Književna Rijeka, časopis za književnost i književne prosudbe Društva hrvatskih kjiževnika – Ogranak Rijeka u broju 1-2/20024. (glavni urednik Davor Grgurić) objavio je u svome dosad najraznovrsnijem i najbogatijem broju u novome slijedu – primjerice uz cjelinu In memoriam posvećenu Boži Mimici, članu uredništva, s odličnom naslovnicom suhozida (dizajn Vanesa Ujčić Ožbolt i fotografija Silvija Benković Peratova) i na str. 241.-243. osvrt Maje Matković o knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK 2024. Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard. Tekst o jezičnom izričaju B. Brkan pročitan i na prvom predstavljanju u DHK u ožuju 2024.
Osvrt prenosimo u cijelosti:
Maja Matković
Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard
Imala sam tu povlasticu, čast i sreću da mi Miljenko Brezak prvoj donese internetske zapise (blogove) Umjesto kave što ih je Društvo hrvatskih književnika netom ukoričilo, a potpisuje ih njegova supruga, hrvatska književnica i novinarka, moja prijateljica Božica Brkan. Ne moram ni spominjati da sam internetski nevježa, da kao lektorica brojnih knjiga znam samo ono najnužnije, a sinovi i kći neprestano mi objašnjavaju da je mreža stvorena baš za najtupavije, da se cijeli svijet njome služi. Onda sam ja prava tuka.
Bila sam uzbuđena primivši u ruke dnevničke zapise Umjesto kave / izabrane blogove o netemama 2016. – 2023. Sve su te neteme prave teme koje su pojeli razni portali, a ponajviše naša posvemašnja nezainteresiranost za kulturu, ponajprije u tiskanim medijima. Koga još u kulturi općenito ne bi zanimalo da je Denis Derk, jedan od najuglednijih književnih kritičara, pospremio knjige s Večernjakova stola i uz otpremninu otpravio se u mirovinu, tko ne bi žalio za njegovim kolumnama u nekoć najčitanijim hrvatskim novinama… Zanimalo je vrsnu novinarku i književnicu Božicu Brkan koja i te kako zna što je tema, ali ironijski je podnaslovila svoju knjigu netemama pa je svom nekadašnjem kolegi posvetila jedan od tekstova u knjizi. Jer, u današnje vrijeme, osim u knjizi Božice Brkan, nitko od onih koji su izvještavali o tzv. aferi Graditelj svratišta nije se sjetio da je posrijedi ukradeni naslov glasovita djela poznatoga hrvatskoga književnika Ivana Aralice. Božica i ja kao lektorica toga smo se sjetile i zdvojno komentirale naobrazbu svojih današnjih kolega kojima sve počinje od sadašnjega trenutka.
Kao i uvijek, ispravljajući pomno Božičin tekst, priznavala bih sebi da mi je to teže nego rudariti po najnepismenijim tekstovima jer ona je jedan od najpismenijih autora, a opet dvojim kako ću presjeći njezin ritam, tako karakterističan i u poeziji i u prozi, kako dirnuti u taj krležijanski stil a da ne pogriješim. Jer, ona je podjednako i jezičnonosna i književnosna. Strepim i molim je da provjeri jesam li na pravome mjestu kratila, nisam li joj narušila misao, upropastila rečenicu. No uvijek se dogovorimo, osobito ako je posrijedi kraj teksta jer Božica i u poeziji i u prozi ima poantu, kao što je ona u tekstu Apostrof, izostavnik: Izostavite ga, zaboga. Neka bude ono što jest – izostavnik! Povod za tekst bila joj je knjiga ‘Čeri mila njezinih prijateljicaSlavice i Lane Moslavac, velikih čuvarica moslavačke baštine, jer Božica u kajkavsome jeziku uopće ne bi petljala s izostavnikom misleći da je posrijedi jednostavno kajkavsko čeri. Još joj je očitiji povod glasovito, marketinški natapirano mleko ‘z bregov što je godinama pogrešno pisano z’ bregov. Proizvođač Vindija uklonio je pogrešku s izostavnikom, ali prema Božičinu miišljenju, takav je način pisanja velika rijetkost, jer z znači s, a ne iz. Kad ih je upitala o izostavniku, objasnili su joj to marketinškim, dizajnerskim razlozima, a ne kajkavsko-štokavskom zavrzlamom. A tih je marketinških domislica toliko da usred riječi imamo veliko početno slovo (prOPUSt Arena na primjer), samo da se ne piše hrvatski, a kunemo se u netom doneseni Zakon o hrvatskome jeziku.
Kao prava zaljubljenica u svoju Moslavinu i velika promicateljica svoga idioma, svoje okešinečke kekavice, Božica Brkan piše i o arheološkome nalazištu Sipčini, a ne Sipćini, kako je poštokavljeno. Zauzela se za kajkavski oblik pa je tako i ispravno pisati. Posrijedi je tekst Sipčina dvije godine poslije koji me je podsjetio na nametnute štokavizirane oblike (u bivšoj državi) Markuševac, Jakuševac, a ispravno bi bilo pisati Markuševec, Jakuševec. Najžalosniji je primjer kad je devedestih godina Gliboki jarek pokraj Sesveta snašla velika eksplozija pa je tada u medijima (tiskanima) lektoriran u Duboki jarak. Mogu samo reći, sretno nam bilo?!
Jedan je od najzanimljivijih tekstova u knjizi Vernakularna stilistika, u kojem Božica Brkan piše o istoimenu djelu velikoga zaljubljenika u svoj viški idiom, Joška Božanića. Prema Hrvatskome jezičnome portalu, vernakularna znači koja pripada, koja se odnosi na domaće ljude, na autohotono stanovništvo; domorodačka. Citiram dio s mrežnih stranica hrcak.srce.hr koji je izdvojila Božica.
Autor posebnu pozornost posvećuje pisanju odnosa hrvatskog standardnog idioma štokavskih, čakavskih i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike govora, stilistike kolokvijalnoga teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom odnosu, stilistike organskih idioma. (…)
Znamo li da se akcenatski sustav hrvatskoga standardnoga jezika narušava pomicanjem svih akcenata (štokavskih) na prvi slog, vrijedno je zabilježiti kako je posljednjih godina i sve više zavičajnika, zavičajnih rječnika, a jedan od njih, Kajkavsku čitanku, napisala je upravo Božica Brkan. I sama sam autorica Mojih Zmijavaca, zavičajnoga rječnika običajnika, a i vrijedni učitelji i nastavnici potiču učenike da zapisuju ono što im još mogu reći njihove bake, katkad i prabake, da se ne zaboravi.
Božica Brkan zapisala je više od 6000 riječi svoga kekavskoga, a dosad ih se iz njezina pera namnožilo već petnaestak tisuća koje još treba dopuniti i srediti. Stoga joj jedino ne vjerujem kad je zapisala da ju je na početku studiranja na zagrebačkome Filozofskom fakultetu privukla ponajprije književnost, pa tek onda jezik. Mene su zanimali podjednako, a Božica djelima dokazuje da je i s njome tako. Ona je stvorila svoj standard u kojem je spojila i kekavski, i zagrebački kajkavski, i razgovorni jezik, i standardni, i sveprisutnu engleštinu i po tome (ne samo po tome) jedinstvena je u hrvatskoj književnosti. Pročita li se bilo koji njezin tekst, uočit će se da je svoja, da izmiče kalupima i svrstavanjima u bilo čije ladice, pa mi smeta nepravda kad ju se hoće predstaviti samo kao kajkavsku književnicu. O tome svjedoči i ova knjiga, koja se može čitati i počevši otraga i sprijeda ili iz sredine, svaki je tekst jedna nezaboravna kava s prijateljima, gutljaj po gutljaj. Velikodušna i draga, u knjizi je okupila svoje prijatelje, a svima podarila djelo koje će moći ponijeti i na kavu, i u tramvaj, ali staviti i na noćni ormarić. Nije dopustila da joj AGM-a pretvorim u A. G. M.-a (kako bi prema raznim pravopisima bilo ispravno) i na to sam pristala. Pravopisna su pravila ionako dogovor, a od dobrih pisaca treba učiti kako pisati. Naravno, svatko neće pristati na ovakvo Božičino rješenje, ali će popiti jednu od najboljih kava bude li čitao ove žanrovski raznorodne dnevničke zapise (prikazi knjiga, crtice, anegdote iz svakidašnjega života, intervjui, prikazi izložaba…).