Za predstavljene i ubaštinjene, za one koje zanimaju detalji i daljni putokazi, sve do literature, kako knjiga tako i internetskih adresa, autorica izložbe etnologinja Slavica Moslavac – i sama čuvarica baštine, ne samo moslavačke – potrudila se popratiti je jednim od već, rekla bih, klasičnih, uobičajenih svojih izložbenih kataloga, zapravo knjiga. Muzej Moslavine može se zaista ponositi!
Slavica Moslavac s jednoga od baštinskih predavanja u Kloštar Ivaniću, na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, književne, u listopadu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Ovaj se put osobito ponosim i ja, jer Slavica Moslavac u katalogu osobito pomno bilježi i moj rad, kako vezan uz zavičajnu gastronomiju, tako još više i uz onaj književni, također osobito vezan uz jezik i uopće uz moslavački zavičaj.
Iz kataloga: dio tekstova B. BrkanIz kataloga: naslovnice baštinskih knjiga B. Brkan
Uz različite citate iz mojih knjiga od Oblizeka – Moslavina za stolomdo Kajkavske čitanke Božice Brkani Života večnogate s internetskih stranica www.bozicabrkan.comi drugih – neke su dodatno navedene i u literaturi – objavljen je i moj za izložbu i prateći katalog Čuvari baštineposebno napisan esej Od privatnih uspomena do zajedničke baštine (od str. 85. do str. 90.).
U Kloštru Ivaniću na 2. Susretu crvene i bijele književne Moslavine, 25. listopada 2019. promovirana je nova zbirka poezije Božice Brkan. Katarina Brkić o zbirci Nemoj mi to govoriti Božice Brkan napisala je:
Božica uporno i uspješno ide dalje sa svojim ženskim viđenjem i pristupom životnim temama. Do sada je obuhvatila u romanima, pripovijetkama i pjesmama velik dio svojega života, života svoje obitelji, svojega sela, svoje Moslavine i svojega Zagreba. Težište je, prirodno, stavljeno na život žene; njezin, njezine majke, tete, bake jedne i druge i prembabe koja je otišla tam negde pri vragu, u Ameriku. Tu su i druge žene koje pronalazimo po stihovima, kao i u njezinim prethodnim knjigama. A piše se i iz njihove perspektive. Perspektive koju imaju žene. Ovaj način pristupa temama i način pisanja odavno se naziva ženskim pismom. U prošlom stoljeću to je pismo značilo eksperiment, igranje tehnikama pisanja, čak vratolomijama. Božica tu i tamo poskoči, preskoči iz svoje kekavštine i u pjesme ugradi moderni urbani izraz, „umreži“ (izraz koji sama koristi u zbirci pripovijedaka na standardnom jeziku UMREŽENA) sebe i njega u kontekst. Jer, ona je žena umreženog vremena i interneta. I to pokazuje i u ovim pjesmama. Veoma je zanimljivo pratiti kako ona to s lakoćom radi.
U proznom uvodu u zbirku piše da je ovo samokritika naživo … i napismeno, da je ona oproštaj i opraštanje. S majkom.
Vrijedi vidjeti njezine riječi iz toga uvodnog dijela:
„Mislim da sam se kroz svoju majku zaljubila u jezik, ne samo u svoj maminski i tatinski zavičajni kekavski govor.“
„Bilježila sam, bilježila i tako su nastali tekstovi, pa i ova knjiga. Pišući sam rješavala različite, katkad i nerješive probleme. Sama sa sobom. Da pišem tursku sapunicu, u neki bih dijalog umetnula da volim čuvati uspomene zbog kojih patim.“
Zapravo, odavno su nam rekli uvaženi mislioci da svaka umjetnost nastaje potaknuta bolom. I najbolje je da to prihvatimo i priznamo.
„… koliko smo više obje zajedno starile, nas dvije žene postajale (smo) bliskije, moja majka i ja. I uz žestoke rasprave i – nemoj mi to (ni) govoriti (naj). O tome govori ova knjiga.“
„Što sam ja svojoj majci? Što je meni majka – roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica? Naš se odnos bitno mijenjao u pojedinim fazama, sve do neprijateljskoga i do razumijevanja i bez riječi.“
„… ove moje pjesme su samo nastavak/nastavljanje našega razgovora. Kad njoj i nije do razgovora, a ja nastavljam govoriti, govoriti … tj. pisati, pisati…“
I sad moramo biti svjesni da se taj razgovor nastavlja u ovim pjesmama i kad majke više nema. U ovom njezinom predgovoru, i iznad njega, lebdi jedna sasvim svoja velika pjesma koja se ne vidi, koja se samo osjeća. I sada se dalje u pjesmama zna, kao što se je i prije znalo, što bi koja kojoj rekla.
Pjesme su u ovoj zbirci i štokavske i kekavske, kakav je zapravo i autoričin život. Gdje joj zatreba, u istoj pjesmi izmiješa narječja. Onda, kad joj zatrebaju oba. Kekavskim izgovara ono što se ne bi tako bogato moglo izreći u standardu. Činjenica je da narječja obogaćuju jezik. Pa tako na kekavštini govori ono što ne bi bilo tako suptilno, lijepo, umilno, čak kada se nalazi i u nekoj laganoj psovci.
Božica u ovoj zbirci ima i modernih tema, s modernim ritmom stiha (što često pod modernim podrazumijeva i namjerni nedostatk ritma). Tako se ona u pjesmi REBRA, čiji je naslov dvosmislen – igra riječima i mislima, iako joj nije do igre. Pa nas vara rebrima čokolade i rebarcima na koja se ide u restoran. Bitno je i tko će ju na njih pozvati. U pozivu na rebarca, kaže, vidi se i ljubav. Pjesnikinja nas time malo izvoza i kroz stihove i kroz život. Tko to nebi htio. Ovaj će postupak tu i tamo ponovo koristiti i time pridonijeti raznolikost, i to ne samo tema i književnih postupaka, nego i našem doživljaju. Jer čitatelj traži ugodu, ali i razonodu. U pjesmi STRAH kaže doslovce samo ovo:
„daj mi moj strah / što sam ja bez svoga straha“
To kaže kao naredbu i kao zaključak. I ne treba nam obrazloženje.
U pjesmi NAJ KVARITI ZABAVU LUDEM nailazimo na puno rijetkih, mnogima zaboravljenih riječi i konstrukcija iz svakodnevnog govorenja. Govori o selskim veseljima, jer …. „zakej bi svet bil tekar suzna dolina/ … kej bi se čovek tomu smejal i podsmejaval /… kej ludi očeju… da jim bu … ležeše /… naj … kvariti zabavu ludem … kej kakov gnus…/ Tancati se more i na pešu veru/ … do zajne pijače … se si domundžavaju ko bu platil tu zajnu ko je kulko spoplačal /… bu smeja kej i plača svim do guta…“ Sljedećih izreka ili samo sintagmi, u pjesmi koja je dobar uzorak za prikazati zbirku i u ovom smislu, sjetit ćemo se i uglavnom ih razumjeti:
„… to tebe ionak ne ni z žepa ni vžep / … ak te ko kej … pita dobro a ak te ne pita još i bole /… a kej je komu zabava naredila vrag ti po zabave /… tiraš bogme mak na konec / …smeješ se … al ne kej bi ti bilo do smeja zide više to kej cmijuganje /… moreš se i smejati kulko očeš da očeš. Svakako u ovoj pjesmi valja pokazati i autoričinu umreženot u suvremenu svakodnevicu kojoj još uvijek pripadaju i dijalekti:
„… sakojake smo račune poplačali već i z internetom … i kej se ne bi tu i tam na čiji račun i nasmejali …“
Idući polako po pjesmama nailazimo i na vlakove v Zagrep i z Zagreba, na stanice koje znače odlaske i dolaske i po koji promašaj, na Namu koja je bila svetinja za našu pa i kasnije generacije, na svečanosti kupovanja školskih knjiga u Zagrebu, sendviče od somerice na nekoj klupi sa strane, prsne karamele z pateke ili dućana sa staklenim flašama za bumbone, gledanje TV-a u zadružnom domu, kasnije po imućnijim kućama gdje smo i u mojem selu vjerojatno išli ljudima na živce. A osim najbližih od ženskoga roda, u zbirci su i tata i muž i sinek s frčkama – u mojoj Repušnici je to ženski, a u Božičinom Okešincu muški rod! – i susjeda kuma, i kondukteri, i oni ljudi po zabavama, i doktori i njegovateljice u staračkome domu, i naravno – i tako dalje. Pa zbirka živi na svim područjima čovjekove prisutnosti.
Budući da je zbirka prvenstveno o mami i za mamu, za sve riješeno i neriješeno, prema kraju idemo uz pjesmu OTPUSNO PISMO, jedno od onih opreznih, i sad već pomalo nevažnih … „iz kojega se ne vidi dijagnoza … svi peru ruke (i stvarno i u prenesenom značenju)“, a poslije treće operacije … „su ti ukrali nove šlape a poslije i um.“ Prema kraju slijedi pjesma ZA PUTOM u kojoj mama govori u autoričinoj svijesti što je već prije i zauvijek izgovorila … „nakajnam se ja / saki ali saki bogoveni dan / pem denes pem des pem / če pošla morti i prejdem / za putom sem / otkak sem došla.“ Htjeli, nehtjeli, i mi smo s njom za putom i kao da ovim riječima i nama pomaže ići. Baš zato što je ona već otišla. I tako nas ova zbirka, u kojoj imamo još puno toga iščitati, i koja je na Božičin način izrasla iz bola temeljenog istovremeno na sitnim radostima i svijesti o konačnosti, vodi pročišćenju i prihvaćanju neminovnosti života, i onoj drugoj.
Čuvari baštine? Bila sam jako radoznala što će sve biti izloženo na istoimenoj izložbi, otvorenoj u četvrtak, 5. studenoga 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog, prava knjiga od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, u njemu nema biografije i bibliografije, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike pronalazila i što zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula.
U surkama replikama s Erdoedyjevih crteža s početka 19. stoljeća Slavica Moslavac, Božica Brkan i Lana Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak
Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, zamozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda.
Modna revija i kutinske ivančice / Fotografija Miljenko Brezak
Sve čineći s velikim poštovanjem, dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i osamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost. Hvala joj na tome!
Uglednoj moslavačkoj etnologinji čestitale su i kolegice i suradnice, vinkovačke Kreketuše / Fotografija Miljenko Brezak
Sama sam Slavicu Moslavac upoznala 2006. radeći na knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavinei često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale odKutine, Novske ,Garešnice, Kloštar Ivanićdo Žepča, kamo smo doslovce vozili dio kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika. Ako se igdje mogu uvrstiti, drugi me već jesu, u Čuvare baštine, gastronomija i jezik, Slavica Moslavac – nomen omen est– mnogo je šire i temeljitije, životni poziv. I još nije gotova!
Iz stare škrinje na danje svijetlo i reflektore javnosti uz poticaj Slavice Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak
Tko će, jednom, nastavljati posao Slavice Moslavac, koji odavno nije samo posao etnologa s visoko postavljenom ljestvicom i stručnim kriterijima, moći se će koncentrirati na postojeće, što je sabrala, zabilježila u kojekakvim medijima, i na tome maštati i kreirati vlastite ideje, ako ih bude imao, prezentirati ovdje prikupljene čuvare baštine u svim medijima, od tekstilnih dijelova narodne odjeće do ciljano snimljenih edukativnih filmova. Želim da sve ima publiku poput primjerice putujuće Slavičine izložbe Pogled odozdoprikazane na 13 (!) mjesta. Dosad! Sve to govori i zašto sam prigodno, u čast Slavice Moslavac i naše baštine, a i sama time počašćena, odjenula repliku surke načinjenu prema Erdödyjevim crtežima spočetka 19. stoljeća.
Slavica Moslavac sa sabljom ljelja i u ozbiljnu znanost i na teren / Fotografija Miljenko Brezak
Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić pozdravlja, predstavljači slijeva nadesno: Božica Brkan, Biserka Ipša, Đuro Vidmarović, Gordan Grlić Radman i prof. dr. sc. Sanja Vulić
Josip Gujaš Đuretin, Mene su ljepote ostavile. Monografska knjiga, koju je priredio Đuro Vidmarović pošto je više od četiri desetljeća studirao malo poznatoga pjesnika, Hrvata iz Mađarske, koji je umro 1976. kao četrdesetogodišnjak. Poslije Đakova, u utorak, 5. studenoga 2019. predstavljanje u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je s Ministarstvom kulture financijski poduprla projekt našega Acumena i potrudila se da veliku dvoranu napuni raznovrsnim i zanimljivim gostima s ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i ravnateljem MHI Mijom Marićem na čelu, ali isto tako i studentima hungaristike s Filozofskog fakulteta i kroatologije s Hrvatskih studija.
Đuro Vidmarović sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak
Autor presretan, a i mi kao izdavač, jer to je prva knjiga naše obiteljske izdavačke kućice autora koji nisam ja. Iskreno. Nije godinama bilo zainteresiranih, valjda nije tržišno. Sretna sam ponajprije zbog dobre poezije i mogućnosti, jer su konačno objavljeni i dosad neobjavljeni radovi iz Gujaševe obiteljske ostavštine, u različitim varijantama. Gujaševa supruga Vera, nažalost, nije dočela knjigu. No, Gujašu se sada ozbiljno, ako požele, mogu posvetiti oni koji se bave i književnom estetikom i jezikom i sličnim. On to zaslužuje, tu tek sad pada moćna željezna zavjesa.
Već polemiziramo je li Gujaševu poeziju, ekavsku i zbog zavičajnog govora i zbog u Gujaševo vrijeme u Mađarskoj službeno favoriziranoga srpsko-hrvatskoga odmah trebalo prevesti namodernihrvatski standard; pripada li ubaštinjen, kao što je Vidmarović ubaštinio i mnoge druge manje poznate hrvatske književnike iz barem dvanaest zemalja, zaista u 100 hrvatskih pjesnika; o kriterijima za financiranje uopće dobre literature i tome slično.
Vidmarović i Grlić Radman: o diplomaciji ili o poeziji / Fotografija Miljenko Brezak
Neću se ni na što žaliti, ponajprije želim zahvaliti svima koji su radili na knjizi – priređivaču Đuri Vidmaroviću, uredniku Miljenku Brezaku, rezenzentici kroatologinji prof. dr. sc. Sanji Vulić, dizajneru Jeniu Vukeliću, tiskari Web2Tisak, dramskoj umjetnici Biserki Ipši Kunčević koja je izuzetno čitala Gujaševe pjesme, kolegama iz medija sve do Vijesti iz kulture HTV1 i Globalne Hrvatske s HR-a te predanoj organizatorici predstavljanja Vesni Kukavici.
U punoj dvorani i mlada braća Blažetin iz Pečuha, najmlađi naraštaj u svojoj i obitelji hrvatskih intelektualaca u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak
Odabrala sam pjesme Josipa Gujaša-Đuretina:
AKORDI O HRVATSKOJ
II
Kroz plodna polja Mađarske voz juri prema jugu zelena polja se njišu u nedoglednosti života samo se crveni makovi crvenom bojom svojom otimaju od asimilacije zelenog žita Kroz plodna polja Mađarske voz juri prema jugu sela se nižu jedno za drugim Potištena stolećima Gradove ostavljamo redom Nebo nad nama kroz oblačnu mrenu gleda na zemlju gleda Mađarsku svu u zelenilu svu u nadi i čudi se meni što posebnim svetom živim čudi se jako što se tome svetu tako raskošnom samo hladno divim Kroz plava polja Mađarske
voz juri prema jugu i samo mi se čudi oduševljenje očekuje a ne zna da ja u svom snu nosim samo Hrvatsku
Žute naranče
Sokove žutih naranča već danima imam u ustima
i pričinja mi se:
kao da su južni krajevi poslali ovamo svoje podneblje
Pečuj, 1966.
Jabuke
jedemo jabuke (po glavi po jednu) ja i žena jabuke iz vinograda sa izleta simbolične jabuke:
sećam se Adama i Eve i Edena
kao da je nova ars poetica
Pročišćen Blistav da budem
Jezik mi treba kao kristal: kao prizma što zaslepljuje:
da se sviđam, da me cene
kada mi već moje misli odbaciše
Bp, dec. 1966.
bez naslova
Kad ću biti opet opijen duhom dosadna je ova krčma čama
duša moja u kutu plače:
sama
minijature
I
Kad sam pošao ulicom iskočile sobe pred zidove da me vide
II
u snu sam išao među voćke da budem plod probudio sam se i saznao da nisam stigao nikud
Jesu li zaboravili
Jesu li zaboravili da je bog poslao na njih potop da su ih lomačama hteli uništiti da li im još nikada nije jasno da pred sobom imaju samo dve alternative:
ili će biti zaista ljudi ili će kao zveri zverski nestati
dec. 1966. Bp.
beli snežni bregovi
beli snežni bregovi ja o vama sanjam beli što ste uspeli biti ja vam se klanjam
minijatura
cvatu trešnje osećam miris:
u hladnim rukama
braći iseljenicima
svojoj braći iza nepremostivih morskih pučina danas šaljem paket reči
pod nebodere i na kanadske brodove jednu nevidljivu nit šaljem
avionom da put bude kraći
svojoj nikad neviđenoj braći šaljem stisak ruku iz srca ispaljen
nevidljivu poruku u svemirskoj lađi
Odvijana Podravina
Bela mesečina u čaši vina
Pobegla krčmarica Iz snenog vrbika
Čarda i topole Dijamanti mojih zenica
Bicikl stari Po pustim stazama plače
Uši mi ostahu Bez zimskih priča
Muči i grize Odvijana Podravina
moje blago
imam gorčinu sto puta pobeđenog imam gorčinu što traje do smrti ne pobeđenu od nikoga
golubica
htela je do mene kroz prozor rešetka je ne pusti može do mene kroz veliku kapiju u određeno vreme
Jedno odsustvo iz bolnice
jedno malo odsustvo žličica meda
jedno malo odsustvo dva dana u drugoj sferi
jedno malo odsustvo jedno malo prisustvo u životu
kao da spremaju golgotu
neka kao priprema neki kao planovi
za novo krunjenje
već se sabiru povorke i zluradost već porođena
tolika gnezda u nadama oživela
vruć pesak posiplju za pod tabane
neka kao priprema neki kao planovi
da navale svi na jednoga
1967.
dr. Josip Gujaš-Džuretin profesor
Naličje jedne noći
3
Ruše hrasta prljavim sekirama Gnjev Ne može se dozvoliti Pitamo se Tko su te zaklonjene osobe što patuljke šalju:
Najnovija, šesta zbirka pjesama Božice Brkan „Nemoj mi to govoriti“ predstavljena je u srijedu, 30. listopada 2019. na Tribini Društva hrvatskih književnika. Voditeljica Tribine Lada Žigo Španić uvela je u knjigu pisanom hrvatskim standardom i zavičajnim idiomom kajkavskoga, kekavicom.
Zbirka je posvećena pjesnikinjinoj majci i jeziku, kako su to osvijetlili predsjednik DHK Đuro Vidmarović, naglasivši vrijednost tekstova Brkanove, koji doprinose i, kako je rekao, oživljavanju kajkavskoga moslavačkog idioma nasuprot jezičnoj globalističkoj unifikaciji („kajkavski osebušek za EU“) i koji su verifikacijia ženskoga književnog rukopisa, kojem vrhunac nalazi u autoričinu romanu „Ledina“, u kojem je jedna od heroina majka koja je sa „Nemoj mi to govoriti“ dobila (i) svoju knjigu. Istaknuo je i autoričinu ironijsku distancu, samohumor i slične postupke.
Željka Lovrenčić govorila je tekstu Brkanove “između tradicionalnosti i modernosti / Fotografija Miljenko Brezak
Lada Žigo Španić ukazala je na pjesnikinjino nastojanje da bude razumljiva, na pjesme-dosjetke, nalazeći to u korijenima i njezina novinarstva te je, uz ostalo, pročitala i pjesmu „deadline“. Pjesme je dojmljivo interpretirala dramska umjetnica Biserka Ipša.
Božica Brkan kratko je rekla da je svaku svoju knjigu dosad pisala kao da joj je zadnja i kako je u vrijeme kada svi nastoje da život bude samo zabavan, uz male potrebe za čitanjem, ova knjiga pjesama teških tema – kao da je govorenje i pisanje o starosti, (neizlječivoj) bolesti, smrti postao trend – i teškoga jezika, nastajala više godina kao svojevrsno opraštanje s majkom. Svojevrsna je intimna „uputa“ u stihovima za preispitivanjem same sebe, za suočavanje, za (samo)spoznajom te da unatoč naslovu „Nemoj mi to govoriti“, ona govori, govori, govori i piše za sebe i za one koji, i kad nije ugodno, bilo da se radi o rastajanju s mladošću ili s bitnim osobama, žele slušati i čuti. Poeziju kao životnu spoznaju.
Stvarno je dobar osjećaj kada više od dvadeset književnika svoje uratke – ne čita samima sebi. U Kloštru Ivaniću, kojega je moslavački spiritus movens Dragutin Pasarić okrstio Moslavačkom Atenom, obično i je tako, brojna zainteresirana publika, a osobito je bilo u petak, 25. listopada 2019. na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, one književne, što ga je uz Mjesec hrvatske knjige ponovno organizirala vrijedna i kulturi i baštini predana Udruga Prijatelji Kloštra predvođena Suzanom Đurom.
Sudionici 2. Susreta crvene i bijele Moslavine u Kloštru Ivaniću 25. listopada 2019. / Fotografija Miljenko BrezakSamo dio publike u kloštranskom Pučkom domu / Fotografija Miljenko Brezak
Ugostili su ponajprije Slavicu Moslavac, omiljenu etnologiju iz Muzeja Moslavine Kutina, koja je ime svoje stručne autorske knjige Crvena i bijela Moslavinai posudila ljudima od lijepe riječi koji su u potrazi za svojim regionalnim kulturnim identitetom, budući da se Moslavina već cijelo stoljeće politički održava odijeljena, u novije vrijeme u tri županije – Zagrebačkoj, Bjelovarsko-bilogorskoj i Sisačko-moslavačkoj.
S predstavljanja knjige Nemoj mi to govoriti Božice Brkan: Katarina Brkić, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Slavica Moslavac i Dragutin Pasarić / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan iz nove knjige čita pjesmu za Obiteljski radio Ivanić / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavac je, uza sve drugo, priredila i dio izložbe-scenografije zanimljiva kloštranskoga kulturnog događaja, kakav se, osobito u manjim mjestima i uz vrlo malo novca, ne viđa svaki dan. Kloštranci su izložili i sačuvane stare tekstilne predmete, dakako crveno-bijele, kakve su bile i nošnje Angelina iz kloštranskoga KUD-a, koje su večer oplemenile starim moslavačkim napjevima poput I ja jesam moslavačko dete, Po gorici tužna tica, Prolazim kroz selo, Bledi mesec, Oj, mladosti moja.
Pjesnikinja iz crvene Moslavine i doktorica znanosti Senka Rendulić Slivar / Fotografija Miljenko Brezak
Đurđa Bukelić Rožić iz Ivanić Grada svjetski je ugledna haiku pjesnikinja i prevoditeljica / Fotografija Miljenko BrezakIvica Novosel iz Kloštra Ivanića, agronom u mirovini, nastupio je prvi put i tek je pred objavljivanjem prve knjige pjesama / Fotografija Miljenko Brezak
Izložene su također i knjige nekih od autora sudionika trosatne književne večeri u koju je predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović uveo govoreći o malo poznatoj književnoj Moslavini i piscima poput Mije Stuparića, Mate Lovraka, Slavka Kolara, Sime Mraovića, Stjepana Barnasa i drugih.
Dok ne radi u popovačkom bolnici ili predaje budućim hrvatskim CSI-jevcima, dr. sc. Dražen Kovačević uređuje vrijedna izdanja poput Kajkavske moslavačke lirike, časopisa Moslavačko zrcalo… / Fotografija Miljenko BrezakIzuzetno talentirana (na oca Jadranka?) književnica, glumica i vlasnica kazališta Lana Bitenc oduševila je nastupom / Fotografija Miljenko BrezakŽeljka, treća književnica u obitelji Bitenc, tremu je imala bez razloga / Fotografija Miljenko Brezak
U dosad najvećem broju iz najviše mjesta Moslavine predstavili su se autori koji su rođeni i(li) žive u Moslavini ili je njihovo pisanje na neki drugi način vezano uz Moslavinu, ali su vrlo različiti temama, književnim vrstama, stilom, umjetničkom razinom, jezikom ili životnim nazorom. Odazvali su se: iz Zagreba Lana Bitenc, Božica Brkan i Đuro Vidmarović; iz Ivanić Grada Đurđa Rožić Vukelić, Stjepan Rožić, Željka Bitenc, Krunoslav Božić, Štefica Vanjek, Miljenko Šimunović i Kaja Mišković; iz Popovače Dražen Kovačević; iz Križa Tihomir Mraović; iz Lipika Senka Rendulić Slivar; iz Vrbovca Katarina Zadrija; iz Kutine Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Tea Bojić i Ante Juretić; iz Kloštra Ivanića Ankica Pribanić i Ivica Novosel. Čitali su poeziju i prozu, ali su i glumci izvodili i odabrane dramske tekstove.
Crveno i bijelo uživo: Angeline / Fotografija Miljenko BrezakZa uspomenu, a možda i za povijest: u sredini iz Udruge Prijatelji Kloštra Suzana Đura, etnozaljubljenik i skupljač predmeta Stjepan Đurić i Božica Brkan orkužene članicama Angelina / Fotografija Miljenko Brezak
Također je na večeri predstavljena i knjiga Nemoj mi to govoritiBožice Brkan, o kojoj su govorili Katarina Brkić i Đuro Vidmarović, a pjesme je čitala autorica.
Hvala Miroslavu Krleži, hvala Seidu Serdareviću što ga je uvrstio u svoj Festival svjetske književnosti početkom rujna i što ga je nastavio za nas koji nismo premijerna publika. Ako niste gledali, slušali i čuli, srdačno preporučujem. Ne znate što biste prije: plakali ili se smijali. Nisu posrijedi vicmaheri. Krležin govor o hrvatskoj književnosti iz tridesetih prošloga stoljeća govor je o aktualnoj Hrvatskoj, za što je dovoljno Krležin Tekst i nekoliko asocijativnih recentnih milozvučnica: trgovački centar, blokirani, ekran, književni influencer… Tekst je priredio krležolog Vlaho Bogišić, a Krležu interpretira sjajan Ozren Grabarić (uz pratnju na klaviru Mateja Meštrovića i u režiji Aide Bukvić). Molim kolegu Čadeža da napiše koju o glumcu koji kao Krleža odlično govori na bini i kojega sve razumijete. I ne sjećam se kad sam gledala nešto gdje se ne deru.
Ozren Grabarić kao Miroslav krleža u Hrvatskom Glazbenom zavodu (Fotografija Božica Brkan)
Da sam ja netko, poslala bih (i tog!) Krležu s govorom o hrvatskoj književnosti ravno iz Hrvatskoga glazbenog zavoda na turneju po hrvatskim školama (ne samo za sat hrvatskoga, iako ima riječi i o jeziku, a o recenzijama i kritici i da ne govorimo), knjižnicama, društvenim domovima… Kao prilog Školi za životi učiteljskom štrajku. Prije nego što se premetne u generalni.
Tek jedan večernji školski sat za, kako ga opisuju danas, jedno od najvažnijih predavanja Miroslava Krleže. Održano je upravo u Hrvatskom glazbenom zavodu 1930. pred više od 800 slušatelja, kako izvještava tadašnji Jutarnji list, kaže Fraktura u najavi predstave na redovitom repertoaru HGZ-a. Iz tog je predavanja nastao slavni Krležin Moj obračun s njima, a iz knjige i monodrama s nezaboravnim Radom Šerbedžijom. Dodaju kako je drugo predavanje, ono o hrvatskoj književnosti, trebalo biti održano 1933., ali ga je policija zabranila. O njemu se zna samo s najavnih plakata da je trebalo biti o hrvatskoj književnosti. Polazeći od Krležinih tekstova, ponajprije sinopsisa samoga predavanja i Krležinih marginalija o novijoj hrvatskoj književnosti, u Hrvatskom glazbenom zavodu oživljena je Krležina riječ 2019. Razmišljam i ne pada mi napamet nitko od živih tko bi to učinio aktualnije. Pada li možda vama?
Nebrojeno sam puta okrenula broj svoga Slavonca Miše Lišanina i svaki me put dočekalo Dođi u Vinkovce. Nazvah ga neki dan da baš provjerim, a pjesma se izgubila. Ne zna ni on više ni kada. Otkako je otišao na faks iz Vinkovaca i Nuštra, pomno čuva svaku pupkovinu sa zavičajem, pa i refren tamburaško-hiphoperskog hita Shorty feat Miroslav Štivić: I kad poželiš se ravnice/ dodji u Vinkovce/ sve moje ceste su davno zarasle/ stojim na pragu vrata Hrvatske/ zovu te, zovu, ravni slavonske/ dođi u Vinkovce.
S predstavljanja u Đakovu o uknjiženu vinkovačkom rocku Želimir Ž. Ivković i Goran Rem (Fotografija Miljenko Brezak)
Što mogu, ali prvo mi je to palo na pamet na predstavljanju knjige Rock u Vinkovcima/ povijest pop i rock scene u Vinkovcima i okolici, koju su u svibnju 2019. objavili Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima i Croatia Records. Bila sam na predstavljanju u Đakovu u Rock klubu King na kolovoškim 10. Danima Luke Botića. I time su, kako bi rekao jedan od organizatora Mirko Ćurić, proširili polje književnosti i kulture.
Od Šerbedžije do Bareta
Želimir Ž. Ivković sa svojom knjigom koja je nastajala 15 godina (Fotografija Miljenko Brezak)
I pokazali su, ne samo izrijekom poezijom ili književnošću, kako se zrno po zrno umijesi u pogaču odnosno kako se ispiranjem šljunka, kamičak po kamičak, otkrije i zlato, kako se zapravo preko više od 115 vinkovačkih i seoskih bendova iz okolice Vinkovaca, od Otoka, Cerića, Nuštra, Ivankova, Jarmine, Vrbanje, Slakovaca, Cerića, pa sve do Zagreba, stigne i do Šerbedžije, Kojota, Colonije, Majki i Bareta. (Opće opasnosti nema na popisu, je su Županjci.)
Iz knjige: Majke
Ako samo dobro gledala, najstariji bi mogli biti Bezimeni, Nivram i Žiška Combo Band iz 1963., Demoni iz 1964., Lutalice i Skromni iz 1965., Molekule iz 1966., Sateliti iz 1969. Svjedoci vremena su i izabrana imena poput Incesta, Inkvizicije, Matrixa, Neću žvake ‘oću kusur, Pogreb x, Zlatni delišes, Sirotani, Explozivi, TNT, The Užas, Urea, Trn, Sanjalice…, pa čak po dvaput Skromni, Nepopravljivi, Crna pantera…
Iz knjige: diskografija slavnoga Vinkovčanina Rade Šerbedžije
Trebalo je 15 godina i 333 stranice Želimiru Ž. Ivkoviću da pribere mnoštvo sjećanja, podataka, fotografija, priča i pričica, novinskih izrezaka od Glasa Slavonije do Plavog vjesnika. Vinkovački Rock & Roll, tvrde, uglavnom je ponikao iz davnašnjega Doma omladine i KUD-ova iz kojih su svirački i pjevački dobro potkovani izlazili budući električari, rokeri.
Iz knjige: otac prve vinkovačke električne gitare Tito Cvrković-Titica
Uvrstili ga u kulturu ili u subkulturu, i taj je dio stvaralaštva nezaobilazan dio ovdašnje urbane kulture, a monografija je hommage onima koji su, ne samo skidali hitove s Radio Luxembourga, skupljali se u kakav VIS, pa krenuli s rimama i s nekoliko akorda, rifova…, nego i umjesto tambure poput Tita Cvrkovića – Titice ispilili prvu dasku za gitaru na 220 V te joj selotejpom nalijepili pick up, dodali pojačala i – drndali. Tako danas, kada, osobito mladima, posprdno pripisuju turbofolk, Vinkovčani odmah skoče kako to kod njih ne prolazi, kako su oni urbani već više tisućljeća – jer da svjedoče to i nazivi bendova Cibalia Band, Colonia… – dokazujući da središte, kulturno, može postojati i na rubu, bilo Rimskoga carstva bilo Hrvatske.
Kad se Rem zagleda u zid uz vinkovački korzo
E, sad, nama koji u svojoj zavičajnoj kulturi nemamo korzo poput Slavonaca, teže je pojmiti vrijeme u Vinkulji, makar imali i neke svoje lokalne VIS-ove, makar za zabave. Književnik i sveučilišni profesor Goran Rem – službenu biografiju započinje: Rođen prvi puta 1958. u Slavonskom Brodu, drugi puta 1968. u Vinkovcima, a treći puta 1977. U Osijeku.– uz Barthesa i Kozarca rado citira, recimo, i Bareta, Štulića ili Mambi Molesters.Prisno i nadahnuto u stihovima jedne od svojih pjesama zagledan je u mladost i u zid uz vinkovački korzo na kojem je pisalo Milky Way.
The Milky Way uoči đakovačke svirke (Fotografija Miljenko Brezak)
Prepričao je to na kulturnom događaju u Đakovu. Dok je kraj njega sjedio uporni Želimir Ž. Ivković, tvorac knjige koja govoreći o vinkovačkoj, svjedoči i o povijesti hrvatskoga i jugoslavenskoga rocka, istovremeno i član rock-sastava The Milky Way. Dečki će se i te večeri, da ozvuče knjigu, popeti na đakovačku binu i mladalački prašiti. Živa je još Mliječna, zvjezdana, rock staza slavonska, vinkovačka! Volim teške boje, njima ja sam obojen, ali sam ih svejedno zasladila nekom od namnoženih slastica Milky Way.
I Božica Brkan se, dakako, posula zvjezdanom praširnom s uknjižene Mliječne staze rockera iz Vinkovaca: sa Želimirom Ž. Ivkovićem iz The Milky Waya (Fotografija Miljenko Brezak)
Ne znam koliko sam puta i na kojim sve medijima – jer, dabome, nema tko se nije viralno pripicuknuo – preslušala bećarac učitelja iz OŠ Darde. Drugi dan štrajka. Premijera Plenkovića netko od savjetnika morao bi uputiti da bi morao biti počašćen sa da te nije učo naučio,/ Plenkoviću, gdje bi sada bio? Ta ne pjeva se bećarac svakome! Ako ne kani dati što štrajkaši traže, barem bi za čast morao zataknuti koju stotku o vrat učiteljske tambure, gitare ili čime već udaraju ritam. I u mojoj Moslavini, gdje se bećarac pjevao i valjda još pjeva samo po svadbama i rođendanima, bio je takav običaj.
Neće se valjda uvrijediti lucidnim štrajk se vrti kao centrifugapoput policajke na dvostih valpovačkog tamburaša te, poput ženskoga službenoga lica, potegnuti još jednu četiri godine dugu parnicu. Mogu oni suditi i dosuditi, ali ne može se lako bećarcu stati na kraj. Navodno je bilo belaja i pri prijevodu lascivnih stihova kada su oni koji ga poznaju bolje od mene bećarac pripremali za uvrštavanje na UNESCO-vu svjetsku listu nematerijalne baštine, ali ipak je bećarac je cilom svitu mio, od UNESCO-a povelju dobio.
Mirko Ćurić s knjigom svoje učiteljice / Fotografija Miljenko Brezak
Trajniji je od mjedi i okretniji od vidre taj rimovani dvostih pogađa baš koga treba i baš ondje gdje treba. Da sam ja Plenković, našla bih kako god to što traže, jer, kako je krenulo, bećarac će natjerati prosvjetare iz drugih županija da dodaju koji još opakiji deseterac, pa će se štrajk dalje vrtjet kao centrifuga sa još većim postotkom štrajkaša. A imamo bogme i gangu, reru, ojkanje… Eto ti, baš prava škola za život. Jest da nije to iz mojega kraja, ali odmah se sjetim svojih učitelja, nastavnika i profesora od prvoga razreda do kolega na faksu.
Naslovnica zbirke 800 gorjanskih bećaraca s fotografijom Ljetke i Mirka Kneževića u narodnim nošnjama snimljenom na jednoj svadbi u Gorjancima pedesetih godina prošloga stoljeća
Sjetim se i gospođe Ljerke Knežević (1929.-2016.), koja je učiteljujući u Gorjanima pokraj Đakova od pedesetih godina 20. stoljeća usput zabilježila 800 bećaraca, a za Općinu Gorjane i Đakovački kulturni krug je, prema rukopisu koji je sredio i sabrao njezin suprug, također učitelj, već 90-godišnji Mirko Knežević, baš ove godine i uknjižio njezin učenik, i profesor i književnik Mirko Ćurić– Gorjanske bećarce. Nestašno pjevaju:
Jednog volim a četiri mene, Pa me grde i cure i žene.
Pitaju me imam li ja tala, Imam tala medna usta mala.
Usta moja kutija bombona, Lola mladi, pa se njima sladi.
Ni mi stalo da me ljubiš malo, Već dovika, da mi budeš dika.
Sve curice pelcovale cvijeće Moja draga pelcovala vraga.
Oj, inočo, kako ti je dika, K tebi dojde kad od mene ode…
Ako je kome promaklo, podsjećam kako je taj književni mikro-žanr, estetički minimalizam, izraz načina života, jednoga tipa slavonske kulture koji je nastajao još u prvoj polovici 19. stoljeća, rascvjetavao se potkraj 19. i tijekom prve polovice 20. stoljeća, a početak kraja vidljiv mu je, otprilike, od sredine 1970-ih. Da i hoću, ne bih mogla bolje od akademika Josipa Užarevića, kojega tu sve redom citiram, ustvrditi kako bećarac bi mogao biti shvaćen kao sinegdoha općega stanja u Slavoniji (a valjda i šire).
Možda dovoljno glasno pjevanje i na suho dopre gore i do Markova trga, s obje strane Markove crkve. Jedan-dva-hopsa-sa!
Recital duhovne poezije Svetlost na bregu već je drugi put održan u Mađarevu, u župnoj crkvi sv. Vida i sv. Jurja, u nedjelju, 13. listopada 2019. Osmislio ga je Tibor Martan, tamošnji mladi pedagog i etnolog, istraživač baštine, kreator kazališta s djecom i posljednjih godina i nagrađivani pjesnik, osobito na kajkavskome, inače i suradnik portala Oblizeki. Da je recital u okviru višednevne VI. Dana službenice Božje Marice Stanković odmah našao svoje mjesto uz, primjerice, starije i uglednije recitale Stjepan Kranjčić u Križevcima i Josip Ozimec u Mariji Bistrici, naznačuje dvadesetak pjesnika od najmlađih, koji su osobito oduševili, do onih u ozbiljnijim godinama, čiji su stihovi različitih stilova i umjetničkoga dosega bili posvećeni vrlo različitim temama, od životnih i vjerskih dvojbi do odnosa u obitelji.
Sudionici Svetlosti na bregu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Imala sam čast sa s. Klaudijom Đuran, vjeroručiteljicom, prevoditeljicom i arhivisticom uršulinskog samostana u Varaždinu, s. Slavkom Sente, glazbenicom i urednicom lista Ave Maria iz zagrebačkog samostana Ozane Kotorske i velečasnim Dragom Bosnarom, književnikom, prevoditeljem i autorom duhovnih meditacija na radiju, biti jedan od ocjenjivača.
I za poeziju publika pobožna kak pri meši. Fotografija Miljenko Brezak
Nismo dijelili nagrade, ali me se osobito, uz motive skrivenoga Jezuša te Jezuša koji se zgubil z raspeladojmio motiv ti koji jesi i ja koja nisamVaraždinke Ljubice Rebić. Uz Oblutak, govorila sam pjesmu postaja XV.: molitva matere kristušoveiz nagradom Pasionske baštine i DHK nagrađena rukopisa zbirka Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013.(DHK, 2014.)
