Osvrt M. Matković o knjizi Umjesto kave B. Brkan u Književnoj Rijeci

Književna Rijeka, časopis za književnost i književne prosudbe Društva hrvatskih kjiževnika – Ogranak Rijeka u broju 1-2/20024. (glavni urednik Davor Grgurić) objavio je u svome dosad najraznovrsnijem  i najbogatijem broju u novome slijedu – primjerice uz cjelinu In memoriam posvećenu Boži Mimici, članu uredništva, s odličnom naslovnicom suhozida (dizajn Vanesa Ujčić Ožbolt i fotografija Silvija Benković Peratova) i na str. 241.-243. osvrt Maje Matković o knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK 2024. Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard. Tekst o jezičnom izričaju B. Brkan pročitan i na prvom predstavljanju u DHK u ožuju 2024.

Na naslovnicl odlična fotografija Silvije Benković Peratove

Osvrt prenosimo u cijelosti:

Maja Matković
Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard

Početak osvrta Maje Mtković

Imala sam tu povlasticu, čast i sreću da mi Miljenko Brezak prvoj donese internetske zapise (blogove) Umjesto kave što ih je Društvo hrvatskih književnika netom ukoričilo, a potpisuje ih njegova supruga, hrvatska književnica i novinarka, moja prijateljica Božica Brkan. Ne moram ni spominjati da sam internetski nevježa, da kao lektorica brojnih knjiga znam samo ono najnužnije, a sinovi i kći neprestano mi objašnjavaju da je mreža stvorena baš za najtupavije, da se cijeli svijet njome služi. Onda  sam ja prava tuka.

Bila sam uzbuđena primivši u ruke dnevničke zapise Umjesto kave / izabrane blogove o netemama 2016. 2023. Sve su te neteme prave teme koje su pojeli razni portali, a ponajviše naša posvemašnja nezainteresiranost za kulturu, ponajprije u tiskanim medijima.  Koga još u kulturi općenito ne bi zanimalo da je Denis Derk, jedan od najuglednijih književnih kritičara, pospremio knjige s Večernjakova stola i uz otpremninu otpravio se u mirovinu, tko ne bi žalio za njegovim kolumnama u nekoć najčitanijim hrvatskim novinama… Zanimalo je vrsnu novinarku i književnicu Božicu Brkan koja i te kako zna što je tema, ali ironijski je podnaslovila svoju knjigu netemama pa je svom nekadašnjem kolegi posvetila jedan od tekstova u knjizi. Jer, u današnje vrijeme, osim u knjizi Božice Brkan, nitko od onih koji su izvještavali o tzv. aferi Graditelj svratišta nije se sjetio da je posrijedi ukradeni naslov glasovita djela poznatoga hrvatskoga književnika Ivana Aralice. Božica i ja kao lektorica toga smo se sjetile i zdvojno komentirale naobrazbu svojih današnjih kolega kojima sve počinje od sadašnjega trenutka.

Naslovnica knjige izabrani blogov B. Brkan Umjesto kave…

Kao i uvijek, ispravljajući pomno Božičin tekst, priznavala bih sebi da mi je to teže nego rudariti po najnepismenijim tekstovima jer ona je jedan od najpismenijih autora, a opet dvojim kako ću presjeći njezin ritam, tako karakterističan i u poeziji i u prozi, kako dirnuti u taj krležijanski stil a da ne pogriješim. Jer, ona je podjednako i jezičnonosna i književnosna. Strepim i molim je da provjeri jesam li na pravome mjestu kratila, nisam li joj narušila misao, upropastila rečenicu. No uvijek se dogovorimo, osobito ako je posrijedi kraj teksta jer Božica i u poeziji i u prozi ima poantu, kao što je ona u tekstu Apostrof, izostavnik: Izostavite ga, zaboga. Neka bude ono što jest – izostavnik! Povod za tekst bila joj je knjiga ‘Čeri mila njezinih prijateljicaSlavice i Lane Moslavac, velikih čuvarica moslavačke baštine, jer Božica u kajkavsome jeziku uopće ne bi petljala s izostavnikom misleći da je posrijedi jednostavno kajkavsko čeri. Još joj je očitiji povod  glasovito, marketinški natapirano mleko ‘z bregov što je godinama pogrešno pisano z’ bregov. Proizvođač Vindija uklonio je pogrešku s izostavnikom, ali prema Božičinu miišljenju, takav je način pisanja velika rijetkost, jer z znači s, a ne iz. Kad ih je upitala o izostavniku, objasnili su joj to marketinškim, dizajnerskim razlozima, a ne kajkavsko-štokavskom zavrzlamom. A tih je marketinških domislica toliko da usred riječi imamo veliko početno slovo (prOPUSt Arena na primjer), samo da se ne piše hrvatski, a kunemo se u netom doneseni Zakon o hrvatskome jeziku.

Kao prava zaljubljenica u svoju Moslavinu i velika promicateljica svoga idioma, svoje okešinečke kekavice, Božica Brkan piše i o arheološkome nalazištu Sipčini, a ne Sipćini, kako je poštokavljeno. Zauzela se za kajkavski oblik pa je tako i ispravno pisati. Posrijedi je tekst Sipčina dvije godine poslije koji me je podsjetio na nametnute štokavizirane oblike (u bivšoj državi) Markuševac, Jakuševac, a ispravno bi bilo pisati Markuševec, Jakuševec. Najžalosniji je primjer kad je devedestih godina Gliboki jarek pokraj Sesveta snašla velika eksplozija pa je tada u medijima (tiskanima) lektoriran u Duboki jarak. Mogu samo reći, sretno nam bilo?!

Jedan je od najzanimljivijih tekstova u knjizi Vernakularna stilistika, u kojem Božica Brkan piše o istoimenu djelu velikoga zaljubljenika u svoj viški idiom, Joška Božanića. Prema Hrvatskome jezičnome portalu, vernakularna znači koja pripada, koja se odnosi na domaće ljude, na autohotono stanovništvo; domorodačka. Citiram dio s mrežnih stranica hrcak.srce.hr koji je izdvojila Božica.

Autor posebnu pozornost posvećuje pisanju odnosa hrvatskog standardnog idioma štokavskih, čakavskih i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike govora, stilistike kolokvijalnoga teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom odnosu, stilistike organskih idioma. (…)

Znamo li da se akcenatski sustav hrvatskoga standardnoga jezika narušava pomicanjem svih akcenata (štokavskih) na prvi slog, vrijedno je zabilježiti kako je posljednjih godina i sve više zavičajnika, zavičajnih rječnika, a jedan od njih, Kajkavsku čitanku, napisala je upravo Božica Brkan. I sama sam autorica Mojih Zmijavaca, zavičajnoga rječnika običajnika, a i vrijedni učitelji i nastavnici potiču učenike da zapisuju ono što im još mogu reći njihove bake, katkad i prabake, da se ne zaboravi.

Božica Brkan zapisala je više od 6000 riječi svoga kekavskoga, a dosad ih se iz njezina pera namnožilo već petnaestak tisuća koje još treba dopuniti i srediti. Stoga joj jedino ne vjerujem kad je zapisala da ju je na početku studiranja na zagrebačkome Filozofskom fakultetu privukla ponajprije književnost, pa tek onda jezik. Mene su zanimali podjednako, a Božica djelima dokazuje da je i s njome tako. Ona je stvorila svoj standard u kojem je spojila i kekavski, i zagrebački kajkavski, i razgovorni jezik, i standardni, i sveprisutnu engleštinu i po tome (ne samo po tome) jedinstvena je u hrvatskoj književnosti. Pročita li se bilo koji njezin tekst, uočit će se da je svoja, da izmiče kalupima i svrstavanjima u bilo čije ladice, pa mi smeta nepravda kad ju se hoće predstaviti samo kao kajkavsku književnicu. O tome svjedoči i ova knjiga, koja se može čitati i počevši otraga i sprijeda ili iz sredine, svaki je tekst jedna nezaboravna kava s prijateljima, gutljaj po gutljaj. Velikodušna i draga, u knjizi je okupila svoje prijatelje, a svima podarila djelo koje će moći ponijeti i na kavu, i u tramvaj, ali staviti i na noćni ormarić. Nije dopustila da joj AGM-a pretvorim u A. G. M.-a (kako bi prema raznim pravopisima bilo ispravno) i na to sam pristala. Pravopisna su pravila ionako dogovor, a od dobrih pisaca treba učiti kako pisati. Naravno, svatko neće pristati na ovakvo Božičino rješenje, ali će popiti jednu od najboljih kava bude li čitao ove žanrovski raznorodne dnevničke zapise (prikazi knjiga, crtice, anegdote iz svakidašnjega života, intervjui, prikazi izložaba…).

„Lova“ kao piščev ideal, ogled Božice Brkan objavljen u Novoj Istri

U Novoj istri, broj 3 (jesen) / 2024., časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, godište 29., svezak 77. (115.), nakladnika Istarskog ogranka Društva hrvatskih književika Pula, u cjelini Ogledi, s temom 19. Pulskih dana eseja Pisac, demokracija, ideologija, uz radove Borisa Domagoja Biletića, Branka Čegeca, Mirkan Ćurića, Jelene Lužine, Miroslava Mićanovća, Davora Šalata i Lade Žigo Španić, objavljen je i rad „Lova“ kao piščev ideal Božice Brkan. Ogled je pročitan na pomalo koronskim 19. Pulskim danima eseja 22. i 23. listopada 2021., upravo o temi pisac, demokracija i ideologija, o čemu sam na svojem blogu obavila Esej s pogledom na pulsku Arenu 2021. – Umjesto kave 28. listopada 2021. a pisao je i Vijenac.

Naslovnica Nove istre 3 (jesen) / 2024.

Prenosimo iz Nove Istre:

Božica Brkan
Lova kao piščev ideal

19. Pulski Dani eseja, 22.i 23. listopada 2021.
Pisac, demokracija i ideologija

S demokracijom 21. stoljeća i globalnim autoritetima poput Interneta, Googla, Facebooka, Twittera, Instagrama, TikToka, Netflixa…, pomislio bi čovjek kako su nam i svjetonazori nikad širi, tolerantniji, a ideali nikad plemenitiji. Nisu li nas u to trebale uvjeriti i najutjecajnije i u povijesti čovječanstva možda i najrazornije ideologije prethodnoga, 20. stoljeća; -izmi, koji su svaki po svojemu krojili i samo stoljeće, dijeleći ga i prekrajajući višekratno i krvavo, i vremenski, i zemljopisno i politički? Unatoč iskustvu milijuna mrtvih za nove, pravednije svjetove, za ideale i slobodu pod zastavama različitih boja, u konclogorima i gulazima, živimo u najpodijeljenijem svijetu u povijesti, s najviše bogatih i najviše siromašnih i gladnih i s najvećim razlikama među njima.

Je li vrijeme za pisanje nepogodnije, depresivnije nego ikad ili inspirativnije nego ikad? Je li pišući pisac bliskiji obilju ili gladi? Koji je uopće smisao pisanja u takvu našem vremenu? Za to naše ili za neka od vremenā što dolaze, ako nam u međuvremenu vrijeme ne otkuca? I koji je smisao ideala danas ako smo se, preuzevši i kletve i fetve, s nekom od vjera ili bezvjerci, i mi pisci priklonili idolima, biblijskoj zlatnoj teladi?

Nije to samo u nas, do maloga jezika i do maloga tržišta. I na globalnoj i na lokalnoj razini, u svijetu društvenih mreža, lajkova i hejtova, influencera, selfija kao ogledalca iz bajke o Snjeguljici, komunikacija nam je nerijetko svedena na 140 tviterskih znakova i na emotikone – jer medij je poruka – kakvo je mjesto književnosti? Svesti se na post kao svojevrsni dnevnik za danas ili mehanički fejs-podsjetnik na događaj otprije koje godine, na haiku ili pjesmu u prozi, na nešto dovoljno kratko što bi možda moglo biti i kratka priča, blog…? Kako biti i čitan (i gledan!), a nezavisan i svoj, a da ni dana ne možeš odustati od objave da ne bi otpao koji fb-prijatelj, folower? Bude li ih dovoljno, može biti i unosno. Kako književnošću u naciji koja u godini per capita čita eventualno knjigu, a da nije ono što je trenutačno must have, lifestyling s kuhanjem i nakuhavanjem, zdravim životom, šminkom i krpicama do svakojakog selfhelpa, skupiti dovoljno financijskih pokrovitelja i sponzora, kad ih i Rimac tek prikuplja, da, i manje unosan, možeš pisati nezavisno i – živjeti od pisanja?

U povodu dodijeljene joj regionalne nagrade Meša Selimović sveprisutna spisateljicaIvana Bodrožić, autorica Hotela Zagorje, Davoru Mandiću u intervjuu Angažman ne može pokvariti književnost, to može samo netalentiran pisac u Mediteranu Novoga lista, 17. listopada 2021. izjavljuje:

otkad sam objavila svoj prvi roman djelujem u statusu samostalne umjetnice, a unutar književnog polja radila sam i radim puno toga: od organizacije književnih festivala, tribina, vođenja radionica kreativnog pisanja, klubova čitatelja, kolumnističkog rada, zaista raznoliko i puno. Kada ovisite samo o sebi ne možete delegirati posao na nekog drugog i morate biti vrlo organizirani uz uvijek prisutnu blagu jezu egzistencijalne anksioznosti. No zasada još nekako uspijevam i nadam se da će višegodišnji rad ipak dovesti do toga da neću morati baš uvijek strepiti od projekta do projekta.

Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić na 19. Pulskim danima eseja 2021. (Foto Miljenko Brezak)

Jedan od takvih šarmantnih projekata u Godini čitanja, što je podupire Ministarstvo kulture i medija RH, jest onaj Knjižnica grada Zagreba i Škole za modu i dizajn za emancipirane (!?) književnice sa, uz knjigu, modnom revijom – Odjeća za čitanje!? ( https://www.culturenet.hr/hr/odijelo-za-citanje-projekt-knjiznica-grada-zagreba-u-godini-citanja/170396 Na drugoj strani svijeta, piše Slobodna Dalmacija 17. listopada 2021., Emilia Garcia Eizondo, unuka slavnog Marqueza, pokrenula je aukciju Ormar Garcije Marqueza – prodaje 400 odjevnih predmeta i modnih dodataka kako bi komadi odjeće s tragovima njegova života kao pisca u rezidenciji autora Sto godina samoće na jugu Meksika financirala kulturni centar Gabo.

Na književnoj večeri u knjižnici u provinciji čitam odlomak iz neobjavljena romana Privremeno neuporabljivo o zagrebačkom potresu zgrada, razornijega unutar samoga društva i privatnog života glavne junakinje, pa me voditelj pita je li napisan za natječaj raspisan o toj temi. Zbog nečiste savjesti, kažem, imam krov nad glavom i, za razliku od kolega koje stalno trese, još mogu mirnije – pisati. Istinito nije dovoljno uvjerljivo. Trebam smisliti zamamniji PR! Severinu sam, recimo, već uspješno uvela u priču Severina čita moju knjigu, ali je, ne zbog toga, odnedavno zovu i na književne festivale. O njezinu slučaju sa sinom knjiga bi se čitala i više od njezine, i od autobiografije Nives Celzijus, tek sudski ovjenčane Kiklopom, jer disfunkcionalne obitelji imaju dobru prođu od Ane Karenjine parafrazirajući Tolstoja s nejednakim uspjehom sve do megapopularnih sapunica, i turskih i meksičkih.

Treba samo pronaći vlastitu tržišnu i kreativnu nišu. Trenutačno su in teme zblurane fakcija i fikcija, poželjno globalno suosjećanje i angažiranje kao #Metoo, izbjeglice, LGBT, klimatske promjene, pedofilija.., a u nas i tajkuni i tajkunove kćeri, generali i generalski sinovi, mito i korupcija, branitelji, PTSP… Hedlovi romani o dječjoj prostituciji i trgovini bijelim robljem još bi šire mogli odjeknuti ekranizirani u serijal, na dobrom putu nekadašnje c/b kostimirane TV serije U registraturi prema romanu Ante Kovačića ili Netflixova kostimiranoga hita Bridgerton prema ljubiću Julie Quinn ilidistopijske Sluškinjine priče prema romanu Margaret Atwood, još iz osamdesetih.

Zašto nismo, primjerice, Šenoinu učiteljicu Branku i Zlatarovo zlato, Zagorkine bar Sinišu i Neru, pa i Krležina Filipa Latinovicza ili, izuzevši šegrta Hlapića i Gite, čudesne junake Ivane Brlić-Mažuranić smišljenije oživjeli na ekranima proširivši im vidljivost i posrednos međunarodnu čitanost? Je li itko ozbiljno i osmišljenije pomišljao uložiti pare, ne tek kurtoazno kulturno? Hrvatski Andersen ima doduše muzeje u rodnom Ogulinu i u Slavonskom Brodu, ali našoj su publici draži za ekskurzije New York i Seks i grad, a i strani turisti Dubrovnik obilaze ne zbog Držića i Hamleta na Lovrijencu nego zbog lokacija gdje je sniman megaserijal Igre prijestolja. U Kuću Šenoa u Mallinovoj vode šetnje Šenoinim Zagrebom, Krleža ima svoj Gvozd, svoje biblioteke, zagovaračke i osporavateljske knjige, predstave i Dane, nagrade i Miroslav Krleža i Fric i izložbu (i knjižicu pisama) s Belom, ali njihova priča puna potencijala, kao što nije ni onoga para našega vremena, Spisateljice Koja Nam je Lagala i Akademika s nedostignutih stotinjak krimića čitanih poput ljubića, još nije ukoričena, a kamoli ekranizirana. Je li to zato što bi to reflektore javnosti ponovno usmjerilo i na njihovo djelo i dodatno se  kapitaliziralo?

Pisano je i čitano je, ali nije još snimljeno za mase o bolestima (onkološkim, plućnim, koroni…), posvajanju djece (Gregurova Mogla se zvati Leda) i umjetnoj oplodnji (Tena Štivičić u Glorii 14. listopada 2021. iznosi Moju priču o neplodnosti prigodno uz premijeru svoje drame 64 u zagrebačkom HNK-u). Ravnatelj Drame HNK Ivica Buljan u uzpremijernoj izjavi usredotočuje se ipak na glavnu misao kako konzervativci su liberali, europejci, ali čim iskrsne neki problem, shvati se da je njihov jedini interes novac. Glavni muški protagonist, prvak HNK-a Igor Kovač pak izjavljuje: Jedini jasan svjetonazor današnjega svijeta je svjetonazor novca, koji određuje sve, i kod ljevičara i kod desničara, i u religiji i kod svih drugih struktura.Puno se govori o važnosti ljudskih prava, no ponekad imam dojam da živim u paklu jer u ovom 21 stoljeću vlada imperativ ega. Nema više ni grupa ni zajednica, koje bi nešto stvarale zajedničkim naporima, nego postoji samo pojedinac i njegov ego, makar to bila obmana… 

Teško je ostvariv ideal imati startno takvu ekonomsku podlogu, dovoljno love da bi čovjek mogao samo pisati (ili što već želi raditi!) što, kako i kada želi, a tek katkad što mora u zadanoj dužini i u zadanim rokovima. Ostvarila sam svoj ideal cijeli život pišući i živeći od pisanja. Ponekad napisavši knjige koje sam htjela i uglavnom mogavši kupiti knjige koje sam željela pročitati. Još potpisujem napisano i objavljeno. Pitali bi me: A pišete? A od čega živite? Uz drugo, desetljećima profesionalno u tiskanu visokonakladnom novinarstvu kao novinarka, urednica i kolumnistica, autorica kuharica-bestselera (od kojih su kuće sagradili izdavači i putujući trgovci) i visokonakladnih ljubića (pod pseudonimom!). Ne mareći dokopati se statusa samostalne spisateljice nego dokopavši se prijevremene mirovine, pa kao vlastiti izdavač i autorica konačno lijepe literature u izvornom smislu – poezije, kratkih priča, romana, blogova, postova. Ponekad napišem i haljinu za snove. S ironičnim geslom: il’ za lovu il’ za slavu. Odabir je moja sloboda. U raznoraznim prilikama rado parafraziram A.B. Šimića o tome kako je često potrebno nekomu tko želi biti neovisan, da bude u nekoj maloj mjeri ovisan, na primjer u slučaju sa ženom… Ili s novcem, s lovom.   

Uz svoju novu pjesničku knjigu Tin Lemac na Facebooku 11. listopada u 20:13  piše gorki post (zasladivši ga ikonicama) https://www.facebook.com/tin.lemac/posts/1021560932574652: Kad zavrtim 11 godina svog rada u knjizevnosti, vidim ovako: znanstveni rad mi je donio veliki simbolicki ugled, a malu citanost u uskom krugu ljudi, kriticki rad mi je donio realni ugled i slavu jer svi vole cuti nesto o svom djelu, poezija mi donosi fb obozavatelje, a pedagoski rad glavice koje su skuzile da je knjizevnost rad ludjastva i slobodoumlja. Sve u svemu, dobro mi ide. kad bi se to jos unovcilo s jedno nekoliko stotina tisuca eura, bilo bi top.

Kako bi rekao gospodarstvenik i znanstvenik, sveučilišni predavač i autor više udžbenika, da bi se isplatio – primjer je i većina knjiga prijavljenih za Nagradu Zvane Črnja! isti tekst moraš objaviti/prodati bar triput, primjerice kao znanstveno, stručno ili popularno predavanje ili tribinu, u časopisu, u knjizi… A za to trebaš imati Tekst, pa i Književnost s potencijalom i umreženost da kao književnik imaš svog urednika i svog izdavača (koji će voditi brigu o nakladama, o natpisu bestseler i prije nego što se otisne, o akcijskim i pretplatnim cijenama, o otkupu za narodne knjižnice, o posebnim popustima za svog autora mjeseca, o presicama, o nagradama i žirijima…), svoje knjižare i svoje knjižnice, svoje recenzente i svoje kritičare, svoje top liste najprodavanijih i svoje top liste najčitanijih, svoje tribine i svoje radionice, svoje natječaje i svoje nagrade, svoje sajmove i svoje tjedne, svoja gostovanja, kolokvije, antologije, cehovska i ina društva i akademije, svoje medije kulturne i masovne, svoje TV i radijske emisije, svoje intervjue s povodom i svoje portrete i svoje, po mogućnosti, redovito isplaćivane honorare.

Zagreb i Pula, 2021073020210917 – 20210918 – 20210919 – 20211020 – 2021028

20. Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska u Đakovu

S web-stenice Društva hrvatskih književnika prenosimo tekst književnika Mirka Ćurića:

Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska održana u Đakovu

U Đakovu je 11. studenog 2024. održan po dvadeseti puta tradicionalni program Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska, u sklopu Slavonsko-baranjsko-srijemskih hrvatskih dana, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija i Osječko-baranjske županije. Program je započeo gostovanjem književnice Božice Brkan u Srednjoj strukovnoj školi Antuna Horvata. Autorica je predstavila svoj bogati književni i novinarski opus s naglaskom na knjige koje tematiziraju hrvatsku gastronomiju te povezuju uživanje u književnosti i hrani. U holu Škole otvorena je i izložba fotoportreta „Hrvatski književnici“ Miljenka Brezaka. O izložbi su govorili autor Miljenko Brezak i Božica Brkan, a otvorio ju je Mirko Ćurić koji je istaknuo da je do sada predstavljena u Sisku, Zagrebu, Budimpešti i Drenovcima.

Pozdravi u Gradskoj knjižnici Đakovo (Foto Miljenko Brezak)

Središnji program održan je u Gradskoj knjižnici Đakovo, a u njemu je sudjelovalo jedanaest književnika, književnica i glazbenika. Program je vodila Vesna Kaselj, a pozdravne riječi uputila je ravnateljica Knjižnice Kristina Svalina. Predsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić upoznao je nazočne s radom Ogranka u 2024., održanim manifestacijama i objavljenim knjigama i časopisima: tematska „Književna riječ“ 12/20224 posvećena pjesništvu Gorana Rema, Zbornik kritičarskih susreta posvećen slovenskoj književnoj kritici, zbornik priča posvećenih Matošu – „AGM kao nadahnuće“, zbirku pjesama Milana Bešlića „Boje riječi“, te u suradnji sa Sveučilištem u Slavonskom Brodu knjigu „Ivana Brlić Mažuranić u svjetlu onodobne kritike“, prireditelja Ivana Stipića.

Goran Rem čita pjesme iz Književne riječi slavonsko-baranjsko-srijemske posvećene mu u cijelosti (Foto Miljenko Brezak)
S otvorenja izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka (Foto Kruno Biberović)

U književnom programu svoje su tekstove interpretirali Joso Živković, Goran Rem,  Paula Rem, Mirko Ćurić, Ružica Martinović Vlahović, Darija Mataić Agičić, Božica Brkan i Zvonimir Stjepanović. U glazbenom programu nastupili su Sanja Hajduković i Josip Molnar, Duo AH.

20241114

Oživjelo novo Moslavačko zrcalo sa tri rada Božice Brkan

U Muzeju Moslavine Kutina Ogranak Matice hrvatske u Kutini, s ograncima Popovača i Garešnica i izdavač, predstavio je u utorak 12. studenoga 2024. najnoviji broj, dvobroj 7., časopisa moslavački ogranaka MH Moslavačko zrcalo.

Naslovnica časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske
Božica Brkan citira tekst o Pergošićevu moslavačkom podrijetlu, Đuro Vidmarović, Katarina Brkić, urednik časopisa Dražen Kovačević i predsjednica kutinskoga Ogranka Matice hrvatske Matea Paripović (Foto Slavica Moslavac)

Na 230 stranica u sadržajno možda najzanimljivijem broju do sada objavljene su jezikoslovne, povijesne i književne teme više od dvadeset autora, relevantne ne samo u zavičajnom nego i u nacionalnome kontekstu. Primjerice, Željka Macan analizira značajke leksičkog izbora i njegovoj funkcionalnosti Badalićeve Svojom stazom, Silvija Piska otkriva novosti iz prošlosti i arhiva o moslavačkom djetetu Ivanu Vitezu od Sredne i srednjevjekovnoj Sredni, Franko Mirošević I Dražen Kovačević pišu o Orlovima i križarima u Moslavini od 1918. do 1941., a slijedi i niza zanimljivih književnih tekstova Đurđe Vukelić Rožić, Dragutina Dumančića, Jasne Popović Poje, Ane Prolić, Senke Slivar, Peje Šimića, Denisa Vidovića, Đure Vidmarovića i drugih.

Početak kajkavske priče Božice Brkan Slika: Bugarija
Dio teksta Jahač na krovu, ulomak romana u nastajanju Božice Brkan

mMeđu ostalim, Moslavačko zrcalo objavljuje i tri rada Božice Brkan: u cjelini Moslavačka kajkavijana priča Slika: bugarija (priča iz zbirke u nastajanju Povečane slike (str.100.-103.), u cjelini Recentna književnost objavljenje Jahač na krovu (izvadak iz romana u nastajanju Cijelac, str 126.-140.) te u odjeljku Prikazi tekst 450 godina o tiskanja prve kajkavske knjige (str. 209.-213.) u kojem se govori o Ivanu Pergošiću i njegovu Decretu, te dokazano moslavačkom podrijetlu. Na predstavljanju sam govorila i o tome kako kajkavci nisu svoj blagdan prve knjige proslavili zajedno i glasno nego u gotovo zatvorenim ponajprije znanstvenim i stručnim krugovima bez medijskoga odjeka i to kajkavski regionalno – Podravina, Zagorje, Međimurje, a Moslavina, nažalost, jedva.

Dražen Kovačević, urednik Moslavačkoga zrcala (Foto Miljenko Brezak)
Dio uredništva i suradnika obnovljenoga časopisa: Ivan Masnec, Đuro Vidmarović, Franko Mirošević, Božica Brkan, Dražen Kovačević i Katarina Brkić (Foto Miljenko Brezak)

Valja podsjetiti kako je Moslavačko zrcalo, naslovom se oslonivši na davnašnji mali kulturni prilog Moslavačkoga lista, u obliku ozbiljnoga časopisa počelo izlaziti 2011. do 2017. i ponovno se sada probudilo. Glavni urednik je i dalje  Dražen Kovačević, a uredništvo je prošireno (Božica Brkan, Katarina Brkić, Goran Grgić, Marijana Horvat, Dražen Kovačević, Mile Martinčić, Matea Paripović, Nikolina Petranović, Đuro Vidmarović i Tija Žarković Palijan.)

20241113

Na Fra Ma Fu Festivalu u Đurđevcu predstavljena knjiga „Umjesto kave“ Božice Brkan

Đurđevac koji je obranio Europu od Turaka brani kulturu i novinarstvo. Blogovi o netemama autorice Božica Brkan, zapisi s mreže autorice Božica Jelušić i izazovi razvoja domaćih autora autorice Sandra Pocrnić Mlakar zajedno na Fra Ma Fu Festival. Tako je ukratko na Facebooku zapisala Sandra Pocrnić Mlakar i prenijela post Gradske knjižnice Đurđevac:

S predstavljanja u Gradskoj knjižnici Đurđevac: Božica Jelušić, Sandra Pocrnić Mlakar, Božica Brkan i Bernarda Ferderber (Foto Miljenko Brezak)

U sklopu 10. Fra Ma Fu Festivala u Gradskoj knjižnici Đurđevac predstavljena je knjiga književnice Božica Brkan pod nazivom “Umjesto kave /  Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023.”. O knjizi su govorile književnice Božica Jelušić i Sandra Pocrnić Mlakar, također žene s mreže.Teme blogova su pretežno kulturne i društvene tematike, a osim o knjizi, razgovaralo se o dobroj i lošoj književnosti, važnosti i utjecaju interneta u životu današnjega čovjeka te pismenosti na društvenim mrežama.

Doajenka hrvatske književnosti i đurđevačke kulture Božica Jelušić o kozerijama u blogovima imenjakinje Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Svoj je osvrt na Facebooku o toj večeri u subotu, 19. listopada 2024., dodala i Božica Jelušić:

Sinoć smo se ugodno družili u našoj Knjižnici, uz ljubaznu ravnateljicu Bernardu i kolege novinare u publici. Božica Brkan ponudila nas je finom kozerijom UMJESTO KAVE, osvježavajući ovaj žanr vlastitim tekstovima u istoimenoj knjizi. Podsjetili smo kako kozerija mora biti britka ili informativna, jasna, duhovita, zanimljiva, osobna, te da ona uglavnom bilježi “ono o čemu smo pričali, a drugi su zaboravili ili prešutjeli”. Prelijane s internetskog bloga u knjigu, ove stranice bilježe ljude i događaje, koji su u dinamičnom sliiedu bogatili kulturnu scenu, ne otimajući se za “trenutak slave”, več naprosto izvršavajući svoju misiju da život bude ispunjen do vrha i obojen svim okusima i bojama.

Plakat 10. Fra ma Fu Festivala s najavom promocije

Urednica Sandra Pocrnić Mlakar imala je za nas iznenađenje-Knjigu o knjigama i književnom poslu, koja čeka izlazak u javnost i otkriva tajne zanata u borbi da nas posve ne proguta virtuala i knjige koje se ne listaju i ne stavljaju pod jastuk. O piscima i nepiscima, književnim žanrovima i načinima proboja u književnost, čitat ćemo u Sandrinoj knjizi. An do tada, kome je po volji, može se tješiti GODIŠNJIM DOBIMA DUŠE, dijarijskim bilješkama B. Jelušić, u izdanju Beletre, već dostupnima u knjižarama Školske knjige.

Bilo je slatko i pomalo prekratko, budući da obje Božice govore kao navijene, a i rečenice su im prilično “počešljane”, pa nije mrsko slušati!

Predstavljanje knjiga nastalih na mrežama – povod za razgovor o dobrom novinarstvu (Foto Miljenko Brezak)

Pridržila se zanimljivim zapisom i Beletra – beletristika i priručnici:

BOŽICE U ĐURĐEVCU Na predstavljanju knjige “Umjesto kave” autorice Božica Brkan na desetom Fra Ma Fu festivalu u Đurđevcu sudjelovala je i Božica Jelušić, koja je ove godine objavila knjigu zapisa na mreži “Godišnja doba duše”. Dvije Božice na mreži komentirale su po čemu se razlikuje pisanje na mreži od pisanja na papiru te usporedile kulturne sadržaje u centru i u provinciji i publiku koja ih posjećuje. Obje Božice zaključile su da provincija održava respektabilnu kulturnu razinu i prati događanja u Zagrebu i u centrima u Hrvatskoj, a s tom ocjenom složila se i ravnateljica Gradske knjižnice Đurđevac Bernarda Ferderber.

Knjiga Božice Brkan “Umjesto kave”, osim kritikom Sandre Pocrnić Mlakar na stranici HND-a, predstavljena  i u njezinoj najnovijoj knjizi “Zagorkini sljedbenici” o domaćim autorima žanrova i priručnika, pa je promocija u Đurđevcu bila prilika za premijerno čitanje odlomka iz Sandrine knjige:

“Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, a za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha” za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija uništenog turističkog kompleksa Haludovo nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji” u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Pr vomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Matije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan”; „Mali princ” na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put” Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina” u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara” Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja, koja pokazuje kako nezaboravni stihovi A. B. Šimića odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima “Kaj bi štela?” i “Reč po reč jel moj rečnik kajkavski” za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja” o fenomenu coffee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave tijekom desetljećâ. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez” s 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija, zbog čijih nam senzacionalnih uređivačkih politika suvremeni književnici ostaju neportretirani.”

Spisateljice i urednice s kolegom Veljkom Krulčićem (Foto Miljenko Brezak)
Od Poleta do knjiga o njemu i o knjigama od blogova: Željko i Ksenija Krušelj s Božicom Brkan (Foto Miljenko Brezak)

U raspravu o današnjem novinarstvu na toj, samo jednoj od predstavljanja knjiga i razgovora na đurđevačkome Fra Ma Fu Festivalu reportera i reportaže – drugo sam jutro imala zanimljivu radionicu sa studentima Odsjeka za kulturu, medije i menadžment Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku – uključili su se iskusni novinari Veljko Krulčić i Željko Krušelj, koji su optimistično zaključili da je pravo novinarstvo živo i vitalno sve dok ima pravih novinara. Zaključivši kako danas svi pišu, osječki novinar Vinko Gazdik trima je autoricama postavio pitanje zahtijevajući kratak odgovor: zašto bi trebali čitati njihove knjige? Odgovorile su!

20241028

U Vrbovcu predstavljena knjiga „Umjesto kave“ Božice Brkan

Deveti listopada 2024. ostat će zapamćen po predstavljanju knjige “Umjesto kave” književnice Božica Brkan, koju je autorica izvrsno predstavila. Po ležernom razgovoru u kojem smo pretepli puno toga. O književnosti, o wonna be književnosti, o relevantnosti književnih natječaja koje organiziraju grupe na društvenim mrežama. Znate ono, neki tamo prijatelj Vam šalje u inbox: ” please, glasaj na ovoj stranici za mene, možda dobijem nagradu”. Čak smo se dotakli i pismenosti, pogotovo elektronske, današnjih poljoprivrednika. Sve u svemu bila je to zanimljiva večer. Uz svestranu osobu kakva je naša jučerašnja gošća, zabava je uvijek zagarantirana. Prenosim post s Facebooka Katarine Zadrije koja je s Udrugom Osebunjek organizirala još jedno predstavljanje knjige Božice Brkan u narodnoj knjižnici Vrbovec, na čemu srdačno zahvaljujem. 

Plakat za predstavljanje

Udruga Osebunjek poziva na predstavljanje knjige “Umjesto kave” autorice Božice Brkan. Što možemo očekivati? Razgovor o koristi i/ili štetnostima blogova i društvenih mreža, o temama obrađenim u knjizi. Knjiga se sastoji od osamdeset odabranih blogova koje autorica Božica Brkan piše na svom blogu “Umjesto kave” Teme blogova su različite, najčešće kulturne, teme za koje službeni tisak nije našao mjesta ni minuta u svojim vijestima. Emilija Kovač, književna kritičarka o knjizi u “Kolu” MH:

“Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na autoričinoj internetskoj stranici www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom, diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji odaziv, autorica ih označuje kao »neteme«.”

Fotografije s Radio Vrbovca

O predstavljanju su izvijestili Radio Vrbovec i Prigorski.hr za koji je kolega Dragan Vicković pripremio

Intervju Božica Brkan u Vrbovcu predstavila knjigu „Umjesto kave“

Božica Brkan, književnica i novinarska, urednica, kolumnistica i blogerica predstavila je u Narodnoj knjižnici u Vrbovcu uknjiženi blogovi „Umjesto kave“. Riječ je o netemama 2016.-2023. koju je izdalo Društvo hrvatskih književnika.

Ta knjiga, poslije dosad objavljenih sedam zbirki poezije, pet romana, tri knjige feljtona, dvije zbirke priča, ne računajući pedesetak monografskih kuharica i brojne ljubiće, na uknjiženih 260 stranica donosi 80 tekstova o književnosti i kulturi odabranih s autoričine web stranice među umalo objavljenih 500 tekstova. Bio je to povod razgovoru s književnicom, koja je većinu svojih knjiga već predstavila Vrbovčanima.

 Jedna od omiljenih i čestih vrsta s interneta i društvenih mreža, prema najjednostavnijem tumačenju u Školskom rječniku hrvatskoga jezika primjerice, svojevrsni mrežni dnevnik. objavljivati blog Oblizeki o gastrofenomenima, jer me tjera i newsletter, a kako sam otišla iz tiskanog novinarstva, gdje sam bila ustaljena kolumnica i urednica, nedostajao mi je medij na kojem bih mogla iznositi svoje stavove, počela sam pisati povremeni blog o različitim temama, uglavnom u mainstream medijima zapostavljenima. Pišem o knjigama, izložbama, događajima, jeziku a posebice kajkavskome, ljudima koji zaslužuju da javnost o njima zna više.

Odabirem različite dužine i različite vrste od vijesti, pjesme, pisma, kritike, intervjua do eseja. Iz različitih perspektiva. Kao čovjek desetljećima u medijima, poštujem zakonitosti medija, pa na blogu ilustriram tekst autorskih fotografijama te rado dodajem linkove na srodne, posebice vlastite sadržaje, a u knjizi sam sve to izostavila i prilagodila se elegantnoj, ograničenoj formi male knjige i papiru.

Vrlo sam zadovoljna što mi je urednik Ivica Matičević rekao da je materijal odabrao jer mu je zanimljiv i jer u knjižnici koja traje od 1908. – moja je knjiga 269.! – nije bilo takve knjige. Komplimentom sam shvatila i što se uz moje blogojavljanje, kako naziva to moje pisanje, pozvao na Cihlar Nehajeva i njegovo poimanje narodne a moderne književnosti. Ako stvarno danas svaka baba ima Facebook, nije svaki post književnost. Knjiga je objavljena prije otprilike pola godine.

Što kaže kritika?

Mislim da su neki još zbunjeni i rado bi knjigu ocijenili novinarskom a ne književnom, ali su dosad objavljene kritike vrlo blagonaklone od prve recenzije objavljene u knjizi kao pogovor Ivana Brezaka Brkan. Umjesto algoritma: imaju li blogovi smisla u 2024.?
Ljerka Car Matutinović u Vijencu, Emilija Kovač u Kolu, Sandra Pocrnić Mlakar o odnosu novinarstva i književnosti na webu ipak uspijeva čitati više čitatelja. Knjiga će, nadam se, uključiti i nove čitatelje- Ne vjerujem lajkovima ni hejtovim, ali uvijek se nadate čitateljima koji razumiju ono o čemu ste pisali i pogotovo ako imaju iskren stav.

Kako ocjenjujete hrvatsku književnost na Internetu?

Na Internetu se književnost ne razlikuje mnogo od bilo kojega drugog područja, od plemena do blogera i influencera. Rado ističem kako sam multimedijalno orijentirana, pa i u književnosti – od papira, radija do Interneta, uključujući i društvene mreže (od Facebooka, Instagrama, nekad Twittera danas X sa samo 140 znakova, čak TikToka Ili Youtuba!) i adaptacija na film i TV. Kao i svuda, ima i dobroga i lošega te, kao i uopće u društvu, sve više nedostaje kriterija. Mislim da se književni teoretičari i kritičari iz Gutenbergove galaksije još nisu dovoljno iskoračili u Muskovu ili ne znam kako bih nazvala galaksiju e-književnost, iako, čujem i vidim, da uočavaju primjerice objavljivanje i nagrađivanje tekstova s mreža te prenošenje različitih e-tekstova u knjige.

Kao što napisa jedan kolega – za spas od virtualnog zaborava. Sve se više, unatoč prevlasti slike, jer slika govori tisuću riječi, uočava i utjecaj na ubrzane i učestale promjene pisanih vrsta, primjerice skraćivanje te trenutačna moda u prozi kratkih priča i u poeziji haiku. Moji blogovi traju koliko traje jutarnja kava, opušten ali zgusnut razgovor.

O čemu pište?

Prije svega o kulturnim temama, preciznije rečeno o netemama koje nemaju mjesta u velikim, medijima.

Hvala, dragi Vrbovčani, na gostoprimstvu!

20241017

Sa 35. Pjesničkih susreta u Drenovcima

Nakon šest godina ponovo i s veseljem u Drenovcima! Osim fotoizložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka, s kolegema smo slavili poeziju, dijelili priznanja, a i čitala sam pjesme. Hvala, Cvelferiji!

Prenosim izvješće sa stranice Društva hrvatskih književnika, zahvaljujem potredsjedniku DHk i predsjedniku Ogranka DHK Slavonsko-baranjsko-srijemskom Mirku Ćuriću i Knjižnici Drenovci na pozivu.

Ogranci DHK

23. rujna 2024.

Održani 35. Pjesnički susreti u Drenovcima


Jedna od najstarijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj (utemeljena 1986. u Vinkovcima) Pjesnički susreti u Drenovcima, održana je po 35. puta u subotu 21. rujna 2024. u Općinskoj narodnoj knjižnici Drenovci. Organizatori manifestacije su Općinska narodna knjižnica Drenovci, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Udruga Duhovno hrašće iz Drenovaca. Pokrovitelji su Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Vukovarsko-srijemska županija i Općina Drenovci.

Za uspomenu: sudionici i domaćini (Foto DHK SBS)

Pozdravne riječi  sudionicima i uzvanicima uputio je načelnik Općine Drenovci Josip Nasurović, predsjednik Udruge Duhovno hrašće Andrija Matić i dopredsjednik DHK Mirko Ćurić koji je otvorio Susrete.

Ani Horvat uručeno je priznanje za ukupan književni rad (Foto SBS)

Program je započeo izložbom portreta hrvatskih književnika autora Miljenka Brezaka, koja je do sada predstavljena u Zagrebu, Sisku i Budimpešti. O izložbi su, osim autora, govorili Mirko Ćurić i Božica Brkan. Izložena su 24 portreta među kojima je veliki broj dobitnika nagrade Duhovno hrašće.

Fotografija glavne laureatkinje Ane Horvat s izložbe Hrvatski književnici Miljeka Brezaka (Foto Miljenko brezak)

U uvodnom dijelu pjesničkog programa predstavljena je zbirka mlade pjesnikinje Petre Čeč Sramežljivost krošnji koju je uredila Vlasta Markasović, a objavila Općinska narodna knjižnica Drenovci, kao nagradu za najbolji pjesnički rukopis s prošlogodišnjih Susreta.

Miljenko Brezak postavlja svoju izložbu fotografija poslije Zagreba, Siska i Budimpešte u Drenovcima (Foto Božica Brakn)

Na pjesničkom sijelu ove godine nastupilo je petero pjesnikinja i pjesnika: Božica Brkan, Nevenka Nedić, Mirko Ćurić, Davor Grgurić i Zvonimir Stjepanović. Pročitali su svoje pjesme i ukratko predstavili svoje pjesničke opuse.

Najbolja pjesnička knjiga slavonskoga autora između dva susreta:Irena Stanić Rašin (Foto Miljenko Brezak)

Umjetnički odbor 35. Pjesničkih susreta u Drenovcima u sastavu Nikola Đuretić, Vlasta Markasović i Tena Franić donio je odluku o dobitnicama ovogodišnjih priznanja. Povelju „Visoka žuta žita“ za ukupan pjesnički opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti dobila je Ana Horvat. Priznanje „Duhovno hrašće“ za najbolju zbirku pjesama slavonsko-baranjsko-srijemskoga autora/autorice dobila je Irena Stanić Rašin za zbirku Iza devet velova (Perlina Press, SAD). Nagrade su uručili načelnik Općine Drenovci Josip Nasurović, predsjednik Udruge Duhovno hrašće Andrija Matić i dopredsjednik DHK Mirko Ćurić.

Pjesnikinji Petri Čeč uručena je njezina otisnuta knjiga Sramežljivost krošnji za najbolje ocijenjen rukopis prve knjige na prošlim susretima (Foto Miljenko Brezak)

Nagrada za najbolji neobjavljeni rukopis, koja se sastoji od tiskanja nagrađenog rukopisa,  uručena je mladoj pjesnikinji iz Osijeka, Anici Miličević. Nagrađeni rukopis bit će objavljen i predstavljen na 36. pjesničkim susretima u Drenovcima, u rujnu 2025.

Obrazloženja za priznanja 35. Pjesničkih susretima u Drenovcima, koje su napisali članovi Umjetničkog odbora Nikola Đuretić, Vlasta Markasović i Tena Franić, bit će objavljena na stranicama DHK i Općinske narodne knjižnice Drenovci. 

Priznanja u očekivaju dobitnika (Foto Miljenko Brezak)

Fotografije: DHK SBS/Miljenko Brezak

20240923

Bez cenzure DHK o portalima i e-časopisima za književnost – spašavanje struke u medijima

Novu sezonu serijala tribina Bez cenzure Društva hrvatskih književnika urednica i voditeljica Lada Žigo Španić započela je u četvrtak, 5. rujna 2024. temom Portali i e-časopisi za književnost – spašavanje struke u medijima i kompetentnim i nadahnutim gostima. Govorili su književni kritičar Nenad Bartolčić u ime renomiranoga portala Moderna vremena, književnica, novinarka i blogerica Božica Brkan i književnica Sonja Smolec u ime e-časopisa Kvaka. Rasprava je bila veoma plodna i raznovrsna, a uključila se i znatiželjna publika, izdavačica (Beletra, Dvotočka…) i novinarka Sandra Pocrnić Mlakar i urednica u Republici Marina Katinić Pleić (podcast). Publika je, inače, osim iz Zagreba, pristigla i iz Ludbrega, Siska, Vrbovca…

S tribine (Foto Miljenko Brezak / Acumen)
Pozivnica za tribinu

Prema  urednici Žigo Španić, zaključak bi mogao biti da književni portali nadoknađuju osiromašivanje kulture u novinama, da jedini redovito najavljuju književne događaje, sustavno objavljuju kritike, razne tematske tekstove i druge priloge. Portali su afirmirali mnoga imena na putu do tiskanih knjiga. Govorilo se o novinarstvu nekada i danas, o financiranju elektroničkih medija za književnost (koje održava uglavnom entuzijazam pokretača), o književnoj sceni i mnogim drugim temama.

Nenad Bartolčić, Moderna vemena (Foto Miljenko Brezak / Acumen)
Božica Brkan,kjiževnica, novinarka i blogerica (Foto Miljenko Brezak / Acumen)
Lada Žigo Španić i Sonja Smolec, Kvaka (Foto Miljenko Brezak / Acumen)

B. Brkan usredotočila se na iskustvo blogerice i književnost na Internetu danas, posebice na društvenim mrežama, na zasad neostvaren pokušaj interaktivnog portala DHK-a s internim i eksternim informiranjem, pretakanjem klasičnih časopisa Republike i Mosta u e-oblik, e-časopis Stav za kritiku itd.

Zainteresirana publiika (Foto Miljenko brezak / Acumen)

Izuzetno zanimljiva tema u svakom slučaju zaslužuje nastavak. I multimedijalno predstavljanje.

O detaljima više u filmu na Youtubu Miljenka Brezaka / Acumen.

20240910

Kritika Emilije Kovač u Kolu knjige Božice Brkan Umjesto Kave

Časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu Kolo (gl. Urednik Ernest Fišer) br. 2/2024. u cjelini Kritika, na str. 197.-190. objavljuje kritiku Emilije Kovač Blog u formatu knjige… i/ili obratno knjige Božice Brkan Umjesto kave, Mala knjižnica DHK, Zagreb 2024. Prenosimo ga u cjelini:

Naslovnica kola

Blog u formatu knjige… i/ili obratno

(Božica Brkan, Umjesto kave, Mala knjižnica DHK, Zagreb 2024.)

Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na autoričinoj internetskoj stranici www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom, diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji odaziv, autorica ih označuje kao „neteme“. Spomenuti je pojam u aktualnom kontekstu specifičnog političkog diskurza dobio sasvim novu razinu značenja postavši, u BB primjeni, svojevrsna intertekstna ironična distorzija polaznog pojma (tema – netema kao pojam političnog diskurza – aktualna BB netema drugog stupnja, s upisanom sviješću o ironijskim reprekusijama)… Reći je s tim u vezi  –  vrag je u detalju, kako nas uči izreka (ali i Bog je u detalju, kao što reče arhitekt Ludwig Mies van der Rohe… ili Gustave Flaubert, tko bi to znao). Ili, u konkretnom slučaju, u kontekstu/kontekstima.

Početak kritike Emilije Kovač u Kolu

Zapisi/ogledi/blogovi nanizani su kronološkim slijedom, s nadnevnim oznakama i linkovima koji omogućuju pristup e-formatu teksta. Uključeni blogovi uokvireni su popratnim paratekstovima (autoričin predgovor Poziv na kavu, poziv na blog te završni esej na temu bloga kao formata i njegove povijesti Umjesto algoritma: Imaju li blogovi smisla u 2024.?, iz pera Ivana Brezaka Brkana).

BB teme hvata „u hodu“ prošetavajući se, bilo fizički bilo virtualno/imaginacijski, širokim prostorom od Zagreba (naravno, najčešćeg mjesta zbivanja), preko Samobora, New Yorka, Malinske, Roča, Đelekovca, Siska,  Krapine, Okešinca…Tekstovi su, najčešće, zapažanja o na neki način zanimljivim izdanjima knjiga, izložbama… ponekad u formatu bilješki o događajima sasvim osobne važnosti (neočekivan susret s M. Mićanovićem u kontekstu promocije knjige) ili o „nevažnim“ detaljima (štap Janka Draškovića), ali koji svojom neobičnošću intrigiraju interes čitatelja. Autorica dodirne i socijalno-ekonomske teme (kolaps Megglea u Hrvatskoj i sudbina radnika koji ostaju bez posla, Letio nam, Galebe!). Izvjestan broj tekstova bilježi događaje od kapitalne kulturološke važnosti. U tom smislu izdvajam opasku o njemačkom prijevodu Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže iz majstorske radionice Borisa  Perića. Uz to BB će progovoriti i, npr. o zanimljivostima kao što su grafiti i mogućnost da se u takav format upiše (klasičan, provjeren, vrijedan) stih, osobito je zainteresirana za stanje jezika (osobito za jezik javnih glasila, na što je, kao novinarka, izuzetno osjetljiva), nadalje za književnost u svim oblicima pojavnosti,  književne manifestacije, od Goranova proljeća do gostovanja u školama…). Opaske bilježi nepretencioznim, intimnim diskurzom s mnogo fragmenata iz osobnog životna, ne analizira, ali potiče/predlaže (Oni koji se stručno i znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.; u povodu prijevoda Maloga Princa na kajkavski). Sasvim ozbiljno i s kompetencijom iskustvenice u praktičnom radu govori o manje ozbiljno shvaćenim oblicima stvaralaštva, kao što su ljubići, chik-lit ili kako vam drago (Ljubiće ne objavljuju samo ženski časopisi niti čitaju samo žene). I ovdje, kao što je već rečeno, autorica informira i problematizira, postavlja smjernice/pitanja kojima bi bilo dobro krenuti u obradi teme. Tako spomenuti blog/kolumnu/zapis o ljubićima završava otvaranjem, a ne zatvaranjem prostora teksta (Bilo bi zanimljivo i znakovito istražiti i fenomen autorstva /…/ Za kraj, umjesto zaključka, postavljam niz retoričkih pitanja…).

Završetak kritike Emilije Kovač

Zapisi detektiraju odabrani problem/situaciju, daju osobni komentar bez razvijanja potencijala situacije, s tim da u nekim slučajevima autorica ipak izrazitije razvija složenost problema i otvara moguća rješenja transformirajući tekst u zaokružene esejističke radove. Recimo, u zapisu Što bi sad čitala mala Božica, u kojem se bavi temom čitanja, osobito vezanim uz mlađi naraštaj, navodi čitav niz strategija kojima bi se aktualna, ne osobito zadovoljavajuća situacija, tijekom vremena i ulaganja, mogla promijeniti. Već samim takvim – u ovom slučaju analitičkim i slojevitim –  pristupom akcentira se kompleksnost problema te i prikladna rješenja trebaju biti kompleksna (… da stručna, kompetentna, a ne marketinška ocjena kaže bitno, a za najmlađe i s naznakom ocjene. Posebice lektirno, o čemu se prigodno uz kurikul mnogo govori. Presudna je kuća, ali i vrtić i škola, jer, primijetih na terenu: presudna je, a vrlo različita zainteresiranost i osposobljenost učitelja, nastavnika i profesora.).

Autorica ne priznaje granice djelovanja postavljene izvana i ne zastaje na skromnim mogućnostima njima otvorenim: traži rješenja i djeluje, najviše sebi najprimjerenije – književno (Ne može biti toliko malo slušača da bismo odustali od čitanja). Govori iz situacije realizirane kreativke koja je nizom nagrada ovjerila svoju poziciju uspješne autorice te ne iznosi samo sasvim osobnu tjeskobu u vezi sa stanjem kulture nego situaciju motri načelno: nastoji ostvariti bolje uvjete za skupinu srodnika po želji za pisanjem i čitanjem.

Ističem, kao specifičnu oznaku autorice – kekavski tekst Napršnak kave, 6.4. 2016., bez kakvog bismo se vjerojatno malo zamislili o profilu i nakani knjige, s obzirom na to da je BB poznata po predanosti svom zavičajnom jeziku. Posebne je pažnje vrijedan i zapis  Rekvijem za Trebež i ostali rekvijemi, 8. srpnja 2016., u kojem temu paralelne tragedije čovjeka i prirode razvija u izuzetno emotivnu crticu o djedu koji umire s nestajanjem (pomorom) prirode. Priča dosiže ganutljive momente sudbinske patnje i poraza (Za djedom su šumjeli javori, topole i hrastovi. Posljednji jastreb letio je visoko iznad djedova doma), emotivno je topla i sugestivna te se po svojoj razrađenosti i cjelovitosti izdvaja u kontekstu tekstova kojima je intencija uglavnom informativna te koji, shodno tome, sadrže podatke i generalne impresionističke sudove.

Rado bilježi uspješne, konstruktivne pojave, no zamjećuje i one nezgodne (uz razmatranje o Fondu Miroslava Krleže i dobrobiti koju on omogućava, naznačuje i kako se književnici/pisci/autori svako malo međusobno hvataju za gušu, polemiziraju/svađaju zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada…, a što o tom reći – c’est la vie!

Zanimljivo je što tekstovi sadrže mnoštvo obiteljskih „štikleca“ – muž, sin, unuk… cijeli „klan BB“ prošetava se Božičinim zapisima, tako da je ton prilično intimiziran, ali obiteljski sloj uglavnom je okvir, kontekstno uključen jedan od koncentričnih krugova/tekstova koji su i nastali iz tog neformalnog (uglavnom) dijela postojanja, integralnog i samo blago nagnutog nekoj od glavnih tema. Tekstovi imaju karakter „čavrljancija“, odatle im i zajednički naziv (Umjesto kave): pitki su uvod u dan, život, događanje koje čeka kad s neformalnim dijelom, kao laganom, neobaveznom i raspršenom pripremom, završimo. Znamo iz životne prakse koliko su takvi momenti ljekoviti i koliko, dobro odrađeni, daju danu smislenu podlogu. Uostalom, po jutru se dan poznaje, kaže stara izreka… a, prigodno, možemo reći – i po dobrom ćeretanju i dobroj popratnoj kavi, koji razgibavaju um, dušu, jezik.   S tim u vezi, ne mogu ne spomenuti „kavinski“ blog/zapis Idemo na kavu! – Umjesto kave 9. svibnja 2020., (tim više što se nametnuo kao naslovni) koji, naravno, tematizira ritual pijenja kave, u kojem je kava više metafora za susret, druženje… praksu ugodnog socijalnog kontakta, uz, naravno, spomenuti informativni ornamentarij o naslovnoj temi – o stanju i povijesnoj praksi kavopilstva u Hrvatskoj.

U tom tonu završavamo, citatom: Kako god, idemo na kavu!… pa i na čitanje: štofa ima napretek. Tko želi više, link je aktivan: www.bozicabrkan.com.