Na koncertu Ususret 50. Krapini: i pjesme Božice Brkan

IMG_9377.JPGBB&Milka&Djuro+
U prvom planu: Božica Brkan, Milka Bunjevac i Đuro Vidmarović (Snimio Miljenko Brezak/Acumen)

U Klubu Zagoraca u središtu Zagrebu, u Palmotićevoj, u petak 20. veljače 2015. održan je koncert “Ususret 50. Krapini”. Uz pjevane evergrine dramska umjetnica Biserka Ipša čitala je kajkavske stihove Božice Brkan i Branke Jagić  s recitala koji se također tradicionalno također održava u Tjednu kajkavske kulture (odabir Radovan Novina). Izvedene su tri pjesme B. Brkan: da je koje če fota napravil, špilhoze na tufne i postaja XV: molitva matere kristušove.

 

postaja XV: molitva matere kristušove

 

majka boža mater kristušova

ti si ženska i znaš kak to je nam ženskam

če ti nemreš baš niš napraviti dej se ze svojem sinom božim

lepo pospominaj

morti te poslune

znam da ni moj mene neče poslunuti morti ni tebe tvoj

al pogleč kak idemo kam idemo kam bumo za jeno zišli

kej jezuš kristuš se mučimo

kalvarija je to krvava

da more kak sneti to raspetje z nas

poprosi ga

 

20130123 – 201320128

(Pjesma je iz zbirke “Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013.” (Mala knjižnica DHK-a, 2014.)

B.Ipša
Biserka Ipša (Snimila Božica Brkan/Acumen)

Od glazbenih su pjesme Zagorske steze (i Bedekovčan – I. Bedekovčan), Da sem ti lasima zvezala roke (R. Bosner – D. Britvić), Pri “Veseloj Zagorki” (M. Tomašević – K Tomašević), Još vanjkuši nate dišiju (A. Dedić – A Koprek), Stiha povedaj mi mati (Đ. Jusić – N. Zuban), Tancaj, tancaj (V. Čaklec – V. Glovacki), Dugo me ni bilo (A. Dedić – D. Britvić), Suza za zagorske brege (Z. Špišić – A. Bešenić), Popevka za ljubav, a suza za kraj (V. Čaklec – V. Čaklec i M. Doležal), Šala bila, šala bu (I. Stamać, D. Bahun) i Popevke sem slagal (V. Paljetak – D. Domjanić) izvodili Danijela Pintarić i Višnja Korbar te klarinetist Branko Ovčarić uz pratnju glazbenog sastava Darko Berović (klavir), Tomislav Presečki (gitara), Pere Ištvanić (bas) i Karlo Kukovačec (bubnjevi). Vodio je Željko Slunjski. Vrlo ugodna večer.

IMG_6917
Branko Ovčarić i Danijela Pintarić (Snimio Miljenko Brezak/Acumen)

 

Davor Šalat o knjizi Božice Brkan “obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013.”

Naslovnica REPUBLIKAPrenosimo: REPUBLIKA, broj 2, veljača 2015./ str. 76-78Kritika

 

Davor Šalat: Glas tranzicijskih gubitnika                                                                    

Božica Brkan: obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.

Božica Brkan napisala je zanimljivu knjigu pod naslovom obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., za čiji je rukopis dobila drugu nagradu na manifestaciji Pasionska baština za književno djelo na pasionske teme. U toj knjizi, vrlo slobodno parafrazirajući književno-meditativnu formu križnoga puta, piše o vrlo teškoj i tužnoj sudbini u prvome redu žena koje se postale žrtva hrvatske tranzicije. Riječ je, kako autorica i kaže u posveti knjige, o „naraštajima rođenim pedesetih godina dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma“, odnosno „hrvatskim tekstilcima“ u mnogim propalim tekstilnim tvrtkama i tvornicama. Knjiga se sastoji od osamnaest postaja, dakle, više nego u standardnim križnim putevima, što zapravo sugerira produljivanje ljudske muke u beskraj, bez ikakve perspektive za neko razrješenje, kao što se to u križnome putu ipak događa.

Temeljni karakter tih poetskih tekstova s naglašenim narativnim obilježjima jest izlaganje u prvome licu, odnosno, prema Gearardu Genetteu, homodijegetska pozicija u kojoj sam pripovjedač aktivno sudjeluje u događajima o kojima pripovijeda. Uistinu, sve se tu oblikuje po mjeri iskaznog subjekta, a iako je glavni lik otpuštena sredovječna tekstilna radnica, u više se tekstova u ulozi naratora pojavljuju ljudi koji je okružuju i koji njezinu sudbinu iznose iz svojih perspektiva. Time, uz poetski i pripovijedni, knjiga stječe i dramski karakter, posebice u suprotnostima pa i znatnijim srazovima različitih perspektiva, odnosno uloga u drami propadanja jedne žene kao sinegdohe svih gubitnika tranzicije. Knjiga zadobiva posebni intenzitet u izvrsnoj jezično-stilskoj karakterizaciji likova koji se u prvome redu legitimiraju samim svojim govorom, upravo sebi svojstvenom idolektu u kojemu se, dakako, prepoznaju i čitave društvene skupine. Ovdje se tako radi o sup(r)otstavljanju autorici rodnog kekavskog dijalekta u Moslavini, zagrebačkog, još uvijek kajkavski stiliziranog slenga, mladenačkog govora prepunog anglizama iz računalnog cyberspacea, štokavskog kolokvijalnog govora nižih socijalnih razina, bešćutnog izjavnog izričaja novopečenog tajkuna te natukničarskog, reduciranog stila planera modne tekstilne industrije.

Tako drama postojanja, svih njegovih muka i nepravdi, svih silnih socijalnih razlika, postaje i drama jezika, bolje rečeno raznih jezika koji se mimoilaze u generacijskim i statusnim jazovima. Bahtinovska je to heteroglosija, odnosno višeglasje, polifoničnost, u kojemu se u jezik i književnost utiskuje babilonska rascijepljenost i ranjenost svijeta. Tako su likovi ovog parafraziranog križnog puta prvenstveno zaodjeveni u tkaninu jezika i putem njega nam se objavljuju, ali su to i ljudi koje oblikuje tegobna stvarnost, a književnost proniče u njihovu tipologiju kao signale po kojima ih svi prepoznajemo.

Božica Brkan na početku knjige ide in medias res, kako bi se današnjim medijskim jezikom reklo – „u glavu“, pa se glavna junakinja zatječe na karakterističnom mjestu. Naime, nakon što je njezina tekstilna firma prestala postojati, a zemljište je kupio neki obnoć obogaćeni podobnik, njoj preostaje jedino raditi „na crno“ i fizičkim poslovima, a znatno narušena zdravlja, zaraditi tek toliko novca da preživi ona i njezina obitelj. Posve pritisnuta životnom mukom, ona u crkvi, u kojoj uzima mjeru za šivanje, razgovara s Bogom, u kojeg se razočarala pa više i nije sigurna da uopće postoji. On, ipak po njoj prisutan u tekstu, biva jedini kojemu može podastrijeti široke i vrlo konkretne lamentacije o svojoj očajnoj situaciji. Nju pak, s neskrivenim, ali ipak i pomirljivim prijekorom, suprotstavlja Božjoj ptičjoj perspektivi iz koje je, kako se kaže u pjesmi, „lefko odozgor gledeti“.

Tako se odmah uspostavlja svojevrsna žablja perspektiva iz koje se gleda sav život, perspektiva žene koja utjelovljuje starodrevnu tradiciju kajkavskoga fatalizma, ali i dubinskoga prosvjeda pa i unutarnjega puntarstva, protiv postojećeg društvenog, čak i kozmološkog ustrojstva svijeta kojemu su konstitutivne ogromne nepravde i, heideggerovski rečeno, bitak prema smrti. Spomenuta je žena i svojevrsna potka, jedino koliko-toliko čvrsto tlo vlastite obitelji u kojoj je muž, uslijed sudjelovanja u ratu, teško fizički i psihički bolestan, izrazito konfliktan, jedan joj je sin poginuo, a drugo dvoje djece još je uvelike nesamostalno i dezorijentirano. Upravo ta žena kao sinegdoha društva i arhetip ženske i majčinske brige za opstanak života kao takvog, središnja je točka oko koje se vrti cijela knjiga, a zanimljivo je kako duboka etika njezine egzistencijalne borbe može u tuđim očima izgledati sasvim drugačije.

Baš u odmacima od njezine perspektive leži napetost cijele knjige pa svaki novi lik zapravo pokazuje koliko zbog svojih različitih situacija i očišta ljudi imaju malo ili nimalo razumijevanja jedni za druge. Tako već kći bivše tekstilne radnice govori drugačije od svoje majke, za razliku od njezine kekavice, ona je u zagrebačkom slengu tek natrunjenom kajkavskim, a mamin žal za tvornicom tekstila vidi kao „patetični socrealizam“ pa je već, govoreći o majci, „umorna od spike o njoj a i s njome“. Bivša pak kolegica glavne junakinje, koja je odrasla u selu kraj njezina, također u stilu govora otkriva svoj odmak od bivše tekstilne radnice, ali i vlastiti životni razvoj od kekavice do čistog štokavskog kao društveno poželjnog idioma, u čemu se ogleda i njezino znatno napredovanje u obrazovnom i društvenom položaju. Osobito je pak odmaknut od glavne junakinje, ali i od položaja svih ostalih tekstilnih radnica, novopečeni tajkun koji je ispod cijene kupio zgradu bivše tvornice i u njoj napravio hotel. Njegov je govor štokavski s nešto turcizama, služben, ali i iznimno arogantan, a kulminira u proverbijalnoj frazi „milosti ne tražim niti bih vam je dao“.

Vidljivo je, dakle, da je u spomenutim likovima Božica Brkan ocrtala cijeli jedan spektar društvenih slojeva, međusobno suprotstavljenih po generacijskoj pripadnosti, socijalnom položaju, po opreci grada i sela te podrijetlu iz pojedinih krajeva. Autorica u svemu tome stavlja naglasak na čisto egzistencijalna pitanja, s posebnim fokusiranjem na sudbinu mnoštva niskokvalificiranih žena. Tako je najčešće riječ o razmatranju nižih društvenih slojeva, osobito onih koji su potpuno obespravljeni, dovedeni na rub opstanka divljim kapitalizmom i bešćutnim privatizacijama. Zato se u toj drami ubrzanog i radikalnog društvenog raslojavanja, autorica gotovo u potpunosti oslanja na razgovorni stil pisanja kojeg obilježuju neposrednost, osobnost, prirodnost, emotivnost, nezavršene rečenice, digresije, podštapalice te, u leksičkome smislu, kolokvijalizmi, vulgarizmi, žargonizmi.

Na kraju se knjiga obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. efektno zaokružuje završnim monologom glavne junakinje ili, možda prije, antijunakinje, u kojemu se katolička simbolika i ikonografija rana Božjih transponira na svakoga čovjeka, posebno na one životno najugroženije. Tako se osamnaesta postaja ovog osebujnog križnog puta završava tekstom pod naslovom pet ran. U njemu bivša tekstilna radnica do kraja iznosi svoju životnu filozofiju, svoju tužaljku koja neprestance oscilira između fatalizma, razgovora s Bogom i prigovaranja zašto On ništa ne poduzima kako bi pomogao čovjeku u njegovoj neizdrživoj situaciji. Ona zato kaže da njezin govor „ne ti to pesma ne ti to molitva/ ne ti to spoved (ne znam več kej je greh i kej bi to/ mogla spovedati/ samo muku i muku)/ samo sam si tak naj zameriti prisela v klecalo/ noge otpočinuti/ da ti povem kak bum to lepo zešila kak se spada“. „Pet ran“ iz naslova demetaforiziraju se, desimboliziraju, pa čak i desakraliziraju, i postaju doslovnih pet rana koje muž bivše tekstilne radnice nosi iz Domovinskog rata, a on sam više ne vjeruje u Boga jer mu nije pomogao kad su ga mučili u ratu i zarobljeništvu. Takve prigovore, zadržavajući ipak svijest o Božjem postojanju, ponavlja i sama glavna junakinja. Ona se, kao i na početku knjige, tuži da Bog samo gleda odozgor pa ga poziva da siđe među ljude na njihovu križnu putu i da, ako im već ne pomogne, barem bude blizak njihovoj muci i da sluša i razumije njihova jadanja. Ponavlja i starodrevni motiv kajkavske poezije – „na raspelu bokca čoveka raspetoga“, no u njemu ne vidi toliko božansku i spasenjsku stranu, nego čisto ljudsku u beskonačnom fatalističkom trpljenju.

Kako Božica Brkan u svojoj knjizi obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. pretpostavlja i žanrovske karakteristike križnoga puta, koji u sebi ima i poetskih i pripovijednih i dramskih elemenata, tako se i ta knjiga ne može žanrovski svrstati samo u poeziju. Prejak je, naime, narativni tijek životnih sudbina, ali i dramska napetost između likova. No, postoji i određena sličnost takvih tekstova naglašeno narativnoj poeziji kojoj je predmetno-tematski obzor neposredna svakodnevica, a izražajni modus posvemašnja kolokvijalizacija poetskog govora. Očito je da je u suočavanju s brutalnom zbiljom i poezija u nekim svojim oblicima morala postati izravnija. Pjesničku je eskpresivnost tako potražila ne u autonomnom i od zbilje odvraćenom izrazu, već u jeziku ulice i stvarnoga života, u glasu ljudi s margine i njihovom progovaranju istine o bolesnoj i nepravednoj društvenoj situaciji. U takvoj vrsti pjesničkog izričaja koji više računa na autentičnost i istinitost, nego na ljepotu, i koji je na kraju krajeva potresna ispovijed današnjih ljudi i njihovih mučnih sudbina, Božica Brkan je ispisala uistinu dojmljivu knjigu promišljene i cjelovite kompozicije, zanimljivih literarnih postupaka i snažnog poetskog i ljudskog svjedočanstva.

                     

 

Prijevodi književnih radova Božice Brkan objavljeni u časopisu MOST/ The Bridge

TheBridge

U časopisu za međunarodne književne veze Društva hrvatskih književnika/ Croatia Journal od International Literary relations “Most”, “The Bridge” (glavni urednik Davor Šalat i urednik Strahimir Primorac), u broju 3-4/2014., str. 145. -147. u prijevodu Ane Janković Čikos objavljeni su na engleskome jeziku prijevodi književnih radova Božice Brkan s biografijom – kratka priča Ljubavna arka (Love Ark) te odabrane pjesme: Dječak i javor (A Boy and a Maple Tree), Mrtvo drvo (Dead Tree), Oblutak (Pebble), Mogla bih otići (I could leave), Izgubljena (Lost), Posveta (Inscription).

Love Ark

That you left me, it is certain as of last night. Without a shadow of a doubt.

I too have finally seen you with her. After everyone else has. I’m still alive this morning and I guess I survived then too. I’m surprised at myself. If only you’d told me. I wouldn’t have come. I thought that you were mad with me. That I again said something too much. Oh, yes, I too have virtues, but apparently she has more than I. With fewer words. With less effort. What was I supposed to do then? I just switched off all telephones.

I wish I could cry. I couldn’t even fall asleep. I drank the first thing that came to hand. Almost an entire bottle. It was liqueurishly pastel, herby and sweet, with a final bitter finish. It lulled me to sleep. I was swaying in the dream like at the sea. Like at some vast waters. I was sailing on a sailboat as on our last week’s two-week blissful cruise. In the pose from the Titanic, but aboard Noah’s Ark. I know it was an ark because I saw Noah. Methuselah with a beard that has never been shorn as in our religious education catechism booklet. He asked me where you were, and I didn’t know what to say to him. You weren’t there. I cried in the dream and he consoled me.

I have no idea how he ever received me aboard his dreamlike vessel immersed in misty clouds and waters, in the rainy horizon, because there were mates everywhere: a mare and a stallion, a cow and a bull, a cat and a tomcat, a dog and a bitch, a hen and a rooster, a duck and a drake, a sow and a boar. And a couple of wild boars, and a stag and a doe, and a couple of deer. A male and a female stork. Pheasants, lions, tigers, elephants, bears both brown and polar… There were a few hermaphrodites too. Some of the animals were pregnant. There were both herbivores and carnivores, but there was no grappling whatsoever. There was neither any neck wringing nor any devouring. Out of fear of one another, out of fear of God’s will or out of fear of big waters, they all waited in the boarding queue patiently, marshalling themselves in pairs economically and harmoniously starting at the bow and observing the draught under the persistent rain.

Only I had no mate. Only I could not think of a way to transmit my seed, my genes and my love from this torrent.

Translated by Ana Janković Čikos

“Blizu nebu” i “Ljubavna arka” Božice Brkan u zbornicima ljubavne poezije i ljubavnih priča

ZbornikSavremeneOba

 

U “Zborniku savremenih ljubavnih priča” objavljena je na str. 312.-313. “Ljubavna arka”, a u “Zborniku savremene ljubavne poezije” na str. 276. objavljena je pjesma Božice Brkan “Blizu nebu”. Urednici su oba zbornika Marina Đenadić i Stevan Krstec Starčinski, a izdavači su Kreativna radionica Balkan i IP Jovan, Beograd 2014.

Knjige, zasad predstavljene samo u Srbiji, izašle su u biblioteci Antologija, u prvoj je knjizi na 428. stranica 136 autora, a u drugoj na 404. stranica 229 pjesnika, uglavnom iz svih država nastalih na području nekadašnje Jugoslavije. Radovi su objavljeni na jezicima i pismima kojima se autori izvorno služe. Priče i pjesme prikupljene su na posebnom natječaju kreativne radionice Balkan.

blizu nebu 

nosi me na krkačima
podigni me na ramena
kako me je malenu nosio tata
zaboravimo oboje da sam
otežala
od godina i boli

nemoguće je znam znam
pali bismo oboje
i bez toga bismo bili smiješni

ali pusti me da
želim da kad tad
opet budem blizu
nebu
u svakom slučaju
držeći te oko vrata

20111007 – 20111215 – 20111219

Ljubavna arka

Da si me ostavio, od sinoć je izvjesno. Posve.

I ja sam te napokon vidjela s njom. Poslije svih. Još sam i jutros živa i valjda sam onda preživjela. Čudim se samoj sebi. Da si mi barem rekao. Ne bih dolazila. Mislila sam da se nešto ljutiš na mene. Da sam opet negdje nešto rekla to much. O, da, i ja imam vrlina, ali ona navodno svega toga ima više od mene. Uz manje riječi. Uz manje napora. Što sam onda mogla? Samo sam isključila sve telefone.

Da sam barem mogla plakati. Ni zaspati nisam mogla. Popila sam prvo što mi je došlo od ruku. Gotovo punu bocu. Bilo je likerski pastelno, travnato i slatko, s konačnim gorkim završetkom. Uspavalo me. U snu sam se ljuljala kao na moru. Kao na nekoj velikoj vodi. Plovila sam na jedrenjaku kao na našem prošloljetnom dvotjednom sretnom krstarenju. U pozi iz Titanika, ali na Noinoj lađi. Znam da je bila arka, jer sam vidjela Nou. Metuzalem s nikad striženom bradom kao u našem vjeronaučnom malom katekizmu. Pitao me je gdje si ti, a ja nisam znala što bih mu rekla. Nije te bilo. U snu sam plakala i on me je tješio.

Ne znam kako me je uopće primio na svoj snoviti brod uronjen u magličaste oblake i vodu, u kišni horizont, jer su posvuda svi bili u parovima: kobila i pastuh, krava i bik, mačak i mačka, pas i kuja, kokoš i pijevac, patka i patak, krmača i prasac. I par divljih svinja, pa jelen i košuta, srnjak i srna. Roda i kvakan. Fazani, lavovi, tigrovi, slonovi, medvjedi i mrki i bijeli… I nekoliko dvospolaca je bilo. Neke su životinje bile skotne. Bilo je i biljojeda i mesoždera, ali nitko se ni s kim nije pograbio. Nitko nikome nije skočio za vrat niti je tko koga htio proždrijeti. Iz straha jedni pred drugima, iz straha pred Božjom voljom ili iz straha od velike vode svi su strpljivo čekali u redu za ukrcaj i ekonomično se i skladno raspoređivali par do para počevši s pramcem i motreći na gaz pod upornim daždem.

Samo ja nisam imala svoga para. Samo se ja nisam mogla domisliti na koji način da iz ovoga povodnja prenesem svoje sjeme, svoj gen i svoju ljubav.

20140326 – 20140408 – 20140409

Izuzetno predstavljanje “Ledine” u Čazmi

10940474_10203277867858762_5051208361613895665_n

Božica Brkan napisala je na svojem fejsu:

Večeras, petak, 23. siječnja 2015. u Knjižnica Slavko Kolar u Čazmi izuzetno predstavljanje moje Ledine. Maja Matković govorila u kontekstu jezika (pogotovo jer je kajkavski književni jezik nedavno dobio internacionalni kod), a Đuro Vidmarović u kontekstu zavičaja (Moslavine) te nacionalne književnosti. Ravnateljica knjižnice Vinka Jelić-Balta uvijek nas sjajno ugosti, ali se ovoga puta jako potrudila da do posljednjega mjesta bude publike i to ponajviše – mlade. Gimnazijalci, mladi intelektualci, krasan radoznao svijet. Jako ponosna i na njih, a i na nas. Knjiga sa smislom, pogotovo jer su knjižnični primjerci Ledine već posuđeni.

10943763_10203277858858537_3784575724196950499_n

Slijeva nadesno: Maja Matković, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Vinka Jelić-Balta. Snimio Miljenko Brezak.

Božica Brkan i njezina “Ledina” 23. siječnja 2015. u Čazmi

Prenosimo najave na www: gradska-knjiznica-cazma.hr  i www.cazma.hr:

Gostovanje književnice Božice Brkan – predstavljanje knjige ”Ledina”

ledina

Gostovanje Božice Brkan u Knjižnici

U petak, 23. siječnja 2015. u 19:00 sati u Gradskoj knjižnici Slavko Kolar gostovat će književnica, novinarka, publicistkinja Božica Brkan, sa svojim novim romanom “Ledina”.

“Ledína” je literarna rekonstrukcija života obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja. Povijesno, žena u obiteljskoj zadruzi u moslavačkome dijelu Vojne krajine, na granici tadašnjih svjetova uz rijeku Česmu, intimno je mnogo šire od panonske nizinske priče – neizmjerna univerzalna tuga, prešućena i gurnuta u zaborav, posvemašnji damnatio memoriae.

Iz krhotina pristranih sjećanja, varavih i zamagljujućih obiteljskih legendi te rijetkih dokumenata oživljavaju ženska svjedočenja o upornosti i nemogućnosti odustajanja, gorčinama i strasti, ljubavi i mržnji, ponosu, patnji i osveti. Uz nisku suputnica poput slavne operne pjevačice Milke Trnine, vile ili Ciganice Rože, šeherezadski se smjenjuju autoričine pretkinje: Matija, koja krnju obitelj iz jednoga carstva dovodi u drugo kao u obećanu zemlju; Mara, koja zbog ljubomore i osvete postaje palikuća i bjegunica u Ameriku; Julči, koja se nosi s mužem bez nosa i sinom s grbom; Janča, koju udaju već u djetinjstvu i koja sinovom smrću ostaje sama na svijetu…

Ravnopravne antičkima i šekspirijanskima, i stvarne i romansirane, te su junakinje davale život ledíni i proračunato joj ga uskraćivale, odvažno su podizale hižu i predano je razgrađivale, pokušavale i zemlju i sebe održati plodnima dok su njihovi muškarci ratovali za ove i one careve i kraljeve. Da žive danas, zacijelo bi predvodile feminističke akcije prisvajajući si povijest i osvajajući budućnost. Ali njih više nema.

Smatrajući da su zaslužile da im dade riječ, autorica “Ledíne” kao njihov stvarni posljednji izdanak, kao hommage oživljava tu žensku priču svojih pretkinja i nastavlja je zavodeći čitatelja oporim i bajkovitim sadržajem i osebujnim, pitkim stilom.

Božica Brkan (Okešinec, Moslavina, 1955.), književnica, novinarka i urednica. Profesorica komparativne književnosti i poljskoga jezika i književnosti te diplomantica novinarstva trideset je godina radila kao profesionalna novinarka, urednica komentatorica i kolumnistica. Poezija i proza višekratno su joj nagrađivane i objavljivane u časopisima i antologijama. Objavila je knjige: zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.), izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja (1990.), roman Lift ili politička melodrama (1993.), zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom (2006.), knjige pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.) i To Toni – Molitva za tihu sućut (2011.), roman Rez / Leica – roman u 36 slika (2012.), Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012), zbirku kajkavskih pjesama pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.) nagrađenu Katarinom Patačić za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskome u 2012. godini, zbirku pjesama obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. (2014.) i roman Ledína (2014.). Pobjednica je natječaja za kratku priču – satiru Slavko Kolar, 2012. godine. sa pričom “Svojih tijela gospodar”.

Vinka Jelić-Balta, ravnateljica

Tribina Susreti u DHK

21. siječnja 2015.

Božica Brkan  poslije tribine napisala je na svojem fejsu:

Danas točno u podne: poezija u Društvo hrvatskih književnika. Predstavismo moju novu zbirku “Obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013.” i zbirku “Sitnice” Sanja Pilić. Što nam je zajedničko? Izdavač i biblioteka Mala knjižnica DHK i urednica Maja Gjerek Kušenić. koja je govorila o Sanjinoj knjizi, dok je izvatke krasnoga teksta o mojoj knjizi viroznoga Davora Šalata te pjesme odlično čitala dramska umjetnica Biserka Ipša. Sanjine pjesme čitala je Dunja Sepčić. Predstavljanje je u okviru Tribine Susreti u DHK nadahnuto vodila Lada Žigo. Iskreno, meni je to bio odličan provod.

Na fotki slijeva nadesno: Božica Brkan, Biserka Ipša, Maja Gjerek Kušenić, Snja Pilić, Dunja Sepčić i Lada Žigo / Snimio Miljenko Brezak

BB HND1 10947355_10203262391671867_1762977735958806702_n

BB HND2 1545950_10203262394831946_818010842339107624_nBB HND3 1509714_10203262401992125_5591808553134376438_n

Pozivnica: predstavljanje zbirke pjesama Božice Brkan “obrubljivanje veronikina rupca ili Muka 2013.” u DHK

Veronika, naslovnica1

Na tribini “Susreti u DHK” u srijedu 21. siječnja 2015. u 12 sati Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu iz svoje Male knjižnice DHK predstavlja dvije nove knjige: uz “Sitnice” Sanje Pilić i  zbirka pjesama Božice Brkan “obrubljivanje veronikina rupca ili vuka 2013.” (nagrađena na natječaju DHK i Pasionske baštine 2013. te objavljena 2014., ). Posvećena je, kao i “Ledina”, ženama, ali modernim šnajdericama, šveljama i drugim ljudskim sudbinama u pretvorbi i privatizaciji te recentnom kapitalizmu propalim našim tekstilnim (poput Kamenskog, Vesne itd.) i inim socijalističkim tvornicama. Da je piše danas, autorica bi vjerojatno pjevala o naftašima.

Tribina, pozivnica1 JPEG