Zvonko Kovač: Kajkavske ženske priče Božice Brkan

Kajkavske ženske priče Božice Brkan (ogled, predstavljanje),
Zvonko Kovač,
recenzija / pogovor zbirke kajkavskih priča Život večni, Božica Brkan, Acumen 2017.

I.

Suvremena hrvatska književnost između postmoderne i tranzicije kao da je istinski iskorak doživjela sa svojim ženskim pismom. Uz vrsne suvremene pripovjedača, kao što su Miljenko Jergović, Zoran Ferić, Ante Tomić, Renato Baretić, Robert Perišić ili Vlado Bulić, ženske autorice daju neobično velik doprinos obnovi hrvatske proze, i brojem i kvalitetom. Osim Irene Vrkljan, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić ili Daše Drndić, svojim zapaženim proznim tekstovima javile su se među ostalima Julijana Matanović, Sibila Petlevski, Sanja Lovrenčić, Vedrana Rudan, Tatjana Gromače ili Maša Kolanović, i sve zajedno otvorile važan prostor posebnosti ženskoga pisanja, pa i kvaliteti ženskog književnog, književno-kritičkoga i akademskog angažmana. Put kojim su prošle otvorio je mnogim novim autoricama mogućnost da se okušaju i u prozi, dapače i u romanu, kao i da svojim kritičkim pisanjem potpomognu rastu ljepšega krila hrvatske prozne književnosti, odričući se prava na izdvojen, povlašteni status, odnosno dvostruka mjerila.

U književnosti na kajkavskom poznat je primjer brojnih kajkavskih pjesnikinja, o nekima od njih Ivan Kutnjak napisao je knjigu Kajkavski peterolisni capriccio, ali da bi se netko ozbiljnije upustio u eksperiment sa suvremenom kajkavskom ženskom prozom ili se barem izdašnije koristio kajkavskim jezikom za govore svojih likova, do Božice Brkan nismo doživjeli.

Kako piše Helena Sablić Tomić, „tekstovi suvremene hrvatske ženske proze poetički su prostori kroz koje se modernističke strategije oslobađanja postepeno pretvaraju u postmodernička razotkrivanja onoga drugog i drukčijega, onoga različitog i raznolikog. Kroz njih se potiče na razmišljanje i aktivan odnos prema izvanjskom kontekstu u kojemu je ipak još uvijek, htjele mi to priznati ili ne, dominantna patrijarhalna ideologija. U njima se postavljaju pitanja vezana uz identitet i oblike konstrukcije ženskoga subjekta.“

U svom pokušaju tipologije suvremenoga ženskog pisanja autorica izdvaja aspekt samopromatranja, pri čemu prevladavajuća autobiografska proza javno i osobno autorskoga subjekta konstruira različitim narativnim strategijama samopromatranja; uz autoreferencijalne, karakteristične su ironične, autoironične i parodične perspektive pripovijedanja. Uz iskustvo egzila kao posljedice rata, izdvaja se i iskustvo rata u prozama koje su pisane iz pozicije svjedokinja ili iz pozicije sveznajućega pripovjedača kojemu je ratno iskustvo tek „inicijator naracije“. I konačno, unutar prostora demokratizacije žudnje javlja se novi tip subjektivnosti, koji je na sadržajnoj strani usmjeren „narativizaciji ženstva i tjelesnosti“, tematiziranju „intimnih stanja subjekta“, a izvedbeno je najsličniji spomenutim prozama samopromatranja, s dodatkom vulgarnosti i eksplicitnoga sentimentalizma.

Upitao sam se imaju li i tekstovi iz Kajkavske čitanke slične postmoderne, tranzicijske osobitosti, kakve su opće intonacije i u čemu se razlikuje kajkavsko žensko pismo Božice Brkan od onoga na što inače nailazimo u suvremenoj hrvatskoj književnosti, u suvremenom kajkavskom pjesništvu ili prozi, odnosno u čemu ono najbolje pridonosi hrvatskom suvremenom književnom izrazu općenito? Odmah ću i odgovoriti, pjesme i proze Kajkavske čitanke kao da na poseban način spajaju pomalo autobiografski prostor samopromatranja s ratnim iskustvom, kao da nas je trauma rata vratila korijenima, našem najdubljem sjećanju jezika i svijeta djetinjstva i mladosti. Zbog toga svemu treba nadodati i tri tipa jezičnoga autoričina iskustva, stari graničarski kejkavski njezina oca Ivana, materinski kejkavski i moderni kajkavski rodne Moslavine, kao jezike osobne začudnosti, samoproizvodni medij vlastitoga, naglašenog verbalizma. Tomu treba dodati i novinarski štokavski, koji unatoč opsežnoj uporabi nije zatomio izvorni, kajkavski. Možda mu je samo pridonio u tečnosti, protočnosti.

Naime, ovom sam prilikom sklon braniti tezu (i složiti se sa sličnim ocjenama) o posebnosti ženske književne perspektive, koja se ogleda u ispovjednim sjećanjima na djetinjstvo i ranu mladost, pri čemu se najzanimljivijim ističu obiteljski ili samo međuženski odnosi, propitivani preispitivanjem o tradicionalnim vrijednostima, vjeri ili priznanju nemogućnosti vjerovanja, sve iskazivano jedinstvenim razgovornim pripovijedanjem zabilježenim obiteljskom, moslavačkom kej-kavštinom. Božica Brkan kao da svoju dramu odrastanja, samoidentifikacije, samoprisjećanja, najbolje može iskazati svojim prvim, materinskim jezikom, kao što i svoje znanje o svijetu i iskustvu toga jezika naknadno rekonstruira nekom neprekinutom pričom o njemu, o tom iz suvremenosti gledano pomalo naopakom svijetu.

Kada već gotovo nismo vjerovali da bi netko mogao taj svijet oživiti krhotinama priče ili pravom pričom, kao što ćemo to doživjeti u autoričinim objema kajkavskim zbirkama pjesama Vetrenica i Pevcov korak, odnosno u nekoliko pripovijesti, koje još čekaju svoju knjigu, uz crtice, putopisne zapise i kolumne na kajkavskom, kao i feljtonističke oblizeke protkane kajkavštinom, pojavilo se autentično žensko pripovijedanje o svakodnevici, svakidašnjim ljudima i običajima, u kojemu jednom narativni subjekt tek pamti i zapisuje, drugom prilikom nadomišlja, ali uvijek pripovijeda podjednako oslonjen na predavanje posebnoga jezika, anegdotu ili pučku dosjetku, kao i obrnuto, ugrađujući u njega i nijansu svoje osobnosti, osvjetljenje svojega doba i iskustva.

Vetrenica se još, kao mala obiteljska arheologija, doima kao stilizacija etnografske slike, kakvoga jednostavnog recepta ili uspavanke, nepodobne obiteljske predaje – kao u pjesmi Rogači, koja je sažeta ljubavna novela o pradjedu Štefcu, a koja svoju priču temelji na onom nespoznatom: jel je – jel ne tak – pripovedaju. Iz te nesigurnosti glasine ili trača, domišljati lirsko-narativni subjekt zna isplesti kakvu zgodnu narativnu situaciju.

Još se opsežnije takva strategija primjenjuje u, već po izvanjskom izgledu, poduljim pjesmama zbirke Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU. Oslonimo li se na autoričin izbor iz Kajkavske čitanke opažamo da je uvodni, angažirani Teštamentum kroatušima… izostavljen, pa ga predstavljaju pjesme osobnoga sjećanja i zavičajnoga pamćenja, objedinjene u jedinstvene pripovjedno-dijaloške dionice o neposrednom ratnom iskustvu ili o preispitivanju svojevrsnog pučkog vjerovanja-nevjerovanja u Boga, koje autorski glas niti može niti želi nadrasti (bilo snažnijom vjerom ili odustajanjem od nje). Lijep je primjer majčina pripovijest o poginulom sinu, u pjesmi da je koje če fota napravil, koja evocira ratni usud generacija i razrješava dvojbu između smrti i invalidnosti odlučujući se nejasno za život:

a ja nevesta moja nekak se mejne vu to verujem / morti bi gdagda mi dojde namisel / i da mi je čuklav puklav čorav ostal bole bi bilo / jel da je koje če fota napravil kej sem tulke kvočke nasadila (str. 76).

Slične je „ideologije“ i pjesma mogel si i brez jajec ostati, koja tematizira teško ranjavanje, gubitak lijeve noge, kao i ona o materijalnim nepravdama – pak darovnica, pak gruntovnica, pri čemu je u obje pjesme jednako samo obraćanje Bogu, ne kao zazivanje pomoći, nego kao rezignirana konstatacija njegova povlaštena položaja, kao u stihu – bog moj bog lefko je tebe odzgor gledeti (str. 78). Općenito, pitanja vjere ili svojevrsnoga narodskoga agnosticizma, koji stalno iznova probija u stihovima Božice Brkan kao neko daleko pagansko iskustvo jezika, zaslužuje posebnu analizu. Rijetko tko danas, kada se vjerovanje prometnulo u svojevrsnu ideologiju hvatskoga postdemokratskoga društva, tako otvoreno govori o svojim dvojbama nevjernika uvjetovanim dvojnim nasljeđem, zabranama i uvjetnim vjerovanjima, bližima održavanju tradicije negoli istinskom vjerovanju. Ovdje nalazimo iskustvo ispovijedi ili sjećanja na romanje k Majki Božjoj Bistričkoj, potajno krštenje ili jednostavno tematiziranje nevjere, sve i ako nam je Božja vjera u nas veća od naše u njega:

če ja i ne verujem v boga / bog / veruje / vu me / nekak mi se čini / da veruje veruje (str. 106)

Slijede manje epske i tragične a više lirske i lakše pričice o vlastitu djetinjstvu, pa i anegdotalne epizode iz „povijesti“ osobna odrastanja, s nizom sasvim stvarnih likova – od majke, Suse, učiteljice ili drugarice, do babe Julče, tate ili babe Potočke i kakvoga kuma, do naroda kao kolektivne memorije, osobito njegova odnosa spram Majke Božje ili Boga, pa do sjena umrlih, iz najbliže osobne okoline, unutar kojih se ne raspoznaju razlike, kao u pjesmi zmej dveh ivcov:

moji ivci // jel v noga / jel v joče /jel v lasmi / jel v pameti / jel v dobrote / stalno se dotikavleju tu i tam popipaju držiju tak da / bogme če i znam de su oni a de sem ja / kej je jen moj i drugi moj kraj / kej nekoja medža koju nemre nikoji mernik točno spremeriti / nikak po pravice odrezati / (navek ti je negde nekakov vuklinek zviš) (str. 123)

Zavičajna i obiteljska kronika međusobno se nadopunjuju s osobnim, tipično ženskim iskustvom i perspektivom. Stalna zabrinutost za najbližu blizinu, skrb za obiteljsko ili zavičajno nasljeđe, u ženskom pripovijedanju Božice Brkan ovdje još raspoređenom u slobodne stihove kao da proizvodi višak smisla, pretičak pjesničkoga, sadržana u manjku (nerazumljivosti) ili suvišku značenja stare zavičajne kajkavštine. Obiteljska saga ili etnografske slike zavičaja zadobivaju u tipično ženskom verbalizmu pripovijedanja na kajkavskom obrise općeljudske ili općenarodne istine, otvorene svakom pojedinačnom iskustvu čitanja. Rekao bih, kao u onim starim „bistričkim“ pjesmama, čiji eho ne doziva samo prošlost nego i svevremeno ufanje, tako i kakva zaboravljena riječ ili ponovno osmišljena prilika, u nezatajenom, upravo eksponiranom ženskom glasu više narativnoga negoli pjesničkoga subjekta, plijeni svojim malim pričama i ispričanim dogodovštinama, prisjećanjima i dopripovijedanjima, dopričavanjima anegdota i malih legendi, od kojih je sazdana naša startna, početna duhovnost, a tako smo je, najviše zbog razlika u jezicima našega djetinjstva i našega obrazovanja, spremni zapostaviti, pa i zastidjeti se je.

Zadnji je trenutak da se ona, ta naša potisnuta, skromna kršćanska duhovnost na granici svjetova, jer je svedena na usko kajkavsko ili čakavsko međugraničje ili međujezičje, prevede u suvremeni hrvatski, u jezik naše unutarnje komunikacije i posrednički jezik naše komunikacije sa svijetom. Zato je paralelan rad na rječniku autoričina zavičajna idioma opetovano kucanje na tek odškrinuta vrata, kao da još ne znamo koliko bi nas zaborav našega materinskog jezika osiromašio, unatoč svim uspjesima modernizacije svijeta. Ili, kako je opisala osjećaj sigurnosti u očevu naručju Božica Brkan, kao što to znaju samo kćeri, u pjesmi kajuce, jednoj zaboravljenoj riječi, zaboravljenim „sanjkama“ za led:

najprvo je del kajuce najne si je sel i mene v rilo del i pol me je noči črez celi čret / vozil i vozil / mesec je svetlil bole neg kakov lampaš / tak smo leteli da je samo led popucaval pod nami / tak mi je bilo lepo toplo / da sem si dremala i mislila kak bi se zanavek mogla / tak z tatu kajucati / i niš mi ne bilo če bi se i pod led odvezli / kulki jesu tak v led prepali / a i mene je jemput noga do riti v led prepala / i sa sem se smacala (str. 91)

Je li koje naručje za autoricu još bilo tako toplo, ugodno i sigurno ne znamo, ali je simptomatično da se obiteljska kronika zaustavlja na Brkanovima, a o drugim srodnim dušama ili ljubavima pripovijedanje u pjesmama daje tek manje, samo asocijativne naznake erotizma ali ne i žensko-muškoga prijateljstva, odnosno ljubavi. Upitao sam se je li moguće da Božica Brkan nema ni jedne kajkavske ljubavne pjesme, odnosno kako se ljubav pokazivala u Moslavini? Nije li to neka posebnost kajkavske ženske pripovijesti, čak i kajkavske osobne ženske kulture, nesvjesno zatajivanje intimnoga?

Kad je riječ o ljubavi, nismo mnogo bolje sreće ni u proznim ženskim pričama Božice Brkan; upravo sam zato odlučio malo veću pozornost obratiti dvjema, pričama Sovica i Žleb je kam ti reč po reč more dopelati. Obje su tragične, samo što u jednoj ugine mačka a u drugoj umire majka sina koji se želi ženiti sa kćeri očeve ljubavnice, s kojom je i sam imao ljubavnoga iskustva. U obje su pripovijesti opisane obiteljske drame, upravo svađe, jednom zbog banalnoga razloga, zbog mačke za stolom pri večeri; u neposrednom „susjedstvu“ s animalnim, kao da se strasna ljubav u iskustvu kajkavske priče povezuje sa životinjskim nagonom, odnosno sa svijetom životinja. U obje priče ženski pripovjedni subjekt, jednom iz perspektive snahe a drugi put iz pozicije žene jedinke, ali i on sam, zaziva svoga muškarca jednostavno – moj ili kao svoj, svojemu, ne po imenu, čak i ne kao moj muž. O čemu to neimenovanje ili samorazumljivo imenovanje govori? Mislim, više o nekom statusnom, a ne osobnom odnosu. Osobni se, intimni odnosi spoznaju nekako posredno ili postupno, reč po reč, što u priči o tragičnom ljubavnom trokutu uzrokuje srčanu kap majke, a u Sovici zamjenu mačje sa ženskom mukom u povodu neželjena porođaja:

I saki je znaš imel svojega mačka. Al tak vane, da bi se tu i tam primazil. moja je Sovica znala skočiti i v našu šutu gda bi postel preslačila i luftala i firangu odvila širom, a moj ne videl. Da je znal, čula bi ja svoje bogme.

A kej da je tekar znal da se je z prve mačke omacila sredi naše tuhe? Mam sem oprala kej da sem ja, bog mi gre oprosti, to zakrvavela. A mačke sem poskriveč v gnoj zakopala. Sirota kak je okolo hodila. Al pregrmela je to nekak. Ženska kej ženska. Vime ju je bolelo, umšlage se je z mrzlu vodu metala. (str. 156)

Zaključno rečeno, kao i monološka poglavlja romana Rez, slično kao i pripovijedanje u pjesmama, ženska se ruralna priča Božice Brkan možda najbolje izražava kada „objektivno“ do neugodnosti opisuje stanje među sumještanima, članovima obitelji, kada prepričava ili natpričava anegdote, kada se pripovijedanjem prisjeća svoga djetinjstva i pod-sjećanjem pripovijeda o njemu, potaknuta njegovim jezikom, ona i nama omogućuje da potonuli svijet sredine prošloga stoljeća i njegove priče oživimo i u svojim sjećanjima, pa možda i u svojim pripovijestima, putopisima ili monodramama, kakvu u osnutku nalazimo i u ovom izboru, kao i kojekaj drugoga. Pojedinačno, riječ je o raznim zgodama vezanim uz sječu drva ili kupovanje barjaka, zidanju kapelice ili kopanju zdenca, nerazumijevanju gospodskoga svijeta ili jezikaa i sl. Iako su mnoge od tih priča fragmentarne, a ima i pjesama u prozi – kao što su Božičnice, općenito mi se čini da bi kraće pripovijesti, pa i kratka priča, mogle naznačiti tragom Božice Brkane put novom kajkavskom proznom usmjerenju.

Za razliku od mnogih od nas, koji smo prošlu ratnu tragediju smještali podalje od iskustva kajkavskoga jezika, jer kao da se ona odvijala samo unutar ruralne štokavske epske tradicije, Božica Brkan kao autorica podrijetlom s granične Moslavine, kao i njezina Tera iz romana Rez, s granične fikcionalne Rijeke, kajkavskom je namijenila kako neustrašivost domaćina tako i svojevrsnu suspregnutost u priznanju ubojstva. Budući da osobna presuda izaziva moralna pitanja, pa i osudu, kao da je morala biti posredovana jezikom s dna narodnoga identiteta, upravo primordijalnom ruralnom kajkavštinom. Na prvi pogled izvan vremena i prostora naše civilizacije, s epskim registrom prošlih stoljeća. Slično kao i u Baladama i ovdje kajkavski, samo sada u ženskom iskustvu, svjedoči o vječnoj kobi i stradanju, kroz povijest.

Ukratko, da ponovim glavnu tezu iz svoje kritike, „kajkavske naracije“ Božice Brkan, inače gotovo izgubljen u suvremenim pričama, kajkavski se tako javlja zapravo onda kada svi drugi jezici teško progovaraju. Nekoliko jezika, odnosno stilova raznih novinara od tajnica do glavnog urednika, u svojim intervjuima iskazima niti izdaleka nisu blizu priči-pripovijedanju nakon ratne traume, izazvane smrću nedužnih ljudi, ubojstvom muža ili vlastitom invalidnosti, nego je to – kajkavski, kao jezik našeg zaumnog, emocionalnog govora, pa i jezik naše najskrivenije tajne, bijesa ili strahova. Mislim da je kajkavski u sličnoj funkciji u sva tri poglavlja monologa, koja su prenesena u Čitanku, i zagrebačko-kvartovski kajkavski u pripovijedanju Goga, Gogača – vlasnika caffe-bara, prvoga izvjestitelja s mjesta Ivanova ubojstva, kajkavski mlade generacije dječaka Letve iz Terina sela, kao i Terin za rasplet ključan, završni monolog.

Ovako upotrijebljen kajkavski jezik ima još jednu funkciju: u tom polukrimiću, reportažama koje izgledaju kao izvještaji isljednika, pri čemu se jedno ubojstvo bezuspješno rasvjetljava na pozadini ratnoga pokolja i ubojstva, kajkavština nas ne vodi k jednostavnu rješenju, nego nam ponešto komplicira razumijevanje romana i navodi nas na pažljivije čitanje. Uz to, svakidašnjici tranzicijske noćne more, s višestruko različitim pričama iz redakcije Dnevnika, odnosno novinarskoga života općenito, daje možda neku literarniju, dublju pozadinu. Izoštrena, prejasna slika naše svakidašnjice kao da ima neku zatamnjenu, zagonetnu, zagasitu umjetničku krvavu pozadinu. Slike, fotografije zločina dobile su tako svoju unutarnju, pozadinsku priču. Pitamo se, je li zbog nje ubijen Ivan i zašto se njegovo ubojstvo ne rasvjetljuje, odnosno s koje nas strane može stići osveta?

Inače, svojevrsnu draž, pa i sve umijeće pripovijedanja Božice Brkan, zapisao sam među ostalim zaključno o njezinu romanu Rez, nalazimo u višestrukim relativizacijama narativnih epizoda, smjenjivanjem različitih priča, pa i jezika, jer ako se ratna trauma može izraziti autentičnim kajkavskim jezikom, tranzicijska noćna mora najbolje se izražava osobno višestruko ispričanim verzijama „viđenja stvarnosti“, ovdje ponajviše života u redakcijama, kroz priče o nesretno ubijenom Ivanu. Pred i među nama, kao i u svakidašnjici, još uvijek ošamućenima od rata, prokazuju se naopaki snovi o boljem, liberalnom društvu, kratke priče o sudbinama novinara i novina smjenjuju se kao slajdovi iz tjeskobnih noćnih mora koje nam se događaju i usred dana. Starim i novim nepravdama, nespokojstvu i osjećaju nemoći – kao da netko nevidljiv upravlja našim životima – romanom Rez Božice Brkan dani su posve određeni znakovi njihova izvora, a to je naše dugo prijelazno razdoblje s nesretnim ratnim pečatom; bez kraja i konca, sa sve nesigurnijim ishodom. Sve dalje, nepovratno daleko od zlatnoga reza. Što mu može biti boljim izrazom, upitao sam se na kraju, nego pomalo kaotično, raspršeno, s pričom na priču časovito koncentrirano, žensko pripovijedanje između straha i hrabrosti, verbalne samodopadnosti i osvete? A našim odgovorom kao odazivom, može biti strpljivo i zabrinuto, empatijsko muško čitanje; jer vrijeme je da predamo svijet na upravljanje ženama.

O kulturno-povijesnom ili leksikografskom doprinosu novinarke Božice Brkan očuvanju kulinarskih običaja, recepata i kajkavske kulture jela i jelovnika, kao i duhovnoga jelovnika osiromašena rječnika i kajkavske rečenice, odnosno misli i iskustava, još će govoriti pozvanijih stručnjaka. Reći ću samo to da je Božica Brkan ostvarila svoju zavičajnu, moslavačku čitanku gotovo tako kompletnu kakvu bi trebala imati svaka naša kajkavska pokrajina, od Međimurja i Podravine, do Zagorja i Zagreba, a sve njih zajedno – neodgodivo. Dakako ne kao zamjenu za naše „službene“ školske čitanke, nego kao nužne nadopune, jer ne trebamo u godini našega administrativnog ulaska u Europu zatajivati nego oplemenjivati, afirmirati naš miraz, našu dotu, naš osebušek s kojim dolazimo, ako hoćete i osobitost, posebnost, kao dio istoga mozaika europske kulture kojoj smo oduvijek pripadali, unatoč različitim političkim okolnostima i svim povijesnim nedaćama i životu na granici, u provinciji. Jer, uvijek se možemo pitati – a zakaj nam nisu bolju poziciju, ali ljepšu sudbinu, oni sami pomogli puno prije priskrbiti?

II.

Svojim romanom Ledina Božica Brkan kao da odgovara na to pitanje, baš u trenutku ulaska Hrvatske u Europsku uniju, naime roman započinje poglavljem Posljednji izdanak, kojim bi mogao i završiti, a koje nosi nadnevak 30. lipnja 2013. Posrijedi su glas kćeri koja je na mjestu svoje prabake u Americi i majke koja skrbi se oko kuće koju su srušili u postupku legalizacije, pa je ostala ledina. Prepiru se na Skypu, pri čemu je glas kćeri jednako nezainteresiran za kuću, odnosno za ledinu, kao i distanciran od povijesnoga događaja. Bio je to međutim za autoricu i za višestruko prikriveni glas narativnoga subjekta koji progovara kroz iskustva žena obitelji Brkan trenutak u kojemu će se propitati, više u žanru povijesnoga negoli autobiografskoga, obiteljskog romana, o kronici jedne obitelji koja je tako presudno vezana uz prevratničke točke nacionalne povijesti. Svako od nekronološki poredanih poglavlja prisjeća se, vjerojatno preko obiteljskih legendi i šturih priča, nekog od tih presudnih vremena, od vremena zbjegova štokavaca na kajkavska područja u doba prodora Turaka, velike iseljeničke krize s početka prošloga stoljeća, doba Velikog rata i međuratnoga razdoblja, kao i doba nakon prevrata poslije Drugoga svjetskog rata, kao i onoga prije ili nakon Domovinskoga, ali i nekih manje prevratničkih trenutaka ili vremena važnih za osobno sjećanje, od kojih je (biografski gledano) anticipirani izvještaj iz doma za starije osobe zaključno mjesto sjećanja. Svako od doba ili mjesta o kojem se i s kojega se pripovijeda ima u galeriji žena obitelji Brkan svoju posebnu priču, ali sve njih zajedno objedinjuje uglavnom nediferencirani pripovjedni glas kajkavskoga pripovjedača, odnosno živoga ženskog pripovijedanja na kajkavskom?

Najprije, upitajmo se zašto se Božica Brkan odlučila o prevratnim povijesnim zbivanjima pisati na kajkavskom? Mislim zato što je odlučila o njima govoriti iz dvostruko autsajderske perspektive, iz perspektive žena i jednog marginaliziranog jezika, koji se ali u naglašeno osobnom pripovijedanju, koji svakako ima i autobiografskih elemenata, ne može prevesti na književni jezik. Smisleno su uvodne kronike, kao i ono poglavlje o izbjeglicama iz Bosne, napisani na književnom, na štokavskom jeziku, po mom osobno sudu ne tako uvjerljivi preostali dijelovi romana pisani uglavnom na kekavskom, lokalnom idiomu Moslavine. Dobro sačuvan materinski jezik, u Božičinu primjeru moglo bi se govoriti i o očevu jeziku, oplemenjen iskustvom novinarskog izvještajnog jezika, koji ne trpi predugačke rečenice i komplicirane, odviše vučene izraze, prvi je jasan dobitak ove knjige, koja kao da se žanrovski može smjestiti između povijesnoga romana i zbirke priča iz suvremenoga života. Ne treba zaboraviti autoričino iskustvo s romanom Rez, kao i ono iz Kajkavske čitanke, koje je narativnom subjektu podarilo lakoću pripovijedanja, uz određeno jezično ponavljanje koje se možda može pozitivno ocijeniti kao osobitost stila. Naime, između ili u podtekstu pripovijedanja Božice Brkan nalazi se sloj narodne mudrosti, poslovica, svakodnevnih domišljanja i fraza, svojevrsni unutarnji monolog ženskoga glasa koji se probija kroz desetljeća, stoljeća do suvremenoga čitatelja, a u središnjoj matici teče ekspresivan, djelomice i žurnalistički, izvještajni stil opće naracije, pa i dijaloga. Nije toliko autorici bilo stalo da iz više ženskih perspektiva govori o istim procesima, pa da se eventualno relativizira povijesna istina, koliko joj je bilo do gotovo istog ili slično ženskog svjedočenja kroz stoljeća. Povijest, i kob obitelji, posebno žena, tako postaje mjera narodne, pa i nacionalne povijesti, pa se obiteljska kronika povremeno preobražava u nacionalnu kronihisto(e)riju, iz koje kao da nam nema izlaza. (Možda taman danas, kad smo povjerovali da žene preuzimaju vodstvo i upravljanje svijetom, to i nije utješno.)

Za prvi primjer, jezičnu spretnost s različitim razinama poruke izdvajam opis pada dječaka s konja, inače sina jedne od žena – Pepeka, mlade snahe na Štefcovu imanju:

I najemput vriska.

I kej, dojdeju i kej mi poveju? Ne valda pak nekej z mojem? Ne, neg mi je dete z kojna opalo. Bole z konja neg z parme jel otkud z višešega. Samo se odsklizal dole, veli mene moja sestra, najmlajša, kej je z decu bila na druge strane dvorišča, tam de pripuščaju pastuve. A koga je vraga delal na kojnu? A štelo je dete gore, kej dete zna. Smejal se je, tak smo se igrali i najemput se samo odsmical, pak ona veli. Nes popitala ni komu je opal, kej je to sejeno. Dodrčim tam de su se si skupili i stojiju kej kipci, Bog mi gre oprosti, gda su me vidli još su se bole kej vkipeli i imam kej videti: dete na zemle, v trave kej klupko i vrišči, vrišči. (Ledina 2014: 118).

Ovim događajem, koji je mater gotovo više pogodio od povratka mladog muža iz rata bez nosa, Kriška revolucija i protunarodni režim nove kraljevine, dobivaju tragičan eho, koji ni potonje pripovijedanje bake Kate u poglavlju Zbogom, svete, zauvek! nije moglo zatomiti, Stjepanova grba za osobni, ženski doživljaj povijesti simbolički je početak nove mučne povijesne etape, pri čemu je zakapanje škrinje i gubitak navlažene robe u vrijeme preokreta u Drugome svjetskom ratu nenadoknadiv gubitak. Prapovijest ispričana iz perspektive prošlosti svakidašnjice.

Drugi primjer, iz poglavlja Verige, križni puti, zagovori, prati ratni put Pepekova brata Ivana u Drugom svjetskom ratu, s mišlju o tome kako se „hrvatskom domobranstvu povijest ciklički gotovo predvidljivo ponavlja, od 1868. do danas, pri čemu se i poratne epizode razumiju kao neko trajno ratno stanje, osobito nakon 1945. godine. Pripovijeda se posuđenim glasom žene grbavca, nerotkinje, i to o mobilizaciji Ivca u domobrane, odlasku u partizane i na kraju među ustaše, da bi se njezina otvoreno iskazana želja za djetetom izjednačila s njegovim križnim putem. Ima li što ljepše od ženske povijesti?

Kompozicijska fragmentarnost, koja neke priče ostavlja otvorenima, i ovdje je na djelu: o poslijeratnim Brkanovima saznajemo iz perspektive Jele, Ivanove mlade žene koja je upravo rodila. S malo domišljatosti možemo razumjeti (a na kraju u svojevrsnom post scriptumu, kojemu je samo naslov kajkavski: Osebušek: kak si prestreš, tak si buš legla, pisan iz otvorene autorske perspektive, što također ne znači da je u svemu točan), možemo povjerovati da je ona mogla biti autoričina mati, barem da se pripovijest mogla zapamtiti i u dječjem sjećanju. Iako se čini da je, barem po jednom kasnijem poglavlju, dobar dio priča autorica preuzela baš od svoje majke, koja je pak u međuvremenu – sve zaboravila. Obitelj se, zapravo zadruga, raspada, a Jelina i Ivcova ima dosta svojih problema, od pokušaja nepravedne razdiobe obiteljskoga nasljeđa do potrage za obiteljskim nevjerama.

Pripovijedanje završava kraćim poglavljima, iz perspektive tajanstvene Babe Bindeševe, vjerojatne očeve ljubavnice i prijateljice obitelji, zatim iz očišta Romkinje Ruže, pa iz horizontalnog pogleda već ukopane bake Brkanove Julče, one iste koja ispovijeda traumu o padu djeteta s konja. Kako se bližimo kraju romana sve nas više pripovjedni glas upućuje na suvremenost i na zapravo skromnu obiteljsku sagu, koju je Božica Brkan sastavila iz fragmenata obiteljskih polulegendi, pripovijesti i trača. Netko tko bi se bavio odnosom pripovijedanja i trača mogao bi ovdje dobro profitirati, jer se pokazuje da i trač nije ništa drugo nego usmena pripovjedna književnost, koja je ljudima potrebna da prežive svoje manje ili veće traume, svode međusobne račune i zadovolje svoje osjećaje pravde ili da prije nego što nas napuste osmisle svoje najčešće neispunjene, apsurdne i besmislene živote. Nameće se neizbježno pitanje možemo li se protiv toga boriti radikalnom iskrenosti ili zamatanjem priča u kajkavski neprozirne naracije, koje nemaju znanja o cjelini iskustva, ali u svakom pojedinačnom pripovijedanju, premda pod kontrolom dominantnog glasa svenazočne pripovjedačice (koji put previše etički relativizirajuće, obiteljski subjektivne), iznova otvaraju užitak čitanja kojim nas jezično zalihosno pripovijedanje (u višu suznačenja, koje nam onda omogućuju da čitamo i pro-povijesti vlastitih obitelji), opet i opet ispunjava.

Re-prezentacija obiteljske prošlosti tako se svima nama otvara i kao snoviđene naše nacionalne prošlosti, do čije povijesti tek moramo doći. Možda i ovakvim, blagim i moralno ne prestrogim, milosrdnim presudama. Svjesna je toga i autorica, koja u završnom, autobiografskom, više novinskom negoli pripovjednom zapisu, poziva da u svom interpretativnom domišljanju njezinih priča ne tražimo stvarnost ili istinitost, jer su i njezine priče, kao i sve one koje je čula pa ih iskoristila u svom pripovijedanju relativne, jer „ne može svatko ni sa svojom pričom učiniti što bi htio“ (str. 252).

Najkraće rečeno, kao i monološka poglavlja romana Rez, slično kao i pripovijedanje u pjesama, ženska se ruralna priča Božice Brkan možda najbolje izražava kada „objektivno“ do neugodnosti opisuje stanje među sumještanima, članovima obitelji, kada prepričava ili natpričava anegdote, kada se pripovijedanjem prisjeća svoga djetinjstva i pod-sjećanjem pripovijeda o njemu potaknuta njegovim jezikom, ona i nama omogućuje da potonuli svijet sredine prošloga stoljeća i njegove priče oživimo i u svojim sjećanjima.

III.

I evo, Božica Brkan javlja se novim, četvrtim ključnim prilogom svoje i naše kajkavijane zbirkom kajkavskih priča Život večni. Zbirka se sastoji od dvadesetak kratkih priča, uglavnom još neobjavljenih. Najkraće rečeno, priče iz zbirke Život večni studije su ponajprije odnosa Erosa i Thanatosa, kojekakvih odnosa najbliskijih, npr. sin – roditelji, muž – žena, ljubavnici, unutar obitelji, unutar male zatvorene sredine u kojoj svatko svakoga poznaje te prema široj sredini gdje misle da (medijski!) nekoga poznaju. Također je čest odnos čovjeka i životinje. Slike, ovisno o pripovjedaču, a oni se mijenjaju, potječu iz različitih kutova, perspektiva, kao što npr. u romanu Ledina Baba Julča pripovijeda iz svog groba i iz svoje perspektive kako su prikopali stranoga čovjeka u Brkanov grob, a u zbirci Život večni iz svoje perspektive, svoje viđenje iznosi, pripovijeda Prša, ukopani stranac. Božica Brkan sklona je oštrim, nerijetko spoznajno bolnim rezovima (ni roman Rez ne zove se slučajno tako!), hodanju likova po bridu, rubu s mogućnošću različitih ishoda. Zato je autorica razmišljala o podnaslovu Božanska komendija kekakvska, jer nas sȃm jezik kajkavski nekako upućuje na tragikomičnost naših pojedinačnih, obiteljskih sudbina.

Dodatna je vrijednost zbirke rječnik koji tumači, ali i sam za sebe čuva govor i jezik koji izumire, idiom kajkavskoga sela Okešinca (Jokešinac) kraj Križa. Izraziti se na gotovo zaboravljenom jeziku djetinjstva, vrlo ekspresivno i uvjerljivo u formi moderne kratke priče svakako je nov i još nedoživljen prilog suvremene hrvatske književnosti u doba apsurda i nedosegnute postmoderne. Svojevrsni re-modernizam kajkavske priče neće samo biti vrijedan prilog rječničkom blagu nego o obnovljenim narativnim tehnikama koje čitatelja, unatoč djelomičnom jezičnom hermetizmu, drže u zavidnoj privrženosti uz priču. Nije stoga čudno da su se već i malobrojne priče Božice Brkan našle u Antologiji hrvatske kratke priče akademika M. Šicela, kao i da su bile objavljivane u središnjim hrvatskim književnim časopisima (Republika, Kolo, Kaj), odnosno glasilima Hrvatsko slovo, Moslavačko zrcalo, Večernji list itd.) te zbornicima s natječaja kratkopričaša, na kojima je redovito najmanje u užem izboru.

Uvjeren sam da će i zbirno čitanje starih i novih priča plodne autorice „književnosti treće životne dobi“ naći svoje vjerne čitatelje i zaljubljenike u kajkavski, u koje se ubraja i potpisnik ovih usmenih „predstavljanja“ i ranijih kritičkih ogleda.

9. Koljnofski književni susreti

Teško je ne ostati ushićen pred činjenicom da još postoje te male oaze hrvatskoga jezika poput tvrđave o čije su se zidove razbijali brojni vihori i nedaće. Negdje su bedemi čvrsti, a negdje stoje još samo kao tužni svjedoci nekadašnje žilavosti, zapisao je Đuro Vidmarović o stanju u Gradišću, i s mađarske i s austrijske strane, a podijeljenome već stotinu godinu, gdje se osobito poslije pada željezne zavjese i otvaranjem EU-granica posljednjih godina zorno iskazuje neprirodna ispresjeckanost i gdje se i nakon pola tisućljeća pamte više ili manje velike seobe pred Turcima i još, kako rado kažu, stari jezik, koji je u austrijskome dijelu i standardiziran.

Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem / Fotografija Oblizeki
Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem: slijeva nadesno Darko Pero Pernjak, Nikša Krpetić Nenad Piskač, Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Josip Petrlić Pjer, Siniša Matasović, Božica Brkan i Zoran Bošković / Fotografija Miljenko Brezak

Objavljen i zbornik Susreta

Iduće godine početkom studenoga nadamo se ponovnom susretu hrvatskih književnika iz Hrvatske, ali i iz Mađarske, Austrije i Slovačke na jubilarnim 10. Koljnofskim književnim susretima. Nedavni, 9. Koljnofski književni susreti od 9. do 12. studenoga 2017. – meni treći – bili su mi najljepši i najsadržajniji dosad, a na njima su iz Hrvatske sudjelovali Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Nikša Krpetić, Zoran Bošković, Miljenko Brezak, Nenad Piskač, Darko Pero Pernjak, Josip Petrlić Pjer i Siniša Matasović, iz Austrije Jurica Ćenar, Herbert Gassner, Doroteja Zeichmann i Ana Šoretić, iz Mađarske Timea Horvat, Šandor Horvat te, dakako, Franjo Pajrić, duša događanja te njegov ustrajni organizator i sponzor.

Poslije predstavljanja u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije predstavljanja zbornika Koljnofskih književnih susreta i svoga rada u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave  / Fotografija Miljenko Brezak

Nije nevažno, uz Maticu hrvatsku i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Mađarskoj i druge brojne organizacije, ove se godine prvi put u tome nizu skromno javlja i Društvo hrvatskih književnika, iako su kroz desetljeće gradišćanskim Hrvatskim u pohode dolazili brojni uglednih njegovi članovi i intelektualci.

Moslavčani u Petrovu Self: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavčani u Petrovu Selu: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak

Ubaštinjavanje

S velikim veseljem ističem i kako je prvi put u izdanju Čakavske katedre Šopron, Matice hrvatske Šopron, Udruge Hrvati i ENC GRAH Kume objavljen i zbornik Svi naši književni susreti 1. (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), zamišljen već od prvoga susreta, koji je predložio opravo Đuro Vidmarović, danas predsjednik DHK, koji je izuzetno pridonio da se gradišćanski književnici i gradišćanska književnosti prepoznaju ne samo u cijelome Gradišću nego i u domovini i da se prepoznatljivo ubaštine u nacionalnu hrvatsku književnost.

Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan
Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan

Zbornik s uvodom Franje Pajrića predstavlja Timeu Horvat, Lajoša Škrapića, Eneriku Bijač, Božicu Brkan, Anu Šoretić, Doroteju Zaichmann tođ. Lipković, Đuru Vidmarovića (s usporedbom Koljnofa u razmaku od prvoga posjeta 1974. do danas!), Igora Šipića, Tomislava Marijana Bilosnića, Marka Gregura, Juricu Ćenara, Nenada Piskača, Josipa Paladu, Herbert Gassnera, Božidara Glavinu, Darka Peru Pernjaka, Šandora Horvata i Nikšu Krpetića. U očekivanome nastavku trebali bi uslijediti književnici koji su se također susretali poput Nikole Benčića, Ernesta Fišera, Petera Tyrana, Nevenke Nekić, Milana Frčka, Drage Čondrića, Mile Pešorde, Dragutina Pasarića, Roberta Mlinarca, Mladena Levaka i drugih.

Josip Petrić Pjer u školi u Petrovu Selu / Fotografija Miljenko Brezak

Gost i Veleposlanik RH u Mađarskoj dr. sc. Mladen Andrlić

S obzirom na različite, i stare i nove podijeljenosti kako unutar Hrvata u Mađarskoj, zatim Hrvata u Austriji, tako i gradišćanskih Hrvata, dobrodošao je u Koljnof ili mađarski Kópháza, i dolazak hrvatskoga veleposlanika u Mađarskoj dr. sc. Mladena Andrlića sa suradnicima kako ne bi ubrzano dalje slabile nejake veze sa starom domovinom, budući da, pojednostavljeno, osim sentimentalnih, uglavnom u novim naraštajima i nema motiva niti prema zemlji niti prema jeziku, te se asimilacija, kojoj je pridodana i globalizacija, nesmiljeno nastavlja. Da se veze Hrvatske i Hrvata izvan domovine i kad su to samo još starim korijenima osnaže, dobrodošao je svaki pokušaj a pogotovo hvalevrijedan poput Koljnofskih književnih susreta.

Njihove escelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan
Njihove ekcelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrlić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan

Ovogodišnji Koljnofski književni susreti imali su bogati program. Na početku su se književnici iz Hrvatske, prema dobrom običaju posljednjih godina, podijelili u dvije grupe te je jedna gostovala u Petrovom Selu ili mađarski Szentpéterfa najprije na književnoj večeri predstavivši zbornik, a drugi dan gostujući u školi – u Petrovu Selu gostovao je Josip Petrlić Pjer, a iz koljnofske grupe u Velikom Borištofu Nikša Krpetić – te obišavši selo gdje su se Petrovišćani odnosno Hrvatska samouprava na čelu s predsjednicom, inače ravnateljicom (dvojezične!) škole Anom Škrapić Timar, ravnatelj kulturnog doma Rajmund Filipovits, Andrija Handler i književnica i zamjenica glavne urednice Medijskog centra Cratica Timea Horvat, mogli pohvaliti s više novosti.

S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan
S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan

Primjerice, novootvorenom Hišom vridnosti (svojevrsnim muzejom, koji su financirali iseljenici u SAD, koji su ondje sačuvali i dio ponovno vraćenih etnopredmeta), Križnim putem podignutim uz seosku crkvu i groblje čije postave govore hrvatski, petrovinskim, a koji su financirale same lokalne obitelji, svaka svoju postaju. Sjajno je spoj tradicije i modernih mozaika osmislio sombatelski umjetnik Tibor Takács. U Savaria muzeum Szombathely čuva se od vremena kada mu je ravnatelj bio kolega književnik dr. Sandor Hrvat originalna kožna mapa iz 1854. s najstarijim slikama moslavačke nošnje, a Akvarele Sandora Erdödyja iz 1837. objavio je kao mapu Muzej Moslavine, 2002. Sjetila sam se toga kada su me Petrovišćani zaista iznenadili – kamenom.

Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan
Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan

Početkom 2017. u selo je dovezen spomen-kamen iz Moslavine, na kojem je na hrvatskom i mađarskom upisano kako se 1546. lita prvi put spominju Hrvati u Petrovom Selu. Turki su Moslavinu zauzeli 1545. lita, zato su se stanovniki preselili u Petrovo Selo, koje je pripadalo Varoškoj (Eberau) gospoščini, čiji su vlasniki isto Erdödijevi bili.

Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima / Fotografija Božica Brkan
Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima: brački kamen za pjesnika Lajoša Škrapića / Fotografija Božica Brkan

Književnici su se poklonili i preminulome važnom petrovoselskom pjesniku Lajošu Škrapiću, Skrapits Lajosz (1938 – 2016) na čijem spomeniku od bračkoga kamena uklesani su pjesnikovi stihovi: Rodni kraj Pinčeva draga,/ krilo, gajbica, ljubavi,/ Ganul sam se mlad od praga,/ dojt ću, kad me moć ostavi.

U Koljnofu su se kolege poklonile sjeni književnika Ferdinanda Šinkovića, Mihovila Nakovića i Mati Sinkoviću, a u Vedešinu je pak svijeću zapalio Đ. Vidmarović kolegi kajkavskpm pjesniku i župniku Pavi Horvatu.

Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan
Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan

Okrugli stol o pučkom teatru kao čuvaru kulture lokalne zajednice

Koljnofska grupa književnika predstavila je zbornik i tri knjige izabranih djela Tomislava Marijana Bilosnića, kao uvod u književno obilježavanje 70. rođendana Bilosnića i Vidmarovića, koje je popratilo i sjajno muziciranje lokalnoga tamburaškog sastava Putujuća duša iliti Bondersölj, gostiju iz Beča Dubrovačkih kavalira, te hrvatskih pjesnika-glazbenika Nikše Krpetića i Josipa Petrlića Pjera. Kad se spoje prim, bugarija, mandoline, gitara…, pjeva se hrvatska pjesma, jačka.

Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak
Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak

Književnici su također s mjesnim amaterima uvježbali improviziranu predstavu Ljubav nas veže i spaja, koju su i odigrali za sve, a kao uvod u subotnji okrugli stol posvećen temi Pučki teatar kao čuvar kulture lokalne zajednice.

Ana Šoretić sjajno je predstavila višedesetljena iskustva seoskih amaterskih kazališnih skupina iz Burgenlanda, njezine iz Celindorfa, zatim iz Klimpa, Mjenova, a pridružili su joj se Timea Horvat govoreći o kazalištima i skečima s druge, ugarske/mađarske strane – Petrovu Selu, Židanu, Koljnofu itd.

Književno-prevoditeljskom radionicom do dobrih prijevoda?

Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmonda o Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak
Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmunda Filipovitsa o nedavno podignutome Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak

Sve se vrednijom i važnijom pokazuje i već nekoliko godina ustaljena Književnoprevoditeljska radionica odnosno prevođenje recentnih književnih radova, najčešće pjesama, s hrvatskog na mađarski, na njemački, uvjetno na gradišćanski hrvatski, sa gradišćanskog hrvatskog na hrvatski standard ili dijalekt. Prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnom dvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje.

Teško je očekivati da će uskoro iz radionice odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose približavanju hrvatske i mađarske odnosno gradišćanske književnosti te, nikad se ne zna, možda i (što bolje!) prevedenim knjigama.

Od najstarije zastave do mise na starome jeziku

Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice: slijeva nadesno Timea Horvat, Jurica Ćenar, Darko Pero Pernjak, Božica Brkan, Herbert Gassner i Josip Petrlić Pjer / Fotografija Miljenko Brezak

Uz drugo, književnici su posjetili i Viteški dvorac Esterházy u danas austrijskom Forchtensteinu, a nekad ugarskom mjestu Fraknó s najvećom privatnom zbirkom oružja te navodno najstarijom hrvatskom zastavom iz 1647. godine.

Pun dom publiek za prilika da se vidi i čuje netto na hrvatskom jeziku / Fotografija Miljenko Brezak
Pun dom publike za priliku da se vidi i čuje nešto na hrvatskome jeziku / Fotografija Miljenko Brezak

Književnici su također prisustvovali misi u baroknoj župnoj crkvi Majke Božje Koljnofske, gdje se inače održavaju proštenja na Malu Gospu. Iako se glavnina služi na mađarskom, popijeva se na starom hrvatskom. Jačka, pjesma nas je održala, njojzi hvala. Još, iako je zbog blizine granice sve više onih koji i s mađarskoga istoka doseljavaju kupujući zemlju i gradeći kuće samo da bi bili bliže poslu u Austriji.

I najobičnijeg se majstora čeka i po pola godine, jer ne dospijevaju od posla u susjeda, tuže se i u Petrovu Selu, gdje je stanje nešto bolje možda i zbog veće udaljenosti od većega grada, dok Koljnofu prijeti, nagađaju, da ga uskoro kao predgrađe proguta Šopron. A već su sada, dodaju, dvostruko manjina. Doduše s dvojezičnim natpisima, poput čuvarnice za vrtić ili cintir za groblje.

Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan
Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan

Dok razgledamo selo sa 2200 stanovnika i s muzejom, školom, općinom, hrvatskim kulturnim domom, gostinjcem Levandom našega domaćina Franje Pajrića, doznajemo kako Koljnof ima i crkvu sv. Martina, svoga i zaštitnika cijeloga Gradišća, kojem se god slavi dakako na Martinje i pečenim gusjim stegnima, kako u Koljnofu kažu batacima, dakako s crvenim zeljem, slatkastim na austrijsku i mađarsku kuhinju.

Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan
Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan

20171116 – 20171119 

Sipčina u izvedbi DND Križ na Kajkavijadi

S geslom Sačuvajmo dragi nam kaj na 25. Kajkavijadi Društva Naša djeca u Varaždinskim Toplicama 19. studenoga 2017. među dvanaest skupina iz pet kajkavskih županija predstavila se i dramska grupa Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križ povijesnim prikazom Sipčina Božice Brkan.

“Sipčina” na pozornici Kajkavijade / Fotografija Božica Brkan

Nastupili su mali glumci: Jana Krivec kao Arheologinja, Tamara Martinjak kao mala MiIka Trnina, Matko Kepe kao Rimski vojnik, Zara Broz kao Turčin, Borna Živković kao Profesor Badalić, Josipa Čukelj kao Arheolog i Mia Kuzmić kao Orač.

Glumci i njihova voditeljica – redateljica Marica Kukor poslije izvedbe “Sipčine” / Fotografija Miljenko Brezak

Voditeljica skupine Marica Kukor bila je vrlo zadovoljna izvedbom i uigranošću, unatoč kratkome vremenu. To je inače već treća igra zaredom, poslije Selfie na kipec na Kajkavijadi 2015. i Žabari jel žabe na kolec na Kajkavijadi 2016., a u nizu više godina nastupa i s poezijom na zavičajnoj kekavici iste autorice i kriške djece.

Božica Brkan, autorica teksta “Sipčine” zahvaljuje mladoj glumačkoj družini poslije premijere / Fotografija Miljenko Brezak

 

U dva dana jubilarne Kajkavijade nastupilo je ukupno oko 700 djece.

20171119

Uz Mjesec hrvatske knjige u Bedekovčini književna večer Božice Brkan

Božica Brkan u Mjesecu hrvatske knjige ima književnu večer u Bedekovčini / Fotografija Miljenko Brezak

Književom večeri Božice Brkan, pjesnikinje, kolumnistice, novinarke 14. studenoga 2017. u Bedekovčini je obilježen Mjesec hrvatske knjige.

Publika / Fotografija Miljenko Brezak

Puna dvorana Općine Bedekovčina vrlo radoznale i predane publike imala je priliku uz autoricu slušati čitanje pjesama (organizatorica Anica Kopjar iz Knjižnice Bedekovčina) i proze (Martina Bičanić) te glazbenike, mladu violončelisticu Janu Krušelj (zajedno nastupale u  Zlataru na Danima kajkavske reči ) i vokal uz gitaru sestru i brata Gloriju i Adama Svečnjaka te vokalne ženske skupine KUD Bedekovčina i Folklorni ansambl Žune, koje su autorici bile iznenađenje izvođenjem narodne njezine zavičajne I ja jesam moslavačko dete poslije vrlo uspjeloga prošlogodišnjega nastupa u  Donjoj Stubici .

Mlada violončelistica Jana Krušelj / Fotografija Miljenko Brezak
Sestra i brat Glorija i Adam Svečnjak / Fotografija Miljenko Brezak

Ravnateljica knjižnice Anica Kopjar, koja se ovom uspjelom večeri poslije vrlo uspjele knjižničarske karijere bliži mirovini, izuzetno zanimljivo zamislila je i vodila raznovrsnu večer predstavivši same književne početke Brkanove upravo u bedekovečkom kraju tinejdžerskim nastupima i nagradama sredinom sedamdesetih (dipovci ah dipovci, ajči ajči, Poslijepodnevna ljubav…) na tadašnjem Susretu mladih pjesnika i recitatora u Poznanovcu, preko predstavljanja prvih knjiga početkom devedesetih (Vetrenica ili obiteljska arheologija, Enciklopedija špeceraja) te ponovnim nastupima na bedekovečkim pjesničkim susretima u posljednjem desetljeću (sve pasent, štikla…).

Ravnateljica knjižnice i voditeljica večeri Anica Kopjar čita poeziju kojom je Božica Brkan već u mladosti gostovala u Zagorju/ Fotografija Miljenko Brezak
Martina Bičanić čita odlomak iz “Ledine” Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Čitane su brojne pjesme iz različitih zbirki (Vetrenica ili obiteljska arheologija, Bilanca 2.0 ili odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, Obrubljivaje Veronikina rupca ili Muka 2013., To Toni – Molitva za tihu sućut, Pevcov korak / kajkavski osebušek za EU, Kajkavska čitanka Božice Brkan…) sve do najnovijih neobjavljenih, kako na standardu tako i kajkavskih, zatim ulomci iz romana Ledina (Zakej mi je to Bog dal?) i priče iz najnovijih, nedavno objelodanjenih zbirki priča Život večni (Dve na grobu) i Umrežena.

Nastup vokalne ženske skupine KUD Bedekovčina / Fotografija Miljenko Brezak

Nije izostao ni razgovor o novinarskim temama, posebice o baštinskima i gastro te o više od 50-tak kuharica (Oblizeki – Moslavina za stolom i www.oblizeki.com) te blogu www.bozicabrkan.com, radionicama i drugima.

 

Folklorni ansambl Žune, Anica Kopjar, Božica Brkan i općinski načelnik Darko Ban poslije književne večeri / Fotografija Miljenko Brezak

Bedekovčani su se pokazali uistinu sjajnim domaćinima, koji umiju uživati u dobroj literaturi i poticajnom dijalogu.

20171114

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-22-rujna-2016-ledina-predstavljena-u-zlataru/

http://www.bozicabrkan.com/cudesna-vecer-u-donjoj-stubici/

Hrvatsko slovo prikazuje knjigu kajkavskih priča “Život večni”

U rubrici Izlog knjiga pod naslovom  Pisanje je osmljenički posao, Hrvatsko slovo, broj 1177., od petka, 10. studenoga 2017., čitateljima skreće pozornost, uz u prošlom broju u istoj rubrici Hrvatskog slova predstavljenu knjigu priča Božice Brkan  Umrežena, na upravo iz tiska izašlu i zbirku iste autorice Život večni.

Navodi i neke od priča u ovoj novoj knjizi Božice Brkan na moslavačkoj kajkavštini – kekavici njezinoga rodnoga sela: Sovica, Kak su barjak kupuvali,  Graditelj gospon Kundić, Kaka Pepec ne cvetja štel, zaključivši da će i ovoga puta zvonka kajkavština osvojiti srca čitatelja.

20171114

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/hrvatsko-slovo-prikazuje-zbirku-prica-umrezena/

Hrvatsko slovo prikazuje zbirku priča “Umrežena”

U rubrici Izlog knjiga, naslovivši tekst naslovom jedne od priča satira Svojih tijela gospodari, Hrvatsko slovo, broj 1176., godište XXIII., od petka, 3. studenoga 2017., prikazuje zbirku kratkih priča Božice Brkan Umrežena.

Nabraja neke od dvadeset i tri fikcionalna teksta i dva nefikcionalna, uvodni (Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči) potpisuje autorica a zaglavni, pogovorni (Što ti je vrijeme, što su ti tjedni…) Miroslav Mićanović, kojega i šire citira.

20171103

linkovi

Izašle knjige kratkih priča “Umrežena” i “Život večni”

http://www.bozicabrkan.com/wp-admin/post.php?post=2542&action=edit

Pjesma “Košula za na noč” u izložbenom katalogu Slavice Moslavac

Uz izložbu Zaviri ispod / donje rublje i higijena na izložbi Slavice Moslavac od 12. listopada do 16. studenoga 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina, a zatim će se seliti po više mjesta u Hrvatskoj, objavljen je i vrijedan katalog u kojem je, uz drugo, na jednoj duplerici objavljena i pjesma Košula za noč Božice Brkan iz ciklusa posvećena majci.

Dio kataloške duplerice s pjesmom
Dio kataloške duplerice s pjesmom

Pjesma je pisana kekavicom, idiomom kekavice kajkavskoga autoričina rodnoga Okešinca u Moslavini, s rječnikom manje poznatih riječi.

Prvi put autorica ju je javno čitala na kolovoškoj Croatii redivivi ča-kaj-što u Selcima na Braču, a objavila u izložbenom katalogu. Košula za na noč je nočna košulja, spavaćica, metaforička. Objavljujemo u cijelosti.

Naslovnica kataloga
Naslovnica kataloga

Božica Brkan
košula za na noč

se si mislim a nesem si mislila morala bi si kupiti nekej

če za v bolnicu
če za silu ne dej bože
nigda ne znaš

imam te kojekakve spavačic i pidžami sekojake
ne bi morala ni kupuvati
ima v jormaru još i kakve  
i za po zime i za po letu
jene da te vtopliju druge da te ofriškaju
i od najfinešega atlesa i z širokemi špicami
i najteneše kej pavučina
i najmekše z pariza i z koječem kej ni ne znam kej je
i z kojekakve moje dobe i po kojekakve modi
če sem je de koji put preprala
nekej sem spravila i če mi se igda nuka narodi

najprosteše sem najprvo ponosila ne ne bilo šteta
nekej sem i podelila zdavala
bebidolki i kombinejov više neg za spati
a nesu bogme bile ni jeftine
da bi si čovjek mam vujne samo tak legel
a da jes sekej sem vujnemi speč mogla toga nasejnati

Fotografija Božica Brkan
Fotografija Božica Brkan

imam i te paretaste deteče plaftičev z medeki i z patulki
dva po dva mogla bi pripasati za jenu spavaču
to bi si bome i sama znala skrojiti i zešiti
al rajše spim v tomu komadu svojega torinskoga platna vu te svoje spavače
kej više ne za niš

ne ta spavača ni za niš a kam za spati
i velim gda pesmu napišem bome ju bum v stare krpe hitila
i pišem i pišem i nikak da pesmu donapišem

prede se bu moja košula nočna sa razišla
naj se razide a kej je ja bum če mi pesma gotova ne

vujne mi je nekak najlepše leči i
vujne mi se najlepše zdiči

morti kej ju je mater raznosila dogda je god mogla
i kej ju ja nemrem nikak raznositi
ne da se i ne da

se bi si slekla i samo bi si to kej sejne lozno oblekla
kej da nas je košula sparila
kej da je kej koža kej smo ju zajeno skrojile
od jene amfučne dužine
širina za dužinu
širšeše neg dukše
i čez nu smo se dotikavale
i mej sobu
i mej životom i mej smrtju

Fotografija Božica Brkan
Fotografija Božica Brkan

a senak sem pak čera dela prat i sušit
košulu nočnu kej sem slekla predečerom
i pak si ju bum čistu oblekla z velkoga popeglanu (tek tulko da je
ionak se bu na postele mam zgržvala)
tu krpu loznu kej samo kej se ne raspuzne
v niš
očice su je bogtepitaj gda krenule i odzgor i odzdol
i gdegde su se vlovile poprav v veliku luknu
i da ju ne slečem tu i tam kej bi ju poprati
kej bi ja vidla te lukne na pleča
i kak su saki put se vekše i vekše
saki dan z sakem prajnem peri deri i niti je se mejne
konec se je je i na rukave puščal
i rub se je prek odrubil
okolo na okolo malo fali

morti je a morti si ja samo zamišlam kak je poprav videti
da je košula z plavem bila zarublena
i okoli vrata i oko rukavov
da je negda i na satlinu imela i špičice
plavkaste kak su i te
cveteki i listeki jel tufnice kej jim farbu da baš i očeš više nemreš potrefiti
(da sem ju ja kupuvala sebe bila bi lila rozasta morti i žuta
i da je prišita bila bi pocigana
prek sera skorom bela
belina kej mraz kej sejna kej ti spati ne da kej je mesec nalejal)

i same mi je videti
da ne neg za hititi
a neče mi ju se nekak još prek othititi
zanavek
a kej bi žnu
nit nema vujne kej pošteno za pokrpati
a kamoli za prekrojiti
ne ni za stare krpe da bi si tepihe zetkala
jel da bi jobluke žnu pral vuz tulike čarobne krpe i krpičke
ma ni za spirilek
pod prsti se ne vidi niš nek krpica tak tenka da
nemreš znati više jel to bil paret jel lajnen
kej isto cvete plavkasto

od matere sem ju donesla več su vu se kej i mater stišnenu
(sa je prešla širom
da mi je komej do spod kolena)
je ostala
tak
da ne več ne treba
kej zmijsku košulicu ju je zgulila
kej da se je preslekla v drugo agregatno stajne a da nes ni znala gda
ne znala kej bi žnu kak i z kožu (i ona je več bila prek zviš
mogel si črez nu videti)
nes ni ja znala kej bi žnu
al dišala mi je na mater gda ni mater več po sebe dišala ne
šteta mi ju bilo hititi i tak odepranu nit po nit
a morti bi i matere (če i ne bi zeznala) bilo žal da sem ju samo tak hitila
pak kej bum žnu neg sem ju na se natukla
dogda se ne dodere
ne dugo

Fotografija Božica Brkan
Fotografija Božica Brkan

če ne toga bilo ni v nejne ni v moje mladosti
kej da smo na nekvomu pidžama partyju
kej da nas je ona za to sparila
nigda si ni gda me je nosila mater moja i ja nesmo bile bližeše
neg prek te naše košule
če nigda po noči

negda nanegda si mislim kak sem si čez tu spavaču
bližeša z materju neg igda
gda me je i nosila
da bi nam to platna amfučnoga bilo
i materina i moja
kej jena koža
čez koju se moremo napipati mej sobu
mej životom i smrtju

al sejeno gda si ležem
če se več nemrem samo z sejnami pokriti
(sejne samo negda poprav nesu dost
čovek sav sprezime)  
najmilneše mi je zaspati vu te svoje košule nočne nasebe
kej z onu spavaču z divje šipkovače
kej mi je maličke mater metala pod vankuš 

kej da je se to več negda negde bilo
kej da je v pesme moje od navek gda ju još ni napisala nes
kej da sem imela več tu zmučenu spavaču
i kej da sem se preslekla
(za sejne mi samo tu i tam sfali)

ne ta spavača ni za niš a kam za spati
i velim gda pesmu napišem
bome ju bum v stare krpe v smetje za kej bilo
za reciklažu hitila
i pišem i pišem i nikak pesmu dopisati
prede se bu moja košula za na noč sa razišla
naj se razide znam da se bu razišla
al kej je ja bum
če mi pesma gotova ne

da me ne sram
da se ne znam zakej mrtvika mora v mešno obleči
i gda bi si mogla zebirati
bi si bome tu svoju niškoristi košulu za na noč i za one svet pripravila
(nigda nemreš znati)

kej kakvu kurticu t-short ajmpideklin z plave listeki i z plave cveteki
potočnica zvončekovi zumbuli jorgovani vergismajniht
dalo bi se čoveku i lepo zaspati i lepo spati
a kuliko mi je znati ima se bome spati i kej

20160201 – 20160213 – 20160223 – 20160308 – 20160315 – 20160316 – 20160321 – 20160322 – 20160325 – 20160327 – 20160401 – 20160404 – 2060406 – 20160415 – 20160416 – 20160424 – 20160425 – 2060508 – 20160713 – 20160730 – 20160731 – 20170302 – 20170311 – 20170312 – 20170420 – 20170424 – 20170427

manje poznate riječi:
ni za niš –
ni za što
košula za na noč
– noćnja košulja, spavaćica
ofriškati – osvježiti
amfučna – jednostruka
predečerom – prekjučer
zgržvala – izgužvala
loznu – istanjenu, iznošenu
raspuzne – razie se, razdere
satlin – gornji dio, samostalno krojen dio odjeće
othititi – odbaciti, baciti
spirilek – krpa za pranje posuđa
odepranu – ispranu
negda nanegda – konačno
divja šipkovača – pasja ruža, šipak, Rosa canina L.
mrtvik – mrtvac, pokojnik
v mešno obleči – odjenuti svečano
kurtica – košuljica, podsuknja
ajmpideklin
– jastuk za dojenče
potočnica zvončekovi zumbuli jorgovani vergismajniht – vrste cvijeća koje cvste modro
     

20171101

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/katalog-uz-izlozbu-zaviri-ispod-donje-rublje-i-higijena-na-izlozbi-umjesto-kave-3-studenoga-2017/

Zaviri ispod / donje rublje i higijena na izložbi – Umjesto kave 13. listopada 2017.

http://www.bozicabrkan.com/predstavljen-zbornik-moslavine-br-xv-2016/

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-zborniku-moslavine/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-srpnja-2016-slavica-moslavac-ili-ime-je-znamen/

http://oblizeki.com/zepce-u-ozracju-duhovnoga-i-zemaljskoga-kruha-16080

http://oblizeki.com/prica-o-kruhu-%E2%80%93-izlozba-kao-povod-za-blagdanski-izlet-u-proslost-i-pecenje-obrednoga-kruha-4372

http://www.kscdonbosco.ba/2015/11/30/proslava-dana-kruha-i-zahvalnosti-za-plodove-zemlje-u-ksc-u-don-bosco-zepce/

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.905271692860913.1073742113.776050832449667&type=3

https://www.facebook.com/KŠC-Don-Bosco-Obavijesti-176784295845440/?fref=ts

 

Dramska skupina Društva Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa nastupila u Poreču

Dramska skupina Društva Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa, od 20. do 22. listopada 2017. godine sudjelovala je na 21. Smotri dječjeg stvaralaštva koja se u organizaciji Saveza društava Naša djeca Hrvatske održala u Poreču.

Smotre su prilika za prezentaciju godišnjih rezultata dječjih kreativnih aktivnosti iz područja likovne, dramske, plesne i glazbene umjetnosti te tehničkih, informatičkih i ekoloških aktivnosti za djecu. Posebnu vrijednost ima i afirmacija odgojno-umjetničkog rada s djecom u matičnim Društvima Naša djeca,  ali i druženje djece i odraslih u radosti, igri i  stvaralaštvu.

Za odlazak djece u Poreč Općina Križ podmirila je troškove prijevoza, a djeca su se predstavila kekavskim igrokazom Žabari jel žabe na kolec, koji je autorski potpisala Božica Brkan i koji je dio projekta Mala škola kekavice koji provodi DND Vladimir Nazor Križ.

.

Dramska skupina Društva Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa nastupila u Poreču

Žabari jel žabe na kolec na 21. Smotri dječjeg stvaralaštva u Poreču

U organizaciji Saveza društava Naša djeca Hrvatske još od 1993. svake se godine u drugom gradu-domaćinu održava Smotra dječjeg stvaralaštva Radost, igra i stvaralaštvo djece. Od petka do nedjelje od 20. do 22. listopada 2017. Smotra se održavala u Poreču, a na njoj su sudjelovala i djeca iz dramske grupe Društva Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa. O tome je izvijestila Ivana Posavec Krivec, predsjednica DND-a Vladimir Nazor Križ:

Mali kriški glumci ispred dvorane u kojoj su se predstavili kajkavskim / Fotografija DND Križ
Mali kriški glumci ispred dvorane u kojoj su se predstavili kajkavskim / Fotografija DND Križ

“Na pozornici, pred prepunom, salom Pučkoga otvorenog učilišta djeca su izvela autorski tekst Božice Brkan u režiji Marice Kukor Žabari jel žabe na kolec pisan izvornom kekavicom. Riječ je o dječjem baštinsko-ekološkom igrokazu koji je nastao u sklopu projekta Mala škola kekavice pri DND-u Križ. U izvedbi sudjeluje sedmero djece, u izvornim nošnjama kriškoga kraja. 

U moslavačkom ruhu s morem u pozadini / Fotografija DND Križ
U moslavačkom ruhu s morem u pozadini / Fotografija DND Križ


Na ovogodišnjoj je Smotri sudjelovalo oko 650 sudionika iz 20 društava Naša djeca, a prezentirano je 28 točaka dječjeg stvaralaštva i 14 izložbi dječjih radova. Svoja kreativna godišnja dostignuća djeca su prezentirala u bogatom dramsko-scenskom, lutkarskom, glazbenom, plesnom i audio-vizualnom izričaju te u likovnim izložbama dječjih radova koji je pratilo stručno povjerenstvo u sastavu:  Ksenija Rožman, dramska pedagoginja, Desanka Virant, plesna pedagoginja i koreografkinja, Sanja Pančevski Tich, profesorica violine, Marina Dželalija, profesorica likovne kulture i likovni umjetnik Eugen Varzić.

Za uspomenu s Panonskoga na Jadransko more / Fotografija DND Križ
Za uspomenu s Panonskoga na Jadransko more / Fotografija DND Križ

Preporuke i pohvale stručnog povjerenstva dramskog stvaralaštva naglasile su potrebu izbora izvornih tekstova domaćeg narodnog stvaralaštva i dijalektalnog stvaralaštva, tj. scenske nastupe djece sa izvorištem ideje u tradicionalnim običajima i igrama svoga kraja, osobito onima koji su primjereni dječjem uzrastu i koje su stvorila ili adaptirala sama djeca (bilo kao pjesme, prozne sastavke ili male dramaturške cjeline/dramatizacije), a sa ciljem istovremenog poticanja i dječjeg književnog izražavanja.

Upoznavanje s porečkim ulicama... / Fotografija DND Križ
Upoznavanje s porečkim ulicama… / Fotografija DND Križ

Preporuke su poseban poticaj da se nastavi realizacija i razvoj projekta Mala škola kekavice pri DND-u Križ gdje u sklopu dramske radionice djeca uče kako voljeti, njegovati i čuvati govor kraja u kojem su rođeni i u kojem žive, svoju kajkavsku kekavicu. Posebnu zaslugu za to imaju izvorni govornici koji rade sa djecom na promicanju kekavskog govora unazad 10 godina zahvaljujući posebnom doprinosu hrvatske književnice, naše Okešinčanke, Božice Brkan koja priprema autorske tekstove za nastupe djece na Kajkavijadi (dječjoj smotri kajkavskog stvaralaštva u Varaždinskim Toplicama).

... i antičkom poviješću Poreča / Fotografija DND Križ
… i antičkom poviješću Poreča / Fotografija DND Križ

 

Moderan pristup i spoj starine i izvornosti djecu uči potrebi njegovanja kajkavskog govora, kako ne bi zaboravili naše starinske, lijepe, kajkavske običaje i riječi koje se danas sve manje čuju. Radom sa djecom primijećena je pojavu da se ona, posebice pri ulasku u fazu puberteta i adolescenciju, počinju sramiti kajkavskog izgovora, izbjegavaju ga i ponekad se radije služe anglizmima i turcizmima. U sklopu dramske radionice djeca kajkavštinu prihvaćaju s oduševljenjem, međusobno se potiču da pričaju jezikom kojim se služe u krugu svoje obitelji i prijatelja, nadmeću se u prikupljanju novih fraza i zaboravljenih riječi.

Posljednji dogovor umjesto nastupa / Fotografija DND Križ
Posljednji dogovor prije nastupa / Fotografija DND Križ

 

Na tim se radionicama godinama stvaraju pravi mali scenski prikazi na kajkavskom s kojima učenici gostuju na različitim manifestacijama i smotrama te i oduševljavaju publiku, što je dodatni poticaj za daljnje “usavršavanje”. Upravo dobra reakcija publike, smijeh ili pozorno praćenje izvedbe djeci su dodatni poticaj koji probuđuje istinsku ljubav i brigu prema domaćem jeziku. Stoga, ovakvi izleti, odnosno putovanja na manifestacije i pohvale na smotrama dodatno osnažuju djecu u njihovim napornim vježbama, kvalitetno doprinose zajedništvu grupe, produbljuju njihova prijateljstva i iznimno ih vesele i motiviraju.

Ni putem nije nedostajalo vedre igre / Fotografija DND Križ
Ni putem nije nedostajalo vedre igre / Fotografija DND Križ

Nakon nastupa ostatak dana djeca su provela u praćenju programa, međusobnom druženju i bogatom interaktivnom programu radionica te zajedničkom turističkom obilasku grada Poreča. Troškove prijevoza za sudionike Smotre osigurala je Općina Križ, a troškove boravka u Poreču DND Križ.


U ovih dvadeset godina Smotri dječjeg stvaralaštva, Savez DND-a Hrvatske i gradovi domaćini uspjeli su okupiti više od 15.000 sudionika, a djeca su izvela više od 1200 originalnih nastupa što je izniman doprinos Saveza i Društva Naša djeca dječjem stvaralaštvu u Hrvatskoj.

Selfie / Fotografija DND Križ
Selfie / Fotografija DND Križ


Popis članova Dramske grupe DND-a Križ, sudionika 21. Smotre: Borna Živković, Mateo Kepe, Mia Kuzmić, Tamara Martinjak, Zara Broz, Lana Okanović, Jana Krivec. U pratnji djece: dramska voditeljica Marica Kukor i Ivana Posavec Krivec predsjednica DND-a Križ.” 

20171023

Dramska skupina Društva Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa nastupila u Poreču

http://www.bozicabrkan.com/zabari-jel-zabe-na-kolec-praizvedeni-na-24-kajkavijadi/

https://www.youtube.com/watch?v=-jq8PbN8iXM

https://youtu.be/-jq8PbN8iXM

http://www.bozicabrkan.com/na-kipec/

 

Murtićev atelje – uz 21. listopada 2017.

Sjajna ideja: u okviru 4. Bijenala slikarstva 12. i 19. listopada 2017. organizirali su Dane otvorenih vrata ateljea Ede Murtića u dvorištu zgrade Trga Kralja Tomislava 18, u susjedstvu Umjetničkoga paviljona. Sagradio je i zgradu i atelje još majstor Vlaho Bukovac, a Edo Murtić uselio je u njega 1987. iz Martićeve, gdje je slikao ulja sve dok ga alergija na terpentin nije toliko ugnjavila da je prešao i u novi atelje i na akrilik.

Zrcaljenje: Miljenko Brezak i Božica Brkan u slice Ede Murtića / Fotografija Miljenko Brezak
Zrcaljenje: Miljenko Brezak i Božica Brkan u slici Ede Murtića / Fotografija Miljenko Brezak

Nisam to znala, uspjevši i nas ugurati u limitiranih petnaestak iskrenih radoznalaca i poštovatelja kista slikara koji je u svoje vrijeme socrealistističku sliku uspio proširiti i, kao što je Bukovac HNK-aovim svečanim zastorom, u svoje vrijeme stvorio monumentalnu umjetnost. Gledamo velika platna i otvoren veliki prozor preko kojega su ih mogli izvlačiti, fotografije, malenu Titovu bistu, nepotrošene boje, kistove u piksama od šećera, monografije…

Potpis / Fotografija Miljenko Brezak
Potpis / Fotografija Miljenko Brezak

Očekivala sam sve samo ne stiješnjenih devedesetak kvadrata. Jesu li tu slikar i prijatelji imali svoj čuveni intelektualni salon? Razgovaramo uz čašu vina dok Ranko Murtić, slikarev sin, uz našega vodiča Tomislava Buntaka, tumači što sve tu radi Fundacija Murtić od organizacije izložaba do sveobuhvatne arhive, o planovima. Ne, ne kane tako skoro otvoriti atelje za javnost. Ovo je samo uz Bijenale slikarstva jedan od pogleda unatrag, važan kao i vizionarski pogledi (u)naprijed.

Božica Brkan fotografija Ranka Murtića / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan fotografira Ranka Murtića / Fotografija Miljenko Brezak
Ranko Murtić u očevu ateljeu / Fotografija Božica Brkan
Ranko Murtić u očevu ateljeu / Fotografija Božica Brkan

Nedostaje samo majstor koji već 12 godina nije s nama. Unatoč brojnim izložbama poput Infelda u Dobrinju ljetos, tekstovima… I, da, spuštajući se stubama kojima se tekoma penje pa se krajcamo u mraku rane zagrebačke večeri, pomišljam kako mi nedostaje život u ateljeu, očekivani a odavno ishlapio miris terpentina, pod očišćen od mackanja bojama.

I na to se rastužim.

Kistovi u piksi od šećera / Fotografija Božica Brkan
Kistovi u piksi od šećera / Fotografija Božica Brkan

I nekako mi godi taj žal i unatoč njoj ne žalim što sam se ugurala u Dan otvorenih vrata. Da je majstor živ, znam ja sebe, zacijelo ne bih. Samo bih gdje bih god mogla gledala moćne poteze njegova kista.

Friz fotografija majstora Ede Murtića sa zida / Fotografija Božica Brkan
Friz fotografija majstora Ede Murtića sa zida / Fotografija Božica Brkan

20171019

http://www.bozicabrkan.com/infeld-umjesto-kave-29-srpnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-30-travnja-2017-sve-nase-zivotinje/

http://www.bozicabrkan.com/tito-i-kolinda-iz-billicheva-kista-umjesto-kave-30-kolovoza-2017/