bozica – Božica Brkan

Poezija to go online, zoom! – Umjesto kave 3. lipnja 2020.

Kak si se usudila?Simptomatično mi je to pitanje poslije 31. Poezije to go Druženje s pjesnicima, prvo online. Iako me je Sonja Zubović, tata-mata projekta, već ugostila i u pjesničkim druženjima u birtiji i na radiju, počastila me je i tim prvim nesvakidašnjim, koji je izrastao iz nametnute ne baš kratke epidemijske zatvorenosti, prostorne distance. Prvi dogovor, moj uopće prvi izlazak u svijet u koronskom popuštanju, frizerki i Sonji usput, fotografija svjedoči početkom svibnja, kad se još nije znalo ni koliko će potrajati ni kako će se odvijati. I Sonja i ja još smo maskirane.

Javno u privatnome, s emitiranja Poezije to go / Fotografija Miljenko Brezak

Pogledavši unatrag, pogotovo nakon sve brojnijih sličnih pjesničkih ončine nastupa, počašćena sam odličnim kolegicama Darijom Žilić, Lanom Derkač, Irenom Matijaševići Sonjomte novotarijom, iskorakom u novi medij. To prije što pripremajući više od godine tekst o hrvatskoj književnosti, uvjetno rečeno, na internetu, baš sam Poeziju to gouzimala kao rijedak primjer multimedijalnosti, iskoraka preko vlastitih i granica različitih medija. Lako je poslije masovnog online-iskoraka Covida-19 biti pametan!

Tko je sve na liniji / Fotografija Božica Brkan

Iako imam i TV, i radijskog iskustva, a upravo iz korone za Noć knjigei uključivanja preko društvenih mreža – još sam k vragu i nekakva novinarka i predavačica stila u medijskoj komunikaciji i sin mi jedan od vodećih ljudi u IT industriji u najjačem regionalnom mediju Netokraciji – stvar profesionalne časti je odazvati se i prilagoditi se, skočiti i zaplivati, kad je marljiva i ambiciozna Sonja rekla da je odabrala Zoom. Ako je tu aplikaciju u nevrijeme prema procjenama koristilo više od 200 milijuna Zemljana, tko sam ja da ne naučim i to? Ako sam mogla Skype uključiti kad mi je trebala međunarodna komunikacija, sad sam dovoljno motivirana, ne samo da budem pionirka nego da baš vidim iz prve ruke kako je to.

Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan za vrijeme probe / Fotografija Miljenko Brezak

Očekivala sam da mi potomak, netokrat Ivan Brezak Brkan, kako I obično, kaže sve imaš na internetu, ali mi je, htijući majku ohrabriti, sve postavio i pripremio već za zvučnu probu dan ranije, kad smo isprobavali povezivanje mejlom i linkom, provjeravali sliku i ton, obavili zadnji dogovor. I na probi i za pravog emitiranja sjedio je uza me za svaki slučaj, a Miljenko Brezak još je snimao te fotoaparatom te s dvije kamere (!?) i dijelova stavljao na svoje medije. Bilo je i problema, ali je Gordan Antić, uz praktično znanje, imao beskonačno strpljenja. Mladci, poznanici s Radija 808, sve i bez mene, odmah su se o svemu dogovorili, gotovo da im nisam trebala. IBB mi je stavio svoje odlične slušalice (nisam ni znala da bi mi mogle trebati!), ionako bi stalno htio podcast Oblizeka ovoga i onoga, Youtube, web, fejs… Kolegice pjesnikinje koje su gledale prigovorile su mi jedino da su mi pokvarile frizuru.

Božica Brkan: koncentracija što se događa na ekranu i u slušalicama / Fotografija Miljenko Brezak

Na dan uključivanja trebali smo se početi uključivati ponovno gotovo sat ranije, a i IBB je došao još i sat ranije. U moj kućni kreativni rusvaj, uobičajeni život, dodao je svjetlo posred stola u dnevnoj sobi, da ne izgledam vampirski, podigao mi laptop, da mi kamera bude u ravnini očiju, ukorio me zbog pretrpane pozadine. Bilo mi je glupo da i ja, poput svih koji su se po različitim TV-ima javljali od kuće, #ostanidoma, imam iza sebe krasno složene knjige. Kao da nemam knjigama zatrpan život, izuzevši kupanica i toaleta, sve prostorije u stanu do šupice i garaže. Loše bih se osjećala. Moji su mi dečki, moji podupiratelji, samo donosili čaj, limunadu, pastilu protiv kašlja.

Pjesnikinja Darija Žilić / Fotografija Božica Brkan

Prvi sam put pomislila kej mi je to trebalo?kad je u jednom trenutku pukla veza. Nisam dospjela ni zajaukati, već se vratila. Mogu mislili koliko je puta što mi je to trebalo?pomislila Sonja Zubović sa svom silom kvrckanja i nama svojim neupućenim gostima, pa joj zahvaljujem na strpljenju i hrabrosti. Pomalo i ludosti.

Sve za poeziju, kako već napisah, odreći se privatnosti vlastita doma i povezati je s javnošću. Rekla bih da mi je jedino nedostajala publika. Ako smo u nekoj radijskoj emisiji, volim povratnu informaciju, izravno javljanje slušalaca, jer onda imam dojam kao da čitam i govorim javno, u nekoj dvorani, živoj publici. Trajale smo umalo dva sata. Sonja je, uz glazbene goste, predstavila i nas i sebe, a mi svoju poeziju. Pročitala sam valjda desetak dogovorenih pjesama.

Krenulo je još pod maskama: Sonja Zubović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Kad smo se isključili, bila sam sva u znoju, što od svjetiljke, a što od odgovornosti i okončane neizvjesnosti: što će biti s tom poezijom online?Čestitke Sonji Zubović! Poezija to go preko Zooma položila je ispit. Još jedan! I ima mnogo širi domet od čitanja u uskom krugu u kafiću, pa i preko internetskog radija, jer se i naknadno može pratiti, poslušati i pogledati na više kanala na Youtubu i na Facebooku. I pratitelja ima više negoli što bismo svih pet nas zajedno imale čitatelja nama ipak još najmilije knjige.

Božica Brkan u monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020.

Povevši se za naslovom Od 60 Večernjakovih godina moje su 33 kolegice Bojane Radović, urednice nedavno objavljene monografijeVečernji list – Šezdeset godina s vama te naslovom Jednom večernjakovac, uvijek večernjakovac uvodnika Dražena Klarića, aktualnoga glavnoga urednika Večernjaka, kratko vrijeme mojega izravno nadređenoga urednika i kolege s kojim sam za istu 2000. godina dobila godišnju nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka(on za TV vijesti, a ja upravo za uređivanje Večernjakova Vrta, te godine proglašenim najbolje uređenim novinarskim prilogom!), umalo sam ovaj tekstnaslovilaOd 60 Večernjakovih godina mojih je 17!

U Večernjak sam prešla iz Vjesnika 1992. (dotad se obično išlo u suprotnome smjeru!) kao urednica-komentatorica, a kao urednica Vrta otišla sam s prvim danom 2010. U prijevremenoj mirovini željela sam, osim multimedijalnih projekata, nacionalnih Oblizeka– naša obiteljska izdavačka kuća i Večernjak otisnuli smo i prodali 2006. moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolomu 15.000 primjeraka – napisati i objaviti svoju vrtnu knjigu, hommageprilogu Vrt i brojnih svojih suradnika. U međuvremenu je Vrt prestao tjedno izlaziti, a ja sam neplanirano duboko i široko skrenula u lijepu književnost napisavši uostalom i novinarstvom nadahnuta roman Rez/ Leica-roman u 36 slika (2012.). Za sve ideje nedostaje mi vremena. Odustala nisam, a novi vjetar u moja vrtna jedra mi je upravo Večernjakova monografija objavljena poslije prošlogodišnjega 60. rođendana, na kojem, nažalost, zbog smrtnog slučaja nisam mogla prisustvovati.

Detalj: dugogodišnji suradnik akademik Milan Maceljski te u rezanju torte grafički urednik Ivica Glad i urednica Božica Brkan

Čast mi je i ponos što sam za tu knjigu, koja će dobro doći i predavačima novinarstva, ne samo povijesti, ne računajući nekoliko fotografija i tekstova gdje me spominju kolege, primjerice na 126. stranici (od svih mojih 15 glodurskih posada u 30 godina meni bez premca najbolji!) glavni urednik Branko Tuđen, ispunila i dvije duplerice: jednu o kultnom prilogu Vrt, a drugu o doajenu agronovinarstva i pioniru gastronovinarstva, pokretaču Vrta 1985. i glavnom uredniku Večernjaka od 1990. do 1992., prvome kojega su izabrali novinari, Ivi Lajtmanu. Prva je duplerica VRT Svaki četvrtak – Večernjakov klasik na stranicama 102. i 103. s podnaslovom Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije. Druga je duplerica o Lajtmanu, na stranicama 104. i 105. Doajen agronovinarstva koji je kuhao po Krleži .

Duplerica o Ivi Lajtmanu iz pera Božice Brkan

Monografije za 30 godina izlaženja Večernjaka, prije također 30 godina, ne sjećam se (tada sam vjerojatno slavila 50 godina izlaženja Vjesnika!), pa ne mogu uspoređivati. Da sam je ja uređivala, zacijelo bih koješta načinila drugačije, ali autorski je to posao (grafičko oblikovaje i omot Zoran Birman, urednik fotografije Siniš Hančić, uređivački kolegij Ružica Cigler, Žarko Ivković, Branko Lovrić, Dražen Klarić, Branko Tuđen, Mirjana Žižić) i velik posao, ne zna tko ga nije radio, i koji je, uz sav posao dnevnoga novinarstva, trajao godinu dana, spojivši mnoštvo suradnika različitih naraštaja i odlično je što je knjiga, unatoč koronakriznim vremenima kada su naklade tiskanih, posebice dnevnih novina obrušile i 25 i 50 %, na više od 230 stranica velikoga formata uopće objavljena. Kako je Večernjak izrastao iz suradnje sa svojim čitateljima, nedostaje mi detaljnija razrada te suradnje, rubrike Embargo, preteče formata kakav je danas Provjereno Nove TV i sličnih rubrika, primjerice Vrtove pošte. Ne samo mene sigurno bi najviše veselilo da na kraju monografija ima i abecedarij večernjakovaca, jer stjecajem prilika neki ljudi jedva da su, a neki uopće i nisu spomenuti, a više i nisu živi. Bila bi to prilika da se prisjetimo i njih i njihova doprinosa i da im makar imena ne odu u zaborav. To prije, što na koricama stoji:

Jedna od duplerica iz pera nekadašnjeg sportskog novinara, političkog komentatora i glavnog urednika Branka Tuđena

Prvi broj Večernjeg lista, 1. srpnja 1959. godine, zacrtao je put: bili smo i ostali u službi svojih čitatelja. No bili smo i prve novine koje su se samostalno okušale na tržištu, prvi smo radili na kompjutorima, razvijali nove medije. Najveću prodanu nakladu imali smo 11. siječnja 1999. – nevjerojatnih 1,170.000 primjeraka.
Danas smo moćna medijska kuća s paletom novinarskih izdanja, jakim portalom i ostalim digitalnim platformama, medij koji izdaje knjige, snima dokumentarne filmove, razvija Večernji TV, pokreće važne društvene promjene. Sve to rad je i trud generacija večernjakovaca. Njima je posvećena ova knjiga!

Objavljeno 2. lipnja 2020.

Željko Belinić o romanu Ledina

Objavivši tekst na svom webu i post na fejsu o portretu i izboru pjesmama na webu Čovjek-časopis, na koji sam slučajno natrapala, stigla sam do zanimljivih objava autora izbora Željka Belinića. Dok sam istraživala tko je i što je, skromno mi je u inbox poslao link na svoj Facebook, na post u kojem predstavlja moj roman Ledina. Objavio ga je prije gotovo godinu dana, 21. lipnja 2019. godina!

Dio posta Zeljka Belinića o Ledini Božice Brkan

Unutar njega je i malena, ali meni zanimljiva i vrlo poticajna polemika o romansiranom, mojem literarnom i našem moslavačkom kajkavskom. Uz drugo, gospodin Belinić je za svoj argument odabrao i HTV-ovu emisiju Kekavica Božice Brkan iz serijala Bilješke o jeziku Marije Siriščević. Iz dijaloga u postu tako dolazimo da zanimljiva razmišljanja o Moslavine kao mrijestilištu govora(Tihana Ledić), a Marija Lamot, zagorska književnica i filozofkinja, krapinska profesorica, koja je kao dijete često boravila u Križu kod svog ujaka, velečasnoga Ivice Hršaka, piše:Odgovarajući govor, pogođena tradicija, duh Moslavine. Uživala sam čitajući. Hvala Božice, hvala Željko. Mogu samo zahvaliti na odabiru i mene, i romana, i odlomka na kekavici, a cijeli post donosimo na blogu u Kritikama i recenzijama:

Dio dijaloga s čitateljima posta o kekavici iz romana

BOŽICA BRKAN (1955, Okešinec, Moslavina), ulomak iz čudesnog romana “LEDINA” (2014.), napisanog na kekavici, kajkavskom idiomu Okešinca, rodnoga sela autorice, u sastavu općine Križ. dakako da ja kao Moslavčan (žitelj Moslavine) razumijem ama baš sve, svaku riječ, za razliku od vas koji ćete imati velikih problema s razumijevanjem Božičinog teksta. ko vam je kriv, mogli ste se i vi roditi u našem prelijepom kraju i govoriti otprilike prekrasno ovako:

Objavljeno 2. lipnja 2020.

Željko Belinić o romanu Ledina Božice Brkan

Na blogu Čovjek-časopis tri pjesme B. Brkan

Željko Belinić o romanu Ledina Božice Brkan

Željko Belinić, Facebook
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10206369026980285&set=a.1035607386201&type=3&theater

21. lipnja 2019.

De je Ivec se bil v vojske? Vrak si ga jebi de se ne! Moj bome ne nigde bil. Ne išel poprav ni na regrutaciju. De buš ti čovečeca z grbu pošilal tuč se? Zvali ga jesu puno prije Ivca, kulko je stareši bil, i jemput gda sem premetala ladline v naše šute sem našla i nekvi paper na kojem je pisalo “nesposoban”.
Nit je on mene to pokazal nit sem ja nemu pokazala da sem to vidla. Nit sem mu igda ikej o tomu rekla. Ne znaš komu je bilo gorše, jel nemu jel mene. Ne moj ni bil za tuči, od mala je bil stišnen, valda zato kej je bil tak grbav, kej drugo, i rajše je gledel ko se z kem tuče, a još bole ko bi se z kem mogel potuči pak da je on malo potpre vu tom. I v škole i po svadba, a i po zabava. To je nemu bilo lepše. Takov je bil. A navek je neko našel nekoga za pokefati se. Če ko komu i ne bi nekej rekel, on bi tak napravil da se bedaki potučeju. Za kej god. Moj se razmel vu to, al da bi se sam potukel, to ne. Morti i z toga kej mu se pripetilo da opane z kojna i zdruči se. Još prede neg sem se i ja narodila. Tak da ga ja i ne pametim neg z tu negvu grbu. Navek su mu široke rubačice šivali da bi to zlo pokrili, a kej buš ti sramotu skril. Više niovu neg negvu. Kej je dete krivo? Nit se je dete delo na kojna nit je briguvalo z sobu. V škole su ga navek dirali za to zdručeno mesto da buju bole prešli i da neju obetežali. Ne znam ko jim je to povedal, da to kej znači kej ne bi mene prvu kej žnim spim prvu zapalo sreče najvekši del? A gda bi ga pipali, on ne več ni bežal, tak je samo stal, smejal se je i govoril sem kak su bedasti. I više se je šalil z nami curami neg z dečkmi, kej ne mogel ni na rušku ni na štalu spuzati kam su oni išli. A jesem i ja bome. Morti se je bojal da bu pak opal z visokoga kej z toga kojna. Al je bil pameten, pametneši neg Ivec i si mi žnem skup, mam je znal pesmicu napamet navčiti kej niko. Pošilali su ga i pesme donašat prek z druge sel. I fele za nošne vuzput, kej je dobro risal. A nekoje je i sam zmišlaval, isto jako lepe. I pesme i fele. I čitati je volel. Kak je negvi posel pri hiži bil na pašu iti, al ne jašil na kojne neg je vuz blago hodil, navek je, kej da ga i sad vidim, sedel na medže jel v živice, v ladu, i čital. I mene je navčil čitati bole neg v škole. A navečer je, gda je struja v selo došla, sem nam čital na glas kej je po danu sebe prečital i kej bi mu se svidlo. I ded i sveker teško bi novac davali, al nemu za knigu nigdar jim ne bilo teško dati. Valda jim je tak bilo ležeše gda mu več nesu pomogli gda su bole mogli. Od nega su knige išle po celomu selu, gdagda i po drugomu, i saki ko je koju prečital na korice se znutra potpisal. “Marijan i Merima”, “Zrinsko-Frankopanska urota”, “Gospođa Sabina”, “Osman”, “Priče iz davnine”… Puno su se čitale “Teodora”, “Kći Lotršćaka” i tak kej je bilo v svescima. Samo kej se je moj bojal da bu koji nastavak negde nestal i da kak bu se onda čitalo.
Dali su me zajnega gda ga još nes ni prerasla. A potle, gda jes, navčila sem se na to, kej bum, gda smo se slikali, negda je to retko bilo, na svadba jel tak negde, on bi se krej mene navek stal na nekej višeše da bi si bili par. A Ivca je navek, vidla sem ja kulko put, bilo toga svojega brata kej sram i dobro da je v školu išel potle kak je moj Pepika žne več zišel. V selu je onda još bila škola z puno dece. Mene je zavjel, kej sem samo malo stareša, više kej da smo si jargani. Tu i tam sem si mislila da bi morti bilo bole da su me za Ivca dali, morti bi bar dete imela pak bi se imela z čem baviti, ne bi tulko mislila o svoje nesreče.

Komentari

Tihana Ledićkakav dijalektolog! pripada li gušće tom kraju? btw, ona tvoja priča, ne znam dal’ ‘kokošinjac’ ili koja druga (s knjigomata?), isto je pisana na jednom od (štokavskih?) narječja.

Željko Belinićne, “ukleti kokošinjac” je na nekom mom izmišljenom, izmaštanom slavonsko-bosanskom, graničarskom 😀 . gušće je u sisačkom dijelu SM županije, ali i tamo se slično govori, aha. siščani ih ništa ne razumiju 🙂

Tihana Ledićkakvo ste vi mrijestilište govora, gotovo kao da izlazite iz neke maštovite igre.

Željko Belinić https://magazin.hrt.hr/441217/kekavica-bozice-brkanmagazin.hrt.hr Kekavica Božice BrkanKekavica Božice Brkan

Željko Belinić baš si to lijepo sročila, hvala ti

Marija LamotOdgovarajući govor, pogođena tradicija, duh Moslavine. Uživala sam čitajući. Hvala Božice, hvala Željko👍

Objavljeno 2. lipnja 2020.

Gastro knjige Božice Brkan

Božica Brkan, utemeljiteljica i glavna urednica internetskog magazina www.oblizeki.com, autorica je brojnih tekstova i knjiga (i) o hrani (Oblizeki – Moslavina za stolom, Enciklopedija špeceraja) te pedesetak kuharica najnakladnijih u nas, a neke su prevedene i na više jezika (Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Hrvatska jela na suvremeni način, Slastice u Hrvata, serijal Mala škola kuhanja itd.) i brojnih posebnih novinskih izdanja.

Pisala je i priloge za enciklopedije, scenarije (Vegetin TV-serijal Male tajne velikih majstora kuhinje) te organizirala ocjenjivanja hrane i pića, sajmove i festivale i sl. (Večernjakova Kulenijada, Proizvodi za Europu 92 na Zagrebačkom Velesajmu, Akademija zdravog življenja Electroluxa i Večernjeg lista, Zagrebački festival slastica, Festival slastica u Križu itd).

…

IVO LAJTMAN Doajen agronovinarstva koji je kuhao po Krleži

Božica Brkan u Monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020., str. 104.-105.

Skromno da skromnije ne može, Hrvatski Leksikon, tom 2. L-Ž, Naklada leksikon, Zagreb, 1997., str 3. bilježi: „Lajtman, Ivo, novinar (Mala Subotica kraj Čakovca, 10. VII. 1937. – Zagreb, 20.X.1992.). Pisao o gospodarstvu, pretežito poljodjeljstvu, te o gastronomiji. Objavljivao u Večernjem listu, Vjesnikui VUS-u. Gl. i odg. ured. Večernjeg lista(1990-1992).“

Vjesnikov leksikon1940-1990, Novinska, izdavačka, štamparska i prodajna radna organizacija Vjesnik, Zagreb, 1990., str. 248. nešto je opširniji pa, uz drugo, otkriva i kako je „LAJTMAN, Feliksa, IVAN“ u novinarstvo ušao kao gimnazijalac honorirajući u Borbi, a pisao je za Radio Zagreb i list Međimurje. Za studija na pravnom Fakultetu u Zagrebu bio je glavni i odgovorni urednik Međimurske revije, glasila Kluba studenata Međimurja.

Bio je gospodin, odmila „Lajtić“

Za novinarski je rad dobio novinarske nagrade DNH 1966., 1968. i Zlatno pero 1970. te Vjesnikovu nagrade Argus 1984. Enciklopedist je u nekoliko redaka suhoparno sažeo cijeli jedan izuzetno bogat i zanimljiv život koji sam portretirajući gospodina Lajtmana, kako smo ga zvali i kad smo bili drugovi, i Lajtića odmilja, tek djelomice osvijetlila za svoju gastrokolumnu u Nedjeljnom Vjesniku Enciklopediju špeceraja i to prije nego se premetnuo u glodura najnakladnijega hrvatskog dnevnika, k tome, što se rijetki i sjećaju, i prvoga glavnog i odgovornog urednik nekoga lista kojega je izabrala redakcija – novinari sami. Kako je i što radio u nekoliko mjeseci zahtijevalo bi širu analizu – nadam se da će se u to upustiti netko upućeniji i nepristraniji. Kao pisac je i među kolegama bio izuzetno cijenjen, pravi doajen agronovinarstva, ne kabinetskog, nego zaljubljenik u teren, makar do vlastita trsja, gdje je špartao svojom plavom dianom.

Duplerica s tekstom Božice Brkan o Ivi Lajtmanu, osnivaču Vrta 1985. i glavnom uredniku 1990-1992.

Pokretač je i dugogodišnji urednik priloga Vrt 1985., koji je bitan odmak od praćenja poljoprivrede u tadašnjim državnim medijima. Izuzetno je vrijedno i njegovo pionirsko gastronovinarstvo kad je gastrobeletristika bila u nas nepoznat pojam. Tekstove nije, nažalost, kako je planirao, sabrao u knjizi. Bio je od onih što poput kakve načitane enciklopedije raspolažu brojnim rijetkim podacima i umiju ih izložiti osobenim stilom, pa bi i u običnom, ali vrlo čitanom Večernjaku svako malo odskakali eseji poput onoga o zagrebačkoj pisanoj pečenki s receptom iz 1878., koji je potom – toliko o utjecaju – oživio i u više zagrebačkih i samoborskih restorana. Prisjećam se i pečenoga dindeka (purana) s božićnoga stola Kamila Emeričkog po receptu kuharice Polonce, koji su mnogi preuzeli i ne znajući da zahvaljujući gosponu Lajtmanu kuhaju po Krleži. Ili nešto prema Držićevu Dugom Nosu.

Šarmen i panonski hedonist

Otkrivao je i što se jelo i pilo na partizanskim ručkovima iz viških sjećanja Sir Fitzroya Macleana, a uz drugo podsjećao i na Belostenčeve kajkavske izraze sa stranica Gazophilaciuma iz 17. stoljeća. O fenomenu janjetine na ražnju pisao je već šezdesetih godina u VUS-u, a objavljivao je i u Vjesniku, Borbi, te pod pseudonimima u Startu kao I-L te Studiju kao TV-Epikur.

Nije se suprotno ondašnjem propisanom asketizmu taj šarmer i panonski, falstafski okrugao hedonist zalagao samo za autentičnu kulinarsku ponudu, oživljavanje zagrebačke građanske kuhinje i srednjevjekovnih kuhinja, nego je prije više desetljeća pokretao i vodio nacionalne Večernjakove posebne priloge i akcije ocjenjivanja za podizanje kvalitete prehrambenih proizvoda sa Zagrebačkim velesajmom te Kaj su jeli naši stari, Kulenijade, Samoborske salamijade i sličnih o čijim vrijednostima – svjedočim iz prve ruke, jer sam stjecajem prilika naslijedila Lajtmanove sektore, zbog čega su me zivkali Lajtmanicom, što je jednima bio kompliment, a drugima podsmijeh – više i objektivnije mogu suditi danas nego u njegovo vrijeme, samo šteta što je završilo prerano.

Objavljeno 1. lipnja 2020.

VRT Svaki četvrtak – Večernjakov klasik

Božica Brkan u Monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020., str. 102.-103.

Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije.

Suputnica u avionu, zagrebačka profesorica književnosti, nedavno se silno obradovala što sjedi uz nekadašnju urednicu nekadašnjega Večernjakova Vrta, koji je tako rado čitala kad je bila -tinejdžerica. Mnogi mi, i gotovo desetak je godina otkako sam ga napustila i kako je ubrzo ugašen, čestitaju tako. Najprije ih moram razuvjeriti da ga 1985., kad su postojali samo Gospodarski list te državne poljoprivredne emisije na televiziji i radiju, nisam pokrenula ja, nego doajen agronovinarstva Ivo Lajtman. U vrijeme kad je bio glavni urednik, ali već u bolnici, i došla sam u redakciju Večernjega lista, da bi mi nekoliko mjeseci kasnije njegov nasljednik Branko Tuđen dao priliku i da budem prva urednica Vrta kojoj je to i stvarno posao. Uređivala sam ga najdulje, od 1992. do 2009., i u njega ugradila najbolje od sebe, spojivši novinarstvo i struku, primijenjenu znanost i tradiciju, trendove i različitu alternativu, novosti sa svjetskih sajmova i praćenje promjena doma itd.

Kad sam ga preuzela, Vrt je samo punio četvrtak, bez mnogo oglasa, pa su me pustili da radim otprilike što sam zamislila. Doskora smo se približili nakladi redakciji mnogo važnijega i redakcijski brojnijega Poslovnog svijeta, pa su se srijeda i četvrtak neprestano međusobno „puhali za vrat“. Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije.

Da se isplatilo, pokazalo se kad sam za 2000. nagrađena Nagradom Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorkaza najbolje uređen novinski prilog i to iz trećega pokušaja, jer je Branko Tuđen očito pronašao protuargument onima koji su, u to vrijeme uobičajeno, nagrađivali uglavnom izrijekom političko novinarstvo. S ponosom smo cijelu godinu na naslovnici isticali plaketu, a kvaliteta se potvrdila i na proslavi 20. godišnjice 2005. kada smo izbrojili više od 150 (do kraja bih rekla i 200!) stalnih suradnika, što novinara, a što stručnjaka za pojedina područja, među kojima ima i više akademika.

Duplerica na kojoj je predstavljen prilog Vrt

Sa zahvalnošću se prisjećam suradnje s akademicima Milanom Maceljskim, Ferdom Bašićem, zatim sveučilišnim profesorima i doktorima znanosti Ljerkom Regulom Bevilacquom, Josipom Borošićem i Zdravkom Matotanom te Ninom Toth za povrćarstvo, Krstom Benčevićem za preradu mesa, Romanom Bošcem za gljivarstvo, Nedom Pagliarini za cvjećarstvo i zaštitu bilja, pa inženjerima multitalentiranom Vandom Starešinić, Stankom Štambukom za voćarstvo, Ivanom Medvidom za vinogradarstvo, Tatjanom Bobanović za samoniklo bilje, Dragutinom Kišem i Natašom Tiška Vrsalović za hortikulturu, ekopionirkom Zlatom Nanić, Anđelkom Šafran, uzgajivačem egzota Mićom Brkanovićem, slovenskim rasadničarom Antunom Baznikom i drugima. Moram spomenuti i Večernjakovce, vrsne reportere Jolandu Rak Šajn za kućne ljubimce u Zagrebu, dopisnike Ljilju Marić, Jelenka Topića i Dušana Mirkovića iz Požege, Slobodana Kadića iz Osijeka, Slavicu Vuković iz Splita, Stanka Ferića iz Šibenika, Jovu Rojčevića iz Koprivnice…

Brojni zaljubljeni sljedbenici

Najduže i najpredanije u redakciji surađivala sam s tajnicom Mirjanom Dilicom, lektoricom Majom Matković, grafičkim urednicima Ivicom Gladom i Juricom Ćurkovićem, ilustratorom Krešom Skozretom i fotoreproterima Mišom Lišaninom, Jozom Petrićem, Rajkom Polićem i drugima. Mnogih od mojih suradnika više, na žalost, nema, ali da se ne zaboravi njihov često pionirski posao, pogotovo jer o mnogima na internetu nema ni slovca,svakako planiram, još nisam dospjela, napraviti hommage, knjigu o Vrtu, jer taj ga Večernjakov prilog i sudionici u njegovu stvaranju svakako zaslužuju. Vrt nedvojbeno pripada najboljoj tradiciji dobroga Večernjakova novinarstva. Svjedok tome brojni su zaljubljenici, sljedbenici, pa i imitatori, koji su se nadahnjivali našim Vrtom iz ponajboljih vremena. Još se, povremeno nailazim, preprodaju uvezi pojedinih godišta. Zanimljivi su i meni samoj zapisi o posudbi/krađi logotipa, sadržaja (rubriciranja, načina obrade…) i grafičkoga izgleda (o čemu sam se uzaludno sporila i na Vijeću časti HND-a!), cijelih tekstova i ilustracija… Nema danas doslovce ni jedne vrtne rubrike i priloga u dnevnim novinama, časopisa u nas, zelene teme u elektroničkim medijima, a da i ne spominjem internetske stranice posvećene cvijeću, voćnjaku, vinogradu, kućnim ljubimcima i sl., a da nisu nikli ili i izrasli iz našega Vrta.

Bio je Vrt i više od influencera

U čemu je tajna toga našega Vrta? U ljubavi, profesionalizmu, zajedništvu i toleranciji. Mi nismo kaskali za svjetskim trendovima i nekritički ih pratili, nego smo ih kreirali, prilagođavali. Čak i političke, što se vidi kako je Vrt izrastao na malim socijalističkim okućnicama, zatim kako je preživio burna vremena ulazeći u poduzetništvo, kako smo pomagali i promjenu zakonodavstva od pikovskoga u opegeovsko, o zaštiti proizvoda (prvi je bio domaći slavonski kulen/kulin!) i prirode na različite načine pišući o GMO-u zatim tradicionalnom i različitim načinima ekouzgoja. Imali smo ocjenjivanje hortikulture (Hrvatski tradicijski vrt), kreativnih poduzetnika i poduzetnica (Najuzornija hrvatska seoska žena, Najbolji mladi hrvatski poljoprivrednik…), poljoprivrednih plodova i prerađevina, prvu Akademiju zdravog života, Vrtovu kuhinju… Izuzetno popularna bila je determinacija nepoznatog bilja, bolesti i štetnika, a vrlo čitane bile su i često i višemjesečne polemike o različitim stavovima, iskustvima, čak i jezično-vrtnim temama. Kombinirali smo autorske novinarske i stručne tekstove, najavljivali i pratili događaje, ulazili u nama a i čitateljima važne polemike. Često smo imali prave ekskluzive, k tome i odlično napisane. Zapravo često odlično uređene, jer smo mnogo radili na samim tekstovima te fotografijama i ilustracijama. Glavninu sadržaja radili smo prema pitanjima Vrtova dežurnog telefona, još analognoga, koji je bio uključen 24 sata. Kad se sjetim da sam uređujući svoj prvi broj Vrta imala zadana tri pisma čitatelja, a imala sam samo dva, veselim se dobro obavljenu poslu. A gdje bi nam bio kraj da je ondašnjem našem Vrtu bilo interneta i društvenih mreža!? Vrt ne bi bio samo influencer na youtubu nego i multimedijalan predvodnik!

Dio elipse Vrta na proslavi 20. obljetnice izlaženja 2005.

Objavljeno 1. lipnja 2020.

Prenosimo novije priloge: www.oblizeki.com

Mediteran za stolom Ivanke Biluš i Božice Brkan

Pečuh i Zlatni baranjski trokut ili četiri nezaboravna mađarska dana

Buča pečenica – zimska poslastica

Božica Brkan je na svojoj FB stanici 25. studenoga 2016. napisala:

Mađarski oblizeki

15135753_10207515501476954_6897388148267188785_n

15220230_10207515503397002_5268971471982883340_n

Hvala Gradskoj knjižnici Samobor i ravnateljici Mirjani Dimnjaković na pozivu da u okviru Mađarskoga tjedna od 21. do 25. studenoga 2016. održim završno predavanje i to o mađarskoj gastronomiji “Mađarski oblizeki”. To mi je omogućilo da saberem i osvježim misli (i fotografije!) za prezentaciju o bojama, mirisima i okusima naših susjeda, pogotovo nakon nedavnoga studijskog boravka u Pečuhu, Mohaču, Harkanyju i Villanyju. Na toj prilici osobito zahvaljujem Karin Mimica i Mark Kincses.
Dakako da smo, uz mađarska vina, potom kušali i slavnu dobošicu i druge fine mađarske slastice koje je odlično ispekla slavna samoborska pekarnica Zemljič. Izostavili smo čuvene samoborske kremšnite za koje Mađari tvrde da su ih prvi put ispekli baš oni u budimskoj slastičarnici Ryszwurm za caricu Sisi. Hvala i odličnoj i vrlo zainteresiranoj samoborskoj publici za koju sam se potrudila reći na mađarskome: Egesegedre!

Prenosimo i zahvajujemo Gradskoj knjižnici Samobor na zapisu:

Prenosimo s FB stranice Oblizeki:

Miljenko Brezak: “ČETIRI DANA MAĐARSKE U 12 MINUTA”, video bilješka sa studijskog putovanja Kluba Gastronaut u Mađarsku.

Božica Brkan na portalu Oblizeki.com već je objavila više tematskih priloga, a u uvodnom među ostalim napisala:

S Klubom Gastronaut bila sam na mnogim uistinu lijepim i temeljitim studijskim putovanjima, ali rijetko na ovakvom poput četverodnevnoga po Mađarskoj – Vino, gastronomija, kultura i wellness; Pečuh i Zlatni baranjski trokut od 17. do 20. studenoga 2016. Domaćin nam je bio Mark Kincses, direktor u Turističkoj zajednici Mađarske za Južnu Europu, koji se sa suradnicima potrudio da nam njihova zemlja, ma koliko mislili da je poznajemo, postane nezaboravno iskustvo. Ne samo gastronomsko! Naučiše me reći i dobar tek – egesegedre!