Černobil, first i last, ljetovanje iz snova – Umjesto kave 11. srpnja 2019.

Dakako da sam gledala, za svaki slučaj odmah dvaput, i odličan istoimeni britanski TV serijal. I hrpu dokumentaraca prije toga. Čitam što govori znanost, i unatrag i unaprijed. A Černobil imam u posebnom, i papirnatom i internetskom fajlu, za svaki slučaj. Poslije eksplozije, u jesen 1986. na varšavskom Sveučilištu, na Polonicumu, bila sam na jednomjesečnoj specijalizaciji za prevoditelje s poljskoga, a moj je M. išao na tečaj za početnike kako bi mogao komunicirati s našim poljskim prijateljima.

S kolegama novinarima Halinom i Wodekom i tada našim novim fićom šalabajzali smo napravivši 3500 kilometara. Gurali smo se s petim putnikom, velikim metalnim kanistrom za gorivo, jer je bila nekakva nestašica. Predivne li istočne Poljske sa sustavom ustava zaštićenima kao svjetska baština. Bizoni koji pasu žubrówku po kojoj miriši i prema kojoj je nazvana votka žubrówka (svaka butelja te wódeczke sadržava po jednu travku!). A da ne spominjem buđenje s pogledom na srndaća na proplanku i 17 vrsta gljiva za seoski doručak. Uobičajeno: prepune šume berača gljiva. A tamo, još nešto dalje na istoku, preko zatvorene granice tadašnjega SSSR-a – Černobil!

Kući smo iz Poljske ponijeli i najdraži suvenir, našega Ivana. Uza sve tekstove koje smo danomice objavljivali o oboljelima, o djeci koja se rađaju oštećena različitim utjecajem radijacije – tada sam radila u Vjesniku! – silno sam brinula hoće li mi se dijete poslije nesmotrenosti iz neznanja roditi zdravo. Strah koji se ne može zaboraviti.

I sad mi na mejl kao prigodice, te obljetnica je eksplozije nuklearke nekad u Sovjetskom savezu a danas u Ukrajini, te TV serijal te… dan za danom stižu pozivi za ovakva i onakva putovanja u Ukrajinu. Vrlo povoljno. Poizbor. Te first te last, te Putolovac te Popustplus te. U Černobil, u Pripjat, u Kijev tek usput! Nazivi i na ruskom i na ukrajinskom, za svaki slučaj. U pozivu broj iseljenih, broj umrlih, broje oboljelih. Ne mogu samo Rusi i Bjelorusi, čini mi se. Reporterka Nedjeljnog Jutarnjeg opisuje raznolikost ponude te kako oni, turisti, moraju biti obuveni, pokriveni, nositi mjerač zračenja.

Sve za avanturizam, sve za malo adrenalina. Hirošima i Nagasaki su tempi pasatti. Život je valjda tako dosadan da mu baš nedostaje jedan morbidni selfie s kreveljenjem utjecajnika, influencera: vidi me gdje sam, tu ti još nisi bio! Kakvo uzbuđenje! Ljetovanje iz snova! Ondje gdje se ne preporučuje stanovanje još tisućama godina i gdje civilizacija ide unatrag, a njezine ostatke prekriva divlja priroda, navodno prelijepa.

Jedno od putovanja s vražjim sponzorstvom, nitko te ne tjera, ne samo s poslovnim putnim nalogom za reportažu. Pravi, čistokrvni novinari ionako žive kratko, zar ne? Kao da morbidnog nedostaje iza prvog ugla. Ne dovoljno, valjda. Baš, ono, što bi rekli naši mudri i hrabri HGSS-ovci, japankama na Biokovo. Okorjeli novinski kolumnisti malo kvare doživljaj usporedbama černobilskih s izletima u Auschwitz, Treblinku, pa i Jasenovac, zašto ne? A mene od nas, od naše bešćutnosti, ravnodušnosti, neodgovornosti hvata sve veći strah. Toliki da bih se katkad najradije zatvorila u kuću kao što su nam savjetovali onomad poslije nailaska oblaka s pojačanim vrijednostima dotad nam nepoznatih opasnih elemenata, koje ni Mendeljejev sustav valjda još nije spominjao, i najradije ne bih izlazila.

20190702 – 20190709 – 20190711

Krleža, sretan nam! – Umjesto kave 7. srpnja 2019.

Na današnji dan 1983. rođen je Krleža. Koji drugi, nego Miroslav Krleža! Fizički je otišao 29. prosinca 1981. Sitnež bi ga odavno otpisala i stalno ga otpisuje, jer da ima i većih hrvatskih književnika. Kao da imamo ne znam koliko Krleža. Da bar imamo još i jednoga! Izmišljaju projekte da na njegov račun uzmu lovu, a ne da mu ne zapale ni svijeću ili odnesu cvijetak, nego ni ne otvore makar jedan, što tko voli, od brojnih njegovih naslova. Tko bi to danas još čitao? A da smo barem to staro zanovijetalo, komunjaru, crvendaća, socijalističkog glembaya ili kako ga za zadovoljstvo sebi sve ne krstili, samo da bi on bio manji a onda valjda veći, više čitali, makar i u tzv. novim čitanjima onda kad smo ga, jer lakše je ne čitati, nakanili prešutjeti, otpisati, ostaviti u ropotarnici da nas ne gnjavi, da nas ne zamara našom vlastitom savješću, današnja bi nam Hrvatska drugačije izgledala.

Duplerica iz nemecovih Glasova iz tmine
Duplerica iz nemecovih Glasova iz tmine

Ne kanim razglabati da li da i sada prije dograbimo štogod od Glembayevih ili koju od Balada. Nakanjivala sam, ima tome dobrih mjeseci pa i puna godina, ukrižati dva naslova koja se bave Krležom. Pa da ću zajedno, pa da ću odvojeno, pa da ću… Odustala sam privremeno kada se prošle jeseni zahuktala polemika između dvoje sveučilišnih profesora Krešimira Nemeca, autora Glasova iz tmine/Krležološke rasprave, Ljevak, 2017., i Sanje Nikčević, autorice Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu, Matica hrvatska, 2016. Povod je bio Nemecov tekst Što je nama danas Krleža o 125. obljetnici rođenja – odlična naslovnica Vijenca: sivi Krleža s crveno prelijepljenim ustima – pa je prešla na knjige.

Naslovnica Glasova iz tmine / Krležološke rasprave Krešimira Nemeca
Naslovnica Glasova iz tmine / Krležološke rasprave Krešimira Nemeca

Dobro je, pomislih, barem će se više čitati obje. A možda će se više čitati i sam Krleža, provjere izrečenoga radi. Možda će se uopće ipak malo više čitati. I misliti! Neki su me čak uvjeravali kako je polemika između autora odnosno izdavača dogovorena, jer se tu i nema što polemizirati. Ne bih rekla, jer mi se nepomirljivim čine stavovi, a i polazišta. Kad bi se sve ogolilo, svodi se na one koji Krležu nekritički dižu u nebesa i one koji ga jednako nekritički unizuju. A, dvojbama unatoč, Krleža je kanon, klasik, nema spora, ali poželjno je povremeno provjetravanje, to prije što, uvjerena sam, glavnina njegova teksta, a pogotovo najbolje stranice poezije, proze, drama, eseja… mogu izdržati i najmoćnije bure i najtvrđa osporavanja.

Naslovnica Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu Sanje Nikčević
Naslovnica Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu Sanje Nikčević

Nemec kreće od analize dvojbene dekanonizacije Krleže, a Nikčević odmah sudara medijske, dakako pretjerane tvrdnje, kako je devedesetih Krleža bio u Hrvatskoj zabranjen i kako je kazališno potpuno zanemaren. Što god, ja sam još postojano na onim davnim Parovim Zastavama iz ZKM-a, 1991., a Krleža se sigurno podsmjehuje što i mrtav uskomešava ustajalu našu žabokrečinu. Može li i tko drugi? Nisam ga toliko poznavala, ali prema tekstovima mogu tek pomisliti što misli o krležološkom marketingu specijalizanata praznine.

Još jedna duplerica iz Glasova iz tmine
Još jedna duplerica iz Glasova iz tmine

Govorim sve to kao ustrajna čitateljica (i ne samo Krleže!), a ne netko tko je bardu na noge hodočastio na Gvozd i sad prigodice pripovijeda u kojoj su sobi ondje primani, čime su posluženi, o čemu su razgovarali, tko je kome što rekao (ne i tko je koga zapravo slušao i čuo). Što mogu, meni je Krleža, a i knjige o njemu vrlo izazovna i zabavna literatura. Čitam je mnogo sporije,  dublje, nerijetko se vraćajući, i ne trudeći se doseći svojih gimnazijskih 50 stranica na sat. A za finale posuđujem Krležu iz njegova Mojega obračuna s njima (prisjećam se nezaboravnog Rade Šerbedžije u monodrami), što je Krešimir Nemec posudio i za geslo svoje knjige:

Glasovi iz tmine. Svijeća u ruci. Krčma.
Sve sasvim mračno. Daleko lavež.
Hrvatski književni nokturno.

20190707

linkovi 

Dan s Krležom – umjesto kave 7. srpnja 2017.

Panorama suvremenog hrvatskog pjesništva na njemačkom – Umjesto kave 2. veljače 2019.

Umjesto kave 18. listopada 2016.: Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch!

 

 

Božica s Tinom u Vrgorcu – Umjesto kave 5. srpnja 2019.

Ne kanim opet naklapati omiljenu o tri Božice kajkavke: Podravkom Jelušićkom, Zagorkom Pažurovom i Moslavkom Brkanovom. Mislila sam kako ću pisati o Jelušićki još u povodu Nazora, a eto povod je ipak Tin. Znam da mu se veseli. I neka! I ja im se veselim. Danas joj, na Tinov rođendan, u njegovu rodnom Vrgorcu uručuju Tinovu nagradu za najbolju zbirku pjesama objavljenu unatrag godine. Kotačev slavopoj (u izdanju Tonimira).

Božica Jelušić prije Vrgorca obišla Tina u Varšavskoj, biciklin nije podravski (Fotografija Božica Brkan)
Božica Jelušić prije Vrgorca obišla Tina u Varšavskoj, biciklin nije podravski (Fotografija Božica Brkan)

Veselim se kao pjesnikinja i kao prijateljica, posipam se prigodno njezinom vrgoračkom, tinovskom zvjezdanom prašinom zahvalna kolegici za nadahnute tekstove, za motivacijske govore, za recenzije, za predstavljanja knjiga, za postove koji me nasmiju i nukaju da razmišljam, čak i generacijsko prihvaćenje u Lijepu Riječ, iako sam okasnila.

Božica Jelušić (Fotografija Božica Brkan)
Božica Jelušić (Fotografija Božica Brkan)

Brkaju nas tekstualno, osobito u kajkavskom, zamjenjuju zbog čak i fizičke sličnosti pa njoj čestitaju na Večernjakovu Vrtu a meni daruju knjige s čudnim mi posvetama. Ona strijelac poput moje mame, a ja vodenjak. Odvraćam je da se gomba sa svojim imanjem pokraj Đurđevca, a ona ne odustaje da bude gazdarica (i) Barnagora. U izražavanju stavova mnogo je oštrija od mene, u putovanjima i putopisima postojanija. Ona profesorski citira i volim je i slušati i čitati. I treba je čitati! Piše brzo i gotovo, ja drugačije. Imam je u malo onih rijetkih prijatelja koje ne vidiš često, ali svaki put kad ih vidiš kao da ste se rastali tek koji sat prije. A što se tek volim prepirati s njom. Tema nam nikad ne ponestane.

Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK za posljednje Skupštine (Fotografija Maja Kolman Maksimiljanović)
Pogled ispod oboda: Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK za posljednje Skupštine (Fotografija Maja Kolman Maksimiljanović)

Prinosim njezinoj pjesničkoj meštriji i njezinoj radosti, poput čestitke, skromni svoj prilog poput one juhe od krumpira na Oblizekima ili pjesmu iz izbirke, koju je i recenzirala, Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i druge štokavske pjesme (2011.), iz ciklusa Pisci – Sonet krasopisom. 

Božica Brkan

Sonet krasopisom

Božici Jelušić

Čudesno mi je:
poetesa krasopisom ispiše sonet kao posvetu. Katkad i s akrostihom.
Sad ju je napisala. Ovoga trena. I zna pjesmu napamet. Zanavijek.
Kako su meni pjesme uvijek u radu
i zašto ni jednu kad je i dogotovim ja ne znam napamet?
I zašto je ne ispišem takvim krasopisom?

20101105 – 20110227 

20190621 – 20190705

Linkovi

Juha od krumpira kao pozdrav imenjakinji poetesi Božica Jelušić

Što je Leo Filip Kovačić Božici Jelušić? – Umjesto kave 30. travnja 2018.

Poezija s odojkom hranjenim mlijekom ili Pogled znutra v zutra – Umjesto kave 24. travnja 2018.

U jubilarnome petoknjižju Božice Jelušić

Umjesto kave 25. ožujka 2016.: Božica Jelušić 65/45

 

Bročka rič – Umjesto kave 3. srpnja 2019.

Čistim stare novine, pa u Slobodnoj od 30. lipnja 2019. na stranici 9. u Vodiču 021 nailazim na Izbor dana – Dojdite čut bročku rič: ‘Fola ti Bože’ u Nerežišćima. Promocija spomenute zbirke pjesama Nenada Kuščevića u 21 sat na Trgu sv. Petra u Nerežišćima na otoku Braču. Dojdite čut bročku rić, poručuju organizatori jer – prihod od promotivne prodaje knjige autor poklanja fondu Udruge roditelja djece s teškoćama u razvoju „Brački pupoljci“.

I tad se sjetim kako otočki roditelji djece s teškoćama u razvoju tjednima i mjesecima uzaludno apeliraju da im se pokriju troškovi za trajekt i to što njihova djeca trebaju. Životno. A nehotice sam kliznula u aktualni politički kontekst s naslovnice i prednjih strana svih tiskovina: Brač, Nerežišća, ministar Kuščević, Bogu hvala. Bahaćenje sve po zakonu. Sram me je, ne znam čega više, sram me je.

20190703

Beč: No Coffee take away!? – Umjesto kave 25. lipnja 2019.

U tekst Coffee to go – Umjesto kave 27. travnja 2019. dopisala sam danas post scriptum:

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!

Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

 

Vesna Parun, Marija Lamot – Umjesto kave 22. lipnja 2019.

Taman dok smo očekivali početak 2. Festivala Vesna Parun u Stubičkim Toplicama, naišla sam na fejsovsku pjesničku raspravu o najboljem živućem hrvatskom pjesniku. Ne dodajem tu namjerno i link, jer mislim da grčevitost ne zaslužuje tu vrstu rasprave, jer sam od onih koji misle da svatko može imati svoga pjesnika, a da je sreća kad iza pjesnika stvarno ostane jedna ili nekoliko pjesama. Uz to, ne spominje se niti jedna pjesnikinja. To smo davno izraspravljale idući s neke naše provincijske promocije Božica Jelušić – jedna  od sudionica i u raspravi – i ja. Neću čak spominjati ni imena najboljih, jer se ni sudionici nisu mogli složiti, a mislim da to i nije bila namjera onih koji su raspravu započeli i širili umalo do hejtanja, kao da je poezija skok u vis, kako reče Mirjana Jurišić, ili pak u dalj ili troskok. Možemo raspravu proširiti i na mrtve pjesnike i pjesnikinje, pa mi se odmah nameće poetesa Vesna Parun. Ne otvaram raspravu zašto su je preskočile neke bitne nagrade, članstvo u HAZU i slično, jer nisu time umanjili nju nego sebe. Čak se i ne pamti tko. Ali, da je ispjevala samo Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, tko joj je ravan?

Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)
Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)

Vesninu je nagradu sinoć Ludwig Bauer, laureat stubičkotopličkoga 1. Festivala Vesne Parun, uručio Mariji Lamot (1957.), rođenoj Krapinčanki, profesorici u tamošnjoj gimnaziji (i koautorici udžbenika!), preskromnoj a odličnoj pjesnikinji sa šest zbirki poezije, s kojom osim FB prijateljstva dijelim i lijepa sjećanja. Vrijedna je čitanja:

U pjesmi Šutnju pjesme pjeva noć, pisala sam o specifičnosti poetskog govora, o trenucima kad pjesma u nama i iz nas progovori (zašuti). O riječima koje imenuju stvari i ponekad pogode (prešute) smisao pojavljivanja i trajanja. Prvi put dobila sam nagradu za poeziju, večeras na Pjesničkom festivalu posvećenom Vesni Parun u Stubičkim Toplicama. Zbunjuju me javni nastupi, pa sam u zahvali zaboravila reći što za moju poeziju znači poezija Vesne Parun, uopće pomisao na njeno ime… Koliko je od najranijeg doba utjecala na moje pjesničko oblikovanje… U mladosti voljela sam njenu pjesmu Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.

Marija Lamot

Šutnju pjesme pjeva noć

Kad joj rašiju utrobu,
iz pjesme će danima
padati snijeg.
Sa svake strane njene
podijeljenosti
kucat će ledeno srce.
Netko će uzeti olovku i podvući
redove u kojima je bila
nejasna i one s gramatičkom
nedosljednošću.
Netko će zbog suznih kristala
u pahuljama,
zaključiti da je rođena u plaču.
Najuporniji, priručnim
mikroskopom,
tražit će tragove
nevidljive u riječima.
Minulo doba osvijetlit će
zatamnjenom svjetiljkom.
Pjesma traje dulje od povijesti.
Zaljubljeni vide ljubav
u sjenkama snijega.
Mase viču:
daj nam svoju haljinu,
ona je krinka muke
kroz koju prolazimo.
Hoćemo radost snježnog saća.
Uđi u naše područje,
razveseli se s nama.
Utješi ucviljenu djecu,
ostavljene majke.
Potpiši sporazum o
šutnji. Zalijepi ga
kao transparent
na tijela umrlih.
Ne trebamo snijeg,
trebamo vatru.
Sažežene kosti zemlje.
Razbijen kalež umorne krvi.
Zaplakano potomstvo jecat će
na novoj Kalvariji.
Pjesma koja šuti
nije pjesma.
Šutnju pjesme pjeva noć
na golim granama.

Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćorić, suprug orgnizator Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)
Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćosić, suprug Ivan Lamot, orgnizator pjesničkog festivala Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)

20190622 

linkovi

Ta moja kej pesma na 2. Festivalu Vesne Parun  

 

Ta moja kej pesma na 2. Festivalu Vesne Parun  

U Parku Matije Gupca u Stubičkim Toplicama ispred Lječilišta, koje joj je bila i posljednja adresa, 21. lipnja 2019. održan je 2. Festival Vesne Parun. Prvi put i međunarodni, jer su sudjelovali i slovenski pjesnici. Trideset i pet pjesnika na hrvatskom, slovenskom i engleskom govorilo je ili pjevalo po jednu svoju autorsku pjesmu po vlastitom izboru, a ocjenjivački sud predvođen prošlogodišnjim prvim laureatom Ludwigom Bauerom pjesmu Marije Lamot ovjenčao je posebnom skulpturom.

Dio pjesnika uoči početka svečanosti poezije (Fotografija Miljenko Brezak)
Dio pjesnika sudionika uoči početka svečanosti poezije (Fotografija Miljenko Brezak)

Božica Brkan čitala je pjesmu Ta moja kej pesmi prisjetila se prvoga nastupa prije 45 godine u Zagorju, gdje nema, kako je rekla, ni dvorca ni čuke gdje nije čitala pjesme, osim u – Stubičkim Toplicama. Sjajan povod u čast velike pjesnikinje, kojoj nije ni obljetnica rođenja ni obljetnica smrti, za sjajan doživljaj poezije. Uz drugo, predstavljena je i knjiga Saše Muminovića Od aprila do travnja, a Vesna Tominac Matačić izvela je dramsku predstavu sa stihovima Vesne Parun Ja koja imam nevinije ruke. Čestitke Nikoli Kristiću, HTV-ovu uredniku i pjesniku (s adresom u Stubičkim Toplicama!) i njegovoj Udruzi Modus vivendi Stubaki i za ideju i za organizaciju.

20190622 

Linkovi

Vesna Parun, Marija Lamot – Umjesto kave 22. lipnja 2019.

 

Luka i kajkavska pjesma – Umjesto kave 20. lipnja 2019.

Slučajno sjedeći kraj Luke Brlekovića u avionu za Bruxelles, gdje nas je proljetos, prije izbora za EU parlament, vrlo različitim povodima a sve radi dobre nekadašnje suradnje ugostila tadašnja europarlamanetarka Marijana Petir, doznala sam da kajkavaca ima i kod Petrinje, kamo sam kanila u goste u Noći knjige.

Riječ po riječ, doznala sam da je i on napisao pjesmu. Jednu jedinu i to na kajkavskom. Pa kako? Luka je rođen u svibnju 2001. u Sisku, otac mu je Marijan, a majka Kristina. Od rođenja je dvije godine živio u Brestu Pokupskom kod Petrinje u kući djeda i bake, a od treće godine živi u susjednom selu Maloj Gorici. Ima i mlađeg brata Leona. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u seoskoj područnoj školi, potom je do osmog razreda pohađao OŠ Dragutina Tadijanovića u Petrinji. U vrijeme kada smo putovali, završavao je treći razred Ekonomske škole u Sisku. Sve sjajni mladići i djevojke i, dakako, mentori.

Kajkavski sam naučio uz djeda i baku, protumačio mi je poslije mejlom, a u pisanju mi pomaže tata. Na žalost, zaključio je, kajkavski se sve manje koristi u mojoj obitelji i na našem području. Stoga s veseljem objavljujem Lukinu pjesmu. Možda napiše još koju.

Luka Brleković

Čekam kak bi mrel

Čuj kaj ti velim
životu se veselim
živel ga bum pošteno do kraja
kak bi došel do večnega raja.

Sam sebi život zeti
nepošteno je mreti
i zato se seti
da se potlem tog u raj ne leti.

Život je jeden
svakome vreden
zemeš ga sebi
i nebu gadno sam tebi.

Zato kad ti teško dojde
da ti zla misel projde
svojih se dragih seti
i prek tega preleti.

Onda oči sopri
i oko sebe pogledi
do svog srca dopri
pa nevolju pobedi.

20190617

U Noći knjige u Petrinju na književnu večer Božice Brkan

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.

 

Nikom određenom u glazbi ili sudbina pjesme – Umjesto kave 17. lipnja 2019.

Čudni su putevi ne samo ljudi nego i nekih pjesama. Moja pjesma dipovci ah dipovci napisana je i prvi put objavljena kao kozerija u tvorničkom listu DIP-a Novoselec 1974., a potom je pokupila više nagrada kao ljubavna pjesma, među ostalim i na Ratkovićem večerima u Bijelom Polju. Pjesma zahvalnica Zagorcima u Poznanovcu za nagradu za dipovce i uspavanka ajči ajči godinama je bila jedina moja kajkavska pjesma, a ona sam se morala braniti od određivanja da sam dijalektalna pjesnikinja. Minijatura Vermut iz ranih osamdesetih prošloga stoljeća tek prevedena, poslije engleskog i njemačkog i na španjolski, odjeknula je u nekoliko predstavljanja hrvatskih pjesnika u Bogoti u Kolumbiji 2018. za mene tako potresno da sam pitala prevoditeljicu Željku Lovrenčić što je ona zapravo prevela, ispjevala. A tu moju kej pesmu, koju su kolege pjesnici (neki i liječnici!) nakon prve izvedbe u Selcima prozvali ginekološkom, sjajno je na čakavski prepjevala Vlasta Vrandečić Lebarić i najljepši mi je doživljaj kad je odnosno kad te dvije pjesme izvodimo zajedno. Dokaz je i na You Tubeu. Kajkavsku sam pjesmu napisala slično svojoj pjesmi ta moja pjesma na standardnom hrvatskom, ali sam na nju zaboravila. Ne znam bih li se sjećala mladačke pjesme Nikom odredjenom, da je nisam konačno uvrstila u zbirku Bilancu 2.0, ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011. Sad me je na nju podsjetio posebnim darom moj Miljenko Brezak. Dok sam ja, još tinejderica, gimnazijalka, bila na ljetovanju, moj je momak, misleći na mene komponirao moje stihove. Zapravo, neprestano je naručivao, ali ja stvarno ne znam pisati tekstove čvrste forme i rime, koji bi se mogli lako komponirati.

Božica Brkan

nikom odredjenom

razgrni rukom moju kosu
i kaži
još neće žetva
otpuhni dvije-tri vlati
s dlana
i sačekaj da vode kišne
nabubre
usidrene u zatonu

da ih pustiš
prema
moru
prema
ušću

i pokaži im put
možda su selice

a ako se ne vrate
zasij u jesen
ozimu

i žanji

30.6.1972. – 27.4.1973.

Uglazbio Miljenko Brezak

20190617

Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.

Eduardo Bechara Navratilova: Baciti se u more hrvatske poezije

 

Ikar / Ljubavni let u zbirci ljubavne poezije 24. Vrazove ljubice

U Zbirci hrvatske ljubavne poezije 2013. uz 23. Vrazovu Ljubicu (izdavač Pučko otvoreno učilište Samobor, urednica Vesna Burić), Samobor 2018. na str. 12. objavljena je pjesma Ikar / Ljubavni let Božice Brkan, o čemu i autorica doznaje na jubilarnoj 30. Vrazovoj ljubici s veseljem se prisjećajući svojega prvoga gostovanja na toj samoborskoj pjesničkoj priredbi posvećenoj neumrloj Vrazovoj ljubavi i pjesmama iz Đulabija, koje je posvetio Juliji Cantilii.

Uvod u knjigu napisao je Joža Prudeus, jedan od začenika priredbe, a uz druge pjesnike, objavljene su i pjesme Acije Alfirević, Lidije Dujić, Ludwiga Bauera, Tita Bilopavlovića, Ljerke Car Matutinović, Lane Derkač, Davora Šalata, Paje Kanižaja, Nikole Đuretića, Stanke Gjurić, Esad Jogića, Siniše Matasovića, Sanje Pilić, Josipa Palade, Gorana Gatalice, Stijepe Mijovića Kočana, Sonje Manojlović, Stjepana Šešelja, Borbena Vladovića, Vlaste Vrandečić Lebarić, Davorina Žitnika i drugih.

Božica Brkan

Ikar/ Ljubavni let

Prvo pružim lijevu ruku.
Onda raširim i desnu.
Koliko god mogu.
Mislim: letjet ću!
Mislim: hoću li poletjeti napokon?
Mislim: gdje li si ti da me vidiš u ljubavnom lijetu!?
Kad već ne možeš poletjeti sa mnom.

20111124 – 20111215 – 20111219 – 20120112

Pjesma je objavljena u Novoj Istri, časopisu za književnost, umjetnost i kulturu (Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, gl. urednik Boris Domagoj Biletić), br. 3/2018., u cjelini Pesme, pjesme, str.-18—37., pjesma na str. 36.

Link:

Ljubavni tekst o zelenim šljivama

http://www.bozicabrkan.com/30-vrazova-ljubica-u-samoboru-u-cast-pjesnika-i-njegove-muze/