Šenoina zlatarova zlata – Umjesto kave 15. studenoga 2018.

Dok slušam budalaše koji nas sramote gore s brda naklapajući o marakešima i bogtepitajčemu – (m(a)rš!) – a  o ljudskim sudbinama, ne mogu ne pomisliti na Šenoe: koliko bismo samo mi Zagrepčani, i mi dojdeki dakako, bili siromašniji da se ta obitelj – pohrvaćenoga biskupskoga sladopeka Vjekoslava, književnika Augusta, Slave, Milana i Branka, Zdenka i Marijei drugih – nije dotepla u majušni provincijski Agram?

Za rođendan ovjenčan Šenoa 15. studenoga 2018. u svojoj Staroj Vlaškoj / Fotografija Miljenko Brezak
Za rođendan ovjenčan Šenoa 15. studenoga 2018. u svojoj Staroj Vlaškoj / Fotografija Miljenko Brezak

K und K i Europska unija, jednu skri – drugu pokaži. Bi li itko od aktualnih gradskih i hrvatskih tobože javnih radnika poput Augusta Šenoe u procjeni šteta od potresa u gradu uložio zdravlje i zapravo život u rad za javni interes, interes običnih ljudi? Drma se, ruši se oko nas, haje li itko?

Gosti večeri: akademici Tonko Maroević i Stjepan Damjanović, autorica tv-filma Šenoino doba nana Šojlev i drugi / Fotografija Miljenko Brezak
Gosti večeri: akademici Tonko Maroević i Stjepan Damjanović, autorica tv-filma Šenoino doba Nana Šojlev i drugi / Fotografija Miljenko Brezak

U srijedu, 14. studenoga 2018. navratismo u Kuću Šenoa, gore u Mallinovoj, nazdraviti rođendanu književnika Augusta. Podsjećam: Dani Augusta Šenoe traju mjesec dana. Što od toga Grad, Turistička zajednica i ini nismo napravili povod za stvarno slavlje, pa i za potencijalno zainteresirane, ne samo turiste koncentrirane za foodstreetodnosno kobasice i kuhano vino te blješteće lampice, da stvarno dođu k nama? Iz pečujskog kluba Augusta Šenoe – ondje je 11-godišnji August zakratko išao u školu! – gospoda su došla u Zagreb samo zbog svoga pisca!

Dobrodošlica Jasmine Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Dobrodošlica Jasmine Reis / Fotografija Miljenko Brezak

Zamišljam to kao skromno, a (po običaju!) tako lijepo sinoćnje druženje, ovaj put  uz premijeru izuzetno zanimljivog dokumentarca Šenoino doba Nane Šojlev (na HTV1 na programu u subotu!) u kojem govore Jasmina Reis, Stjepan Damjanović, Vinko Brešić, Julijana Matanović, Marijan Lipovac, Katja Matković Mikulčić i Dalibor Brozović. Tonko Maroević otvorio je prigodnu izložbu dječačkih Šenoinih crteža i silueta. Dvojica akademika, nešto književnika i pisaca, nešto novinara, mnogo kreativaca i poštovalaca autora Zlatarova zlatai drugih Augustovih tekstova. Bez posvuduša svih rodova.

Šenoa u filmu kao iz svojih mladalačkih silueta / Fotografija Miljenko Brezak
Iz gledališta – Šenoa u filmu kao iz svojih mladalačkih silueta / Fotografija Miljenko Brezak
Kao iz Šenoinih romana 19. stoljeća: Magdini paprenjaci i Zlatarovo zlato / Fotografija Miljenko Brezak
Kao iz Šenoinih romana 19. stoljeća: Magdini paprenjaci i Zlatarovo zlato / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko truda i koliko osjećaja u tijesnim sobama kuće koja je sve samo nije muzej. Vrijedno doživljaja i vremena. Nek nama (i njima!) August uz starinske paprenjake i Zlatarovo zlato, novobrendirano vino iz srca Zagreba ponovno, i nakon više od stotinu godina, uvjerljivo govori: Dozvolite da Vam se predstavim – ja sam zagrebački sin!

Susret kolegica sa zagrebačkog Filozofskog: Božica Brkan i Inja Svetl / Fotografija Miljenko Brezak
Susret kolegica sa zagrebačkog Filozofskog: Božica Brkan i Inja Svetl / Fotografija Miljenko Brezak
Do idućeg susreta u Kući Šenoa: Božica brkan, Milka Bunjevac i Anamaria Šmajdar / Fotografija Miljenko Brezak
Do idućeg susreta u Kući Šenoa: ispred starim Zagrebom oslikanoga zida Božica Brkan, Milka Bunjevac i Anamaria Šnajdar / Fotografija Miljenko Brezak

20181115 

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/u-gostima-kod-senoe-ili-senoa-nas-veze-i-spaja-umjesto-kave-15-veljace-2018/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-listopada-2016-otvorena-kuca-senoa/

https://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-o-zagrebackim-adventskim-slasticama-u-klovicevim-dvorima/

https://www.bozicabrkan.com/senoa-i-stap-grofa-janka-draskovica-umjesto-kave-14-prosinca-2017/

https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=80619

 

 

Nepokošeno nebo 2 (An Antology od Crotian Haiku Poetry) (2008.-2018.) – Umjesto kave 14. studenoga 2018.

Za listopadske ivanićgradske Bučijade, uz najnoviji broj časopisa Iris, predstavljen je i drugi svezak antologije hrvatskoga haiku-pjesništva Đurđe Vukelić Rožić Nepokošeno nebo 2 (An Antology od Crotian Haiku Poetry), izbor hrvatskih haiđina, zapravo izbor haiku, od 2008. do 2018. godine. Knjiga od 580 stranica velikoga formata naslovljena je prema haiku jednoga od začetnika te forme u nas Dubravka Ivančana: Ležim/ u travi. Nepokošeno/ nebo. Knjigu u izdanju Udruge Tri rijeke, Haiku pjesnici Otoka Ivanića iz Ivanić Grada već je nagradila The Haiku Foundation iz SAD.

Naslovnica nagrađene antologije haiku
Naslovnica nagrađene antologije haiku

Unutra sam dakako našla i naše majstore od Vladimira Devidea, Drage Štambuka, Tomislava Marijana Bilosnića… – ( Drago  Štambuk čak piše uglednome predšasniku u haiku i inim japanskim vezama In memoriam: Devidiana, posvajanje beskraja!), ali i brojne druge mlade lavove i lavice sklone tome minijaturnom izrazu. Sve to niječe tvrdnju jedne navodno ugledne književnice kako haiku pišu oni koji ništa drugo pisati ne mogu. (Bojim se da sama nisam dovoljno disciplinirana ni slogovno – haiku je trostih gdje stihovi imaju redom 5, 7 i 5 slogova, ukupno između 12 i 20 slogova – a ni rimovno da bih uopće i pokušavala napisati haiku, ali izuzetno poštujem taj izraz.)

Sjajno je što su usporedo objavljeni haiku na hrvatskom i engleskom, što se meni osobito dopada, a ako je haiku čakavski ili kajkavski, trostruka je usporedna jezična objava tako da hrvatski dijalekti i standard komuniciraju kao nigdje. Regionalno, nacionalno i globalno. Čestitke! Moguće je!

Haiku pjesnikinj i autorica antologije te prevoditeljica Đurđa Vukelić Rožić / Fotografija Miljenko Brezak
Haiku pjesnikinjai autorica antologije te prevoditeljica Đurđa Vukelić Rožić / Fotografija Miljenko Brezak

Uz to, antologija donosi uvid u rad u nas te u aktivnosti hrvatskih autora po svijetu. U zadnjem desetljeću odnosno od 2008. do 2018. – a godina je trebala da se sve istraži i pripremi! – detektirano je 470 haiđina, što je vrlo široki kvantitativni temelj za kvalitativnu nadgradnju i selekciju, od kojih je biografijom, bibliografijom i radovima višejezično predstavljeno 198.

Zanimljivo je da autorica nabraja 823 nagrade koje iz svijeta stigle hrvatskim haiđinima (zbog čega neki Hrvatsku poimaju i velesilom haiku!) ističući kako ih je vjerojatno i više, jer dio pisaca ne prati haiku scenu niti sudjeluje u njoj, a vanjske su nagrade i manje dostupne.

Od devedesetih, kada se haiku pisao u 30 zemalja, do sada se proširio u čak 130! Kod nas je omiljen i piscima i čitateljima, pa ima i mnogo različitih događaja, natjecanja, susreta, zbirki i časopisa od Samobora, Ludbrega, Milne, Obrovca, Kloštra Ivanića i Ivanić Grada, Krapine, Goskog kotara, Rijeke, Pazina, Opatije…, ne računajući osnovne škole i dijasporu.

Odabirem i nekoliko haiku Iz Nepokošena neba 2posve osobno.

Vladimir Devidé

Sjena penjača
oklijevajući, penje se
sjenom ljestvi

Tomislav Marijan Bilosnić

Crna balega
kad je od moje krave
čisto je zlato.

Siniša Matasović

besplatni oglas
grobno mjesto u Sisku
500 eura

Drago Štambuk

Nohton zglancan
stanijol
Od ćukulate.//
Noktom izglačan
staniol
od čokolade. 

Krv i rizi.
U peštu
mušć i suhvice.//
Krv i riža.
U smjesi
Matičnjak i grožđice.

Enes Kišević

u istoj košulji
dječak i vjetar šeću
uz more 

Dragutin Pasarić

mrzlina vetra
i Katrina Sveta
sneg prizivlju//
Sveta Kata
i hladan vjetar
dozivaju snijeg

Đurđa Vukelić Rožić

u dućanu
moljac i ja biramo
vunenu vestu

20181111 – 20181112

Link

Časopis Iris, dvanaesti put – Umjesto kave 13. studenoga 2018.

 

http://www.bozicabrkan.com/haiku-na-bucijadi-umjesto-kave-20-listopada-2017/

http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-2-veljace-2017-drago-stambuk-hram-u-stijeni-pounutrenje-brazila/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

http://www.bozicabrkan.com/7-medunarodni-knjizevni-susreti-od-mora-do-gora-u-gorskom-kotaru/

http://www.bozicabrkan.com/i-svoj-i-zajednicki-dobar-osjecaj-umjesto-kave-23-listopada-2018/

 

Časopis Iris, dvanaesti put – Umjesto kave 13. studenoga 2018.

Govoreći ljetos na selačkoj pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva Ča-Kaj-Što Drage Štambukao oliveratu Tomislavu Domoviću  nisam jednostavno, ni prigodno mogla zaobići temu što je nama poezija danas,a za primjer održavanja poezije još živom uz oliverata koji mi je bio temom, nisam propustila reći kako je poezija vrlo živa na internetu. Izuzetno zanimljiv mi je primjer s fejsa svaki dan haiku jedan Siniše Matasovića (o – pivu!). Potvrdilo mi se to jer je i u najnovijoj desetljetnoj antologiji Nepokošeno nebo 2a i u časopisu-godišnjaku Irisčasopisu z haiku-poeziju i srodne izričaje.

Naslovnica najnovijega broja časopisa Iris
Naslovnica najnovijega broja časopisa Iris

O irisu bih više mogla govoriti o cvijetu (zbog nacionalnoga cvijeta Iriscroatica!), nego li o haiku. No zadivljena sam već 12. brojem, što govori ponajprije o kontinuitetu – a  danas to napose u kulturi nije uobičajeno, dapače, i Iris izlazi zahvaljujući potporu Grada Ivanić Grada i Zagrebačke župaije! – i  ustrajnosti mnogih ljudi, ponajprije iz Udruge Tri rijeke HPOI Ivanić Grad te urednice Đurđe Vukelić Rožić, a zatim i haiđina koji se redovito sastaju posljednjih nekoliko godina u okviru ivanićgradske Bučijade.

Godišnjak donosi niz informacija o o haiku sceni u nas, od in memoriama, ali i pregleda zbivanja po školama (npr. Oprtalj, Pula, Novska, Bregana, Vežica Rijeka) čime izravno odgajaju pomladak. Ne izostaju ni haiku masteri, ali su tu i amateri, književnici za djecu i profesionalci. Abecedno kazalo navodi 200 imena i jasno da nisu svi objavljeni radovi antologijski, ali ima i izuzetno dobrih i nadahnjujućih.

Pogotovo jer su objavljeni kao vijesti – a ima i vijesti iz tiskanih medija – s natječaja na različite teme (međunarodna putovanja, buča…) i prostora od, dakako, Japana (nosi ime Vladimira Devidéa!) do Slovenije, Rumunjske, Poljske, Rusije… Slijede i prikazi knjiga te izložaba, primjerice hajge(stihovi s fotografijom, obično prirode), zatim haiku putopis iz Japana, gost iz Italije Toni Piccinite, uz drugo, i intervju s Nadom Zidar Bogadi, čiji sam haiku s veseljem odabrala, pročitajte ga dvaput:

ružmarin cvate
moram mu dodirnuti
miris

20181111 – 20181112

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/haiku-na-bucijadi-umjesto-kave-20-listopada-2017/

http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-2-veljace-2017-drago-stambuk-hram-u-stijeni-pounutrenje-brazila/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

http://www.bozicabrkan.com/7-medunarodni-knjizevni-susreti-od-mora-do-gora-u-gorskom-kotaru/ 

http://www.bozicabrkan.com/i-svoj-i-zajednicki-dobar-osjecaj-umjesto-kave-23-listopada-2018/

http://www.bozicabrkan.com/tomislav-domovic-trubadur-za-21-stoljece-umjesto-kave-13-kolovoza-2018/

 

Tošo Dabac ili umjetnik u industrijskoj revoluciji – Umjesto kave 13. studenoga 2018.

Razmišljala sam da li da ugnjavim oduševljenjem izložbom Toše Dapca posve nemaštovito i nemarketinški nazvanom Industrijska fotografija, ili ne. Gnjavim. Izravan poticaj je reagiranje na post mojega Miljenka Brezaka na fejsu Nikole Šimića-Tonina: Ono što je Krleža u našoj književnosti to je Tošo u našoj umjetničkoj fotografiji.

Na klupici iz Tošinog vremena?: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Još imate vremena pogledati je, pa nije naodmet. Sentimentalna sam, nego što, jer sam kao djevojčica 1968. na ferju kod tetke u Zagrebu odabrala Dapčevu izložbu u Lapidariju, socijala prije Drugoga svjetskog rata u sepiji. Prva izložba u životu koju sam sama odabrala da je baš želim vidjeti.

Zaokupljena Tošinim “primijenjenim” fotografijama: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

A u nedjeljnom prazno-praznom Muzeju suvremene umjetnosti pitam se kako to u nas ide da izložbu iz jedne države desetljećima kasnije gleda druga država i koliko me relativno mala, koncepcijski skladno zaokružena (k tome i besplatna!) izložba rastužuje kao da gledam predratne jadničke na zagrebačkoj Ilici, sirotinju i prosjake ispruženih ruku? A prikazuje uslikanu po zadatku vedru i uznositu socijalističku industrijsku revoluciju po cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, što građevine, što strojeve, a što ljude! Vrijeme.

Izložen je i dokument kojim Dabac na godinu dana obustavlja obrtnicu postavši samostalnim umjetnikom. I snima otprilike od 1949. do 1960. ili možda i nekoliko godina kasnije, kad jedva da sam i rođena a i moji jedva da su od seljaka postali proleteri u drvnoj industriji. Gdje li je Dabac pa da ustane iz groba i pofotka ponovno, svejedno da li crno bijelo ili u koloru, redom gotovo sve te uništene industrijske divove, ne samo teške industrije (mlađi pojme to tek kao glazbeni sastav!): Prvomajska, Rade Končar, Pliva, Tvornica parnih kotlova iz Zagreba, Bojadisaona tekstila Varteks iz Varaždina, Đuro Đaković iz Slavonskog Broda, Torpedo iz Rijeke, Brodograđevna industrija Split, Željezara Zenica, Jugovinil Split, HE Nikola Tesla sad Vinodol Novi Vinodolski, Institut za nuklearne nauke Boris Kidrič Vinča, Fabrika stakla i staklene vune u Skopju Makedonija, Svilarski kombinat Nonča Kamišiva Titov Veles, Tvornica čarapa Ključ, Tekstilna industrija Kosovka Priština Kosovo…

Dapčeva fotografija s potpisom: Radnica u Tvornici električnih strojeva “Rade Končar”/ Zagreb 1949./ autorsko povećanje iz vremena nastanka rada / vintage print

Nema kataloga, ne navode tko je izložbu osmislio i dao si toliko truda. Srami li se to autor ili MSU? Odnos jednak prema toj kreaciji i trudu kao prema onome što još postoji uglavnom samo na umjetnikovoj fotografiji. Kao dokument našega vremena. Kako gdje, nekad autorovo povećanje, mat, a negdje digitalni ispis. Sve do onovremenih popratnih dopisivanja s administracijom, primjerice obračun prvog putnog naloga u inozemstvo, ako sam dobro upamtila, na izložbu u Torino. Po zidovima, po podovima na više jezika: Je li radnik tek mala karika u procsu moderne proizvodnje? Is the worker only a small link in the proces od modern production? Pa onda udarac u pleksus: Koja su tvoja prava u proizvodnji? Prava? Čija? Ovo danas gledat će netko poslije nas, ako tko posnimi osim za Facebook i Instagram i slično. Možda još neki Haludizam Damira Fabijanića?

Industrijska fotografija Toše Dapca u MSU / Fotografija Miljenko Brezak

Tošo Dabac svoje je vrijeme, svoja vremena preciznije, ostavio zbilježeno, a i izrečeno u intervjuu Nikici Petraku za Panoramu Radiotelevizije Zagreb, 14. 4. 1968. (baš godini kada sam vidjelu prvu od njegovih izložaba!):

Ljudska lica me naročito interesiraju, kad ih portretiram onda nastojim da ih uhvatim, da ih nekako uhvatim iz zasjede kako bi se reklo. Snimam dotle dok ne dobijem onaj izražaj za kojeg mislim da je za njih tipičan. Pa bilo to 50 snimaka i šta ja znam koliko.

20181111 – 20181112

Link

http://www.bozicabrkan.com/haludizam-damira-fabijanica-umjesto-kave-21-kolovoza-2018/

Čistoća koja smrdi, smrdi, užasno smrdi – Umjesto kave 9. studenoga 2018.

Reklame kojima televizije filaju filmove i serije baš mi jako idu na živce, a bez premca one za sredstva za pranje WC-školjki, posuđa i tak. Neke su toliko gadljive da čovjek htio-ne-htio pomisli da smo ili baš zmazani, totalka, ili da premalo kupujemo. Hvala zato Goranu Pavloviću i magazinu Ja TRGOVAC na istraživanju (rezultate kojega su mi poslali a da nije o hrani!) koje su tijekom rujna 2018. proveli s agencijom Hendal.

Na što vonja? / Fotografija Magazin Ja trgovac
Kako vonja? / Fotografija Magazin Ja trgovac

Gotovo polovica ispitanih građana Hrvatske (46,4%) u drogerijama – najveći udio kupaca najčešće kupuje u lancima DM-u (68,9 %), a manji u Mülleru (22,4 %) te Bipi (8,7 %) – kupuje  nekoliko puta mjesečno, a 28,4 % kupuje rjeđe od nekoliko puta mjesečno. Nekoliko puta tjedno kupuje 11,6 % građana, a 4,9 % samo vikendom. S druge strane, ukupno 8,1% građana ističe da ne kupuju u drogerijama, a nasuprot tome, onih koji u ovim trgovinama kupuju svakodnevno, ima 0,7 % u nacionalno reprezentativnom uzorku. Kažu dalje:

U drogerijama se najviše kupuju sredstava za osobnu higijenu (46,4%). Kozmetiku na tim prodajnim mjestima kupuje četvrtina građana (24,9 %), a njih – ipak neusporedivo manje, kažem ja – 10,8 % kupuje sredstva za čišćenje kućanstva. Približno podjednak broj građana kupuje proizvode za kućne ljubimce (5,7 %), parfeme, mirise i sl. (5,6%) te proizvode za bebe i djecu (4,7 %).

Prosječna košarica pri kupnji u drogerijama za većinu kupaca (49,2%) iznosi između 100 i 200 kn, dok jedna trećina kupaca (33,5 %) u prosjeku troši između 50 i 100 kn. Manje kupnje, s košaricom do 50 kn, obavlja 11,6 % kupaca, a 4,6 % kupaca u prosjeku troši između 200 i 500 kn. Vrlo mali broj kupaca, 1,1 %, u drogerijama obavlja kupnje u iznosu većem od 500 kn.

Najvažniji razlozi kupnje u drogerijama su asortiman kojega nema u klasičnim supermarketima (51,6 %), povoljne cijene (48,6 %) te percipirana kvaliteta proizvoda (40,3 %). Manje značajni motivatori su programi vjernosti drogerijskih lanaca (29,3 %) te ugodna atmosfera za kupnju (24,0 %). 

Poslije ovih postotaka manje ću se nervirati s reklamama. Razmišljat ću o njima kao o dobrohotnoj edukaciji, a ne o pozivanju na konzumerizam i pretjeranu čistoću, uključujući i običnu vodu ili kraljevska povijesna mirisanja da se pokrije nekupanje. I s patuljcima, što kaže jedna od reklama, smrdi, smrdi, užasno smrdi!

20181026 – 20181109  

 

I Arsen bi bio zadovoljan – Umjesto kave 6. studenoga 2018.

Više od dva sata čiste glazbe. Zaista dobre glazbe. Gabi Novak, Bisera Veletanlić, Matija Dedić i Vasil Hadžimanov. Ne znam što sam točno očekivala, ali ono što su te večeri sjećanja, sadašnjosti i budućnosti, kako reče gospođa Novak, izvela dvojica odličnih pijanista svjetske klase i dva plemenita glasa, bilo je još bolje od toga. Zanatsko umijeće i talent preštrikalisu i ono što smo nekad davno poznavali u nove, ne nužno savršene, ali svježe i sjajne improvizacije. Što bi rekao moj M.: I Arsen bi bio zadovoljan.

Na pozornici Lisinskoga Vasil Hadžimanov, bisera Veletanlić, Gabi Novak i Matija Dedić / Fotografija Božica Brkan
Na pozornici Lisinskoga Vasil Hadžimanov, Bisera Veletanlić, Gabi Novak i Matija Dedić / Fotografija Božica Brkan

Baš smo podijelili dobar osjećaj oni s bine i mi u gledalištu-slušalištu Lisinskoga. Teško prepričati riječima, kao što baš govori o nečem drugom neki na TV-u. Naravno da HTV nije snimala. Natprosječno nije dobrodošlo. Ne znam je li na kocertu bio i koji kritičar, osim jednog fotića i eventualno koji novinar. Čak mi se i publika učinila drugačijom: ne možeš joj ni prići s ruke u zrak. Ali što zna pljeskati! Na prvim mjestima.

Gabi Novak i Matija Dedić / Fotografija Božica Brkan
Gabi Novak i Matija Dedić / Fotografija Božica Brkan

Očekivala sam samo nas metuzaleme i vremešne poštovaoce, a ono do nas i mladci. Recimo, momak jedva prešao dvadesetu netremice koncentriran kako se dva klavira nadmeću u vještini i kreaciji na licu mjesta u onome što upućeniji nazivaju spojem balkanskih ritmova i modernih stilova jazza, funkyja, world musica i što ti ga ja znam. (Bila sam koncentrirana što će svirati i pjevati Arsenovo.) Zagledan kako dvije sjajne dame glasom oblikuju ljepotu, u mraku pjeva s njima balade i Pamtim samo sretne dane. Dobro ne može biti nego dobro. Ma i samo na zagrebačkom proputovanju neobičnoga kvarteta. Ne dam se, pamtim samo sretne dane.

Vasil Hadžimanov i Bisera Veletanlić / Fotografija Božica Brkan
Vasil Hadžimanov i Bisera Veletanlić / Fotografija Božica Brkan

Moj me M. kao gimnazijalku vodio na Arsenov koncert u Gavellu. (Od tinejdžerske dobi meni nema do Arsena.) Trajao je toliko da smo jedva stigli na ponoćni vlak za povratak u našu provinciju. Tada sam prvi put Gabi vidjela uživo: prvi se put poslije Matijina rođenja popela na pozornicu, glasa čudesnog, bogme i linije u bijelom svilenom kompletu rukom oslikanom.

Dvojica i dva klavira / Fotografija Miljenko Brezak
Dvojica i dva klavira / Fotografija Miljenko Brezak

Otad je iza nas, a i iza nje cijeli životni luk, Arsena nema, a sin joj grmi na svom instrumenu, razmišljam na koncertu u Lisinskom iz sredine prvoga reda. (Kad M. časti, onda časti i pretjerivanjem, prvi je kupovao karte za koncert četvoro prijatelja, tete i nećaka te majke i sina.) Po običaju elegantna, sad dama u crnom, meni je baš lijepa (ne mogu nikako reći starica) i sada mi pjeva najbolje u životu. A Bisera Veletanlić podsjetila me na raskoš KornelijaKovačakoju sam propustila posljednja već tri desetljeća. A kao studošicu na posljednjem koncertu njegove Korni grupe u Domu sportova umalo su me stampedski pregazili i otad izbjegavam velike koncerte.

Cvijeće na kraju / Fotografija Miljenko Brezak

Teško je uspoređivati, ali meni je malisinoćnji koncert i bolji od onoga baš raskošnog Zagrebačke filharnomije posvećenoga mojem Arsenu.

20181106

Anita Celinić: Ako je jezik domovina, mjesni, materinji govor nam je zavičaj

Na predstavljanju Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja 30. listopada 2018. govorila je i dijalektologinja dr. sc. Anita Celinić iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Uvjereni kako njezino izlaganje zaslužuje i šire zanimanje, objavljujemo ga s dopuštenjem autorice.

Dr. sc. Anita Celinić / Fotografija Miljenko Brezak
Dr. sc. Anita Celinić / Fotografija Miljenko Brezak

Svaki je čovjek određen, uz ostalo, svojim jezikom. Jezik je bitno obilježje našega identiteta. Što sve uključuje taj pojamjezika? On može biti višestruk, ali uključuje najmanje dvije sastavnice. S jedne strane, to je književni (ili standardni) jezik– onaj jezik koji u društvu kojega smo dio osigurava jasnu, preciznu, nedvosmislenu, iznijansiranu komunikaciju o svemu što razabiremo o svijetu i o sebi, i to među nama koji u našem vremenu i na našem prostoru živimo i govorimo, ali i u vremenskoj okomici, tako da po mogućnosti razumijevamo što su nam rekli ljudi koji su nešto pisali prije 100, 200, 500 ili, zamislite, 1000 godina, koliko god iz dubine prošlosti imamo pisane tragove.

Ništa manje ne bismo trebali misliti i na ono kako i što mi današnji ostavljamo zapisano za budućnost, za one koji će živjati za 100, 200 ili 500 godina. Kao oni prethodnici, čije zapise možemo čitati do danas, tako i mi ne bismo trebali izgubiti iz vida što ostavljamo zapisano za budućnost – za onu budućnost koju zamišljamo u silnom razvoju znanosti i tehnologije – i kako to bilježimo.

Naslovnica Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja
Naslovnica Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja

Zato postoji književni jezik. Književni je jezik koji se njeguje, jezik kojim se piše i kojim se pisalo kroz povijest, stoljećima, a pisat će se i u budućnosti. To je jezik koji se uči – nitko se ne rađa s književnim jezikom (kao što se rađa, odnosno raste s materinjim govorom). Književni je jezik koji ima uređena pravila, zapisana u priručnicima (npr. gramatikama), jezik koji ima uređeno pismo, tzv. grafiju, pomoću koje možemo zapisati sve što na njemu izgovaramo. Književni je jezik kulturno i civilizacijsko dobro. Osobe (djeca, učenici – mi smo sada u školi i to je važno reći) koje u školskoj dobi dobro svladaju pisanje, čitanje i razumijevanje književnoga jezika, osiguravaju sebi, a time i društvu u kojem žive, razumijevanje i sporazumijevanje, što je temelj svih znanja, a i odnosa. Ne čini li se da je uzrok mnogim teškoćama u društvu upravo ne-razumijevanje?

Međutim, pitanje našega identiteta ne zaustavlja se samo na književnom jeziku. Uz njega, svaki je čovjek određen barem još jednim tipom jezika – onim obiteljskim, mjesnim, zavičajnim. Određeni smo svojim govorom, svojim materinjim govorom, govorom svoje obitelji, svojega mjesta – zaselka, sela ili grada. To je onaj tip jezika koji često ne biva zapisan, koji većinom postoji u usmenom obraćanju i zato za njega upotrebljavamo riječ govor. Taj govor većinom nema zapisanih pravila (ali pravila i te kako ima), na njemu uglavnom nisu pisani nikakvi tekstovi (ali su bezbrojni izgovoreni), to je govor za čiji nam valjani zapis često nedostaju slova (jer ima drukčije glasove od književnoga jezika). To je naš materinji, zavičajni, mjesni govor. Poznati je jezikoslovac rekao da je prava čovjekova domovina jezik – dodala bih: ako je jezik domovina, mjesni, materinji govor nam je zavičaj.

S predstavljanja rječnika:Danica pelko, Anita Celinić i Božica Brkan / Snimio Miljenko Brezak
S predstavljanja rječnika: Danica Pelko, Anita Celinić i Božica Brkan / Snimio Miljenko Brezak

Ako ostavimo sa strane taj važan identitetski značaj mjesnoga govora, kao dijalektolog željela bih naglasiti da je zapisivanje i proučavanje mjesnih govora nevjerojatan izvor podataka o povijesti jezika, a time i naroda(u psl. jeziku riječ *językъ značila je i ‘jezik’ i ‘narod’). To kako izgleda, odnosno zvuči, neki mjesni govor nipošto nije slučajno. Ako smo valjano zapisali riječi bilo kojega hrvatskoga mjesnoga govora – od Međimurja do Dubrovnika, pa tako i npr. govor Gornje Stubice, ili Donje, ili Oroslavja – ugradili smo kamenčić u vrlo složni mozaik hrvatskoga jezika – njegove sadašnjosti i prošlosti. Jer, nikada se ne smije zaboraviti:kada kažemo hrvatski jezik, to nipošto ne smije uključivati samo njegov književni oblik, nego i sve njegove mjesne govore, u svoj njihovoj raznolikosti.

Živeći u vremenu koje se ubrzano mijenja, znamo da se i naši mjesni govori danas mijenjaju brže nego ikada prije. Teško je reći kako će oni izgledati za 50 ili 100 godina. Danas još ti govori čuvaju starinu, tako važnu i vrijednu za povijest hrvatskoga jezika, starinu koju kroz postupni, polagani ravoj govori baštine još od praslavenskoga doba i praslavenskoga jezika. Ubrzanim će se razvojem bez sumnje mnogo toga narušiti. Ne zabilježimo li to što sada još imamo i što je kao vrijedna baština došlo do nas, izgledno je da za 100 godina najveći dio toga više nećemo imati. Alate, nošnje, etnografske i historiografske predmete… možemo spremiti u škrinje, i vitrine, i ostaviti ih, ako sada nemamo prilike, za neka buduća istraživanja. No, govor – njega ne možemo spremiti u škrinju. Govor živi u ustima svojih govornika – s njima živi, s njima i umire. Odgovornost da ga očuvamo na nama je.

Tu je odgovornost prepoznala i ova škola, prepoznala su ju djeca koja su sazdala ovu knjigu, i njihova sjajna mentorica koja je u djeci pobudila, probudila, posvijestila i, vjerujem, kao zalog za budućnost mjesnih govora, usadila: i svijest, i ljubav i znanje o mjesnom, domaćem govoru i njegovu čuvanju. Od srca čestitam svima koji su sudjelovali u nastanku ove knjige. Činjenica da predstavljamo njezino već drugo izdanje puno govori o tome kolika je potreba i želja za ovim i općenito za rječnicima mjesnih govora.

Oni su stvorili Mali rječnik! / Snimio Miljenko Brezak
Oni su stvorili Mali rječnik! / Snimio Miljenko Brezak

U rječniku su sabrane brojne riječi mjesnih govora stubičkoga kraja. Osim toga, autori su prepoznali još nešto vrlo važno – potrebu da se rječnik obrne, tako da u knjizi, osim stubičko-standardnohrvatskoga rječnika, imamo i obrnuti, standardnohrvatsko-stubički. To je dio koji mnogim drugim dijalektnim rječnicima nedostaje. Kao sjajan dodatak drugom izdanju napravljene su snimke riječi (natuknica) iz ovoga rječnika. To je izvrstan način korištenja mogućnosti suvremene tehnologije. Djeca su, zajedno s gđom Pelko, svojom mentoricom, snimila riječi zavičajnoga govora i pohranila ih na internet. Zainteresirani čitatelj i slušatelj može ih na odgovarajućem mjestu na internetu pronaći i jednu po jednu poslušati.

Upravo slušanje izgovorenih riječi, osobito kod onih primjera u kojima se čuju posebni glasovi mjesnih govora, glasovi koji se razlikuju od glasova književnoga jezika, slušatelju omogućuje dobivanje prave zvučne slike obrađenih riječi. Tu čujemo i još jedno vrlo važno obilježje domaćih riječi: izvorni naglasak. Mogućnost da preslušamo rječničke natuknice osigurava nam da dođemo (pod time mislim i na zainteresirane ljubitelje i amatere, ali i na stručnjake i znanstvenike) do onih podataka kojih u tiskanom izdanju rječnika nema (i ne može ih biti jer bi to bilo prezahtjevno za djecu), kao što su oznake naglasaka i posebnih glasova (npr. ). Ti podatci označeni u samom tekstu mogli bi se očekivati u većem, dijalektološki nadziranom rječniku. Voljela bih zato dodati, za većim rječnikom stubičkoga kraja – rječnikom koji bi imao i naglaske, i posebne znakove za izgovor i, na primjer, rečenične primjere svake natuknice – velika je potreba i nadam se da će se u ovoj poticajnoj sredini i za takvo djelo naći snage. Kao dijalektolog usredno vas potičem i na taj korak.

S predstavljanja: Anica Celinić i Božica Brkan / Snimio Miljenko Brezak
S predstavljanja: Anica Celinić i Božica Brkan / Snimio Miljenko Brezak

Na kraju, još bih spomenula neke dijalektološke pojmove i termine (jer, pišući rječnik, našli ste se na području znanstvene discipline koja se zove dijalektologija i koja proučava i bilježi mjesne, zavičajne govore), pojmove koji bi mogli biti od koristi i olakšati stavljanje ovoga djela i obrađenih govora u kontekst. Prvi je pojam mjesnoga govora. Kada govorimo o govoru jednoga mjesta, govoru po kojem se stanovnici toga mjesta razlikuju od svih okolnih govora u okolnim mjestima, upotrijebit ćemo termin mjesni govor: mjesni govor Gornje Stubice, Donje Stubice, mjesni govor Oroslavja, mjesni govor Svetoga Mateja, mjesni govor Šagudovca… Budući da se svaki od tih govora pomalo razlikuje jedan od drugoga, reći ćemo da su to različitimjesni govori. Istovremeno, budući da ti govori imaju i dosta zajedničkih osobina, možemo ih sve svrstati u skupinu govora(npr. stubička skupina govora). Govori se te skupine po određenim zajedničkim osobinama razlikuju od govora okolnih skupina (npr. od zlatarske skupine govora, ili od zabočke i sl.). Više skupina govora po nekim se zajedničkim crtama svrstava u jedan dijalekt. Podjele na dijalekte su različite pa tako možemo reći da se stubički govor, prema dijalektologu Stjepanu Ivšiću, svrstava u zagorsko- međimurski dijalekt, a prema dijalektologu Miji Lončariću u središnjozagorski dijalekt. Dalje, taj se dijalekt, zajedno s okolnima, svrstava u još višu jedinicu, u narječje(središnjozagorski dijalekt pripada kajkavskom narječju, a imamo i čakavsko i štokavsko), a narječja čine jezik,hrvatski jezik. Prolazeći kroz taj niz, zaključujemo: govori stubičkoga kraja, svaki posebno, mjesni su govori hrvatskoga jezika i svaki od njih predstavlja dio njegova živoga, organskoga tkiva.

Rekla sam na prije, govor se ne može spremiti u škrinju. Jedini način da ga zabilježimo – za sadašnjost i za budućnost – jest da ga zapišemo u knjigu. Knjiga je ta škrinjica, shramba – nekada su rekli – u kojoj pomno pohranjujemo ono što nam je najvrednije.Veselim se, zahvaljujem i, svima koji su je napisali i oblikovali (npr. i ilustratorima!), čestitam što ovu škrinjicu možemo držati u ruci! Dodala bih samo da, da bi govor živio, njime se mora govoriti. Dakle, govorite, upotrebljavajte svoj mjesni govor, onaj neizmijenjeni, iskonski, govor vaših mamica i babica, sa svim njegovim izvornim glasovima i naglascima, oblicima i riječima! Govorite ga! Znamo gdje su mjesta za izražavanje na književnom jeziku, ali izvan tih mjesta ostaje mnogo prostora za domaću, materinsku riječ. Oni uopće nisu u koliziji. Onaj tko je naučio upotrebljavati i poštovati vlastiti domaći govor, znat će na isti način poštovati, i s veseljem prihvaćati, i svaki drugi mjesni govor, od bednjanskoga do mljetskoga, od iločkoga do prezidanskoga, i to ne kao nešto čemu se treba čuditi ili, ne daj Bože, podsmjehnuti, nego kao sastavni dio hrvatskoga i slavenskoga jezičnoga tkiva. Dijalektna raznolikost jedno je od bitnih obilježja hrvatskoga jezičnoga i nacionalnoga identiteta.I ova nam knjiga to pokazuje, zajedno sa svojim autorima – malima i velikima.

20181105

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/mali-skolski-prerasta-u-ozbiljan-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickog-kraja-umjesto-kave-31-listopada-2018/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-9-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja-2/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-8-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja/

https://www.facebook.com/bozica.brkan?fref=nf&pnref=story

https://www.facebook.com/pou.donjastubica.1?pnref=story

https://www.facebook.com/sanja.vacek/posts/10211851629222809?pnref=story

https://www.bozicabrkan.com/tekst-kao-zavicajnica-bozice-brkan-objavljen-u-hrvatskom-slovu/ 

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-kolovoza-2016-hrvatski-jezik-nismo-zastitili-ni-od-hrvatskoga-premijera/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-sijecnja-2017-ljerkin-kanat-bozicin-kesnokric/ 

http://www.bozicabrkan.com/i-svoj-i-zajednicki-dobar-osjecaj-umjesto-kave-23-listopada-2018/

Susret crvene i bijele Moslavine, književne – Umjesto kave 4. studenoga 2018.

U prilog oživljavanja kulturnog identiteta Moslavčana i Moslavine, regije rijetko podijeljene između triju županija i triju biskupija, a u povodu Mjeseca hrvatske knjige, Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkom domu u Kloštru Ivaniću u subotu, 3. studenoga 2018. organizirala je susret ljudi od pera nazvan prema opisu i definiciji etnologinje Slavice Moslavac Crvena i bijela Moslavina.

Sudionici ljudi od pera i organizatori / Fotografija Miljenko Brezak
Sudionici ljudi od pera i organizatori / Fotografija Miljenko Brezak
Večer posvećena lijepoj riječi u povodu Mjeseca hrvatske knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Večer posvećena lijepoj riječi u povodu Mjeseca hrvatske knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Pred za temu i mjesto brojnom publikom svoje su tekstove govorili autori podrijetlom ili življenjem Moslavčani. Uvodno je o temi govorio predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, a zatim se predstavili Božica Brkan iz Zagreba, Dragutin Pasarić iz Kutine, Đurđa Vukelić-Rožić iz Ivanić Grada, Anica Vukić iz Kutine, Ante Juretić iz Kutine, Ankica Pribanić iz Kloštra Ivanića, Krunoslav Božić, Štefica Vanjek, Katarina Brkić iz Kutine i drugi. Večeri su glas dale Angeline, a crveno-bijelu moslavačku scenografiju ručnici izzbirke Stjepana Đurića iz Mostara.

Motiv s ručnika: pevčeki u crvenom pismu na bijelom lanu / Fotografija Miljenko Brezak
Motiv s ručnika: pevčeki u crvenom pismu na bijelom lanu / Fotografija Miljenko Brezak

Valja poželjeti kako će ovakvi susreti biti upriličeni i u drugim moslavačkim mjestima i s drugim autorima od pera, od Čazme do Garešnice i Bereka te Kutine te da će postati tradicionalni. Već prošle godine Kloštranci su upriličili nešto skromniji prvi takav susret – Moslavina u srcu

I Angeline prigodno u nošnjama u crvenom i bijelom / Fotografija Miljenko Brezak
I Angeline prigodno u nošnjama u crvenom i bijelom / Fotografija Miljenko Brezak

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-5-sijecnja-2017-dvije-klostranske-knjige/
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-travnja-2017-etnografska-mapa-u-cast-zavicaju-i-tradiciji/
http://www.bozicabrkan.com/nagrada-za-putopis-u-loboru/
http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/hrvatski-knjizevni-putopis-u-loboru

Strahimir Primorac u Forumu o zbirkama priča „Umrežena“ i „Život večni“

Forum, mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u broju 7.-9. srpanj – rujan 2018. (glavni i odgovorni urednik Krešimir Nemec, uredništvo Mladen Machiedo i Miro Gavran) u Književnoj kronici, uz drugo, na stranicama od 966. do 977. objavljuje i vrlo opsežan i studiozan članak Strahimira Primorca „Samoća umreženih, zatvorenost ruralnih“ (Božica Brkan, Umrežena: knjiga kratkih priča; Život večni; knjiga kajkavskih priča; Acumen, Zagreb, 2017.).

Forum, broj 7.-9. srpanj – rujan 2018., 966. i 967. stranica

Link:

http://www.bozicabrkan.com/strahimir-primorac-samoca-umrezenih-zatvorenost-ruralnih/

Strahimir Primorac: Samoća umreženih, zatvorenost ruralnih

Prenosimo uz autorovo dopuštenje: Forum, mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u broju 7.-9. srpanj – rujan 2018

KNJIŽEVNA KRONIKA

Strahimir Primorac

SAMOĆA UMREŽENIH, ZATVORENOST RURALNIH

Božica Brkan, Umrežena : knjiga kratkih priča; Život večni : knjiga kajkavskih priča; Acumen, Zagreb, 2017.

Proznom dijelu svoga literarnog opusa – romanima Lift ili politička melodrama (1993), Rez : Leica – roman u 36 slika (2012) i Ledína (2014) – književnica i novinarka Božica Brkan (1955) dodala je dvije zbirke kratkih priča koje je istodobno tiskala u svojoj maloj izdavačkoj kući „Acumen“. Riječ je o knjigama Umrežena, u koju je uvrstila dvadeset tri priče na štokavskom standardu, i Život večni, koja sadrži dvadeset dvije kajkavske priče.

Čitatelja koji se tek sad susreće sa stvaralaštvom ove prozaistice i pjesnikinje može iznenaditi njezina u nas neuobičajena brižljivost i pedantnost kad je riječ o informacijama vezanim uz priče uvrštene u ove knjige. Ona se doista silno trudi da ih čitatelju što više približi, da prikaže njihovu povijest nakon što su se otisnule u samostalan život. Izuzimajući, naravno, priče koje se ovdje pojavljuju prvi put (a takvih je u Umreženoj otprilike trećina, u Životu večnom nešto malo manje), ona donosi podatke o prvotiscima uvrštenih tekstova, o njihovim kasnijim, ponovnim objavama, pa i o varijacijama pojedinih priča uklopljenih potom u veće cjeline (čak je pet priča iz kajkavske zbirke ugrađeno, u nekoj varijaciji, u roman Ledína!). Autorica navodi i nagrade koje je dobila za pojedine priče i obrazloženja tih nagrada, a ne može se zaobići ni činjenica da u zbirci Život večni nakon svake priče donosi štokavsko tumačenje manje poznatih kajkavskih riječi.

Podaci koje autorica navodi upućuju na zaključak da je većinu štokavskih priča objavila u knjigama i zbornicima, najviše u godišnjacima „Broda knjižare“ 20 + 1 najbolja priča te u Večernjem listu; kajkavske priče udomili su uglavnom časopisi Kaj i Moslavačko zrcalo, a neke su izišle u Republici, Kolu i Hrvatskom slovu. Ima i priča koje su se najprije pojavile na internetu. U autobiografskoj bilješci (identičnoj u objema knjigama), Brkan za svoje kratke priče kaže da su „najčešće bile namjenske“, „po narudžbi“, makar i vlastitoj – tek toliko da se okuša i vidi može li odgovoriti izazovu tržišta, ali i ozbiljnijih literarnih natječaja. Spominje iskustvo s različitim žanrovskim pričama pisanim za dnevne novine – koje ćemo, iz razumljivih razloga, preskočiti; ali, u stanovitom smislu namjenske su i „prave književne [priče] za natječaje omeđene temom (emigranti/gastarbajteri), duljinom, jezikom (kajkavske), stilom (satirične)…“ – a to su, ponajviše, upravo ove koje je uvrstila u svoje dvije najnovije knjige.

Potpisujući nova izdanja svojih zbirki priča ne samo kao autorica nego i kao urednica, Brkan je smatrala potrebnim da u objema knjigama – uvodeći čitatelje u vlastito pripovijedanje – objavi (identičan) predgovor: Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči („pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem“). Ali su zato njezinu uredničku koncepciju zaokružila dva pogovora različitih autora – Što ti je vrijeme, što su ti tjedni… Miroslava Mićanovića za Umreženu, a za Život večni obuhvatni esej Zvonka Kovača Kajkavske ženske priče Božice Brkan. U svom predgovoru autorica ističe da su priče „po mnogo čemu različite“ (ne samo po jeziku) iako dolaze „iz istog pera“. Tako za tekstove u zbirci Umrežena kaže da ih doživljava „samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad.“

Štokavskoj zbirci naslov je dala priča „Umrežena“, za koju se, s puno argumenata, može reći da je ne samo među autoričinim najuspjelijim radovima (pa se stoga i našla na prvome mjestu u knjizi) nego i da simbolički reprezentira njezine kratke priče sabrane u ovoj knjizi. U središtu je tog teksta problem komuniciranja danas, koji se u svakodnevnom životu mlade žene, protagonistice priče, pojavljuje na različitim razinama: obiteljskoj, poslovnoj, društvenoj. Glavna junakinja, koju gotovo nitko ne zove pravim imenom Katica, nego CyberCat zbog njezine opčinjenosti suvremenom informatičkom tehnologijom i umreženosti u virtualni svijet (stilski impresivno dočaran namjernim gomilanjem – gotovo do groteske – engleskih naziva tih naprava i umjetnog svijeta koji one oblikuju), svoju svakodnevicu doživljava kao neku vrstu neprekidne komunikacije. U obitelji, doduše, uglavnom neuspjele – starija sestra, za razliku od nje „normalna, udana i dakako plodna“, posprdno je naziva kiborgom, a majka na njezino uporno tumačenje kako je moderna komunikacija danas silno važna, bijesno pita s kim to ona komunicira, „Gdje ti je tu život i kakav to život?“. Na poslu gdje kao community menadžerica vodi društvene mreže za klijente, „radi i kad ne radi“, otkidajući za poslodavca od svog slobodnog vremena, kući se vraća kasno predvečer ili navečer pa odrađuje tezge da pokrije minuse na karticama, održava brojne internetske profile i „harači po Fejsu i Netlogu“, preslušava telefonsku sekretaricu i pregledava e-poštu, šalje SMS-ove i priprema se za idući, jednako dinamičan i iscrpljujući radni dan. Autorica priču efektno poentira potirući jednom običnom djevojčinom suzom u dubini noći, u vrijeme kad se napokon skinula s aparata, ostajući off-line, njezino naivno oduševljenje modernom komunikacijom:

Skine napokon slušalice i uši joj obuhvate noćni zvukovi. Kao da i nije noć. Oko svog je mogla prepoznati noćne aktivnosti susjednih staništa. Ali napokon je bila isključena. Off-line.

Tako se valjda osjeća čovjek kada ga isključe s aparata koji ga održavaju na životu umjesto njega dišući i otkucavajući, srcem ili što li već ima, pomisli.

Bila je posve prazna.

Bila je posve sama.

Namjesti anatomski jastuk. Tako ukomirana mogla bi biti i posve mrtva da joj niz očnu boru – iako je to bila bora smijeha, na avataru na svojim profilima obrisala ju je, i ako se to zapravo i nije vidjelo, kao što si je malo produljila trepavice – pa dalje niz obraz nije otjecala suza. Ne virtualna.

– Nisam nakapala oči – pomisli. – K vragu, sutra će me opet peći…

O bespućima i zagonetkama virtualnog svijeta koji nas sve više usisava u privid društvenosti, a zapravo nas usamljuje i otuđuje od vlastite prirode, govori i priča „Post s onoga svijeta“ (aluzija na Eru s onoga svijeta). U priči „Bijela soba“ također se pripovijeda o tehnološkom napretku, ali se naglasak pomiče na socijalne i psihološke posljedice modernizacije. Novi vlasnik, stranac, vrhunski je modernizirao tvornicu suhomesnatih proizvoda u našem provincijskom gradiću uvevši u proizvodni proces robote koji zamjenjuju cijelu smjenu radnica. To je podrazumijevalo masovno otpuštanje, a da bi gazda ostvario što veći profit, u selektiranju radne snage prednost su trebale dobiti kandidatkinje koje su mogle obećati da određeno vrijeme neće zatrudnjeti. Eva, glavna junakinja ove priče, prošla je tu selekciju, a radeći u novim uvjetima, osjeća se sve usamljenije i otuđenije. Na razmeđu je mladosti i zrelosti i počinje se sa strahom pitati ulazi li njezin brak u postotak neplodnih. No upravo su joj stigli rezultati, potvrda da je trudna, i to je ispunjava zadovoljstvom.

U sličnoj se situaciji našla protagonistica priče „Prezentacija“, ali ona reagira sasvim drukčije. U svojoj firmi ambiciozna Klara uspela se visoko na menadžerskoj ljestvici, ali je do tog položaja stigla uz puno više truda i vremena nego njezini muški kolege. Spremna je za karijeru žrtvovati mnogo toga – pa i prekinuti trudnoću, možda razvrgnuti brak. Preuzimajući sadašnji posao, ona je potpisala i tajnu klauzulu da pet godina neće na rodiljski, a šef joj iznenada otkriva da bi ona trebala preuzeti vođenje velikog projekta firme u Šangaju. Klara je istodobno doznala da je zatrudnjela, ali ona ne dvoji ni časa: karijera joj je na prvome mjestu – za trudnoću muž ne mora znati, s djetetom mogu i pričekati: „Ako pažljivo sve isplanira. Ako još budu zajedno.“ Različitim aspektima muško-ženskih odnosa autorica inače posvećuje nekoliko priča – „Vrata“, „Stabla“, „Ljubavna arka“, „Kolekcija“ – hvatajući u njima presudne trenutke u intimnoj vezi, emocionalne potrese s dalekosežnim posljedicama.

Okvir priče „Timbilding“ stvorilo je naše tranzicijsko vrijeme, kad se željelo što prije uhvatiti korak s kapitalističkim svijetom te su se, često nekritički i neprimjereno našim prilikama, preuzimala neka strana iskustva. Jedna od tih novotarija bio je i team building, posebna vrsta programa kojima se poboljšava poslovna komunikacija i poslovno obrazovanje u radnoj sredini, sa svrhom da se poveća produktivnost i uspješnost tvrtke. Ironijski efekt i apsurdne situacije u priči spisateljica postiže suprotstavljajući, s jedne strane, načelnu ozbiljnost ciljeva team buildinga (jačanje komunikacije između zaposlenika, kreativno rješavanje problema, razvijanje zajednice – tima, razvijanje međusobne tolerancije i samokritike…) i glamuroznost koju je svojim odabranim zaposlenicima osigurala firma (skupi smještaj u otočnom hotelu i unajmljene jedrilice na kojima se vježba jačanje komunikacije i zajedništva), a s druge strane različite karaktere i mrežu već davno ili svježe formiranih odnosa među zaposlenicima – zavisti, mržnje, ambicije, jednokratnih ili dugotrajnih seksualnih veza, a na koncu i spoznaje da firma uopće ne posluje uspješno, nego da je u velikim problemima i da šef potajno priprema odstupnicu.

U više svojih štokavskih priča Božica Brkan govori o tamnim stranama utjecaja moderne tehnologije na život pojedinca i međuljudske odnose, o neprestanoj proizvodnji osjećaja duboke alijenacije. Također, nekad eksplicitnije nekad u podtekstu, u njezinim pričama vidljiva je i socijalna osjetljivost koja registrira nove oblike različitih nepravdi i pritisaka poslodavaca na zaposlenike, osobito kad je riječ o ženama, što ih dovodi na rub fizičke i psihičke iscrpljenosti i frustriranosti.

Forum

Napomenuo sam već da je Brkan u knjizi kajkavskih priča Život večni uz svaki tekst protumačila dio riječi za koje je smatrala da su štokavcu manje poznate i da bi mogle biti stanovita zapreka u razumijevanju i doživljavanju njezine proze. Tome bih sada dodao da bi čitatelju koji nije često u kontaktu s kajkavskim odlično poslužio i Moj kajkavsko-kekavski rečnik što ga je autorica objavila u svojoj reprezentativnoj Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012), „svojevrsnoj kajkavskoj bilanci“. U tom je rječniku naime obuhvaćen leksički fond kojim se autorica služila u svojoj poeziji i prozi, a zacijelo pokriva i šire polje. Za taj svoj leksikografski prilog tvrdi da je najveći moslavački kajkavski rječnik do sada, s više od šest tisuća riječi, a da je većinu riječi uvrštenih u Rečnik usvojila u obitelji, u svom rodnom moslavačkom selu Okešincu kod Križa. Svjesna je da je još neusustavljen i nedovršen te napominje da ga je pisala „ne pokušavajući biti znanstvenicom (…), nego više kao pjesmu ili pripovijetku, intuitivno“.

Ovakav autoričin doživljaj materinskog jezika sugerira njezinu donekle ambivalentnu poziciju. S jedne strane svijest o tome da je taj njezin samosvojni i još neistraženi kekavski kajkavski pred nestajanjem kao i mnogi mali jezici diljem svijeta, što kod nje rađa potrebu da, koliko joj vrijeme i sposobnosti dopuštaju, učini sve da spasi što se još spasiti može pred tim galopirajućim kanceroznim procesom. A istodobno, ona od tog izumirućeg jezika traži i mnogo više od pukog bilježenja riječi: „Ne želim biti čuvarica jezika nego na njemu naći sugovornike, stvoriti svoj umjetnički svijet u kojem će mnogi naći svoju mjeru, prepoznati se. A za to nisu više dovoljne samo stare riječi i njihova uobičajena značenja. Ni tek uobičajene molske teme kajkavske, običajno u sroku.“ Tako se u njezinoj umjetničkoj praksi na kajkavskom susreće nekoliko jezičnih iskustava, lokalnih i širih. Kaže da piše „i starim graničarskim kekavskim svog oca“, i „svojim materinskim kekavskim sa sredine prošloga stoljeća“, i „modernim kajkavskim, ne purgerskim žargonima Zagreba“.

Za kajkavsku knjigu Život večni autorica kaže da je od štokavske „tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sam sebi, biti sam kej v grobu.“

Snažan, ali još neracionaliziran osjećaj da su joj štokavske i kajkavske priče izrazito različite spisateljica je konstatirala u već spominjanoj Kajkavskoj čitanci. Uvodeći čitatelja u kratki izbor svojih kajkavskih priča, ona tamo govori o poticajima koji su te priče iznjedrili i o tome na koji su način građene. Kajkavske priče su, kaže, nastale iz potrebe da prepriča mala međusobna ženska ispovijedanja u krugu svojih poznatih, bliskih, najintimnijih, krugu koji joj se čini gotovo haremski zatvorenim, ponekad sasvim odvojenim od muškoga. „Neobjašnjivo mi je, nisam dosad o tome dospjela razmišljati, ali čini mi se da se moje kekavske priče – temom, stajalištem, stilom… – bitno razlikuju od štokavskih. Kao da ih pišu dva autora. Priče su to koje sam stvarno čula, koje sam djelomice čula pa ih nadoštukavala, spajala ih poput pačvorka. Ima tu i fikcije i nefikcije. Zanimljivo je kako se mogući akteri i ne prepoznaju, a kako se neki čiju priču nisam ni znala prepoznaju u – tuđoj priči. Ali koje je čije? (…) Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom?“ (Ovdje se naša spisateljica približava temi kojom se prije gotovo stotinu godina bavio ruski avangardni pisac Boris Piljnjak u svojoj kratkoj prozi „Priča o tome kako nastaju priče“.)

Prvi dio zbirke Život večni, otprilike trećinu knjige, zauzima nekoliko uglavnom ranih autoričinih priča različite tematike. Među njima osobito se ističu prve dvije – „Sovica“ i „V šumu po drva“ – obje s temom odnosa prema životinjama i visokim emotivnim nabojem, ispričane u prvom licu, kao ispovijesti u kojima je njihovim junakinjama najvažnije da im u potpunosti vjeruju oni kojima se obraćaju. „Bilo je baš tak. Nemam kej lagati“, započinje mlada nevjesta svoju priču o potresu u seoskoj kući što ga je izazvala njezina mačka Sovica skočivši k njoj na klupicu za vrijeme objeda. Ali u kući u kojoj se još živi patrijarhalno i na zadružni način nije samo mačka nepoželjna i progonjena; osjećaj obespravljenosti, izoliranosti i ostavljenosti, čak i od muža, duboko proživljava ponižena mlada žena, praveći se da spava pokraj muža, „a vu sebe sem se plakala i plakala. Noč je bila tak crna kej moja Sovica, skoro kej mene v duše (…)“. U drugoj priči naratorica iznosi sjećanje na dramatičan događaj iz ranog djetinjstva, kad ju je otac kao petogodišnjakinju poveo u šumu da prikupe drva i da mladog konja nauče vući kola s teretom. Djevojčica, koja je bila jako privržena životinji, proživjela je tada dvostruki šok: bila je uspaničena očevom okrutnošću s kojom je bičevao i udarao konjića koji je s kolima zapeo u blatnoj jami, i tako ga usmrtio, a poslije kad su se vratili kući zapanjeno je slušala njegove laži kako se konj preplašio, otrgnuo mu se i pobjegao. „Nigdar nikomu to nes povedala. Tak je bilo, ne zdigla se z ovoga mesta.“

Priča „Kak se Mijek zestal z onem svetom“ posvjedočuje autoričin smisao za komiku i satiru, a crnohumorna priča „Kak su barjak kupuvali“ govori o tome kako nakon seoske političke raspre u krčmi fizički slabiji (ili malobrojniji) i danas obično završavaju s krvavom glavom u jarku. Inače u pojedinim pričama Božice Brkan, osobito štokavskim, čitatelj može uočiti detalje koji sugeriraju da autorica ima osjećaj za smiješno u različitim varijantama – humor, satira, groteska, karikatura, ironija („Nedjeljno dijete“, „Kolekcija“, „Pevček“, „Svojih tijela gospodari“, „Torte od malina“, „Od zlijevke brend“). U prvom dijelu zbirke Život večni ima i jedna priča koja okvirno pripada vremenu i temi Domovinskog rata (i u štokavskoj zbirci tek je jedna ratna: „Susret s Viktorijom“). Pripovjedač/protagonist, pošteni branitel dragovolec, vidi kako se oko njega događaju ružne stvari: dok oni brane zemlju, pojedinci beskrupulozno koriste ratni kaos i bogate se. Malu moralnu satisfakciju nalazi u činjenici da su neki od takvih ipak završili u zatvoru: „Bog je valda, ak ga i je, tak naredil svoj račun. Nemreš svoju sreču na tudže nesreče kej ni hižu na tudže hiže zezidati.“

Petnaestak preostalih priča ili približno dvije trećine zbirke Život večni na različite načine povezuje motiv groba (groblja) / smrti, a govore uvijek o nekoj dramatičnoj ili tragičnoj individualnoj ili kolektivnoj situaciji. U Rječniku simbola J. Chevaliera i A. Gheerbranta kaže se za grob, bio on skromna humka ili da se uzdiže nebu kao piramida, da podsjeća na simbolizam gore; gora je pak „susret neba i zemlje, boravište bogova i cilj ljudskog uspeća“. Dodaje se još da je „svaki grob skromna kopija svetih gora, spremišta života. On potvrđuje vječnost života u njegovu preobražavanju.“ U istom rječniku, u natuknici o smrti kaže se da smrt označuje „apsolutni svršetak nečega pozitivnog i živog“, a kao simbol „smrt je prolazni i uništavajući aspekt postojanja“ i „označuje ono što iščezava u neizbježnom razvoju stvarî“. Napominje se da su mistici, a potvrđuju to i liječnici i psiholozi, zamijetili da „u svakom čovjeku, na svim razinama postojanja, supostoje smrt i život, to jest napetost između oprečnih sila. Smrt na jednoj razini možda je preduvjet višeg života na nekoj drugoj razini.“ Napominje se, također, i da „pravo na odlučivanje o životu i, povezano s tim, pravo na odlučivanje o smrti pripadaju bogovima“.

U priči „Perut“ Pepec je dvostruki gubitnik: najprije mu je umrla mlada žena netom nakon poroda, a onda je grom pogodio kćer, ni godinu stariju nego što joj je bila mater kad je umrla. Bio je silno srdit na Boga što mu ih je obje uzeo, a njega ostavio samoga. I stalno postavljao pitanja, razumljiva i jednostavna, na koja odgovori nisu stizali:

Ali, mislil si je Pepa, tak sam ze sobu, kej ne vekši gre najprvo takvu mladu ženu od muža i deteta si zeti? A i kej ne još vekši gre tak mladu curu si zeti? Kej su one Bogu krive? Kej je on Bogu kriv? Se je gruntal i gruntal i niš ne zgruntal. Pak si je mislil: kej ne Bogu do toga da neko nekoga ima rad? A morti mu ne do toga da tak neko nekoga ima rad da bi se najrajše žnem zamenil, onu doma za onu večnu postel?

Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela, a Pepec je donašal lepo belo cvetje, palil bele sveče.

Strahimir Primorac / Fotografija Miljenko Brezak

Opasnu, vječnu igru ljubavi i smrti, bliske susrete Erosa i Tanatosa, Božica Brkan rado koristi u svojim kajkavskim pričama, često u neobičnim varijacijama ljubavnog trokuta. Tako u „Karminama“ pripovijeda o čovjeku čija se žena otrovala jer više nije mogla trpjeti njegove silne nevjere. No ubrzo se otkrilo da je pravi povod samoubojstvu bilo to što je muža zatekla u krevetu sa svojom mlađom sestrom, a selom su širila priča s grubim, ciničnim detaljima. Pričalo se kako je ženi rekao da on iz svoje kože ne može jer je takav muškarac da ga žele i ona i njezina mlađa sestra, da sve ionako ostaje u kući. Da „u kvar“ nije otišao daleko. Kad ga je srce izdalo, zakopali su ga u grob uz ženu, a potom su i njezinu sestru k njima „prikopali“. Njegov otac, koji ga je kudio zbog ponašanja i koji je kad bi popio stalno kleo kako su mu sirotu snahu umorili u postelji, dao im je podignuti spomenik, ali u taj grob s njima nije želio biti pokopan. „Zanavek je dugo vremena, je govoril“. U priči „Dve na grobu“, starija Kata uhvati mlađu imenjakinju kako uređuje grob njezina muža, i nakon oštrog verbalnog i fizičkog sukoba počnu razgovarati. Dvije žene sasvim su različito doživjele istog muškarca. Mlađa je bila zaljubljena, željela je dijete s njim iako je bila udata, bilo joj je žao što ona neće u grobu vječno ležati uz njega. Starijoj Kati stvari su izgledale sasvim drukčije: muž joj je bio „veliki kurviš“, ljubav je značila

zajnega delati, zajnega trpeti, dom mu obdržavati? Se na vrpe na svoje pleča držati i vleči na vrpu. Ne to samo načekavati ga, greti mu postel, i lepo ga grliti…Ne, ne. (…)

Jesem se ja krej nega nekej naležala i v plafon nagledela i kej mi se to znači, tulke leta? Gda merneš, sejeno ti je de ležiš. I z kem. Misliš da bu me v grobu grlil i kušuval? (…)

Sem sama kak i ti. Odnavek. I gda je on sedel krej mene, bogzna de je bil.

Ovoj bismo skupini priča mogli pribrojiti još „Pax aeternum“ i osobito zanimljivu „Čača“. U potonjoj priči starija žena na groblju otkriva mlađoj, nakon tridesetak godina, da joj je otac njezin muž koji je godinama tajno ljubovao s njezinom majkom. Iznenađenje, apsurdnost i dijaboličnost situacije mlađa žena nadvladava sjećanjem na čarobno djetinjstvo za koje je zaslužan njezin nominalni otac. Priča „V niovomu grobu“ interesantna je zbog neobične perspektive naratora (pripovijeda iz groba) koji iznosi svoje mišljenje o ležanju u „pogrešnu“ grobu i „miješanju kostiju“.

Kad sam pristupao ovim dvjema knjigama priča Božice Brkan, kao rođenom štokavcu činilo mi se da neće biti puno dvojbi o krajnjem ishodu. Ali na kraju sam i sam ostao iznenađen: premda je tematika Umrežene modernija a jezik bliži, priče iz Života večnog, koliko god bile tradicionalnije i nekako sirotije bez ove današnje buke i glamura, u cjelini mi se čine životnije i uvjerljivije.