bozica – Božica Brkan

Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu

U sklopu projekta Dani Antuna Gustava Matoša pokrenuta je knjižnica Matošev milenij, u kojoj je nedavno objavljena i prva knjiga Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, 2020., Plavna – Tovarnik – Osijek – Zagreb. Predstavljanje dogovoreno za srijedu, 28. listopada 2020. u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu zbog epidemije Covida 19 postalo je online, a u njemu su o njizi govorili Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK, zatim Mirko Ćurić, dopredsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog i priređivač knjige i u ime sunakladnika i jedan od autora pjesama u knjizi Tomislav Žigmanov.

Velikom pjesniku svoje stihove posvetili supjesnici: Borben Vladović, Božidar Bagola Brezinšćak, Lidija Bajuk, Danica Bartulović, Darko Baštovanović, Silvija Benaković Peratova, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ljerka Car Matutinović, Franjo Džakula, Milan Frčko, Frančeska Liebmann, Fabijan Lovrić, Tin Kolumbić, Vlasta Markasović, Marinko Plazibat, Goran Rem, Zrinko Šimunić, Tomislav Šovagović, Ante Tičić i Tomislav Žigmanov.

Nakladnici Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, glavni urednik izdanja Dana Antuna Gustava Matoša je Goran Rem a priređivač je Mirko Ćurić,ističu:

Ova knjižnica treba, ne samo istraživati manje poznate segmente Matoševog djelovanja (kakav je njegov dramski opus), već i revalorizirati današnje spoznaje i ocjene Matoševog književnog rada, u skladu s novim književno-teorijskim, književno-povijesnim čitanjima ili kulturološkim čitanjima. Nakon Zbornika Antun Gustav Matoš – Matrica moderniteta (2014., dr.izd. 2015.) koji je priredio Goran Rem (radovi su pozvani i objelodanjeni u svesku 7 Poznanskie Studie Slawistyczne iz Poznanja, koji su uredili Krystyna Pieniazek Marković i Goran Rem) objavljene su još dvije knjige: Antun Gustav Matoš: Malo pa ništa, drama (2018.), priredio dr. Ivan Trojan i Sonetist Antun Gustav Matoš (2019.), priredila dr. Vlasta Markasović. Za završnicu ovogodišnjih, četvrtih Dana Antuna Gustava Matošaodlučili smo prikupiti pjesničke posvete Matošu suvremenih hrvatskih književnika, članova Društva hrvatskih književnika i dvoje autora iz hrvatskog pjesničkog kruga u Vojvodini. Na poziv koji smo uputili pjesnicima i pjesnikinjama odazvalo se četrnaest pjesnika i sedam pjesnikinja, poslavši radove visoke estetske vrijednosti. Naslov zbirci odabrali smo prema pristigloj, usuđujemo se napisati, (budućoj) antologijskoj pjesmi hrvatskog klasika Borbena Vladovića. Moderato dolcissimo, koja u nazivu ima glazbeni termin pa je tako posveta ne samo Matošu kao pjesniku, već i Matoševoj „glazbenosti“, što dodatno potkrjepljuje Matoševa pjesma Čarobna frula otisnuta na koricama knjige.

Maskirani A. G. Matoš i Božica Brkan na zagrebačkom Štrosu, 5. rujna 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Samo jedan od lijepih predaha, 9. rujna 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

U ovome neobičnom zborniku Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu objavljena je i pjesma Božice Brkan.

Božica Brkan

ustani matošu ili selfie na štrosu

nisam bila u gradu od potresa

jedva su tramvaji provozili
(a i to karnevalski s maskama)
turistica u vlastitu gradu

bizaranopen air

ni dvorišta još nisu ni prigodno otvorili
(hosteli uzaludno oglašavajubed & breakfast s popustima)

moja ophodnja zagorka u tkalči šenoa u vlaškoj fric na gvozdu i ti na štrosu
bok mojpoeta doctus servus mojpoeta ludens
nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije

jedva sam doklipsala
kanila sam natrag s noge na nogu
tomićevom navodno si baš tu negdje stanovao

luknula bih tek tko li je prionuo
čobancu u vallis aurea a tko slasticama gluten free u vincekov vis àvis

umaskeratu spustit ću se uspinjačom

i tebi je netko navukao baš ljupku brnjicu

štosno kretivno oslikanu
jednokratnu
naslućujem već iskorištenu
covid 19 (krunski virus kaže jedan drugi pjesnik liječnik diplomat)

i sve je otišlo ulockdown
jedino jednako ustrajno drndažuja štrosom šeta i ovoga ljeta

i industrijastreet fooda španciranja i cest is d’best

baciš se u točeno po akcijskoj
možda ti ne bi pivce za živce nego radije gem
iz jednako plastične čaše (jednokratne također)

što sam te više čitala to me je manje zanimalo što si pio
(puhati nikome ne moraš)

da ti je kožarić uvalio violončelo u halbcilinder bi ti spuštali trinkgeld

kao što to čine dolje po ilici i po špici trendovskim muzikantima
ako imaju sitnog

ako bi ti mogao držati gudalo selfirali bi se gudeći s tobom
ako bi te uhvatioschreibkrampf mogla bih ti dodati neofen forte
znam kako u nadlanicama boli tekst
dokžuja štrosom šeta i ovoga ljeta
a željeznicu guta već daljina

otpadaju mi noge (ulet malo bolji)tek daprisjednem uza te

premišljam da ipak
(ako wifi dopusti)
okinem selfić

s agm
s ageemom
s ej dži emom
(ako je nada dimić šivajući gaće izbrendiralaendi
ako si već postao logo agm

ako si najslavnija petrovićeva karikatura kaširana u dhk

što i ti gusta ne bi bio pop-ikonom)

ne zamjeri
nemaštovito ću ti na fotki opet frkati mustače
je li bolje sjesti zdesna ili slijeva
ili da te straga zagrlim
(pusti socijalnu distancu)

nježno do sjaja glancam skulpturni aluminij
praveći se da ne znam kako ti zakazujem novi dejt
na tvojoj klupi s pogledom
makar poslije još jedne pandemijejoš jednog potresa

pravit ću ti društvo zakratko dokoličariti nad tobože širokom donjogradskom panoramom
metropolom palanački ušorenom

iz tvoje pomalo golublje ravnodušne perspektive
(sva sreća da si podalje od bana omiljene štacije jatima od perja)
kako ti samo ne dojadi

sve ti je u percepciji sigurno bi me uvjerio

onda ćemo samo gledati kao da smo ravnodušni

u predvečerje
zvijezde i zvizdan umjesto krova nad glavom
kao da se dolje išta mijenjaosim cucaka što španciraju pod zrinjevačkim platanama

moj poeta doctus mojpoeta ludens

ne sjećam se jesam li ti rekla da smo se tako naslikavali i u tovarniku
pred tvojom rodnom kućom
obnovljenom
zaključanom
praznom
(niti da bi neki emigrant s istoka na putu u europu provalio na noćenje)

mogla je biti pjesničko proštenište nacionalno izletište na rubu eu
(zamišljam kožarićevu repliku sa štrosa

dokono sjediš pred kućom a mi snimamo selfiće s tobom)

u pokrajini ispražnjenoj od ljudi
u pokrajini gdje u zemlju posadiš gumb a nikne egzot

(ni mi ne bismo otišli u srijem da nisu uzgojili i ocjenjivali 160 sorta rajčice
njima sam a ne tebi napisala svojhrastovački nokturno prepun gmo i bio i eko)
kej da počnem moja draga mati
smrt i betek to je sinek tvoj

nisam dospjela reći moj trubaču sa seine kako sam zbog tebe natentala m
da se vozimo brodom od eiffelova tornja do notre dame i natrag
i fotkamo klošare pod mostovima

i pariške krovove iz riječne žablje perspektive
(uz harmoniku su rengali piaf montand aznavour brel
ne obeaujolais nouveau a bila je jesen)

da su ti bar koju maćuhicu vteknuli v žardinjeru
crnu kao ponoć zlatnu kao dan

i ti kažeš mi očekuješ svašta

metaforičkiusred jave procvjetao san

dodir s tekstom gustek

više je postovana fejsu i twitteru
nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga

pjesama
ljerko srce moje ti si lutka mala
osim za potrebe piara više nitko i ne polemizira
samo lajkanje i hejtanje od ponuđenih s pomno odabranim emotikonom i heštegom

imao sam srce djetinjasto srce
srce koje boli boli tako jako

enter
enter
enter

moj gustl

kakvu sreću imamo mi hrvatski i književnici i pisci
sve jedan veći od drugoga
mi trivijalne fragilne književničice i intelektualci samozvanci
mi zvijezde književne scene

što se uzaludno babilonski natpjevavamo
(žuja štrosom šeta i ovoga ljeta)
što na nas samo širokokutnou kontralihtuškiljiš sa svoje klupčice na štrosu

što nas dnevno ne šinfaš i ne uzimaš nam estetsku i ostale mjere
u nedostatku kriterija

samo kosa tvoja još je bila živa

dostajala bi jedna jedina precizna rečenica da je ima tko izreći
da se kepeci izmjerimo vlastitim metrom

ustani matošu ustani gustek zagreb te hrvatska te zove
i masku sam ti donijelamust have da se ne zaraziš recentnim virusom

koliki nas se oko tebe omuhava da ne navučeš našzeitgeist

stvarno se kažem ti trudim zavoljeti željeznicu koju guta već daljina

20200704 – 20200710 – 20200718 – 20200727 – 20200802 – 20200807 – 20200817 – 20200819 – 20209827 – 20200828 – 20200829 – 20200830

20201028

Poveznice:

Nadohvat Tekst – Umjesto kave 26. listopada 2020.

Četvrtu godinu zaredom, kako je na dodjeli prošle subote, 24. listopada 2020. u gredičkom dvorcu Gjalski rekao predsjednik Društva hrvatskih književnika Zlatko Krilić, najveća nacionalna književna nagrada Gjalski otišla je nekome tko nije član našega DHK, koje ju dodjeljuje sa Zabočanima. Uručena je u cijeloj povijesti nagrade najmlađoj nagrađenici dosad 24-godišnjoj Osječanki Eni Katarini Haler, k tome, a i to je rijetkost, za prvu knjigu koju je napisala i objavila.

Uz grob Ksavera Šandora Gjalskoga odnosno obitelji Babić na zabočkom groblju Ena Katarina Haler i oduševljena čitateljica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Uoči obilaska groba Gjalskoga, a prije dodjele nagrade s njegovim imenom/ Fotografija Miljenko Brezak

Mlada spisateljica romanom Nadohvat ima svoje sigurno mjesto u hrvatskoj književnosti, objavila još išta ili ništa, iako sam joj u oduševljenju i zadužena da u ime ocjenjivačkoga suda napišem obrazloženje, poželjela da nadmaši svoga u radionici pisanja prvog učitelja, vrlo uspješnoga Zorana Ferića, raspisala sam se i to je u sažimanju ipak ostalo izvan službenoga, kako je talentirana djevojka mimo svih ladica i ladičaka, klanova i niša, onoga što si komplementira da je kakti naša književna scena.

Predsjednik DHK Zlatko Krilić s članicama Upravnoga odbora DHK Željkom Lovrenčić i Božicom Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Više se nego tekstom, Tekstom, bavi se svim ostalim, a kad je o Halerovoj riječ više od dojmljivih analiza nazovi kritičari prenose marketinške najave i, prema dostupnim medijima i društvenim mrežama, najveći je prijepor tko ju je prvi uočio. Ne računajući Ferića i urednika izdavača V.B.Z.-a, uočila sam da je prvi (i pomni!) kritičar u medijima bio Zlatko Kramarić. Lakše je lijepu djevojku intervjuirati negoli iščitati romančinu, ne pali tu koso čitanje. Ipak je dosad u užem izboru bila ili još jest za t-comovu, Galovićevu i Kamovljevu nagradu.

Zlatko Krilić, predsjednik DHK, u društvu zabočkoga gradonačelnika Ivana Hanžeka uručuje povelju o nagradi dobitnici Eni Katarini Haler / Fotografija Miljenko Brezak

Naš ocjenjivački sud nije bio jednoglasan, a – takva sam, kakva sam – ne mogu prešutjeti da je godišnja produkcija prosječno i brojem naslova i kvalitativno slabija (za neke za nagradu prijavljene i medijski vrlo vidljive autore i naslove nikako ne mogu odgonetnuti zašto su uopće i uknjiženi – ali i da ima knjiga koje su, iako nisu dosegle uglednu (i novčano unosnu!) nagradu a niti bile uvrštene u uži izbor, mene baš oduševiše kao što je Vošicki(Hena com, 2019.) Marka Gregura, Grmovi divljih ruža(Školska knjiga, Zagreb 2020) koje je Ivan Aralica napisao kao u vrijeme svojih najboljih romana ili pak meni maestralno (i) tekstualno putešestvije Približavanje zore: Put 88 hramova (Fotopoetika, listopad 2019.) Maje Klarić. Mislim da bi našim izborom Gjalski bio zadovoljan. Uostalom, imam kojekakva iskustva žiriranja, ali sam prvi sam put doživjela da je, izuzevši autora i izdavača, netko na izboru čestitao i ocjenjivačkom sudu. Navodno zbog – hrabrosti. Stvarno smo čudni: zar je hrabrost pročitati svih 50 knjiga i najiskrenije odabrati najbolji Tekst?

Božica Brkan uime stručnog povjerenstva čita obrazloženje nagrade / Fotografija Miljenko Brezak

Obrazloženje za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2020..

Odluka Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2020.

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Dubravka Oraić Tolić (predsjednica), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Božica Brkan većinom je glasova elektronskim glasanjem odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalskiza 2020. dodijeli

Eni Katarini Haler za roman Nadohvat (V.B.Z., Zagreb, 2019).

Za Nagradu je prijavljeno 50 knjiga, a u uži su izbor ušli sljedeći naslovi i autori: Nemirnica (Disput, Zagreb, 2019.) Mihaele Gašpar, Vošicki(Hena com, Zagreb, 2020.) Marka Gregura, Plivač(V.B.Z, Zagreb, 2019.) Ivice Prtenjače i Kad su padali zidovi(Fraktura, Zagreb, 2019.) Kristijana Vujičića.

Obrazloženje

Nije običaj da se Nagradom Gjalskinagrađuje prva knjiga nekog pisca. Međutim, roman Nadohvatnedvojbeno je velik roman. Ne zbog toga što ima gotovo 500 stranica, jer se čitajući i ne primjećuje koliko je opsežan. Čini se kao da je, premda je navodno nastajao gotovo desetljeće, pisan s lakoćom i, suprotno očekivanjima iz najava, ne opterećuje višegodišnjim spoznajama iz arhivskih istraživanja te skupljenim pričama i podacima.
Maestralno, kao da ih je prije toga mnogo napisala, autorica vodi priču koja je u hrvatskoj književnosti – pa i ne samo u fikciji nego i u znanstvenoj, povijesno i administrativnoj fakciji – još rijetkost.

Poslije dodjele nagrade vrlo zadovoljni događajem Lidija Krvarič, direktorica V.B.Z., ponosnoga izdavača, Zoran Ferić i Andreja Šagud, dobri duh Dana Ksavera Šandora Gjalskoga / Fotografija Božica Brkan

O mjestu Zrinu koje je u Drugom svjetskom ratu kao ustaško na više desetljeća doslovno izbrisano s lica zemlje i ušutkano u sjećanjima. Haler je toj obiteljskoj tragičnoj priči dala glas, ali to dojmljiviji, to zvučniji što ga nije obojila očekivano teškim bojama i gorčinom, nego je takvu priču pretvorila u antiratni iskaz, bez u nas očekivanoga i uobičajeno uvriježenoga lijevoga i(li) desnoga.

Roman je u biti romansiran život autoričine bake, imenjakinje Katarine, Kate, od njezine tinejdžerske dobi do smrti, od rodnoga Zrina preko služenja u Zagrebu kod ustaškoga ministra i natrag u Kostajnicu, na Banovinu u izbjeglištvo, pa da i sami ne znaju zašto prema Dravogradu i Bleiburgu, pa natrag na Križnom putu sve do dodijeljenoga im slavonskoga sela iz kojega su protjerani folksdojčeri.

Pune ruke zasluženih priznanja / Fotografija Miljenko Brezak

Nesretne pojedinačne sudbine koje uvijek određuje politika, pobjednici, vlast nastavljaju se jedna na drugu. Dok nam je istina, ljudska i povijesna – nadohvat. Osobna priča s mnogim rukavcima, sudbinama, potragama za izgubljenim ljudima, sučeljena je s Velikom Poviješću. Ne samo u tome graničnom zemljopisnom prostoru u kojem radnja započinje 26. lipnja 1997. i vraća se na kronološki početak, kad je glavnoj naratorici Kati trinaest godina. Kao da se, ma koliko mi službeno šutjeli o tomu, sve ponavlja kao u nizanki: Drugi svjetski rat, Domovinski rat, pa i aktualne migracije, bijeg od rata i smrti s Istoka na Zapad. Zlo i grijeh, patnja i strah, nepravde i bijeg, skrivanja i faustovske pogodbe u suradnji s vlašću. Primjer su momci: Katarinin odabranik Petar, koji je na pogrešnoj strani, bjegunac, i Andrija koji postaje pravovjerni partijac.

Župan krapinsko-zagorski Željko Kolar ovjenčanicu je iznenadio i portretom / Fotografija Miljenko Brezak

Autorica prepušta čitatelju da njezin tekst iščitava iz vlastite perspektive, priča priču čak i kada prenosi citate bešćutnim administrativnim jezikom ispisane dokumente iz 1997. (zahtjev za povrat oduzete imovine za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine), iz 1946. (u ime narodakonfiskacija narodnim neprijateljima stanovnicima mjesta Zrin cjelokupne imovine pokretne i nepokretne), iz 1944. (odobrenje OZN-e da se Zrin spali) i iz 2016. (u ime narodao povratu imovine). Deset je to godina nakon Katarinine smrti, kad je izgubivši svaku nadu pred ravnodušnošću državâkoje se smjenjuju da će nepravdu ispraviti u pravdu, već je davno u (njoj svetoj) zrinskoj zemlji, u kojoj joj počiva i ubijeni otac, zalijevajući je suzama iskopala jamu i zakopala godinama uzaludno nakupljane papire sa zahtjevom da joj vrate i otetu zemlju i iščupane korijene. Dodir s tlom, zapravo sa zemljom u koju se često spuštaju ljesovi, u rukama naraštaja zrinskih žena i kad više nisu u Zrinu kroz cijeli se roman provlači kao vrhunski lajtmotiv.

Ena Katarina Haler daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak

Jednostavno i okretno pričajući priču o proizvodnji tragedija, Katarinina unuka Katarina ne ispravlja povijest posvećujući roman majci, koja je živjela u vremenskom između, nego podsjeća kako književnost pripada ljudima i na njoj je da glasno pogovori o utišanom. U završnici romana retorički pita: Ima li dostojnijeg spomenika, od pedeset godina stare šume?

Zlatko Krilić daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak

No, ne bi roman Nadohvat zaslužio Gjalskoga samo zbog te svoje duboke, razvedene priče, sage o 20. i 21. stoljeću u Hrvatskoj, koju neki, i ne pročitavši roman i ne očitavši njegove poruke, uvrštavaju u desničarske. Nadohvat je rijetko dobro, upravo virtuozno napisan roman, kako izdavač ističe, bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova. Koncentrirano dobro i sigurno vođen, ekonomičan, prohodan, poetski, čitak. Dirljiv i autentičan.

Čak i u detaljima, primjerice kada mlada Katarina svoju muku pretvara u samoozljeđivanje, danas jednu od medijski vrlo eksponiranih tema: … iščupala sam iglu iz svog veza. Odmotala crni konac, zadigla podsuknju, ispružila bedro i zabola iglu. Noga je cesta, a ubod je jedno tijelo pruženo preko nje, kažem si, i zabadam opet. Koliko ih je? Treće, četvrto, peto, deseto, dvanaesto, dvadeseto… Klasičan, ali inovativan. Nikako samo povijesni, kako ga najčešće opisuju. Jednostavno zanatsko majstorstvo. Iza takva spoja sadržaja i kultiviranoga stila gotovo je nestvaran mladi talent, ženski glas, koji se izdvaja i ne samo u tekućoj književnoj produkciji.

Božica Brkan, u ime Prosudbenog povjerenstva
Zagreb, 5. listopada 2020.

Prijateljski susret u Gjalskijevom dvorcu Gredice: Silva Videk, Nikola Kristić, Zlatko Krilić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

20201025

Gjalski dodijeljen najmlađoj autorici u povijesti nagrade

https://www.zagorje.com/clanak/vijesti/odrzana-zavrsna-svecanost-i-dodjeljena-nagrada-gjalski-eni-katarni-haler-za-roman-nadohvat

Šenoina poezija Zagrepčanima – Umjesto kave 22. listopada 2020.

Od 22. listopada do 5. studenga 2020. književnica Sonja Zubović – autorica projekta Poezija to go koji je unatrag pet godina postao prepoznatljiv i omiljen okupljajući poštovatelje poezije i više desetaka odličnih pjesnika u različitim medijima – ponovno Zagrebu duh osvježava poezijom. S ciljem da potiče čitanja poezije i približava stvaralaštva hrvatskih autora široj publici.

Šenoina poezija zakoračila na Glavni kolodvor

Zagrepčani su i prošle godine već imali prilike susresti Poeziju u gradu i čitati pjesme dvanaest hrvatskih suvremenih autora na tramvajskim i autobusnim stajalištima na city light oglasnim prostorima. Ove godine, točno sedam mjeseci od potresa, na pet će city lightova moći čitati pjesme Augusta Šenoe. Zašto?

Plakate za ciyt light dizajnirala je Tena Pezdevšek

Zbog veličine i udjela u hrvatskoj književnosti razdoblje u kojemu je aktivno djelovao naziva se Šenoinim dobom. Uz to, August Šenoa umro je u 43. godini od posljedica upale pluća od koje je obolio kada je uz predan i intenzivan književni rad i kao požrtvovni gradski vijećnik po hladnoći skrbio za unesrećene u velikom potresu 1880. godine. Stoga, ističe Sonja Zubović, s poštovanjem i zahvalnošću Poezija u gradu 2020. želi podsjetiti i ohrabriti Zagrepčane njegovim stihovima i plemenitim porukama dobrote i umjetničke ljepote.

I Šenoina poezija 2020. kao ohrabrenje Zagrepčanima

Odabrala je Šenoine pjesme Sunce i zvijezde, Budi svoj, Tri riječi, Zagrebu i Srce pjesnikovo. koji se mogu pročitati na plakatima u Draškovićevoj, Vlaškoj od Vončinine do Kamaufove ulice, na Trgu kralja Tomislava i u Savskoj ulici kod hotela Westin. Autorica vizualnih rješenja je dizajnerica Tena Pezdevšek, a projekt se realizira uz potporu izborenu na natječaju Svjetlo na zajedničkom putu HEP- a. Protiv svega sivila, posljedica potresa, korone – poezija. Bravo, Sonja, Poezija to go!

20201022

Citronka donijela plod! – Umjesto kave 7. listopada 2020.

Često me Tomo Benko, prijatelj još iz mladosti, razveseli nekom duhovitom porukom na WhatsAppu, a neki mi je, onaj baš siv i kišan dan baš – osunčao. Poslao mi je fotografiju jabuka snimljenih u zdjeli na svom stolu, vidim ispod zdjele Anđelkin tabletić, uz poruku: to je prvi urod od vašega poklona. Ne budi lijena, odmah sam nazvala gospođu Mariju Krušelj u Donju Stubicu. I njoj je dan zamirisao plodom voćke, čiju mi je sadnicu darivala u listopadu 2016., kad su me ugostili u Majsecovu mlinu.

Prvi plodovi citronke / Fotografija Tomo Benko

Za tu sam književnu večer, napisala Čudesna večer u Donjoj Stubici, a potom sam i jednu dodatnu cijelu Kavu posvetila i citronki, staroj sorti jabuke s njihova tada nedavnog 20. Sajma tradicionalnih sorti u dvorcu Golubovec. Uzdarje za to jer sam s gospođom Marijom i Udrugom Stubička baština uređujući davno Večernjakov Vrt i poslije, surađivala na Hrvatskom tradicijskom vrtu, Hrvatskom vrtu perunika i na Stubičkim obliznekima. Tada još nije kao danas bilo cijelih voćnjaka starih sorti, nego smo doslovce jednu po jednu voćku, jednu po jednu sortu otkrivali po cijeloj Hrvatskoj.

Darovi i uzdarja u Donjoj Stubici 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Ponosim se što je jedan od prvih tekstova o kruški tepki, batugi, gnjilači na internetu bio baš moj. Po toj je voćki jedan od mojih suradnika nazvao i svoju firmu, a nadahnuta božićnicom napisala sam cijeli ciklus kajkavskih proza. Treba znati uživati u starinskome voću – godinama su starinske sorte na ocjenjivanjima jabuka životarile na dnu – a i uzgajati ga, jer se neke sorte uopće, a neke tek kad počnu roditi, nakon pet ili desetak godina smiju orezivati. Zagorci su mi zato dali i prateću literaturu o toj sorti kojoj je matično stablo uzgojio rasadničar Kieffer, prema kojem ima i drugo ime, još 863. godine! Zapisala sam tada:

Zanimljivo je kako su je u nas zbog uske visoke krošnje sadili ne samo u voćnjake nego i u drvorede uz puteve. Nekoliko godina prije Drugoga svjetskog rata zasađen je jedan s obje strane ceste od Svetoga Ivana Začretja do Krapine, itekako je vidljiv, jer je i do danas sačuvano pola stabala.

Sadnja: Damir Kepe i Miljenko Brezak / Fotografija Božica Brkan

Da ne duljim, poučeni lošim iskustvom s sadnjom darovane mi sadnice slavonske srčike u jednome zagrebačkom vrtu, sadnicu citronke odnijeli smo u Moslavinu. Na svojoj su joj okućnici zasadili naši prijatelji iz obitelji Benki i Kepe. Prijatelj Tomo kazao mi je daju bumo brali spol, kak se to kod nas veli. Ako se primi, a ako ne mi, za branje zadužujem Tomine unuke Matka i Matea. I eto, dočekasmo da se plodovi žute. Moraju odstajati kao i većina starih zimskih sorti. Da omekšaju i kožica i meso. Veselim se da je jabuka, jer sam dugo mislila kako je kruška citronka, navodno najpopularnija sorta u Turskoj. Obje voćke ime su dobile jer mirišu na citrus, na limun.Uz drugo, našla sam na internetu kako je citronka trdikadrugačija od klasične citronke, dozrijeva početkom listopada i traje do studenoga. Plod joj je sitniji, bijeložuti, posut crvenim točkicama, a meso je sočno, kiselo, veoma ukusno, osvježava i okus dugo ostaje u ustima.

Posadili je: Tomo Benko i Damir Kepe / Fotografija Božica Brkan

I meni su ga puna usta, iako ga nisam kušala. Sve donedavno čuvala sam i drvenu pločicu s natpisom uz voćku: citronka. Veselim se. Kaže gospođa Marija kako je lijepo umjeti se radovati i čekajući da se primi i da počne rađati i što je konačno urodila. Nije mi preostalo nego da opet kažem kako je čovjek živio kad napiše knjigu, izrodi dijete i posadi drvo. Dodajem: još jedno. Rađa. Ne mogu više govoriti kako u zavičaju imam još samo grobove i nekoliko prijatelja, jer sam grunt, očevinu, Krče, davno pretvorila u platno, Lapuhovo, a poslije i u nekretnine. Želim jabuci citronki na kriškom bregu da raste i rađa dugo i poslije mene. I da se slade njezinim plodovima, da ispeku puno savijača i pita.

20201007 – 20201008

Ljerka Car Matutinović o Gastrolatriji u Vijencu

Vijenac u broju 639 od 24. rujna 2020. na stranici 27. objavljuje odličan, vrlo nadahnut tekst svoje kritičarke Ljerke Car Matutinović Zavičajne kulinarske uživancije o knjizi Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan. S veseljem ga prenosimo.

Naslovnica zbirke pjesama dviju pjesnikinja, Božica Jelušić i Božice Brkan, dizajn je Jenia Vukelića

Ljerka Car Matutinović

Božica Jelušić & Božica Brkan:”Gastolatrija”
(Izdavač: Acumen d.o.o., Zagreb, 2020.)
Zavičajne kulinarske uživancije ili nedokučiva sladost praveh besed

Umijeće priređivanja dobrih jela vrlo je blisko vještini pisanja. Naime, spisatelj obuzet odabranom temom pretvara se u “lakomog” sladokusca- izbirača koji se doslovno predaje zamišljenoj temi. Kad se pak poetski “gurmani” spoje s očiglednim gastronomskim namjerama koje služe želucu ( i ne samo njemu!), nastane knjiga “Gastolatrija” koju ovdje potpisuju naše dvije vrsne pjesnikinje: Božica Jelušić i Božica Brkan. Kajkavka i kejkavka. Još 2007. Božica Jelušić objavljuje osebujnu stihozbirku “Štorga”, Activa kajkaviana” u kojoj živi onomatopejska sonornost, nesputana prirodnost ritma i kreativno predavanje stihovima.U spomenutoj knjizi “Gastolatrija” (ciklus “Hižne duhe”), Božica Jelušić će u uvodnom tekstu “Za hižnim duhama i uspomenama” širom otvoriti vratasvakovrsnim kulinarskim “poetskim delicijama”. Riječju, pred nas izranja opsesivna arheologija stiha koja je i osjećaj beskrajnog, ali i najosobnijispokojšto nas hipnotizira dubinom uspomena, posebnošću zavičajnih mirisa i intimnim snoviđenjima kućnog praga:

(…) “Meni je hiža cela natura:/ Jen ftič u glavi mi verse preklada./ Tak mi se žitek lepo kotura./ Ne berem brige kaj vuni pada!”(“Na biciklinu zanavek”).

Kontinuitet poetskog promišljanja o hižii gastro delicijama, to nadahnuto supostojanje, kuplet senzibiliziranog jezikoslovnog bogatstva nazočan u kajkavskom idiomu i na standardu, vraća nas užitku čitanja.

Pjesmama “Zimljičava herđava”, Kaj nebu den”, “Pri jognju”, “O čupima dva-tri slova”, “Špeka belega”, “Božična zadremana”, “Našpulji”, “Trnine, kupine, maline”, “Juha od krumpira”, riječju, nadahnuta poezija življenja, jer nas uz radost čitanja, usprkos nametljivoj globalističkoj dominaciji, oslobađa nevoljnog osjećaja da ipak nismo poput “sflekane flake”( cunje!).

Drugi dio ove kreativno komponirane knjige “Gastolatrija” pripao je Božici Brkan koja nas uvodi u svoju poetiku gastronomskih, sladokušačkih vještina, simboličkim ciklusom “Snijeg od bjelanjaka” / “Sneg od belajnkov”. Pruža mi se prilika reći riječ- dvije o tekstu “Oblizek! Kej (što) je to? koji je uvod Božičinim kejkavskim pjesmama: njena “kejkavština”, starinski kajkavski izraz.” Da citiram autoricu: “Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.” I još malo autorice :” Meni je dobro jelo poput dobre rečenice…”Pišući o Božičinoj stihozbirci “Nemoj mi to govoriti”(2019.) istakla sam naslov “Poetsko svjedočenje jezika”. Doista, Božičin kejkavski idiom obložen je autohtonom jezikoslovnom paradigmom u kojoj je jednostavnost- jedinstvena a “poetski začini” čarolija i umijeće. Gurmanski sladokusci i simbolički “probanci”. Za one izbirače i lakomce- sladokusce, Božičine kejkavske sintagme nešto su najosobnije što služi umijeću priređivanja dobrih jela. I diskretan smješak koji se krije u kutu usana otkriva nam tajnovit užitak življenja “za saki den”.
“sako jutro/ pred posel/ kisela kuruzna juva žganci i pečeni krumpir/a meni veliju/ sinek daj si stružeke postruži najslajše je/ z dena.”(“Fruštuk”).

Već sama riječ oblizekasocira na nešto nesvakidašnje, prepuno magičnog “ćiribu-ćiriba” umijeća a iznimne mirise nose u sebi i ostanjki! Eto, veselim se ovoj “Gastrolatriji”. Oduhovile su je naše dvije Božice: božice s našeg kajkavskog, kejkavskog, hrvatskog Olimpa.

20200930

Zavičajni govori u izbornoj nastavi? – Umjesto kave 24. rujna 2020.

Tražeći nešto posve drugo neki sam dan natrapala na internetu kako je nedavno Helena Vlahek na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci (Metodika nastave Hrvatskog jezika, mentorica doc. dr. sc. Maja Opašić) diplomirala radom Zavičajni sadržaji u razrednoj nastavi Hrvatskoga jezika (na primjeru kajkavskoga narječja), gdje na 25. od 100 stranica u zaista lijepom kontekstu spominje i mojuKajkavsku čitanku Božice Brkan(Acumen, Zagreb, 2012.):

Čakavka Ljerka Bratonja Martinčević i kajkavka Božica Brkan za zavičajne govore u izbornoj nastavi / Fotografija Miljenko Brezak

“Primjer zavičajne čitanke je „Kajkavska čitanka Božice Brkan“ koju je Agencija za odgoj i obrazovanje odobrila za uporabu kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskog jezika u svim razredima srednje škole. Nadamo se da će tijekom kurikularne reforme i daljnjih napredovanja hrvatskog školstva zaživjeti zavičajne čitanke i razlikovne školske gramatike koje će povećati upotrebu zavičajnih sadržaja u osnovnim školama.”

Ljerka Bratonja Martinčević sa Slovnikom kastafskega govora / Fotografija Miljenko Brezak

Tu je moju knjigu na zavičajnoj kekavici Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga u srednjim školama. Bojim se da rabi mnogo manje nego što bi mene veselilo, ne zato što je moja, nego što unatoč velikom trudu stvar sa zavičajnim govorima, dijalektima, ide mnogo sporije od njihova, pa možda i izumiranja ukupnoga hrvatskog jezika. Samo od početka kolovoza pisala sam o već 30. selačkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što, o 19. Znanstvenom skupu o kajkavskoj književnosti i jeziku u krapinskomu Tjednu kajkavske kulture, o emisiji TV Zapad Kak je lepi naš kaj, o ne jednome recitalu od krapinskoga do vrbovečkoga o književnim gostovanjima itd.

Upravo listam Slovnik kastafskoga govora Cvjetane Miletić (objavila Udruga Čakavski senjali, Kastav 2019.) s posvetom Dragoj Božici za život svih dijalekata, koju mi jutros na kavi uručila Ljerka Bratonja Martinčević, čakavka, kolegica novinarka Novoga lista. Povod je maestralan: Grad Kastav odnosno kastavska Udruga Čakavski senjali, zaključno do 25. rujna prikuplja podršku za inicijativuna poziv za zajedništvo u očuvanju jezika koji izumiru na području Republike Hrvatske:

Zavičajni govori pospremljeni i u književnim tekstovima / Fotografija Miljenko Brezak

Poduprla sam ideju svim srcem i obrazložila:

„Ovu hvalevrijednu inicijativu želim podržati iskustvom izvorne govornice kekavice, južnomoslavačke kajkavštine s područja Križa odnosno svoga materinskoga, zavičajnog govora rodnoga sela Okešinca, koji premalo istražen doslovce umire sa svakim svojim govornikom.
Uz one na standardu, dosad sam objavila na kekavici, potpuno ili djelomice, više knjiga, neke su pjesme i priče u antologijama i prevedene na više jezika: zbirku kajkavskih pjesamaVetrenica ili obiteljska arheologija (1990.),zavičajnu čitankuOblizeki – Moslavina za stolom (2006.),zbirku kajkavskih pjesamapevcov korak / kajkavski osebušek za eu(2012.)(nagrađena Nagradom Katarina Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.), romanRez / Leica-roman u 36 slika (2012.), Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama), zbirku pjesama obrubljivanje veronika rupca ili muka 2013. (2014.) i romanLedína (2014.), zbirku kratkih kajkavskih pričaŽivot večni (2017.), zbirku pjesamaNemoj mi to govoriti (2019.),zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.) i roman Generalov sin, Srbin a Hrvat (2020.).
Da bih poduprla rad s djecom, unatrag dvadesetak godina za (vrlo uspješno!) predstavljanje na Kajkavijadiu Varaždinskim Toplicama i na drugim, pa i nacionalnim smotrama te posebnim nastupima kao Kekavec sem od rođenja, za male Moslavčane iz Društva Naša djeca Vladimir NazorKriž i Amaterskog kazališta Josip Badalić Križ pisala sam namjenske poetske tekstove te unatrag zadnjih pet godina i igrokaze na zavičajnom govoru nadahnute zavičajnim temama (osobama, događajima, običajima, igrama i sl.) – Selfie na kipec(o jeziku, anglizmi i kajkavizmi, 2015.),Žabari jel žabe na kolec (rekonstruirali zaboravljenu dječju igru koja se igrala do početka pedesetih 20. stoljeća (2016.),Sipčina (arheološke iskopine rimske vile u Okešincu, 2017.),Fašejnek (etnološki zanimljivi lokalni događaji, 2018.), Gretini Jargani z Križa (o čuvanju okoliša misli globalno, djeluje lokalno s takoreći vršnjakinjom Šveđankom Gretom Thunberg, 2019.). Kako većina djece više nisu izvorni govornici kekavice, osmislili smo i posebne radionice Mala škola kekavice.
O projektima sam pisala u kutinskome Zborniku Moslavine, broj XVI/2018.,str. 269.-274., Čuvanje zavičajnog jezika u dječjem dramskom izričaju;na 19. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjemKajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini početkom rujna 2020. govorila sam o temi Afirmacija zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu. Aktivnosti smo predstavili i u radijskim emisijama, primjerice Kajkavski osebušek Višnje Canjek-Macan na Obiteljskom radiju Ivanić i Bakina škrinjica Karmen Valente na sisačkom Radiju Quirinus; na lokalnim televizijama i u temi Kekavica Božice Brkanu serijalu Bilješke o jezikuMarije Siriščević na HTV3 (višekratno reprizirano). Mnogo materijala objavljeno je na internetu.
Također, budući da je i u drugih kajkavaca uočena potreba za sličnim materijalom za rad u školi, na slobodnim aktivnostima, u KUD-ovima, za Lidrano i sl., za uzrast od predškolaca do kraja osnovne škole, odnosno početka srednje škole kada slijedi Kajkavska čitanka Božice Brkan,upravo – obiteljska izdavačku kuća Acumen natječe se za tisak pri Ministarstvu kulture i medija RH – pripremam i knjigu kajkavsku crtančicu-čitankicu Selfie na kipec, knigu kej raste z detetom. Već godinama radim i nakekavskom rečniku, koji kanim dovršiti s dr. sc. Mijom Lončarićem i njegovom ekipom dijalektologa.
Motiv toga dijela mojega rada tvrdnja je nepoznatoga mi govornika, manjinca – a i mi kajkavci, posebice kekavci, kao i govornici malenih zavičajnih jezika u izumiranju, jezično smo očito manjinci! – izrečena u HTV-ovoj emisiji Prizma, 23. srpnja 2016.: Jezik je ugrožen kad ga djeca prestaju učiti.“

Ne želim razmišljati na kakav će odjek u mjerodavnih i na terenuideja naići, hoće li i kada zaživjeti, tko će predavati izbornu čakavicu ili moju kekavicu te bude li još imao kome, samo se radujem i neću da mi išta kvari radost.

202000924

Pogled B. Brkan u kratkoj priči Večernjaka

Večernji list, subotnji politički magazin Obzor, 19. rujna 2020., str. 50., objavljena je u Natječaju Ranko Marinkovićkratka pričaPogledBožice Brkan.

Kratka priča Ranko Marinkovićzaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.

20200919

https://www.vecernji.hr/kultura/pogled-1432728

B. Brkan gostovala u emisiji Kak je lepi naš kaj TV Zapad

Iako je u gledanoj emisiji TV Zapad Kak je lepi naš kaj gostovala 24. studenoga 2016., Božica Brkan ponovno je u istoj emisiji bila gost voditelja i urednika Franje Vukinovca u rujnu i od 18. rujna 2020. može se pogledati i na Youtubu.

Franjo Vukinovac i Božica Brkan na snimanju na TV Zapad u Zaprešinu 8. rujna 2020.

Govorila je o Nagradi Vesna Parunkoju je u Stubičkim Toplicama dobila u lipnju 2020. za pjesmu Haljina za snove , o rujanskome Kajkavskom tjednu kulture u Krapini te o 19. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik i kultura, gdje je izlagala o Afirmaciji zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu, i Recitalu kajkavske poezije, zatim o Oblizekima, kekavici i svojim djelima na kajkavskome. Pročitala je i više pjesama te prozu.

20200918

Skrajec B. Brkan na Krapinskom recitalu

Za ovogodišnji natječaj Recitala kajkavske poezije u Tjednu kajkavske kulture pristigla su, kako kažu, 254 pjesnička osvaraja. Prosudbeno povjerenstvo – predsjednik Radovan Novina te Dragica Ferjanić i Zorica Klinžić za objavljivanje u zborniku odabrao je 76 pjesama, a na recitalu Koj nam to cuka živlenja predo,/ a srce bi štelo ftažiti si žedo u srijedu 9. rujna 2020. dramski umjetnici Martin Grđan, Marija Krpan, Kristijan Potočki, Dea Presečki, Sara Stanić, Silvio Vovk i Ronald Žlabur izveli su od toga 36 pjesama 36 autora iz cijele Hrvatske. Među njima je pjesma skrajec Božice Brkan.

Božica Brkan
skrajek

najprvo bi mama navek povedala kak vruči kru ne zdravo jesti
i da bu ak ga vručega prereže
sel al je sejeno mene navek
mam
čem bi z role protvan z kruvom zvadila
i odzdol leb potropala
jel pečen
a odzgor ga vmila
otrgla fajn skrajec
i tekar ga onda z belu krpu pokrila
da nadojde
k sebe
čovek bi čistom čekal začuti negvi kej deteči plač

(govor Okešinca u Moslavini)
20190819 – 20200303 – 20200308 – 20200312 – 20200313 – 2020517

20200908

19. Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća

Pod maskama i nešto skromniji nego obično u ponedjeljak, 7. rujna 2020., u Krapini započeo je Tjedan kajkavske kulture 19. Znanstvenim skupom s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Počašćena sam što sam imala priliku govoriti sa još sedam izuzetno zanimljivih i kompetentnih kolega: dr. sc. Mijom Lončarićem, prof. dr. sc. Đurom Blažekom, doc. dr. sc. Rajkom Furešom, doc. dr. sc. Ivanom Kresnik, dr. sc. Marinom Krpan, Martinom Horvat i Baricom Grebenski.

Sudionici pod maskama za uspomenu / Fotografija Miljenko Brezak

Doc.dr.sc. Rajko Fureš otvara skup / Fotografija Miljenko Brezak

Odabrala sam temu Afirmacija zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu. Dakako, na primjeru svoje zavičajne kekakvice i malenih Križana iz Društva Naša Djeca Vladimir Nazor i Amatersko kazalište Josip Badalić te njihovih voditelja. Baš vesela što nas ni korona nije pregazila.

Božica Brkan govori o Afirmaciji zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu / Fotografija Miljenko Brezak

20200907