Fascinantan film Manolo o Manolu Blahniku, čini mi se na HBO-u, u nedjelju popodne. Tri najveća umjetnika Španjolca u 20. stoljeću kažu: Picasso, Almodovar i Blahnik. Doživljaj mi kvari jedino što ustrajno, ne jednom u pogrešnom padežu, nego kroz cijeli film slavni madridski muzej Prado – povlače neke sličnosti s Velasquezom i Blahnikom – prevode kao – Pradu! Vrag, očigledno, pogotovo kad je o cipelama riječ, ne skida Pradu.
Autor: bozica
B. Brkan na autorskoj večeri Ž. Lovrenčić
I u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića rijetki su događaji poput autorske večeri Željke Lovrenčić održane u četvrtak 17. siječnja 2019. Brojnoj publici o književnici i prevoditeljici te svjetskoj putnici, zaljubljenici predanoj hispanističkom, posebice latinoameričkome svijetu, teško i s kime usporedivoj našoj hispanistici, poslije pozdrava ravnateljice knjižnice Jasne Kovačević, o suradnji s Lovrenčićevom govorili su svestrani književnici Tomislav Marijan Bilosnić, Branka Primorac i Božica Brkan, koja je i moderirala tribinom, svojevrsnom jednosatnom godišnjom bilancom 2018., ne računajući i brojne objave po časopisima i internetskim stranicama, za čak deset objavljenih knjiga.
Od ukupno objavljenih 78 knjiga (14 autorskih knjiga, još 17 ih je uredila, a 47 prevela) prošle je godine u različitih izdavača i u različitim zemljama objavila jednu autorsku (eseji-kritike), a ostale su prijevodi što s hrvatskoga na španjolski i što sa španjolskoga na hrvatski. Takva obostranost i u razmjerima širim od hrvatskoga je rijetka, a uz to, toliki su naslovi iznjedreni iz višegodišnjih, pomno osmišljenih projekata, koji su zahtijevali i uistinu veliku usredotočenost, predan rad i istraživanja.
20190119
Linkovi
Željka Lovrenčić u 2018. objavila 10 knjiga! – Umjesto kave 19. siječnja 2019.
Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.
Dvanaest hrvatskih pjesnika Encuentros Željke Lovrenčić predstavljen u Zagrebu
https://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-baciti-se-u-more-hrvatske-poezije/
http://www.bozicabrkan.com/tigar-bilosnic-umjesto-kave-27-srpnja-2018/
http://www.bozicabrkan.com/branka-primorac-na-spanjolskom-umjesto-kave-12-listopada-2018/
https://www.bozicabrkan.com/branki-primorac-vec-drugi-mato-lovrak-ujesto-kave-5-lipnja-2017/
http://www.bozicabrkan.com/27-croatia-rediviva-ca-kaj-sto-u-selcima-na-bracu/
Željka Lovrenčić u 2018. objavila 10 knjiga! – Umjesto kave 19. siječnja 2019.
I u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića rijetki su događaji poput autorske večeri Željke Lovrenčić u četvrtak 17. siječnja 2019.
Brojnoj publici o književnici i prevoditeljici te svjetskoj putnici, zaljubljenici predanoj hispanističkom, posebice latinoameričkome svijetu, teško i s kime usporedivoj našoj hispanistici, poslije pozdrava ravnateljice Jasne Kovačević, o suradnji s Lovrenčićevom govorili su svestrani književnici Tomislav Marijan Bilosnić, Branka Primorac, Božica Brkan koja je i moderirala tribinom, svojevrsnom jednosatnom godišnjom bilancom 2018., ne računajući i brojne objave po časopisima i internetskim stranicama, za čak deset objavljenih knjiga. Od ukupno objavljenih 78 knjiga (14 autorskih knjiga, još 17 ih je uredila, a 47 prevela) prošle je godine u različitih izdavača i u različitim zemljama objavila autorsku (eseji-kritike), a ostale su prijevodi što s hrvatskoga na španjolski i što sa španjolskoga na hrvatski. Takva obostranost i u razmjerima širim od hrvatskoga je rijetka, a uz to, toliki su naslovi iznjedreni iz višegodišnjih, pomno osmišljenih projekata, koji su zahtijevali i uistinu veliku usredotočenost, predan rad i istraživanja.
Autorski – Književnosti predana
O knjizi eseja, kritika Književnosti predana, koju je objavila Naklada Bošković iz Splita,u recenziji Tin Lemac uz drugo piše:
Navedena knjiga predstavlja vrijedan trud jedne književne poslenice. Ona nam ukazuje koliko je bitno pratiti tekuću književnu produkciju, pisati o njoj i svoje područje interesa umrežavati s različitim perspektivama. Književnost kao dinamičko polje raznorodnih komunikacijskih tokova dobilo je još jedan ulomak velikog mozaika.
O knjizi Književnosti predana sa više od četrdeset tekstova razvrstanih u dva zasebna poglavlja govorio je i Tomislav Marijan Bilosnić zaključivši:
…neospornom činjenicom kako je Željka Lovrenčić nezaobilazna figura u književnom i kulturnom životu glede hrvatsko-hispanskih veza i tema, iza koje je već stotine prevedenih djela na obje strane i isto toliko znanstveno obrađenih tema. Tekstovi ove knjige svojevrsni su literarno-kritički dokument Lovrenčićkinih preokupacija u kojima ova spisateljica progovara na jasan i jedinstven, autentičan način, izravno i iznimno argumentirano o mnogim književnim, pjesničkim ili proznim djelima valorizirajući njihove izvorne vrijednosti.
Sa španjolskoga na hrvatski, s hrvatskoga na španjolski
I danas velik jezik, koji se govori u dvadesetak zemalja, a opet različit od zemlje do zemlje, španjolski, što je još zanimljivije, nije bio prvi, ali je Željki Lovrenčić konačni, najvažniji odabir. Ništa manje nije zanimljivo da sama uopće ne piše poeziju, ali je zapravo najviše prevodi, u čemu je najčešće vodi vlastiti ukus, ideja i sklonost, koji je nerijetko čini i izbornicom i antologičarkom te poveznicom i promotoricom poezije i književnosti iznad nacionalnih književnosti uopće. Prijevode sa španjolskoga najčešće joj nude nakladničke kuće, a katkad im, po njezinu sudu vrijedne naslove predlaže i sama, kao što hrvatske autore često predlaže španjolskim, južnoameričkim (Meksiko, Čile, Kolumbija, Bolivija…) i drugim izdavačima od internetskih i tiskanih časopisa i književnih sajmova do antologija i samostalnih knjiga. Prevoditeljica kaže:
Kad govorim o prevođenju uvijek mi napamet padnu dvije uzrečice. Prva je da je prijevod poput žene – ako je dobar nije vjeran, a ako je vjeran nije dobar. Druga je traduttore traditoreodnosno prevoditelj – izdajnik. Istina je negdje između. Prevoditelj ne smije biti izdajnik, ali niti loše prevoditi. Moje je pravilo – čitatelj ne smije osjetiti da se radi o prijevodu ni primijetiti da se prevoditelj mučio s prijevodom nekoga teksta. U prijevodu ne bi trebalo biti nezgrapnih rečenica koje su možda vjerna kopija izvornog teksta, ali u jeziku u koji su prenesene ne zvuče dobro. Dakle, prijevod mora biti tečan i u potpunosti prilagođen jeziku na kojemu je objavljen.
Bunilo Laure Restrepo
Na hrvatski su u 2018. objavljeni Lovrenčićkini prijevodi romana Bunilo Laure Restrepo, kolumbijske književnice koju smatraju jednom od najistaknutijih suvremenih latinoameričkih književnika, novinarke i političke aktivistica osobito protiv narko-izvoza, koji snažno oslikava kroz kolumbijsko društvo u doba zle vladavine narkobosa Pabla Escobara upravo u ovome romanu. Kritičari ne preporučuju čitanje romana sklonima senzacionalizmu nego sklonima intelektualnom avanturizmu. Imitirajući bunilo iz kojega priča polazi, Restrepo iskazuje sjajan stil, savršeno vladajući svakim slovom, svakom misli, svakom idejom. Izuzetno je egzaktna, a prijevod fantastične Željke Lovrenčić ni jedan jedini zarez ne prepušta slučaju. Knjiga je tako dobro prevedena, govore oni koji to razumiju da je sasvim lako mogla biti napisana i na hrvatskom jeziku.
Ja moj brat Juana Mihovilovicha
Za AGM je prevela roman Ja moj brat Juana Mihovilovicha, Čileanca rođenoga u hrvatskoj četvrti u Punta Arenasu (gdje je Željka, prije trogodišnje diplomatske službe u Santiagu, predavala hrvatski jezik i kulturu!), koji je korijenima po Bračanin. Već je 2014. prevela i zbirku pripovjedaka Razvrstavač. Denis Derk svojedobno je napisao kako je svaka Mihovilovićeva priča svojevrsni mali roman. Roman Ja moj brat suzdržani je krik osobe koja traži samu sebe kroza svojega starijeg brata s kojim se poistovjećuje. Neumorno prolazi hodnicima sjećanja kojemu ne pribjegava, ali koja mu se na mahove vraća. Tada se uspijeva nakratko susresti s onim za koga misli da je on sam.
Talog kave Maria Benedettia
Poslije Primirja Maria Benedettia, za Iris Illyricu prevela je i Talog kave, omogućujući hrvatskim čitateljima upoznavanje i s jednim od najznačajnijih urugvajskih književnika 20. stoljeća i klasikom hispanskoga svijeta. Talog kave je bildunsroman, roman o odrastanju Claudia u Montevideu, glavnom urugvajskom gradu, gdje se svakih nekoliko godina seli s roditeljima i sestrom iz jednoga u drugi podstanarski stan. Tatjana Barat za Čitaj knjigu piše kako autor maestralno isprepliće pripovjedne tehnike naracije i opisivanja te uspješno balansira između dvaju pripovjedačkih lica. Također govori i o spoju maestralnoga pripovijedanja i mrvi magijskoga realizma, onoga Gabriela Garcíe Márqueza, koji je Lovrenčićevoj drag i kao čitateljici, i kao prevoditeljici i kao putnici koja bi rado za poštovaoce osmislila putovanje njegovim tragom.
Encuentros / Poesia Croata Contemporanea u Kolumbiji
U Ogrizoviću je u travnju 2018. već predstavljen izbor 12 hrvatskih pjesnika, Encuentros/Poesía Croata Contemporánea, koju je objavio Editorial Escarabajo, a u Bogoti su ga netom prije vrlo uspješno, višekratno kolumbijskoj javnosti predstavile Lovrenčić i Brkan. U uvodu knjige Baciti se u more hrvatske poezije izdavač i pjesnik Eduardo Bechara Navratilova piše:
Čitati stranice ove knjige isto je kao nalaziti se u brodu koji se ljulja na valovima Jadranskog mora jedne večeri dok je obzorje narančaste boje, staviti na leđa bocu, pričvrstiti utege za balast oko pojasa, metnuti u usta regulator zraka i baciti se na leđa u vodu, u potragu za tim blagom…
Dok upoznajemo more ovih pjesnika, također možemo baciti pogled na ono što ih okružuje i zaključiti da smo, kao što je rekao Borges, usprkos daljini koja nas dijeli, ipak svi jednaki. Smrt, ljubav, vrijeme, osnovne su teme kojima se bave ljudi na bilo kojoj strani svijeta, koliko god različiti bili. Božica Brkan nam to jasno daje do znanja u pjesmi Vermut.
Maturalac Branke Primorac u Barceloni
Ne računajući i dva naslova objavljena u Rumunjskoj, prispjela ravno na tribinu, Željka Lovrenčić je 2018. nastavila i bogatu suradnju prijevodima hrvatske književnosti na španjolski. Španjolsko-hrvatska suradnja inovirana je u 2018. uistinu raritetnim prijevodom iz književnosti za mladež Maturalac Branke Primorac, romana koji je bio dvostruko inspirativan za prevođenje: Primorčevi imaju u Madridu troje bilingvalne unučadi, a Željka je prvi put prevodila za djecu, k tome djelo s internacionalnim konotacijama zbog važnoga trenutka uodrastanju te nagrađeno nagradom Mato Lovrak za najbolji roman objavljen 1992., a prije barcelonskoga (također i čileanskoga!) na hrvatskom dosad tiskano u 15 izdanja!
Bilosnićeva uznosita posveta prevoditeljiti Tigra
Grupu hrvatskih književnika Lovrenčićeva je i 2018. ponovno odvela je i na Kubu, gdje su, primjerice Marijan Tomislav Bilosnići njegov Tigar/El Tigre – Lovrenčićeva je s Bilosnićem prošpartala i Albaniju, Rumunjsku, Bugarsku… – prihvaćeni odlično kao prije (kažu: nezaboravno!) u Španjolskoj.
Bilosnić je izrekao vrlo zanimljivu i uznositu posvetu prevođenju i svojoj prevoditeljici:
Prevoditelj poezije nije samo osoba koja poznaje jezik i književnost s koje i na koju prevodi, društvene odnose, filozofiju i etiku u među uzročno-posljedičnim sredinama, semantiku jezika, već ona mora osjetiti i razumjeti i sam zvuk i boju riječi, prihvatiti ritam poezije, poetsku bit, njezinu glazbu, onaj duh kojega neponovljivo može ponuditi samo izvornik. Uspješnost nekog pjesničkog prijevoda, mada se nikad ne može govoriti o identičnosti originala i prijevoda, ovisi ne samo o doslovnom prijevodu nego i otkrivanju lirske ljepote koju donosi sam prijevod. Nekad prijevod može biti više od izvornika, premda se nerijetko kaže kako svaki prevoditelj iznevjerava original, u čemu očito ima istine. (…)
Nema prijevoda od slova do slova, od riječi do riječi, pa ni stiha do stiha, iako je nemali broj onih koji drže da je doslovni prijevod najbolji i najvjerniji. Moje preskromno iskustvo uči me drukčije. (…)
Vidimo da pjesnici mogu bili vrhunski, a prijevodi loši, ili manjkavi. No, nije to sve. Prevoditelji se susreću kako s velikim pjesnicima, tako i vještim zanatlijama, kao i onima koji nisu ni jedno ni drugo, što je Željki Lovrenčić koja je prevodila i Cervantesa jako dobro poznato. Njezini uspjesi u veoma širokome hispanskome svijetu samo potvrđuju činjenicu da prevoditelj doseže iskustvo pjesnika, ono iskustvo za koje je najviše sposobna duša pjesnika, a koje sjedinjuje pjesničke duše s mistikom ljubavi, kozmosom, s Bogom. (…)
Željka Lovrenčić u cijelosti je prevoditeljica moje zbirke Tigar na španjolski jezik, potom zbirke Afrika,, ciklusa izabranih pjesama iz zbirke Odisej, kao i niza drugih mojih pjesama vezanih uz Salamancu, odnosno svega onoga što je prevedeno za španjolsko govorno područje.
Ovdje ću se zadržati na iskustvu „Tigra“, pokušavajući kazati što za mene znači Tigar, a time i posredno na sve labirinte s kojima se suočila prevoditeljica dolazeći do Tigra. U Salamanci sam na predstavljanju Tigra kazao: Poput kineskog filozofa Čuang Cua, koji je sanjao da je leptir, pa probudivši se nije znao je li on čovjek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji je sanjao da je čovjek; tako ni ja više nisam znao da li sam čovjek koji misli da je tigar, ili tigar koji misli da je čovjek. Moglo bi se reći da me tigar „opsjeo“, da smo se međusobno prepoznali, združili, međusobno preobrazili; u svakome slučaju tigar je zauzeo prostor moje duše. U pjesničkome svijetu poznata je stvar da duh može biti zaposjednut nekim drugim bićem, stvorom ili stvari. Vjerujem da je i u prevodilaštvu ista stvar, jer je prevoditeljica (vidljivo iz recepcije Tigra na španjolskom jeziku) znala pronaći one nevidljive riječi u stihu koje pobuđuju duboka čuvstva. (…)
U 150 pjesama na temu tigra, podijeljenih u šest ciklusa, što asocira na godišnji ciklus, motivu tigra prišao sam mitološki, egzistencijalno, duhovno i mentalno, da bih se na kraju poistovjetio s tigrom. Tako je tigar postao moj alter ego, moja duhovna biografija, a pjesme o tigru ljubavni kanconijer, posvećen Lauri moga života, Penelopi koja se preobrazila u tigricu. Na ovoj razini prevoditeljica je očito postavljala i osobno pitanje kako protumačiti neku metaforu, kako prevesti kovanice, kako složenice jednog jezika prenijeti u drugi, kako protumačiti to „što je pjesnik htio reći“, slike koje je htio sugerirati igrajući se jezikom, riječima, ucjepljujući često u hrvatski moderni jezični diskurs strano tkivo, ili stari stih, služeći se ponavljanjem istih fraza i glasova, uvodeći u stihove i pomoćne riječi koje jedva da bilo što izražavaju same za sebe, a kamo li u kontekstu cjelovite pjesme. Očito nije bilo lako čak ni formalno prenijeti posložene strofe iz konteksta jedne jezične zbilje u često oprečnu drugu jezičnu zbilju.
Bilo bi mi neizmjerno drago kada bi sve probleme prevođenja primjerom mogao pokazati na svojim pjesmama o tigru, ali mi je još draža spoznaja kako je Željka Lovrenčić svakome mome stihu dala prostora tako što je u pjesničkoj tišini stvaranja osjetila, prepoznala i prenijela buku tigrove rike. Inače da toga nije, sumnjam da bi itko o mojim stihovima u hispanskome svijetu zborio, još manje pisao, posjećivao ih na mreži u nama nezamislivom broju, a da se ne spominje kako ih je u hipu sa španjolskog preveo na portugalski pjesnik Antonio Salvado, danas među vodećim pjesničkim imenima Portugala. Zaključit ću, kad je prevoditelju kao i pjesniku stalo do ljepote same, kada su oboje uronjeni u labirintsku zagonetku univerzuma, onda imamo prijevod koji nije samo izvrstan, već je izvoran.
I Historia Drage Štambuka
U Salamanki je prošle godine u prijevodu Željke Lovrenčić objavljena i Historia Drage Štambuka, s vrlo zanimljivim odjecima. Iako se smatra pjesnikom Hrvatske, Štambuk je kao student, liječnik i hrvatskih diplomat u više zemlja čak 35 godina živio izvan svoje domovine i ta knjiga,riječima Alfreda Péreza Alencarta,obuhvaća i osobnu, ali i povijest pjesnikova naroda. A Juan Carlos Martín Cobano piše:
Štambuk ne razmišlja piše li domoljubnu poeziju ili mu je tema nešto drugo (vjera, migracije, nostalgija, nepravda…). Prema njegovim riječima, to pitanje postaje nevažnim kad ga obuzme strast za pisanjem i stvaralaštvom koja nadahnjuje njegovu poeziju. (…)Suprotstavljena nedokučivoj ljepoti boli, poezija je nešto majušno kao što je to i žalac crne udovice, ali barem je se može pamtiti i njegovati u jeziku. Jer, pjesnik mora govoriti.
Iz Salamanke Željki Lovrenčić: hvala, hvala, hvala
Pjesnik i profesor na Sveučilištu u Salamanki Alfredo Pérez Alencart dugogodišnjoj suradnici Željki Lovrenčić i prijateljima okupljenima u prestižnoj zagrebačkoj knjižnici uputio je i inspirativno pismo:
Želio bih vam reći da poznajem Željku Lovrenčić i da joj odajem priznanje zbog njezinoga velikog i neprocjenljivog rada na prijevodima djela hrvatskih, španjolskih i latinoameričkih autora. Trebamo je pohvaliti bez pretjeranih metafora, uz veliki pljesak koji će potaknuti srce ove književnice putnice koja je velikodušno stavila u drugi plan pisanje mnoštva raznovrsnih eseja i dubinskih kritika kako bi se posvetila promociji tuđih djela, da još jače zakuca.
Neka zakuca jednako brzo kao što ona u trenu prelazi s hrvatskog jezika na španjolski i sa španjolskog na hrvatski ili iz Europe u Ameriku, iz Zagreba u smjeru Čilea, Paname, Kolumbije, Bolivije, Meksika, Kube…
Željka se osjeća kao kod kuće na mome rodnom kontinentu, ali i u Španjolskoj, mojoj drugoj domovini, koju je također gotovo čitavu proputovala ne samo fizički nego i putem književnosti – od prijevoda Cervantesa do onih suvremenih autora pa sve do Svetog Ivana od Križa, najznačajnijeg pjesnika na kastiljskom jeziku čiji će izbor ubrzo prevesti na hrvatski.
U gradu Salamanki i na našem Sveučilištu koje slavi osam stoljeća postojanja, doktorica Lovrenčić je i te kako poznata i cijenjena, prije svega zbog svojih prijevoda. (…)
Puno toga dugujemo Željki Lovrenčić, toj Gospi od prelijevanja stihova ili Gospi od prevođenja i vjerujem da je današnji događaj organiziran u Zagrebu tek mali znak zahvalnosti za njen neumoran i naporan rad na povezivanju hrvatskih književnika i čitatelja s onima od Španjolske do Patagonije na krajnjem jugu Južne Amerike.
Poštovana Željka: hvala, hvala, hvala…
20190119
Linkovi
http://www.bozicabrkan.com/zeljka-lovrencic-umjesto-kave-10-listopada-2018/
https://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-baciti-se-u-more-hrvatske-poezije/
http://www.bozicabrkan.com/tigar-bilosnic-umjesto-kave-27-srpnja-2018/
http://www.bozicabrkan.com/branka-primorac-na-spanjolskom-umjesto-kave-12-listopada-2018/
https://www.bozicabrkan.com/branki-primorac-vec-drugi-mato-lovrak-ujesto-kave-5-lipnja-2017/
http://www.bozicabrkan.com/27-croatia-rediviva-ca-kaj-sto-u-selcima-na-bracu/
Idemo delat – Umjesto kave 14. siječanj 2019.
Popališe mi riječ. Potrošiše je uzaludno. Da mogu, najradije bih je kao novogovor izbacila iz svojih rječnika. Da mi nije važna koliko jest. I delanje, i delati, i delo. I u tekstu i stvarno. Najprije se sa idemo delat ubacio gradonačelnik Bandić, Zagrepčanec, kajkavac. Pa svaka šuša digla i stvarnu i satiričku i kojekakvu nogu, i za i protiv. Misli kak dela. Samo da se nekej dela. A da bar ko dela kak spada, kak bog zapoveda. A da je bar ko kej obdelal! A onda sam se zagrcnula gledajući drugi nastavak Uspjeha na HBO: i tu neko nekaj dela. Recentno! Nemre kajkavski neg seljačija. Ak mene pitate, vrag vam sem jebi takvo delo!
20190113 – 20190114
Međujezična razlaganja Zvonka Kovača – Umjesto kave 11. siječnja 2019.
Čuvši da je u njoj i tekst o mojoj knjizi, jedva sam se dokopala knjige Međujezična razlaganja Zvonka Kovača, jer, kako sam napokon doznala, nakladnik Grad Čakovec otisne svakog naslova 500 primjeraka, pa dio ide autoru, a dio dijele kao reprezentativni gradski promodar. Lijepa kulturna promocija Međimurja je Biblioteka Insula, koja od 2003. godine objavljuje na natječaju odabrane knjige, a ova Kovačeva je već 47.
Kovačeva Međujezična razlaganja – meni nisu strana ni manje akademska razglabanja – mogao bi objaviti bilo koji metropolski, a ne umanjujući mu značaj, samo njegov zavičajni, koji mu 2018. objavljuje i treću knjigu, poslije Domovinskih eseja 2009. i zbirke pjesama Zvona u kiši 2015. Međimurci su objavili i po nekoliko naslova svojih Stanislava Petrovića, Emilije Kovač, Ivana Kutnjaka, ali i 2005. Obješene, prvi roman također svoga Kristiana Novaka.
Gotovo da zavidim i izdavaču i objavljenima na međusobnoj posvećenosti i potporama dobrom tekstu i počašćena sam što je i svoj pogovor iz moje zbirke Života večnoga, knjige kajkavskih priča, Acumen 2017., nazvavši ih Kajkavske ženske priče Božice Brkan, Kovač uvrstio među dvadesetak stilski različitih, u različitim vremenima i različitim povodima nastalih i na različitim mjestima objavljenih pa odabranih radova predstavljenih u posljednjoj cjelini Razlaganja kajkavska, kritika, u kojoj se bavi i poetikom kmice u kajkavskom pjesništvu Ive Kalinskoga, Božidarom Bagolom kao međuknjiževnim pjesnikom, Lirsko-proznim figurama ljubavi i Črnom zemlom Kristiana Novaka.
Toj cjelini prethode cjeline Prethodnici, utemeljenjao slovenskoj starijoj književnosti, zatim Međuknjiževna razlaganja o slovenskoj novijoj književnosti, Sustručnjaci, baština o Bartoliću, Skoku, Galoviću, Pažurovoj (plus Zavičaj kao program i metoda!) te meni sjajan uvod pisan hrvatsko-slovenski Riječ unaprijed, ljudje blage volje, ljude blage ćudi, u kojem prof. dr. sc. Zvonko Kovač slijedom svojih znanstvenih i književnih zanimanja donosi teme iz slovenske i hrvatske kajkavske književnosti, o kojima je tu, kako i sam kaže, ovdje pretežno riječ.
Ukratko, slažem se s autorom kako su ta razlaganja– on, doduše, piše knjižica, a ja bih ipak bih rekla knjiga, samo za ljude dobre volje– je li ono filmski Kekec pjevao: dobra volja je najbolja? – s obje strane granice slovenskoga i hrvatskoga jezika. Dobre ćudi i radoznale, ponajprije. A knjiga kreće geslom-zapisom Domača beseda, grič nastao u Ljubljani, a objavljen u Vjesnikovoj Panorami subotom 1989.
Jer kako bih se inače, da se nisam usredotočila na Kovačeva razlaganja-razglabanja, bacila i na Semantiku ljubavi vođena podnaslovom i pjesmama s naslovom Ljubavu južnoslavenskom pjesništvu (Alfirević, Zlobec, Crnjanski, Šimić, Cesarić, Zajc, Pavlović, Paljetak, Kos, Ivanišević…) ili se poslije Kovačeva teksta o Baselu neočekivano temeljito zainteresirala, recimo, za njegova autora Lojzeta Kovačiča (ej: Slovencima prvi na listi 20. stoljeća, a u nas gotovo nepoznat!) i njegove proze neodređene žanrovske strukture te njegove Prišleke u Bagolinu prijevodu Pridošlice (Alfa, 2018.), i uopće za svojekot tuje odnosno za svoje kao strano, za…?
20181126 – 20190111
Linkovi
Hrvatska književnost u susjedstvu – Umjesto kave 4. lipnja 2018.
Stazom pored druma, Dnevnik osamdesetih Zdravka Malića – Umjesto kave 4. siječnja 2018.
Tko ne bi bio ponosan da se nađe u dnevniku svoga nekadašnjega fakultetskog profesora? Neka mi bude dopušteno to zadovoljstvo kao natuknici u dva nadnevka Dnevnika osamdesetih, kako je podnaslov knjige Stazom pored druma Zdravka Malića (Ljubija, BiH 1933. – Cavtat, 1997.). Čitao je moje novinske članke.
Na str. 101. subota, 21.1. 1984. uz drugo navodi: Uobičajena subotnja jutarnja lektira novinskog tiska: u „Vjesniku“ Božica Brkan, zvana Brko, razgovara s J.M. Gisgesom“ ‘koji je u međuvremenu čini se umro!)… Čovjeku koji je krojio sudbine odvagujući poslije ratnog stanja tko je pravo, a tko krivovjeran za novo poljsko društvo književnika, jedva da smo naknadno odredili i točno ime!
Na str. 317. s datumom 1.2.87. nedjelja također zapisuje: U „Vjesniku“ Božica Brkan, moja bivša studentica, reportira iz nekog brinjskog sela pod Kapelom. Raseljena Lika pod snijegom. Hibernirana. Koliko naši sociolozi poznaju tamošnju situaciju? Iluzoran je svaki nostalgičan povratak na staro, narod se, konačno, svojevoljno otamo odselio, ali to ne znači da taj kraj nema potrebe za nekakvom budućom perspektivom, Vjerojatno netko ozbiljan o svemu tome brine. Brinje. Odmah sam se sjetila svoga (reporterskog!) trbuha do zuba, snijega visokog metar i pol i dva koji smo prtili Nivom s pogonom na četiri kotača do sela koje se zove Vodoteč, a nema ni svoju vodu. Ne znam ima li je sada, ima li još školu, a prema web-stranici Općine Brinje Vodoteč je naselje smješteno u brdskom dijelu općine te se nalazi 8 km od naselja Brinje. Danas broji 69 stanovnika.
E, moj Karakašu, tvoje Brinje, tvoja Lika! E, moj Maliću, kako aktualno! Stvarno dobra reportaža kakvu mi danas ne bi imao tko objaviti, jer takve više nitko ne objavljuje, a nema ni (Nedjeljnog) Vjesnika.
Uglednoga polonista, kako Zdravka Malića ponajprije opisuju (iako, ne samo po mojemu, još dugo vodećega), slušala sam sredinom sedamdesetih na zagrebačkoj Filozofiji, na polonistici, tada samo B predmetu, uz A komparatistiku. Iako sam već pisala pjesme i koješta, a novinarstvo još nisam ni upisala, odlazila sam u Krakov i Varšavu, na Polonicum za studente i prevoditelje, ali još ne i na druga svoja poljska, polonistička putovanja, a niti sam razvila svoje trajne, neiskorjenjive poljske veze. (Tek mi predstoji pisanje o njima!) Tko ne zna, polonistici me priveo Wajda, njegovi filmovi preciznije. A kad sam ga se kao novinarka napokon dočepala za intervju, iz ljubaznosti mi je govorio – serbochorwacki.
Uglednoga polonista, kako Zdravka Malića ponajprije opisuju (iako, ne samo po mojemu, još dugo vodećega), slušala sam sredinom sedamdesetih na zagrebačkoj Filozofiji, na polonistici, tada samo B predmetu, uz A komparatistiku. Iako sam već pisala pjesme i koješta, a novinarstvo još nisam ni upisala, odlazila sam u Krakov i Varšavu, na Polonicum za studente i prevoditelje, ali još ne i na druga svoja poljska, polonistička putovanja, a niti sam razvila svoje trajne, neiskorjenjive poljske veze. (Tek mi predstoji pisanje o njima!) Tko ne zna, polonistici me priveo Wajda, njegovi filmovi preciznije. A kad sam ga se kao novinarka napokon dočepala za intervju, iz ljubaznosti mi je govorio – serbochorwacki.
Već sam opisala kako me je u ljeto 2018. moja Irena Lukšić, urednica buduće knjižurde sa 600 stranica, zdrmala pitanjem o Gisgesu.
Ne za svakoga, ali i zbog Irene i zbog Malića spuštali smo se – ne jednom! – u ostavu, u moju arhivu. Tako sam i doznala da Hrvatsko filološko društvo i Disput rade na knjizi iz Malićevih, reče rukopisnih i katkad nečitkih pedeset tekarazličitih formatai da mora biti gotova do Interlibera. I bje!
Nadam se da je čitaju kao što sam je ja, ne zato što sam mu studentica, pročitala nadušak i podsjetila se zašto sam voljela i slušati predavanja i polemizirati s Profesorom Malićem te koje malićevske pasaže trajno održavam u sjećanjima. Svježima. Ne znam jesam li u ono vrijeme pisala svoj dnevnik, ali sjećanja bih baš i mogla pribilježiti da se ne zaboravi. Jer, ne samo po mojemu, Malić je napisao i pogotovo objavio mnogo, ali neusporedivo manje nego što je mogao i u znanosti i u poeziji i prevodeći. Njegovo je čedo, recimo, Književna smotra. Ne mogu prežaliti što nije objavio hrvatsko-poljski rječnik o kojem je neprestance govorio, usput. Rado bih ustvrdila kako možda ostajemo mi, njegovi studenti njegov važan kapital, čak i kada, poput mene, tek sada, tri-četiri desetljeća poslije nastanka rukopisa, iz Dnevnika otkrivamo kako mu ni list u kojem sam tada radila, Vjesnik, nije htio objaviti članak, reagiranje o jeziku, jer očito, iako partijac, nije bio na tada aktualnoj liniji. Više o tome razjasni mi se usporednim čitanjem Lasićeva Krleže.
Zbog Leca, o kojem sam pripremala seminarsko izlaganje, posvađali smo se. Više se i ne sjećam u čemu je bila linija razdvajanja, ali onda mi je bila prevažna. Ipak sam ja ponajprije Solarova (i Kravarova) studentica! Ako nam se književni ukusi i nisu podudarali, u humoru smo se baš slagali. Od Malića sam možda i najviše naučila, zapravo usvojila ne znam je li ciničan ili kakav to već odnos prema svijetu, i nisam sigurna koliko mi je to pametno, ali je nenadoknadivo kad s kime, kako je Malić govorio, dijeliš smijeh na pravom mjestukao što sam je ja iz njegove pjesme o kiosku u svojim novinskim tekstićima srdačno dijelila višekratno žvakaće i ostale gume.
Tada, kao ni mnogo toga drugoga, nije me jezik osobito zanimao, ali me uvijek razgali ljepota Malićevih izričaja poput zapisa: 31. 3. 89. Petak. Jučer sam vascio dan mickjevičirao, do dva sata u noći… Tko bi zaboravio kako je u nekom poljskom antikvarijatu, pretpostavljam ispod pulta kao što sam u ono vrijeme to činila i sama, nabavio kartu s nekim datumom i točno označenim borbenim položajima iz Prvoga svjetskog rata, donio ga na predavanje kako bismo zajedno maštali o ekskurziji u Mickiewiczevo Wilno, znajući da ništa od toga, jer je iza željezne zavjese, i da nam preostaje samo uknjiženi Pan Tadeusz i Litwo, ojczyzno moja… (Nadoknadila sam to poslije, već kad je zavjesa odavno pala i SSSR se poput SFRJ raskomadao, Wajdinim (a čijim drugim!?) stihovanim 147-minutnim maestralnim epskim filmom na nekoj satelitskoj poslijepodnevnoj i TV-premijeri i reprizi.)
Mnogo smo bliskiji u tekstu, intelektualno, nego kao profesor i studentica. Čak i malene, naše su katedre, katedre. Zahvaljujem stoga s poštovanjem nasljednici autorskih prava Dragici Malić što mi je (uz poticajno pismo) dopustila citirati meni ovdje važne dijelove. Iskoristi ću još to dopuštenje. I potražiti fotke ispred Kranjčevića i Filozofije nastale jednoga dvostruko vedrog poslijepodneva kad nam je Profesor skratio predavanje.
20181218 – 20190103
Linkovi
Vinko Brešić ili pišući o tuđim, ispisao i svoju autobiografiju – Umjesto kave 2. siječnja 2019.
Kao 212. u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika (2018., urednik Ivica Matičević) Vinko Brešić objavio je knjigu Eseji o autobiografiji. Nakladnik u proslovu navodi: drugu u biblioteci, deset godina poslije Kritike. Ugledni član, književni povjesničar i sveučilišni profesor iz jednoga od svojih subspecijalističkih područja sad predstavlja zbirku eseja koji su nastajali tijekom autorova istraživačko-nakladničkog rada na usustavljaju ovoga tipa štiva u našoj kulturi i na njegovoj interpretaciji.
Ima li koga da ne zna kako je Brešić još 1997., poslije višegodišnjih istraživanja, objavio zbornik 157 autobiografija stotinu hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća. Knjiga Autobiografije hrvatskih pisaca(i kasniji engleski prijevod Autobiographies by Croatian Writers), prema predgovoru Eseja o autobiografiji, ocijenjena je kapitalnim djelom (Helena Tomić Sablić), jedinstvenim znanstvenim i izdavačkim pothvatom (Mirjana Jurišić) monumentalnih dimenzija (Branimir Donat), koje uspostavlja korpus hrvatske autobiografije (Andreja Zlatar) i koje je izazvalo buru u našim spisateljskim redovima (Branka Džebić). Tada je u nas ta vrsta literature tek dolazila na svoje, ni izdaleka kao što je danas.
Brešić je od 2013. do 2015. u tri knjige objavio i Iz pr(a)ve ruke – Nove biografije hrvatskih pisaca, novih 90 autobiografija suvremenih hrvatskih književnika svih naraštaja. Usput se različitim povodima posvećivao autobiografijama različitih autora, nekih i više puta – Josip Kozarac, Ivana Brlić-Mažuranić, Milan Begović, Tin Ujević, Grigor Vitez, Viktor Vida, Josip Horvat, Zvone Črnja, Vesna Parun, Josip Pupačić, Ludwig Bauer, Stjepan Hranjec, Pavao Pavličić… Neka mi bude dopušteno da za svog favorita odaberem zapis o Bauerovojautobiografiji Od Ludwiga do Ljudevita i natrag (str. 164.-174.). Zanimljiv je i Črnja, a zanimljiv je i niz autora koji su, ponukani pisanjem za Brešića, napisali i samostalne autobigrafije poput Ivana Goluba.
Od dvadeset Brešićevih članaka o autobiografiji za knjigu je odabrano petnaest, kojima je pridodan i članak o autobiografiji kao ravnopravnome i autonomnome žanru iz Brešićeve Hrvatske književnosti 19. stoljeća (2015.) te bilješke uz autobiografije iz troknjižja Iz pr(a)ve ruke (2013.-2015.). Dakako, spomenuto nisu sva Brešićeva djela, ali me povod, izuzetno čitka, zanimljiva i vrijedna knjiga, na str. 246. i 247. vraća posve subjektivno zapisu uz moju autobiografiju Iz pr(a)ve ruke, a baš ponukana i zahvalna poticaju profesora Brešića, spremam se, osim književničke, napisati barem još jednu novinarsku i jednu gastroautobiografiju najmanje:
Božica Brkan, moj tekst i moj kontekt – Ili kak si prestreš, tak buš si i legla!
Autorica pripada među ona imena o kojima slušam desetljećima, ponekad nešto i pročitam i ne znajući da su Božica Brkan i Bianca Brandon, odnosno Ivan (Ivana, op. BB) Brezak jedna te ista osoba. Vrlo je vjerojatno da smo se tu i tamo mimoilazili, možda kretali u istome društvu, ali se nikada nismo upoznali. Sve donedavna kad mi je simpatična dama na Fra Ma Fu festivalu pristupila s mojom Knjigom o Virovitici moleći me autogram. Skoro sam pao sa stubišta virovitičkog kazališta, pa onda još jednom kad mi dama reče kako se zove! A da je naš neobični susret završio na predivan način, pokazuje upravo ova autobiografija, koja je moju novu suradnicu navela da „drugačije razmišlja o sebi“, (str. 137.)
20181218 – 20190102
Linkovi
U trećoj knjizi Vinka Brešića “Iz pra(v)e ruke” i autobiografija Božice Brkan
Hrvatska književnost u susjedstvu – Umjesto kave 4. lipnja 2018.
Povečane slike Božice Brkan u e-Artikulacijama
Ako niste još dospjeli pročitaliti u tiskanome izdanju Artikulacija, 3. broju u 2018., kako ga šarmantno nazvaše časopisom za čitanje, od 26. prosinca 2018. na elektroničkom izdanju preporučujemo nove kajkavske priče Božice Brkan Povečane slike – uz uvod Slika: Čižme, Slika: Ne dva z malu, Slika: Taška, Slika: Titanik v Jokešincu.
Ne samo iz prijateljske naklonosti mladoj koprivničkoj ekipi urednika Marka Gregura od prvoga broja Artikulacija 2016. – sklonost je i veća otkako su se iz broja u broj potvrdili i više od početnih očekivanja i nadanja! – dodajemo kako uzorno uređuju ne samo svoje tiskano nego i elektroničko izdanje. Sjajno pregledno izaziva na čitanje, pogotovo odabranih, stvarno dobrih tekstova.
20181228
linkovi
http://www.dhk-koprivnica.com.hr/index.php/projekti/casopis-artikulacije
https://www.facebook.com/Artikulacije-%C4%8Dasopis-za-%C4%8Ditanje-860330980766445/
Željka Macan s kolegicom Sanjom Zubčić paremije iz svog Obedišća uvela u znanost – Umjesto kave 28. prosinca 2018.
Taman sam pripremala za objavu članak izložen na rujanskome Znanstvenom skupu kajkavskoga jezika i kulture s međunarodnim sudjelovanjem u Krapini Kako pišu recentni kajkavski pisci?, kad mi je stigao Zbornik radova s Jedanaestoga znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Riječki filološki dani, održanome u Rijeci od 24. do 26. studenoga 2016. U obilju materijala na više od 400 stranica naišla sam i na ljude koje ni tekstualno nisam susrela nekoliko desetljeća i na izuzetno zanimljive teme. Ali, neka mi bude dopušteno da se iz zavičajnih razloga osobito posvetim izvornome znanstvenom članku Paremije kao pučki kalendar (na primjeru mjesnoga govora Obedišća) Željke Macan i Sanje Zubčić.
Nitko sretniji od mene što je, bar kad je o jeziku riječ, moj rodni Okešinec, prema Joži Skoku zbog mojih tekstova već odavno mitski, napokon dobio konkurenciju iz susjednoga sela. Mlade znanstvenice na devet stranica (od 219. do 228. stranice) podsjetile su me na paremije, poslovice, mudrosti, poučne sentence o vremenu. U summaryju, uz drugo, kažu:
Paremije kao zatvoreni mikrotekst sa stabilnom sintaktičkom, morfološkom i leksičkom strukturom jezične su jedinice s posebnom estetikom te strukturom i funkcionalnom cjelovitošću.
Željka, kao izvorna govornica, donijela ih je od lokalnih kazivača, svojih rođaka i susjeda iz Obedišća u općini Križ, koje prema popisu iz 2001. ima 684 stanovnika. Obrađujući građu analizirale ne samo pučki kalendar i jednostavne oblike od Jollesa do Kekeza, nego i, što je mene osobito razveselilo, obedišćanski govor, zapravo južnomoslavački kajkavski kojim jedva da se itko ozbiljnije bavio izuzevši primjerice Martinu Kuzmić s Instituta za jezik i jezikoslovlje. To je moja kekavica!
Da je Željka Macan doma nešto zapisivala, doznala sam prije od njezine majke Višnje Canjek Macan, inače šulkolegice mojega supruga Miljenka Brezaka u Gimnaziji Križ, koja je do prošle godine radeći na Obiteljskome radiju Ivanić nekoliko godina uređivala i vodila emisiju s dijalektološkim temama tako dobro da je imala i mjerodavnog medijskog sponzora. Bila sam zadovoljna i ponosna što ju je nazvala Kajkavski osebušek prema mojem osebušku. Redovito smo surađivale: ona bi odabrala neki moj tekst, najčešće pjesmu, ja bih je pročitala, a onda bismo zajedno odabrale kajkavsku riječ o čijem bi značenju ona napravila anketu među slušateljima, a ja bih kopala po rječnicima u potrazi za njezinim što preciznijim značenjima.
Meni je to bilo ugodno i poticajno, a, nadam se, i Višnji, jer je očito poticajno djelovala i na kćer koja je na riječkom Sveučilištu, na kroatistici i na dijalektologiji. A ondje su očito ambiciozni kad dovlače mlade i ambiciozne ljude poput moje Moslavke – neprestano se nadam baš takvima u istraživanju i našega izumirućega govora – a da ne spominjem u svojem naraštaju vršne u književnosti Kristiana Novaka i odnedavno u kritici odnosno znanosti i Maria Kolara. Moram objasniti kako su me svojim člankom djevojke smele: u svoj sam, ne znanstveni nego više književni članak, ušla vrlo široko i sa zaključkom:
Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas dovelo do iskazanih zakonitosti.
Međutim, iako se nastojim držati u kajkavskome aktualnoga pravopisa za standard kako bih bila jasnija svojim čitateljima, u obedickim/obediščanskimsam primjerima otkrila osobito obezvučivanje koje izbjegavam jer katkad vodi nerazumijevanju, ali i stručne oznake koje su meni posve nedohvatne, jer ih jednostavno ne znam, a da ih i imam vremena naučiti, nemam takve znakove u stroju, a da ih i nabavim, uvjerena sam da bi prosječni čitatelji odustali od čitanja mojih tekstova koji ih ionako gnjave. Poruka Macan i Zupčić: primite izraze moje zavisti! Poruka čitateljima: imajte strpljenja s obedickim/obediščanskimparemijama, jer ga i te drevne mudrosti, a i mlade i vrijedne znanstvenice zaslužuju. Kao navlakušu za čitanje odabrala sam tek neke, čuli – ne čuli, najbliskije prema kalendaru:
Ak je na Svečnicu oblačno, medvet ide van, a ak je vedro, ide nazaj f brlok. – 2. veljače;
Sveti Blaš – oslobodi nas Bok grlobolje– 3. veljače;
Sveti Matija – led razbija (ak ga nema, onda ga sprema)– 24. veljače;
Kulko pred Grgura žabe zidu van, tulko po njemu idu nuter. – 12. ožujka…
Završit ću kao u svojoj kekavskoj pjesmi o svojoj babi Julči i proščenjuu Novoselcu, selu susjednome i Okešincu i Obedišću: Sveti Vid – čerešen sit. – 16. lipnja.
20181227
Zbornik Moslavine: Čuvanje zavičajnog jezika u dječjem dramskom izričaju B. Brkan
Najnoviji broj Zbornika Moslavine, broj XVI/2018. kao i obično, objavljuje pregršt zanimljivih zavičajnih tekstova. Antonio Džaja piše o položaju srednjevjekovne Kutine na osnovi arheoloških lokaliteta, dr. sc. Ivana Škiljano čazmanskim kasnogotičkim i renesansnim pećnjacima, dr. sc. Danko Dujmović o posjedima iz 13. stoljeću na kutinskom području, dr. sc. Silvija Pisko migracijama stanovništva Kraljevine Slavonije prema Gradišću: Moslavina i vlastelinstvo Erdödy, dr. sc. Filip Škiljan o grkokatoličkoj župi Dišnik, Ivan Gračaković razmatra prošlost i mjesno nazivlje Donjeg Polonja, Jasmina Uroda Kutlić 120. obljetnicu dolaska željeznice u Moslavinu, dr. sc. Franko Mirošević političko opredjeljenje glasača Kotara Novska (1925.-1928.), dr. sc. Ljiljana Dobrovšak židovske obitelji u Kutini na početku uspostave NDH, Dragutin Pasarić zlatni jubilej Petrokemije Kutina, Ines Mravunac arhitekturu kutinske moderne u drugoj polovici 20. st., Đuro Vidmarović piše o knjizi Silvije Pisk Pustinjaci podno Garić planine, Mladen Mitar o izložbi skulptura Poetika volumena Marijana Glavnika iz hrvatsko-poljske razmjene likovnih izložbi, a Slavica Moslavac o pučkoj tradiciji lončarske vještine i etnografskoj izložbi Zaviri ispod / donje rublje i higijena. Ivana Cerinski tumači širenje, razvoj i uporabu (H)albice, oglavlja udanih žena Gornje Posavine, a Vida Pust Škrgulja uvodi s Prijateljima baštine u Muzej Ivanić Grada.
Uz druge, Zbornik Moslavine objavljuje i dva teksta Božice Brkan: Čuvanje zavičajnog jezika u dječjem dramskom izričaju od str. 269. do str. 274. i Bilješku o suzniku od str. 307. do str. 310.
Prvi govori o nastupima malih glumaca Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križi podmlatka Amaterskoga kazališta Josip Badalić Križ na nekoliko posljednjih Kajkavijada u Varaždinskim Toplicama i državnim smotrama u igrokazima B. Brkan Selfie na kipec, Žabe na kolec i Sipčina – ove su godine izveli i Fašejnek! – napisanima na kekavici, kajkavskom idiomu kriškoga kraja. To je djecu i njihove voditelje Ivanu Posavec Krivec i Maricu Kukor ponukalo da i sami kreiraju nastupe na pozornici na svome zavičajnom govoru.
Drugi tekst storija je s ruba izložbe Staklo i priča o stakluautorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini te pjesmi B. Brkan lakrimonij odnosno, kako se pokazalo zahvaljujući znalcima kustosima arheologije, lakrimarij iliti suznik, govori o pjesmi odnosno sjećanju na obilazak muzeja u Novom Vinodolskom i staklenom izlošku iz rimskih vremena izvučenom iz mora, kakav je, zahvaljujući grešci u nazivu u prvoj verziji pjesme, otkriven i u Muzeju Narone u Dolini Neretve, a onda, uz neke druge lokacije, i u staroj Sisciji – čak sedam lakrimarija i to od ljubičastoga stakla!
20181226
linkovi
Žabari jel žabe na kolec na 21. Smotri dječjeg stvaralaštva u Poreču
Igrokaz za djecu SELFIE NA KIPEC Božice Brkan na 23. Kajkavijadi
http://www.bozicabrkan.com/tag/nova-moslavacka-razglednica-villa-romana-na-sipcini/
Ivica Ivanković “O Moslavini s Božicom Brkan” baštinski na Hrvatskom radiju
O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.