Velikogoričani ugostili Brkanovu i Vidmarovića na 13. Turopolskoj večeri

Velikogorički ogranak Matice hrvatske svakoga tjedna ima redovite tribine, a uz izdavanje knjiga i časopisa Luč, uz druge njihove aktivnosti, poznat je i već tradicionalni natječaj za priču. Jedna od posebnosti je i Turopolska večer u Muzeju Turopolja na kojoj su u srijedu 27. travnja 2016., marom predsjednika Stjepana Rendulića, Božicu Brkan predstavili kao književnicu i novinarku hrvatsku / kajkavsku / moslavačku istakavši prvi put uopće kajkavski dio njezina ukupnog djela.

IMG_4526 600 domaćin predstavlja goste
Domaćin Stjepan Rendulić predstavlja svoje izabrane goste / Fotografija Miljenko Brezak

Moderator večeri Đuro Vidmarović, političar, diplomat, pisac i književni kritičar potrudio se uokviriti autoričine pjesme, priče i romane povukavši usporednicu s tekstovima pisanim na standardu odnosno mješavinom, kako je i sama istakla, na svoja tri kajkavska, zapravo kekavici svojega rodnog Okešinca naraštaja roditelja i svojega te zagrebačkoga više žargona nego dijalekta. Uz Vidmarovića, s kojim učestalo širi Misiju za Moslavinu, kako nazvaše gostovanja po knjižnicama, domovima kulture, školama itd., autorica je i sama čitala kronološki i prema vrstama različite i objavljene i neobjavljene tekstove: pjesme ajči ajči, čikačoka, zrušeno raspelo, ta moja kej pesma, te dijelove Ledine i Obrubljivanje Veronika rupca ili Muka 2013.

IMG_4599 600 publika
Probrana i vrlo pozorna publika / Fotografija Miljenko Brezak

Autorica nije prvi put gostovala kod Velikogoričana, ali se ovaj put izričito trudila govoriti i svojim idiomom kajkavskoga, koji je uglavnom neistražen a gotovo na izumiranju, istakavši kako tu ima ograničenja, jer je neke teme, primjerice o jeziku i književnosti, nužno odvlače u standard, budući da nekih izraza iz takvih područja u svome materinskome jeziku i nema. Slično i u stvaranju književnoga teksta, kako je rekla, tema na neki način već određuje kojim će je jezikom pisati.

IMG_4622 600 BB čita
Uz objavljene čitane su i neobjavljene pjesme / Fotografija Miljenko Brezak
IMG_4641 600 BB i gosp.u šeširima
Književnica s dvojicom gospode u šeširima / Fotografija Miljenko Brezak

20160428

Božica Brkan danas gostuje na 13. Turopolskoj večeri u Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici

Prenosimo / jučer, 26. travnja 2016. Božica Brkan je na svojoj FB stranici napisala:

Imam čast sutra gostovati na 13. Turopolskoj večeri prvi put predstavivši sve što sam dosad napisala na svome kajkavskom. Zahvaljujem domaćinima Stjepanu Renduliću i Ogranku Matice hrvatske Velika Gorica i srdačno pozivam zainteresirane. Dobrodošli!13096148_10205936523203484_9066414124297785458_n

 

13077036_10205936523483491_3416532322605292015_n

 

Umjesto kave 23. travnja: U Noći knjige Ledina u Mariji Bistrici

IMG_4413 600 BB čita
Božica Brkan i Đuro Vidmarović: autorica čita poglavlje iz svoje Ledine / Fotografija Miljenko Brezak

Opet druženje s mudrom sovom u Noći knjige. Ovaj put u Općinskoj knjižnici i čitaonici Marija Bistrica povod je moja Ledina, a o njoj govorimo Đuro Vidmarović i ja. Uigrani tim koji nikad nije imao dva ista predstavljanja. Ovaj put Đuro, koji je radi predstavljanja moje propustio zagrebačko predstavljanje svoje knjige o kolegi pjesniku Jurici Ćenaru, sjajno uznosito prigodno uz Dan hrvatske knjige i Svjetski dan knjige i Noć knjige govorio je i uopće o knjizi, o čitanju i o mladima.

IMG_4412 600 publika
Pažljiva publika u Noći knjige u Mariji Bistrici / Fotografija Miljenko Brezak

Nadahnula su ga dvojica dječaka iz Tugonice, Lovro koji ide u drugi i Luka koji ide u četvrti razred. Posjeda ih u prvi red i mi zapravo govorimo njihovim velikim očima koje vas gledaju plaho, ali – netremice. Ja se samo nadam kako će mlađi, Lovro, koji je đak-putnik pa često čekajući bus vrijeme provodi u knjižnici, moje tekstove čitati kad tad barem u e-formatu. Cijelu večer kašljucam na papir, pa se dodatno osjećamo kao doma. Tu nas i inače ravnateljica Mira Pižir i njezina ekipa očekuju srdačno, s razumijevanjem, a često dolaze i na druga naša predstavljanja baš po cijelome Zagorju. Ovaj put k knjima dolaze iz Zlatara, iskrali se sa svoje Noći knjige, jer dogovaramo jesensko gostovanje kod njih.

IMG_4423 600 bb. Đuro i mladi gitarist
Mladi gitarist Borna Simeunović zaokuplja pažnju / Fotografija Miljenko Brezak

Gospođa Mira, Mirči moja fb prijateljica upravo je toga dana ovjenčana županijskim priznanjem za organizaciju već 13 recitala Željka Boc s ljubavnim pjesmama u čast prerano preminule mlade lokalne pjesnikinje koju živom održava ustrajnošću i poezijom drugih pjesnika. Ispričava se što nema više publike, jer su na nekom drugom o nečem drugom što ga je organizirao moj slavniji novinarski kolega, trenutačno na ledu. A publike ima zapravo puna (proširena) knjižnica i više nego u većim mjestima. Organizirala je i sjajnu zakusku s buhtlima i gibanicom na tenke, koju je pripremila teta Anka, gospođa Ana Januš koja se prošle subote natjecala na 10. Babičinim kolačima baš gibanicom na tenjkem od bučinih koštica.

IMG_4442 600 kolačem
Za sjećanje: gospođa Ana Januš sa svojom sjajnom gibanicom na tenke / Fotografija Miljenko Brezak

Govorimo, govorimo. Čitamo, čitamo…

I lijepo se osjećate kad dođete nekamo gdje su već čitali ono što tek predstavljate, gdje i kupe knjigu, gdje vam kažu kako imaju sve vaše knjige. Trud da se dostigne tako nešto nije malen, pogotovo kad ste kao pisac još i svoj izdavač i svoj distributer i promotor knjige i čitanja uopće. I ne samo da sve odradite sami, nego se doslovce borite za svakoga svog čitatelja – pretjerano je reći da baš svakojega i osobno poznajete – pa vas zato svaki to više i veseli. Posebice oni koji će, nadam se, da parafraziram geslo Opere Box i kolegu Dražena Siriščevića, to tek postati kao dvojica dječaka iz prvoga reda u Mariji Bistrici. Možda to postane i gitarist Borna Simeunović, tek nešto stariji od braće Klancira, koji nam je podario glazbene predahe.

IMG_4427 600 BB i Đuro s djecom
Božica Brkan, Luka i Lovro Klancir i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Obično kažem kako gdje god da govorim o svome tekstu govorim s mišlju da je negdje u publici neka mala Božica s nadom da će njoj to značiti nešto poput onoga kao što je davno značilo meni kad je govorio netko o nečemu dok sam bila mala. Noćas je, kad je zacijelo već morao spavati, tako pomno upijao maleni dječak Lovro Klancir. Zbog njega sam preskakala lascivne dijelove svoje proze, uz ispriku kako ima bosih, pa.. No, hvala Lovri! Na vremenu i pomnoj radoznalosti. Ima nas još, dakle. Onda sam njemu i bratu pročitala čikačoku, svoju pjesmu o bistričkim pticama klepetačama; na kekavici, jer je i njihov materinski također kajkavski. Imala sam dojam da im se svidjela… I da sam sinoć podijelila s prisutnima nešto svima nam dragocjeno.

A sad je pak dan, meni dan knjige, dan teksta, dan čitanja i pisanja.

IMG_4429 600 BB, Đuro i gosti iz Zlatara
Đuro Vidmarović, Božena i Željko Slunjski, Božica Brkan i gradonačelnik Zlatara Stanko Majdak

20160423

Umjesto kave 22. travnja: Miljenko i Yashica.

Razgledajući na Selskom turizmu Kezele zbirke starih predmeta, ugledah – stari, zapravo prastari fotoaparat. Yashica! Kad sam upoznala Njega, već se snimao fakultetskom Yashicom, muvao se po fakultetskom fotoklubu više negoli po drugim dijelovima Ekonomije. Doma je imao Smenu 6, a zajedno smo imali Lubitel, Prakticu, Nikon, Olympus, nekoliko Canona. Čak je, davno, kupio i rusku aparaturu za raditi fotke i cijela nam je tadašnja garsonijerica povremeno smrdjela po smeđem toneru kad je kreirao lažne stare fotke. Nije onda čudo što sam, uza sve svoje novinarke kolege fotiće, jednome romanu u naslov uz Rez stavila i leica-roman u 36 slika

yasicadvojicametuzalemafoBB20160415
Dvojica metuzalema / fotografija Božica Brkan

 

Eksperimentirao je, eksperimentirao. Ja sam mu bila valjda najčešći motiv. Poslije mu je mnogo snimljenih filmova ostalo i nerazvijeno, onih 6 x 6 i ostalih, a sjećam se da je D. snimio uoči polaska u prvi razred, a fotke napravio o proslavi punoljetnosti. Nisam baš sigurna da sad zna gdje je ona stara aparatura i kutija s fotokoještarijama. Snimamo pametnim idiotićima, čak više ja negoli on.
Ali kad je ugledao staru Yashicu, nasmijao se – ne prigovarajte zbog političke nekorektnosti – ko cigan belom kruhu. Sad mi preko ramena komentira: nas dvoje metuzalema. Potpis pod fotku: lijevo Yashica, desno Miljenko Brezak. Photo by B.B.

20160422

Roman “Ledina” Božice Brkan predstavljen i u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu

IMG_4009 600 Dio publike
Pažnjom na predstavljanje “Ledine” zaokupljena publika / Fotografija Miljenko Brezak

“Ledina” Božice Brkan u srijedu 20. travnja 2016. predstavljena je na Tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Odmah po izlasku predstavljena je na Interliberu, potom u Sydneyu (Australija), Križu, Čazmi, Dugom Selu, Ivanić Gradu i Piljenicama te u Koprivnici, gdje se prošle godine našla među finalistima za nagradu “Fran Galović”.
Knjigu su predstavili prof. dr. sc. Zvonko Kovač, Đuro Vidmarović i autorica, prozne isječke čitala je dramska umjetnica Dunja Sepčić, a predstavljanje je vodila Lada Žigo Španić.

IMG_4026 600 Svi predstavljači
Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Dunja Sepčić, Zvonko Kovač i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Dr. Zvonko Kovač roman «Ledina» Božice Brkan smjetio je u žensko pismo, što je pogotovo zanimljivo jer roman obiluje kajkavskim, kekavicom, te u trend suvremene proze koji vješto igra između povijesnih podataka, povjerljivih podataka iz povijesti, povijesti obitelji, biografskih podataka, trača i onoga što je ispričano, onoga što je zaista nadodana osobna priča, čime Božica Brkan, kako je rekao, vješto postiže uvjerljivost upravo kombinirajući te dvije narativne linije. Mišljenja je kako bi bila izuzetno zanimljiva stilističko-jezična analiza «Ledine» od kratkih, po njegovu vještih novinarskih rečenica, do citatnih neprevedivih kajkavskih fraza.

IMG_3994 600 Izjava autorice za HTV-ove Vijesti iz kulture
Izjava autorice za HTV-ove Vijesti iz kulture Sanji Šegedin Miriovsky / Fotografija Miljenko Brezak

Književnik i književni kritičar Đuro Vidmarović, rođenjem (i opredjeljenjem) kao i autorica također Moslavčanin te veliki poznavatelj njezina književnog rada, ovaj put svoj doživljaj romana «Ledina» prenio je publici pristupajući mu isključivo s te moslavačke strane. Po njemu roman sadržajem govori o svim našim moslavačkim selima i na neki način po tome je reprezentant toga razdoblja života koje je karakteriziralo sva moslavačka sela. Po Đuri Vidmaroviću Božica Brkan hrabro je uzela svoju obitelj Brkan kao paradigmu i zbog toga roman nije isključivo biografski niti povijest jedne obitelji, naglasio je i fantastične elemente, jer je ukomponirala i neke druge likove poput Josipa Badalića te likove koje je opisao u svojim «Moslavačkim razglednicama. Usporedio je također postupak u Brkaničinu romanu s kronisterijem Nedjeljka Fabria. Osobito nadahnuto Vidmarović je govorio o književnosti Božice Brkan kao čuvanju gotovo izumrla moslavačkoga idioma kajkavskoga, jokešinečke kekavice.

20160421

Link na HRT Vijesti iz kulture 24.4.2016 / na 5,23 minuti:   

https://hrti.hrt.hr/#/video/show/2203632/vijesti-iz-kulture-24-travnja-2016 – f Ledina u Vijestima iz kulture 600 24.4.2016.

IMG_4106 600 BB i Žica
Prijateljice iz mladosti Božica Brkan i Živana Morić poslije predstavljanja “Ledine” u DHK / Fotografija Miljenko Brezak
IMG_4103 600 Mirjana Tomčić i Ivan Brezak Brkan
Poslije predstavljanja “Ledine”: Mirjana Tomičić i Ivan Brezak Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
IMG_4112 600 Đuro i BB s cvijećem na Trgaču
Pune ruke cvijeća. Đuro Vidmarović i Božica Brkan na Trgaču poslije predstavljanja njezine “Ledine” u DHK / Fotografija Miljenko Brezak

Roman “Ledina” Božice Brkan na Tribini srijedom u DHK

naslovnica
Poslije predstavljanja, odmah po izlasku, na Interliberu, potom u Sydneyu (Australija), Križa, Čazme, Dugog SelaIvanić Grada i  Piljenica najnoviji roman Božice Brkan “Ledina”, koji se prošle godine našao o među finalistima za nagradu “Fran Galović”, u međuvremenu dramatiziran i na Trećem programu Hrvatskog radija, u srijedu 20. travnja bit će predstavljen u Zagrebu  u Društvu hrvatskih književnika u 12 sati na Tribini srijedom:

pozivnica

 

Umjesto kave 15. travnja 2016: Na Fišerovoj Noinoj arci sveopća je zbrka

fiser 07m Davor Šalat, pjesnik, Božidar Petrač i Lada Žigo Španić
Davor Šalat, pjesnik, Božidar Petrač i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Kekavka jedna, nešto me kao kori on, kajkavac jedan, pa se smijemo. Koliko se godina znamo? Još iz naših novinarskih vremena. Kad je to bilooooooo!? Onda mi je baš on u svome Varaždinu uručio Nagradu Katarina Patačić za zbirku Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom u 2012. Onda nas je iste godine nagradilo Hrvatsko slovo, njega za poeziju, a mene za prozu. Onda je on zaredao nagrade za kajkavskoga Macbetha na fajruntu, kao da se oprašta. Onda je uvrstio moje pjesme u recentnu antologiju kajkavijanu na njemačkome prošle godine…
A onda se u srijedu na Tribini Društva hrvatskih književnika predstavio novom knjigom. Doba nevremena. Tu, kako je opisuje Davor Šalat, a citira ga i Božidar Petrač koji su knjigu predstavljali, proglašava “bujicu njegove odlične štokavske poezije zapravo svojevrsnim iznenađenjem”.

fiser_01m Ernest Fišer čita iz Doba Nevremena
Ernest Fišer čita iz Doba nevremena / Fotografija Miljenko Brezak

“U njoj ne samo da je prevladao određena poetička perpetuiranja u svojem ranijem štokavskom pjesništvu, nego je stvorio inovativni pjesnički svijet koji, usudio bih se reći, u svojoj originalnosti i razvedenosti čak ponekad nema pandana ni u njegovoj kajkavskoj lirici.” Kaže u pogovoru Davor Šalat dalje, kako mu “ta uvremenjenost, potpuna sljubljenost poetskog logosa i aktualne događajnosti, bjelodano i konkretno ‘hvatanje’ duha vremena, možda je i ono najintenzivnije što se nekom pjesništvu može dogoditi”. Ništa vam nema do čitanja. I više od, za razliku od primjerice naslovne pjesme ili Na Noinoj arci sveopća je zbrka, posve atipičnoga citata Ernesta Fišera koji odabrah iz Doba nevremena, zbirke i ilustrirane meni uobičajeno jako dojmljivim A. B. Švaljekom:

fiser_04m Autor potpisuje Doba nevremena
Autor potpisuje Doba nevremena / Fotografija Miljenko Brezak

OBITELJ, IZ ALBUMA

Obitelj se ne može izmisliti – ili je imaš ili nemaš,
ona spašava te od propasti, i dok sve drugo zataji,
u obilju ili gladi, svejedno: podjednako je opasno
kad izokrene se utroba, a ti si ravnodušan, do boli

Obitelj, iz albuma, i danas nas hrani: djetinjstvom
u igri, dobrotom u siromaštvu, nadasve prisnošću,
onako kako diše se sloboda; topli svibanjski vjetri
kao vremenska kulisa također vrijedni su sjećanja

Obitelj, ovdje u Hrvatskoj, ne voli ljeporječivosti,
nego puna pluća vedrine, poput zavičaja: to nešto
tvoje i zanosno, što je nepotrebno opisati, jer traje
kao i krštenje, prve ljubavi, daleko od svih lihvara

Obitelj ti je, napokon, najuža domovina, uznosita,
koju ne biraš, jer je zadana: govorom pticâ, vidom
do dna srca, jezikom materinskim; to je prabiljka,
iz koje rastu duše, na putu za vječnost, s anđelima

2160414

fiser_02mGospođaFišerpušinabalkonuHND-a poslije promocije
Gospođa Fišer puši na balkonu HND-a poslije promocije / Fotografija Miljenko Brezak

 

Katarina Brkić: Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne

(Dovršeno u Kutini, 7. travnja 2016., a izgovoreno na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u okviru 4. Susreta Rijeka, šuma, nebo, u Piljenicama 9. travnja 2016.)

Bum se sat malo spomijnala z vami i z Božicum, ko s čečum polek plota, zausput, pa morti onda i jenu vuru, kak to več ide. Se ne bojte. Nebumo vuru. Nema ni ona ni ja a bormeš ni vi tuliko cajta. Otkat ne kopamo i ne hodimo z roglami po polu, imamo se menje čas.
Vam bu nekak leže sprečitati knigu potle, če se sat malo o ne podivanimo. A onem, koji su ju prečitali, se bu malo razbistrilo. Tak si ja mislim, a morti si i krivo mislim. Morti su nekoji od vas pametneši od mene, pa im bu otprve ležeše išlo. Sejeno. Samo da znate da se bute više žalostili nek veselili, da bute čuli reči i izreki za koje mislite da je prede neste čuli, pa je se malo i prisetite. I mam vam bu lepše, i bute si rekli, viš, i ja sem to znal.

IMG_3005Katarina govori
Autorica romana Ledina Božica Brkan, predstavljači Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Dragutin Pasarić

Idemo sat. A je bilo sega. Tak je bila najprede sama ledina, od vajkada. Zatabana, kak Božica veli, zabita trava, čistina, ni popašena. I pri nas na Repušnice je takva zemla isto ledina. Onda su na ovu stran Save došli ludi z Bosne, koji su na se stran bežali pret Turkima. I došli su tak zestrane do te ledine, de nebuju domačima zasmetali. Potle je na te ledine hiža napravlena, popraf prava, ze sem kej treba. I z kovačiju v koje je znal delati Matijin sin Ivan i kej mu je pomoglo da postane pravi muš, kakov je zapraf več i bil još ko dečko. Nekoji su takovi mam, nekoji nesu nikat. Takoga kej imate i doma. Pa je onda na te ledine i v te hiže živelo jeno za drugem skorom deset naraštajev ludi. Čudaj ludi i žen čez puno let, čez još više let nek kej se more popamtiti. I bab i dedov i materi i ocov, i cur i brače, i jetrvi i nevest i sneh. A bome su se oko te hiže na ledine motale i susede koje su kvara delale po tuđem hižam.

Dobro da je Božica na početku knige popisala se. Kat je ko bil, otkut je došel, ko je komu kej bil i kak su se zvali. To, kak je knigu složila, tomu se veli kompozicija. Pa onda, jeli povedala se po redu ili je se zmešala, kak je moderno i kak saki nemre. Tak zmešati da ne zmešano, samo če si znaš premisliti. Onda po knige čitaš i saki čas napret glediš, aha, to je te, a ono je one, i oni su si bili to i to, i bili su takovi i onakovi i sekakovi.

I baš je žen bilo tuliko da je se skorom se i nemre povatati. A baš sem štela i imela sem lepoga posla. Neka sem. Tak mi je leže. Bile su i lepe i malo grše, i vredne i leneše. I dobre, Bože dragi, kak samo dobre, i zločeste, kakve sekut ima. I one koje znaju i malo coprati ili se samo tak držiju, pa im se tu i tam potrefi koda su zbilam malo neke zmutile… a morti i jesu. Ko bi znal. I sami znate da je toga znalo bilo. Ste valda to čuli i vi. I najte se držati kak da neste poveruvali.
Kat z čitajnem i štunderajnem dojdete do kraja, morete dosti toga uvatiti. Tak je bar bilo z menum. Sem je nekak povatala. Te žene, oču reči. One su bile majstorice svoje fele. I baš sem se veselila. Znate kak se veselite kat nekej gledite ili prečitate, kak da ste i sami tam. Tak je i mene bilo koda je bum i ja sake dala kej je zaslužila. Uvatiš je pomalo čez knigu, nekoju za rubaču ili kiklu, jel za čisti ili zmazani fertun, lajbek, rukaf, a bome i za lasi če je bilo treba, i za zločesto zafrkneni nos, če sem mogla. Ili za spuščani nos, kat su bile nekomu krive, ili kat su se sramele onoga kej su napravile. A mogla sem se samo srditi najne, kej bi nim drugoga mogla. Tak f knige. Pa se su več i povmirale. Fkrale su čijega muža, morti i kej z vtra i z vrčaka spret hiže. O tomu neke znamo i mi v našemu selu. Bože dragi, kak su si sela slična, kej god ko rekel. Ili bi zele flance lepoga cvetja, more biti i koji celi grmek. Jenoga je jena takova, Božičina strina Jana jeli Janča, i na grob svojem posadila, ali ne kej bi bila lubomorna na to cvetje, valda ne, nek zato kej je je bilo lepo, a kakovoga ona sama ne imela kat je bila malo lena, a štela si je i popiti. I devera si na greh napelati dok je još bil dečko. Veli Božica f knige i da su takve zločesteše štele rodbine povedati, pogotovum ženam čiji su muži šarali prede nek kej bi se oženili pa i potle, kej je bilo još gorše, … su štele, kak velim, povedati kej je to bilo, kak da su dobre, pa to veliju, veli Božica, a zapraf su štele vraga napraviti i nove mlade snehe, koje i tak i tak ne bilo ni lepo ni dobro ni pri svekrve ni pri mužu, pa su nim štele još malo i zabiberiti. Tak se pri nas, a valda i v Jokešincu, veli. Zabiberiti. Da, štele su takove nekat i nekoga ni krivoga ni dužnoga, pošpotatati med rodbinum. Pa da vidiš svađe. Pa niti se divaniti. Ali veli Božica da su se nejni Brkani sejeno prespominali, kej se kod nas veli pregovorili, kat su se deca ot bratof počela skup igrati, kat su za igru dorasla. Su bežala jena k druge i tu ne niko mogel niš.
Jena je Mara, kej je pobegla v Ameriku, a bila je Božice prebaba, bi mi rekli prababa, zapalila susedovu štalu ot muževe šoce France. I gledela kak gori. Ne štela iti ni gasit. I štela je i da ju muž i negova Franca vidiju kak neče. I nek znaju da je to ona naredila, da je imela zake. Prečitajte, bute videli kej je tu sega bilo. Potle je i ona sama zgorela kat se je več vu Amerike zvala Mary, a kat je tvornica gorela de je delala. Ta je Mara znala kej je naredila i kej ju bu to koštalo: i kakovoga-takovoga doma i maloga sineka i muža kojega tak i tak baš ne imela, nek ga je delila z drugema, a ne da ga ne bila vredna. I lepa je bila. Tak lepa da ju je, kat je bežala zdoma prek pola, vila štela sobum zeti. I nagovoriti ju da se malo osveti nekomu ot Brkanove i da ko mora nekomu na prsa leže. Ne to Mara štela. Pobegla je v Ameriku i se ostavila. Pa nek je onda neko sudi! Pobegla je ot suda s paperima i sucom, al ne od luckoga suda i svojega suda znutra. Mogla je dale s tem živeti dok je je Bog dal, samo je ne dal dugo. Jeli je je dal na volu, je li je bila vola Negova, kak je završila. E, to bi i mi šteli znati kat nam se bu sudilo. To z vatrum v selu… ne to niš čudnoga. Ne retko bilo da bi f selima kej gorelo. A imelo je kej. Štale, štagli, kupi sena ili slame, pa i hiže. Joj kuliki strah. Je i moja štala f selu prede par let skoro zgorela kat je gorel desnoga suseda štagel. Zavatilo je jenu gredu na našemu krovu, a ogenj je tak jako pucketal da su naši v hiže čuli, kej je to!?, pa nemre niš goreti! Bome je gorelo. Ali susedovoga štagla ni vatrogasci nesu mogli spasiti. Potle se govorilo da je se to napravila jena cigareta pušena f štaglu. Jesu ludi bedasti da bi je trebalo stuči.
Došla sem malo pomalo čez knigu i do ciganke Rože. Koja je imela puno dece, i koja ne krala po selu, nek bi zela ko je bi kej dal. I koje je bilo žal kej se ne nafčila vuz druge ciganke z kave gatati, šlogati, veliju v Jokešincu, a morti i drugde. Ja toga nesem tak čula. I kak je najviše v selu volela dobru i milostivnu Jelu. Bi je bila mogla šlogati z kave kat su ju skup pile, pa bi je mogla, kak sama veli v jene priče, nekej lepo zmisliti. Sat znate, Ciganke se zmisliju kat gačeju. To ste si i mislili. Nek bi se Jela bar malo nečemu poveselila. Je to zavredela i toga je Roža znala. A tak ne. Rožine su dve najstareše curice prodane nekam daleko, kak je nekat i sama prodana z dvanajst let sim. I mi se je smilila do suz kat je vu svoje priče, kak jej je Božica složila, mislila na te svoje udane čeri koje su valda i decu već imele, a da ona ne znala o nima skoro niš. Kat bi si pomislila najne dok je čez sela nosila na ruka svoju najmlajšu, Lubicu, i koju sigurno nebi samo tak nekomu pogurnula, kak je nezin muž one prve dve sirote, samo si je rekla sama sebe, curice moje lepe. I osečaš kak radi ne trpi. E, nate sem se nejne curice lepe malo plakala. Ne to mene teško. I ja imam žensko dete, a i nuku i štela bi nim se najbolše. A kej se plakajna tiče, ste več vidli. Malo malo, pa se zaradi nečega … ma to ja samo malo suzu pustim. Znutra, kej bi rekla Božica za svoju mamu, kat se je udala. I kat ju je na svadbe se jako splašilo kej je ko mlada morala se narediti kak se po običajima spada. A muža si baš ne ni poznala. Tak je to bilo onda curam. Udaju te za koga stigneju, ko je v ratu ostal žif. Još je bila sreča če je bil kej za videti i če je imel kej zemle. Bilo je sekakvi falični dečkof kej je je rat poništil (tak je rekla moja babica – poništil), ili prestareli dečkof, ili dovcof. Potle ratof se nema kej zebirati. Tak da je Jela još i dobro prešla, kak se ovak zestrane čini. Samo kej je bila premlada i još slabička. Lako je nam dok čitamo, reči. Če je i znala da je nebu gorše nek je je i doma bilo, sejeno se je po noči plakala znutra. Da niko ne vidi ni ne čuje. Mene ju je celo vreme bilo žal. I dok sem čitala i kat se got najnu setim. Znate, ja vam se onda setim i moje mame. Koja je bila zebrana i koja si je sama zebrala, a znam da se je ko sneha sejeno isto znutra plakala. Baš kak Božica veli za svoju mamu.

Puno sem toga i preskočila. Nemrem i nesmem vam se povedati. O ratima i vojskama bute sami čitali. Če ste muži i če ste i sami bili v ratu i vaši oci i dedi i strici i vujci i sini, bute to bole razmeli nek ja. Mene je mileše pripovedati o ženami kak su bavile vu teškomu i siromaškomu životu. Kak su i moje babica i staramama i staara. Ne velim ja da ne razmem kej je to v ratima bilo. Sem i ja sega čula. Sega je i bilo, bute videli. A morti ste i znali po pripovedajnu stareših. Vi ste mogli biti samo vu zadnemu ratu, ali su zajnega več si Brkani oci i dedi i strici i vujci bili prestari. Bute videli de se je i kat se je moglo prejti v partizane i v ustaše. Kat je bilo bole na koju stranu iti. I kat su te na koju stranu odvlekli. A več si prede bil mobilizeran ko domobran i čak i v Nemačku otpelan. Pa se posle vlekel po Bosne, a za prvoga rata i dezerteral z Galicije ko i moj ded Joža Nebojan, kat je pobegel iz zarobleništva v prvomu ratu. Pa su te v drugomu ratu vlekli po Križnomu putu. Pa jel si se dovlekel nazaj, jeli nesi.

Dale sem se rasplakala na babe Julče grobu, popraf. I nat Božicum koja ju je slušala, kej to se Julča odzdola z groba pripoveda. Ne verujete mi. Tak Božica sama f knige piše. Morti je ni ne bilo teško čuti, kat je znala onak poprilike kej si je nejna baba Julča mogla misliti i kej je v svojemu veku delala. Kat bi se to bar navek moglo, a ne samo ponekat, ili ovak vu knige. Al je bole nekat da i neznamo, da se nebi splašili i bojali pak na grop dojti i još neke čuti, a i kej bi po noči mogli grdoga sejnati. I suze su mi onda krenule, ma pravi plač ! na zajne reči te priče, de sat baba Julča čeka trubu. Valda nebesku. Koju bumo si čuli na Sudni dan. To me je jako spredrmalo, to kak baba Julča čeka trubu. Treba se je samo nečega takovoga setiti! Božica se je.
Pa onda vile. I coprnice. I mora koja nekomu po noči sedi na prsima i oče ga zadušiti, ali nikat ne nikoga zagutila, bar se toga ne zna. Veliju da mora dojde sama če je baš mora, a da ju more neko i poslati. Jena je takova vila, koja je bila prede vila nek coprnica, v knige dobila i reč, da sama o sebe pripoveda. Znate kej mi je još bilo baš onak popraf lepo – kat tu jenu ženu, vilu, koja sama za sebe veli da više ni nezna kak se je nekat zvala, drži ko i drugi onda, za coprnicu, a ona to malo i je. Sama za sebe veli da je sekak više vila i da ni ne pamti, jeli pameti, kak bi rekla Božica, da nezna otkat je tak, a ni kak se je negda zvala. Ne obična grda coprnica koja se smuca po selu i gledi koga bi zacoprala tak jako da mu baš nahudi, nek ona koja je i vila i žnimi tanca okolo po grmlu i muške mami tak da ju malo vidiju, malo nevidiju, nek si samo misliju da su vile tam i da bi bilo lepo k nimi dojti i malo se žnimi zavrteti. Kod nas su v Repušnice, a valda i okolo po selima, vile tancale okolo pepela na ognjišču de je neko vatru kuril na livade kat je bil s kravami. Ili lovil zece ili fazane. I tam se ne rada išlo. Se pripovedalo da bi si neko mogel na takovomu pepelu nogu ftrči ili kak nastradati. Oni su u Okešincu i okolo bili pametneši. Je lepše kat se ludi moreju med vile pomešati, nek da se moraju odnih čuvati i bojati je se. Makar su rekli za Štefca kej je rad imel šoce i dobil na noge nekakovu bolest, da mu je coprnica nekak nogu napucala. A ova, o koje povedam, zgleda da si ga je i štela, kat je još bila kak obična cura, dok je je i mater bila živa. Samo kej on ne štel nu. Pa kej, bi neko rekel, tak je bilo i drugem. Navek neko nekoga ne štel. I navek je neko nekoga štel, pak ot toga ne bilo niš. Čkomi i duraj. I nemoraš f coprnice prejti.
Prama kraju knige ima se više osečajof. Mili ti se kej je ko pretrpel. Se više tuge i žalosti kat se spomijneju oni z familije koje Božica pozna. Baba, mama i drugi najbližeši. Niovi životi i niove nevole, koje ne bilo nigdar dost, i koje zapraf još navek trajeju.

Onda ti neke na neke zide za smejati se, ko kat su se cure i snehe veselile fašniku i bile mačkare, kat su mogle i smele malo pobeči ot posla. Ili kat su išle na koje proščejne, bliže i dalše, prek do Majke Bože Bistričke.
A dojde čoveku i za smejati se kat strina Jana jeli Janča, koja je doživela devedeset let, veli da se je predala države i sat je v domu de ju lepše držiju nek ju je ikat iko držal. I lasi ti opereju, i jesti ti daju, nekat i štamprlek rakije potočiju. Samo kej sem očoravela. Rajše bi da sem se zaboravela kak veliju da je moja nevesta Jela.
Mama Jela je pak dobro videla i puno pevala, veliju oni kej ju dvoriju. Da de samo zemem tulke pesme. A ona veli da ne pevala. Nek nim Božica i nejni niš ne verujeju. Kej bi popevala? Koda imam zakej? … Ajd ti reci zakej mi je Bog dal da se zaboravem… Da se barem morem setiti kej to više ne pametim. I kej se čovek nebi onda ovomu i nasmejal. Ne lepo, ne. Al se čovek nasmeje i kat nezna kej bi drugo. Ko ni sat. Pri mame Jele.

Na zajne strane knige se vidi kak se je se to z ledinum završilo. Nasledstvo je nepravedno podeleno, pa bi mogla reči i kak da je prekleto (Božica ne toga štela tak reči). Hiža je prešla nekam z plankami, i kučno mesto tak zapraf skup z hižum, pod ledinu. Na koje je hiža i familija nekat napravlena i rasla.

Božica na kraju knige veli: „… pričam kao da je to moj osebušek, ženinstvo, popudbina, prčija, dota, miraz.” Da prikuplja priče, „kao što bih nekad zlatninu, dukate, za pod glavu svojim potomcima, ako se rode.”

*******

Ja sam shvatila knjigu i kao dug ali i kao dar i svojim precima kojih više nema, ali bi mogli nekat po noći … poskrivečki dojti i knigu malo i sprelistati če su znali ili če sat znaju čitati. Če su tam de jesu, nafčili. Božica im je dala takvo dopuštenje već time što govoreći o njima i sama prelazi granice mogućega i ulazi u ono što zovemo fantastikom, i što nas uvijek privlači možda baš zato što nas i plaši. Shvaćam ju dakle i kao dar, prije svega roditeljima, koji su joj dali sve što su mogli i što nisu mogli, ali su dali. Ocu, kojega već dugo nema, i kojemu je njegov kipić Majčice Bože, kojega si je donesel f šajtoflinu z Nemačke i seh let čuval, omogučio da tamo gdje sada možda ipak je, more znati kej mu či dela i da je knigu i o nem napisala. I dar mami Jeli koja več i ne razme kej se to nutre je, ali morti nekak oseča kat si staneju okolo ne i kat je pripovedaju. Vidi da pripovedaju nekaj lepoga, če baš se više i ne razme.
I ko se onda nebi plakal. Kat se na kraju Božice i same nejne reči plačeju. A ona toga morti i ne vidi. Morti se samo plače znutra.

**********

Neki su izravni citati ugrađeni u tekst i označeni kurzivom.

Izabrala sam rečenice, dijelove rečenica kao izreke u obliku sintagmi i riječi koje su posebno obilježene okešinečkim dijalektom, a koje imaju svoju emocionalnu boju i svoju težinu.

Dovršeno u Kutini, 7. travnja 2016., a izgovoreno na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u okviru 4. Susreta Rijeka, šuma, nebo, u Piljenicama 9. travnja 2016.

________________

“Hrvatsko slovo” u broju 1097. od 29. travnja 2016.  na stranicama 22 i 23 preneslo je u cijelosti izlaganje “Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne” Katarina Brkić u Piljenicama 9. travnja 2016.:

Link :

http://www.bozicabrkan.com/izlaganje-katarine-brkic-u-piljenicama-o-ledini-bozice-brkan-u-najnovijem-broju-hrvatskog-slova

O romanu Ledina u časopisu Kaj

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-zborniku-moslavine

Ledina odlično predstavljena u Piljenicama

IMG_3011.JPG BB čita
Božica Brkan, Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Dragutin Pasarić / Fotografija Miljenko Brezak

Poslije Zagreba, Sydneya, Križa, Čazme, Koprivnice, Dugoga Sela i Ivanić Grada moj roman Ledina predstavljen je u subotu 9. travnja 2016. i u Piljenicama, rodnome selu Đure Vidmarovića, književnika, književnog kritičara, povjesničara, političara i diplomata, prema čijoj je ideji ondje narastao i sad već četvrti održan književni Susret Rijeka, šuma, nebo. Promocija je bila finale ovogodišnjega susreta, a osim Dragutina Pasarića i maestra Vidmarovića, koji je ponovno našao nove riječi o romanu koji na zavičajnom jeziku o lokalnim temama, kako je rekao, stvara vrijedan, nacionalno relevantan tekst.

IMG_2958.JPG Publika2
Dio sudionika Susreta Rijeka, šuma, nebo za vrijeme predstavljanja romana Ledina Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Prvi je put o romanu izuzetno nadahnuto govorila i profesorica i spisateljica iz Kutine Katarina Brkić, uspoređujući, ponajprije na jezičnoj i stilističkoj razini, književni jokešinski tekst sa stvarnošću svojih pretkinja iz također moslavačke Repušnice.
I zbog mojih mi je promotora godila ocjena kako su i usred metropole takva predstavljanja rijetka, uz ostalo i po srčanome sudjelovanju natprosječne publike. Uz domaće, od osnovaca iz područne škole do vrha lipovljanske općine, tu su bili i gosti, kako lokalni slavonski i moslavački matičari tako i moji kolege književnici poput legendarnoga Joje Ricova – koji je uz Tošev mlin govorio pjesmu na zaštićenom idiomu svoga Kali na Dugom otoku, a uz Pakru je nadahnuto govorio o našem Juri Zelenom Đuri Vidmaroviću – zatim Stjepana Šešelja, koji vodu obožava od svoje Neretve, pa Esada Jogića, zatim Franje Mandića i Luke Stilinovića iz zagrebačke Udruge ljubitelja pera i kista Pegaz koje stručno mentorira upravo Đuro Vidmarović, Jasne Popović Poje itd.

IMG_2713Muzej
Povjesničar umjetnosti i kustos galerijskoga odjela Mladen Mitar predstavlja likovne radove na 4. Likovnom trijenalu Moslavine u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina / Fotografija Miljenko Brezak

Čudesno selo kojim protječe Pakra, a nazvano po plankama-piljenicama koje su se pilile u pilanama s pogonom na vodu, kao i mlinovi uostalom, otvorena je i gostoljubiva pozornica za čitanje stihova na otvorenu. Uvod je međutim bio posjet izložbi 4. Likovnog trijenala Moslavine u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina, gdje je povjesničar umjetnosti i kustos galerijskoga odjela Mladen Mitar predstavio vrlo dobre, neke uistinu i razmjerno visokih potencijala, ali šire malo poznate umjetnike različitih stilova i tehnika iz svih dijelova te regije – Olgu Špikić Šmit, Matu Gerecija, Franju Matešina, Sonju Cikač Kovačić, Zvjezdanu Mihalke, Matka Antolčića, Ivanu Barišić Tomšić, Zdravka Damjanovića, Zorana Tokića, Mariju Tomaz, Ivanu Ožetski, Izabelu Hren, Danijelu Kurtz, Predraga Lešića, kipara Ivana Branka Imrovića do Antona Cetina, koji ove godine Muzeju uz svoj 80. rođendan donira 80 svojih umjetnina.

IMG_2744 Kozarac, svi
Književnici u spomen-sobi Josipu Kozarcu u Lipovljanima / Fotografija Miljenko Brezak

Potom su književnici u Lipovljanima obišli spomen-sobu Josipu Kozarcu koji su u zgradi tamošnje šumarije uredile Hrvatske šume ne samo slavnome književniku nego i 10 godina tamošnjem šumaru. Njegova Tena, prema kojoj je nazvana i šumska poučna staza, u romanu, na primjer, nosi prezime Pavletić, kao i nekadašnji Kozarcu potčinjeni piljenički lugar s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Zanimljivo je da su njegovi praunuci Zdravko, Zoran, Zdenko Danijel i Marinko, petorica braće Pavletić iz Udruge Arteco koji oblikuju različite vrste drveta, ispred Društvenoga doma u Piljenicama izložili svoje radove od kojih je najviše oduševljenja izazvao konj posavac načinjen od – lozovine.

IMG_2788.JPG Konj od loze, autor i BB
Zoran Pavletić uz svoju skulpturu konja posavca načinjenog od lozovine i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u tom selu lugar je bio njihov pradjed Ivan Pavletić. U potrazi za prezimenom Pavletić nije zaobiđen ni Ivan Bonifacije Pavletić (rođen 1864. u Zbjegovači), za kojega je upravo otvoren proces da postane svecem, a o kojem je knjigu Bonifacije, sin Bezgrješne autorice Sonje Tomić djeci malim glumcima darivao Mariano Passerini iz Družbe Sinova Bezgrješne.
Travanjska prijestolnica kulture lipovljanskoga kraja, kako Piljenice poslije četvrte priredbe Rijeka, šuma, nebo časti moslavački Spiritus movens Dragutin Pasarić, uvijek se iskazuje i kulturom stola, a nije izostalo ni predstaljanje lokalnih amatera. No, susret je podsjetio i na svjetski slavnoga karikaturista Branimira Petrovića (1888. – 1957.), također rođenoga u Piljenicama, koje se trude oživjeti spomen na njega i okupljanjem karikaturista možda o kojoj od bliskih okruglih obljetnica. Početak toga je u njihovu selu zacijelo prva, skromna ali zanimljiva izložba karikatura Miljenka Brezaka, rođenjem Moslavčanina, uglavnom nastalih i objavljenih prije 30 – 40 godina.

IMG_2931.JPGMladen Mitar o karikaturama 2
Miljenko Brezak, Dragutin Pasarić i Mladen Mitar / Fotografija Božica Brkan

Ako je Petrović karikaturalno portretirao Matoša, Brezak je, osim što to čini fotografijom, oslikao recentne pisce Hrvoja Hitreca s Irenom Lukšić i Božicom Brkan te Đuru Vidmarovića. Izuzetno vrijednim uvodom o karikaturi izložbu je zaokružio Mladen Mitar.
Rijeka, šuma, nebo susret je oslonjen na krajolik s Pakrom i Ilovom, šumama koje je Kozarac ovjekovječio književno i znanstveno, a ima potencijala u vrijednim i maštovitim organizatorima predvođenima Melitom Leničkom – ogranci Matice hrvatske Lipovljani i Kutina te piljenička Udruga žena Mlinarice – da mu je, kako se pjesnički našalismo, samo nebo granica.

Božica Brkan

20160411

link

http://www.akademija-art.hr/hr-1/vijesti/36064-piljenice-seoska-prijestolnica-kulture

https://www.facebook.com/kutina.hr/videos/981494178571997/

http://lipovljani.hr/raznovrsni-niz-kulturnih-sadrzaja-na-4-literarnim-susretima-u-piljenicama/

http://www.radionovska.hr/kultura/3224-piljenice-seoska-prijestolnica-kulture.html

Božica Brkan gostovala u emisiji Kulturogram na Hrvatskom katoličkom radiju

Prenosimo / 7. travnja 2016. Božica Brkan je na svojoj FB stranici napisala:

12932663_10205820505543115_3598979631637796430_n
Katarina Palac Varenica i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Danas sam gostovala u emisiji Kulturogram na Hrvatskom katoličkom radiju kod mlade, talentirane i vrijedne kolegice Katarina Palac Varenica, urednice Redakcije za kulturu. Odlično sam se provela. Nadam se i sluštatelji. Tako smo se zapričale da smo sat produžile za još pet minuta.

Za radoznale sklone vizualnome dodajem fotku (snimio nas, dakako, Miljenko Brezak), a za audionadobudne prilažem link (aktivan idućih mjesec dana):

http://www.hkr.hr/?sec=6&tid=17