Na kolokviju “Stoljeće Tadijanovićeva pjesništva” i esej Božice Brkan

Književni kolokvij Stoljeće Tadijanovićeva pjesništva održan 5. studenoga, drugoga dana III. sedmodnevne Književne manifestacije Tadijine jeseni, ove je godine potpuno održan i objavljen online na mrežnim stranicama Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda. Pod moderatorskom palicom prof. dr. sc. Vinka Brešića na kolokviju je svojim esejima sudjelovalo 11 istaknutih pisaca, profesora, književnika i novinara koji su pričali o Tadijanovićevom pjesništvu kroz svoja osobna iskustva i poznanstva sa samim pjesnikom kao i kroz analize odabranih pjesama velikog Tadije.
Kako se ističe na stranici Galerije umjetnina Grada Slavonskoga Broda, ovaj kolokvij je dokaz interesa znanstvene i kulturne zajednice za književno djelo Dragutina Tadijanovića, a obzirom da je pokretač inicijative Spomen – dom Dragutina Tadijanovića, dokaz je koliko je sama institucija važna u kontekstu hrvatske književnosti i kulture.

Plakat Tadijinih jeseni 2021.

Prof. dr. sc. Vinko Brešić na početku kolokvija podsjeća kako je 2020.  pozvan da ponovno vodi kolokvij o pjesniku Dragutinu Tadijanoviću te se sredinom listopada obratio potencijalnim sudionicima pozivom te se njih nekolicina odazvala, a objavljeni su tekstovi Božice Jelušić, Ivana J. Boškovića, Božice Brkan, Perine Meić, Ane Batinić, Ivane Žužul, Tvrtka Vukovića i Mirka Ćurića.

Ilustracija sa stranice Galerije umjetnina Grada slavonskoga Broda

Uz objavljen tekst Božice Brkan Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije – koji donosimo posebnoprof. dr. sc. Vinko Brešić piše:

Slijedi još jedna Božica – sada književnica i novinarka Božica Brkan koja bi “za Tadijine jeseni 2020. odabrala temu Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije“ pojasnivši svoj izbor ovako: – Interpretacije poezije Dragutina Tadijanovića tijekom desetljeća, ovisno ponajčešće o nekoj od aktualnih književnih moda koje su se smjenjivale za dugoga pjesnikova života, išle su od intimističkih do dokumentaristički. Modernost Tadijine poezije danas pokušat ću sagledati očima svojih suvremenika a njegovih vršnjaka cijeli vijek kasnije, ponajprije – ekološki. „Onako usput“ posla mi Božica i Ogrlicu –„svoju pjesmu iz davnine“ kao impresivni postmodernistički odjek Tadijine kultne pjesme Prsten. Ne mogu da je ne objavim, ali bez tumača pojedinih pojmova na kraju pjesme:

Ogrlica

Dragutinu Tadijanoviću

(Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten javorov…). A ja imam ogrlicu
novu.

Takva je da bi je pjesnik Srebrnih svirala možda kupio i svojoj Jeli.
Elegantna.
Moja crna ogrlica – oniks, vulkanska lava i karneol crni. Mlada umjetnica, zanatlija, što li je, donijela ju je u hrpi nakita koji radi da preživi kao što ja radim tekst
koji ne mogu ovjesiti oko vrata. Odabrala sam najprije ametist.

Tadija ima prsten

Lila, čak dvije,
(i za Ivanovu Marinu jednu
mladenačku,
jer ona vjeruje da kristali i drago kamenje zrače najbolje neobrađeni).
Ali ovaj poludragi
kao na tetkinu prstenu u zlato tigrasto oko ugniježđeno. Možete li produžiti, pitam nadajući se da ne može. Vulkansku lavu ni s Etne nisam ponijela kao sicilijanski znamen,
jer su govorili da je to vražja poruka iz središta Zemlje. Bože, što li sam ponijela sa Sicilije uopće kao Tadija iz Firence u koju se spreman
da se nas dvoje zagledamo u Arno? I na mostu,
mi stari sentimentalci, ostavimo zakračunat ljubavni lokot.
Najljepšu si uzela, kažu mi.
A nije ni zlatna nego dvije spojene kliještima u jednu, nakit koji ne pretendira na brojne nositeljice ni prije ni poslije mene,
na energiju sačuvanu,
crna moja ogrlica od oniksa, vulkanske lave i karneola, crnoga.

Tadija ima prsten i pjeva baš u davnoj godini moga rođenja:
I prsten u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
i pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)

A ja imam ogrlicu
novu.
Niti joj tko pita za cijenu, niti ja mislim kako će
ona sa mnom leći
u zemlju ili ostati na nepoznatu vratu,
kad moj
bude pepeo i prah.
Zašto se meni ne čini,
kao što se činilo onima prije mene i kao što se Tadiji činilo
s prstenom njegovim,
da se vrat moj nikada neće rastati od ogrlice?
Moje crne ogrlice – oniks, vulkanska lava i karneol crni? Ali mi se čini da pjesma
o prstenu od srebra s kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol, još nije gotova. O mojem ili tvojem prstenu?

Zgb, 20. ožujka 2009. – 19. svibnja 2010 – 17. srpnja 2010. – 18. srpnja 2010.
(Iz ciklusa Pisci)

20211105

 

 

Gostovanje Željke Lovrenčić i Božice Brkan u Crnoj Gori

U okviru međunarodne kulturne suradnje Društva hrvatskih književnika i uz potporu Ministarstva vanjskih i europskih poslova te Veleposlanstva Republike Hrvatske u Crnoj Gori, u toj su zemlji od 20. do 24. rujna gostovale književnice Željka Lovrenčić i Božica Brkan. One su s crnogorskim književnikom Božidarom Proročićem te s profesorom književnosti Veljkom Đukanovićem predstavile panoramu suvremenoga hrvatskog pjesništva Razlog za pjesmu i panoramu suvremenoga crnogorskog pjesništva Odlazak u stihove koje su priredili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić. 
U  utorak 21. rujna u 18 sati u Narodnoj biblioteci i čitaonici „Njegoš“ na Cetinju, održan je Razgovor s književnicama. Moderator razgovora bio je Božidar Proročić, a Željka Lovrenčić i Božica Brkan odgovarale su na pitanja vezana uz njihov život i književno djelovanje. Uz ravnateljicu Knjižnice Irenu Nenadović, na predstavljanju hrvatskih autorica među mnogobrojnom publikom bili su i veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori Nj. E. Veselko Grubišić, svjetski poznati šahist i bivši ministar sporta velemajstor Božidar Ivanović Bonja, književnik i publicist Boro Cimeša, članica Savjeta knjižnice Olivera Martinović te drugi tajnik Veleposlanstva RH u Crnoj Gori gđa Iva Ivanić-Pavković.           
U srijedu 22. rujna naše su književnice posjetile Njegošev mauzolej na Lovćenu, a u 18 sati održano je predstavljanje spomenutih panorama u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore „Đurđe Crnojević“. Predstavili su ih Željka Lovrenčić, Božidar Proročić i Veljko Đukanović, a Božica Brkan je čitala svoje stihove. Među pročitanim pjesmama bile su i „Haljina za snove“, nagrađena na festivalu poezije „Nagrada Vesna Parun“ te „Vermut“ koji je oduševio publiku u Kolumbiji. Predstavljanju je prisustvovalo mnoštvo ljudi, uglavnom onih koji su prethodnog dana bili i u Gradskoj knjižnici, te ravnateljica Nacionalne biblioteke Dragica Lompar.           
U četvrtak 23. rujna u 19 sati, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore organiziralo je predstavljanje knjiga u Hrvatskoj knjižnici „Ljudevit Gaj“ u Domu kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi, Tivat. Predstavljanje je moderirao Božidar Proročić, o panoramama su govorili Veljko Đukanović i Željka Lovrenčić dok je Božica Brkan čitala svoju poeziju.
Među nazočnima, uz predsjednika Hrvatskoga nacionalnog vijeća gospodina Zvonimira Dekovića, bili su i generalna konzulica Generalnog konzulata RH u Kotoru gđa Jasminka Lončarević, predsjednik Hrvatske građanske inicijative Adrijan Vuksanović i predsjednica Ogranka Matice Hrvatske u Boki kotorskoj Marija Mihaliček.   
Panorame suvremenoga hrvatskog i crnogorskog pjesništva nastale su s ciljem da se osnaži kulturno povezivanje Hrvatske i Crne Gore, zemalja koje njeguju višestoljetne kulturne i književne veze. 

DHK, 27. rujna 2021.

Vijenac o gostovanju književnica Željke Lovrenčić i Božice Brkan u Crnoj Gori: Poezija kao poveznica

Vijenac u broju 720. od 7. listopada 2021. donosi tekst Božice Brkan o gostovanju hrvatskih književnica u Crnoj Gori, koji prenosimo u cjelini:

Kulturno povezivanje Crne Gore i Hrvatske kroz poeziju, Predstavljena suvremena hrvatska i crnogorska poezija i slični naslovi tek su neki iz crnogorskih medija koji su popratili gostovanje hrvatskih književnica Željke Lovrenčić i Božice Brkan u Crnoj Gori od 20. do 24. rujna. Zbog pandemije nekoliko puta odgađano napokon je ostvareno, u nikad i politički zanimljivijem trenutku domaćina, sve redom u dvoranama sa sjedenjem bez razmaka i stajanjem, punima zainteresirane publike.

Projekt su u okviru međunarodne kulturne suradnje Društva hrvatskih književnika poduprli Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH i Veleposlanstvo RH u Crnoj Gori, a nastavak je 2020. dviju zanimljivih knjiga koje je objavio Crnogorski kulturni forum – panorama živućih pjesnika različite dobi i poetika sa po pet-šest pjesama autorskoga dvojca Željke Lovrenčić i Božidara Proročića.

Predstavljanje u Nacionalnoj knjižnici Crne Gore

Razgovor s književnicama u Narodnoj biblioteci i čitaonici Njegoš na Cetinju. Na fotografiji: Božidar Proročić, Željka Lovrenčić, profesor književnosti Veljko Đukanović i Božica Brkan (čita stihove) / Snimila Božica Brkan

Jedna je Razlog za pjesmu (nazvana prema stihu iz pjesme Tražeći razlog za pjesmu Tomislava Milohanića Slavića) s pjesmama 40 hrvatskih pjesnika (Ivan Babić, Krešimir Bagić, Lidija Bajuk, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni Dujmić, Nikola Đuretić, Ernest Fišer, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Slavko Jendričko, Dražen Katunarić, Marina Kljajo-Radić, Željko Knežević, Maja Kušenić Gjerek, Mladen Machiedo, Siniša Matasović, Stijepo Mijović Kočan, Tomislav Milohanić, Pero Pavlović, Mile Pešorda, Božidar Petrač, Božidar Prosenjak, Ivan Rogić Nehajev, Diana Rosandić Živković, Zdravko Seleš, Mirjana Smažil Pejaković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj, Drago Štambuk, Milko Valent, Borben Vladović, Anka Žagar).

Druga je Odlazak u stihove (nazvana prema stihu iz pjesma Kad budeš sama, rode Marka Vešovića) s pjesmama 21 crnogorskog pjesnika (Sreten Perović, Jevrem Brković, Milorad Mijo Popović, Sreten Vujović, Balša Brković, Bogić Rakočević, Slobodan Vukanović, Miraš Martinović, Ljubomir Đurković, Boris Jovanović Kastel, Aleksandar Gavranić, Lena Ruth Stefanović, Pavle Goranović, Aleksandar Bečanović, Momir M. Marković, Tanja Bakić, Rebeka Čilović, Marko Vešović, Dragana Tripković, Saladin Dino Burdžović, Blagoje Vujisić). S obzirom na odjek, DHK planira iduće godine uzvratiti gostoprimstvo crnogorskim književnicima.

O dugoj kulturnoj i suradnji dviju zemalja i naroda napisano je i u pjesničkim panoramama, a čulo se izrijekom i uživo na trima vrlo zanimljivim a različitim književnim večerima, na kojima su hrvatske književnice poeziju i pojedine autore odabranim pjesmama predstavile s domaćinima B. Proročićem i profesorom književnosti Veljkom Đukanovićem.

Dana 21. rujna u 153 godine staroj Narodnoj biblioteci i čitaonici Njegoš na Cetinju B. Proročić moderirao je Razgovor s književnicama predstavivši stvaralaštvo i djelovanje gošći. Željka Lovrenčić govorila je o iskustvima književne kritičarke, istraživačice i prevoditeljice te, zahvaljujući brojnim izborima ponajprije poezije prevedenima na španjolski i predstavljanjima po svijetu i inozemne croatice u Hrvatskoj, važne promotorice hrvatske književnosti. Podsjetivši se kako je kao tinejdžerica svoju prvu značajnu pjesničku nagradu još sredinom sedamdesetih dobila na Ratkovićevim večerima u Bijelom Polju, Božica Brkan govorila je o iskustvu novinarke i blogerice te književnice, povratku u lijepu literaturu, poeziji i prozi, primjerice romanima Ledina i Generalov sin, Srbin a Hrvat te najnovijemu, neobjavljenu, o zagrebačkom potresu Privremeno neuporabljivo, zatim o jeziku kao dijelu identiteta te je, osim na standardu, pročitala i pjesmu na materinskoj kekavici Doveka: če bum jezik svoj odmetnula proč igda / če na hip / kak bum se z zemlu svoju spominala i dospomenula // gda bum doveka vujne ležala“. Uz ravnateljicu knjižnice Irenu Nenadović i brojne druge uglednike, predstavljanju je prisustvovao i veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori Veselko Grubišić sa suradnicima.

Sutradan je uslijedio posjet Njegoševu mauzoleju na Lovćenu i predstavljanje pjesničkih panorama u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore Đurđe Crnojević. Istaknuvši kako jezik i književnost obilježavaju narod i kako su oni presudni za identitet naroda, o knjigama su ponovno govorili autori Željka Lovrenčić i Božidar Proročić te Veljko Đukanović, a Božica Brkan čitala je svoje stihove. Među ostalim i Haljinu za snove, nagrađenu na festivalu poezije Nagrada Vesna Parun, te Vermut, koji je kao dio panorame dvanaest hrvatskih pjesnika na španjolskom, također Željke Lovrenčić, oduševio publiku u Kolumbiji. Predstavljanju je prisustvovalo mnoštvo ljudi, mnogi koji su prethodnog dana bili i u Gradskoj knjižnici, te ravnateljica Nacionalne biblioteke Dragica Lompar, ali i drugi tajnik Veleposlanstva RH u Crnoj Gori Iva Ivanić-Pavković.

Dana 23. rujna Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore organiziralo je ponovno vrlo zanimljivo predstavljanje knjiga i književnica u Hrvatskoj knjižnici Ljudevit Gaj u Domu kulture Josip Marković u Donjoj Lastvi, u Tivtu, gradu gdje su u Crnoj Gori Hrvati najbrojniji. Pjesmom Gora s biblijskim motivom gostima je uzvratio novinar i pjesnik Dragan Popadić: „…Al mene bole rane moje Gore / mračne i same / u ovom čudnom vremenu / kad se i veliki plaše. / Nek nebo pomogne / da se ne ostvare moje slutnje.“ Uz predsjednika HNV-a Zvonimira Dekovića večeri su prisustvovali i generalna konzulica Republike Hrvatske u Kotoru Jasminka Lončarević, zatim predsjednik Hrvatske građanske inicijative i pjesnik Adrijan Vuksanović te predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj Marija Mihaliček.

Pripovijetka Bele rukavice iz ciklusa Povečane slike objavljena u Kaju

U najnovijem Kaju, časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, broj 2021./1-2, od str. 34. do str. 36. u cjelini Suvremena kajkavska književnost objavljena je pripovijetka Božice Brkan Slika: Bele rukavice (iz ciklusa Povečane slike).

Dio je to kratke kajkavske proze s 15. natječaja časopisa Kaj i Kajkavskoga spravišča. Ocjenjivačko povjerenstvo (dr. sc. Ivo Kalinski, predsjednik, i dr. sc. Božica Pažur) izabralo je radove autora u dvije skupine: u prvoj – Božice Brkan, Denisa Peričića, Željke Cvetković, Marije Drobnjak Posavec, Božene Filipan; u drugoj – Mile Mašić (najmlađe sudonice natječaja, učenice OŠ Ljudevita Gaja Grad Krapina), Žejka Bajze, Aleksandra Horvata, Katarine Zadrije i Ivana Picera.

Naslovnica

U istoj cjelini Kaj objavljuje i više tekstova posvećenih 70. rođendanu Božice Jelušić te cjeline Semantičke korelacije, Povijesne teme, Hrvatski književni putopis sa desetak tema te više naslova u cjelini Osvrti, prikazi.

20210929

U bugarsko-hrvatskoj antologiji pjesme i B. Brkan

Naslovnica bugarsko-hrvatske antologije ljubavnih pjesama
Predsjednik DHK Zlatko Krilić pozdravlja goste iz Bugarske / Foto Miljenko Brezak

U prostorijama DHK u Zagrebu, 23. rujna 2021. uz čitanje pjesama predstavljene su dvije antologije u izdanju Slavenske književne i umjetničke akademije iz Varne: O – kato Otečestvo / D – kao Domovina (suvremeni slavenski pjesnici), 2020., i Ljubovta – solta na života/ Ljubav – sol života (bugarski i hrvatski pjesnici), 2021. 

Bugarska pjesnikinja, prevoditeljica i urednica te osnivačica Slavenske književne i umjetničke akademije Elka Njagolova s ljubavnom antologijom / Foto Miljenko Brezak
Promotorice Sonja Zubović, Elka Njagolova i Enerika Bijač te glazbenici / Foto Miljenko Brezak

U antologiji Ljubovta – solta na života / Ljubav sol života (bugarski i hrvatski pjesnici) zastupljeni su: Ivan Babić, Krešimir Bagić, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Mirko Ćurić, Lana Derkač, Tomislav Domović, Dunja Detoni Dujmić, Ernest Fišer, Maja Đerek, Božica Jelušić, Irena Matijašević, Luko Paljetak, Evelina Rudan, Davor Šalat, Andrijana Škunca, Drago Štambuk, Borben Vladović i Sonja Zubović.

B. Brkan i pjesma haljina za snove na bugarskom
Muzej prekinutih veza B. Brkan na bugarskom

Antologiju su sastavile Enerika Bijač i Elka Njagolova, prijevod s hrvatskog na bugarski Elka Njagolova, a s bugarskog na hrvatski Enerika Bijač i Ivana Primorac.
 
Božica Brkan predstavljena je, uz biobibliografiju, pjesmama haljina za snove i muzej propalih veza na hrvatskom i bugarskom.
 

Dio publike s predstavljanja / Foto Miljenko Brezak

U antologiji O  – kato Otečestvo/ D – kao Domovina (Suvremeni slavenski pjesnici) zastupljeni su: Andrijana Škunca, Borben Vladović, Davor Šalat, Darija Žilić, Diana Burazer, Enerika Bijač, Zdravko Seleš, Ivan Babić, Krešimir Bagić, Lidija Bajuk, Ljerka Car Matutinović, Luko Paljetak, Mirko Ćurić, Miro Gavran, Natalija Vorobjova Hržić, Ružica Martinović Vlahović, Sonja Zubović, Stanko Krnjić, Stijepo Mijović Kočan i Tomislav Domović.

Objavljeno 27. rujna 2021.

Jokešinski fašejnek na 20. Znanstvenom kajkavskom skupu u Krapini

Jokešinski fašejnek tema je izlaganja Božice Brkan potkrijepljenja sve rjeđim, a time i sve vrednijim sjećanjima i brojnim starim fotografijama od sredine do kraja 20. stoljeća u Moslavini. Samo je jedna na jubilarnom 20. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem, kojim je u ponedjeljak 6. rujna 2021. u Krapini započeo Tjedan kajkavske kulture. Pokrovitelji skupa su Ministarstvo kulture i medija RH, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH,  Krapinsko-zagorska županija i Grad Krapina, a organizatori Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca Zabok i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina.

Sudionici Znanstvenoga skupa ispred krapinskoga Pučkog otvorenog učilišta / Foto Miljenko Brezak
Znanstveni skup u epidemiološkim uvjetima / Foto Miljenko Brezak

Dakako, po običaju je na skupu predstavljen niz zanimljivih izlaganja. Dr. sc. Alojz Jembrih, prof. emer. govorio je o Horvatskom književnom i kulturnom nasljeđu znamenitih pl. Patačića(uz 300. obljetnicu rođenja Katarine Patačić i 30. prvotiskaPesem horvatskeh, 1781.); dr. sc. Marijana Borić o Prosvjetiteljskim prinosima Tomaša Mikloušića (uz 200. obljetnicu njegova Izbora dugovanj vsakoverstneh); mr. sc. Ivan Zvonar o Hrvatskom značaju Martjanske pjesmarice starije; a Danica Leštek vrlo dojmljivo o temi Kajkavski u osnovnoškolskoj nastavi danas. 

U pauzi za dugo i lijepo prijateljsko sjećanje: Marijana Borić, Martina Horvat, Rajko Fureš i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Na početku još jednoga Tjedna kajkavske kulture Jasna Petek i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Dr. sc. Kristina Slunjski predstavila je Kanižajev dječji kaj: kajkavska poezija za djecu Paje Kanižaja, a prof. dr. sc. Sanja Nikčević o Netopiru Denisa Peričića ili kako je Batman spasio Katarinu Patačić; Sanja Benković-Marković predstavila je Leksik vivodinskoga govora; dr. sc. doc. Ivana Kresnik iznijela je Nova promišljanja o Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Teutsche (1783.); mr. sc. Martina Horvat iznijela je Lingvostilističku raščlambu pjesama Marice Planinšek pisanih na kajkavskoj ikavici; Krunoslav Puškar predstavio je Prezimena potkalničkoga Prigorja motivirana osobnim imenom, a Vera Grgac Nadimke Novaka Bistranskih.  

Predsjednik Organizacijskog odbora prof. dr. sc. emeritus Alojz Jembrih / Foto Miljenko Brezak
Ivan Zvonar ne odustaje od potisnute, a vrijedne povijesti hrvatske kajkavske književnosti / Foto Miljenko Brezak
Fra Juro Šimić sa zbornikom posvećenom kapucinu Štefanu Zagrebecu / Foto Miljenko Brezak

Doc. dr. sc. Rajko Fureš, prim. dr. med. Iznio je temu Važnost medicinske stručne izvorne literature na kajkavskom književnom jeziku u hrvatskoj kulturi i povijesti medicine.

Danica Leštek, vrijedna školska knjižničarka iz Donje Stubice izlaže temu o kajkavskom u školama / Foto Miljenko Brezak

Predstavljene su također i knjige Štefan Zagrebec i njegovo djelo, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa povodom 350. obljetnice rođenja (1669. – 1742.). izd. Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb 2020., o kojem su govorili urednik Alojz Jembrih i fra Juro Šimić te znanstvene slikovnice Priča o jednom kaju, izdanje Srednje Europe za mlade,autorice teksta dr. Bojane Schubert i autora ilustracija Grgo Petrov.

Božica Brkan govori o zaboravljenim moslavačkim običajima sačuvanima u sjećanjima i starim fotografijama / Foto Miljenko Brezak

Na idućem skupu dogodine očekuje se zbornik radova predstavljenih na nekoliko prošlih skupova.

20210907

Predstavljena dvojezična antologija suvremenog hrvatskog i bugarskog pjesništva

Ovogodišnji Međunarodni pjesnički festival „Slavenski zagrljaj“ u organizaciji Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, u skladu s pandemijskim mjerama održan je u online verziji, kao i 2019. godine, kada je na stranicama Akademije predstavljena antologija „D – kao Domovina“ u kojoj je objavljena poezija dvadesetak hrvatskih pjesnika na bugarskom jeziku. Ove godine dio Festivala održan je i uživo u Varni, 27. i 28. kolovoza pred brojnom publikom, u skladu s važećim mjerama zaštite od covid-19.
U programskom središtu jubilarnog, XV. Međunarodnog festivala poezije „Slavenski zagrljaj“, u Varni je 27. kolovoza 2021. predstavljena dvojezična pjesnička antologija „Ljubav – sol života“, (izd. Slavenska akademija za književnost i umjetnost, Varna, 2021.), u kojoj su  zastupljena 22 hrvatska i 22 bugarska pjesnika. 

Predstavljanju ove jedinstvene antologije hrvatske i bugarske poezije na festivalu su prisustvovale i sudjelovale pjesnikinje iz Hrvatske Enerika Bijač i Sonja Zubović, članice Društva hrvatskih književnika koje surađuje sa Slavenskom akademijom od njena osnivanja.

Tijekom te suradnje, Akademija je izdala više knjiga naših pjesnika u prijevodu na bugarski i druge slavenske jezike (zbirke pjesama Diane Burazer, Ružice Cindori, Maje Gjerek, Enerike Bijač…) kao i cijele rukoveti pjesama naših pjesnika u Akademijinu časopisu „Znaci“ i raznim književnim časopisima na drugim slavenskim  jezicima (Božidar Petrač, Đuro Vidmarović, Stepan Šešelj, Enerika Bijač, Marko Gregur, Milan Frčko Ljerka Car Matutinović, Luko Paljetak, Pero Pavlović, Davor Šalat, Borben Vladović, Lana Derkač…).

Nakon niza antologija („13 zvijezda na slavenskom pjesničkom nebu“, „Rijeka i njene obale“, „Prinošenje riječi“, „Kruh naš svagdanji“…), antologijom „Ljubav – sol života“ nastavljena je višegodišnja plodna suradnja prevođenja hrvatske poezije. U ovoj vrijednoj, po mnogočemu jedinstvenoj knjizi tematizirana je ljubav u svim aspektima, ljubav – to vrelo života koja je i uvjet opstanka čovjeka na ovom našem planetu što ga imenujemo Zemlja.

Izbor pjesnika sastavile su Enerika Bijač i Elka Njagolova; prijevod s hrvatskog na bugarski: Elka Njagolova; prijevod s bugarskog na hrvatski: Enerika Bijač i Ivana Primorac; knjiga je opremljena slikama umjetnika Stoimena Stoilova, dizajn knjige: Valery Poshtarov.

U knjizi su zastupljeni hrvatski pjesnici: Ivan Babić, Krešimir Bagić, Enerika Bijač, Domagoj Boris Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Mirko Ćurić, Lana Derkač, Tomislav Domović, Dunja Detoni Dujmić, Ernest Fišer, Maja Kušenić Gjerek, Božica Jelušić, Irena Matijašević, Luko Paljetak, Evelina Rudan, Davor Šalat,  Andrijana Škunca, Drago Štambuk, Borben Vladović, Sonja Zubović.

Čestitamo svim zastupljenim pjesnicima! Hvala Slavenskoj akademiji što tako značajno prinosi promociji hrvatskog jezika i suvremenog hrvatskog pjesništva u svijetu! Hvala Ministarstvu kulture RH na potpori i ove Akademijine antologije!

Naslovnica dvojezične pjesničke antologije hrvatsko-bugarske
Hrvatske i bugarske poetese s predstavljanja antologije

Enerika Bijač i Sonja Zubović

B. Brkan u Hrvatskom slovu o rječniku običajniku Maje Matković

Hrvatsko slovo, broj 1336. od 30. srpnja 2021., str. 5., objavljuje tekst Božice Brkan o  najnovijoj knjizi Maje Matković.

RJEČNIK OBIČAJNIK
Geni kameni kršne Imote

Božica Brkan
Maja Matković, Moji Zmijavci – Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini, Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.

Što bih dala da svoju zavičajnu čitanku mogu podijeliti s takvim zavičajnim nadahnjujućim veličinama kao što to može Maja Matković u svojoj, Mojim Zmijavcima (Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.), koju inovativno podnaslovljuje Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini!? Jedna od natuknica joj je Gudelj, pa dakako piše i o uglednom pjesniku Petru i o rodu iz kojega djevojački potječe. Tekstom San o prolaznosti u knjigu uvodi druga književna i prevodilačka veličina, Mate Maras (iako se toga i ne mogu sjećati, po otvorenju naše gimnazije u Križu u njoj je predavao matematiku, a o 50. obljetnici školskoj je knjižnici darivao paket svojih djela, pa i glasovito četveroknjižje prijevoda Shakespearea!):

Početak teksta u Hrvatskom slovu

Od tolikih mogućih svjetova koje nam iz dana u dan nude znanost i umjetnost može li se išta usporediti s izgubljenim svemirima bosonogoga djetinjstva na selu? Ono darovani osjećaji za prostor i vrijeme, za protežnosti i razmjere, po čemu je dijete drukčije od zrela čovjeka, ostaju duboko usađeni u nama do posljednjega izdisaja.(…)

Tijekom toga nedosanjanog putovanja po zaboravu pomoći će nam knjiga koju držimo u ruci. Ona je puna i prepuna ljubavi i sjete jer ganutljivo kipti iskonskim iskustvom osvajanja slobode. Uistinu će ona čitateljima pružiti prigodu da ponovno vide što znači to bezazleno utrkivanje s odrastanjem, kada se njihove usne budu smijale, a oči plakale nad ovim stranicama.

Cijelu stranicu Hrvatsko slovo posvećuje vrijednoj knjizi M.Matković

Zavidim prijateljici što se može pozivati i najmanje na dva moćna, ne i značenjem lokalna  rječnika kao što su Studenački rječnik, Župni ured Studenci, 2008. Ivana Babića i Rječnik imotskoga govora, Zagreb, 2021., Ivana Branka Šamije i Petra Ujevića. A odmah ističem važnost na više od 200 stranica pomno označene naglaske na oko 4000 riječi i fraza oprimjerenih i često proširenih iz običnoga rječnika u zanimljive leksikonske i gotovo enciklopedijske natuknice, običajnike.

Knjigu odličnim recenzijama ocjenjuju dr. sc. Lane Hudeček, dr. sc. Slaven Zdilar i dr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, koja navodi kako Moji Zmijavci – rječnik običajnik Maje Matković donosi važnu dijalektološku građu popraćenu vrijednim etnološkim, kulturološkim i sociolingvističkim podatcima koja će bez sumnje obogatiti ne samo konkretni geografsko-jezični prostor Imotske krajine nego i hrvatsku dijalektologiju i etnologiju. Knjiga je napisana pristupačnim znanstveno-popularnim stilom, kojim može doprijeti i do stručno manje upućenih korisnika a da to ne utječe na njezinu znanstvenu ozbiljnost kad je posrijedi iznesena jezična građa i njezina obrada.

Maja Matković sa svojom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Mata Matković (Imotski, 1957.) godinama se teoretski i praktično duboko zagledala u naš hrvatski, još nedovršen standard – uz stotine lektoriranih knjiga vodila je i lektorsku službu Večernjega lista kad se još držalo do lijepoga hrvatskog jezika u dnevnim novinama – te je i objavila nekoliko standardnojezičnih knjiga, ponajprije savjetnika – Jezični standard Večernjeg lista, jezični savjetnik Ah, taj hrvatski! (prodan u 30.000 primjeraka!), Jezični savjetnikiz prakse za praksu, sa prof. dr. sc. Josipom Silićem i Vedranom Cvjetković napisala je udžbenike, radne bilježnice i priručnike Jezik moj hrvatski 5 i Jezik moj hrvatski 6, za srednjoškolce je s Andrejom Jureković Perković autorica integriranih srednjoškolskih udžbenika i radnih bilježnica Hrvatski jezik i književnost 1,2,3, a s dr. sc. Lanom Hudeček i Igorom Ćutukom autorica je Jezičnoga priručnika Coca-Cole HNC Hrvatska, nagrađenu nagradom Dr. Ivan Šreter časopisa Jezik. Uz drugo, godinama za portal Oblizeke piše kolumnu Gastro(s)pis (a ponosim se što u Mojim Zmijavcima – Rječniku običajniku jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini Maja Matković citira i moje Oblizeke!).

Materijal Moji Zmijavci Maja Matković godinama je oblikovala, a zaista je nastajao od njezina djetinjstva. Uporaba riječi iz rječnika, ističedr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, prerasta jedan mjesni govor i njihova uporaba nesumnjivo zahvaća mnogo šire te uključuje gotovo cijelu Imotsku krajinu, zapadnu Hercegovinu i Okobiokovlje.(…) Rječnik nije tipični dijalektološki rječnik, nego uključuje brojne etnološke, kulturološke, sociolingvističke, kulinarske i slične napomene te književno umjetničke crtice kojima se pojedina riječ ili izraz dodatno tumače i smještaju u kontekst vremena i prostora.

Tu vrsta knjiga nazivam ustrajno zavičajnicama, a Majina je zavičajnica mnogočime natprosječna, pogotovo jer zavičajne pojmove i uopće gene kamene, krš i uopće Imotu značenjima proširuje sve do nacionalnokulturnih ikona znanih iz usmene i popularne kulture, ali i općepoznatih, književnopovijesnih poput Asanaginice.

Znanstvenici i stručnjaci u knjizi će se zacijelo usredotočiti na središnji, najsveobuhvatniji dio, rječnik, on se – nazvan autoričinim neologizmom običajnik, zbog kojega i podvlačim njezin zapis: moja knjiga nije samo rječnik mojih Zmijavaca nego i svojevrstan običajnik jer su me riječi vodile k običajima, a običaji k riječima – lucidno širi na dvadesetak prepoznatljivih, tipičnih lokalnih tema, ponajprije zamljopisnih Bijakova, Brižine, Crkvina, Imocki, Vrljika

Ne nedostaje nezaobilaznih tema iz svakidašnjega života: dernek (običaj okupljanja i proslave u povodu kojega od svetaca opisan je šire); duvan (prislanja se uza nj i duvandžija iliti švercer duhanom, i duvanina iliti stabljika duhana koja se, kad se lišće posve pobere,posiječe i služi za potpirivanje vatre, i duvanišće ili duhanište, njiva ili dio u polju na kojem se sadi duhan, i duvanit iliti pušiti, čibučit); ganga (od Gango moja, gangala te ne bi,/ da se nisam rodila u tebi! do recentne Ljubavi stara, ako imaš interesa,/ potraži me preko interneta!); silo (nisu ga zatrle ni TV sapunice!); igra šijavica (nazvana prema talijanskim brojevima); zmija (pa i Kućna zmija!), žaba i Žabari… Ili florističkih poput (Tinova!) kalopera, murve, višnje, bršćana odnosno bršljana (dojmljiv je primjer bršćan-važ kao manitaš, bezveznjak)… Da ne spominjem jela koja nama kontinentalcima i zvuče drugačije poput ćuptera, slastice od reducirana mošta, katkad s brašnom ili grizom, pa prženim bademima te klinčićem, cimetom, limunovom i narančinom koricom. U mojemu panonskom, blatnome kraju imamo devenice, a uZmijavcima imaju divenice, također krvavice, ali prema opisu sastojaka posve drugačijega okusa. Koliko li smo se načitali udivljenih tekstova o rašćiki (posredno doznah kako mlade izbojke rašćike zovu bresunice i kako bi se kad bi Uskrs padao ranije i u Zmijavcima i u susjednim Runovićima jeli na Veliki četvrtak)i o divjem zelju s mišancijom, pa temu ne propušta niMaja Matković:
S babon Postoluškon ili sa svojom materon tražila sam ga po njivama i dolcima (pok. Maše Padića) na Bublinu i u Brižinama te poviše Grančića kuća. U mojem su djetinjstvu i druge obitelji to običavale činiti jer u vrtovima se tek sadilo ono što će se jesti u proljeće i na jesen. U divijin je travama bilo i začinsko bilje od kojeg se sastojala mišancija koja se vrlo često pripremala. Najlakše mi je bilo prepoznati grzdulju zbog njezinih nazubljenih listova, lucinu picu (divlji matovilac), šćir, lobodu (divlji špinat), koje je uvijek bilo i uz gornji zid jednog od roditeljskih zmijavačkih vrtova. Uz to bismo uparale i kostrič, kozju bradu, divlju mrkvu, vrtlarsku blitvu (našu starinsku, slatku), ljukelj, purluk (poriluk), šurlin, rutvu, zečje mudance, volinje uvo, žutenicu ili žuticu (cikoriju), tušt, mladu rašćiku, mladi radič (nije smio prestarjeti jer je bio jako gorak), krvavac, lepušinu broćiku), ljutac (vlasac), divlju salatu (loćiku), šćavelj, zvizdan (pupavicu), kozji rog, medviđi luk. Na Trešnjevačkoj tržnici kupujem danas mišanciju tražeći u mislima brtulinić kojim sam s materon ili još češće s babon parala zelje.

Lokalni dnevnici otkrivaju radionice sa samoniklim biljem, a bome i trendovsku vegansku imotsku tortu, koju neka ambiciozna tobože autorica kani i brendirati, nije naodmet vratiti se toj tipičnoj mediteranskoj slastici prebogatoj bajamima, baš kao što su i rafijoli, nedvojbeno povijesnim vezama, u Mojim zmijavcima možete doznati i kojim, bliski francuskim i talijanskim, onim obično slanim raviolima. A što li su, pomišljam, kapulari, kako se kaže u Zmijavcima, odnosno kapurali, kako se govori u Varušu,Imotskome, naime?Kad odmotaš turcizam, otkrije ti se – sarma.  

Ne bi Matković bila Matković da uz svoje Imoćane nije vezala i natuknicu „merđo, m. umanj. i odm. za Mercedes, najpoznatiji automobil u Imotskoj krajini – U nedjelju 19. svibnja 2019. u Imotskome je priređen spektakl u počast tom automobilu koji je za gastarbajtere bio znak da su uspjeli tako gori (u Đermanji). Tako je svatko po selima i u gradu znao da je netko uspio ako bi se kući vratio u tom svjetski poznatu automobilu. Stoga u cijeloj krajini ima mnogo mercedesa./ I sami su Nijemci doznali da je gradić u Dalmatinskoj zagori glavni grad mercedesa, a ne njihov Stuttgart u kojem je nastao i proizvodi se, dakako, i danas, u sve luksuznijim inačicama. Magazin Mercedes Classic s nakladom od 900 000 primjeraka posvetio je čak 22 stranice imotskim mercedesima. Nijemci su u Imotski stigli iz stvarnoga rodnog grada Mercedesa da bi uveličali slavlje u povodu postavljanja spomenika kultnome modelu 115 Mercedesa što će biti podignut u gradu Imotskome od pravoga imotskoga kamena u prirodnoj veličini.“

Ne libi se ni mašklinat, udarati glavom u/o zid i mršnit! – marš! poslati mrš, vritnjak. No vraćam čitatelja podužoj natuknici Gudelj, u kojoj kaže kako se o podrijetlu toga prezimena što ga dijeli s jednim od najvećih hrvatskih pjesnika Gudeljeva je roda i čije su znamenite knjige Moja Imota i Put u Imotu, još se raspravlja te kako su najčešće dvije pretpostavke, prema Rječniku JAZU podrijetlo je povezano s kukcem zelene boje koji se naziva gudelj ili gundelj (cetonia = pop zlatar, zlatni pop), a drugo vodi rumunjskoj riječi guda koja znači umiljatost odnosno gudura, što znači umiljavati se, što bi vodilo vlaškome podrijetlu Gudelja, za što nema čvrstih dokaza. Bilo kako bilo i koliko se zasad zna, Gudelj kao ime jednoga roda prvi se put u hrvatskoj povijesti spominje 31. svibnja 1272. godine u zapiscima Sudbenog dvora općine Trogirske

U Mojim Zmijavcima, ovome bitnom materijalu-tekstu – kad se sve ogoli, ostaje tekst! – a za njega znam koliko je i kako dugo i povremeno i mučno (uza brojne druge poslove, osobito lekturu tuđih tekstova te bolest) nastajao i to ga dodatno iščitavam koliko je nužno i iz hladne znanstvene i iz tople, vrlo sentimentalne književne perspektive (Predgovor s pjesmom Lancuni moje matere, priče iz rječnika). Knjiga je i izrijekom posveta Mojim roditeljima, djeci, unučadi i snahi, ilustrirana je i fotografijama, što dodatno pozivaju na sve vrste duhovnih, posebice jezičnih, do stvarnih izleta.

O Slavici Moslavac u Reviji 55. Đakovačkih vezova

Poslije Zbornika Moslavine XVII, i Revija 55. Đakovačkih vezova objavila je upravo uz održavanje tradicionalne priredbe tekst o etnologinji Slavici Moslavac Dugogodišnji stručni rad objedinjen u monografiji Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju, izašloj 2020.

Naslovnica Revije

Uz drugo, donosi izvatke iz svih pet recenzija: Josipa Forjana, Tvrtka Zebeca, Božice Brkan, Ivica Ivankovića i Tatjane Brlek.

20210714

Tin 2021. od rekordne 83 zbirke Smiljku Eveline Rudan!

Na rođendan velikoga pjesnika 5. srpnja u Vrgorcu tradicionalno je na svečanosti uz čitanje poezije uručena Nagrada „Tin Ujević“ za 2021. Obrazloženje Nagrade pročitala je Božica Brkan, objavljeno i na web stranici Društva hrvatskih književnika.

Božica Brkan čita Obrazloženje prosudbenoga povjerenstva / Foto Jure Divić

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Božica Brkan, predsjednica, te članovi Dunja Detoni Dujmić i Ivan Rogić Nehajev, jednoglasno je odlučilo da se Nagrada „Tin Ujević“ za 2021. dodijeli Evelini Rudan za zbirku pjesama Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) (Faktura, Zagreb, 2020.).

Prvi sastanak Povjerenstva za Tina 2021 u DHK 9. lipnja 2021.: Dunja detoni Dujmić, Božica Brkan, predsjednik DHK Zlatko Krilić, Tajniok DHK Marko Gregur i Ivan Rogić Nehajev / Foto Maja Kolman Maksimilijanović

Za Nagradu su prijavljene rekordne 83 knjige. Prosudbeno povjerenstvo procjenjuje kako su one reprezentativni uzorak ukupne produkcije hrvatskih pjesnika prošle godine te da bi bilo korisno podsjetiti da je suvremeno hrvatsko pjesništvo, barem statistički, autorski vrlo plodno te da se uspješno opire labirintskim klopkama tzv. oskudna vremena i uvijek prisutnim društvenim sklonostima zanemarivanju pjesničkih uvida i djela. Uočava također da su usuvremenom hrvatskom pjesništvu prisutne različite moderne/postmoderne autorske intencije. Pluralnost produkcije može se držati njegovim općim obilježjem, izraženijim nego u prethodnim razdobljima, ali i njegovom vrijednošću: svojevrsnim jamcem mladosti suvremenih hrvatskih pjesničkih radionica. Uočili smo također i da su knjige poslane na natječaj objavili vrlo različiti izdavači, počevši od samih autora pa sve do uspješnijih izdavačkih kuća s novim specijaliziranim bibliotekama te nam se čini ohrabrujućim i pohvalnim što u izdavačkim programima pjesničke knjige nisu uobičajeno manje važne u usporedbi s drugim žanrovima, ponajprije proznim. 

Gradonačelnik Vrgorca Mile Herceg, Žana Pervan Odak iz vrgoračkoga Centra za kulturu i Baštinu, Evelina Rudan, Božica Brkan i predsjednik DHK Zlatko Krilić / Foto Jure Divić

U potrazi za dobitnicom/dobitnikom Nagrade „Tin Ujević“ prosudbeno povjerenstvo priklonilo se svojevrsnom trokoraku. Do konačnog imena stigli smo odabirom i objavom najprije užeg izbora knjiga desetero pjesnika čije se autorske poetike međusobno bitno razlikuju, ali su srodne po natprosječnoj izvedbenoj kakvoći pjesničkog teksta tetemama nerijetko društveno aktualnima(npr. korona, potres i sl.):

Pune ruke Tina: Evelina Rudan s Božicom Brkan i Zlatkom Krilićem / Foto Jure Divić
  • Marija Dejanović: Dobrota razdvaja dan i noć (Sandorf, Zagreb, svibanj 2021.)
  • Lana Derkač: Hotel za mrtve (VBZ, Zagreb, studeni 2020.)
  • Monika Herceg: Vrijeme prije jezika (Fraktura, Zagreb, studeni 2020.)
  • Senko Karuza: Nestajanje (Meandar Media, Zagreb, studeni 2020.)
  • Andrijana Kos Lajtman, Damir Radić: Zarazna zona (Fraktura, Zagreb, travanj 2021.)
  • Irena Matijašević: Početak zrelosti (VBZ, Zagreb, listopad 2020.)
  • Ivica Prtenjača: Tišina i njezine olovke (VBZ, Zagreb, rujan 2020.)
  • Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo (Fraktura, Zagreb, ožujak 2021.)
  • Milorad Stojević: Hladni pogon (HDP, Zagreb, svibanj 2020.)
  • Marko Tomaš: Skratimo priču za glavu (VBZ, Zagreb, ožujak 2021.)

Izbor smo zatim suzili na pet pjesničkih knjiga, i to one Marije Dejanović, Lane Derkač, Senka Karuze, Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića te Eveline Rudan, poslije čega je prevladalo jedinstveno mišljenje članova Povjerenstva kako nagradu treba dodijeliti knjizi Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo.

Uoči svečanosti dodjele Tina: Evelina Rudan na crvenom tepihu / Foto Božica Brkan

Evelina Rudan rođena je u Puli 1971. Živi u Zagrebu, gdje na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predaje i istražuje veze usmene i pismene književnosti te oblike nove usmenosti. Prije Smiljka objavila je knjige: Sve ča mi rabi ovega prolića, 2000.; Posljednja topla noć, 2002.; Uvjerljiv vrt/Convincing Garden (u elektroničkom obliku), 2003.; Breki i ćuki, 2008.; Pristojne ptice, 2008. Objavila je i slikovnicu Kraljevićev san (s ilustratorom S. Nemetom), 2010.  Za stručnu knjigu Vile s Učke: žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja, 2016., nagrađena je na matičnom, Filozofskom fakultetu, iduće, 2017. Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), nagrađena je s više književnih nagrada (HAZU, Fran Galović i Ivan Goran Kovačić), ali to nije presuđivalo pri odlučivanju, iako se slučajno sretno poklopilo s odlukom Povjerenstva.

Naslovnica četverostruko nagrađene knjige već u drugom izdanju

Knjiga Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) teškobi se mogla uokviriti uobičajenim poimanjima i analizama poezije, štoviše, na radost raznorodnih čitatelja i znalaca – objavljena je i u ponovljenom izdanju – prerasta mnoge uobičajene okvire, počevši s određivanjem, primjerice, što uopće njezinih 40 tekstova jesu (pjesme, balade na mahove, stavci, zapisi…), a potom, iako napisana istarskom čakavštinom, nipošto se ne bi mogla ugurati u ladicu onoga što se obično određuje dijalektalnom poezijom.

Posveta pjesnikinje pjesnikinji, čakavke kajkavki

Evelina Rudan podrubno svakom stavku/pjesmi autorski dopisuje istoznačnice na hrvatskom štokavskom, ali to nije akademski dodatak nego trag iste autorske ruke kojom je napisan i tekst na hrvatskom čakavskom. Time nastaje svojevrsno prelijevanje čakavskog teksta prema štokavskom, a ovoga natrag prema čakavskom. Bez vidljivih pravila. Prije će biti da je vođeno nevidljivim komunikacijskim poljem, gdje su značenjske simbioze i osjetilne sinestezije usmenih gesta nekom vrsti očekivanih i normalnih događaja. Pa čitatelju i nije uvijek nužno, zbog toga, posezati svaki put za prijevodima nejasnih riječi, bilo čakavskih bilo štokavskih. Njihova je dvostrana točnost, zajamčena događajnošću samoga komunikacijskog polja, nagoviještena već i međusobnim mahanjem lirskih aktera i baladičnom dinamikom na mahove. Ovdje čakavski nije predmetom arheologijske obrane nego pulsirajućom stvarnošću koja crpi i energiju i poticaje iz širih i dubljih paradoksa govornih događaja. Dobitak i za čuvare zavičajnih zaliha i za pjesničke eksperimentatore. 

Laureatkinja zahvaljuje / Foto Božica Brkan

Drugo nezanemarivo obilježje teksta ove knjige očituje se u dubinskom otporu statičnosti teksta. Premda je tekst napisan, dakle, prinuđen je na svojevrsnu statiku koliko je biti napisan = biti slikom, on se tomu opire vraćajući se ustrajno protočnoj usmenosti, točnije, ritmovima svojih početaka i osjetilnosti imaginarnih govornikovih usta. Veza s njihovom tjelesnošću jamči tekstu navlastiti spoj vedrine i protočnosti kakve se, po pravilu, dopisuju događajima koji se događaju samo i isključivo prvi put. Nije u čakavskoj tradiciji to uvijek očito ali se zna kako u njoj glagol teći natkriljuje i gospodari, pa i zamjenjuje, glagol trčati i njemu bliske. Ne veli se: trči, nego: teci. Jednom nogama, drugi put baladom na mahove.

Evelina Rudan čita Smiljko i ja si mahnemo / Foto Božica Brkan

Tekst knjige je, dakako, tekstom sjećanja. Sjećanje nije jednako pamćenju, a u knjizi Rudanove sjećanje djeluje kao nevidljivi autor različitih mikroatlasa, u rasponu od istarskih ploča do zagrebačkih fakultetskih susjedstava, sredozemnih modrina do njujorških usputnica… Sjećanje polaže pravo na sav prostor svijeta kojega njegova živost čini valjanim kandidatom za sjećanje. No sve to nomadsko vrludanje sjećanja centrirano je, na drugoj strani oko jednog vremena/mjesta kada su/gdje susvi naši još živi. Njihova prisutnost povezuje u zajedničko i prisno komunikacijsko polje sve one koji (lirski) mahnu jedni na drugima: Smiljka, Vedrana, Evelinu… kao prve i posljednje baštinike djetinjstva. Među raznolikim pjesničkim uporabama (a i zlouporabama) sjećanja tekst Eveline Rudan djeluje kao svojevrsni podsjetnik na sve ono što priječi klizanju sjećanja u banalnost.

U knjizi Smiljko i ja si mahnemo nema velike povijesti, ali je od nje preuzeta narativna, pripovjedna metoda. Pa se 40 stavaka balade na mahove mogu čitati i kao 40 samostalnih, a međusobno povezanih, zapisa o onoj vrsti povijesti koja uživa povlašteno mjesto kandidata za zaborav. I ovdje je uočiti tragove otpora konvencionalnoj nadmoći velikih priča. Nema u toj drugoj povijesti čak puno ni same povijesti. Ali se u njoj smrt bližnjih, mrtvih kao amen, trajno odmiče od nestanka u apstrakciji. Povijest je najprije povijest onih koji su preživjeli. I koji u malim pričama, na mahove o tome govore.

Tinova kula u svečanim bojama / Foto Božica Brkan

            Mnoge čitatelje zbunjuje, a mnoge i zainteresira i naslovni, i opetovani početni stih svake od 40 balada na mahove u zbirci Smiljko i ja si mahnemo. U zbirci ističemo ritmičnost i primjetnu ritmiziranu izmjenu razgovornosti i narativnosti. Različite figure ponavljanja pridonose dinamici kazivanja kao i izrazitoj jezičnoj zaigranosti (istarska čakavština). Tematizira se prijateljstvo i različiti oblici međuljudskih komunikacija i to u različitim životnim dobima i disparatnim spoznajnim dosezima. Lirski je subjekt naklonjen detaljizmima i konkretnosti u prostoru i vremenu što napose dolazi do izražaja na bogatom leksičkom planu, a povremeno je sklon humoru i (auto)ironiji. Ritmiziranost se u tekstu primjećuje na više razina. Ponajprije na kombinaciji kolektivnih iskustava i individualnoga glasa, odnosno, jedan lik (glavni ženski subjekt) govori i iznosi svoje iskustvo, drugi lik (muški) povremeno sudjeluje i replicira. Zatim u pozadini su u širokom rasponu apostrofirani treći slušatelj te razni drugi sudionici u toj baladnoj priči. Potom na sustavnoj prepletenosti umjetničke i usmeno-književne tradicije te na prostornoj razvedenosti u rasponu od uže zavičajnosti (ruralna Istra i Zagreb) do čitava svijeta (npr.Sibir, Sueski kanal, Amerika i šire). Vremenska razvedenost primjećuje se u stalnim skokovima od naivnosti i jednostavnosti u djetinjstvu do sofisticirane spoznajne zrelosti koja uključuje različite oblike intertekstualnosti, kombinaciju visoke i niske kulture, citatnost, poznavanje književnosti, filozofije, znanosti i sl.  

Uoči svečanosti cvijeće i svijeće velikom Tinu: Joško Ševo, Božica Brkan, Zlatko Krilić, Evelina Rudan i Mile Herceg

Zaključno, jezična tvarnost teksta, živa protočnost kao otpor statičnosti teksta, oslobađanje sjećanja za istinu o živima te skladanje usporednih povijesti izvan apstrakcija velikih priča, uporišnim su postupcima knjige Eveline Rudan. „Tin Ujević“, prema ocjeni Povjerenstva, dolazi u prave ruke.

Za Prosudbeno povjerenstvo
Božica Brkan, predsjednica

Zagreb – Vrgorac, 5. srpnja 2021.

20210707