Ljerka Car Matutinović u Vijencu: Božičina globalistička prikazanja i mirakuli

Prenosimo: VIJENAC broj 549 od 19. ožujka 2015. / Književnost, str. 13 

Vijenac, nasl.Božičina globalistička prikazanja i mirakuli   (Božica Brkan:„obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013.“, DHK, Zagreb, 2014.)

Ovu latinsku riječ miraculum primjerenije bi bilo prevesti kao čudnovat događaj.Ono nešto: da ne povjeruješ!Ono nešto što šokira. A kako ta svugdje već nazočna riječ zvuči trendovski,vratimo se našim hrvatskim riječima: zgražanje, ogorčenje..To su prave riječi koje „obrubljuju“ Veronikin rubac ili „ muku 2013.“. Autorica Božica Brkan svojim je narativno- poetskim kazivanjima zakoračila duboko i nemilosrdno u našu globalističku stvarnost. U 18 lamentacija- recitativa koji simbolički asociraju na mučne etape križnog puta, prikazan je tegoban, patnički put po mukama, pod svekolikim križevima. U fokusu autoričinih nesmiljenih percepcija nalazi se žena ili preciznije sudbine žena u dehumaniziranim „mirakulima“ „divljeg“ kapitalističkog poretka u kojem se kao u sumanutim bespućima izgubila ljudska duša.Ovo je novovjeko prikazanje posvećeno ženama u žanru srednjovjekovnih dramaturških koncepcija. To su suvremeni, globalistički misteriji,mirakuli i moraliteti:

(…)“posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanka goričanka kamenskog nade dimić savremena žena čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfekcije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih“.

Nažalost, misteriji su razotkriveni, mirakula(č. čuda!) više nema, a moraliteti (č. moral!) su iščezli. U pretvorbi.

Gore navedena „posveta“, s pravom osmišljena bez interpunkcije,uvodi nas u tjeskobu i patnju mnogih i mnogih anonimnih sudbina:

(…)“ ti me razmeš da moram otiti doma to je moja kapela/ moja gora maslinska“/ (…) „grob kej grob če sveti/ i ja bi si da morem vujnega najrajše mam legla/ kak sam trudna/ bi si dobro premislila jel bi si i na trubu/ sudnoga dana zdigla“/( „postaja I: v klecalu“).Možda je zato i trebala nastati ova nesvakidašnja tužaljka, ova osebujna jadikovka koja propituje, polemizira, rezignira, ironizira:

(…)“a nemrem više gledeti ni tu nepravdu sake fele/kak ti moreš/ kak ti moreš kej te to bog moj bog ne tišći/ naj mi reči da bu to mene i se te bokce kej ne znaju ni/ kud ni kam bi od svoje muke otpelalo gore k tebe/ ja ti ne verujem v raj/ (da je po pravde mi smo si svoj raj si več zaslužili)“ („postaja I: v klecalu“).Božičina moslavačka kajkavština silno pogađa srž stvari, nekako je zavičajno opuštena i bliska:

„imam za još pol rubenine meru zeti/ mrtvački pokrov za kristušov grob za tvoj grob/ prede neg nazaj v nebo otideš/ mi bumo pak tu ostali i v velki četrtek i v velki petek/ i v velku subotu/ nam je saki tjeden velki/ postaja do postaje/ a vuzem nikak dojti“(„ postaja IV: a vuzem nikak dojti“).

Kada niže svoje sarkastične lamentacije, svoja naricanja bez vike i buke, i na književnom hrvatskom, te tu i tamo na slangu, i onda je Božica Brkan globalistički ( i ljudski!) svoja na svome:

(…) bog da je i to dobila poslije onoga stečaja u šnajderaju/ na određeno vrijeme ali ipak posao/ a ovi su mi staru fakat izbezumili/ ne diraj državu/ ne diraj vlast/ ne diraj crkvu/ ne diraj partiju/ nikoga ne diraj“(„postaja II: sin always online guy privremeno community menager katkad i haker“).

Ali, možda ipak nije sve tako črno, jer je za ovaj rukopis autorica Božica Brkan dobila, doduše drugu, ali ipak nagradu Pasionske baštine, 27. ožujka 2013.

                                                       Ljerka Car Matutinović

 

Davor Šalat: Glas tranzicijskih gubitnika

Naslovnica REPUBLIKAMjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, broj 2, veljača 2015./ Kritika, str. od 76. do  78.

 

Kritika

Cjelovit tekst kritike Davora Šalata “Glas tranzicijskih gubitnika” objavljen u časopisu “Republika” u dijelovima je pročitan na predstavljanju knjige Božice Brkan “Obrubljivanje  Veronikina rupca ili Muka 2013.” na Tribini DHK u Društvu hrvatskih književnika 21. siječnja 2015. prenosimo u rubrici Recenzije.

“Kajkavska čitanka Božice Brkan” pomoćno nastavno sredstvo u srednjim školama

kajkavska_citankaOdlukom Agencije za odgoj i obrazovanje od 20. veljače 2015. godine odobrena je uporaba pomoćnog nastavnog sredstva u srednjim školama: “Kajkavska čitanka Božice Brkan”, autorski zbornik književnih tekstova (s rječnikom s više od 6000 riječi), nakladnik Acumen d.o.o., autor Božica Brkan, nastavni predmet i program na koji se odnosi: Hrvatski jezik, vrsta škole i razred na koji se odnosi: srednje škole, svi raredi, uz obrazloženje: “...Tematsko-motivskom raznolikošću, te jezično-stilskom razinom tekstova u čitanci, posebice leksikom, pomoćno nastavno sredstvo primjereno je i prihvatljivo za uporabu u srednjim školama.”

Na koncertu Ususret 50. Krapini: i pjesme Božice Brkan

IMG_9377.JPGBB&Milka&Djuro+
U prvom planu: Božica Brkan, Milka Bunjevac i Đuro Vidmarović (Snimio Miljenko Brezak/Acumen)

U Klubu Zagoraca u središtu Zagrebu, u Palmotićevoj, u petak 20. veljače 2015. održan je koncert “Ususret 50. Krapini”. Uz pjevane evergrine dramska umjetnica Biserka Ipša čitala je kajkavske stihove Božice Brkan i Branke Jagić  s recitala koji se također tradicionalno također održava u Tjednu kajkavske kulture (odabir Radovan Novina). Izvedene su tri pjesme B. Brkan: da je koje če fota napravil, špilhoze na tufne i postaja XV: molitva matere kristušove.

 

postaja XV: molitva matere kristušove

 

majka boža mater kristušova

ti si ženska i znaš kak to je nam ženskam

če ti nemreš baš niš napraviti dej se ze svojem sinom božim

lepo pospominaj

morti te poslune

znam da ni moj mene neče poslunuti morti ni tebe tvoj

al pogleč kak idemo kam idemo kam bumo za jeno zišli

kej jezuš kristuš se mučimo

kalvarija je to krvava

da more kak sneti to raspetje z nas

poprosi ga

 

20130123 – 201320128

(Pjesma je iz zbirke “Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013.” (Mala knjižnica DHK-a, 2014.)

B.Ipša
Biserka Ipša (Snimila Božica Brkan/Acumen)

Od glazbenih su pjesme Zagorske steze (i Bedekovčan – I. Bedekovčan), Da sem ti lasima zvezala roke (R. Bosner – D. Britvić), Pri “Veseloj Zagorki” (M. Tomašević – K Tomašević), Još vanjkuši nate dišiju (A. Dedić – A Koprek), Stiha povedaj mi mati (Đ. Jusić – N. Zuban), Tancaj, tancaj (V. Čaklec – V. Glovacki), Dugo me ni bilo (A. Dedić – D. Britvić), Suza za zagorske brege (Z. Špišić – A. Bešenić), Popevka za ljubav, a suza za kraj (V. Čaklec – V. Čaklec i M. Doležal), Šala bila, šala bu (I. Stamać, D. Bahun) i Popevke sem slagal (V. Paljetak – D. Domjanić) izvodili Danijela Pintarić i Višnja Korbar te klarinetist Branko Ovčarić uz pratnju glazbenog sastava Darko Berović (klavir), Tomislav Presečki (gitara), Pere Ištvanić (bas) i Karlo Kukovačec (bubnjevi). Vodio je Željko Slunjski. Vrlo ugodna večer.

IMG_6917
Branko Ovčarić i Danijela Pintarić (Snimio Miljenko Brezak/Acumen)

 

Davor Šalat o knjizi Božice Brkan “obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013.”

Naslovnica REPUBLIKAPrenosimo: REPUBLIKA, broj 2, veljača 2015./ str. 76-78Kritika

 

Davor Šalat: Glas tranzicijskih gubitnika                                                                    

Božica Brkan: obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.

Božica Brkan napisala je zanimljivu knjigu pod naslovom obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., za čiji je rukopis dobila drugu nagradu na manifestaciji Pasionska baština za književno djelo na pasionske teme. U toj knjizi, vrlo slobodno parafrazirajući književno-meditativnu formu križnoga puta, piše o vrlo teškoj i tužnoj sudbini u prvome redu žena koje se postale žrtva hrvatske tranzicije. Riječ je, kako autorica i kaže u posveti knjige, o „naraštajima rođenim pedesetih godina dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma“, odnosno „hrvatskim tekstilcima“ u mnogim propalim tekstilnim tvrtkama i tvornicama. Knjiga se sastoji od osamnaest postaja, dakle, više nego u standardnim križnim putevima, što zapravo sugerira produljivanje ljudske muke u beskraj, bez ikakve perspektive za neko razrješenje, kao što se to u križnome putu ipak događa.

Temeljni karakter tih poetskih tekstova s naglašenim narativnim obilježjima jest izlaganje u prvome licu, odnosno, prema Gearardu Genetteu, homodijegetska pozicija u kojoj sam pripovjedač aktivno sudjeluje u događajima o kojima pripovijeda. Uistinu, sve se tu oblikuje po mjeri iskaznog subjekta, a iako je glavni lik otpuštena sredovječna tekstilna radnica, u više se tekstova u ulozi naratora pojavljuju ljudi koji je okružuju i koji njezinu sudbinu iznose iz svojih perspektiva. Time, uz poetski i pripovijedni, knjiga stječe i dramski karakter, posebice u suprotnostima pa i znatnijim srazovima različitih perspektiva, odnosno uloga u drami propadanja jedne žene kao sinegdohe svih gubitnika tranzicije. Knjiga zadobiva posebni intenzitet u izvrsnoj jezično-stilskoj karakterizaciji likova koji se u prvome redu legitimiraju samim svojim govorom, upravo sebi svojstvenom idolektu u kojemu se, dakako, prepoznaju i čitave društvene skupine. Ovdje se tako radi o sup(r)otstavljanju autorici rodnog kekavskog dijalekta u Moslavini, zagrebačkog, još uvijek kajkavski stiliziranog slenga, mladenačkog govora prepunog anglizama iz računalnog cyberspacea, štokavskog kolokvijalnog govora nižih socijalnih razina, bešćutnog izjavnog izričaja novopečenog tajkuna te natukničarskog, reduciranog stila planera modne tekstilne industrije.

Tako drama postojanja, svih njegovih muka i nepravdi, svih silnih socijalnih razlika, postaje i drama jezika, bolje rečeno raznih jezika koji se mimoilaze u generacijskim i statusnim jazovima. Bahtinovska je to heteroglosija, odnosno višeglasje, polifoničnost, u kojemu se u jezik i književnost utiskuje babilonska rascijepljenost i ranjenost svijeta. Tako su likovi ovog parafraziranog križnog puta prvenstveno zaodjeveni u tkaninu jezika i putem njega nam se objavljuju, ali su to i ljudi koje oblikuje tegobna stvarnost, a književnost proniče u njihovu tipologiju kao signale po kojima ih svi prepoznajemo.

Božica Brkan na početku knjige ide in medias res, kako bi se današnjim medijskim jezikom reklo – „u glavu“, pa se glavna junakinja zatječe na karakterističnom mjestu. Naime, nakon što je njezina tekstilna firma prestala postojati, a zemljište je kupio neki obnoć obogaćeni podobnik, njoj preostaje jedino raditi „na crno“ i fizičkim poslovima, a znatno narušena zdravlja, zaraditi tek toliko novca da preživi ona i njezina obitelj. Posve pritisnuta životnom mukom, ona u crkvi, u kojoj uzima mjeru za šivanje, razgovara s Bogom, u kojeg se razočarala pa više i nije sigurna da uopće postoji. On, ipak po njoj prisutan u tekstu, biva jedini kojemu može podastrijeti široke i vrlo konkretne lamentacije o svojoj očajnoj situaciji. Nju pak, s neskrivenim, ali ipak i pomirljivim prijekorom, suprotstavlja Božjoj ptičjoj perspektivi iz koje je, kako se kaže u pjesmi, „lefko odozgor gledeti“.

Tako se odmah uspostavlja svojevrsna žablja perspektiva iz koje se gleda sav život, perspektiva žene koja utjelovljuje starodrevnu tradiciju kajkavskoga fatalizma, ali i dubinskoga prosvjeda pa i unutarnjega puntarstva, protiv postojećeg društvenog, čak i kozmološkog ustrojstva svijeta kojemu su konstitutivne ogromne nepravde i, heideggerovski rečeno, bitak prema smrti. Spomenuta je žena i svojevrsna potka, jedino koliko-toliko čvrsto tlo vlastite obitelji u kojoj je muž, uslijed sudjelovanja u ratu, teško fizički i psihički bolestan, izrazito konfliktan, jedan joj je sin poginuo, a drugo dvoje djece još je uvelike nesamostalno i dezorijentirano. Upravo ta žena kao sinegdoha društva i arhetip ženske i majčinske brige za opstanak života kao takvog, središnja je točka oko koje se vrti cijela knjiga, a zanimljivo je kako duboka etika njezine egzistencijalne borbe može u tuđim očima izgledati sasvim drugačije.

Baš u odmacima od njezine perspektive leži napetost cijele knjige pa svaki novi lik zapravo pokazuje koliko zbog svojih različitih situacija i očišta ljudi imaju malo ili nimalo razumijevanja jedni za druge. Tako već kći bivše tekstilne radnice govori drugačije od svoje majke, za razliku od njezine kekavice, ona je u zagrebačkom slengu tek natrunjenom kajkavskim, a mamin žal za tvornicom tekstila vidi kao „patetični socrealizam“ pa je već, govoreći o majci, „umorna od spike o njoj a i s njome“. Bivša pak kolegica glavne junakinje, koja je odrasla u selu kraj njezina, također u stilu govora otkriva svoj odmak od bivše tekstilne radnice, ali i vlastiti životni razvoj od kekavice do čistog štokavskog kao društveno poželjnog idioma, u čemu se ogleda i njezino znatno napredovanje u obrazovnom i društvenom položaju. Osobito je pak odmaknut od glavne junakinje, ali i od položaja svih ostalih tekstilnih radnica, novopečeni tajkun koji je ispod cijene kupio zgradu bivše tvornice i u njoj napravio hotel. Njegov je govor štokavski s nešto turcizama, služben, ali i iznimno arogantan, a kulminira u proverbijalnoj frazi „milosti ne tražim niti bih vam je dao“.

Vidljivo je, dakle, da je u spomenutim likovima Božica Brkan ocrtala cijeli jedan spektar društvenih slojeva, međusobno suprotstavljenih po generacijskoj pripadnosti, socijalnom položaju, po opreci grada i sela te podrijetlu iz pojedinih krajeva. Autorica u svemu tome stavlja naglasak na čisto egzistencijalna pitanja, s posebnim fokusiranjem na sudbinu mnoštva niskokvalificiranih žena. Tako je najčešće riječ o razmatranju nižih društvenih slojeva, osobito onih koji su potpuno obespravljeni, dovedeni na rub opstanka divljim kapitalizmom i bešćutnim privatizacijama. Zato se u toj drami ubrzanog i radikalnog društvenog raslojavanja, autorica gotovo u potpunosti oslanja na razgovorni stil pisanja kojeg obilježuju neposrednost, osobnost, prirodnost, emotivnost, nezavršene rečenice, digresije, podštapalice te, u leksičkome smislu, kolokvijalizmi, vulgarizmi, žargonizmi.

Na kraju se knjiga obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. efektno zaokružuje završnim monologom glavne junakinje ili, možda prije, antijunakinje, u kojemu se katolička simbolika i ikonografija rana Božjih transponira na svakoga čovjeka, posebno na one životno najugroženije. Tako se osamnaesta postaja ovog osebujnog križnog puta završava tekstom pod naslovom pet ran. U njemu bivša tekstilna radnica do kraja iznosi svoju životnu filozofiju, svoju tužaljku koja neprestance oscilira između fatalizma, razgovora s Bogom i prigovaranja zašto On ništa ne poduzima kako bi pomogao čovjeku u njegovoj neizdrživoj situaciji. Ona zato kaže da njezin govor „ne ti to pesma ne ti to molitva/ ne ti to spoved (ne znam več kej je greh i kej bi to/ mogla spovedati/ samo muku i muku)/ samo sam si tak naj zameriti prisela v klecalo/ noge otpočinuti/ da ti povem kak bum to lepo zešila kak se spada“. „Pet ran“ iz naslova demetaforiziraju se, desimboliziraju, pa čak i desakraliziraju, i postaju doslovnih pet rana koje muž bivše tekstilne radnice nosi iz Domovinskog rata, a on sam više ne vjeruje u Boga jer mu nije pomogao kad su ga mučili u ratu i zarobljeništvu. Takve prigovore, zadržavajući ipak svijest o Božjem postojanju, ponavlja i sama glavna junakinja. Ona se, kao i na početku knjige, tuži da Bog samo gleda odozgor pa ga poziva da siđe među ljude na njihovu križnu putu i da, ako im već ne pomogne, barem bude blizak njihovoj muci i da sluša i razumije njihova jadanja. Ponavlja i starodrevni motiv kajkavske poezije – „na raspelu bokca čoveka raspetoga“, no u njemu ne vidi toliko božansku i spasenjsku stranu, nego čisto ljudsku u beskonačnom fatalističkom trpljenju.

Kako Božica Brkan u svojoj knjizi obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. pretpostavlja i žanrovske karakteristike križnoga puta, koji u sebi ima i poetskih i pripovijednih i dramskih elemenata, tako se i ta knjiga ne može žanrovski svrstati samo u poeziju. Prejak je, naime, narativni tijek životnih sudbina, ali i dramska napetost između likova. No, postoji i određena sličnost takvih tekstova naglašeno narativnoj poeziji kojoj je predmetno-tematski obzor neposredna svakodnevica, a izražajni modus posvemašnja kolokvijalizacija poetskog govora. Očito je da je u suočavanju s brutalnom zbiljom i poezija u nekim svojim oblicima morala postati izravnija. Pjesničku je eskpresivnost tako potražila ne u autonomnom i od zbilje odvraćenom izrazu, već u jeziku ulice i stvarnoga života, u glasu ljudi s margine i njihovom progovaranju istine o bolesnoj i nepravednoj društvenoj situaciji. U takvoj vrsti pjesničkog izričaja koji više računa na autentičnost i istinitost, nego na ljepotu, i koji je na kraju krajeva potresna ispovijed današnjih ljudi i njihovih mučnih sudbina, Božica Brkan je ispisala uistinu dojmljivu knjigu promišljene i cjelovite kompozicije, zanimljivih literarnih postupaka i snažnog poetskog i ljudskog svjedočanstva.

                     

 

Prijevodi književnih radova Božice Brkan objavljeni u časopisu MOST/ The Bridge

TheBridge

U časopisu za međunarodne književne veze Društva hrvatskih književnika/ Croatia Journal od International Literary relations “Most”, “The Bridge” (glavni urednik Davor Šalat i urednik Strahimir Primorac), u broju 3-4/2014., str. 145. -147. u prijevodu Ane Janković Čikos objavljeni su na engleskome jeziku prijevodi književnih radova Božice Brkan s biografijom – kratka priča Ljubavna arka (Love Ark) te odabrane pjesme: Dječak i javor (A Boy and a Maple Tree), Mrtvo drvo (Dead Tree), Oblutak (Pebble), Mogla bih otići (I could leave), Izgubljena (Lost), Posveta (Inscription).

Love Ark

That you left me, it is certain as of last night. Without a shadow of a doubt.

I too have finally seen you with her. After everyone else has. I’m still alive this morning and I guess I survived then too. I’m surprised at myself. If only you’d told me. I wouldn’t have come. I thought that you were mad with me. That I again said something too much. Oh, yes, I too have virtues, but apparently she has more than I. With fewer words. With less effort. What was I supposed to do then? I just switched off all telephones.

I wish I could cry. I couldn’t even fall asleep. I drank the first thing that came to hand. Almost an entire bottle. It was liqueurishly pastel, herby and sweet, with a final bitter finish. It lulled me to sleep. I was swaying in the dream like at the sea. Like at some vast waters. I was sailing on a sailboat as on our last week’s two-week blissful cruise. In the pose from the Titanic, but aboard Noah’s Ark. I know it was an ark because I saw Noah. Methuselah with a beard that has never been shorn as in our religious education catechism booklet. He asked me where you were, and I didn’t know what to say to him. You weren’t there. I cried in the dream and he consoled me.

I have no idea how he ever received me aboard his dreamlike vessel immersed in misty clouds and waters, in the rainy horizon, because there were mates everywhere: a mare and a stallion, a cow and a bull, a cat and a tomcat, a dog and a bitch, a hen and a rooster, a duck and a drake, a sow and a boar. And a couple of wild boars, and a stag and a doe, and a couple of deer. A male and a female stork. Pheasants, lions, tigers, elephants, bears both brown and polar… There were a few hermaphrodites too. Some of the animals were pregnant. There were both herbivores and carnivores, but there was no grappling whatsoever. There was neither any neck wringing nor any devouring. Out of fear of one another, out of fear of God’s will or out of fear of big waters, they all waited in the boarding queue patiently, marshalling themselves in pairs economically and harmoniously starting at the bow and observing the draught under the persistent rain.

Only I had no mate. Only I could not think of a way to transmit my seed, my genes and my love from this torrent.

Translated by Ana Janković Čikos