Panonsko mi more šumi u stihovima – Umjesto kave 2. prosinca 2022.

Da sam Panonka, podrazumijeva se, jer od malih sam se nogu igrala u moslavačkom blatu, redovito dobivala svrab brčkajući se u jamama jokešinskog Čreta i kajucala se po njemu kad bi se zamrzao, pisala verse o velikim vodama preostalima od Panonskoga mora. Ali ozbiljno sam taj dio svoga identiteta, i to umjetničkoga, posvijestila pripremajući se za Hrvatsku književnu Panoniju V. u Budimpešti, 24. i 25. studenoga 2022., ne mogavši odabrati što bih čitala na književnoj večeri. Nešto od proze iz romana Ledina ili zbirke priča Život večni ili od poezija iz Vetrenice, obiteljske arheologije, Pevcova koraka ili kajkavskog osebuška za EU, Kajkavske čitanke Božice Brkan, Nemoj mi to govoriti ili čak one tik pred objavom, Breberike?

Dio sudionika Hrvatske književne Panonije V. na obali Dunava / Foto Miljenko Brezak
Dio sudionika s hrvatskim veleposlanikom u Mađarskoj dr. sc. Mladenom Andrlićem / Foto Miljenko Brezak

Čitala sam pjesme doveka i gda si ležem na zemlu. Ispalo je pozitivnom diskriminacijom svakako kajkavsko/kekavsko, kako god okrenuli, oslonjeno na vlastiti krležijanski kal. Počašćeni i dolaskom veleposlanika RH dr. Mladena Andrlića (kojega s radošću i prijateljski susrećem raznim zanimljivim prigodama svakih nekoliko već tridesetak godina od Madrida dalje!), u Croatici nonproft kft., koja okuplja Hrvate u Mađarskoj, svoje tekstove u programu Književna riječ hrvatsko-panonska čitalo nas je desetak hrvatskih književnika i književnica različitih poetika te dobi iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, Srbije te Bosne i Hercegovine: Darko Baštovanović (Subotica), Josipa Dević (Subotica), Božica Brkan (Zagreb), Brankica Bošnjak (Bizovac), Paula Ćaćić (Županja), Ivana Ćurić (Tomislavgrad), Robert Hajszan (Pinkovac, austrijsko Gradišće), Marija Huljev (Unde, mađarsko Gradišće), Siniša Matasović (Sisak), Joso Živković (Orašje), Marko Matolić (Orašje), Mirko Ćurić (Đakovo) i Katarina Čeliković (Subotica). Stihovima i prozom riječima, ričima i rečima pokazali su kako doslovce stoljećima uspijevaju preživjeti u često ne baš prijateljskom okruženju.

Božica Brkan čita svoje panonske kajkavske pjesme / Foto Miljenko Brezak
Za sjećanje: književnici poslije nastupa u Croatici / Foto Miljenko Brezak

Okrugli stol Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive

A prije toga vrijednim tiskovinama na okruglome stolu Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive, koji je moderirao pokretač manifestacije i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika te predsjednik DHK-Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić, vrlo su instruktivno i nadahnuto izlagali Timea Šakan Škrlin (Croatica, Budimpešta), Katarina Čeliković (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica) Siniša Matasović (DHK, Ogranak sisačko-moslavački), Krešimir Tabak (Filozofski fakultet Mostar), Robert Hajszan (Panonski institut, Pinkovac).

S okrugloga stola o izdavaštvu / Foto Miljenko Brezak

Timea Šakan Škrlin iz nakladništva mađarskih Hrvata izdvojila je tri nove knjige autora Dr. Dinka Šokčevića, Ernesta Barića i Živka Mandića, te pročitala pismo koje je sudionicima uputio Živko Mandić (1948.), hrvatski znanstvenik i književnik iz Santova (Mađarska). Mladi Krešimir Tabak oslikao je stanje književnosti na području Herceg-bosanske županije, posebice na području Tomislavgrada i Livna, ocijenivši scenu solidno razvijenom, s nizom zapaženih izdanja i autora te čitateljskom publikom, koja u velikoj mjeri čita i posuđuje knjige u lokalnim knjižnicama, a kao najčitanije autore s tog područja izdvojio je Stipu Čuića, Dževada Karahasana, Ivanu Ćurić i Petra Miloša. Robert Hajszan iz austrijskog Pinkovca govorio je o projektu Panonskoga lista, koji izlazi i online i ponovno kao zbirka tiskanih tekstova. Siniša Matasović, predsjednik  Sisačko-moslavačkog ogranka Društva hrvatskih književnika, osvrnuo se na bogat i aktivan književni život toga rubnog dijela panonskog prostora, s više vrijednih manifestacija, knjiga i časopisa (Riječi, Alternator i Kupa) sa pedesetak relevantnih autora. Novoimenovana v.d. ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković istaknula je bogatstvo časopisne i knjižne produkcije vojvođanskih Hrvata, koja brojem naslova, knjiga i autora te pratećih manifestacija pokazuje kako i ta hrvatska zajednica i za odrasle i za djecu ima što ponuditi ukupnoj hrvatskoj kulturi i književnosti.  

Izložba U svijetu panonskih bajki

Veleposlanik Andrlić otvara izložbu ilustracija bajki u društvu domaćina Timee Šakan Škalić i autora Mirka Ćurića / Foto Miljenko Brezak
Katalog izložbe ilustracija

Taj, prvi dio programa održan je u četvrtak, 24. studenoga 2022.u kulturnom i medijskom centru Croatica, a otvorila ga je nova ravnateljica Timea Šakan Škrlin. Veleposlanik dr. sc. Mladen Andrlić otvorio je i prigodnu izložbu U svijetu panonskih bajki, ilustracija za slikovnice Đure Frankovića i Mirka Ćurića (autori i autorice ilustracija: Ivan Antolčić, Andrea Bassi, Katarina Kuric, Gualtiero Mocenni, Simone Mocenni Beck, Patricija Drenjančević, Veronika Sinkó). Mirko Ćurić je istaknuo kako je projekt panonskih slikovnica započeo je Đakovu 2004. objavljivanjem slikovnice Zlatokosa braća i prokleti grad, koju je ilustrirao vinkovački akademski slikar Siniša Simon. Tekst je napisao Mirko Ćurić prema narodnoj bajci, koju je u okolici Đakova zapisala prva hrvatska doktorica etnologije dr. Milena Papratović i objavila kao rad  Narodne pripovijetke iz okolice Ðakova, objavljenog u Zborniku za život i običaje hrvatskog naroda iz 1940. godine (JAZU, knjiga XXXII.). Najveći dio slikovnica koje su potom objavljene su proizvod književne obrade upravo tih pripovitki odnosno bajki, a od 2010. se u projekt uključio Đuro Franković (mađarski Frankovics György, rođen u podravskom Foku 9. veljače 1945., a umro u Pečuhu 9. listopada 2016.), hrvatski publicist, književnik, etnograf, znanstvenik i kulturni djelatnik iz Mađarske, u projekt uvodi vrsnu ilustratoricu Veroniku Sinko, koja ilustrira i njegove knjige objavljene kod uglednih mađarskih nakladnika.

Budimpeštanska ulica u sumrak / Foto Miljenko Brezak

Tamburaši Srednje strukovne škola Antuna Horvata pod vodstvom Darija Kusture izveli su program Milkina kuća na kraju, posvećen Iliji Okrugiću Srijemcu (1827.-1897.) uz 125. godina rođenja. 

Hrvatski pjesnički velikani:Antun Gustav Matoš iJosip Gujaš Đuretin

Samo dio publike u Školskoj knjižnici budimpeštanskoga HOŠIG-a / Foto Miljenko Brezak

U petak, 25. studenoga2022., posljednjega dana tamošnjega Tjedna hrvatske kulture, Hrvatska književna Panonija V. ušla je u budimpeštanski HOŠIG-u (hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom. Održane su kreativne radionice učenika HOŠIG-a i Srednje strukovne škole Gastronomske radionice i kušanje panonskih jela i kolača koje su sami i proizveli, primjerice tjestenine od pira i čokoladnih pralina Sofijina srca.

Književni program nastavljen je u knjižnici HOŠIG-a. Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan istaknula je zadovoljstvo što njihova škola sudjeluje u tim projektima izuzetno važnim za bolje povezivanje s matičnom kulturom. Đakovački srednjoškolci pod mentorstvom profesorice Maje Vonić predstavili su Srednjoeuropsko kulturalno povezivanje – posveta Vjeri Biller (1903.-1940.) i Sofiji Haibel (1763.-1840.).

Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan pozdravlja uoči prezentacije đakovačkih učenika za budimpeštanske maturante / Foto Miljenko Brezak

Programom Hrvatski pjesnički velikani predstavljen je Antun Gustav Matoš uoči 150. rođendana. Prikazan je dokumentarni film Antun Gustav Matoš: Josipu Jurju I. kralju naših svih ideala (u produkciji 6. Matoševih dana, DHK i ZKVH, Osijek/Subotica  2022.), scenarista Mirka Ćurića i redatelja Mihaela Kelbasa.

Na kraju, poslije pretkoronarnih predstavljanja u Zagrebu, Đakovu, Sisku, Pečuhu i Gujaševim rodnim Martincima, tek sada i u Budimpešti je predstavljena izuzetno vrijedna knjiga, kojom se baš ponosim. Mirko Ćurić piše:  

Priređivač Đuro Vidmarović i Božica Brkan u ime izdavača Acumena predstavljaju studiju o najboljemu hrvatskom pjesniku u Mađarskoj Josipu Gujašu-Đuretinu / Foto Miljenko Brezak

„Ipak, posebnu pozornost privukao je zadnji program manifestacije u kojem su Đuro Vidmarović i Božica Brkan predstavili monografiju: Josip Gujaš Đuretin: Mene su ljepote ostavile (Acumen, Zagreb, 2019.), o velikom hrvatskom pjesniku iz Mađarske, koji je bio i dugogodišnji profesor hrvatske škola u kojoj je održan program, iz vremena dok je nosila južnoslavenski naziv. Božica Brkan je ispričala povijest nastanka ove vrijedne knjige, kojom se Acumen kao mali nakladnik ponosi, te je pročitala nekoliko antologijskih pjesama Josipa Gujaša Đuretina, koji je zastupljen u školskim programima hrvatskih škola u Mađarskoj, a njegova su djela obavezna lektira. Đuro Vidmarović je posebno emotivno govorio o svom dugogodišnjem radu na afirmaciji Gujaša Đuretina te sređivanju njihove ostavštine koju je dobio od Đuretinove pokojne supruge. Za svoje djelo je ustvrdio kako je temelj na kojem će počivati potrebna buduća istraživanja autora koji se javio šezdesetih godina 20. stoljeća, ali je ostao nepoznat hrvatskoj kulturnoj javnosti zbog svoje izdvojenosti i ondašnjih političkih odnosa, koji nisu pogodovali boljoj recepciji Gujaševe sjajne poezije, koja korespondira s onim najboljim što se u hrvatskoj pisalo u njegovo vrijeme. Vidmarović je istaknuo kako je monografija najprije namijenjena mađarskim Hrvatima a onda i ukupnoj hrvatskoj kulturi te se ponadao kako će njena recepcija biti u svrhu postavljanja Đuretina na mjesto koje mu u hrvatskoj kulturi s pravom pripada.“

Gosti i domaćini s jestvenim uracima đakovačkih srednjeoškolaca /Foto Miljenko Brezak

Jubilarnu Hrvatsku književnu Panoniju V. pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja RH i Grada Đakova organizirali su Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Croatica iz Budimpešta u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha, budimpeštanskim HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i đačkim domom), Panonskim institutom iz Pinkovca u Austriji i Srednjom strukovnom školom Antuna Horvata iz Đakova.

Razgovor dvoje kolega: Andrija Pavleković intervjuira Božicu Brkan za hrvatski radio u Mađarskoj / Foto Miljenko Brezak

S Youtuba:

Male tajne polja i luga – Umjesto kave 17. studenoga 2022.

Sinoć smo u Kutini predstavili nesvakidašnju knjigu Ante Šestića Male tajne polja i luga (Matica hrvatska – Ogranak Kutina, 2022., uredništvo Matea Paripović i Nikolina Petranović). Kako sam s književnicom za djecu Jasnom Popović Poje bila i recenzenticom, dopustila sam si predložiti da im ova zanimljiva knjiga, koju je sam autor odlično ilustrirao, bude povod da se u cilju kreativnog i članskog pomlađivanja Matice, a i njegovanja stvaranja, čitanja i materinskoga jezika, upuste u novu biblioteku – slikovnica. Naime, idući od pjesme do pjesme i ilustracije do ilustracije moj maleni unuk neprestano je radosno uzvikivao: Ooooooooo!  

Puno predvorje kutinske Tehničke škole publike / Foto Miljenko Brezak
Četvoro promotora: Matea Paripović, Ante Šestić, Božica Brkan i Nikolina Petranović / Foto Miljenko Brezak

Iako je obrazovanjem strojar i u Tehničkoj školi u Kutini nastavnik je strojarske grupe predmeta, Ante Šestić (1965.) napisao je i oslikao čudesnu, drugačiju knjigu prema kojoj bi mogao predavati i prirodu i biologiju, ponajviše o fauni. Nije još djed, kako sam pomislila, jer se takve teme obično čovjeku zaroje u glavi kad dozreli i počne mu se rađati unučad te se sam počne vraćati djetinjstvu, svojim doživljajima i pustolovinama. Ali bi svatko, i malen i odrastao, rado zasjeo u pjesnikovo krilo da zajedno listaju, čitaju i gledaju knjigu o životinjama otkrivajući tko je tko. Uostalom, recenziju sam naslovila: Dobri i zločesti životinjski junaci u Šestićevim stihovima baš šarmantni.

Kao dječak Ante je u zavičaju, u Derventi u Bosni i Hercegovini, volio šetati prirodom, drugovati s njome i sada svoje doživljaje prenosi u verse. Iako to nisu domaće životinje iz stana, kuće i dvorišta poput mačke, psa ili krave…, stihovane, pa konačno i preko ilustracija, prepoznat će ih i oni kojima priroda nije nadohvat ruke, nego im je bliskija primjerice iz knjiga, televizijskih dokumentaraca i crtića. Uostalom, tu i tamo zaigra se i motivima popkulture bliskima i djeci i odraslima, od nogometnih zvijezda (o divljoj svinji u Slavnim nogometašima) i slavnih pjevača koji za veliku lovu sinhroniziraju crtiće (o mišu iz Face iz rupe) do ekologije.

U redu za autogram čekali i gradski čelnici /Foto Miljenko Brezak

Zahvaljujući svome osnovnoškolskom nastavniku, i škola i mali Ante nagrađivani su za literarne radove koje je tada napisao. Kako se zato što je u obitelji bilo njih četvero djece ipak morao odreći studija književnosti u Sarajevu korist praktičnijega strojarstva Slavonskome Brodu, kao da je svoje mladalačke misli i sjećanja racionalno pospremio u vremensku kapsulu i sada ih je ponovno oživio i pretočio na papir, jednako svježe u Odu zavičaju. On jednostavno prenosi svoja radosna viđenja svijeta, a modernom se mladom čitatelju ne udvara ni sada popularnim temama niti jezikom primjerice društvenih mreža. Uz to, ne gnjavi ni pretencioznim stihovima ni rimama nego samo pripovijeda, pjeva, odabrao za temu Frulaša, Svemirca iz duplje, Šumskog bombardera, Vjesnike novoga dana, Leteći kostim, Kradljivice jaja ili Vodenu princezu.  

Posveta recenzentici – Ante Šestić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Kao iskusni pedagog ne odriče se pedagogije te nuka djecu proaktivnosti, da u stihu i ilustraciji prepoznaju – čak i ispišu – o kome pjeva, dajući životinjama karakter, ne skrivajući njihove loše, ali ni ne namećući dobre osobine. Uostalom, za rata je svoje novinske tekstove ilustrirao karikaturama. Moram dodati da piše i aforizme.

Naslovnica autorska riječju i crtežom / Foto Miljenko Brezak

Male tajne polja i luga svojevrsne su dosjetke, pitalice, a ta cjelina sadržava 42 pjesme koje i male i velike tjeraju od otkriju tko su junaci Povratka kralja (u kojem se belji medo), Otkačenih nogometaša, Večernjega koncerta (u kojem Širom bare, u proljeće,/ koncertna sezona kreće./ Ne znaš što se više ori:/ bas, altovi il` tenori). Posve druga su stvar Proljetni tenori ili Nebeski pjevači. Tko je Lutalica, Nesretni klizač, a što je Preobrazba? Ili zašto je u Noćnu avanturu dospio baš jež, a kako je Rudar postao – krt? U toj pjesmi pjeva: Na travnjaku, bliže štali,/ osvanuo vulkan mali./ Vidim baku, nije sretna./ Kao da nam prijeti Etna. Zaredaju onda Leteći debeljko, Slavna Lijenčina, Siroče u žitu, Kradljivica,Poljska kraljica, Plašljivi junak (dakako: zeko!), Vesela Skakačica (dakako: vjeverica!), Noćni lovac dakako: sova!), Radnice (dakako: pčele!)…        

Lisac na svojoj duplerici / Presnimljeno iz knjige
Lisac iz pjesme i iz pjesnikova pera / Presnimljeno iz knjige

Ali vam ostaje otkrivati koga je smjestio u Poljski vlak, Pratioce oluja, Facu iz rupe, Pernati tornado, koga je i zašto krstio Oračima. Božja ovčica podsjetit će vas na ljupke dvostihe iz djetinjstva, pa i na poučne basne primjerice Ezopa, koji se i sam našao opjevan:  A kako se zna dočepat/ zalogaja slasna,/ slikovito opisuje/ Ezopova basna.(Crni pljačkaš)  

Divlja svinja kao slavni nogometaš / Presnimljeno iz knjige

Zasladio je Ante Šestić knjigu i drugom cjelinom – Haiku odgonetkama. Sa također 42 minijature sa po tri-pet-tri slogova i temama koje ćemo poput ponavljalica prepoznati iz prvog dijela. Katkad i opore životne istine, primjerice zatvaranje nekog prehrambenog lanca, opisuje blisko, životno, zanimljivo prenoseći vlastito iskustvo. 6. Sito šuška jež./Nestali su puževi/ kraj šumskog puta. Ili: 11. Zazvonio sat/ prije pjesme pijetla./ Bila lisica.

Krt u interpretaciji pjesnika-crtaća Ante Šestića / Presnimljeno iz knjige

Ali su izuzetno zanimljiva i druga pjesnikova zapažanja. Tako u 18. haiku pjeva U vlažnom humusu/ malene kišne gliste/uče pravopis. A već u 19.:Crne pjegice/ na dlanu djevojčice./Il’ bubamara? Prizore u slici u tri stiha moćno ozvučuje: 28.Zvekeću čvorci./ U dozreli vinograd/ stiže tornado. A često u slikovno-zvučnoj minijaturi uspijeva spojiti floru i faunu: 3.Počinje koncert./Lopoči puni žaba/ plove k obali. Toliko da vas podsjeti da se haiku, na čitateljevu radost, čita najmanje dvaput.

Lane očima Ante Šestića / Presnimljeno iz knjige

Neobičan čovjek taj Šestić koji će uskoro bilježiti i pola života ispod Moslavačke gore, na vlastiti se račun šali da je Bosanac koji ne radi na mješalici nego piše poeziju dodajući kako je još u zavičaju navikao da se iščuđavaju susjede što škole rade od djece: tumaraju poljima i lugom, a ne nose ni motiku ni sjekiru. Eto, iako u zreloj dobi, i u tome je našao nadahnuće kao i u knjizi profesora Devidea kad je tražeći zbirku matematičkih zadataka slučajno naišao na zbirku haiku. Čekamo…

Roman “Privremeno neuporabljivo” predstavljen u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad

U Mjesecu knjige, u obnovljenoj, zaista lijepoj Gradskoj knjižnici Ivanić Grad, poslije Kutine, Đurđevca i Vrbovca, u srijedu 9. studenoga 2022. predstavljen je roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan.

S predstavljanja: Senka Kušar Bisić, Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Plakat za književnu večer / Foto Miljenko Brezak

Govorili su ravnateljica Senka Kušar Bisić te Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović te autorica.

Publika / Foto Miljenko Brezak

Novinarka Obiteljskoga radija Ivanić Ana Tomašić o romanu je s autoricom razgovarala za emisiju Kulturna događanja na području Otoka Ivanića, emitiranu 14. studenoga 2022. Može se poslušati na https://www.ori.hr/podcasting

Razgovor Ane Tomašić i Božice Brkan za Obiteljski radio Ivanić / Foto Miljenko Brezak
Dogovor za predstavljanje / Foto Miljenko Brezak

Miljenko Brezak o ivanićgradskoj promociji snimio je i kratki film.

Sandra Pocrnić Mlakar na Faceboooku je objavila:

Đuro Vidmarović u romanu Božice Brkan ‘Privremeno neuporabljivo’ vidi žensku mudrost i dalekovidnost, ženu koja želi sačuvati brak i obiteljski sklad, a i otplatiti stan. Ja sam u novom Božičinu romanu prepoznala naše kolektivne privremenosti i probleme koje ne rješavamo tako da se privremenoj neuporabljivosti ne vidi kraj. U Ivaniću smo naglasili roman predlaže i izlaz – rješenje su bregi i zelenilo, gdje djeca imaju mjesta za igru i nitko nije gladan.

Marica Svetlečić ispekla je za goste moslavačku pitu od jabuka / Foto Miljenko Brezak

Hvala Božica Brkan na inspirativnom izletu u Ivanić Grad i Đuri Vidmaroviću na konstruktivnoj raspravi o slojevitom romanu o našim suvremenim neurozama. A ivanički kolači su prava poezija!

Ivanićgradska Gradska knjižnica izvana… / Foto Miljenko Brezak
… i iznutra / Foto Miljenko Brezak

20221116

Otkuda ste, g. Matek? – Umjesto kave 14. studenoga 2022.

Uzbuđenje čim sam nakon mnogo, mnogo godina koraknula u Hrvatski državni arhiv, jer tu čudesnu zgradu još doživljavam kao svoju staru Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, gdje sam o jednome sendviču provela dana i dana. Ali povod još ljepši 8. studenoga 2022. kada predstavljamo knjigu Vladimira Mateka Otkuda ste, g. Matek? Veliki format na gotovo 280 stranica. Mogao je i on, kao što sam ja u svom romanu Ledina (2015.) literarizirala obiteljsko stablo kroz 300-400 godina, zbog kojega me je upravo Vladimir Matek (Zagreb, 1948.) kao član Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“, pozvao na njihovu 6. rodoslovnu konferenciju 2017. Društvo mu je i organiziralo ovu zagrebačku, poslije ljetošnje prve promocije u općini Jasenice.

Sa zagrebačkog predstavljanja autor knjige Vladimir Matek i promotorica Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Vladimir Matek utrošio je osam-devet godina da bi istražio povijest ne samo svoje podvelebitske skupine Mateka, nego i ostalih prezimenjaka u Hrvatskoj – tri skupine Mateka: u Hrvatskom zagorju, Bušetini i Prekopakri – pa sve do Češke. Krenuo je od samo 1000 imena, a u izrađenim obiteljskim stablima prikupio i više od 2000 Mateka!Geslo knjige je: Povijest se sjeća slavnih, rodoslovlje svih…

Govori predsjednica IO HRD prof. dr. Alka Horvat / Foto Miljenko Brezak

Gospodski, devet godina fokusiran, znanstveno precizan a novinarski zanimljiv rad

Gospodski je utrošio ne samo vrijeme nego i vlastiti novac za istraživanje da bi u vlastitoj nakladi, svojoj Rovanjskoj, gdje je obnovio u ratu uništenu obiteljsku kuću, ali i cijelim Jaenicama, čiji je Rovanjska dio, darivao odličnu i vrijednu knjigu. Uostalom, ne samo Matecima i Matekima, nego i svima koji mogu pronaći izuzetne, različite zanimljivosti zahvaljujući fusnotama i citatima, vrijednim izvorima, literaturi, arhivima… Taj je njegov samizdat (Vlastita naklada, Rovanjska 2022.)odlično napisan – znanstveno precizan a novinarski zanimljiv. Vladimir Matek sebi nije u središtu, kako bi se očekivalo, jer je to danas in i jer je autobiografiju i stablo uistinu mogao pretočiti u roman. Diplomirao je medicinu, ali je radio kao vanjskopolitički novinar u Večernjaku, kao dopisnik (naše zajedničke) kuće Vjesnik iz Pariza, šef kabineta ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića, veleposlanik i prvi stalni predstavnik RH pri Vijeću Europe u Strasbourgu, diplomat na niz važnih državnih poslova (Beč, Švedska, Latvija, Litva) te sad u mirovini predaje na Diplomatskoj akademiji.Skroman, strpljiv i predan, fokusiran, uza sve pobrojeno donosi detaljna i pouzdana stabla. Projekt je to, ocjenjujem, za jednu ustanovu ili čak više njih, specijaliziranih, te za EU fondove. A povod da se zagleda u arheogenetiku su bila pitanja koja su mu postavljali prezimenjac,i ili oni kojia se Matek prezivala majka ili baka – postavljali su za putovanja po svijetu od Pule i Rijeke do Slavonije te od SAD, Kanade do Australije, Otkuda ste, g. Matek?,što je odredilo i naslov knjige. A temeljito istraženu priču odvelo i do provjere DNK čak u Estoniju, koja se, nažalost, izjalovila u koronskom zatvaranju. Ne treba čuditi kako je zainteresirana publika bila popola, pola Mateka, a pola članova Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“.

Svaki današnji hrvatski Matek može sam napraviti obiteljsko stablo tri stoljeća unatrag!

Vrlo zainteresirana publika: pola Mateka, a pola članova Hrvatskoga rodoslovnog društva / Foto Miljenko Brezak

Na trud uložen u Matekov impresivan pothvat ukazuje, uz druge vrijednosti, i akademik Pavao Rudan, liječnik, sveučilišni predavač anatomije i antropologije, jedan od prvih koj su u nas povezali genetička i genealoška istraživanja, ističući u predgovoru knjige kako svaki od današnjih hrvatskih Mateka može bez problema složiti svoje obiteljsko stablo gotovo 300 godina unatrag. Matek se kao prezime prvi put u nas spominje 1598. na Žumberku za Lovru, Petra i Grgu, kmetove J. Zrinskoga. Dokumenata kojima bi se današnje Mateke moglopovezati s njima u arhivima nema, ali rodonačelnike je današnjih četiriju skupina Vladimir Matek uspio s godinama rođenja i smrti identificirati na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, a u njegovu vlastitu stablu to je čak jedananest generacija.

Božica Brkan predstavlja Matekovu knjigu o Matekima / Dokumenacija Vladimira Mateka

Podsjetila je na to i predsjednica Izvršnog odbora HRD prof. dr. Alka Horvat, a i ja sam imala zadovoljstvo i čast ukazati kako svaki čitatelj, bio Matek ili ne bio, može u knjizi pronaći raznovrsnih, izuzetno zanimljivih i poticajnih tema. Uz drugo, možda i na istraživanje vlastita obiteljskog stabla.

Pozivnica za prvo predstavljanje / Dokumenacija Vladimira Mateka

Mnošto zanimljivih tema, od jezičnih do gladi koja je svijetom raseljavala i Mateke

Oprimjerila sam to jezičnim različitostima Mateka štokavaca ikavaca (Mateci) i kajkavaca (Mateki) (Bušetina je najistočnije mjesto kajkavskoga govora!), navodima o hrani i gladi po dalmatinskim krajevima gdje su živjeli Mateki – poseban tekst na Oblizekima! – koje knjiga donosi, te, često pejorativnim, značenjima prezimena Matek (dakako, ukorijenjenom u imenima Matej i Matija, koje se prvi put uopće spominje 1086. u Engleskoj!) ponajprije u kontinentalnim krajevima, gdje ga prepoznaju kao putujućega sitnog trgovca iz torbe iz pasivnih krajeva Dalmatinske zagore, gdje ga 1867. i spominje humoristički list Zvekan, a  još sredinom 20. stoljeća u Zagrebu je popularan novinski lik Matek z Lašćine. Gotovo je opće ime za domobrane od Krležine Bitke kod Bistrice Lesne, te poslije i za vojnike JNA Zagorce u kazališnim komadima u Ive Brešana (Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507, 1973.) u Tomislava Bakarića (Malj koji ubija, 1976. glavni lik je gospodin Matek kao i u Zagorkinoj Gričkoj vještici prerušeni vrag), u filmu Novogodišnja pljačka. 1997., u TV-drami Ive ŠtivičićaPutovanje u Vučjak itd. A dodajem i iz rečnika Kajkavske čitanke Božice Brkan, 2012.: Matek umanj.ime Mato, Matič; matek pej. (mama Jelica Brkan)miran čovjek kajkavac, Panonac, kojem se mnogi usude svašta raditi, jer je (pre)dobar; dudek, domobran.

Iz prezentacije Vladimira Mateka o nastanku prezimena Matek / Foto Miljenko Brezak
Marijanskoterezijanski dokument o daćama u kojem se spominje i prezime Matek / Foto Miljenko Brezak

S veseljem prenosim i radni razgovor-dopisivanje s Vladimirom Matekom o knjizi Otkuda ste, g. Matek?  

Koliko dugo si istraživao i pisao?
Uz povremene prekide je to trajalo punih osam godina. 2013. sam napustio aktivnu službu (u razmaku od tri mjeseca navršilo se 65 godina starosti, 40 godina priznatoga staža, kraj četverogodišnjeg mandata u Švedskoj, ulazak RH u EU što je značilo ostvarenje cilja radi kojeg sam iz novinarstva 1992. prešao u diplomaciju). Prekidi su bili uvjetovani činjenicom da je većina dokumenata koje je trebalo istražiti bila u Zadru (Državni arhiv, Arhiv nadbiskupije), a ja sam najmanje pola godine iz obiteljskih razloga živio u Zagrebu ili u Francuskoj. Osim toga, kad dođeš do određenih podataka iz matičnih knjiga rođenih, vjenčanih ili umrlih treba ih srediti i međusobno povezati pa vidjeti gdje nešto nedostaje…  

Jedna od duplerica iz knjige / Foto Miljenko Brezak

Što Ti je najviše odmagalo, a što najviše pomagalo?
Župa Jasenice pripadala je Ninskoj biskupiji koja je 1826. u jednoj reorganizaciji crkvenih teritorija ukinuta, a sve što je bilo pod njenom jurisdikcijom priključeno Zadarskoj nadbiskupiji. U selidbi dokumentacije dio se zagubio, a nije nemoguće da je dio kad su Talijani napuštali Zadar i odnesen i da nikad nije vraćen. Godine 1949. država je Crkvi uzela matične knjige radi izrade civilnih matica, ali samo dio je napravljen kako je bilo zamišljeno, tj. da bude prepisan, a knjige vraćene u župe. Većina je ostala u općinskim matičnim uredima. Jasenice su bile jedno od triju hrvatskih sela na području nekadašnje općine Obrovac, koja su već u početku Domovinskog rata (rujan 1991.) bila okupirana i spaljena, a iz matičnog ureda u Obrovcu otuđene su i nikad vraćene matične knjige… Dakle, trebalo je pretražiti i mnoge druge fondove ne bi li se rekonstruiralo razdoblje od prije 1826., odnosno, za razdoblje od 1912- 1932 za koje su matične knjige takođe izgubljene, a nema njihovih parica ni u nadbiskupijskom arhivu…
Dodatni problem: raseljavanje. Mateka jaseničkih korijena ima u Istri, na Rijeci, na obali od Zadra do Kaštela, u Zagrebu, širom Slavonije… Iseljavanje u drugoj polovici 20. st. nije bilo tako veliki problem, jer je rodbina uglavnom znala gdje se nalaze i kako do njih. No, za one koji su odlazili početkom stoljeća (dio u Ameriku, dio u Slavoniju) ili su stradali u dva svjetska rata, bilo je puno teže…
Imao sam dobru suradnju pojedinih župnika i službenika u matičnim uredima, kao i pojedinaca iz uže ili šire obitelji, pa sam uspio u tome.

Iz prezentacije: starohrvatska crkvica u Rovanjskoj, starija od Mateka / Foto Miljenko Brezak

Kome si je sve namijenio?
Baš ta činjenica da ih je tako puno toliko daleko od mjesta iz kojih je obitelj potekla i da mnogi stjecajem okolnosti tu nikad nisu bili, da je iz današnje perspektive potomcima tih iseljenika teško i zamisliti kako je izgledao život u podgorskom kamenjaru gdje su asfalt, struja i voda stigli tek potkraj 20. stoljeća bio je glavni razlog da osim samog rodoslovlja obradim i razne životne aspekte, odnosno, povijesne okolnosti koje su na to utjecale…
Osim toga, kad sam počeo istraživati one druge tri skupine hrvatskih Mateka, počeo sam otkrivati toliko zanimljivosti o njima, ali i povijesti krajeva u kojima su živjeli, da to nisam mogao zanemariti… Knjiga je, dakle, namijenjena i njima…

Samo jedno od brojnih obiteljskih stabala Matekovih objavljenih u knjizi / Foto Miljenko Brezak

A financiranje?
Svaki odlazak do Zadra, do kojega od Rovanjske ima 30 km, nosio je određene troškove. Tamo i natrag, to je 60 km. Svake godine sam odlazio tamo nekoliko desetaka puta. Osim goriva trebalo je platiti i parking, obrok izvan kuće, članarinu za Državni arhiv, pravo na presnimavanje dokumenata ili na njihovu kvalitetnu reprodukciju, članarinu za Znanstvenu knjižnicu… Put me je vodio i u Split gdje se u DA nalazi dio dokumenata, u Tinj kod Vranskog jezera gdje su u 18. stoljeću dvojica braće mog izravnog pretka bili koloni grofa Borellija, u Bušetinu, Viroviticu, Pakrac, Našice i još kojekuda… Dio dokumenata koje sam konzultirao nalazio se u HDA u Zagrebu, a neke je izvore trebalo provjeravati u NSK, a i za to je trebalo platiti članarinu. Sve sam to financirao sam.
Kad je knjiga bila pripremljena, nisam mogao sam financirati i tiskanje, pa su kao sponzori uskočili neki rođaci i prijatelji iz zemlje i svijeta koji imaju neke biznise, dio je troškova (lektura) pokriven dobrovoljnim radom na rodbinskoj bazi, a nakon toga je općina Jasenice svojim prilogom pomogla zatvoriti financijsku konstrukciju, jer dosad nije postojalo ništa ozbiljnije o povijesti mjesta…

Za vrijeme prezentacije / Foto Miljenko Brezak

Kad bi Te netko pitao kako započeti sličan projekt, što bi mu preporučio?
Danas je zahvaljujući internetu i dostupnosti izvora to puno lakše nego nekada. Ipak, u to se ne treba upuštati bez temeljite pripreme. Postoji nekoliko priručnika o tome kako se radi genealoško istraživanje, a mnoštvo korisnih uputa se može naći i na web-straicama hrvatskog rodoslovnog društva… Nakon toga treba pokušati napraviti obiteljsko stablo s podacima koje se može prikupiti od najbliže rodbine, a tek nakon toga se to dopunjava podacima iz matičnih knjiga, a onda po potrebi i drugih arhivskih izvora (sudski spisi, katastri itsl)….

Neizostavno slikanje za uspomenu s rodbinom i sa suradnicima / Foto Miljenko Brezak

20221113

Roman o ženi koja pobjeđuje potres – Đuro Vidmarović na predstavljanju romana “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan u Ivanić Gradu

Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, „Acumen“, Zagreb, 2022.

Božica Brkan je afirmirano književno ime i pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnica. U književnost je stupila nakon što je ostvarila uspješnu karijeru u novinarstvu dobivši ondje najviša priznanja za svoj rad. Rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini, a živi i radi u Zagrebu.

Autorica romana Božica Brkan i književni kritičar Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Pažnju književne javnosti svratila je na sebe 1990. godine zbirkom kajkavskih pjesama pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ te knjigom izbora iz novinskih feljtona pod naslovom „Enciklopedija špeceraja“. I jedno i drugo djelo, svako na svoj način naišli su na odobravanje čitateljske javnosti. Zbirka pjesama je na nov način pristup obiteljskim temama, a k tome napisana na rodnom kekavskom idiomu kajkavskog narječja. Budući je taj idiom gotovo pred izumiranjem, ova je zbirka, zapravo, oživjela taj govor i pretvorila ga u književni jezik. Kasnije će Božica Brkan na istom idiomu napisati mnogo novih pjesama, pripovijedaka, ali i roman „Ledina“.

„Enciklopedija špeceraja“, zajedno s drugom knjigom „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) danas su već pomalo kultna djela iz područja etno-gastronomije. Autorica u njima je temu gastronomije u Moslavini proširila brojnim kulturološkim, etnografskim i folklorističkim dodacima uz obilje odgovarajuće i kvalitetne foto-dokumentarne građe.

Roman „Privremeno neuporabljivo“ objavljen je krajem 2021. godine. Pisan je mješavinom književnog jezika i lokalnih idioma poglavito zagrebačkog kajkavskog i zagrebačkog žargona. Radnja romana vezana je za Zagreb u prepoznatljivo vrijeme i na prepoznatljivim lokacijama. Ideju za naslov autorica je preuzela iz tzv. žutih naljepnica koje su nakon zagrebačkog potresa 2020. zalijepljene na mnoge zgrade i palače u donjem gradu, označavajući njihovu neuseljivost zbog visoke oštećenosti u potresu.

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan, uz autoricu, u Ivanić gradu su predstavili Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan je kao središnju osobu svoga romana uzela lik Purgerice Dore, imenjakinje junakinje Zlatarovog zlata, lika dobro poznatog svim čitateljima Augusta Šenoe. Pojmom Purgerica misli se na izvornu stanovnicu Zagreba odnosno osobu koja je nekoliko naraštaja vezana za Zagreb što znači da posjeduje sve osobine kako jezika tako i urbane kulture Zagreba. Ova moderna Dora je u romanu novinarka, turistička vodičica, gastroblogerica, dakle na neki način autoričin alter ego. S druge strane ona je potpuno autonomna osoba prikazana cjelovito s punom psihološkom impostacijom kao prevarena supruga i željna ljubavi koju ne može ostvariti. Radnja se odvija u obiteljskoj kući koja na određeni način simbolizira cijeli grad Zagreb toga vremena. Grad Zagreb nije za rušenje, ali obnova ide teško. Dorin život je tome sličan: nije za odustajanje od braka, a opet postojeće stanje je neuporabljivo. Stoga u romanu autorica uključuje i treći nosivi lik a to je suvremeni tajkun, biznismen koji se obogatio preko noći i koji oko sebe širi zarazu novog skorojevićevskog života.

Kako bi zaplet bio dinamičan u „igru“ ulaze Dorin suprug i njegova ljubavnica koja je opet predstavnica novog naraštaja žena koje stavljaju novac i materijalna dobra ispred etike i bračnog života. Slijedi sukob dviju žena koje se u moralnome smislu isključuju, premda žive u isto vrijeme i osobno se poznaju. Na simboličnoj razini djelatna su dva, uvjetno rečeno“ ideološka koncepta: tradicionalni i feministički.

Dora živi u zajedništvu s majkom i mužem, zaposlena je od jutra do mraka, i kao mnogi njezini sugrađani mora otplaćivati kredit za stan. Stoga honorarno radi tako da mora „hodati uokolo“ prerušena u Barunicu Castelli. Tim opisom Božica Brkan pored Šenoe oslanja se i na Miroslava Krležu odnosno uvodi ga u svoj roman. Ona suosjeća s Krležom i na usta jednog od svojih likova govori: „Pogleć i tu taj provincijski, taj palanači odnos koji mi Zagrepčanci imamo prema svojoj književnosti! Kakvi Purgeri, seljoberi su to, niš drugo neg seljačine, bili i ostali !? Tak mrziju Frica, zavidnici. Koliko ima da je već pokojni, a ne daju ni pripovedati turistima kak je bil velik!? Kej ih košta!?“

Korištenjem pojma odnosno pridjeva palanački autorica zapravo upozorava na balkaniziranje Zagreba odnosno posrbljivanje. Palanka je tipičan srbizam i u Srbiji ima živo značenje u svakidašnjem govoru. Ondje postoji  vrlo značajno djelo „Filozofija palanke“.

Dora svoju majku naziva po purgerski Muti. Uz nju postoji i teta Nera, obrazovana dana s velikom bibliotekom. Obje doživljava kao junakinje iznikle iz nacionalne literature 19. i 20. stoljeća. Naravno, Nera je lik preuzet od Šenoe.

Dorin muž zove se Vinc, u tom imenu krije se i simbolika. Za njega ona kaže: „Malo je što u životu pročitao, ni toliko da bi shvatio kako je u tom času dozivanje Dorina imena posve krivo. Totalno pogrešan password“. Stoga Dora koja je načitana sve se više udaljavala od njega i zatvarala u sebe. „Što je Vince češće i glasnije zazivao Doru, ona kao da se u igri pokvarenog telefona odvojila od vlastita imena osjećajući kako se od njega i onako sitno dodatno smanjuje, kao da je sve to nadvisuje gurajući je u tlo, i kako je Vinc, ionako viši od nje, nastojeći svu prekriti, guši“. Uz ovu intelektualnu udaljenost i emocionalno udaljavanje, u Dorinom se braku javlja i bračni trokut. Ovakav događaj čest je u našoj literaturi. Stoga je autorica morala „pribjeći“ vlastitom diskursu, a pronašla ga je u autobiografskim sadržajima, ali i u ustaljenim tradicionalnoj vrijednosti: OPROSTU – KAKO BI SE OBITELJ ODRŽALA KAO CJELINA. Oprost uključuje i pokajanje. U shvaćanju „pokajanja na muški način“ Božica Brkan polazi od koncepta muške lakomislenosti i ženske mudrosti. Dora nalazi muža s damom iz kuće in flagranti. Slijedi razgovor koji spada u najbolji ulomak ovoga romana. Dora ljubavnicu svoga muža naziva muza. Nakon viđenoga obraća im se slijedećim riječima:

– Što ste navrli? Hoćemo li sad ménage à trois!? Hoćeš li se useliti odmah sad ili ćeš ipak pričekati jutro? Koliko se sjećam, od cijele si zgrade do sad propustila samo našu mansardu. I kod moje si Muti, sjetit ćeš se, dolje bila na kvartiru kad te ono Dragi Endži nogirao. Samilosna moja Muti! I nikad ti dosta! A sad bi i u naše ljubavno gnijezdo, kak si nazvala ovo potkrovlje koje bi trebalo biti naš dom?

Ljubavnica na ovaj prijekor odgovara:

– Doro, daj, nemoj tako, pa ne moraš me odmah vrijeđati… – pruža Muza svoje krasne njegovane ruke još ljepših umjetnih nokata prema Dori, koja pomisli: Krasan lak, ne mogu ne vidjeti. Ja, koja nemam vremena za lakiranje. Ja, koja pogrizem sve nokte.

– Van! – sikne.

Muza pogleda Doru i već kao da će krenuti, a onda pogleda i Vinca:

– Znam da ne morate prihvatiti, ali je l’ vas mogu bar zamoliti da ovo dolje ostane među nama? Obećala sam Mimiju da neću više biti zločesta. Barem u našoj zgradi… Ne, ne, Mimi nikako ne smije doznati za ovo malo prije, nikako ne smije. Njegovo zdravstveno stanje to nikako ne bi podnijelo!

Dora bi Muzi najradije ispalila onu prostačku, Mutinu omiljenu, o tome kako poslije jebanja neka kajanja, to bi tama bilo po njezinoj mjeri, postvarena metafora, ali izgledala joj je skrušeno u molećivoj pozi pa je samo šutjela. Glumica! Kao da se usavršavala na akademiji, a nije ondje dospjela dalje od prijave za prijamni i od statistice u vanjskim B – koprodukcijama. (…)

– Marš! – sikne Dora svejedno. Tek tako. Da zna! Pa žalosno upre oči u nju, pa se pokunji i s krivnjom ugura rep među stražnje noge i krene, a Vinc je primi za ruku. Kao: daj se smiri, srećo.

– I ti! – dopunjuje se.

– Kako to misliš: i ja? Kamo bih? – unosi joj se u lice. Sve sličniji labradoru dolje uz nogu.

– Pa što se mene tiče, vas dvoje možete i zajedno. Možete nastaviti gdje sam vas prekinula. Baš mi je žao. Svejedno mi je kamo ćete. Samo nemojte na našem katu. Ne da mi se buditi gospona Mimija.

– Ma je l’ baš moraš? Pa nisi ti takva… – Vinc je gleda tužnjikavo.

– Kako znaš!? Jesam, jesam! Nego kakva!? Zašto ne bi mogla biti? Ni ja nisam mislila da si ti takav. Možete nastaviti svoj aranžman.

– Ma kakav aranžman, što ti je!? Kao da je to nešto!?

– Ono što sam vidjela…

– Ma, daj! – odmahnuo se i okrenuo oko sama sebe kao Al Pacino u Pasjem popodnevu, a ona se nije kanila zaustaviti.

(…)“

 Muževo „opravdanje“ tvrdnjom „Kao da je to nešto“!? je upravo oblik te muške lakomislenosti, jer svode preljuba na golu biološku danost. U jednome od prethodnih romana, „Ledíni“, preljubnik tješi ženu isprikom: „Pa to ti je samo obična jebačina!“

Nakon vrlo duhovito opisanog dijaloga žene i muža preljubnika junakinja ovog romana traži rješenje za nastalu situaciju. Tu dolazi do izražaja ženska mudrost i dalekovidnost. Ona naprosto želi sačuvati brak, obiteljski sklad, a tu su i rate za stan. Zbog toga ova svađa završava Dorinim riječima u kojima se krije kompromis i praštanje:

– Ja ne kanim nikamo, a ti, dragi, ideš. Imaš ključ Mutina stana? Ne želim te tu. Želim noćas biti sama. Moram razmisliti, a i sutra sam dežurna, a zapravo već danas, pa se moram naspavati. (…)“

Četvrti nosivi lik u romanu Privremeno neuporabljivo je biznismen Endži, skorojević i čovjek „novog morala“. On se Dorom poznaje iz mladosti. U ovim trenutcima kada mora riješiti problem s muževom nevjerom, taj skorojević joj nudi ljubav. Ona to odbacuje, čime dokazuje ponovno privrženost tradicionalnoj bračnoj etici. „Ona je nekako uvijek prednost davala ljubavi, čak i strasti, iako sebe nije smatrala ženom od strasti. U njezinu sustavu vrijednosti ljubav i strast pretezale su razum iako je ravnoteža bila vrlo važna. Rutina.

(…)

A Muza… o njoj nikad dosad nije ni razmišljala kao o prijateljici, pa što se spetljala s Vincom nije ni doživljavala kao prijevaru prema sebi niti ju je ta njezina prijevara, ili kako bi to već nazvala, pogađala kao da je bila izvan toga. Kao da Muza nije sudjelovala u tome. Osim: kako joj je to mogla učiniti kao žena ženi.

(…) „

Slijedi bitno: rastati se ili sačuvati brak:

„Raskid, rastava, razvod? Nije stigla do toga. Nije se usuđivala ni razmišljati o tome. Ni izdaleka. Kao da se sudara sama sa sobom. Bolno. Ni s kim se drugim nije usuđivala razgovarati o svom problemu kakav nikad do tad nije imala. Čak ni s Muti, s kojom je dotad mogla baš o svemu. Sad nije.“

Lik biznismena Endžija prikazan je, po meni, na tendenciozan način. Naime on je djetinjstvo proveo sa siromašnom majkom u podrumskom stanu. „Njegova je majka prala stubište i čistila dio stanova, onima koji su i kad to nije bilo popularno zadržali bedinericu“. On je dakle iz najnižeg društvenog sloja, vjerojatno i vanbračno dijete gradske pralje iz podruma, ali je na nepošten način došao do statusa, odnosno postao je bogat čovjek, ali na nemoralan način. Nameće se usporedba Purgerice Dore i tajkuna Endžija. Ona je obrazovana i kreposna i pripada građanskom staležu purgera, a on je pokvaren i dolazi iz podruma i što je očito, vjerojatno je vanbračno dijete kućne čistačice. Tu se nameću izvanliterarne teme. Zbog čega dijete siromašne čistačice ne bi moglo postati uspješan, a pri tome i pošten čovjek?

Taj i takav Endži, dakle u suštini negativan lik, nudi ljubav našoj junakinji Dori u trenutcima njezine bračne krize. Njihov dijalog vrlo je dramatičan, ali i signifikantan:

– Daj da riješimo ono zbog čega si me zvao. Pa nisi me valjda zvao zbog tatua. Ako me imalo poznaješ, mogao si misliti da ću biti zgrožena – pogledala ga je.

Endži se Dori učini odjednom snuždenim. Kao da je ponovno bio maleni sramežljiv susedić, kad je Muti vikala na njega jer je Doru gađao šprihericom i raskrvario joj čelo, spustio je ramena.   

(…)

– Ma daj, Endži nisi normalan, ljubavna izjava? Dobro da nisi skinuo skalp. Ljubavna izjava na vlastitoj koži? Ma daj!? Pa postoje jednostavniji načini da se iskaže ljubav – ushodala se golemim praznim stanom ne mogavši se zaustaviti na mjestu. Zapravo je bježala po stanu. Kao od njega. Kao od sebe. Ako ima uključen Health, sigurno neumorno broji korake.

– I kad si se to zaljubio? Kad ti je onaj moj blento rekao da sam si na ljetovanju dala utetovirati srčeka s Amorom strjelicom?

– Dva preklopljena srčeka s Amorovom strjelicom – uskoči Endži.

– Ne znam je li gluplji on što ti je to uopće rekao ili ja što sam si dala napikati. Banalno. Baš banalno, zar ne?

(…)

– Ma daj, kakva zaljubljenost!? Pa ti i ja smo kao brat i sestra! Pa imao si sto cura. Ni sam im ne znaš broja.

– Pa što? Ali ni jednu nisam volio. Ni jednoj nisam rekao da je volim. Nisam niti pokušavao.

(…)

– Stvarno ne znam što bi ti rekla. Stvarno misliš da bi morala biti počašćena!? Prestravljena sam. Nisi me valjda k sebi pozvao da ti oduševljeno plješćem ili da ti čak postanem ljubavnica?

(…)

– Nikad mi ništa nisi rekao. Jednom riječju… – zaustavivši se odjednom napravila je predah dok ne smisli što bolje. Najradije bi, kao na filmu, da je život bio film, sve vratila na početak. I prije početka! Dok još ništa nije izrečeno. Naglas. Kako li mu je samo dopustila da je izreče? Trebala se praviti da nije čula. Da ne razumije! Pa i ne razumije!

(…)

– Ali ja te volim više od svega! Sigurno! Ja te volim dulje od njega! Oduvijek! Dublje od njega.

– Pa morala bih, misliš, onda i ja tebe voljeti, zar ne? – zagleda se Dora u njega.

– Zavoljet ćeš me. Uvijek me možeš zavoljeti: Važno je da ja tebe volim. Bezgranično. Svoju ljubav prema tebi ne mogu usporediti ni s kojom drugom, ni s kojim svojim drugim osjećajem. Nema takve ljubavi ni u toj tvojoj literaturi!

– Pa kako ti je baš sad to palo na pamet? Baš sad kad i bez tebe imam dovoljno sranja! Klonim se bilo kakvih osjećaja u životu, a ti me zatrpavaš svojima. Ne treba bi tvoja ljubav, ne trebaju mi tvoji osjećaji…“

Dakle između Endžija i Dore ne može doći do ljubavne veze. Dora je muževljevom prijevarom emocionalno osakaćena, odnosno, „Privremeno neuporabljiva! „Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala ni osobom? Jedan od loših šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne ili mjesečne top – liste. Koliko može biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže svačija, jednostavno ne uspijeva biti svojom. Svojom!“

Roman završava tzv. partijem na kojem tajkun Endži biva uhićen. Po njega dolazi policija.

„Jedan od policajaca pružio mu je papir uguran u plastični omot i Endži se udubio u čitanje. (…) Onda je i Endži rekao da je najbolje da oni nastave, a kad on to u policiji obavi, neće drugo trajati, vratit će se. Vinc je ponudio da će i on krenuti s njima, ali su to odbili i Endži i policajci“.

Radnja na kraju završava ironičnim autoričinim gastro receptom za „Đuli tortu bez brašna“ i „Mus od čokolade“. Kompletan recept. Ovakav završetak sadrži u sebi snažnu ironiju, ali i poruku: iznad svega je važan slasan kolač.

Naslovnica romana

Roman „Privremeno neuporabljivo“, grafički je opremio Jenio Vukelić, inače istaknuti dizajner. Po mome sudu naslovnicom se pogrešno tumači sadržaj romana. Naime, kolaž – fotografijom dominira stisnuta ženska pesnica s uzdignutim srednjim prstom koji se pretvara u slomljeni tvornički dimnjak. Bez uvrede, srednji prst je postao znak uvrede, a slomljeni dimnjak upućuje na tematiku koju ovaj roman ne obrađuje. Ovaj roman nema sindikalna opterećenja, društvene i političke kritike je u njemu onoliko koliko je potrebno kako se djelo ne bi „izrodilo“. Božica Brkan je poklonila pažnju ženskome liku, a Dora je jedan od njezinih ženskih likova koji joj „leže“, odnosno koje razumije i čiji opisi i životopisi, psihologija i borba za vlastitu osobnost, ulaze u najbolja ostvarenja suvremene hrvatske književnosti. S muškarcima ima manje „sreće“.

Đuro Vidmarović na predstavljanju romana “Privemeno neuporabljivo” Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad u Mjesecu knjige, 9. studenoga 2022.

Tadijin rođendan – Umjesto kave 4. studeni 2022.

Kakav dan! Petak, 4. studeni 2022. Lijep, unatoč tome što nas je kiša prala i ujutro od Zagreba do Slavonskoga Broda i poslije podne od Slavonskoga Broda do Zagreba. Lijep, jer već dugo u samo nekoliko sati nisam upoznala toliko novih i zanimljivih, književnosti predanih ljudi, dakako osobito zavičajcima Ivani Brlić Mažuranić i Dragutinu Tadijanovića, od Romane Tekić, Jasne Ažman, Dajane Breznik, Miroslav Bjelobrk i drugih.

Na predstavljanju (slijeva nadesno): Matej Đurđević, Božica Brkan, Vinko Brešić i Dajana Breznik / Foto Miljenko Brezak
Prepoznatljiv Tadijanovićev potpis kao posvud prisutan logo / Foto Miljenko Brezak

iNisam odavno čula ni toliko lijepo naizust izrečenih pjesama, toliko anegdota ispričanih prepoznatljivim hinjenim dubokim Tadijinim glasom. Nisam vidjela ni toliko oznaka autograma Tadijinih kao svojevrstan vodič. I više bi se vremena moglo provesti i u spomen-sobi, zagrebačkoj Gajevoj 2 preseljenoj u Galeriju umjetnina grada Slavonskoga Broda, i u šetnji uz Savu i stari samostan u kojem je bard napisao prvih devet pjesama – ni sam ne zna da li je prva bila Lutanje ili Odlazak – te u Rastušju, gdje nam je pjesnikov nećak Miroslav Bjelobrk sa suprugom Renatom i sinom Lovrom, bio vodičem po obiteljskoj još živoj okućnici, graničarskoj kući sagrađenoj 1905. (godini kad rođen i Tadija!) te obnovljenoj poslije potresa 1964., štagljem iz 1912. pretvorenim u ugodno mjesto susreta s izložbom, knjigom dojmova i prvim pjesnikovim pisaćim stolom. Kroz ovaj je prozor padalo svjetlo dugo u noć u zimsku gluhu noć, a ondje su, opisuje preko presušena potoka Pribudovca na njivi Luka rasla su visoka žuta žita. Pa taca kolača, pa domaći kruh dvokilaš iz Marine krušne peći kao suvenir

Vinko Brešić predstavlja kolokvij i zbornik / Foto Miljenko Brezak

Prof. dr. sc. Vinko Brešić poveo nas na predstavljanje zbornika Stoljeće Tadijina pjesništva, Tadijine jeseni 2020.-2022. (uredili Dajana Breznik i Miroslav Bjelobrk). Mogla bih lako prebrojiti koliko smo se puta vidjeli uživo, a nebrojeno puta inspirativan i poticajan, uz drugo da za serijal njegovih knjiga napišem književnu autobiografiju, a i da napišem esej uz Tadijinu 100. Bilo je to 2020., zbog korone postali su online i kolokvij i zbornik, koji je sada ukoričen. Nisam očekivala toliko sklada i tihe ljepote. Ni promociju s toliko živog Tadijanovića! Kako li je samo mladi dramski umjetnik Matej Đurđević, govorio stihove! Ni sam Tadija, koji ih je govorio sjajno, ne bi bolje. Svi koplimentiraju: I Tadija bi bio zadovoljan!

Vinko Brešić i Romana Tekić / Foto Miljenko Brezak

hBrešić govori kako nas čovjek i pjesnik koji nas je okupljao cijeloga svojeg života nastavio okupljati i danas – 15 godina nakon smrti i 117 nakon rođenja. Opisuje kako je, i sam Broco, kako zovu rođene Brođane, 2020. bio pozvan da vodi kolokvij o „našem Tadiji“.

Naslovnica zbornika napokon i otisnutoga
Maestralni govornik Tadijinih stihova Matej Đurđević / Foto Miljenko Brezak

Tema je bila 100 godina Tadijanovićeva pjesništva, a neposredni povod prve pjesme koje je Tadijanović kao školarac bio napisao 1920. u brodskome Franjevačkom samostanu. Zato sam pozvao 15-tak potencijalnih sudionika svjestan da nam okolnosti, tj. potres i pandemija kovida, nikako nisu išle na ruku. Nabraja: Mirko Ćurić, Božica Jelušić, Ivan J. Bošković, Ana Batinić, Tvrtko Vuković, Perina Meić, Ana Batinić i Ivana Žužul i ja, Božica Brkan.

Dio Tadijanovićeve zagrebačke Gajeve u spomen-sobi u Slavonskom Brodu, Ante Starčevića 8 / Foto Miljenko Brezak
Još nešto zagrebačkih uspomena u Brodu / Foto Miljenko Brezak

Svim kompromisima usprkos, ostalo je zadovoljstvo što smo se uspjeli prilagoditi novim uvjetima, govori, te ipak sačuvati kontinuitet ove manifestacije i tako osvježiti uspomenu na život i djelo barda hrvatske lirike 20. stoljeća. Manifestacija Tadjine jeseni vratila se uživo tek nakon dvije godine. Brešić dodaje:

Jer pjesnik Dragutin Tadijanović to zaslužuje. On je naša lokalna i nacionalna veličina kojoj se uvijek iznova valja vraćati. Jer tko nema svojih veličina – upozoravao je i sam pjesnik dok je radio za druge naše pjesnike – biva osuđen da se divi tuđima. Veličine su razlog da se okupljamo, da se podsjetimo tko smo i što smo, otkud dolazimo i kamo idemo.

Za rođendansku uspomenu pod Tadijinim portretom / Foto Miljenko Brezak

I ja sam imala priliku prisjetiti se svog uzora od djetinjstva, jer Dragutin Tadijanović naveo me na datiranje pjesama (doduše, na američki način!), koji je Danima Djetinjstva nedvojbeno utjecao na  moju ranu zbirku, kajkavsku, Vetrenica, obiteljska arheologija; njegove su ornice, moje jornice, anjegovo Rastušje moj je (J)Okešinec.

Rastušje, pred rodnom kućom Dragutina Tadijanovića: nećak Miroslav Bjelobrk, Božica Brkan i Vinko Brešić / Foto Miljenko Brezak

Čitam pjesmu Ogrlica nadahnutu Tadijinim Prstenom, objavljenu u zborniku, a 2012.i u zbirci pjesama Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (ciklus Pisci) s murtićevskim živim, osnovnim prštećim bojama, kako ju je pročitao moj dizajner Jenio Vukelić, a kakve sam našla u Tadijinoj poeziji i opisala u svom eseju Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije.

U Rastušju kraj prvoga Tadijina radnog stola pristiglog iz Beča / Foto Miljenko Brezak
U uređenome štaglju pranećak također zna naizust Tadijine stihove / Foto Miljenko Brezak

Nedostajao je samo Tadija. Zamišljam kako bi rado s nama divanio sjedeći posred prvoga reda, kao onomad u Mimari na predstavljanju jedne od Laljakovih knjiga 100 hrvatskih pisaca, koja na žalost, nikad nije objavljena. I prisjećao se kao što mi prisjećamo njega

Nećak Miroslav Bjelobrk preko potoka Pribudovca vodi do njive Luke na kojoj su davno rasla visoka žuta žita / Foto Miljenko Brezak

4. Tadijine jeseni od 2. do 7. studenoga poslije dvije godine zatvorenosti bile su krcate zbivanjima, kažu katkad i po tri događaja dnevno. Uz ostalo, održana je literarna radionica za osmaše Da sam ja Tadija, otvorena je knjižara Školske knjige Od A do Ž nazvana Tadijanovićevim imenom, Đuri Vidmaroviću dodijeljena je Povelja Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića… Ali, na žalost, HAZU je propustio iz Zaklade Dragutina Tadijanovića dodijeliti nagradu s pjesnikovim imenom za najbolju pjesničku zbirku, jer, navodno, nije bilo prijavljenih. E, moj Tadija! E, moji akademici! Nemam komentara, samo žal. Kao u Tadijanovićevoj mladalačkoj pjesmi.

Iz knjige dojmova Tadijanovići i Pavletići / Foto Miljenko Brezak
Puna dojmova u rastušku knjigu dojmova / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan
Ogrlica

Dragutinu Tadijanoviću

Tadija ima prsten

Takva je da bi je pjesnik Srebrnih svirala možda kupio i svojoj Jeli.
Elegantna.
Moja crna ogrlica – oniks, vulkanska lava i karneol crni. Mlada umjetnica, zanatlija, što li je, donijela ju je u hrpi nakita koji radi da preživi kao što ja radim tekst
koji ne mogu ovjesiti oko vrata. Odabrala sam najprije ametist.

Lila, čak dvije,
(i za Ivanovu Marinu jednu
mladenačku,
jer ona vjeruje da kristali i drago kamenje zrače najbolje neobrađeni).
Ali ovaj poludragi
kao na tetkinu prstenu u zlato tigrasto oko ugniježđeno. Možete li produžiti, pitam nadajući se da ne može. Vulkansku lavu ni s Etne nisam ponijela kao sicilijanski znamen,
jer su govorili da je to vražja poruka iz središta Zemlje. Bože, što li sam ponijela sa Sicilije uopće kao Tadija iz Firence u koju se spreman
da se nas dvoje zagledamo u Arno? I na mostu,
mi stari sentimentalci, ostavimo zakračunat ljubavni lokot.
Najljepšu si uzela, kažu mi.
A nije ni zlatna nego dvije spojene kliještima u jednu, nakit koji ne pretendira na brojne nositeljice ni prije ni poslije mene,
na energiju sačuvanu,
crna moja ogrlica od oniksa, vulkanske lave i karneola, crnoga.

Tadija ima prsten i pjeva baš u davnoj godini moga rođenja:
I prsten u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
i pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)

A ja imam ogrlicu
novu.
Niti joj tko pita za cijenu, niti ja mislim kako će
ona sa mnom leći
u zemlju ili ostati na nepoznatu vratu,
kad moj
bude pepeo i prah.
Zašto se meni ne čini,
kao što se činilo onima prije mene i kao što se Tadiji činilo
s prstenom njegovim,
da se vrat moj nikada neće rastati od ogrlice?
Moje crne ogrlice – oniks, vulkanska lava i karneol crni? Ali mi se čini da pjesma
o prstenu od srebra s kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol, još nije gotova. O mojem ili tvojem prstenu?

Zgb, 20. ožujka 2009. – 19. svibnja 2010 – 17. srpnja 2010. – 18. srpnja 2010. (Iz ciklusa Pisci)
Pjesma je objavljena u zbirci pjesama
Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, Acumen, 2012.

Aldomaš – Umjesto kave 31. listopada 2022.

Od prošloga tjedna imamo krasan, moderan (i skup!) nov, poslije nezdravih salonitnih ploča, po odabiru između nekoliko boja, od plave do crne, po starinski crveni krov na našoj zgradi sagrađenoj u vrijeme Univerzijade. Desetak majstora je pomoću velike žute dizalice posao obavilo u zadnji čas prije negoli nam je godinama prikupljanu pričuvu i zajam pojela inflacija i prije negoli je zazimjelo, usred listopada, u manje od tjedan dana, srećom bez padalina (a kiša je već provjerila i hoće li propuštati naši novi krovni prozori!). Još samo dotjerujemo sitnice iznutra, da ne puše i da žaluzine za vrućina dobro zasjenjuju.

Naši kućni majstori Damir i Dario-Ruda vise na prozoru iznad stubišta, iznutra / Foto Miljenko Brezak

Ali neprestano mi je nešto nedostajalo i nekako sam mislila da se podsvjesno prisjećam nesreće na fasadiranju jedne od zgrada u kojoj smo živjeli davno na okretištu u Črnomercu, kada su urušene skele usmrtile mladića iz Bosne, radnika na crno. A onda mi je svježi post Jasmine Reis s kućicom-slobodicom o zamjeni krovišta, s trobojkom, posvijestio da mi nedostaje – aldomaš. Ovdje se sustanarski, demokratki premišljalo bi li izvjesili zastavu, a netko je na zamjenu našega zajedničkog krovišta čak poslao i policiju. Majstori su se pomalo čudili što im poslije gableca i na jednu i na drugu stranu krova, onako preko krovnih prozora, ponudismo osvježenje, ma samo kavu i sokove.

Stroj nas neznalice fasicinira više od desetoro radnika na krovu! / Foto Miljenko Brezak

Kod nas na selu, a očito sam i na posljednjem katu jarunske zgrade još seljanka, seljoberica, postavili bi na čelo i sljeme krova baš – aldomaš. Kako napisah u svome sve dužem kekavskom rječniku, „aldomaš, jaldomaš mađ. áldomás = likovo, prema tur. – završna svečanost pri gradnji kuće, gospodarske zgrade ili kakva drugog posla, npr. čehanja perja ili perušanja kukuruza (Ilova, Ivan Masnec); i jelo i grana na krovu okićena rupcima za majstorske žene ili poslije nacionalnom zastavom; bumo pili/popili likovo – dobro ćemo završiti posao (pri gradnji ili pri kupoprodaji kuće, stoke i sl.)“.

Pozor! / Foto Miljenko Brezak

Internetska Hrvatska enciklopedija, Hrvatski jezični portal i slični recentni online mudrijaši ponavljaju se međusobno spominjući također zaboravljeni „aldomaš (madž. áldomás: žrtva; zdravica), prvobitno: žrtvovanje, prinošenje žrtve; gozba prigodom pričesti; u starijem hrvatskom i ugarskom pravu simboličan čin, popraćen blagoslovom i pićem, koji označava da je obveza izvršena.“ Navodeći također na likovo. Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika pozivajući se na razne izvore i dalje razvija aldomaš od Danice iz 1843. „Po včińenom poslu poverneju se vsi skup domom aldomaša pit.“ do Krleže „A gdi su aldomaši i mito sake fele, za žaklec carske porezne tabele?“ ili  „Sem došel bogme, štibru platiti! … Orehov vagan za aldomaš vekovečne odvetčine.“  

Dio našega budućeg krova / Foto Miljenko Brezak

Prisjećam se američkih filmova sa zajedničkih seoskih gradnji staja u jednome danu, kad je to bilo in, i uopće nekadašnjih zajedničkih seoskih poslova iz svog djetinjstva kad je to stjecajem prilika i neprilika bilo nužnost, od berbi kukuruza i grožđa, svadbi, krstitki, sprovoda i karmina, gradnje i osobito pokrivanja kuća. Razmišljam kako mi zapravo nedostaje aldomaš, osjećaj dovršena, k tome zajedno obavljena posla. Pogotovo jer danas oko sebe imamo tako malo takvih dobrih osjećaja. I općedruštvenih i privatnih. Sve netko za nas odrađuje, platimo ako se ima novca. Ili, kad ga i ima, recimo, kao na potresom potresenim područjima, presporo i jedva da se popravlja, gradi i pokriva.

S krova / Foto Miljenko Brezak

A kad nemamo događaj, doživljaj, osjećaj zajedništva i u tome što će nam i riječ? (Čuj nam državnike koji i važne datume države koju vode, misle valjda zasvagda, obilježavaju držeći se ne za riječ nego za gršu.) Kako ćemo radosno nazdravljati, kad sam se i ja, radujući se novom krovu nad glavom koji ima jamstvo za iduće desetljeće, dakle za kakvu-takvu budućnost, jedva prisjetila i riječi aldomaš? Ljepše i preciznije riječi i nema, riječi koja nepogrešivo otkriva slojeve naše, ne uvijek ugodne osobne prošlosti i opće povijesti. A mi – tko ne!? – baš volimo biti sretni, radosni i uopće super i neprestano sve tobože bogatijim i raskošnijim, hedonističkim, zadovoljnijim načinom života zapravo nesvjesno i bahato, neznalački osiromašujemo svakidašnji život, što se čuje i iz sve siromašnijega rječnika.

Kritika Ž. Lovrenčić romana Privremeno neuporabljivo B. Brkan u Kolu

Kolo, časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu (gl. urednik Ernest Fišer), broj 3/2022. u cjelini Kritike na stranicama od 234. do 239. donosi prikaz romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan iz pera Željke Lovrenčić:

Početak kritike Željke Lovrenčić u Kolu

Roman o Zagrebu

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, Zagreb, 2022.)

Gradovi kao tema nadahnuli su mnoge svjetske pisce. Tako, primjerice, Meksikanac Carlos Fuentes u svome djelu Región más tansparente (Najprozračniji kraj) opisuje Grad Meksiko, Orhan Pamuk piše o Istanbulu, Zadie Smith o Londonu, Alfred Döblin u romanu Berlin Alexanderplatz o Berlinu itd. 

Novinarka i književnica Božica Brkan odlučila je napisati roman o Zagrebu.

Naslovnica kola broj 3/2022

Budući da je poznata po tome da u svojim romanima bira intrigantne teme primjerice, u onome naslovljenome Rez: Leica – roman u 36 slika obrađuje ratnu i tranzicijsku tematiku, u Ledini povijest svoje obitelji u više od tri stoljeća, a u romanu Generalov sin, Srbin a Hrvat pitanje identiteta bilo je za očekivati da će tako biti i u njenome najnovijem djelu. I jest: u njemuBrkan govori o Zagrebu u posljednjih par godina, odnosno obuhvaća vrijeme nakon potresa i razdoblje pandemije Covida 19.

Osim o aktualnim i zanimljivim temama, naša autorica na osebujan način opisuje događaje koji je zaokupljaju te iznimno brine za jezik: uspješno spaja različite oblike kajkavskoga narječja na kojemu ili piše ili ga pak umeće u pojedine ulomke. Također, vješto i često rabi razne žargone kojima govore pojedine skupine. U njenim djelima do posebnog izražaja dolazi spoj novinarstva i književnosti. 

To je razvidno i u najnovijem romanu u kojemu isprepliće priču o suvremenom Zagrebu i zgodama  vezanim uz glavnu junakinju Doru, imenjakinju Šenoine heroine iz Zlatareva zlata. Kao i Šenoa opisuje intimne sfere svojih likova te obiteljske i ljubavne odnose. U ovome djelu Božice Brkan možemo govoriti o dvije fabule – ljubavnoj i društvenoj. 

Suvremena je Dora radijska novinarka i dakako, purgerica. Osim što je zaposlena na najslušanijem radiju, bavi se istraživanjem zagrebačkoga romana i honorarno radi kao kostimirana vodičica po gradu. Svoj grad ne samo da jako voli nego ga „ima na dlanu“; izvrsno poznaje njegove četvrti i ulice, znamenitosti, povijesne ličnosti i likove iz književnih djela: Harmica, Mala kavana, Splavnica, Tkalča… Pa Krvavi most, Radićeva, Jurjevska, Kamenita vrata… Zagorka, Šenoa, Dora Krupićeva…

 U doba Covida također šeće opustjelim Zagrebom i doživljava ga na drugačiji način: Udiše. Duboko. Izdiše. Duboko. Diže ruke u zrak, da i njih protegne. Udiše. Spušta. Izdiše. Diše. Diše. Duboko. Udiše. Izdiše. Duboko. Duboko. Nema mirisa stvarno ili ih ona ne osjeća? Samo ih se još sjeća. Što je gore? Svijet bez mirisa. Grad bez mirisa. Noć bez mirisa. Jer nije sezona? Jer je sve zatvoreno, stolci hrpimice nagomilani i poput galiota za brodska vesla lancima zavezani za teške betonske noge suncobrana i zatvorenih s nametljivim reklamama za ovo ili ono pivo. Dora osjeti žeđ. Nigdje nikoga. Zaključan grad. Grad bez sna. Grad bez snova (Str. 16).

Završna stranica kritike u Kolu s naslovnicom romana

 U liku vrsne novinarke Dore koja luta praznom i opustošenom hrvatskom metropolom u kojoj nema uobičajene gužve ni turista i u kojoj čak niti taksiji ne voze, na neki način vidimo autoricu knjige uvijek nadahnutom svojim (premda ne rodnim) gradom.

Segment Dorina života koji se opisuje u ovome romanu obilježen je specifičnim i ne baš lijepim događajima. Dan 22. ožujka 2020. kad započinje njegova radnja, nije trebao biti drugačiji od ostalih zagrebačkih dana provedenih u lockdownu. Zbog groznog virusa, njegovi su stanovnici već duže vrijeme prisiljeni boraviti u svojim domovima i izbjegavati kontakte s drugim ljudima. Mnogi rade od kuće. I Dora isto. Štoviše, ima pune ruke posla: bez obzira gdje bila, u kući ili u studiju, mora odraditi svoju šihtu u emisiji koja ujutro ide uživo i zove se Dobro jutro, Zagrebe. Usto piše i gastro blog naslovljen Zagrebački odrezak

Protagonistica ovoga romana udana je za Dalmatinca Vinca s kojim ima malog sina Maksića. Od ostalih likova, tu su njena Muti te ugledna književnica i Dorina mentorica na doktoratu o najzagrebačkijem romanu gospođa Nera koja je nekoliko puta bila kandidatkinjom za članstvo u Akademiji. 

Dora je Muti i tetu Neru doživljavala dvjema junakinjama izniklim iz nacionalne literature 19. i 20. stoljeća, nije se željela niti je bilo potrebe da se odredi dobrim ili lošim, nije joj se dalo raspravljati s njima. Čemu se upuštati u velike teme? Nera Zagorkina, i iako ne baš učiteljica Branka Šenoina, nisu dijelile naklonost prema istom spolu, ali jesu strast prema književnosti, i svoju i svojih mama romantičarki. Od Muti je Dora naslijedila ljubav prema čitanju, a iz biblioteke gospođe Nere odmalena je posuđivala knjige…. (Str. 18).     

Ovo je samo jedan od niza ulomaka romana u kojima Božica Brkan povezuje stvarnost i književnost, fikciju i faktografske činjenice. U roman često umeće arhivski materijal i književne citate. Između ostaloga, spominje Šenou i potres koji se dogodio u njegove vrijeme te ostale književnike kojima je Zagreb bio nadahnuće: Mariju Jurić Zagorku, Miroslava Krležu, Zvonimira Milčeca, Branislava Glumca…

Književnica, znanstvenica, prevoditeljica i književna kritičarka Željka Lovrenčić u DHK 15. svibnja 2022. / Foto Miljenko Brezak

Osim pandemije koja kod svih izaziva depresiju, Dora doživljava (i) muževu prevaru. Vraća se kući iz grada i na stubištu zatiče svoga zakonitoga in flagranti sa susjedom Muzom, mladim modelom staroga slikara Mimija. A onda, 22. ožujka, slijedi još jedna nesreća: Zagreb zatrese snažan potres. 

Kao što to već biva u kriznim situacijama, uplašeni se susjedi okupljaju u dvorištu. Dora i Vinc, Muza i Mimi, Muti i Nera čekaju odvjetnika gospona Anđelka, nekadašnjeg Susedina Malog koji će srediti sve što je potrebno, pa i eventualna oštećenja stanova. On ima veze posvuda jer siromašan dečko iz susjedstva iz milja zvan Endži, sada je bogati poduzetnik. Oduvijek je zaljubljen u Doru.

Dorin i Vincov stan je privremeno neuporabljiv što znači da ima „umjerena oštećenja bez opasnosti od urušavanja i da se ne preporuča boraviti u njemu“. Obitelji treba privremeni smještaj.

Bez obzira na osobne probleme, novinarka Dora dobiva zadatak da se pojavi na svome radiju i obavijesti slušatelje o posljedicama potresa. Dok sa svojom ekipom obilazi grad, prisjeća se Augusta Šenoe. Sadašnjost i prošlost opet se isprepliću…

Korona i potres izbezumili su ljude koji su siti svega i nastoje što prije otići iz Zagreba. Dora sklanja dijete u vikendicu maminog partnera Milčeka koji je s njom pobjegao na selo.

Kao neugodnu noćnu moru sanja potres, a autorica romana u tekst upliće zapise o potresima koji su se javljali širom svijeta – od Perua do Južne Afrike, od Čilea do Japana, od Filipina do Gibraltara, Mijanmara, Indije… 

U javi, prezaposlena novinarka sve više razmišlja o muževoj prijevari zbog koje pati. No, ubrzo i sama ima priliku za nju: Endži je spreman ponuditi joj bolji život. Može joj omogućiti penthouse, trendovske poslastice, umjetničke instalacije, auto, novac, odjeću s markom, putovanja… No, usprkos činjenici da ju je suprug prevario, da im je stan privremeno neuporabljiv, da nemaju dovoljno novca ni mogućnosti dodatne zarade zbog korone, ona ga odbija. Ne voli ga. 

Počinje razmišljati o svome braku i učinjenim grješkama te, boreći se protiv ponosa, čak relativno prijateljski razgovora s Muzom. Zbog nimalo ružičaste situacije u kojoj se nalazi, osjeća se privremeno neuporabljivom!

Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička, i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala ni osobom? Jedan od loših šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne ili mjesečne top liste. Koliko može biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže svačija, jednostavno ne uspijeva biti svojom. Svojom! (Str. 146).      

Dora je pravi primjer preopterećene suvremene hrvatske žene kojoj se negativne stvari samo redaju. Nije joj lako uskladiti obiteljske i poslovne obveze pa dolazi do problema i u privatnom i u poslovnom životu. Njena joj se situacija čini nerješivom. Odnosno, život joj je privremeno neuporabljiv. Ne zna se do kada… 

Ovo je djelo zanimljiva kronika u kojoj se bilježi prilično neugodno razdoblje u životu glavne junakinje koja je svojevrsni simbol suvremene Zagrepčanke. Također, priča o glavnome hrvatskom gradu i našemu društvu kojemu je upućena i suptilna kritika: poštenim se radom kod nas ne može (lako) obogatiti. Oni kojima to uspije, zbog mutnih poslova kojima se bave (ponekad) ipak završe na sudu. Barem se to događa Endžiju kojega policija odvodi s afterparty-ja u vikendici gdje se okupljaju Dorina obitelj i prijatelji.  

No, ovo je i ljubavni roman „začinjen“ prevarom zbog koje je neophodno preispitivanje odnosa u braku. Glavna junakinja nastoji uskladiti obiteljski život i poslovne ambicije, ali to joj baš ne polazi za rukom.

U njemu nema tipičnoga i očekivanog happy enda – završava u duhu svoga naslova. Odnosno, točnije, receptom za tortu nazvanu Potres čime se otkriva još jedna sklonost naše autorice – ona prema gastronomiji. Čini se da je svojim likovima poželjela zasladiti život kako bi lakše podnijeli sumornu stvarnost te čekanje na obnovu grada i ranjene duše.  

U ovome besprijekorno napisanom djelu napete radnje i izvorne tematike događaji se glatko izmjenjuju, a prošlost i sadašnjost skladno se stapaju u jedinstvenu cjelinu. Ako tome dodamo i vješto ispreplitanje stvarnosti i fikcije te raznih jezičnih bravura i narječja, dobili smo recept za savršen roman.

20221027

Ako sam ikada postojala: Dunja i Maladunja – Umjesto kave 25. listopada 2022.

Kakva lijepa večer u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u petak, 21. listopada 2022.! Od biljnog iznenađenja u obliku breberike, biljke prema kojoj nazvah buduću kajkavsko-čakavsku zbirku Breberika&Eklektika s Borisom Domagojem Biletićem u izdanju Kajkavskoga spravišča, čije ime u cvjećarnici ne znaju, do pribivanja kolegičinu predstavljanju poetese Anke Žagar koju ne vidjeh od vremena Knjižnice Mladost te do poduže kasnovečernje kave blizu Cvetnjaka! Baš primjereno Mjesecu hrvatske knjige.

Uz novu, prvu knjigu proze na hrvatskom, Željka Lovrenčić predstavila je i izbor stihova Dunje Detoni Dujmić na španjolskome / Foto Miljenko Brezak

Biakova je objavila knjigu Ako sam ikada postojala Dunje Detoni Dujmić, a uz autoricu su predstavili znanstvenik i književnik Tin Lemac, prevoditeljica i književnica Željka Lovrenčić i urednica Zorka Jekić, a tekstove je maestralno interpretirala nacionalna dramska prvakinja Branka Cvitković. Poslije osam zbirki poezije te raznoraznih drugih, sve vrlo serioznih knjiga, esejistica, leksikografkinja i urednica, objavila je i prvu proznu knjigu.

Dunja Detoni Dujmić sa svojom novom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Tijekom večeri nismo posve utvrdili radi li se o romanu o obiteljskome životu, dragulju izbrušenih rečenica (Jekić), tekstu ne nužno žanrovski određenome, zanimljive kompozicije, autobiografskom, snažne lirske proze (Lemac) ili tekstu u kome se vješto barata jezikom  pa i nije presudno da li je romansirana biografija, esejistički zapisi, romanu o ljubavi urbane, građanske djevojke i ruralnog momka iz velike obitelji u kojem se povremeno uz Dunju javlja i Maladunja kao simbol bijega iz stvarnosti (Lovrenčić). Možda je tekst književnici melem na dušu poslije smrti Ikića, voljenog supruga, u vrijeme korone? Čitam, uživam i nikako ne mogu odlučiti što je taj tekst. A nije ni važno do li – ljepote teksta. (I grafičkog oblikovanja: na naslovnici su Kola Marijana Detonija!) ProslovNa odeskim stubama počinje sjećanjem na i meni maestralan Ejzenštajnov film Oklopnjača Potemkin. I ne znam koliko sam ga puta odgledala, ne samo na filmologiji na komparatistici, gdje je diplomirala i Dunja, inače rođena Križevčanka.

Branka Cvitković čita / Foto Miljenko Brezak

Ipak, kao poziv na čitanje ove neobične knjige odabirem:

U DVORIŠTU
Najradije se penjem po granama golema trešnjina stabla u dvorištu. Stablo šuti i ne odbija me, pušta mi na volju. Grne mi pokazuju put prema vrhu. Ja sam glavna junakinja, u stakleniku  sam, palim motore, mogu sve na svijetu. Visinomjerom određujem dubinu ispod i iznad krošnje. Drvo diše u ritmu sa mnom, u pilotskoj kabini, pored bosih nogu. Katkad okrenem stablo naopako pa ono puže po meni. To je moja njihaljka koja visi o nebu. Svaki je njihaj bliz suncu i slobodan; čas sam kos, čas sam na brijegu, čas rujem pijeskom, prašna su mi stopala, zdenac je sve bliži i počinje teći unatrag kako bi se pročistio. I gradić se pročišćava, leti zajedno sa mnom, otkida se od oka, sagiba, sklanja mi ruke s vrata i širi se u zaletu. Svega se sjećam, samo ne zna
m zašto.

Predstavljači / Foto Miljenko Brezak

Dunju Detoni Dujmić poznavala sam samo preko tekstova, dok nije napisala baš temeljitu kritiku u Republici o mom romanu Rez/Leica-roman u 36 slika (VBZ, 2012.), a kritika je poslije objavljena i u knjizi književnih kritika Mala noćna čitanja (Alfa, 2014.).

Za uspomenu na lijepu večer: Željka Lovrenčić, Zorka Jekić, Dunja Detoni Dujmić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Tu i tamo pjesničkim bi se tekstovima susrele u zajedničkim panorama hrvatskoga pjesništva, a onda smo se zbližile žirirajući za Tina, rekla bih sličnim poetskim sklonostima. Kako ne bježim sudbini, nekako me je baš dotaklo što me je na dan promocije Facebook podsjetio na čitanje, također u Ogrizoviću, baš na isti datum 2021. sotuda na neki drugi dan 2018. godine, dakle prije korone, kad smo predstavljali knjigu Encuentros – Susreti, izbor 12 hrvatskih pjesnika na španjolskome Željke Lovrenčić, objavljene u Kolumbiji. Uz sjajnu domaćicu Jasnu Kovačević, na fotografiji Miljenka Brezaka radosne smo Dunja Detoni Dujmić, Željka Lovrenčić, Neda Miranda Blažević-Krietzman i ja. Sad se sjećamo Nede i čitamo neke nove tekstove, a uz ostalo i izbor Dunjinih stihova koji je Željka prevela na španjolski – Una paloma en el supermercado, Poesia escogida, Barcelona 2021.

Publika u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

iOtok – Umjesto kave 23. listopada 2022.

Sumnjam da su mnogi primijetili posve na kraju sinoćnjega TV programa, jer nisam primijenila ma i kakvu najavu nego sam natrapala od 23,49 do 1,19 na HTV, nisam sigurna i je li na Prvom ili na Drugom, dokumentarac iOtok HR/IT proizveden 2018. Hrpa potpisanih, ali uglavnom Slovenci. Redatelj Miha Čelar. Glume, kaže, Mate Dolenc.

Da pohvatam…

O Biševu, sa tada kad je snimljen, 2018., jedva još dvadeset stanovnika. Nisam pogledala koliko ih je na zadnjem popisu popisano, jer sam se i ovako rasplakala. I ostala gledati do kraja. O otoku koji se trudi ostati živ i to ne samo kad naiđu slučajni turisti baciti pogled na Modru špilju. Koliko danas ima stanovnika, ako ih i ima izvan sezone? Što je sa školarcima koji su iz Komiže, općinskoga središta pošli na terensku nastavu iz geografije da othodaju jedno osam-devet kilometara po kilometru uređene ceste i po molu uređenom za turiste. Naučili su i čistiti i usoliti ribu, kako se to radilo nekad. Koliko topline i životne filozofije. Što je EU-projektom i starom školom odnosno nekadašnjom vinarskom zadrugom? Jesu li prevagnuli otočani sa svojim živim idejama koje nitko i ne čuje ili općinari sa svojim iprojektom odnosno muzejom s puno tačskrimova, ekrana… Na koji kilometar od otočkoga najvećg blaga, čuvene špilje?

Najviše me je ganulo kad jedna od rijetkih mlađih otočanki čisti tuđe smeće po obali te klanje ovce, posljednje beštije na otoku, kad otočanin, oštreći nož koji još jedva da postoji od silnoga brušenja, kaže da će ga ostaviti za otočki muzej da se zna da smo bili živi… Živi!

Taj bih film prikazivala po svim televizijama. U prime timeu, umjesto glupavih showova, a ne kad se slučajno nagtrapa te da se sakrije u progrmu, gurne pod tepih kao i problemi o kojima govori, nego da se razmišlja o životu. Kritički. Razmišlja. I živi, a ne iživi.