U Knjižnici Bogdana Ogrizovića, 18. veljače 2025. predstavljena je knjiga Sandre Pocrnić Mlakar Zagorkini sljedbenici, Beletra, 2024., u prisustvu mnogih stvarnih likova pretočenih u tekst, a uz druge, i Sandro Kraljević, psiholog, poslovni konzultant i autor priručnika Kako preživjeti u suvremenoj džungli, i urednica knjige Božica Brkan, književnica, novinarka i blogerica, koji su o knjizi i govorili uz samu autoricu i publiku.
Prenosim skraćeno svoje predstavljanje Zagorkinih sljedbenika:
Pisati! Stvarati! Stajati pred čistim ekranom stroja ili nekad stranicom bijeloga papira. Davno, kao mlada pjesnikinja i novinarka-početnica – mnogo prije nego što bila i Sandra Pocrnić Mlakar – svakoga petka iz prvoga reda u redakciji Vjesnika bila sam fascinirana, zagledana u prizor nastanka tadašnjih zanatskih vrhunaca reportaža, komentara i kolumni za subotnje i nedjeljne priloge. Tada jedan od velikih faca Joža Vlahović, primjerice, eskapadama je provjeravao na nama odjeke, šlagerski rečeno, efekat svojih misli i rečenica, dok jedne nije subote objavio: Danas nikako nisam mogao smisliti prvu rečenicu, pa počinjem odmah s drugom.
Moja prva rečenica, početak, pereks večeras, posvećen Sandri Pocrni Mlakar i njezinoj drugoj autorskoj knjizi Zagorkini sljedbenici, promijenio se nebrojeno puta. Mnogo mi se toga čini važnim da odmah uskačem drugom rečenicom: Čast mi je, sudbinski, govoriti o ovome paru autorice i knjige.
Ne jednom sam i pisala i govorila o njoj (Fra Ma Fu Festival u Đurđevcu, Interliber, Festival žanrova Dvotočka, Festival Litterra Gacka u Otočcu…) , i meni je važno naglasiti kako naklonost nije poslovično uobičajeno u nas ja tebi, ti meni, iako je Sandra predstavljala moju knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK,
i u knjizi Zagorkini sljedbenici, Beletra, 2024. objavila je kritiku s weba HND-a Briga za male Božice. I prepoznavanju. Ponosim se, nadahnuta mnome, starijom kolegicom, kao što smo obje očigledno i s razlogom nadahnute našom sjajnom prethodnicom i uzorom – naši naraštaji još su bili zagledani u dobre uzore! – Zagorkom, prvom hrvatskom profesionalnom i novinarkom i književnicom, osnivačicom oba profesionalna društva, i HND-a i DHK, koje ove godine bilježi 125 godina! Mogli bismo o tome što se i da li se je otada promijenilo…
Ističem kako je Sandra Zagorkine sljedbenike na gotovo 200 stranica podijelila znalački, iskustvom vrsne novinarke i urednice, u dvije cjeline koje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i reda cjeline: Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno, Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj, Samo naši pisci pišu o nama, reda Ljubiće, Krimiće, Spekulativnu fikciju, Priručnike i predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet nerijetko fiks-idejama.
Sandrino izdavaštvo i ova knjiga mogli bi se također uvrstiti u fiks-ideju.Neće mi zamjeriti na tvrdnji da je, poput mnogih Beletrinih priručnika, ova knjiga svojevrsni priručnik, self-help za autore i urednike, za književne kritičare, potencijalne izdavače, planere hepeninga, konferencija…, za one koji žele pisati i objavljivati, pratiti književnu, kulturnu scenu, sudjelovati predano i s radošću u tome ne samo kao u poslu, nego u nacionalnoj kulturi.
Kako Sandra kao izdavačica ne odustaje ni od kanona, svoju knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao aktivna sudionica kulturnog i književnog života.
Iako je moja primarna zadaća bila govoriti o beletrističkom dijelu knjige, predajem vam na čitanje i taj dio i cijelu knjigu, uz preporuke, koje sam rekoh i objavila, a i ne samo ja nego niz kolega različitih provenijencija i medija. Važno je istaknuti poštovanje i radoznalost, raznovrsnost, s kojom su o knjizi pisali kolege, primjerice, Marinko Krmpotić u Novome listu (i na papiru i online), Nera Barbarić u Svijetu (isto ne na papiru nego online), Snježana Pavić post na Fejsu iako u Jutarnjem prati sektor žene, feminizam, ravnopravnost i sjeća se takve Sandrine feminističke kolumne od 90-tih iz Nedjeljnog Vjesnika. Odatle, iz kvalitetnoga staroga novinarstva, tiskanoga, Sandrino iskustvo i istančan instinkt za dobar naslov, otkrivanje tema, vijest, intervju sa svojim autorom, kritika… Knjiga Zagorkini sljedbenici. Mogla bih čak reći za razliku od brojnih kolega novinara-književnika, odnosno novinara koji su se u međuvremenu stjecajem prilika preobratili u književnike, Sandra na medije još gleda kao na izuzetno važan alat, na potrebu društva koja nije potrebna ponajprije za zaradu i zavođenje kako sada djeluju, nego s uvjerenjem da nam mediji trebaju kao zdravstvo, školstvo, kultura!
Na društvenoj mreži za nas vremešne, Fejsu, ima skupina Hrvatskoj treba Vjesnik! Nije to žal za vodećim politički socijalističkim dnevnikom nego žal za savješću društva, za vjerodostojnošću kad su najmanje dva izvora bila profesionalna nužnost kao i demantij netočnoga za razliku od današnjih dezinformacija sve do deep fake govora mržnje i hejtanja. Žal je to i za stilom (nađite u knjizi: Bešker, Tenžera, Mandić…).
Nadam se da se ne vraćamo razmjeni informacija usmenom predajom, jer društvene mreže uza svu lajkabilnost i utjecajnike/influencere nisu dovoljne. Pogotovo otkad je ukinut i fact-checking. Zašto, nađite u Sandrinoj knjizi, a za nas Zagorkine sljedbenike kao svježi primjer netema smrt je pjesnika Petra Gudelja, možda i većega ili bar ravnoga Tinu, a tko i kako to objavi!?
Moguće da me proglase nekritičnom romantičarkom, sentimentalnom prema dobrim starim vremenima, kada u čast Sandre i Sandrinih sljedbenika, zagledana u ono što se događa s knjigama i s još malo postojećih novina i časopisa, osobito kulturnih, zavapim Hrvatskoj treba Tisak! Jer mjerodavni nacionalnu distributivnu mrežu za novine – podsjećam: ne tako davno i za knjige! – spašavaju kad je, uz njihov blagoslov, i fizički dokrajčena.
Desetljećima smo sve to gledali udivljeni sposobnima koji su zbog vlastita profita uništili naklade, naslove, redakcije, tiskare… Sve do ljudi. I dok i fizički ne izumre to nas još nešto neugodnih svjedoka koji ne odustaju – poput Sandre – žmirka svjetlo. Jer još postoje nosači, čuvari svjetla, makar primitivnoga titravog lampaša, i pismenosti, maloga i sve manjeg jezika, i stila.
I doslovce 5W otkad su fact-checkerima laž i istina, i fikcija i fakcija izjednačene, ravnopravne. Ne zbog promjene papira u online/virtualni svijet, nego zbog promjene slavnih preciznih naslova od tri riječi u grafički tobože kreativnije nejasne troredne. U ne-metafore, storytelling brbljanje, Native marketing, u fake, deepfake…
Zagorkini sljedbenici – i knjiga! – ipak su ustrajni, izdržljivi štafetni trkači na duge pruge! Ne damo se dekoncentrirati od krajnjega cilja. Svjesni da će nam dotad, za trku, trebati kava i kava. Ako ne druge, barem međusobne podrške.
Ovih mi je dana mnogo jasnije zašto ne samo čitamo i pišemo Gutenberga nego bukvalno čuvamo svoju dokumentaciju, izreske papira kao boxis Stanleya Kubricka, da Musku i muskovima ne puhne – a i ja sam ga hvalila u blogu-netemi kad je Ukrajincima prije tri godine omogućio svojim satelitima otvoreno informacijsko nebo https://www.bozicabrkan.com/musk-na-marsu-musk-u-ukrajini-umjesto-kave-17-listopada-2022/
– da jednostavno pritisne gumb, kad mu se učinimo nestašnima poput njegova klinca X u Ovalnom uredu i poželi nas ukoriti, kazniti, obuzdati u želji za Informacijom, za Dobrim Tekstom, za Slobodom.
Uz Sandrine Zagorkine sljedbenike podsjećam kako je in, moda ukoričavanje blogova i podcastova i iz tiskanih časopisa eseja i online. Sandrina knjiga, po tomu je rijetkost – obrnuti blog. Odlomke iz objavljene knjige objavljuje po webovima i društvenim mrežama dokazujući da je sadržaj jednako važan i aktualan kao i kad je nastajao.
Neumorno je i uzaludno gnjavim je da, kao nekad kolumnu, redovito piše svoj blog, da objavljuje e-časopis kad nikako da od mjerodavnih čuvara kulturne blagajne da dobije poticaj za tiskani. Sandra tvrdoglavo želi papir, kao nešto vjerodostojno, a nastojim je uvjeriti u pobjedu multimedijalnoga, jer danas je to jedino izvedivo. Svjež primjer: Telegram objavio T: književni časopis Tema književni uskospecijaliziran online i tiskan (neke knjižare, neki kiosci).
Kao što stalno čini, možda napokon uspije
uvjeriti tržište i kulturnu javnost u geslo i sa svojih promo-torbi Samo naši
pisci pišu o nama i daje zbog toga potrebno i novinarstvo koje ih
prati, da su informacije o domaćim autorima u domaćim medijima nužne, jer tko
će, ako nećemo mi? To, redovito praćenje je nužno, ako ni zbog čega, zbog
autora koji spontano, ustrajno, sami od sebe stvaraju. Tekst. Od onoga praznog
ekrana i prazne stranice. I takvo pisanje i objavljivanje zaslužuje podršku – čitanje,
kritičku percepciju i razvitak.
U knjizi Sandra piše, citiram napreskokce: Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja,
jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan. (…) Onime
što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga.
Cjelokupnim djelovanjem, sve do Festivala žanrova Dvotočka pa i Zagorkinim sljedbenicima, Sandra nas ne odustajući uvjerava da, osim ako nisu njihovi, kako nas neki utjecajniji od nas hoće uvjeriti, domaći autori nisu potpuno neisplativi. I da imaju pravo na potporu. Našom lovom! Je li zato i postala jednom od autora?
Nas su još učili teoriji prema kojoj je uloga novinarstva da informira, educira i zabavlja – danas uglavnom okljaštreno na posljednje – pa sam se jednako tako, okrznuvši teoriju književnosti, a s obzirom da sam morala govoriti o Sandrinoj i Beletrinoj beletristici, žanrovskoj – krimiću, ljubiću i fantasyju – jer priručnici su nešto drugo, praktično i korisno – odmetnula da Sandrinim riječima upozorim da je, ma kakva bila, lijepa književnost uvid u kolekciju nesvjesnoga, u nju – i pisanjem i čitanjem – ugrađujemo svoje strahove i nade. Zato je i treba čitati, čitati, čitati. Jer, gdje ne može fakt, fakcija, može ne deepfake nego – fikcija! Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje
Citirat ću, na kraju, svoj blog Umjesto kave Stara godina 2024. naslovljen Zagorkini sljedbenici poput Sandre Pocrnić Mlakar:
Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Uz moju knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je i predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što ju je uopće konačno Sandra počela ispisivati hvatajući zadani rok, nastajala je na našim kavama. Da bih ja pisala blogove-neteme Umjesto kave, a ona Zagorkie sljedbenike. Zahvaljujem na oboje.
Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama različitih naraštaja, novinarkama i spisateljicama. (…) Dvjema nepokolebljivim, neumornim i nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ, u Neprestani Dijalog, koje nastoje održavati živom (vječnu!) vatru dobrih tema, ponajprije onih koje mainstream mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojniji izraz za ignoranciju. To je mnogo više od svakidašnje jadikovke. I, dodajem riječi jednoga knjižarskog lanca pri nedavnomu povratu neprodanih knjiga kao povrata nekurentnoga lagera. Kakav je tu bojkot posrijedi i tko tu sve koga bojkotira?
Zaključak? Najkraći, nudim iz talentiranoga i pametnog pera obrazovane psihologinje Pocrnić Mlakar: Pozitivna psihologija uči nas da oni koji se bave rješenjima doista ostvare barem neka.
Za kraj samo još pitanje autorici i izdavačici: jesi li konačno otvorila novi file?
