Ne znam čine li tako i drugi hrvatski europarlamentarci, ali Marijana Petir je ususret Međunarodnom danu žena u EU Parlamentu u Bruxellesu ugostila aktualnu Najuzorniju hrvatsku seosku ženu Melitu Vrbanek iz Vivodine i predsjednicu istoimene udruge Katicu Jerleković. Primila ih je i potpredsjednica Europskog parlamenta i članica Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj irska zastupnica Mairead McGuinness. Upravo za dvodnevnoga boravka Odbor za prava žena i ravnopravnost spolova Europskoga Parlamenta usvojio je mišljenje EPP zastupnice Petir, s perspektivom da se ono ugradi i u razvojnu agrarnu strategiju s osigurnjem potpora poljoprivednicima, a posebice nevidljivu ženskom radu.
Moslavačke veze: s Marijanom Petir u jednoj od vijećnica EU Parlamenta Miljenko Brezak i Božica Brkan (Fotografija Oblizeki)Za uspomenu Hrvati u foajeu EU Parlamenta: upoznavanje s najvišim demokratskim tijelom kao zanimljiv turizam (Fotografija Oblizeki)
Slučajno prigodno objavljeni su svjetski podaci kako, i kad su priznati, prihodi žena dosežu jedva dvije trećine muških, a gospođa Petir postojano se bavi temama zaštite i ruralnoga prostora, i žena, osobito seoskih, te sve malobrojnijih mladih poljoprivrednika na selu. Ove je godine Petir i u užem izboru trojice kandidata u sektoru poljoprivrede za EU Oscara.
Mladenka Šarić i Božić Brkan ponosne ispred diptiha “Smrznuta ptica” i “Tržnica i golubovi” Borisa Bučana u EU Parlamentu (Fotografija Miljenko Brezak)
U samo dva bruxelleska dana snimljeno je i više različitih radijskih i tv emisija o tim temama, s različitim govornicima, primjerice One nastupaju moje nekadašnje kolegice iz Večernjaka Mladenke Šarić za Mrežu TV. A dok su se svi upoznavali s funkcioniranjem EU Parlamenta, u kojem za donošenje nekog zakona zbog nužnog usuglašavanja treba i dvije do dvije i pol godine – bolje i više godina usuglašavanja nego jedan dan rata, citirao je Janez Vouk, upoznajući nas s načinom rada u Bruxellesu i Strasbourgu – novinari su prikupili i obilje raznovrsnoga materijala za različite medije, ponajmanje političkoga. Iako nismo bili ravnodušni ni prema zbivanjima uz Brexit, a još manje uz podatak da je Hrvatska izašla iz zone ekonomske neravnoteže.
Pozdrav i za stolom (Fotografija Miljenko Brezak)O gastronomiji Bruxellesa za Karlovačku TV: Božica Brkan i Mladenka Šarić (Fotografija Miljenko Brezak)
Drago mi je bilo prisjetiti se kako smo prije dvadeset godina prvi put kao pilot-projekt u Zagrebačkoj županiji pod vodstvom mr. sc. Josipa Kraljičkovića odabrali uopće prvu najuzorniju, Šteficu Krčmar iz Gornjega Desinca. No, moju Moslavku iz Mustafine Klade Marijanu Petir upoznala sam u novinarskome poslu, primjerice u akciji zabrane izlova prstaca (promo-majica se još odlično drži!), zabrani odlaganja atomskog otpada u našu Moslavačku goru, na seoskom festivalu u njezinu selu, izboru najboljega mladog hrvatskog poljoprivrednika (upravo je raspisan natječaj za novoga!), uz akcije mlijeko i voće u školskim obrocima (još 17.000 djece nema školski obrok!), potporama voćara za gubitak u izvozu mandarina i jabuka zbog ruskoga embarga, suzbijanju nepoštene trgovačke prakse itd. Omiljene su nam zajedničke teme i baštinske te zaštita, sve do loga eurozastupnice MP na glagoljici.
Primijenjena glagoljica za Europu (Fotografija Božica Brkan)
Fascinantno mi je da se Petir sa svojom ekipom iz Belgije i Hrvatske tijekom mandata potrudila dovesti u EU parlament ukupno više od 500 osoba, a naša je grupa bila raznolika iznad svih očekivanja. Zacijelo se u tome zrcali i njezino djelovanje tijekom godina: dobro se dobrim ipak vraća. Bilo nas je iz Zagreba, Karlovca, Vodnjana, Splita… Najmlađi su bili EU-ambasadori 17-godišnji maturanti iz Siska i Kutine, a najstariji s više od 80 godina Porečko-pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan. Jedni izuzetno obrazovani, a drugi na najboljem putu da to postanu. Tolerancija kakva mi često doma nedostaje: ako ste htjeli, mogli otići na hrvatsku misu ili razgovarati s kolegama koji rade u nekoj od tamošnjih ureda ili poslušati kako su za svoj OPG mladi poljoprivrednici dobili bespovratno 50.000 eura ili razmatrati što u svome ruralnome prostoru pripremaju ambiciozni gradovi poput Ozlja ili razgledati znamenitosti Bruxellesa ili analizirati zašto je belgijska politička situacija zamršena poput bosansko-hercegovačke ili jednostavno provjeravati bruxelleskevafle, čokolade, praline, pivo… itd.
Ispred EU Parlamenta: Vjekoslav Madunić s Hrvatskoga radija, Najuzornija hrvatska seoska žena Melita Vrbanek i njezin suprug Zdenko Vrbanek, novinarka Mladenka Šarić, gradonačelnica Ozlja Gordana Lipšinić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)
Mons. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu – prateći ga barem 15-tak godina cijenim ga i jednim od najvještijih u odnosima s javnošću u Hrvatskoj uopće! – u prigodnoj zdravici, koju bismo mogli opisati i svojevrsnom propovijedi, usporedio je našu grupu s – Hrvatskom. Možda je jedina razlika što smo se u ovoj malenoj Petirkinoj različitosti svi baš odlično osjećali svaki u svojoj koži.
Taman nalijepili naljepnice-propusnice za posjetitelje; Božica Brkan, mons. Antun Sente i Mladenka Šarić (Fotografija Miljenko Brezak)
Ako i je i PR, odličan je, ali Petireva je i za to i obrazovana (uz dva fakulteta!!) i potkovana dugogodišnjom praksom još od vremena kada je organizirala predizborno usporedno Tomčićevoi Mavrovićevo HSS-kuhanje krpica sa zeljem; pa onda kako je izbačena iz stranke u koju se upisala u mladosti; kada je vodila saborsku akciju Croatia GMO Free; kada je vodila uspješnu predizbornu predsjedničku kampanje Stipe Mesića i, napokon, kada je na hadezeovskoj odnosno listi Europske pučke stranke preferencijalnim glasovima uskočila u Europski Parlament.
S najmlađim EU-ambasadorima iz Siska: pred njima je budućnost i sve vrijeme ovoga svijeta (Fotografija Miljenko Brezak)
Sad me svi pitaju hoće li se Marijana Petir ponovno kandidirati i tko će je zbrinuti, pa prenosim njezino da još mora definitivno odlučiti. Dovoljno je i uspješna da nastavi i dovoljno mlada da kreira karijeru i život kakve želi. Da više i ne učini ništa više, već je učinila dovoljno ne za jedan nego barem za dva života.
Sinoć je u ispunjenom Društvenom domu u Donjoj Pušći, kao da je neka svadba, predstavljena zbirka pjesama na idiomu njegove Puščanske Dubrave Dragutina Mihalinca I kaj? obogativši izdanja na kajkavskoj ikavici. Predstavljam ga u svojoj recenziji objavljenoj kao pogovor. Usput, autoru je to bila prva promocija knjige na kojoj je uopće bio u životu.
Naslovnica najnovije knjige na kajkavskoj ikavici
Kakav tekst, pjesnički k tome, očekivati od strojarskoga tehničara koji je umirovljen nakon četiri desetljeća rada na održavanju tramvajskih vozila u zagrebačkom ZET-u? (Autorica ispravlja: još nije umirovljen nego je na dugom bolovanu!) Umirovljenički, tamnomodri, metalski urbano-ruralni sentiš? Pjesme Dragutina Mihalinca više su od toga. Ne samo zato što su iz srca, kako je naslovio i svoju prvu objavljenu pjesničku zbirku na standardnome hrvatskom jeziku, o kojoj se, opisujući istinsko autorsko književničko uzbuđenje, referira i u ovoj, drugoj, primjerice u pjesmi Gotova vam je kniga.
Promotori knjige: urednica Jasna Horvat, autor Dragutin Mihalinec i recenzentica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesme izražena ritma, katkad i nabijene glagolima, pisane su rimama, obično po četiri stiha u kitici, a kitica koliko ima ispjevati o temi. Izuzetak je završna pjesma I kaj?, koja kao da je sonet, ima dosjetku u akrostihu koji daje ime autora. Unatoč lucidnom naslovu, igri i igrama riječima poput one više kerepuhovske negoli krležijanske Kaj bu, bu, u stihovima Mihalinec ne rabi kajkavske modernizme kakve je, recimo, u svojim zbirkama Bu do kaj ili Pem tam tam pem i sl. lucidno ispjevao Nenad Piskač.
Božica Brkan o knjizi za TV Zapad / Fotografija Miljenko Brezak
Iako je rođen (već!) u rodilištu, sredinom prošloga stoljeća, Mihalinčeve kajkavske teme gotovo su klasične zadane dijalektalne (Stara hižica, Lipi cajti, Coprija, Proščeje, Kolije, Naš maček, Kaj su jili naši stari, Seljačka buna, Zagorski posli, Kaj nam pak moreju?…), ali često su i dio moderne poetike (Selo naprama gradu, Strajski jeziki, Pinezi, Politikanti, Sveta krava, Kak teri karakteri, Jednaki smu, a drugačeši, Trač, Prazno tilo, Od pundiljka do nedilje…). I sentimentalne su i pomalo starinske, rijetko sladunjave, a stil mu nikako nije uobičajeno očekivan, starački, dosadno iskustven i katehistički poučan, nego vrlo poticajan, uzbudljiv čitatelju kojega neprestano drži u očekivanju: što iduće slijedi, što će ispjevati na slijedećoj stranici?
U donjepušćanskom Društvenom domu kao na svadbi: na pozornici KUD Pušća / Fotografija Miljenko BrezakPodmladak KUD-a Pušća s čikačokama, u koritu… ili pjesma i ples kao igra / Fotografija Miljenko Brezak
U pjesmi Popifke moje kaže: Makar su me fejst lita zjahala, još se ne dam,/nikaj kaj oko ne vidi, z mene zvira tu i tam./ Brži sem ot kmice, zdižem se pri nek dan,/ unda se zvirek otpre i se najenput sune van. Ni nepretenciozna obiteljska sličica upjesmi Blaženi met ženskami u Mihalincu nije tek jednostavno mila: Kak je sestra zamuža prešla, se je nikak žuknilo,/ ni bilo cvekaja, drapaja i ščipaja, se je fsehnilo). Nisu uobičajeni ni okrhci svakodnevice poput Sesveta samo kaj nisu, triba grobe zriftat i mrtve obit u pjesmi Moj listopat ili u završnici pjesme Kraljica i tri kralji: Takof oblak sreče ni doživila još ni jedna srida.
Govori Jasna Horvat, dobra duša kajkavske ikavice / Fotografija Miljenko Brezak
Ako mu je namjera bila najprije da samo progovori, a zatim da u svoje stihove još i ugradi zaštićenu, ali svejednak pomalo izumiruću kajkavsku ikavicu – Kak saki ima nikakvu želju, tak i ja želim da naša ikavica ostane,/za une kaj buju živili za hiljadu lit, za te, morti boljše dane (u pjesmi Nigdo ni za seme) – ovom je svojom zavičajnicom Mihalinec učinio i više od toga. I mimo već postojećega rječnika kajkavske ikavice u zbirci pjesama I kaj? zainteresirani čitatelj zacijelo može pomalo avanturistički naići i na nove stare riječi, na izvoran arhaični leksik, kako napisa urednica knjige Jasna Horvat, opisujući Mihalinca s razlogom i iznimnim osvježenjem u opusu relativno skromne ikavske kajkavštine. Uostalom, i sam se u Posveti potpisuje kao Čovik teri je opau z neba.
Riječ ima pjesnik / Fotografija Miljenko Brezak
Šteta samo što je izrijekom odbio uz stihove ispisati i svoj rječnik: ko razme – razme, a tko ne razme… Postoje, naime, radoznali i izvan uskoga areala toga jedinstvenoga – i Dragutinova – zavičajnog govora. To prije što se ne može poreći i literarna vrijednost pjesama iz zbirke zanimljivoga, nadahnutoga i pomalo zezantskoga naslova I kaj, pa će je, vrlo moguće, čitati i oni izvan njegove riči, samo jednoga od tridesetak lokalnih govora s područja donjosutlanskoga kajkavskoga ikavskoga. A ni kontekst ne pomaže osobito da se shvati značenje riječi i izričaja poput dugocajtno, požmrlenec, hajiti, droft, hartave škorje, špampet, rogomentati, svarba, hušica, lažitorba, muta, kožu zislikati, prišvarek, dobrikojek…
Pjesme nastale nadahnute nučicom Sarom i da se ne zaboravi rič / Fotografija Miljenko Brezak
Nadam se da će i istraživačima i poezije i jezika ova knjiga biti poticaj da potraže odgovore na neka svoja pitanja. Jedno od meni zanimljivih moglo bi, recimo, ići u smjeru kako pišu recentni kajkavski pisci. Na njega me Mihalinec ponukao dosljedno obezvučenim naslovima pjesama poput Dubrafčajski raj, Babe ot meštrof, Pret Vuzem, Ot doma do doma, Betek od vrimena, F lozi, Tičekof krič, Likof, Siroček ot dide, F čekaoni pri doktoru, Moj listopat…
Odličan KUD Kupljenovo nastupit će i u ožujku, na predstavljanju knjige svoga važnoga člana Ivice Ivankovića / Fotografija Miljenko BrezakNovinar, etnolog, folklotist i pjesnik s harmonikom Ivica Ivanković / Fotografija Miljenko Brezak
Svakako valja pohvaliti što se mladi, a vremešni pjesnik uopće poduhvatio zapisivanja svojih rima, pogotovo jer je i započeo u poznijim, zlatnim godinama, a još više uz trinaest operacija i još desetak boravaka po bolnicama te što mu je baš bolest bila poticaj za nastanak pjesama (pa i onih zdravstvenih: Nič bez doktora, Čistoba je po zdravja, F čekaoni pri doktoru…). Stvaranju su čudesni puti, ali umjesto da očekivano pobjegne u samosažaljenje, depresiju, autodestrukciju, Mihalinec se u teškim trenucima među rijetkima, svjesno ili nesvjesno, i kad govori o neugodnim životnim iskustvima, odmetnuo u dojmljive niske riječi što odišu sudbinskim dvojbama, ali nikako pesimizmom, mirenjem i potonućem nego svjetlom i vedrinom, toplinom i životnom radošću i uvjerenjem (Samo je jedno živleje, Nada zadja fmira…) i okrepljujućim dijeljenjem, bilo siromaštva, siroščinei bokčije, kako pjeva negdar žufke, negdar žmahne, drugač ni moglo bit (u pjesmi Moj čuvar), hrge kruha u istoimenoj pjesmi, bilo hladovine – skup bi trošili hlad, ni un tu samo zame (u pjesmi Di ste pajdaši) odnosno orahove sjene Pri pajdašu Gašparu, f sinci mojega oriha,/ritki su cajti teri bi prešli bez gomulje smiha./ Kum Peharec, prafcati meštar Baltazar, a tak i ja,/ kak tri kralji, tiščimu sincu da nam nekam ne othaja (u pjesmi Pot mojim orihom).
Mihalinčeve je pjesme čitala i kajkavskoikavska pjesnikinja Nada Lozar-Tomašić / Fotografija Miljenko Brezak
Vrijedno divljenja, a pogotovo kad smogne snage da si dade oduška u nenametljivoj, laganoj, gotovo ljekovitoj ironiji, satiri. Mihalinec i Proščeje slika iz svoje, pomaknute i kritičke perspektive: Cirkva je naštopana, vuju više ne stane nič,/ pop krakuli i klaguje svoje, ima se čut jengova rič./ Nutri se dihat ne more, od švicof se čut duha,/ z koruša popifka dohaja, nigdo fulja, nima sluha./ (…) Licitari, kramari i birtijaši z veseljem haraju ruke,/ nigdo bu ostau bez pinez, jenga bu pokli zazeblo ot muke./ Domom su mam prešli uni kaj su se spovidali i pokoru odmolili/ nikteri ju buju tekar doma, poklim sega, otgulili.
Mihalinčevu pjesmu čita trinaestogodišnja Dora Poljak iz pjesnikove Pušćanske Dubrave / Fotografija Miljenko Brezak
Šala je njegova plava kuverta čak i u liječničkoj čekaonici: Si larmaju, nič ne razmim i ne čujem praf,/ kak mi se kaže, si su betežni, nigdo ni zdraf. (u pjesmiF čekaoni pri doktoru). Stihovima ljudski iskustveno komentira Čovik se ot diteta gaji, un je temelj za hižu pravu,/ triba ga gledit nutri, a ne kakvu na sebi nosi opravu. (u pjesmiGrihi) ili Si bi trebali svoje falinge, kakve got bile, f pamet zejt,/ ak nam ih se i pokaže, pomirit se s tim i takve prijet./ Ni najmaj se ni triba durit i ne se dilat žifčan,/ če imamu vuha, čez jedno nutri, čez drugo van.(u pjesmi Falinga). No, sve u svemu, bez dociranja, Mihalinčevo je ljudsko i poetsko polazište: Poštuvat triba sakoga, nikoga ne fkanit ni špotat,/ se ti se unda vrne, samo droftu volje za to moraš imat. (u pjesmiDobro se vrne). Sam ima volje ne samo za pisanje poezije, ali će samokritički ispjevati Po jutru, cili dan nekaj štukljam, štoram i šutram,/ nikave vajde ot mene ni, jedino kaj jist skuham (u pjesmi Moji ceremonijali), da bi se razotkrio: Zadnjih sem lit imau tuliko pisanih cajtof,/ baš da ih ne potepem, trošiu sem ih na čudaj načinof. (u pjesmi Kuhar). Opisuje načine sve do oblizekau kojima se izvještio.
Mihalinčeve je pjesme čitala i Marica Planinšek, koja je i sama objavila knjigu na kajkavskoj ikavici / Fotografija Miljenko Brezak
Kao i u stihovima koji će mnoge iznenaditi, i razveseliti i rastužiti. U svakom slučaju nedvojbeno potaknuti na vlastita sjećanja i izazvati osjećaje, Dragutin Mihalinec zbirkom I kaj? stvorio je i višestruko dodanu vrijednost – oživio je svoj drevni lokalni zavičajni govor i zainteresirao za svakidašnjicu i način života te blisku prošlost u svojoj Pušćanskoj Dubravi itd. (pjesme Tam, Rič…)
Razigrane čizme / Fotografija Miljenko Brezak
Ako se stihovima suprotstavlja dugotrajnom i obeshrabrujućem ležanju u bol(es)ničkoj postelji, ne manje zdušno suprotstavlja se i globalizaciji i migracijama koje zatomljuju domaću riječ, čineći živote običnih ljudi a i cijeli svijet za nju siromašnijim, a također i tome što se ovdašnji puk srami svoje riči. Čestitke stoga i Udruzi Ivana Perkovca – za njegovanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine što je plemenitu nakanu Dragutina Mihalinca i njegovu zbirku podržala izdavački i podarila na ogled širem krugu čitatelja. Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle sa tri knjige podržali su financijski i Zagrebačka županija, Općina Pušća i Općina Brdovec.
Dragutin Mihalinec vježba autograme i posvete svojim susjedima, prijateljima, mještanima / Fotografija Miljenko Brezak
Baš zato, na kraju, ali ne manjom vrijednošću ocjenjujem to što je ova Dragutinova knjiga i svojevrsno predanje od predaka mu nedvojbena obiteljska ostavština i unučici, koju spominje često i s nježnošću nazivajući je kraljicom. I kaj je objavom još važnija i šira ostavština tuđoj unučadi, koju autor naziva nova kolina, a ja bih je nazvala naraštajima kajkavaca, ponajprije kajkavskih ikavaca, kojima nema niti tko napisati takve verse niti imaju s kime razgovarati na svoje lokalnom govoru.
Na kraja – starinski kolači / Fotografija Miljenko Brezak
U Posveti, prije proznoga uvoda Kak je negdar bilo, uz drugo, Drago Mihalinec kaže: Of naš vikovični jezik bu preživiu se i ostau kak spominku spomenik. U pjesmi Spomenik spominku pjeva: Čudaj se riči rabi, puno toga pozabi, a mene to hiče f veliku brigu,/ da se preveč ne gumbam z tim, nek te riči buju zapisane f knigu. Zapisao je također: Svaka izgovorena riječ rasprsne se i rasplinjuje, a pisana zauvijek ostaje. Nije naodmet dodati: pogotovo ako je dobra.
Zagreb, 20190126 – 20190127 – 20190129 – 20190130 – 20190131
Ne znam čitate li Novi list. Barem ponekad. Vrluda, možete ga smatrali i lokalnim, ali je drugačiji. Zato ga, ne samo ljeti u Malinskoj, kupujem subotom i nedjeljom bez izuzetka, pa kad izlazi dijalektalna Beseda ili neki meni temom blizak prilog. Ako ga danas niste otvorili, ubilježite si veliki propust. Jedan od rijetkih kulturnih priloga, možda i zadnji u dnevnim novinama uopće, nedjeljni tjedni kulturni prilog Novoga lista, Mediteran, godina XXIII. Broj 1204, s današnjim datumom, duboko me je dirnuo. Podsjetio na izbjeljeni, od cenzuriranih tekstova očišćeni Telegram, valjda iz 1971. (Imala sam 15-16 godina i milicajac Rade lako je na kiosku otkrio da je mala Brkanova kupila jedan od dva prispjela necenzurirana primjerka.) Mediteran me umije oduševiti i zanimljivim intervjuima, i kritikama, i tekstovima koje i kakve druge nakladnije mainstream dnevne novine uglavnom nemaju. Sad su na osam stranica, uz intervju Davora Mancea s Goranom Trbuljakom na 2. i 3. stranici, lažnoj dupleriti, verzalni I DALJE NE TVRDIM DA JE TO ŠTO RADIM UMJETNOST, ALI JEST KOMUNIKACIJA, o njegovom riječkoj izložbi, objavili šest bijelih stranica na kojima se višekratno ponavlja tekst, regular, primjerice: ovo pitanje staviti u novine zatim slijediti novinara/ i tražiti da prizna da ga je on napisao; zatimnovinarstvo rade drugi / ali novine radimo mi; zatim odjek ovog pitanja bit će veći od ovog pitanja / ako kupiš ove novine. Radi se o Trbuljakovim ovojeizmima 2.0 i konceptualnome Mediteranovu iskoraku. Dobra fora. Kakav manje je više! Čestitke! Ali, što mogu, mene je ponio aktualan, drugi, posve novinarski osjećaj, osjećaj komunikacije. Kao nad izbjeljenim Telegramom otprije gotovo pola stoljeća. Spremam ga u arhivu. A vi, ako dospijete, kupite današnji Novi list! Citiram još jednu: ovaj rad za koju godinu vrijediti će manje nego danas.
Daj, molim te, izbori se malo za dignitet psovke! – dobacuje mi moj M. dok nas obasipaju niskama tv psovki. Zvučnih. Nema ni ograničavajućega bipa ni zvjezdica. Slučajno je povod inače odlična, u međuvremenu i završena šestodjelna serija Uspjeh na HBO-u. Pa nemaš lika koji ne psuje! A dan prije gledali smo Brešanov Koja je ovo država ili već neki, u kinu. Prije toga političke analize, satirički komentari na tv, fejsu i tako redom pa saborsku psovačinu. Da se razumijemo, čujem i sebe, koja inače stvarno rijetko psujem i onda to ima razlog, nisam ni ja imuna, cijepljena protiv psovke. Pas mater kao točka ili neka druga interpunkcija. Nekreativne, poštapalice. Ma koliko bile ružne. Ružnoća ne nestaje s učestalošću. Kao da poružni i sve oko sebe.
Organi i radnje
Trebalo bi to analizirati, po mojemu, posrijedi je sužavanje rječnika, sužavanje tema, sužavanje misli, pa ono što govorimo, psujemo, trebalo bi biti jaka riječi. Kao! Slika govori tisuću riječi, očito baš i ne, jer poslije slike – nemamo riječi. Parafraziram pjesnika: Ubi me prejaka riječ. Nekima je zacijelo i to psovka. Na fejsu, recimo, dobar mladi pjesnik prenosi inače odličnu pjesmu drugog pjesnika, pa dodaje da bi pjesma bila jednako jaka i bez organa. Čini mi se muškog. Ženski se u vicu ugledne književnice, šalje čovjeka ginekologu…, rasteže u opravdanje da se radi o karakteru.
Komunikološki vulgarizmi
Sa svojim sam studentima komunikologije Hrvatskih studija prije nešto godina stilistički analizirala zanimljive teme, različite -izme od dijalektizama i žargonizama do vulgarizama. Od toga kako riječ ulazi i izlazi iz mode, u javni prostor pa iz njega. Sjećam se jednoga tadašnjeg vrlo agresivnog primjera koji nije izlazio iz javnih usta – napaljen. Kad ste ga čuli? Od rijetkosti i začudnosti u međuvremenu je, izgubivši naboj, postao obična, olinjala, nezanimljiva riječ. Jedva da se još i čuje tu i tamo. Da sada stilistički obrađujem kletvu, ne bih sigurno zaobišla modu psovanja mlađih Hrvata na engleskome tipa fuck i fuck off. Misle li da ne zvuče psovački ili da ih samo rijetki razumiju? Sad padaju sami ogoljeli organi i radnje, imenice i glagoli. Tko još razmišlja o psovci kao karakterizaciji likova, kad – svi psuju. Još i dosadno i nemaštovito.
Znanstveno o psovkama u književnosti
Valjda baš zato što nisam neka psovačica – nije da sam čistunka – odabrala sam temu kako psovka i vulgarizmi iz svakodnevice ulazi u lijepu književnostza 13. Znanstveni skup kajkavskoga jezika, kulture i kroz stoljeća uKrapini 2014., a u uvodu sam pošla od Janka Polića Kamova i vlastitih kreativnih dvojbi. Čak mi je svojevrsno geslo bila pjesmaMolitvasazdana gotovo od samih psovki. Ali – kreativnih. Preteživo citata! Tempi passati!
Božica Brkan
molitva
jebal te cucek šari kurtasti i vrag te jebi jeblo te kej ima i noge i roge jeblo te onulko vragov kulko te je ludi vidlo nevolice te krčile zmija ti oči spila bog dej črvi te jeli pesi ti čreva razlekli bog dej bog mi grej oprosti
Budem danas, budem sutra i nikako da napišem, a svakako moram, i kao neiživljena polonistica i kao zaljubljenica u plakat, osobito poljski: još samo koji dan, zaključno s 15. veljače, možete pogledati izložbu u ISO – izložbenom salonu Izidor Kršnjavi u Školi primijenjene umjetnosti, preko puta HNK. Volim izložbe i nemam pojma kako to nisam ni znala za taj lijepi izložbeni prostor.
Božica Brkan na izložbi “Poljski plakat: TIJELO” u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi, ŠPUD / Fotografija Miljenko Brezak
Da nisam čitala kritike, da ne pratim što radi Ilić, i ne bih. Nema tih plakata puno, ne treba vam ni puno vremena da razgledate nešto odličnih poljskih plakata većinom iz možda i najboljih vremena poljskoga plakata, iz vremena (u sedamdesetima!) kada sam ih u Poljskoj, gdje god sam stigla, kupovala kao luda i vukla doma. Ne, nije to estetika iz moje garaže, plakati od kojih su neki godinama poput uspomena uljepšavali naš dom, zidove naših stančića, nego odabir iz Dydo Poster Collection, izbor pakata iz knjige Mirka Ilića i Stevena Hellera – Poljski plakat: Tijelo/Polish Poster: Body.
Naslovnica knjige Mirka Ilića i Stevena Hellera gore, a zadnja stranica dolje
Odabrani su autori koji su se poslije pokazali važnima. Najavljivači i prikazivači izložbe dohvatili su se citata iz tekstu Golotinja kao metafora, u kojem Heller razlaže značenje i mogućnosti djelovanja autora u Poljskoj, unutar teme tijela, odnosno golotinje:
Leszek Žebrowski: Jazz, 2014.
Golotinja u poljskom dizajnu plakata uglavnom je simboličko-metaforičke prirode. Kada je poljski plakat bio na svom kreativnom vrhuncu pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, u vrijeme sveopće cenzure, golotinja je – često nadrealna i apsurdna – omogućavala poljskim umjetnicima da razbiju nametnute tabue. Ono što je, povijesno gledano, toliko uzbudljivo kod poljskog plakata jest upravo njegova sposobnost da prevari vlasti zahvaljujući nekonvencionalnom korištenju golotinje. Tijelo, od glave do pete, podjednako je i umjetnost i politika te se odlikuje nevjerojatnom moći i ljepotom.
Joana Gorska: Last Tango in Paris, 2011.
Tko imalo poznaje poljsku umjetnost i Poljsku uopće u kontinuitetu, desetljećima zna da su se Poljaci, posebice u svojoj umjetnosti, znali dovijati na mnogo načina i da su umjeli ogoljeti i bez golotinje. Uvjerena sam: ne samo socijalistički nego svaki svoj realizam.
U Kaju, časopisu za književnost umjetnost i kulturu, dvobroj 5.-6. za 2018. Pedesetletnica Kaj 1968-2018uz priloge iz suvremene hrvatske književnosti (Kovač, Jelušić, Weber) iz kajkavske književno-jezične baštine (Pajur) i druge teme, među radovima sa 11. natječaja za hrvatski književni putopis uz radove Denisa Peričića, Marijana Tomislava Bilosnića, Božidara Brezinščaka Bagole, Zvjezdane Jembrih, Božice Jelušić, Tomislava Šovagovića i Biserke Goleš Glasnović, objavljen je i putopis Nova moslavačka razglednica: villaromanana Sipčini Božice Brkan, nagrađen u Loboru na Danima Franje Horvata Kiša 2017. str. 126.-129.
Početak putopisa Božice Brkan u KajuNaslovnica časopisa Kaj, broj 5.-6. iz 2018.
26. veljače 2018. na 1. programu Hrvatskog radija u ciklusu emisija “Iz narodne baštine kajkavskih krajeva” urednika i voditelja Ivice Ivankovića Božica Brkan pročitala je svoju priču “Kak su trojica pesmu nosili”, a koju je 2001. godine prof. dr. Miroslav Šicel uvrstio u svoju “Antologiju hrvatske kratke priče”.
Danas, 4. veljače još jednom je reprizno emitirana.
Božica Brkan i ivica Ivanković / Fotografija Miljenko Brezak
Brojna i raznovrsna publika u dvorani DHK / Fotografija Miljenko Brezak
Od 77 u njoj uvrštenih, u petak navečer petnaestak i književnika i pisaca u Društvu hrvatskih književnika čitalo je svoje pjesme iz Panorame suvremenog hrvatskog pjesništva (Panorama der zeitgenössischen kroarichen Lyrik). Riječ je o dvobroju časopisa Most/ The Bridge, broj 1/2 2018. Autori su književnici i novinari Davor Šalat i Boris Perić, koji je pjesme i preveo.
Naslovnica časopisa Most s Panoramom recentnoga hrvatskog pjesništva, fotografija Lana Derkač
Ponos Društva tim svojim vrijednim izdanjem izrazio je predsjednik DHK Đuro Vidmarović ocijenivši ga jednim od najvažnijih književnih događaja u 2018. Osobito je pohvalio posao prevoditelja, koji je za Most već preveo i izbor kajkavske poezije te, dakako, hvaljene Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže.
Predstavljači autori Boris Perić i Davor Šalat te predsjednik DHK Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
Jedan od odabranih pjesnika akademik Mladen Machiedo, s iskustvom antologičara (tri antologije talijanskih pjesnika na hrvatski i dvije hrvatskih na talijanski), govorio je o zamkama odabira i pjesnika i pjesama te o izazovima prevođenja poezije s hrvatskoga na druge jezike izrazivši nadu da nagrade za prevođenje neće zaobići prevoditelja Panorame.
Boris Perić / Fotografija Miljenko Brezak
Taj je dvobroj Mosta (zapravo knjiga na 450 stranica!)dosad otišao na 300-tinjak adresa po svijetu. Valja se ponadati da će i mjerodavni državni organi uvidjeti nacionalnu vrijednost ovakvih izdanja i pri financiranju, ali i za promociju Hrvatske i hrvatske književnosti u svijetu. I ne samo u krugovima kroatista i germanista. O tome govori i, također u Mostu objavljen, izbor hrvatske poezije na španjolskom Željke Lovrenčić sa 50 pjesnika, iz kojeg je izraslo više i samostalnih knjiga izbora poput kolumbijskoga Encuentrossa 12 hrvatskih pjesnika pojedinih pjesnika te promocija i gostovanja hrvatskih književnika po svijetu.
Davor Šalat o knjizi / Fotografija Miljenko Brezak
Iako novinarima i kritičarima, sudeći prema njihovu izostanku s predstavljanja, njemačka Panoramanije osobito zanimljiva, za njome se već u književnim i kulturnim krugovima poprilično praši, ponajprije zbog toga zašto baš 77, zašto su ovi pjesnici ušli a neki drugi nisu i sl. Ili, kako je rekao Davor Šalat, glavni urednik Mosta i koautor pregleda, kako ni jedna panorama a nekmoli antologija nije zadovoljila nikoga, osim onih koji su u njoj. Rekao je kako je modernu hrvatsku poeziju dvojac promatrao od sredine prošloga stoljeća, ali u trenutku nastanka samo žive pjesnike (otad ih pet više ne bi ušlo), a među odabranima prema dobi je pola stoljeća – najstariji je Ivan Golub (1930), a najmlađi Siniša Matasović (1980).
Akademik Mladen Machiedo umjesto pjesme o iskustvu antologičara i prevoditelja te o poštovanju učinjenoga u Panorami / Fotografija Miljenko Brezak
Boris Perić podsjetio je kako je odabir pjesnika autorski, a izbor po pet pjesama izbor samih autora (osim na standardu i na čakavskom i kajkavskom, pa to više potpisujemo riječi akademika Machieda o strahopoštovanju prema izazovu prijevoda, pogotovo jer je dodatni motiv u stihovima zbog različitih poetika (a ovdje je 77 sa po pet pjesama!) mnogo toga često teško, a katkad i izravno neprevodivo. Eh, kad bi se u čast trudu Perića i Šalata, a i objavljenih pjesnika, našao koji germanist i poznavatelj recentne naše poezije (i sam pjesnik!?) pa da o tome napiše koju te da nam otkrije, kako se Perić našalio, je li to je uopće njemački.
Ernest Fišer čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije predstavljanja: dio pjesnika koji su čitali svoje pjesme objavljene u Panorami / Fotografija Miljenko BrezakBožica Brkan čita svoju kajkavsku pjesmu postaja XV: molitva matere kristušove prevedenu na Hochdeutsch/ Fotografija Miljenko brezak
Najnovija knjiga prof. dr. sc. Ivice Kisića Gradska poljoprivreda, predstavljena u srijedu 30. siječnja 2019. u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnostiu Zagrebu, razuvjerila me da moja vrtnadvojba ponikla iz mojih seljačkih korijena i Krležina zarobljena mentaliteta dvokatnoga gradaili je vrt ili je grad odnosno tko se hoće baviti poljoprivredom neka ide na selo, ima i drugačija rješenja.
Prof. dr. sc. Ivica Kisić potpisuje svoju knjigu na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak
Hvala mojemu dugogodišnjem suradniku iz Večernjakova priloga Vrt i njegovim predstavljačima i recenzentima koji su mi ovim originalnim djelom, uopće prvom takvom knjigom u našoj znanstvenoj literaturi, širom otvorili vrata u posve novo područje.
Za zaljubljenike i studente / Fotografija Miljenko Brezak
I ne samo meni! Preporučujem je hobistima koji uzgajaju povrće u zajedničkim gradskim vrtovima ili pak u loncima na balkonu. I oni imaju odsada i domaći znanstveni temelj, a ne samo bjelosvjetsku neprevedenu literaturu ili Google, iako je knjiga ponajprije važan prilog popisu literature za Postdiplomski specijalistički interdisciplinarni studij Upravljanje gradom u koji je uključeno devet fakulteta i dva instituta (Agronomski, Arhitektonski, Edukacijsko-rehabilitacijski, Ekonomski, Fakultet političkih znanosti, Filozofski, Geodetski, Građevinski, Pravni te Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta i Ekonomskog fakulteta).
Moderator akademik Ferdo Bašić s prof. dr. sc. Ivicom Kisićem i prof. dr. sc. Gojkom Bežovanom / Fotografija Miljenko Brezak
Moderator akademik Ferdo Bašić s prof. dr. sc. Ivicom Kisićem i prof. dr. sc. Gojkom Bežovanom / Fotografija Miljenko BrezakOsnovan je 2006. kao dio naše europeizacije, kako rekoše, a u četiri naraštaja polazilo ga je prosječno po tridesetoro studenata. K tome, ne može se baš reći kako, izuzevši Zagreb, ima podršku većih hrvatskih gradova, iako studenti, kako bi stekli što više primjenjivih znanja, redovito imaju po četiri studentska obilaska gradova poput Ljubljane, Beča, Budimpešte, Bratislave, Milana…
Izuzetno zanimljivo izlaganje arhitekta i akademika, predsjednika HAZU Velimira Neidhardta / Fotografija Miljenko Brezak
I studij i knjiga, prema tvrdnji voditelja studija prof. dr. sc. Gojka Bežovana, dodana su vrijednost razvoju grada. O svojim aspektima govorili su i predsjednik HAZU akademik Velimir Neidhardt, rektor zagrebačkoga Sveučilišta prof. dr. sc. Damir Borasi prof. dr. sc. Zoran Grgić, dekan Agronomskog fakulteta. Taj faks, nekad stvarno na istočnome rubu grada, knjigu s ponosom objavljuje u svojoj 100. akademskoj godini. Svako od izlaganja bilo bi zanimljivo i korisno i šire saslušati i prenijeti, kao uostalom i recenziju akademika Ferde Bašića, profesora emeritusai predsjednika Znanstvenog vijeća o zaštiti prirode u HAZU (recenzenti su i prof. dr. sc. Ognjen Čaldarević i izv. prof. dr. sc. Vesna Židovec).
Jestivo voće uz cese ima više uloga u gradskoj sredini / preuzeto iz knjige Gradska poljoprivreda
Kisić je pohvaljen za Gradsku poljoprivredu kao znanstvenu i znanstveno-popularnu literaturu, pisanu jasno i zanimljivo, a na 311 stranica ima čak 227 slika u boji, 27 tablica i 256 literaturnih izvora te vrlo korisno kazalo pojmova, što sve može dalje poslužiti znanstvenim istraživačima i radoznalcima. Uvodno opisuje povijest gradova i kvalitetu gradskoga života. Prisustvo bugarskog veleposlanika podsjetilo me kako sam kao mlada, još Vjesnikova novinarka pisala reportaže o vrtovima malih kuća, na kraju perspektiveiz popularnih šansona, po starome Trnju, nasuprot Nacionalne i sveučilišne i iza današnjega Agrama tražeći još postojeće stare zagrebačke vrtlare, bugare (koji su najčešće podrijetlom i bili Bugari!).
Zeleni krov ima primarnu misiju ublažavanja klimatskih promjena / Preuzeto iz knjige Gradska poljoprivreda
Kisić je zanimljivo opisivao istraživanja arhive, primjerice kaptolske, i ne tako davnih zelenih površine grada od parkova namijenjenih samo plemenitašima i crkvenim ljudima do Maksimira, prve park-šume namijenjene svima, do njiva u četvrtima oko današnje Narodne banke do Zrinjevca i Lenucijeve potkove, gdje su ne tako davno uzgajali kukuruz i povrće kao što danas čine između zgrada u Novom Zagrebu, na Jarunu i drugdje. Sve se više što iz ekonomskih i socijalnih razloga ili iskonske potrebe za zelenilom i prirodom zelene i balkoni, terase, a znalci tvrde kako nam je vrlo bliska – i bliža nego što mislimo! – neboderska, vertikalna proizvodnja hrane u gradu bez tla, i biljna i životinjska. Nužnost da se poveća količina hrane na ograničenim resursima te razvitak tehnologije vode nas sve do dronova koji diktiraju neprestance primjenu tehnologije za pojedine usjeve na pojedinim površinama.
Samo dio brojne publike / Fotografija Miljenko Brezak
Prof. dr. sc. Ivica Kisić kao pripadnik Zagrebačke agroekološke škole u znanstvenom i nastavnom radu posvećenom gospodarenju tlom i sustavima gospodarenja u poljoprivredi ostavio je dubok trag. Govori o tome i 11 objavljenih knjiga, 22 poglavlja u znanstvenim i stručnim knjigama i 250 znanstvenih radova te više od 300 stručnih radova, studija odnosno ekspertiza koje se odnose na gospodarenje tlom, zaštitu i sanaciju tla. Koautori su mu 240 znanstvenika iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Brazila, Crne Gore, Češke, Finske, Hrvatske, Japana, Kine, Litve, Mađarske, Makedonije, Njemačke, Slovačke, Slovenije, Srbije, Španjolske, SAD i Velike Britanije! Dobitnik je i brojnih nagrada, a uz drugo i Godišnje nagrade za znanost za 2012.
U sisačkom Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac u utorak, 29. siječnja 2018. na svojoj novoj, potkraj prošle godine započetoj tribini SinišaMatasović vam predstavlja, književnik i važan sudionik sisačkoga kulturnog života, ugostio je BožicuBrkan.
Gošća tribine ima riječ: Siniša Matasović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Nakon vrlo uspješnog predstavljanja poezijom na Stihovnici te na Kvirinovim susretima prošloga proljeća dvojac je predstavio autoričinu prozu dvjema najnovijim knjigama priča, kajkavske Životvečni i pisane na hrvatskome standardu Umrežena. Teme su bile biografske i bibliografske, jezične, kulturne, zavičajne… Brojna publika zanimala se osobito za odnos stvarnoga i fikcijskoga u tekstovima Brkanove.
Predstavljanje se odužilo i nizom pitanja publike svestranoj autorici / Fotografija Miljenko Brezak
