I u ljudskome vijeku 30. rođendan donosi zrelost, a kamoli kad 30. rođendan slavi manifestacija poput Croatie redivive – ča-kaj-što u Selcima na Braču, koja se, baš kao (ponovno) oživjela Hrvatska, othrvala svim nedaćama, pa i koroni te se u posebnim epidemiološkim uvjetima, ali vrlo svečano, održala u petak, 7. kolovoza 2020. na selačkoj pjaci od bijeloga bračkog kamena.
Iz gledališta raširenoga prema epidemiološkim mjerama: tri desetljeća upornosti / Fotografija Miljenko Brezak
Za tu su priliku predsjednik Vlade i ministrica kulture poslali i posebnoga izaslanika kako bi počastiti maleno mjesto velikih ideja i pokretača projekta Dragu Štambuka, koji je dolazeći ustrajno svih godina s veleposlaničkih službi po svijetu, ovaj je put stigao iz Teherana, Iran! S ponosom je mogao poslušati obrazloženje prošlogodišnjega uvrštenja Croatie redivive i na listu nacionalne kulturne nematerijalne baštine te priredbu tradicionalno započeli Nazorom Maslinom.
Idejni začetnik Croatie redivive i zaštite Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što Drago Štambuk na bijeloj pjaci svojih rodnih Selaca uoči čitanja pjesama / Fotografija Miljenko Brezak
O tri desetljeća Croatie redivive i oliveatima vrlo je nadahnuto govorila jedna od oliveata Božica Jelušić, a publici je detaljnije predstavila i prošlogodišnjega, Milu Stojića, posebice s dojmljivom Hatidžom. Na Zidu od poezije odsada i su njegovi razorni stihovi: Ruža, kad cvate/ da zna gdje cvate/ ne bi cvala.I stihovi oliveata uklesani po godinama na Zidu od poezije, a također i stihovi koje je izgovaralo stotine pjesnika u Selcima, nedvojbeno su živa povijest hrvatske književnosti: da su, osim u kamen, niska skupljenih petogodišta Maslina i sjećanja, otisnuti na papir, kao knjige, bili bi dojmljivi i kao antologija i kao rječnik oprimjeren izgovorenim stihovima-vrhuncima poezije svoga vremena na svim trima narječjima. Zlatna formula ča-kaj-što uživo!
Među petnaest pjesnika i četiri kajkavca: Davor Grgurić, Božica Jelušić, oliveat Mirna Weber i Božica Brkan, u društvu Vlaste Vrandečić Lebarić i Drage Štambuka / Fotografija Miljenko Brezak
Piše se i govori o odlasku Megglea, iz Osijeka i Hrvatske, te kako ostaje na cjedilu 160 radnika i 200-300 proizvođača mlijeka po Slavoniji. Dobro, kao dokaz da se i u Hrvatskoj, u ovim nevremenima, može uspjeti, tematizira se vodnjanski jednorog Infobip. Ali, vidim, Galeb mora zakupiti oglasni prostor na pola stranice kako bi objavio lijepu, danas također rijetku vijesticu: tvrtka osnovana 1951., danas članica Tekstilpromet Grupe, posjeduje vlastite pletionice, dorade i konfekcije, koje su tehnološki dobro opremljene, omogućuju brzo reagiranje na zahtjeve kupaca. Jezikom koji očito nije piarovski vješt niti je nastao u specijaliziranoj agenciji govore kako Imaju 25 maloprodajnih jedinica diljem Hrvatske i kako su sa 365 zaposlenika jedan od naših najznačajnijih proizvođača rublja i trikotaže. Tekstilci su uvijek bili skromni.
Najavna fotografija za izložbu intimnoga rublja (Presnimljeno iz kataloga zaviri ispod Slavice Moslavac)
Zato mi je osobito drago što Galeb ne spada u popis pretvorenih i privatiziranih, uništenih i propalih hrvatskih tekstilaca koje sam nabrojila u posveti u svojoj zbirci pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. nadahnutoj Kristovom, ali ženskom mukom u našemu vremenu:
Gaće kao nadahnuće Zvonimiru Gračanu za umjetničko djelo u gipsu / Fotografija Božica Brkan s izložbe Zaviri ispod
posvećujem naraštajima rođenim pedesetih dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanke goričanke kamenskoga nade dimić savemene žene čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfekcije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih
Razvitak ženskih gaća (Presnimljeno iz kataloga zaviri ispod Slavice Moslavac)
Ukratko, Galeb je u potrazi za pouzdanim partnerima kroz program franšize u 15 hrvatskih gradova. Spominju minimalan angažman vlastitih financijskih sredstava i minimalan poslovni rizik. Da sam mlađa i da nemam (drugoga!) posla, javila bih im se, iako dosad nisam kupovala ni njihovo rublje. Godinama, naime, za obitelj kupujem turske pamučne gaćice, svatko ima svoj brand. Krepavali smo od smijeha kada sam usred specijalizirane istanbulske prodavaonice rublje i za pidžame/spavaćice naručila toliko i toliko komada, a prodavači bi mi obvezno donijeli toliko velikih pakiranja sa po barem tucet komada!
Etnologinja Slavica Moslavac s dijelom svojih izložaka / Fotografija Božica Brkan
Sto sam godina vjerna Liscinim najjednostavnijim pamučnim bodijima s malo elastina i turskim gaćicama od finoga pamuka, uvijek bijelima, uvijek isti kroj i broj – obvezno broj veće jer se u sušilici natprosječno skupe – ako mogu i istu šaru ili ukras uz preponu. Nisu uvijek ni jeftine, ali su obvezno meke i udobne i – biva tako kad se godinama sama ne mijenjaš, a mode se mijenjaju akcelerirano pa naiđe moda i na tebe – napokon je, prema pisanju Novoga lista, i to moje pamučno donje rublje – must haveovoga ljeta. Valjda koroni i prijetnji virusa, bakterija i inih nevidljivih bića imamo zahvaliti da spominju kako su prirodni materijali najzdraviji, kako razvijaju najmanje infekcija… A ja se sjetim kad sam na iznenađenje i radost bliskih osoba, jer ne nudiš rublje svakome, podijelila svoje zalihe bodija s čipkom, makar i svilenih, makar i s tek malo kakvih umjetnih, plastičnih materijala ili s metalnim fišbajnom, od čega bih, kao i od mirisnih omekšivača, dobivala osip i svrab.
S modne revije uz kutinsku izložbu Zaviri ispod / Fotografija Miljenko Brezak
Obvezno osobito pri odabiru intimne odjeće najprije čitam etiketu, ne obazirem se na modne preporuke. Ni reklamama se ne dam nagovoriti. Ostavila sam po koji komad tek za uspomenu, da mogu ispjevati pjesmu poput haljine za snove ili, primjerice, košulu za na noč, koju sam objavila i u katalogu za etnološku i antropološku izložbu Zaviri ispod/Donje rublje i higijena prijateljice, kutinske etnologinje Slavice Moslavac. Od 2017. godine predstavila ju je u više muzeja i galerija, ne samo po Hrvatskoj, nego što će Galeb uspjeti otvoriti svojih franšiznih prodavaonica.
Pomno izrađen ukrasni detalj na donjem rublju, iako se ne vidi / Fotografija Božica Brkan
Na svakom otvorenju Slavičine izložbe njezine suradnice hrabro za edukaciju i na reviji ponesu i dio tajnovitih izložaka kako bi se napokon doznalo kada smo uopće počele nositi gaće – bila sam šokirana spoznajom da u nekim krajevima moje vršnjakinje u djetinjstvu nisu nosile gaće, mani pumperice – kako su se k doktoru oblačile gaće urešene čipkom i rasporene između nogu, što se nosilo za osobito proskribirane i skrivane menstruacije, kako su i gdje muškarci nosili nakurnjake, a kad su, ne tako davno, stigli seksi halteri, push upgrudnjaci ili tangice. Naravno da su se neki ohrabrili toliko da su preuzeli samo modnu reviju: naše bake kao Viktorijine anđelice. Kako god, samo da nam rit nije posve gola! Letio nam, Galebe!
U svojoj rubrici Knjiga na stolu Denis Derk u Obzoru Večernjeg lista u subotu 18. srpnja 2020. pod naslovom “Generalov sin, Srbin a Hrvat” ili ima li nade za ljude kojima se obiteljska povijest bolno poigrala? piše o novom romanu Božice Brkan, a tekst zaključuje: “Pročitavši taj uzbudljiv i intrigantan roman koji bi, kako nam sugerira njegova danas pokojna recenzetica Irena Lukšić, mogao biti i roman s ključem, nisam siguran da mu je poruka optimistična iako je njegova posljednja riječ Arkadija. Ali za mene ona nema arkadijski, nego krajnje ironičan prizvuk.”
U svojoj rubrici Knjiga na stolu Denis Derk u Obzoru Večernjeg lista u subotu 18. srpnja 2020. pod naslovom “Generalov sin, Srbin a Hrvat” ili ima li nade za ljude kojima se obiteljska povijest bolno poigrala? piše o novom romanu Božice Brkan, a tekst zaključuje: “Pročitavši taj uzbudljiv i intrigantan roman koji bi, kako nam sugerira njegova danas pokojna recenzetica Irena Lukšić, mogao biti i roman s ključem, nisam siguran da mu je poruka optimistična iako je njegova posljednja riječ Arkadija. Ali za mene ona nema arkadijski, nego krajnje ironičan prizvuk.”
Svako jutro poput unučića iskapim, zapravo baš eksnem na Fejsu novi haiku Siniše Matasovića. Najčešće nemam dvojbe s emotikonima: ma o čemu bio, nasmiješi mi dan. Tako je i s knjigom Noću za šankom(Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture, Stupno, siječanj 2020., urednik i dizajn Žarko Jovanovski) s prikupljenim tim haiku te prevedenim, kak se to šika, usporedo na engleski Late Night at the Bar(autorova, kako kaže, slobodna improvizacija ostvarena uz asistenciju nekoliko bliskih prijatelja: Sanje Domenuš, Sanje Frei i Denisa Vidovića), ali prijateljstvom i na ukrajinski Вночі за шинквасом(Jurij Lisenko). Kad se haiku ionako klasično čita dvaput, on će i triput, ali da ne bude dosadno. Uz to, nevelikoj knjižici povećava već multimedijalnu čitanost.
Naslovnica koju je dizajnirao urednik knjige Žarko Jovanovski
Naslovnica sa 17 čaša piva pjesnički posloženih u haiku formaciju 5-7-5 meni je duhovita, ali kako za razliku o haiku i Sinišine poezije pivo baš i ne pijem (na Oblizekima se vidi da volim o njemu pisati i sljubljivati ga, ne više od toga, ali imam kome darivati majicu Save Water, Drink Beer.). Ti su mu haiku takvom, očekivano ni malo prozračnom opremom te predgovorom samoga autora te (Žarka) Jovanovskog i pogovorom Mihe Zadnikara – koji se prilično dobro izvukao:
Autoru Matasoviću sam jednom rekao, vidjevši svoju čestu realnost promotora iza šanka: „Kada porastem, bit ću intendant najboljeg jazz kluba za svijetu, a tamo će na zidovima bti okačen izbor tvojih haikuja.“– po mojem prilično zagušeni.
Haiku su koliko konzervativnim, propisanim oblikom toliko i tematski načelno nježnija pjesnička forma, ma koliko nas Sinišini ubijali teškim (ne samo) sisačkim socijalnim temama. Vidim po uhekima na knjigici maloga formata sa 80 stranica da bi ih najradije iscitirala većinu od pretpostavljam ne slučajno odabranih 69. Bole, bole u različitim organima od mozga, srca, do želuca, ali su duhoviti i puni kojekakvih životnih sokova poput guzatihSinišinih pjesama (koje su me natentale da razmotrim uopće ulogu guze u hrvatskoj književnosti) i ne možete ih prestati čitati zbog banalnih osjećaja kao što su radoznalost, pristojnost, ljepota.
Siniša Matasovič na Jutru poezije 6. listopada 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
Nekako mi sve dosad nije bilo jasno zbog čega se Marijan Grakalić vrlo bijesno narogušio na Matasovićevo, što bi Zadnikar rekao, posebno umijeće šankiranja, spominjući zbog šanka valjda, čak i kopiranje. Da baš! Ma koliko bio vrijedan, mladi je Siniša dovoljno lijen da, čak i ušančen, ne bi prepisivao kad sam može bolje. I to mnogo bolje i od ne baš malobrojih koji se svako malo busaju međunarodnim priznanjima za haiku. Zacijelo haiku i ne šalje na takva odmjeravanja, jer se svaki dan odmjeravaju multimedijalno, na društvenim mrežama i brojnim čitanjima koje uglavnom sam, podržan književnim prijateljima – u mnoštvu sebi može pripisati i otkriće nekoliko vrlo zanimljivih talenata – neprestano organizira i smišlja projekte.
Siniša Matasović je spiritus movensknjiževne scene, kako, a na što se ja ježim, običava nazivati svoje krugove ne samo u Sisku i svojoj Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i po Hrvatskoj i internacionalno. Vuče za sobom mnoge mlade talente, od kojih je neke i naveo da propišu i objavljuju, jer nije od hrastova ispod kojih ništa ne raste. Ne znam gubi li time ili ga to obogaćuje, jer, potpisujem, dobar tekst je dobar tekst. Da sam za to mjerodavna, dodjeljivala bih mu još manje para ili bih mu ih uskratila, ta previše je sad i taj Ogranak DHK, i dugogodišnja tribina Matice hrvatske Stihovnica, i Siniša Matasović vam predstavljaNarodne knjižnice Vlado Gotovac Sisak, pa Zalogaj poezije… Još je i urednik u časopisu Riječi i Balkanskom književnom glasniku te pokretač i glodur Alternatora, Katica za sve za umnožene knjižne naslove Sisačke udruge za promicanje alternative i urbane kulture u biblioteci Teatar piva itd. Prije Noću za šankomobjavio je zbirke pjesama Sisak se uspješno pretvara da spava(2015.) i Tvoj novi dečko(2016.) te roman Nećak(2016.).
Siniša Matasović potpisuje zbirku Tvoj novi dečko na sisačkoj promociji 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
Stjecajem okolnosti iščitavajući usporedo i jednu izuzetnu knjigu Približavanje zore: Put 88 hramovaMaje Klarić (Kulturna udruga Fotopoetika, Šibenik, 2019., urednik Kruno Lokotar), koja pješači Japanom odnosno Shikokuom ispisuje hibrid vrsta i istočne i zapadne polovice naše civilizacije. Nalazeći kako zen i haiku mnogo toga imaju zajedničko, kaže:Kad bih morala opisati Japan u svega nekoliko riječi, učinila bih to kroz haiku. Mnogi su pisali o fascinaciji modernoga/suvremenogaglobala tom drevnom strogo propisanom malom formom, uz ostalo i kao kondenzatu primjerenom suvremenoj dokolici i elektroničkim medijima, ali Klarić piše:
Haiku je kratka pjesnička forma od 17 slogova, ali koja čak i u tako stisnutom obliku može obuhvatiti cijeli svijet. Redovito je vezan uz prirodu i godišnja doba, koja bi prema pravilu u njemu trebala biti naznačena. Opisuje atmosferu, ugođaj, trenutak u vremenu, daje naznake događaja i kulisu zbivanja te poziva čitatelja da sam u tome pronađe smisao.(…) Haiku je povijesno značajan i po tome što odbacuje profinjeni jezik plemstva te radije koristi svakodnevni govor.
Najvažnijim nalazim u cjelini posvećenoj baš tanki i haiku: Glavna poruka i jednog i drugog je u tome što nisu rekli. Valjda sam si iz Shoguna Jamesa Clavela davno i trajno nacijepila tu filozofiju kao pijenje čaja iz prazne šalice, ali, tko voli, na ovdašnjim meridijanima i paralelama dopuštam pivo i kriglu, zašto ne? Licentia poetikarječitosti onogačega nema.Jest da naša hodajuća hodočasnica na japanskom putovanju duljem od onoga od Camina de Santiaga, kazuje i:
Poezija nas spašava od činjenica, od krutih podataka. U njoj umjesto tvrdnji pronalazimo nagovještaje i slutnje, i objeručke pristajemo na nedorečenost. Pristajemo na mogućnost različitih interpretacija. U njoj smo slobodni od zadanih okvira, od prihvaćenih analiza. No, dodaje i: Pjesnik je htio reći ono što je čitatelj htio reći.
Još jedna rasprava: Božica Brkan i Siniša Matasović na nekom književnom događaju / Fotografija Miljenko Brezak
Kada sam krenula odabirati haiku za primjer, ušančila sam se tako nad knjižuljak da sam se jedva othrvala što bih citirala, a sve da ne nametnem čitatelju što je to Matasović htio reći. Čitatelju, reci si sam!
Siniša Matasović
valja se tiho kao iskusna kurva posavska jesen
predgrađe siska očaj lebdi nad cestom tik prije smrti
ples prije zore u naručju mjeseca breze na vjetru
usta na usta osuđeni na propast pisci i boce
nije sve sivo zimi ispod snijega ima i crnog
besplatni oglas grobno mjesto u sisku petsto eura
napuhan pjesnik preselio u zagreb struže oblake
voćke u cvatu potreba za samoćom ne pitaj razlog
uklonjen grafit na ulazu u sabor svi ste vi pizde
hrvatski cvrkut ptice šutke pjevaju diljem njemačke
eto ga piše pročitao tri knjige vrhunski pjesnik
žalostan božić duše mladih borova lete u nebo
uhodan biznis književnost i klanovi hrvatska posla
znalački šuti ispružen pod tratinom besmrtni pjesnik
I kad šećem, kaže moja prijateljica Milka, moram imati cilj. Kavu, ako ništa. Kad sam u Malinskoj, pa krenemo lungo mare, rijetko stižemo do Carske plaže, šetnice, sve rjeđe i do Ribarskoga sela u Haludovu, ali moram barem pozdraviti svoje drvo. Ne, nisam ga ja posadila, ali sam ga posvojila, jer me je bor neprirodno i baš smjelo, elegantno nagnut nad more osvojio otkad sam ga prvi put vidjela prije više od dvadeset godina. Kako li me je natkrilio! Ljepota je tome što vjerojatno nisam jedina i što ga dijelim s mnogima. Umislila sam, jer nisam istraživala niti mi je to bitno, kako je u tome inače vrlo kultiviranome uzmorskom dijelu Krka iždžikao i izdužio se kako je mogao, pa su mu se smilili i ostavili ga neka raste. Pristajao bi tu i mediteranski dub, drvo koje je uraslo u lokalni toponim. Ili možda koje drugo od mojih drveta po životu, u različitim vremenima i po različitim mjestima: hrast lužnjak, bagrem, grab, maslina…
Drvo i ja 15. srpnja 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Preživio je taj Pinus sylvestri, običan ili bijeli bor, nebrojene kvarnerske bure – nije mu to šotovento! – i burnu pretvorbu/privatizaciju okolnih objekata-ljetovališta, kada je čak i glavnina susjednoga zelenila navukla bolesti i štetnike i s njima se borila sve donedavno i bolje od ljudi za slavno ljetovalište više-manje uspješno se izborila. Čak otvoriše i neki smiješni nazovikafić uza samo more i plažu s pogledom na moje drvo. Odemo ga pozdraviti i, po običaju, po stoti se put poslikati s njime, kako me natkriljuje, kad – moje stablo ima protezu. Podboltano je metalnim, čvrstim, tronožnim potpornjem, koji mu glavnu granu sigurno, ali nježno obavija. Kao zagrljajem, pod glavu. Zacijelo je prijetila opasnost da se za neke oluje poput kakva pijanca samo prekrene, zauvijek prevrne u more. Malinska odnosno Malinska-Dubašnica i inače je hortikulturno vrlo osviještena i da, recimo, još izlazi Večernjakov Vrt, koji am nekad uređivala, odmah bih im poslala priču o tome pothvatu punom volje, znanja i ljubavi.
Drvo i ja, Malinska 4. srpnja 2011. / Fotografija Miljenko Brezak
Tek poslije, gledajući fotografiju na kojoj smo moje drvo i ja, rastužila sam se. Ne zbog svojih životnih, nevidljivih proteza i ljudi koji su me podboltavali, nego zbog Prirode i Života uopće nekako sam toga kvrgavog crnogoričnog Joba, kojemu ne znam ni dob, doživljavala kao simbol neuništivoga, vječnoga, što će na malinskarskom rtiću rasti i kad mene više ne bude, kad će ga dolaziti pozdravljati i pod njim i s njime se fotografirati neki drugi ljudi. Ali, korijenje, meni naizgled zdravoga drveta, očito popušta pod teretom vremena. Možda bi, naklapamo idući onamo, trebali već zasaditi uz njega i mlado drvo? Kako bilo, na dugom lungo maru bor i ja ćemo se u još kojem trenutku namirisanom njegovom smolom i morem zajedno naginjatinad more i selfirati se poput obijesne djece koja će potom uz prskanje nestašno skočiti u plave dubine.
Kada su joj na 31. Vrazovoj Ljubici potkraj srpnja upisivali stih na samoborski zid, Ana Horvat donijela mi je svoju knjigu Lovorvišnja (priče i memoarski zapisi), Zagreb, 2018., kao uzdarje za moje knjige što sam joj ih darivala gostujući na njezinoj tribini Razgovor s pjesnikinjom u Mesničkoj u svibnju 2018. i sa četrdesetak pjesnikinja obilježavanju 30. tribine u Lisinskom u rujnu 2019.
Naslovnica
Iako se poznajemo desetljećima, pjesnički se nismo susretale, a na prvom mi je predstavljanju čak rekla kako me je pozvala jer sam joj pomogla s pesima(u Lovorvišnji jednu prozu čak izrijekom posvećuje kolegici koja mi je za Vrt u Večernjaku pisala o kućnim ljubimcima!), kad je bila strasna i napasna aktivistica za zatvaranje šinteraja. Zbog njih je, iako nije više aktivna, iz središta Zagreba, s opisanoga Lenjinova trga i sličnih urbanih adresa, i odselila u Čučerje.
Napisala mi je posvetu: Dragoj Božici da vidi kako znam pisati prozu (nadam se).Da sam joj ja urednica – urednica joj je urednica i jedne od mojih zbirki pjesama Maja Kušenić Gjerek – zacijelo bih tekst zgusnula na mnogo manje od svih 36 zapisa na čak 300 stranica, ali pisati i prozu Ana zna. Stil te proze nije mi blizak, ali sadržaj itekako jest. Umjesto kave pišem tek pošto sam shvatila da bi poruka u inbox bila predugačka i da je ono što imam reći Ani, mnogo više od privatnoga.
Ana Horvat na Vrazovoj Ljubica u Samoboru / Fotografija Miljenko Brezak
Uostalom, i ne obraćam joj se kao Jasni Palčec, kako joj je civilno, službeno, a ne pjesničko ime, pseudonimom. I naplakala me je i nasmijala. Strašno mi je bliska, mnogo bliskija tekstom negoli uživo, osobito u mladosti kad smo prijateljevale preko zajedničkih prijatelja – jednoga, onomad prijateljeva najboljeg prijatelja, i spominje, glumca Z. N., kad još nije stigao ni do akademije – njezina opora duhovitost, osobito na vlastiti račun. Nisam, priznajem, znala da imamo važnih zajedničkih književnih motiva, primjerice lakrimarijili i ženu i ljubavnicu preko groba (imam to iz stvarnosti u štokavskoj i mnogo zanimljivije u kajkavskoj priči!). Da sam ih i imala, ne bih se usudila onako kao što Ana zanimljivo, precizno i sočno spominje bratiće, pratete i slične, a još manje vlastite bivše muževe i ljubavnike te majčine ljubavnike.
Ali silno mi je Ana, Jasna, Klara – ima i memo Klarisa! – bliska govoreći o svojoj vrlo bliskoj prijateljici (kakvu ja dosad nisam imala) Višnji Ogrizović, kojoj posvećuje knjigu u koju uvodi i dvjema pjesmama kolegici novinarki koja je za onovremeni ženski (žurnalistički još nedostižan!) Svijet pisala o kuhanju. Zajedno su objavile i Kuharicu za zaljubljene, konceptualno zanimljivu knjigu ljubavnih pjesama i recepata ljubavnih jela (o kojoj sam davno i pisala u svojim crno-bijelim novinama). Čak mi se čini da smo s promocije te knjige završile na šampanjcu u Lovorvišnjiu In memoriamu Višnji Ogrizović opisanome prijateljičinu stanu u tada Ulice Republike Austrije, kako je naslovila i pjesmu (:
Ne smijem proći Ulicom Republike Austrije osobito njezinim južnim dijelom uz bivši Zapadni kolodvor. Ne mogu ni tramvajem, niti pješice. Sva se raspadnem, koljena mi klecaju, oznoje mi se dlanovi i čelo. Pogledom ne smijem dotaknuti ni jednu zgradu te ulice, osobito ne onu na broju 27, s ona tri prozora na prvome katu, jer ne želim vidjeti kako je novi stanar promijenio zavjese i kako se iza okna ukazuju nepoznata lica.
Otkad je preminula više ničega nikoga ne bi trebalo biti na njezinoj adresi. S njom su umrli: sve rođendanske torte, nedjeljna ženska druženja, njezin pršteći smisao za humor, stari mlin u Zagorju, sir s vrhnjem i kukuružnjakom koje joj je donosila bedinerica, umrli su i svi mačići u ormaru gdje su se macile njezine mačke, moji tajni ljubavni sastanci dok je bila u redakciji… )
i da smo ondje jeli Višnjin, dakako klasičan francuski quiche lorraine te da sam zapisala recept po kojem sam ga godinama radila i čak da smo ga po njemu, kad Višnje više nije bilo, za nešto i snimali. Moram napisati za jednu svoju knjigu i priču o Višnji, gastrospisateljici iz predinternetskih vremena, koju možeš izguglati tek u obavijesti o smrti i nizu naslova kuharica za koje je pisala predgovore i odabirala recepte. A u rezervi mi je još, za neki ljubić čini mi se, onaj Višnjin stari zagorski mlin iz njihovih ženskih priča. Zapravo kad govori o Višnji, izuzetno talentiranoj i iznadprosječno obrazovanoj ženi, kćeri Bogdana po kojem je nazvana popularna zagrebačka knjižnica i unuci Milana, koja je mogla sve, a tko zna zašto zapela za gastronomiju, Ana Horvat nedvojbeno govori zapravo o našim ženskim životnim izborima i posljedicama tih izbora te kako se nosimo s njima.
Zapisom Aorist: Zvonimir Golob, primjerice, podsjetila me i na svog prijatelja odličnoga pjesnika i fotografa aktova, zaljubljivog i jebežljivog, čijega sam se nastupa, zaključujem čitajući Lovorvišnju, kao tinejdžerica s upravo mi nekom tada važnom pjesničkom nagradom uplašila valjda toliko da mu na poziv nisam ni odnijela pjesme na ogled za Republiku koju je uređivao, što moja i Golobova prijateljica pjesnikinja Božica Jelušić i danas ocjenjuje mojom najvećom životom greškom. Da sam, njemu, onda, odnijela mladalačke ljubavne pjesme, zacijelo bi bile u nekoj od Aninih tiskanih i internetskih antologija ljubavne lirike.
Ana Horvat alias Jasna Palčec i Božica Brkan na Mažurancu prije polaska u Samobor / Fotografija Miljenko Brezak
Zašto najviše preporučujem da pročitate knjigu naslovljenu biljkom? Ganula me, jer taman za vrtnu knjigu, koju godinama ne mogu dogotoviti, kopam po arhivu i moje se knjižne lovorvišnje sudariše s Aninima iz čučerskog vrta i s mirogojskoga groba gdje s precima kani ležati dovijeka. Gradska groblja proljećima joj šalju opomene da je podreže, jer da će ih inače odrezati sami, na njezin račun. Valjda će netko za Anu to i poslije raditi, da se ne moramo rastuživati poput nje za Višnjom:sve tvoje je/ izdano/ predano/ prodano/ ni imena ti/ na grobu nema/ samo/ ljubičasti puzavci/ davno presađeni/ s tvoje terase/ na mojo/ još rastu//u njihovoj boji/ i jeki tvog smijeha/ u mojim ušima/ kod mene/ zagrljena/ u miru počivaš
Uza sve plačeve i uza sav smijeh progutala sam Aninu Lovorvišnjuu dan, ne posve kosim čitanjem, čak sam se na neke odlomke i višekratno vraćala, spajajući sprijeda i straga, njezino i svoje. Čak sam dodatno, kao na knjižnoj naslovnici, pofotkala lovorvišnje za svoj tekst. Ne sijem matovilac ni u improvizirane plastične kištrice (Dunja), ali, Ana, radilo se o tome grmu odnosno biljci za živice ili o višnji i lovoru, vjerujem ti kako god, imaš tekst u vrtnoj knjizi, skup s pesima. U zapisu Lovorovišnjakrećeš ionako geslom Slobodana Vuličevića: Sretan je onaj čovjek iza čijeg lijesa idu pas i mačka.
Lada Žigo Španić, voditeljica nove tribine Susret na mrežiDruštva hrvatskih književnika, u srijedu, 1. srpnja 2020. kao osmu temu predstavila je na web stranici, Facebook profilu i na Youtube kanalu DHK zajednički zbirku GastrolatrijaBožice Jelušić i Božice Brkan. Knjiga sadržava po 25 pjesama o hrani svake pjesnikinje.
Naslovnica knjige Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice BrkanBožica Brkan i Božica Jelušić u DHK prije potresa / Fotografija Maja Kolman Maksimilijanović
Uz predstavljanje pjesnikinja te kritika o nekim njihovim knjigama Lada Žigo Španić ocjenjuje knjigu i biranih riječima predstavlja i prozne te poetske ulomke iz knjige.
Božici Brkan upravo su objavljene dvije knjige, a nedavno je u Stubičkim Toplicama dobila i nagradu na festivalu poezije Vesna Parun
Svestrana književnica Božica Brkan nedavno je dobila nagradu na Festivalu poezije Vesna Parun u Stubičkim toplicama i to za pjesmu “Haljina za snove”. Festival je organiziran treći put u spomen na najveću hrvatsku pjesnikinju 20. stoljeća.
Autorici je na kraju festivala na kojem je sudjelovalo tridesetak pjesnika uručena skulptura “Nevinije ruke” Ivana Tuđe.
Zbirka pjesama “Nemoj mi to govoriti” Božice Brkan nalazi se i u užem izboru za dodjelu književne nagrade Društva hrvatskih književnika “Tin Ujević”.
U ocjenjivačkom sudu trećeg festivala Vesne Parun bili su predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, književnik Ludwig Bauer, dugogodišnja tajnica Društva Kajkaviana Vlasta Horvatić-Gmaz, dok je predsjednica ocjenjivačkog suda bila Marija Lamot, prošlogodišnja pobjednica ovog festivala.
Božici Brkan su nedavno objavljene i dvije nove knjige, roman “Generalov sin, Srbin a Hrvat” i zbirka pjesama “Gastrolatrija” koju uz Božicu potpisuje i velika pjesnikinja Božica Jelušić. U toj se zbirci nalazi po 25 pjesama svake autorice o hrani.
Za 39. Recital suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić u Sv. Ivanu Zelini 2020. stigle su 433 pjesme 160 autora. Ocjenjivao ih je ocjenjivački sud u sastavu pjedsjednik dr. sc. Ivo Kalinski te članice dr. sc. Božica Pažur i Štefica Kamenarić-Filipović. U zborniku Egzištecijalni notturno(prema pjesmi Emilije Kovač) objavljene su 73 pjesme, među kojima i sneg od belajnkovBožice Brkan.
