Između Krleže i Domjanića, moj je izbor Krleža, ali bez Domjanićeve himnične pjesme Kaj (Vre tičeki spiju…), već narodne Serbus dragi Zagreb moj, Hajda, pa Ciklame, krvave ciklame i drugih nema nam više punoga kajkavskoga identiteta, a rijetko koga, pa i nekajkavce, s ovoga svijeta ne ispraćamo bez Fale. Domjanić je, poput Galovića, uglavnom kajkavski kanon koji se ili rijetko ili se uopće ne propituje.
Poslije zanimljivoga predstavljanja na tribini DHK u dobrom društvu: dr. sc. Domagoj Brozović, Božica Brkan, Lada Žigo Španić, prof. dr. sc. Alojz Jembrih i Dubravko Sidor / Fotografija Miljenko Brezak
Ustrajan i predan istraživač književne, osobito kajkavske povijesti, riječima predstavljača dr. sc. Domagoja Brozovića teoretičar staroga kova prof. dr. sc. Alojz Jembrih nedvojbeno je uvjeren da modernist i impresionist rođen u Adamovcu, u Prigorju, zaslužuje više od toga da se podrazumijeva, smatrajući kako pjesnik jedne štokavske i triju kajkavskih zbirki – (Kipci i popevke (1917.), Vu suncu i senci (1927.) i Po dragomu kraju (1933.) – može izdržati novo povijesno i umjetničko mjerenje i usporedbe. Pripremio je vrlo seriozno i temeljito izdanje,kakvo ne nastaje preko noći, u desetak cjelina na više od 400 stranica – Dragutin Domjanić u novom svjetlu. Izdavači su Pučko otvoreno učilište Sveti Ivan Zelina, koje tradicionalno u Domjanićevu čast – ove godine već 39 put! – održava recital suvremenoga kajkavskog pjesništva s njegovim imenom, i Hrvatsko književno družtvo Sv. Jeronima u Zagrebu.
Prof. dr. sc. Alojz Jembrih, ugledan i uporan istraživač hrvatske književne povijesti / Fotografija Miljenke Brezak
U knjizi koja kreće zanimljivom cjelinom O Domjanićevoj poeziji vezda i znovič, nalazimo zanimljive priloge životopisu rođenjem plemenitaša Dragutina Milivoja Domjanića (1875.-1933.) od toga primjerice kako je bivajući sucem bio i predsjednikom Matice hrvatske i zagrebačke sekcije PEN-a te članom Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika; o njegovoj poeziji u hrvatskim časopisima, ali i u Beogradu, štokavske na ćirilici (predlaže da se napokon objave i u Zagrebu na latinici). Piše i o Domjanićevu prijevodu francuske i provansalske lirike, donosi više nekrologa o Domjaniću, memoarske zapise te izbor iz Domjanićevih pjesama, primjerice marijansku liriku (o Majki Božjoj Bistričkoj, Pri Kamenitih vratih, Remete, Imakulata, Ljiljane bijeli…), zatim njemački prijevod Domjanićevih pjesama Heiden Blüht. Približava nam i zanimljiv materijal Stjepka Težaka o jeziku Domjanićevih kajkavskih pjesama s rječnikom, naslovnice Domjanićevih zbirki pjesama i knjiga o njemu. Mnogima će biti vrijedna i bibliografija pjesnikovih djela, zatim važnija literatura o njemu te kazalo imena.
Naslovnica
Recenzent prof. dr. sc. Zvonko Kovač ističe kako je Jembrihova knjiga osebujna i kao vrijedan doprinos kroatistici i slovenistici te se uklapa u komparatistička istraživanja hrvatsko-slovenskih kulturnih veza ocjenjujući je ujedno i dragocjenim primjerom i za današnje slične veze. Svojom najnovijom knjigom, kaže Kovač, Jembrih doprinosi boljem poznavanju književnih odnosa i veza s kraja 20-tih godina 20. stoljeća između hrvatskoga i slovenskoga kulturnog prostora. Vrijednost knjige (prve takve vrste) jest u tome što autor predočuje osobne veze Dragutina Domjanića sa slovenskim pjesnicima spomenuta razdoblja. Domjanić je svoje kajkavske pjesme objavljivao i u slovenskim časopisima koje je čitateljska publika oduševljeno prihvatila. Slovenski su književni kritičari o Domjanićevoj poeziji pisali izrazito pozitivno i vrlo pohvalno.
Izvornom građom Jembrih dokumentira Domjanićevu suradnju i korespodenciju sa slovenskim kolegama, pa i Otonom Zupančićem, a kakvom je književnom zvijezdom u Sloveniji bio, svjedoči svečana akademija u Slovenskoj operi u pjesnikovu čast 1930. s velikim odjekom.
S predstavljanja: dr. sc. Domagoj Brozović, prof. dr. sc. Alojz Jembrih i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak
Na kraju dodajem da će nekima biti izuzetno zanimljivo doznati kako je Domjanićeva prva kajkavska pjesma Čudnovato pripečenje, objavljena u Hrvatskoj reviji 1933., zatim brojni prikupljeni dokumenti – fotografije, pisma, autografe pjesama, karte… – Domjanićevi pseudonimi, a meni je otkriće da se prezime Domjanić naglašava na drugom slogu.
S prof. dr. sc. Alojzem Jembrihom: profesor, bute mi nekej napisali… / Fotografija Miljenko Brezak
Nadam se da će i zanimanje publike biti ipak veće od zanimanja mojih kolega za predstavljanje na Tribini DHK, gdje smo bili zaista malobrojni – i kajkavaca ima više! – jer to zaslužuju i Domjanić i Jembrih i knjiga Dragutin Domjanić u novom svjetlu.
Nedvojbeno, jedna od najuvjerljivijih, a relativno skromnih stavki isplaćenih na natječaju Fonda za kulturu DHK, onoga iz pristojbe za posudbu knjiga, je nedavno predstavljen Alternator, međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture. Glavni urednik mu je Siniša Matasović, glavni pokretač književnoga života Siska i Sisačko-moslavačke županije (koja je i sufinancijer časopisa), pa i šire: pjesnik, prozaist, urednik knjiga, predsjednik DHK ogranak Sisačko-moslavačke županije, voditelj tribina poput Stihovnicei drugih. Mnoge je ponukao da autorski izađu iz literarnoga ormara. U uredništvu su Žarko Jovanovski, koji je časopis grafički prilično oblikovao, Magdalena Blažević, Tijana Rakočević, Matijas Baković, Ilija Aščić, Zvonimir Grozdić, Jurij Lisenko i Dejan Koban.
Četvorica iz uredništva Alternatora slijeva nadesno: Zvonimir Grozdić, Ilija Aščić, Siniša Matasović i Žarko Jovanovski / Fotografija Miljenko Brezak
Rekla bih da su koprivničke Artikulacije, časopis za čitanje, pokrenut 2016., dobile generacijsku, ne toliko sadržajnu konkurenciju (dijele i dio autora i tema, samo uvjetno rečeno alternativnih. Nije mi čudno što su oba časopisa izrasla iz po godinama postojanja i članstvu mlađih i ambicioznijih DHK-ovi provincijskih ogranaka. Artikulacije i Alternator imaju sličnosti i u grafičkom oblikovanju. Žarko Jovanovski oblikovao ga je pregledno, spretno odabravši i odlične fotografije Marka Majstorovića, osobito za naslovnicu s performerom Davorom Dundaro i mjehurom od sapunice, i šteta što su skurene u pripremi ili u tisku.
Glavni urednik Alternatora Siniša Matasović / Fotografija Miljenko BrezakAkademski slikar, književnik i dizajner Žarko Jovaovski oblikovao je i Alternator / Fotografija Miljenko Brezak
Tematski je časopis baš dobroga, začudnoga naslova – prisličuju mu i kultivatori terminatora… , ali samo za potrebe PR-a! – iako ne provokativnoga, subverzivnoga koliko bi htio biti (ovisi o tome na što!), na 180 stranica donosi raznolik i aktualan, informativan sadržaj. Dopuštam si nježnu dvojbu što je alternativno bilo tematski (izbori iz ukrajinske, slovenske, crnogorske i hrvatske poezije, Matijas Baković o mome Moslavčaninu Đuri Sudeti s tekstovima poput Mora…), bilo vrstama (analiza, intervju, osvrt, priče, pjesme…). Za čitanje svakako preporučujem tekstove Kako prekinuti čitanje dosadne knjige Žarka Jovanovskog (iako sam ja Solarova učenica, a Solarovi učenici ni od čega ne odustaju!), Znanje je roba, ali besplatnajutjubera Ilije Aščića, otkriće mi je Splićanka Marina Gudelj (proza Annu Margaretu za orguljaško mjesto nudim), a i način kako zanimljivim učiniti i poznato (i zorno je: sve zrelije!) cjelina je Sisak i (d)okolicas domaćima Ratkom Bjelčićem, Denisom Vidovićem, Marijem Lovrekovićem i Sanjom Domenuš). Nekako mi se čini da prevladava kritički duh prema konzumerizmu, ali bih tu prije odabrala recimo Bjelčićevu tobože laganicu Je l’ stanujete u Zagrebu?negoli Fobije Zvonimira Grozdića o pušenjuu kabini za presvačenje, koje, što mogu, izviru više iz (mojih mladalačkih!) sedamdesetih, ondašnjih, negoli iz dvadesetih sadašnjih i prije #MeToo.
Što god odabrali, čitajući nećete pogriješiti. Ovaj trud vrijedan je čitanja. Neki će vas tekstovi zabaviti, što im je danas valjda i jako važna odlika da bi ih se uopće i čitalo, a neki će vas i povodom i posljedicama bolno udariti ravno u želudac (dobro je ponekad ostati bez daha!): u intervju Velika kulturau malim sredinama Daniel Pavlić govori o vlastitom primjeru života u Hrvatskoj Kostajnici i rada u Sisku, prije nego što je poput mnogih trbuhom za kruhom iselio u Nizozemsku. Pogledajmo to s optimističkije strane: ovaj je više zreo nego posve mlad naraštaj ionako globalistički. Njihov Alternator jest poticajan i za čitatelje i za autore. Očekujem od časopisa njegovih autora i urednika teme i način obrade koji bi izazvali polemiku (temat broja Smisao konzervativnog nakladništva na suvremenoj književnoj sceni urednika Matasovića poduprt razmišljanjem Jurija Lisenka na dobrom je putu). Samo ne ravnodušnost!
Svijet je tako malen: Daniel Pavlić o hrvatskoj velikoj kulturi u manjim mjestima u intervjuju Alternatoru i uživo na njegovu zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak
Muči me u impresumu istaknuta autorska korektura teksta. Zapravo, ma ma koliko jeziku je svejedno, kako bi htjeli jezikoslovci iz naraštaja, nedosljednost ne između nego unutar autorâ. Ne radi se o tekstovima autora iz drugih zemalja i jezika, problem je više medijski, jer print, pa i tiskani književni časopisi, manje podnose ono što je u elektroničkim medijima, posebice društvenim mrežama, imanentno: svatko može što hoće i kako hoće, ali nepismenost nije nužno stilogena niti autorska stilistička obojenost, pa ni kad je o alternativi riječ. Po mojemu, neka misle i konzervativnom gledanju, ni u za nju najljepša vremena, nije lektura služila samo za političku kontrolu, a ako preskačem restorane s nepismenim kartama, odustala sam i zbog mnogo tiskovina. No, Alternatoru je to tek prvi broj. Kako većina njegovih autora ima iskustva i u tisku i u elektroničkim medijima, želim Alternatoru što prije e-izdanje. I zbog kulturnog tržišta i osobito zbog širega kruga čitatelja.
Mladoj ekipi čestitao je sisački doajen i alternativac, daskaš Nebojša Borojević / Fotografija Miljenko Brezak
Kako sam idući na zagrebačko predstavljanje u DHK razbila bocu dobre žestice namijenjene zdravici za redakciju Alternatora, zaključila sam prema drevnoj našoj moslavačkoj, danas ne baš politički korektnoj mudrosti, da će časopis – biti muško. Želim im da (pre)žive! Da dio redakcije s časopisnim iskustvom čak više izdanja samo prvoga broja, ovaj put ostane bez njega! Zaslužili su!
Slavim i ja Vegetin60. rođendan! Tek sam koju godinu starija od nje, redovito je trošim, ali mi je najbliskija kroz tekstove koje sam napisala o tome godinama najprepoznatljivijem brendu u nas. Za kolumnu Enciklopedija špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku 1990. te poslije u istoimenoj knjizi feljtona pisala sam fenomenološki o njoj, a tada sam prvi put javno mogla objaviti ime Zlate Bartl i njezina tima te crno-bijelu fotografiju recepture u boci, koju su čuvali u sefu. Više od desetljeća bila sam tekster za Male tajne velikih majstora kuhinje, prvoga, najtrajnijega i po mojemu još nenadmašenoga TV-gastroshowa u nas, a surađivala sam na brojnim projektima s odličnom ekipom Ivanke Biluš i sve prvim majstorima svoga zanata. Prisjećam se brojnih suradnika, prijatelja i krasne suradnje i jasno mi je zbog čega su me od Moslavčanke unaprijediliu Podravku. Pisala sam i više različitih tekstova za različite namjene – imam i brojne koje kad-tad kanim objaviti! – a neke u literaturi citira i katalog izložbe od 30. siječnja do 18. veljače 2020. u Galeriji HDD Vegeta 60 – mali paketić povijesti. To mi je bio povod za razgovor s autoricom izložbe Draženkom Jalšić Ernečić. Čestitke!
S poviješću u izlogu HDD: Božica Brkan, potrošačica i spisateljica o Vegeti (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)
Tko je Draženka Jalšić Ernečić?
Radim kao viši kustos u Muzeju grada Koprivnice, vodim desetak kulturno-povijesnih i umjetničkih zbirki, u javnosti poznatih velikih donacija iz osamdesetih godina. Diosam već zatekla u muzeju, neke sam sama izdvojima i oformila. Među njima su Zbirka fotografija i fotografskih albuma odnosno Zbirka grafičkog i produkt dizajna, koje nisu tipične za gradske muzeje. U Muzeju grada Koprivnice upravo se u ovim zbirkama čuvaju neki vrlo vrijedni primjerci industrijske baštine, dizajna i starije fotografije koje su predmet interesa istraživanja kojima se bavim ili bi se željela baviti. Zapravo je riječ o komunikaciji s naglaskom na sliku. U svakom slučaju, to je jedna divna subspecijalizacija sa puno neobrađene muzejske građe i neispričanih muzejskih, odnosno baštinskih priča. Vegeta je jedna takva baštinska priča.
Prvi Podravkaš Marin Pucar, dizajner Mirko Ilić i autorica izložbe Draženka Jalšić Ernečić (Fotografija Ivan Brkić / Podravka)
Kako ste i koliko dugo pripremali izložbu u Galeriji HDD te što je bilo najteže, a što najlakše?
Čini mi se kako sam se za izložbu pripremala cijeli život. To zvuči malo patetično, ali nije daleko od istine. Dijete sam Podravkašakoji je svoj radni vijek započeo kao kemijski tehničar kod prof. Zlate Bartl, tete Zlate koja je živjela u istoj zgradi, dva kata ispod nas. Ing. Pavle Gaži, tadašnji generalni direktor Podravke, gotovo svaki tjedan dolazio je u posjet sa svojim curama. U četiri Podravkine kadrovske zgrade zapravo je živjela većina mojih sadašnjih kazivača, a s njima i klinci iz dvorišta (nas pedesetak) među kojima su danas istaknuti Podravkaši druge generacije. Između ostalog, bez njihove podrške izložba i muzejska publikacija Vegeta 60 – Paketić povijesti ne bi bili ovakvog opsega. Kasnije je, pod njezinim utjecajem studirao uz rad na Prehrambeno biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, nakon čega je bio zadužen za implementaciju i organizaciju proizvodnih procesa u pogonu Juhe, u kojem su bila postrojenja za miješanje i pakiranje Vegete, bio je dio Vegetinog tima zaduženog za proizvodnju i kvalitetu krajnjeg proizvoda. Iz Podravke je otišao u mirovinu kao direktor Kave krajem devedesetih. Zapravo, Vegeta mi je platila školovanje na Primijenjenoj i studije. Kasnije sam i sama kratko vrijeme bila Podravkašica, radeći kao likovni kreator u Studiju za dizajn Podravke. Zapravo je to osobno iskustvo korporativnog marketinga, studijskog i agencijskog dizajna (u to su vrijeme Podravkine agencije bile Ozehai Apel, suradnja s ljudima iz agencije je bila svakodnevna) bila je jako važna za razumijevanje cjelokupnog procesa i ciklusa planiranja, oblikovanja, stvaranja i implementiranja nove ambalaže. Kao svojevrsni insajderpoznavala sam način i važnost timskog rada u Podravki, od istraživanja i razvoja ambalaže, do marketinga, nabave i proizvodnje. Prije svega, poznavala sam sustav, procese i ljude, pojedince koji su mi u prikupljanju podataka metodom usmene povijesti bili jako važni.
S otvorenja izložbe (Fotografija Ivan Brkić / Podravka)
U organizacijskom i tehničkom smislu, izložbu sam, zapravo, pripremala od 2012., kada sam na temelju postojeće muzejske građe u Muzeju grada Koprivnice počela inzistirati na formiranju Zbirke grafičkog i produkt dizajna Muzeja grada Koprivnice. U tom su mi procesu bile važne tri osobe, u Koprivnici Mario Tomiša, također dijete Podravkašai bivši Podravkaš kojem su ambalaža i grafički dizajn bili jednako važni kao i meni, iz muzejskih krugova velika moralna podrška osnivanju zbirke bila je Koraljka Vlajo iz zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt, dok je na razini istraživanja i teorije dizajna važnu ulogu odigrala dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić, docentica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu.
Muzejska zbirka je službeno utemeljena u kolovozu 2014., nakon čega je uslijedila obrada muzejskih predmeta, uglavnom etiketa, cjenika i tiskopisa koji se u muzejskim zbirkama gradskih muzeja kao što je Muzej grada Koprivnice smatraju efemernom muzejskom građom. Kako je u svakoj muzejskoj priči važan kontekst, sadržaj i opis muzejskog predmeta (što je u ovom slučaju bio izuzetno zahtjevan zadatak) prvo javno predstavljanje Zbirke grafičkog i produkt dizajna Muzeja grada Koprivnicebila je izložba Podravka, industrijska baština otvorena u Galeriji Koprivnica 9. studenog 2018. Na izložbi je prvi put izložena najstarija etiketa Vegete 40,grafičko rješenje etikete za prvu staklenu bočicu predstavljenu na Zagrebačkom velesajmu 1961. U 2019. tema pedagoške akcije Hrvatskog muzejskog društva od 18. 4. do 18. 5. 2019. bila je (Pre)hrana. U muzejskoj akciji kojoj je nositelj bio Muzej grada Koprivnice, sudjelovala sam s predavanjem Vegeta 1959. – 2019., od Ozehe do holograma i prigodnom izložbom nekoliko primjeraka povijesne ambalaže u kojoj sam naglasak stavila na oblikovanje i grafički dizajn Vegete, ali i na važnija dizajnerska imena agencijskog dizajna. Malu izložbu u tri vitrine prepoznali su u Podravkinom marketingu.
Zahvaljujući razumijevanju ravnatelja Muzeja grada Koprivnice Roberta Čiminate potpori ključnih ljudi iz Podravke, među kojima moram spomenuti Sanju Garaj Miloš (i urednica publikacije), Krunoslava Bešvira i Marina Pucara, koji su prepoznali vrijednost ovog malog-velikog kustoskog projekta zagrebačke Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva, u kojoj je važnu ulogu odigrao voditelj galerije Marko Golub. Sve se nekako logično posložilo, dogodio se pozitivni domino efektkoji je iziskivao puno dodatnog truda, novih istraživanja i pisanja, suradnje sa agencijom Bruketa & Žinić & Gray u kojem su Davor Bruketa kao kreativni direktor i BRIGADA dali završni izgled cijelom projektu. Iz muzejskog rakursa, bilo je to jedno sjajno iskustvo.
Jedno od povijesnih pakiranja i dizajna Vegete: retro, a tako moderno! (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)
Izdvajati najteže i najlakše, zapravo nema smisla ni potrebe. Pred nama je mala-velika izložba, Vegeta 60 – Paketić povijesti, projekt koji je u svojim istraživanjima dotaknuo vrlo različita područja suvremene povijesti i života, pa vjerujem kako će potaknuti neka nova istraživanja, povijesti oblikovanja i dizajna ambalaže, agencijskog dizajna i oglašavanja, kulture prehrane i kulture stola u kojoj je Vegeta u drugoj polovici 20. stoljeća izvršila nevjerojatno veliki utjecaj.
Jeste li morali mijenjati vlastiti doživljaj Vegete, jeste li otkrili nešto što o njoj prije pripreme ove izložbe niste znali?
Zapravo i ne. Vlastiti doživljaj Vegete je upravo ono što me i potaknulo na projekt. U Koprivnici Vegeta ima određene proustovskekvalitete, potiče sjećanja i to nije pretjerivanje. Kad cijeli život živite s Vegetom, kad zapuše zapadni vjetar osjećate njezin miris u zraku, okruženi ambalažom i ljudima koji su šest desetljeća stvarali priču o Vegeti, naprosto znate da je to TO. Barem je to bio moj slučaj. Najveći izazov je bilo postaviti okvir i složiti prilično zahtjevne puzzleosobnih sjećanja u cjelovitu muzejsku priču koja naglasak stavlja na oblikovanje ambalaže i dizajn. Osobne priče su, naravno, trebale biti potvrđene arhivskim istraživanjima, podacima zapisanim u novinama, cjenicima i katalozima. Nešto što nisam znala prije pripreme izložbe je nevjerojatna količina građe s kojom sam se suočila i koju je trebalo obraditi, no to je bio izazov.
S izložbe: sastojci Vegete (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)
Je li Vegeta više sadržaj bočice ili vrećice ili dizajn?
Vegeta je prije svega Ideja, ideja pojedinca i kolektiva, interdisciplinarni, timski rad koji u svojoj sinergiji i vitalizmu traje već punih šest desetljeća. Nemoguće je razdvojiti sadržaj od ambalaže i načina na koji su se osvajala tržišta, promišljeno, polako, sustavno, u neprekidnom procesu praćenja i preispitivanja. Vegeta su ljudi koji su radili u različitim timovima, nadopunjavali svoja znanja i uvijek iznova preispitivali tržište i korisnike, razvijali nove ideje, pratili i nametali trendove. Teško je to razdvojiti.
Možda je moguće preformulirati pitanje, malo ga muzealizirati. Neki primjerci Vegetine povijesne ambalaže danas su vrijedni kolekcionarski primjerci. Tako recimo, limenku Japanke od pola kile, kile i dvije kile vrlo često možete naći uvrštenu na e-Bay, kolekcionari je vrlo cijene kao predmet (socijalističkog) industrijskog dizajna sa prostora bivše Jugoslavije. U svijetu postoje specijalizirani kolekcionari ambalaže i dizajna koje zanima prostor srednje i istočne Europe u 20. stoljeću. Kod nas je to još uvijek emotivna razina kolektivne nostalgije. U kolekcionarskom smislu, zanimljivi su primjerci Vegete 40 proizvedeni prije 1971., vrlo rijetki primjerci Vegete bez oznake zaštite, te Japankeiz ranog razdoblja osvajanja Australskog i Američkog tržišta. Radi se o primjercima industrijskog dizajna i dizajna ambalaže druge polovice 20. stoljeća čija važnost prelazi lokalne i regionalne okvire.
Jedan od meni najdražih predmeta je funkcionalna ambalaža Vegete iz 1974. godine, emajlirana rajnglica s frizom crvenih srca, dizajn Dušana Bekara (1931. – 2019.) lansirana na tržište u vrijeme prikazivanja prve serije prve kulinarske emisije na ovim prostorima, Male tajne velikih majstora kuhinje. I sama kulinarska serija antologijsko je djelo medijskog dizajna i oglašavanja, i tu je suradnja Podravke, Hrvatske televizije i Ozehe bila jednako važna kao i 1959. godine.
Božica Brkan i rasuta Vegeta: izložba je odlično osmišljena i dizajnirana (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)
Rajnglica sa srcima i crvenim poklopcem efemerni je predmet koji se u drugoj polovici 20. stoljeća nalazio u svakom domaćinstvu na širem prostoru regije. Krajem osamdesetih sam je slučajno vidjela u kuhinji jedne bečke gospođe, austrijanke, koja nije imala nikakve veze sa prostorom bivše države. Danas, Podravkina/Vegetina/Ozehina/Bekarova rajnglica s crvenim srcima i crvenim poklopcem koju su izradile radnice u Tvornici posuđa Goricau Dugom Selu, antologijski je predmet u kojem možemo sažeti svu slojevitost povijesti jednog vremena, radničkog, tvorničkog, inovativnog, dizajnerskog, gastronomskog, društvenog, uronjenog u samoupravni socijalizam s pogledom uprtim u Zapad i idejama koje su znale cijeniti znanje, trud, marljivost i vlastite snage, istraživanje i razvoj, marketing i radničku kulturu, kulturu stola, gastronomiju i edukaciju, dizajn, oglašavanje i vizualnu kulturu jednog vremena.
Ma kako kao upotrebni predmet bila efemerna, ta je rajnglicaikona i simbol jednog vremena.
Izložbeni zid kao hommmage Zlati Bartl, anonimnim Podravkašima i siromašnim pedesetim godinama socijalizma (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)
Kako vidite dizajn Vegete u okviru hrvatskoga dizajna – povijesno i recentno?
Vegeta je primjer hrvatskog dizajna koji traje i mijenja se punih šest desetljeća. U kontekstu hrvatskog dizajna na primjeru Vegete i njezine ambalaže moguće je proučavati i naučiti puno o oblikovanju ambalaže i grafičkom dizajnu, tehničko – tehnološkim aspektima ambalaže, povijesti, sadašnjosti i budućnosti agencijskog dizajna, povijesnim agencijama kao što su OzehaiApel, ali i suvremenim agencijama danas prisutnim na širem prostoru regije, od zagrebačkih Bruketa & Žinić & Grayi BBDO, do globalno prisutnih renomiranih agencija kao što su pariški Publicis i milanski Smith Lumen.
Agencijski dizajn je priča za sebe i izložba Vegeta 60 – Paketić povijesti dotaknula je i pitanje agencijskog dizajna u kontekstu dizajna ambalaže u Hrvatskoj. Vegetakao primjer i predmet upoznavanja na studijima marketinga i dizajna prisutan je već sedamdesetih godina 20. stoljeća, posebno u predavanjima na zagrebačkoj ekonomiji, profesori, među kojima treba istaknuti dr. sc. Josipa Sudara, upravo su na primjeru Vegete podučavali generacije marketinških stručnjaka, u svojim knjigama mr.sc. Zvonimir Pavlek vrlo često opisuje primjere iz prakse u kojima su Podravkini proizvodi i Vegeta izdvojeni kao primjeri, dr. sc. Jadranka Ivanović koja trenutno djeluje na Vernu, u svojim predavanjima isto se tako referira na Podravkine primjere i Vegetu. Nastojanje prorektora Sveučilišta Sjever dr. sc. Maria Tomiše da u Koprivnici uspostavi suvremeni, transdisciplinarni studij ambalaže temeljen je na njegovom praktičnom iskustvu u Podravki, rada u Vegetinom timu za oblikovanje i dizajn ambalaže s naglaskom na tehnološke aspekte dizajna i kvalitetu tiska. To su samo primjeri stručnjaka koji Vegetu i njezinu ambalažu koriste u edukaciji, a koje osobno poznajem, njih dakako ima puno više, na različitim studijima: prehrambeno-bio-tehnološkom, grafičkom, ekonomiji, kemiji, dizajnu … da navedem samo neke.
Dizajn Vegete je važan, izložbom u Galeriji HDD uspostavili smo vremensku crtu i odredili važne datume u povijesti dizajna ambalaže u Hrvatskoj. Iskreno se nadam kako će i ovaj projekt biti izvor novih znanja.
Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, broj 5.-6./2019. na str. 144.-147. objavljuje prikaz zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj ni to govoriti, Zagreb, 2019. iz pera Đure Vidmarovića – Moslavački kajkavski govori kao literarno štivo Božice Brkan. Prenosimo ga:
Božica Brkan je svojim moslavačkim kajkavskim (kekavskim) opusom pridonijela obnavljanju pokrajinske kulturne samobitnosti u ovom dijelu Hrvatske. Uvijek treba istaći, kako je ova marljiva književnica i novinarka uspjela jedan gotovo nestali lokalni idiom pretvoriti u književni standard. To je fenomen koji se rijetko susreće u područjima gdje su narječja zbog niza razloga nestala ili su pred nestajanjem. Njezina kajkavijana počinje 1990. godine sjajnom zbirkom stihova „Vetrenica ili obiteljska arheologija“. U ovoj zbirci na čudesan način uspjela je kroz opise obiteljskih odnosa i obiteljskih individualnosti afirmirati materinski idiom, ali, što je mnogo bitnije, taj idiom pretvoriti u književni subjekt i pokazati kako se na narječju mogu stvarati vrijedna književna djela. Podsjećam: bila je to 1990. godine, dakle, vrijeme početka hrvatske samostalnosti kada se odbacio dotadašnji jezični unitaristički koncept po kojem su narječja tretirana kao slijepi kolosijeci u jezičnoj struji, a njihovo rječničko blago kao arhaizmi. Nakon „Vetrenice“ Božica Brkan prestaje s književnim radom na rodnom idiomu sve do 2012. godine kada objavljuje zbirku pjesama „Pevcov korak / Kajkavski osebušek za EU“. Ova je zbirka skrenula pozornost književne javnosti poglavito one u kajkavskome arealu hrvatskoga etničkoga prostora što potvrđuje i nagrada Katarina Patačić za najbolju knjigu objavljenu te godine na kajkavskom narječju. Iste godine naša autorica objavljuje obimno, gotovo enciklopedijsko djelo „Kajkavska čitanka Božice Brkan“, 2014. slijedi „Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka“ za koju je nagrađena drugom nagradom na Pasionskoj baštini. Slijedi vrhunac njezine kajkavijane: roman „Ledina“ objavljen 2014. Smatramo ga vrhuncem zbog toga što je riječ o proznom djelu, čini se prvim kajkavskim romanom u suvremenoj hrvatskoj dijalektalnoj književnosti. Zbog toga je ovaj roman književna prekretnica, jer je autorica dokazala kako se na jednom odumirajućem lokalnom idiomu može napisati roman visoke estetske razine, složene literarne građe i širokog povijesnog raspona.
Nakon romana Božica Brkan objavljuje zbirku kratkih priča „Umrežena“ 2017. te zbirku kajkavskih priča „Život večni“ iste 2017. godine. Nepune dvije godine nakon ova dva djela Božica Brkan se javlja vrlo velikom zbirkom kajkavskih stihova s dijelovima na književnom standardu pod naslovom „Nemoj mi to govoriti“. Predmetno tematski ova se zbirka nadograđuje na autoričine prethodne knjige, poglavito na „Vetrenicu“ i „Ledinu“. Moglo bi se kazati, slijedom sadržaja većine pjesama, kako je ova zbirka zapravo roman sastavljen od poetskih cjelina, dakle nastavak tema koje su obrađene u prethodnim proznim tekstovima. Autorici je i dalje važno uspostaviti komunikaciju s čitateljima i učiniti ih sudionicima svoje životne priče. Pri tome u predgovoru tu priču stavlja u cjeloživotni kontekst upozoravajući na uzore iz mladosti, književnike i novinare, autore specifičnog literarnog diskursa i odnosa prema životu, svijetu, duhovnosti i samobitnosti.
„Ne bih se uvrstila u one koji se olako povjeravaju i razmjenjuju svakidašnje životne teme s prijateljicama, puno ih i nemam i one su mi, kao i prijatelji, za druge teme. Ne bih bila neki bogomdan uspješan self-help, prije sam čovjek od optimizma i ljubićkog i sapuničkog happy enda i radoznala sam kakav to odnos imaju druge majke i kćeri, pa i majke i sinovi – to mi je tema! – pa i očevi i kćeri.
Krenulo je to prije modernosti nevidljivih staraca, prije nego što su uspješno i s odjekom o tome pisali moj tinejdžerski uzor Igor Mandić, moj profesor s komparatistike akademik Pavao Pavličić i kolegica novinarka iz Poleta Slavenka Drakulić i drugi. Dosadan, ravan, neuzbudljiv, ravnodušan odnos jedva da bi mogao završiti u literaturi“
Ponovno je u ovoj zbirci za Božicu Brkan obitelj u prvom planu, zatim jezični idiom, ali i nov emocionalni uzlet kojim razgovara sa svojom pokojnom majkom. Taj razgovor sam po sebi, kao i slika njezine majke, imaju simbolično značenje. Bez te simbolike i metajezičnih sadržaja ne mogu se razumjeti djela Božice Brkan. Razgovor je ljudski iskren i topao, bez imalo eshatoloških primjesa, čak kada se majci bližio kraj. S voljenom majkom razgovara uglavnom, što je i prirodno, na domaćem jezičnom idiomu, jer se na taj način iskazuje i pokazuje jezična, ali i ljudska intimnost i plemenitost odnosa roditeljke i kćeri. U to je uključena i žalost zbog toga što se nije kazalo sve što se trebalo, ili se kazalo nepotrebno, u afektu zbog određenih životnih situacija. Zbog toga i imperativan naslov knjige preuzet iz često ponavljanog majčinog upozorenja.
Premda piše, uglavnom, na lokalnome idiomu, Brkanova s lakoćom, ali nekom čudesnom unutarnjom nedohvatljivom ironijom i samoironijom opisuje, pa i grubo secira društvo u kojem živi u svim aspektima njegove pojavnosti, u povijesnom kontekstu sa svim psihološkim nijansama i etničkim karakteristikama.
Knjiga koju predstavljamo sastoji se od tri poglavlja kao samostalne predmetno – tematske cjeline. To su: „Haljina za snove“; „Nemoj mi to govoriti“ i „Doveka“. Je li brojka tri slučajna, simbolična, numerološka, ili eshatološka teško je otkriti.
Pisac pogovora ovoj knjizi je poznata prevoditeljica i književna kritičarka, dr. sc. Željka Lovrenčić. Ona u svome pogovoru ističe, odnosno uočava, jednu od karakteristika književnosti Božice Brkanice: „Budući da je vrlo pedantna osoba, Brkan ništa ne prepušta slučaju – zbog toga u uvodima svojih knjiga često objašnjava tematiku s kojom će se čitatelji susresti. Tako i u ovoj knjizi pjesmama prethodi tekst o povijesti pjesnikinjine obitelji, posebice o odnosu s majkom kojoj su stihovi posvećeni. Ovdje prikupljene pjesme predstavljaju sjećanje na majku i ujedno preispitivanje njihova odnosa kojim se Božica u manjoj mjeri bavila i u ranijim zbirkama“.
U ovom trenutku pisac ovih redaka nešto drugačije doživljava Božičine stihove: Nije riječ isključivo o privatnom zapisu ili osobnom registriranju nekih emocionalnih stanja majke i kćeri već je paralelno s tom nježnom obiteljskom pričom u prvi plan stavljen jezik kojim se ta priča izgovara, a to je okešinečki kekavski idiom. Upravo taj jezik omogućava pjesnikinji postići zavidnu razinu u isticanju obiteljske topline i neponovljive intime koju se može izreći isključivo na materinskom govoru. To je na neki način apoteoza zavičajnom idiomu kojega su, ako se smije generalizirati, prije tri desetljeća odbacivali kao nepotreban, arhaičan i seljački u pogrdnome smislu.
Autorica B. Brkan u svome zanimljivom predgovoru ističe slijedeće:
„Da pišem o čijem tuđem tekstu, napisala bih kako u zbirci pjesama Nemoj mi to govoriti nastavljam istraživati odnos između dviju žena, ne nekog ženskog bratstva, sestrinstva, nego majke i kćeri, o kojem su, doduše, napisane brojene knjige i filozofske i samopomoćne i beletrističke, i romantične i poučne i razorne, o kojem je snimljen ne jedan film, o kojem često izvješćuju mediji, a da svejedno nismo mudriji o njegovoj višeznačnosti niti mijenjamo ponašanje i odnose da bi smo ili pojednostavili ili učinili boljim“.
Primjer koji nadilazi strogo omeđenu obiteljsku situaciju, odnosno odnos majke i kćeri, je uvodna pjesma „Haljina za snove“. Naslov je naglašeno višeznačan, pjesnički širok i literarno izazovan. U stihovima koji slijede nakon naslova autorica kroz haljinu koju je dobila u mladosti, prati, zapravo, svoj život i svoja sjećanja. Vrijeme je učinilo svoje i ta „haljina iz snova“ postaje haljina iz stvarnosti:
moja haljina za snove
porozna brižna nježna
sad najbolje čisti prozore na jugozapad
zagledane u oblake
i nebo kad ostakli u predvečerje
i tvoj dah
i punu mjesečinu
Navedena kitica otkriva autoričinu na momente samoironiju ali i nježno suočavanje s vlastitim životnim putom, jer snovi se ne gase bez obzira što je haljina postala tekstil za čišćenje prozora. Kroz te prozore zrcali se predvečerje i dah drage osobe i puna mjesečina koja sve kazuje snagom svoje semantike.
Slijedeća pjesma u prvom ciklusu poduža je i nosi naslov „Zelena“. Ponovno je riječ o odjevnom predmetu kao simbolu. To je sada lijepa haljina sašivena za maturalni ples: „Osim za maturalnu zabavu nisam je nikada više odjenula / zauvijek je ostala zelena i mlada“.
Vrlo je zanimljiva Božičina pjesma „Stube u nebo“. Te stube su pokretne i presporo se uspinju. Zaključak: „Neki idu u kontrasmjer / i stignu“. Naravno ti koji idu „u kontrasmjer“ stignu u prostor koji je suprotan od neba.
Navodim pjesmu „Zdalkoga“ u kojoj autorica vrlo efektno pokazuje kako se na dijalektu mogu stvarati i filozofski stihovi:
„bole je gledeti zdalkoga
kej ti fali
mejne toga moreš videti
a gda mejne vidiš još ti mejne toga i fali
mejne si onda i misliš
a navek i sebe samomu moreš povedati da nesi dobro zagledal
a niko te nebu ni pital kam si kvragu gledel“
Iz navedene pjesme uočljiva je autoričina nakana osloniti se na narodnu mudrost svoga sela jer ta mudrost nosi i neporecive univerzalne vrijednosti.
Drugi ciklus „Nemoj mi to govoriti“ počinje istoimenom pjesmom. Pjesnikinja sjeća se svoje majke u vrlo potresnim stihovima. Početak pjesme donosi pomalo glazbene stihove: „zagledane smo nas dvije nizbrdo / horizont horizont horizont“.
U pjesmi „Večnost“ može se isčitati i mogući književni kredo Božice Brkan:
koju tu večnost
iščeš
kam to očeš sprtiti te beli teški sneg
Na kajkavskom narječju napisana je vrlo mudra pjesma „Lafre“. Lafre su maske.
Treći ciklus pod nazivom „Doveka“ donosi kao podnaslov ili vodeću misao, odnosno moto, riječi Arsena Dedića „Jezik ti je jedina domovina“. Upravo ovaj moto, po mome mišljenju prožima cijelu ovu knjigu. Stoga i prva pjesma u ciklusu, pod naslovom „Doveka“, snažnim pjesničkim govorom stavlja materinski jezik u prvi plan:
če bum jezik svoj odmetnula proč
igda
če na hip
kak bum se z zemlu svoju
spominala i dospomenula
gda bum doveka vujne ležala
Po mome mišljenju istu tematiku obrađuje i pjesma „Nadelena“. U njoj su stihovi:
a čem ga više davam čem ga si više imaju
nekak ga više imam i ja
više se morem spominati
više morem se dospomenuti
više i samu sebe morem razmeti
a da ni zube ne moram ni raspirati
O svakoj pjesmi u ovoj zbirci moglo bi se govoriti kao zasebnoj cjelini što je osobina vrijedne poezije.
Slažem se s Željkom Lovrenčić kada piše kako je završna pjesma u ovoj knjizi „Kej da jes“ dirljiv oproštaj – zauvijek. Završiti njome jednu pjesničku zbirku značilo bi dati prednost pesimizmu“. Kako Božica Brkan, po svojoj prirodi ne spada u pesimistične ljude knjigu završava pjesmom pod naslovom „Najljepše je pisati pjesme“. Doista, njezin život se ostvaruje i potvrđuje kroz književnost. Jer kako sama piše za pjesmu je dovoljna samo misao „ubrana kao svježa jabuka sa stabla krošnjata / sočna / dovoljno kisela dovoljno slatka“. Zbirka „Nemoj mi to govoriti“ ma koliko se vezivala na „Vetrenicu“, novi je korak u pjesnikinjinom književnom stvaralaštvu. Autorica pokazuje zrelost srednjih godina, njezina misaonost obogaćena je prijeđenim životnim iskustvom, stihovi postaju brušeni, ekonomični, suzdržani i ironični. Ovako ne bi pisala prije 30 godine. Odlika dobrog književnika krije se i u tome što mu je svaka knjiga novo, samostalno i samosvojno literarno ostvarenje.
Od danas, nadam se, da se neću buditi sva u znoju iz sna u kojem je Sabor baš donio zakon prema kojem se svi koji još nemaju 65 godina moraju vratiti na posao. Neće se valjda produžiti i to do 67.!? Noćna me mora proganja već cijelo desetljeće, a posljednji put u New Yorku, kad su me baš, kao da su znali, nazvali iz bivše reakcije da napišem neke prigodne tekstove za monografiju uz 60. rođendan Večernjeg lista. Nemam pojma jesu li to objavili. Odatle sam otišla s 1. siječnja 2010., a onda i u mirovinu. S prvim uvjetima: 55 godina života i 30 godina (registriranog) staža.
Za ilustraciju teksta moj Miljenko Brezak darivao mi je fotku snimljenu u Kutini 19. ožujka 2018.
Neki su naklapali kako sam si baš lijepo sve to planirala najmanje tri godine, kako ovo kako ono, a meni je bilo neugodno jedino kad me je kolega napao kako sam otišla u naponu snage. Kao da sam otišla! Ugledala sam se u tek nešto malo stariju prijateljicu, vrhunsku menadžericu, kojoj je pukao konac, cijeli štrik. I meni je! Kanila sam zapravo raditi sve što i na poslu, samo za sebe, samo multimedijalno, ne planirajući da ću baš toliko skrenuti u lijepu literaturu, vratiti se mladalačkoj ljubavi književnosti i kako će sve to imati i više smisla od onoga što sam, zapravo prilično uspjelo, radila u novinarstvu. Jedna od mojih nagrada, ona HND-a Marija Jurić Zagorka podsjeća me na kolegicu novinarku i književnicu i da je pisanje ovo, pisanje ono. Sva sreća da otpreminu nisam ulupala u što sam kanila, jer me moj sadašnji život više veseli. Čim počnem razmišljati bih li ili ne bih, ne učinim to, ne idemo nekamo i slično, jer, što bi rekli, ja sam se namorala: vojnički bih odradila, ali, iskreno a zapravo profesionalno, odano dok je odanost obostrana,rekla bih što imam, svidjelo se to kome ili ne a posljedice često najneugodnije meni samoj. Govorila ja negovorila, ako se ne želi čuti, samo skupljaš dijagnoze.
Pogledam li unazad, ovo je desetljeće u kojem sam ja najviše bila svojom, čak i u prosječno po objavljenoj knjizi godišnje. Istina, nisam još napisala one dvije-tri važne knjige koje sam prve nakanila i koje bi mi donijele novac kao neke prijašnje, ali svakako više od mojih lijepih knjiga pjesama, pripovijedaka, romana, zanimljivih pomno biranih projekata o hrani, jeziku… Spisateljica sam. Ne predajem budućim studentima i marketingašima svakog tjedna, kao što sam nekoliko godina, nego kad me to veseli. Gledam svijet iz novih perspektiva kako nisam stizala dok nisam imala vremena.
S tugom pratim kako moj zanat, novinarstvo, posebice nekad meni najvažniji tisak, klizi u bezdan, sadržajno besmisleno uz curenja tekstova, naslova, više marketinških nego novinarskih. Nekad nije bilo novina koje nisam kupovala, a sada… Nije da sam manje radoznala. Tipično, oni od kojih sam glavom bez obzira utekla u formalnu mirovinu, bogovski su sredili našenovine, a onda su se vratili u konkurencijske odakle su i došli, samo na (ruko)vodeća mjesta, i što su ovdje pogasili kao neupjelo, ondje su oživjeli kao probitačno, pa i kultni Vrt, kojem ondje nisu dopuštali da se razvija i zarađuje, ovdje sada reklamiraju kao svoj i kao najbolji zeleni prilog ili zeleni časopis u hrvatskom tisku ili tako nekako. Zelenilo im se!
A ja pijem kavu kakavu kad i s kim hoću, u kafiću ili kavani gdje želim i povremeno, odbijajući pri tome biti influencericom, napišem Umjesto kaveili kakav ovakav ili onakav, svoj oblizek. I još nisam dospjela srediti arhivu.
Etnografski muzej u Zagrebu ugostio je u četvrtak, 5. veljače 2020. Donjostubičane. Pošto je tamošnja osnovna škola objavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja2016. prvo i 2018. drugo, prošireno i ozvučeno izdanje, prošle su godine otisnuli i Stubički klaruš,slikovni rječnik za najmlađe. Predstavili su ga i u Zagrebu najavljujući i Veliki rječnik kajkavskoga govora stubičkoga krajau izdanju Kajkavijane.
Danica Pelko / Fotografija Miljenko BrezakS predstavljanja Stubičkoga klaruša u zagrebačkom Etnografskom muzeju: Danica Pelko, dr. sc. Mijo Lonarić i Željka Horvat Vukelja / Fotografija Miljenko Brezak
Dobri duh svega toga je školska knjižničarka Danica Pelko, koja godinama radi s talentiranim malim kajkavcima, jedna od – kako ih je nazvala uz dr. sc. Miju Lončarića predstavljačica rječnika, književnica za djecu i dugogodišnja urednica Modre laste i suradnica profesorice Pelko Željka Horvat Vukelja – ljudi-svjetionika.
Fotosešn sa stubičkim rječnicima: Danica Pelko i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Podjednako informirani i angažirani, ti zaljubljenici živim održavaju mnogo što u svojim sredinama, koje, ma koliko malene, po tome ne zaostaju ni za najvećima i najrazvijenijima, jer održavaju živom nacionalnu nematerijalnu baštinu, posebice jezik, dijalekte, lokalne govore, raznolikost kojom Hrvatska htjela-ne htjela zaista obiluje; pisalo to ili ne pisalo u nacionalnome kurikulu te poticali ili ne poticali to dodatnim koeficijentima, prekovremenima itd.; prihvatili ili ne prihvatili Težakovo zalaganje za zavičajnom lektirom, po mojemu zavičajnicama,recimo, i sadržajima odnosno Humboltovoda je dijalekt jezik majke i majka jezika. Svijetlili nam dok smo živi!
Današnjoj gošći emisije iz kulture 100/lica nije trebalo otvarati vrata studija portala Volim Ivanić, jer Božica Brkan otvara sva vrata i sva srca dobronamjernika i radoznalaca svojim osmijehom, optimizmom i životnom radošću. Miraz, ove književnice, novinarke, urednice, kolumnistice, blogerice, svjetske putnice, dar je njezina inspirativnog obiteljskog djetinjstva u Okešincu, kakvog samo istinski spisatelji mogu pretvoriti u životnu i poučnu literaturu uz čuvanje izvornog kajkavskog narječja zvanog moslavački kekavski. U emisiji protrčavamo Božičinom nezaustavljivom radnom i kreativnom trakom od Enciklopedije špeceraja, uređivanja popularnog dodatka u Večernjaku „Vrt“, kuharica Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, jezičnog savjetnika u suradnji s Majom Matković, televizijske scenarističke uspješnice s Vegetom „Male tajne velikih majstora“, predavanja na Hrvatskim studijima stilistike pa do zbirke pjesama „Veternica ili obiteljska arheologija“, Pevcevog koraka /kajkavskog osebušeka za eu/, zavičajne čitanke „Oblizeki – Moslavina za stolom“ ,romana „Ledine“ između ostalih objavljenih djela. Božica Brkan jedna je od ponajvećih promotora prepoznavanja Moslavine, uz Slavicu Moslavac, Đuru Vidmarovića ili Drageca Pasarića, kao područja gdje baština i tradicija ima veliku vrijednost baš kao i ispisane riječi ili autohtoni proizvodi poput škrleta, bijele kobase, vankuša ili bučina ulja… Urednik i voditelj: Jadranko Bitenc Kamera i montaža: Zoran Ožetski Portal Volim Ivanić 2020.
Poslije snimanja: Božica Brkan Zoran Ožetski i Jadranko Bitenc / Fotografija Miljenko Brezak
Ivica Ivanković je na Hrvatskom radiju prvi program u svojoj emisji Iz narodne baštine hrvatskih krajeva kekavsku pripovijetku Kak su trojica pesmu nosili, koju je čitala autorica Božica Brkan, prvi put emitirao 26. veljače 2018. Repriza je bila 4. veljače 2019. te 3. veljače 2020. Sjajno je ozvučio tekst objavljen u časopisu Kaj, zatim u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.), te ju je, među pet dijalektalnih, prof. dr. Miroslav Šicel uvrstio u svoju Antologiju hrvatske kratke priče (2001.).
Ivica Ivanković i Božica Brkan u Vivasu 26. ožujka 2018. / Fotografija Miljanko Brezak
Željka Lovrenčić na Stavu24. siječnja 2020. objavila je kritiku Vodeći pjesnik hrvatske dijaspore u Mađarskoj / Josip Gujaš-Đuretin o knjizi koju je pripremio Đuro Vidmarović, a godine 2019. objavio Acumen, uz podršku Ministarstva kulture RH i Hrvatske matice iseljenika.
Ponosno prenosimo. Osobito uvodnu rečenicu: Zahvaljujući zanimljivim naslovima, nakladnička kuća „Acumen“ uspješno kroči izdavačkim stazama.
