu gledati, različito!“
Blogerica Božica s iznimnim čitalačkim strpljenjem i ustrajnošću prati zbivanja u svijetu kulture, artikulira živu neposrednost jezika, vrednuje jezik, pa tako čitamo imaginativne cjeline (dnevničke), npr. u tekstu Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch – Umjesto kave 18. listopada 2016, pratimo meditiranja u kojima sjećanje produžava život, a uspomene nude stvaralačku svjetlost koja je i mudrost i ravnovjesje: Skok Joža – Umjesto kave 24. svibnja 2017, Plemeniti Ivan Golub u životu večnom – Umjesto kave 27. listopada 2018, Dižem svoj najdraži šešir u čast Nadi Kobali – Umjesto kave 26. kolovoza 2019.
I mogla bih tako nizati i nizati, jer naša autorica ne posustaje. Njezina je riječ živa, združuje se i spaja, ironična je i, ako treba, odrješita i kao što sam napisala na početku ovog ogleda – nema dlake na jeziku: „Dok se književnici, pisci, autori svako malo međusobno hvataju za gušu, polemiziraju, svađaju zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada i koje im financijski i ugledom donose mnogo manje, tko bi to još od faca danas ostavio autorska prava baš DHK-u? Ma i HDP-u?“
Živahna je ova neobična knjiga Umjesto kave (ni kronika ni dnevnik!), ali dinamično prevrće probleme, i tu i tamo se smješka (ali bez zločestoće!). Zapravo je i zabavna i duhovita u stilu take it easy. I ne zna za dosadu.
I za kraj ističem pogovor: Umjesto algoritma – Imaju li blogovi smisla u 2024? Autor je Ivan Brezak Brkan. Na mladima svijet ostaje. P. S. „A ako dosad niste čitali blog: umjesto bloga – pročitajte ovu knjigu.“ (I. B. B.)