Katarina Brkić: Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne

(Dovršeno u Kutini, 7. travnja 2016., a izgovoreno na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u okviru 4. Susreta Rijeka, šuma, nebo, u Piljenicama 9. travnja 2016.)

Bum se sat malo spomijnala z vami i z Božicum, ko s čečum polek plota, zausput, pa morti onda i jenu vuru, kak to več ide. Se ne bojte. Nebumo vuru. Nema ni ona ni ja a bormeš ni vi tuliko cajta. Otkat ne kopamo i ne hodimo z roglami po polu, imamo se menje čas.
Vam bu nekak leže sprečitati knigu potle, če se sat malo o ne podivanimo. A onem, koji su ju prečitali, se bu malo razbistrilo. Tak si ja mislim, a morti si i krivo mislim. Morti su nekoji od vas pametneši od mene, pa im bu otprve ležeše išlo. Sejeno. Samo da znate da se bute više žalostili nek veselili, da bute čuli reči i izreki za koje mislite da je prede neste čuli, pa je se malo i prisetite. I mam vam bu lepše, i bute si rekli, viš, i ja sem to znal.

IMG_3005Katarina govori
Autorica romana Ledina Božica Brkan, predstavljači Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Dragutin Pasarić

Idemo sat. A je bilo sega. Tak je bila najprede sama ledina, od vajkada. Zatabana, kak Božica veli, zabita trava, čistina, ni popašena. I pri nas na Repušnice je takva zemla isto ledina. Onda su na ovu stran Save došli ludi z Bosne, koji su na se stran bežali pret Turkima. I došli su tak zestrane do te ledine, de nebuju domačima zasmetali. Potle je na te ledine hiža napravlena, popraf prava, ze sem kej treba. I z kovačiju v koje je znal delati Matijin sin Ivan i kej mu je pomoglo da postane pravi muš, kakov je zapraf več i bil još ko dečko. Nekoji su takovi mam, nekoji nesu nikat. Takoga kej imate i doma. Pa je onda na te ledine i v te hiže živelo jeno za drugem skorom deset naraštajev ludi. Čudaj ludi i žen čez puno let, čez još više let nek kej se more popamtiti. I bab i dedov i materi i ocov, i cur i brače, i jetrvi i nevest i sneh. A bome su se oko te hiže na ledine motale i susede koje su kvara delale po tuđem hižam.

Dobro da je Božica na početku knige popisala se. Kat je ko bil, otkut je došel, ko je komu kej bil i kak su se zvali. To, kak je knigu složila, tomu se veli kompozicija. Pa onda, jeli povedala se po redu ili je se zmešala, kak je moderno i kak saki nemre. Tak zmešati da ne zmešano, samo če si znaš premisliti. Onda po knige čitaš i saki čas napret glediš, aha, to je te, a ono je one, i oni su si bili to i to, i bili su takovi i onakovi i sekakovi.

I baš je žen bilo tuliko da je se skorom se i nemre povatati. A baš sem štela i imela sem lepoga posla. Neka sem. Tak mi je leže. Bile su i lepe i malo grše, i vredne i leneše. I dobre, Bože dragi, kak samo dobre, i zločeste, kakve sekut ima. I one koje znaju i malo coprati ili se samo tak držiju, pa im se tu i tam potrefi koda su zbilam malo neke zmutile… a morti i jesu. Ko bi znal. I sami znate da je toga znalo bilo. Ste valda to čuli i vi. I najte se držati kak da neste poveruvali.
Kat z čitajnem i štunderajnem dojdete do kraja, morete dosti toga uvatiti. Tak je bar bilo z menum. Sem je nekak povatala. Te žene, oču reči. One su bile majstorice svoje fele. I baš sem se veselila. Znate kak se veselite kat nekej gledite ili prečitate, kak da ste i sami tam. Tak je i mene bilo koda je bum i ja sake dala kej je zaslužila. Uvatiš je pomalo čez knigu, nekoju za rubaču ili kiklu, jel za čisti ili zmazani fertun, lajbek, rukaf, a bome i za lasi če je bilo treba, i za zločesto zafrkneni nos, če sem mogla. Ili za spuščani nos, kat su bile nekomu krive, ili kat su se sramele onoga kej su napravile. A mogla sem se samo srditi najne, kej bi nim drugoga mogla. Tak f knige. Pa se su več i povmirale. Fkrale su čijega muža, morti i kej z vtra i z vrčaka spret hiže. O tomu neke znamo i mi v našemu selu. Bože dragi, kak su si sela slična, kej god ko rekel. Ili bi zele flance lepoga cvetja, more biti i koji celi grmek. Jenoga je jena takova, Božičina strina Jana jeli Janča, i na grob svojem posadila, ali ne kej bi bila lubomorna na to cvetje, valda ne, nek zato kej je je bilo lepo, a kakovoga ona sama ne imela kat je bila malo lena, a štela si je i popiti. I devera si na greh napelati dok je još bil dečko. Veli Božica f knige i da su takve zločesteše štele rodbine povedati, pogotovum ženam čiji su muži šarali prede nek kej bi se oženili pa i potle, kej je bilo još gorše, … su štele, kak velim, povedati kej je to bilo, kak da su dobre, pa to veliju, veli Božica, a zapraf su štele vraga napraviti i nove mlade snehe, koje i tak i tak ne bilo ni lepo ni dobro ni pri svekrve ni pri mužu, pa su nim štele još malo i zabiberiti. Tak se pri nas, a valda i v Jokešincu, veli. Zabiberiti. Da, štele su takove nekat i nekoga ni krivoga ni dužnoga, pošpotatati med rodbinum. Pa da vidiš svađe. Pa niti se divaniti. Ali veli Božica da su se nejni Brkani sejeno prespominali, kej se kod nas veli pregovorili, kat su se deca ot bratof počela skup igrati, kat su za igru dorasla. Su bežala jena k druge i tu ne niko mogel niš.
Jena je Mara, kej je pobegla v Ameriku, a bila je Božice prebaba, bi mi rekli prababa, zapalila susedovu štalu ot muževe šoce France. I gledela kak gori. Ne štela iti ni gasit. I štela je i da ju muž i negova Franca vidiju kak neče. I nek znaju da je to ona naredila, da je imela zake. Prečitajte, bute videli kej je tu sega bilo. Potle je i ona sama zgorela kat se je več vu Amerike zvala Mary, a kat je tvornica gorela de je delala. Ta je Mara znala kej je naredila i kej ju bu to koštalo: i kakovoga-takovoga doma i maloga sineka i muža kojega tak i tak baš ne imela, nek ga je delila z drugema, a ne da ga ne bila vredna. I lepa je bila. Tak lepa da ju je, kat je bežala zdoma prek pola, vila štela sobum zeti. I nagovoriti ju da se malo osveti nekomu ot Brkanove i da ko mora nekomu na prsa leže. Ne to Mara štela. Pobegla je v Ameriku i se ostavila. Pa nek je onda neko sudi! Pobegla je ot suda s paperima i sucom, al ne od luckoga suda i svojega suda znutra. Mogla je dale s tem živeti dok je je Bog dal, samo je ne dal dugo. Jeli je je dal na volu, je li je bila vola Negova, kak je završila. E, to bi i mi šteli znati kat nam se bu sudilo. To z vatrum v selu… ne to niš čudnoga. Ne retko bilo da bi f selima kej gorelo. A imelo je kej. Štale, štagli, kupi sena ili slame, pa i hiže. Joj kuliki strah. Je i moja štala f selu prede par let skoro zgorela kat je gorel desnoga suseda štagel. Zavatilo je jenu gredu na našemu krovu, a ogenj je tak jako pucketal da su naši v hiže čuli, kej je to!?, pa nemre niš goreti! Bome je gorelo. Ali susedovoga štagla ni vatrogasci nesu mogli spasiti. Potle se govorilo da je se to napravila jena cigareta pušena f štaglu. Jesu ludi bedasti da bi je trebalo stuči.
Došla sem malo pomalo čez knigu i do ciganke Rože. Koja je imela puno dece, i koja ne krala po selu, nek bi zela ko je bi kej dal. I koje je bilo žal kej se ne nafčila vuz druge ciganke z kave gatati, šlogati, veliju v Jokešincu, a morti i drugde. Ja toga nesem tak čula. I kak je najviše v selu volela dobru i milostivnu Jelu. Bi je bila mogla šlogati z kave kat su ju skup pile, pa bi je mogla, kak sama veli v jene priče, nekej lepo zmisliti. Sat znate, Ciganke se zmisliju kat gačeju. To ste si i mislili. Nek bi se Jela bar malo nečemu poveselila. Je to zavredela i toga je Roža znala. A tak ne. Rožine su dve najstareše curice prodane nekam daleko, kak je nekat i sama prodana z dvanajst let sim. I mi se je smilila do suz kat je vu svoje priče, kak jej je Božica složila, mislila na te svoje udane čeri koje su valda i decu već imele, a da ona ne znala o nima skoro niš. Kat bi si pomislila najne dok je čez sela nosila na ruka svoju najmlajšu, Lubicu, i koju sigurno nebi samo tak nekomu pogurnula, kak je nezin muž one prve dve sirote, samo si je rekla sama sebe, curice moje lepe. I osečaš kak radi ne trpi. E, nate sem se nejne curice lepe malo plakala. Ne to mene teško. I ja imam žensko dete, a i nuku i štela bi nim se najbolše. A kej se plakajna tiče, ste več vidli. Malo malo, pa se zaradi nečega … ma to ja samo malo suzu pustim. Znutra, kej bi rekla Božica za svoju mamu, kat se je udala. I kat ju je na svadbe se jako splašilo kej je ko mlada morala se narediti kak se po običajima spada. A muža si baš ne ni poznala. Tak je to bilo onda curam. Udaju te za koga stigneju, ko je v ratu ostal žif. Još je bila sreča če je bil kej za videti i če je imel kej zemle. Bilo je sekakvi falični dečkof kej je je rat poništil (tak je rekla moja babica – poništil), ili prestareli dečkof, ili dovcof. Potle ratof se nema kej zebirati. Tak da je Jela još i dobro prešla, kak se ovak zestrane čini. Samo kej je bila premlada i još slabička. Lako je nam dok čitamo, reči. Če je i znala da je nebu gorše nek je je i doma bilo, sejeno se je po noči plakala znutra. Da niko ne vidi ni ne čuje. Mene ju je celo vreme bilo žal. I dok sem čitala i kat se got najnu setim. Znate, ja vam se onda setim i moje mame. Koja je bila zebrana i koja si je sama zebrala, a znam da se je ko sneha sejeno isto znutra plakala. Baš kak Božica veli za svoju mamu.

Puno sem toga i preskočila. Nemrem i nesmem vam se povedati. O ratima i vojskama bute sami čitali. Če ste muži i če ste i sami bili v ratu i vaši oci i dedi i strici i vujci i sini, bute to bole razmeli nek ja. Mene je mileše pripovedati o ženami kak su bavile vu teškomu i siromaškomu životu. Kak su i moje babica i staramama i staara. Ne velim ja da ne razmem kej je to v ratima bilo. Sem i ja sega čula. Sega je i bilo, bute videli. A morti ste i znali po pripovedajnu stareših. Vi ste mogli biti samo vu zadnemu ratu, ali su zajnega več si Brkani oci i dedi i strici i vujci bili prestari. Bute videli de se je i kat se je moglo prejti v partizane i v ustaše. Kat je bilo bole na koju stranu iti. I kat su te na koju stranu odvlekli. A več si prede bil mobilizeran ko domobran i čak i v Nemačku otpelan. Pa se posle vlekel po Bosne, a za prvoga rata i dezerteral z Galicije ko i moj ded Joža Nebojan, kat je pobegel iz zarobleništva v prvomu ratu. Pa su te v drugomu ratu vlekli po Križnomu putu. Pa jel si se dovlekel nazaj, jeli nesi.

Dale sem se rasplakala na babe Julče grobu, popraf. I nat Božicum koja ju je slušala, kej to se Julča odzdola z groba pripoveda. Ne verujete mi. Tak Božica sama f knige piše. Morti je ni ne bilo teško čuti, kat je znala onak poprilike kej si je nejna baba Julča mogla misliti i kej je v svojemu veku delala. Kat bi se to bar navek moglo, a ne samo ponekat, ili ovak vu knige. Al je bole nekat da i neznamo, da se nebi splašili i bojali pak na grop dojti i još neke čuti, a i kej bi po noči mogli grdoga sejnati. I suze su mi onda krenule, ma pravi plač ! na zajne reči te priče, de sat baba Julča čeka trubu. Valda nebesku. Koju bumo si čuli na Sudni dan. To me je jako spredrmalo, to kak baba Julča čeka trubu. Treba se je samo nečega takovoga setiti! Božica se je.
Pa onda vile. I coprnice. I mora koja nekomu po noči sedi na prsima i oče ga zadušiti, ali nikat ne nikoga zagutila, bar se toga ne zna. Veliju da mora dojde sama če je baš mora, a da ju more neko i poslati. Jena je takova vila, koja je bila prede vila nek coprnica, v knige dobila i reč, da sama o sebe pripoveda. Znate kej mi je još bilo baš onak popraf lepo – kat tu jenu ženu, vilu, koja sama za sebe veli da više ni nezna kak se je nekat zvala, drži ko i drugi onda, za coprnicu, a ona to malo i je. Sama za sebe veli da je sekak više vila i da ni ne pamti, jeli pameti, kak bi rekla Božica, da nezna otkat je tak, a ni kak se je negda zvala. Ne obična grda coprnica koja se smuca po selu i gledi koga bi zacoprala tak jako da mu baš nahudi, nek ona koja je i vila i žnimi tanca okolo po grmlu i muške mami tak da ju malo vidiju, malo nevidiju, nek si samo misliju da su vile tam i da bi bilo lepo k nimi dojti i malo se žnimi zavrteti. Kod nas su v Repušnice, a valda i okolo po selima, vile tancale okolo pepela na ognjišču de je neko vatru kuril na livade kat je bil s kravami. Ili lovil zece ili fazane. I tam se ne rada išlo. Se pripovedalo da bi si neko mogel na takovomu pepelu nogu ftrči ili kak nastradati. Oni su u Okešincu i okolo bili pametneši. Je lepše kat se ludi moreju med vile pomešati, nek da se moraju odnih čuvati i bojati je se. Makar su rekli za Štefca kej je rad imel šoce i dobil na noge nekakovu bolest, da mu je coprnica nekak nogu napucala. A ova, o koje povedam, zgleda da si ga je i štela, kat je još bila kak obična cura, dok je je i mater bila živa. Samo kej on ne štel nu. Pa kej, bi neko rekel, tak je bilo i drugem. Navek neko nekoga ne štel. I navek je neko nekoga štel, pak ot toga ne bilo niš. Čkomi i duraj. I nemoraš f coprnice prejti.
Prama kraju knige ima se više osečajof. Mili ti se kej je ko pretrpel. Se više tuge i žalosti kat se spomijneju oni z familije koje Božica pozna. Baba, mama i drugi najbližeši. Niovi životi i niove nevole, koje ne bilo nigdar dost, i koje zapraf još navek trajeju.

Onda ti neke na neke zide za smejati se, ko kat su se cure i snehe veselile fašniku i bile mačkare, kat su mogle i smele malo pobeči ot posla. Ili kat su išle na koje proščejne, bliže i dalše, prek do Majke Bože Bistričke.
A dojde čoveku i za smejati se kat strina Jana jeli Janča, koja je doživela devedeset let, veli da se je predala države i sat je v domu de ju lepše držiju nek ju je ikat iko držal. I lasi ti opereju, i jesti ti daju, nekat i štamprlek rakije potočiju. Samo kej sem očoravela. Rajše bi da sem se zaboravela kak veliju da je moja nevesta Jela.
Mama Jela je pak dobro videla i puno pevala, veliju oni kej ju dvoriju. Da de samo zemem tulke pesme. A ona veli da ne pevala. Nek nim Božica i nejni niš ne verujeju. Kej bi popevala? Koda imam zakej? … Ajd ti reci zakej mi je Bog dal da se zaboravem… Da se barem morem setiti kej to više ne pametim. I kej se čovek nebi onda ovomu i nasmejal. Ne lepo, ne. Al se čovek nasmeje i kat nezna kej bi drugo. Ko ni sat. Pri mame Jele.

Na zajne strane knige se vidi kak se je se to z ledinum završilo. Nasledstvo je nepravedno podeleno, pa bi mogla reči i kak da je prekleto (Božica ne toga štela tak reči). Hiža je prešla nekam z plankami, i kučno mesto tak zapraf skup z hižum, pod ledinu. Na koje je hiža i familija nekat napravlena i rasla.

Božica na kraju knige veli: „… pričam kao da je to moj osebušek, ženinstvo, popudbina, prčija, dota, miraz.” Da prikuplja priče, „kao što bih nekad zlatninu, dukate, za pod glavu svojim potomcima, ako se rode.”

*******

Ja sam shvatila knjigu i kao dug ali i kao dar i svojim precima kojih više nema, ali bi mogli nekat po noći … poskrivečki dojti i knigu malo i sprelistati če su znali ili če sat znaju čitati. Če su tam de jesu, nafčili. Božica im je dala takvo dopuštenje već time što govoreći o njima i sama prelazi granice mogućega i ulazi u ono što zovemo fantastikom, i što nas uvijek privlači možda baš zato što nas i plaši. Shvaćam ju dakle i kao dar, prije svega roditeljima, koji su joj dali sve što su mogli i što nisu mogli, ali su dali. Ocu, kojega već dugo nema, i kojemu je njegov kipić Majčice Bože, kojega si je donesel f šajtoflinu z Nemačke i seh let čuval, omogučio da tamo gdje sada možda ipak je, more znati kej mu či dela i da je knigu i o nem napisala. I dar mami Jeli koja več i ne razme kej se to nutre je, ali morti nekak oseča kat si staneju okolo ne i kat je pripovedaju. Vidi da pripovedaju nekaj lepoga, če baš se više i ne razme.
I ko se onda nebi plakal. Kat se na kraju Božice i same nejne reči plačeju. A ona toga morti i ne vidi. Morti se samo plače znutra.

**********

Neki su izravni citati ugrađeni u tekst i označeni kurzivom.

Izabrala sam rečenice, dijelove rečenica kao izreke u obliku sintagmi i riječi koje su posebno obilježene okešinečkim dijalektom, a koje imaju svoju emocionalnu boju i svoju težinu.

Dovršeno u Kutini, 7. travnja 2016., a izgovoreno na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u okviru 4. Susreta Rijeka, šuma, nebo, u Piljenicama 9. travnja 2016.

________________

“Hrvatsko slovo” u broju 1097. od 29. travnja 2016.  na stranicama 22 i 23 preneslo je u cijelosti izlaganje “Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne” Katarina Brkić u Piljenicama 9. travnja 2016.:

Link :

http://www.bozicabrkan.com/izlaganje-katarine-brkic-u-piljenicama-o-ledini-bozice-brkan-u-najnovijem-broju-hrvatskog-slova

O romanu Ledina u časopisu Kaj

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-zborniku-moslavine

Ledina odlično predstavljena u Piljenicama

IMG_3011.JPG BB čita
Božica Brkan, Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Dragutin Pasarić / Fotografija Miljenko Brezak

Poslije Zagreba, Sydneya, Križa, Čazme, Koprivnice, Dugoga Sela i Ivanić Grada moj roman Ledina predstavljen je u subotu 9. travnja 2016. i u Piljenicama, rodnome selu Đure Vidmarovića, književnika, književnog kritičara, povjesničara, političara i diplomata, prema čijoj je ideji ondje narastao i sad već četvrti održan književni Susret Rijeka, šuma, nebo. Promocija je bila finale ovogodišnjega susreta, a osim Dragutina Pasarića i maestra Vidmarovića, koji je ponovno našao nove riječi o romanu koji na zavičajnom jeziku o lokalnim temama, kako je rekao, stvara vrijedan, nacionalno relevantan tekst.

IMG_2958.JPG Publika2
Dio sudionika Susreta Rijeka, šuma, nebo za vrijeme predstavljanja romana Ledina Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Prvi je put o romanu izuzetno nadahnuto govorila i profesorica i spisateljica iz Kutine Katarina Brkić, uspoređujući, ponajprije na jezičnoj i stilističkoj razini, književni jokešinski tekst sa stvarnošću svojih pretkinja iz također moslavačke Repušnice.
I zbog mojih mi je promotora godila ocjena kako su i usred metropole takva predstavljanja rijetka, uz ostalo i po srčanome sudjelovanju natprosječne publike. Uz domaće, od osnovaca iz područne škole do vrha lipovljanske općine, tu su bili i gosti, kako lokalni slavonski i moslavački matičari tako i moji kolege književnici poput legendarnoga Joje Ricova – koji je uz Tošev mlin govorio pjesmu na zaštićenom idiomu svoga Kali na Dugom otoku, a uz Pakru je nadahnuto govorio o našem Juri Zelenom Đuri Vidmaroviću – zatim Stjepana Šešelja, koji vodu obožava od svoje Neretve, pa Esada Jogića, zatim Franje Mandića i Luke Stilinovića iz zagrebačke Udruge ljubitelja pera i kista Pegaz koje stručno mentorira upravo Đuro Vidmarović, Jasne Popović Poje itd.

IMG_2713Muzej
Povjesničar umjetnosti i kustos galerijskoga odjela Mladen Mitar predstavlja likovne radove na 4. Likovnom trijenalu Moslavine u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina / Fotografija Miljenko Brezak

Čudesno selo kojim protječe Pakra, a nazvano po plankama-piljenicama koje su se pilile u pilanama s pogonom na vodu, kao i mlinovi uostalom, otvorena je i gostoljubiva pozornica za čitanje stihova na otvorenu. Uvod je međutim bio posjet izložbi 4. Likovnog trijenala Moslavine u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina, gdje je povjesničar umjetnosti i kustos galerijskoga odjela Mladen Mitar predstavio vrlo dobre, neke uistinu i razmjerno visokih potencijala, ali šire malo poznate umjetnike različitih stilova i tehnika iz svih dijelova te regije – Olgu Špikić Šmit, Matu Gerecija, Franju Matešina, Sonju Cikač Kovačić, Zvjezdanu Mihalke, Matka Antolčića, Ivanu Barišić Tomšić, Zdravka Damjanovića, Zorana Tokića, Mariju Tomaz, Ivanu Ožetski, Izabelu Hren, Danijelu Kurtz, Predraga Lešića, kipara Ivana Branka Imrovića do Antona Cetina, koji ove godine Muzeju uz svoj 80. rođendan donira 80 svojih umjetnina.

IMG_2744 Kozarac, svi
Književnici u spomen-sobi Josipu Kozarcu u Lipovljanima / Fotografija Miljenko Brezak

Potom su književnici u Lipovljanima obišli spomen-sobu Josipu Kozarcu koji su u zgradi tamošnje šumarije uredile Hrvatske šume ne samo slavnome književniku nego i 10 godina tamošnjem šumaru. Njegova Tena, prema kojoj je nazvana i šumska poučna staza, u romanu, na primjer, nosi prezime Pavletić, kao i nekadašnji Kozarcu potčinjeni piljenički lugar s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Zanimljivo je da su njegovi praunuci Zdravko, Zoran, Zdenko Danijel i Marinko, petorica braće Pavletić iz Udruge Arteco koji oblikuju različite vrste drveta, ispred Društvenoga doma u Piljenicama izložili svoje radove od kojih je najviše oduševljenja izazvao konj posavac načinjen od – lozovine.

IMG_2788.JPG Konj od loze, autor i BB
Zoran Pavletić uz svoju skulpturu konja posavca načinjenog od lozovine i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u tom selu lugar je bio njihov pradjed Ivan Pavletić. U potrazi za prezimenom Pavletić nije zaobiđen ni Ivan Bonifacije Pavletić (rođen 1864. u Zbjegovači), za kojega je upravo otvoren proces da postane svecem, a o kojem je knjigu Bonifacije, sin Bezgrješne autorice Sonje Tomić djeci malim glumcima darivao Mariano Passerini iz Družbe Sinova Bezgrješne.
Travanjska prijestolnica kulture lipovljanskoga kraja, kako Piljenice poslije četvrte priredbe Rijeka, šuma, nebo časti moslavački Spiritus movens Dragutin Pasarić, uvijek se iskazuje i kulturom stola, a nije izostalo ni predstaljanje lokalnih amatera. No, susret je podsjetio i na svjetski slavnoga karikaturista Branimira Petrovića (1888. – 1957.), također rođenoga u Piljenicama, koje se trude oživjeti spomen na njega i okupljanjem karikaturista možda o kojoj od bliskih okruglih obljetnica. Početak toga je u njihovu selu zacijelo prva, skromna ali zanimljiva izložba karikatura Miljenka Brezaka, rođenjem Moslavčanina, uglavnom nastalih i objavljenih prije 30 – 40 godina.

IMG_2931.JPGMladen Mitar o karikaturama 2
Miljenko Brezak, Dragutin Pasarić i Mladen Mitar / Fotografija Božica Brkan

Ako je Petrović karikaturalno portretirao Matoša, Brezak je, osim što to čini fotografijom, oslikao recentne pisce Hrvoja Hitreca s Irenom Lukšić i Božicom Brkan te Đuru Vidmarovića. Izuzetno vrijednim uvodom o karikaturi izložbu je zaokružio Mladen Mitar.
Rijeka, šuma, nebo susret je oslonjen na krajolik s Pakrom i Ilovom, šumama koje je Kozarac ovjekovječio književno i znanstveno, a ima potencijala u vrijednim i maštovitim organizatorima predvođenima Melitom Leničkom – ogranci Matice hrvatske Lipovljani i Kutina te piljenička Udruga žena Mlinarice – da mu je, kako se pjesnički našalismo, samo nebo granica.

Božica Brkan

20160411

link

http://www.akademija-art.hr/hr-1/vijesti/36064-piljenice-seoska-prijestolnica-kulture

https://www.facebook.com/kutina.hr/videos/981494178571997/

http://lipovljani.hr/raznovrsni-niz-kulturnih-sadrzaja-na-4-literarnim-susretima-u-piljenicama/

http://www.radionovska.hr/kultura/3224-piljenice-seoska-prijestolnica-kulture.html

Božica Brkan gostovala u emisiji Kulturogram na Hrvatskom katoličkom radiju

Prenosimo / 7. travnja 2016. Božica Brkan je na svojoj FB stranici napisala:

12932663_10205820505543115_3598979631637796430_n
Katarina Palac Varenica i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Danas sam gostovala u emisiji Kulturogram na Hrvatskom katoličkom radiju kod mlade, talentirane i vrijedne kolegice Katarina Palac Varenica, urednice Redakcije za kulturu. Odlično sam se provela. Nadam se i sluštatelji. Tako smo se zapričale da smo sat produžile za još pet minuta.

Za radoznale sklone vizualnome dodajem fotku (snimio nas, dakako, Miljenko Brezak), a za audionadobudne prilažem link (aktivan idućih mjesec dana):

http://www.hkr.hr/?sec=6&tid=17

Umjesto kave 7. travnja 2016.: Rupe

Kad je prije nekoliko dana u kasni sat u posljednjim vijestima kao prva vijest, ravno s ceste, s križanja u Slavonskoj, izronila rupa, izguravši pri tome i da je policija opkrala policiju, pomislila sam da je to još samo jedan PR za novi roman mlade kolegice. Sve dok se nisu ustobočili na Bandića kao da ju je u podzemlju sam iskopao. (Ne znaju mladci da je zagrebačko podzemlje, čak i izbetonirano, puno šudra, koji se nekad iskopavao da bi se njime odmah i gradilo.) I dok poduzetnije tv nisu zaredale sličnim domaćim i stranim rupama.

Uza sve rupe i lukne od crnih i ozonskih do one proračunske nekako mi je posljednjih dana najbizarnija baš ona oko istoimenoga romana. Gdje bi nam bila književnost da se tako, makar brojčanim medijskim reagiranjima, usredotočujemo i na bitnije!? Istoga dana, na primjer, u Mediteranu u nedjeljnome Novom listu Marinko Krmpotić (“Triler iz naše stvarnosti”) piše kako “dosadašnje životno i literarno iskustvo ponajbolje hrvatske mlade književnice Ivane Bodrožić eksplodiralo je u njenom novom romanu ‘Rupa’, a odjeci ove literarne detonacije mogli bi se osjetiti i izvan okvira čisto književnih krugova”. A Ivica Šola u kolumni u Slobodnoj Dalmaciji (“Bijeda Ivane Bodrožić”), koja ga na naslovnici najavljuje: “Pročitao sam roman Ivane Bodrožić otkrio osobu bez talenta koja uopće ne zna pisati”.

Prije nego sam krenula ispiti ovu kavicu, baš pročitah u rijetko dobrom broju Globusa u tekstu (tako loše prelomljenom i ilustriranom da sam ga umalo preskočila!) uobičajeno zanimljivoga Tomislava Čadeža “Novi roman Ivane Bodrožić nije roman s ključem, nego politički triler u kojem autorica ipak pretjeruje”. Inače bih pohitala odmah kupiti roman, ali ovaj mi se put ne da udubljivati u rupu ni oko nje.

Samo mi je zanimljivo kako ama baš nikoga nije briga za rupe u glavama. Čak računaju na njih.

P.S. Ovo nije plaćeni PR ni za jednu rupu.

20160406 – 20160407

Umjesto kave 6. travnja 2016.: Napršnak kave

Kak je to teško čoveku gda nema ni za kavu popiti. Jeno je kej ne bi smel, opče ne bi – srce oče, a srce bogme i ne da – a drugo kej baš nema.

A jeno je kej nema z kem, nekak su se negvi ludi, ludi okoli nega razišli, zdošli, jen po jen, ki kam ki kam, pa če ti je do kave popi si ju sam. Nemaš tu puno kej zebirati. Neg kapučino, veliki jel mali, jel produženu, kej brezkofeinsku, a to ti je jeno zakej bi kavu i pil. Moreš z cukorom, moreš brez, moreš z onem kej ne beli, moreš hrdžavi jel z cukorlinom jel z steviju. Sega toga ima des. Sedeš si lepo v lad če je vruče, v letu, jel negde de je toplo, če je v zime. Ak je pod večer, moreš gledeti kak sunce zalazi, a ak je v jutro, kak pe van. Moreš si i novine lepo prečitati, kej ima novoga. Mam dobiš dva v jen, kak to poveju, neš se strošil.

kavamalakavanaBB
Machiato / Fotografija Božica Brkan

Moreš si gledeti zeleno i plavo i misliti si svoje. I misliti si kak imaš i štamtiš, trefpunkt za svoju partiju, kak su negda govorili če je i Partija čistom nekej drugoga bila, za pajdaše i pajdašiju. Iti za pajdaša komu. I kak je te napršnak kave kej ti je kelner donesel bolši neg doma cela džezva. Negda smo pili samo tursku, franck – moglo se lepo i gatati kak je bila gusta – negda su pak bile one vraže nestašice i šverc, potle z lončeka jel za avutomata, ni kuvati ju ne moraš.

I kak mejne kave smem piti, i dale si dogovarjam kave.

20160203 – 20160308 – 20160321 – 20160329 – 20160330 – 20160401 – 20160405

Most/The Bridge predstavio dosad najveću panoramu hrvatskoga pjesništva na španjolskome u odabiru i prijevodu dr. sc. Željke Lovrenčić

S posebnom posvetom Most/The Bridge, časopis Društva hrvatskih književnika za međunarodne veze, broj 3-4/2015 otputovat će u Vatikan papi Franji, inače profesoru književnosti, kojem je materinski jezik španjolski na kojem je i otisnut taj broj Mosta s naslovom Encuentros, Susreti. 

Zanimljiv dar iz Hrvatske odnijet će doajen pjesnik, svećenik i sveučilišni profesor Ivan Golub, također jedan od pjesnika u antologiji.

mostspanjolski_02svotroje
Urednik Mosta Davor Šalat, gošća-urednica Željka Lovrenčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Jedinstvena antologija na predstavljanju u DHK 30. ožujka 2016. izuzetno je pohvaljena kao samo jedan u nizu radova ugledne hrvatske hispanistice dr. sc. Željke Lovrenčić, izbornice i prevoditeljice, koja ustrajno i s uspjehom prevodi sa španjolskog, a bez premca modernu hrvatsku književnost, a osobito poeziju, promovira u cijelome hispanističkom svijetu.

Davor Šalat, glavni urednik Mosta istakao je:

“Usprkos povijesno najmanjoj novčanoj potpori koju je prošle godine imao časopis Most/The Bridge, nismo dopustili njegovo koncepcijsko i izvedbeno srozavanje, a nećemo to, nadam se, dopustiti ni ove godine kad časopis slavi pola stoljeća kontinuiranog izlaženja. Prošla je godina, dapače, u našem časopisu bila posebno zanimljiva. U prvom dvobroju imali smo panoramu moderne i suvremene hrvatske kajkavske poezije u prijevodu Borisa Perića na njemački, što je prva takva panorama u ovom časopisu, te dio dvobroja posvećem Tomislavu Marijanu Bilosniću, njegovom djelu i velikoj međunarodnoj recepciji. U drugom dvobroju donosimo pak najveći izbor suvremenog hrvatskog pjesništva u prijevodu na španjolski jezik koji je ikad napravljen u Hrvatskoj.

mostspanjolski_04publika
Publika na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak

 

 

Taj smo dvobroj namijenili mnoštvu ljudi koji govore španjolski jezik ili ga barem razumiju. Prema nekim procjenama riječ je o jeziku koji govori četiristotinjak milijuna ljudi u dvadesetak zemalja, pa je to jedan od jezika s najvećim brojem govornika na svijetu. Poznato je da je na tome jeziku nastala iznimno bogata književnost, a osobito poezija. Narodi španjolskoga jezika svagda su bili skloni baš tome književnom rodu i doživljavali ga posebno emotivno. A poezija je uvijek bila temelj i hrvatske književnosti u njezinoj višestoljetnoj povijesti i razdobljima srednjeg vijeka, humanizma i renesanse, baroka, prosvjetiteljstva, romantizma, realizma, moderne, avangarde, druge moderne, postmodernizma. Naši najveći pjesnici smatraju se i nekima od naistaknutijih i najvažnijih hrvatskih književnika uopće, a poezija je svagda bila najsenzibilniji pokazatelj narodnog duha u nekome vremenu, zatim individualnih svjetova, kao i razvoja književnih oblika i poetičnih profila. Tako je i danas.

Suvremeno hrvatsko pjesništvo prava je riznica raznolikih poetskih glasova i izričaja. Na poetskoj su sceni istodobno pjesnici pet naraštaja, a spektar poetika proteže se od egzistencijalne analitike, fenomenologizma, duhovnoga pjesništva, neomanirizma, intermedijalnosti, mimetičke narativnosti do tekstualizma. Iako u književnome životu u Hrvatskoj dominira proza zbog svoje veće popularnosti kod čitateljstva, pjesništvo u svojoj raznolikosti i estetkoj vrijednosti i dalje ostaje temeljni prostor iskušavanja novih osobnih i univerzalnih, jezičnih i književnih iskustava. Upravo zbog toga u ovome smo dvobroju Mosta/The Bridgea željeli napraviti panoramu tih iskustava, odnosno poznavateljima španjolskoga jezika ponuditi aktualno hrvatsko pjesničko mnogoglasje bez neke namjere da njegov poetički pluralizam reduciramo bilo kakvom tipologizacijom.

mostspanjolski_06ivangolub
Ivan Golub je na predstavljanju pročitao i svoj govor s mise zadušnice Paji Kanižaju / Fotografija Miljenko Brezak



Zato je pred vama uistinu širok izvor od pedeset pjesnika i po sedam njihovim pjesama. Izbor pjesnika i njihovih pjesama te prijevod na španjolski napravila je jedna od vodećih hrvatskih hispanistica, dr. Željka Lovrenčić, ujedno i potpredsjednica našega Društva hrvatskih književnika. Ona je, kao gošća-urednica, ali i kao najveća promotorica hrvatske knjiženosti u hispanskome svijetu, u ovome dvobroju ponudila dosad najširu panorama suvremenoga hrvatskog pjesništva prevedenog na španjolski.

Nadamo se da će taj silan trud naići i na široko zanimanje među čitateljima, pjesnicima i svima koji se na bilo koji način zanimaju poezijom. Ovaj dvobroj Mosta, odnosno ovako širok izbor hrvatskih pjesnika prevedenih na španjolski, zasigurno će i u budućnosti poslužiti kao temelj za daljnja pojedinačna ili skupna predstavljanja naših pjesnika u hispanskome svijetu, a nadamo se da će se za njih dodatno zainteresirati i internetski portali posvećeni književnosti, časopisi i nakladnici knjiga u zemljama španjolskog jezika.”

zeljka_03zeljka
Velika i uspješna promotorica hrvatske književnosti u hispanskome svijetu dr. sc. Željka Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak

 

Dr. sc. Željka Lovrenčić izrazila je zadovoljstvo predstavljanjem posebnoga broja Most/The Bridge, koji izlazeći od 1966. uspješno promiče hrvatsku književnost u inozemstvu. “U broju 3-4 iz 2015. koji je čitav posvećen našoj poeziji na španjolskome jeziku, gostovala sam kao urednica gost i izabrala po sedam pjesama pedeset hrvatskih suvremenih pjesnika. Budući da je Pajo Kanižaj u međuvremenu umro, a bio je predviđen kao jedan od autora, uvrštene su i njegove pjesme. Broj je posvećen njemu, pa se zapravo radi o 51 zastupljenom pjesniku.

Ovome sam izboru dala naslov Encuentros (Susreti) jer upravo je to njegova misija – želim(o) da naša poezija preko časopisa Most postane prisutna na prostranome španjolskom govornom području; ne samo u zemljama u kojima je španjolski službeni jezik nego i u onima u kojima se sve više govori poput SAD-a ili Rumunjske u kojoj je hispanistika vrlo jaka.

mostspanjolski_20zeljkacita&lada
Kako hrvatski stihovi zvuče na španjolskom: izbornica i prevoditeljica dr. sc. Željka Lovrenčić voditeljica tribune DHK i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

 

U Mostu sam počela surađivati 2003. godine kad su se glavni i izvršni urednici Srećko Lipovčan i Davor Šalat odlučili za novu koncepciju časopisa za međunarodne književne veze DHK-a. U uređivačkoj politici te dvojice urednika, hrvatska književna produkcija sve je više bila zastupljena u prijevodima tekstova naših suvremenih autora na španjolski jezik. U Mostu su u mome prijevodu na španjolski objavljeni ulomci iz romana ili pripovijesti Pavla Pavličića, Mire Gavrana. Zvonimira Baloga, Stjepana Čuića, Davora Velnića, Josipa Mlakića i drugih, te poezija više od trideset autora – primjerice, Dragutina Tadijanovića, Slavka Mihalića, Ante Stamaća, Joje Ricova, Tomislava Marijana Bilosnića, Božidara Petrača, Mate Ganze, Maje Gjerek, Diane Rosandić, Diane Burazer, Ljerke Car Matutinović, Ružice Cindori itd. 

Zahvaljujući Mostu/The Bridgeu ili El Puenteu, na španjolskome govornom području objavljene su četiri knjige izbora iz suvremene hrvatske poezije – godine 2007. u suradnji s bolivijskom nakladničkom kuću Correveydile kojoj je na čelu književnik Manuel Vargas, objavljen je izbor od deset pjesama desetero hrvatskih pjesnika među kojima su primjerice Ante Stamać, Davor Šalat i Diana Burazer; 2010. u Meksiku smo objavili još jedan izbor od po deset pjesama desetero pjesnika naslovljen Bajo la ceniza del antiguo fuego (tu su među ostalima zatupljeni Luko Paljetak, Dunja Detoni Dujmić, Lana Derkač i Diana Rosandić), a iste godine u biblioteci Most objelodanjen je izbor od deset pjesama 25 pjesnika. Godine 2012. u Salamanci je objelodanjena knjiga Dulce Libertad, izbor iz poezije dvanaestero suvremenih hrvatskih pjesnika među kojima su Ružica Cindori, Stjepan Šešelj i Boris Domagoj Biletić) .

Most se šalje na mnogobrojne adrese u Španjolskoj i zemljama Latinske Amerike. Ja sam ga predstavila u Čileu, Meksiku, Boliviji, Španjolskoj, Urugvaju, Paragvaju, Argentini, Australiji, Kolumbiji…

Mnogi su se hispanoamerički i španjolski intelektualci o našemu časopisu izuzetno pohvalno izražavali. Naravno, oni mogu pratiti tekstove i na engleskome, ali ih uvijek jako razvesele oni na španjolskome.

Upravo zbog toga odlučili smo napraviti ovu panoramu po mome mišljenju izvrsne suvremene hrvatske poezije u kojoj su zastupljeni zaista vrhunski autori iz čitave naše zemlje: Istre, Dalmacije, Podravine, Slavonije, Zagorja, Zagreba… Svatko je zastupljen s po sedam pjesama jer smatram da je to dovoljan broj da se neki nakladnik odluči za objavljivanje pojedinog autora.

mostspanjolski_08svi
Dio prisutnih pjesnika iz hrvatske panorame na španjolskome / Fotografija Miljenko Brezak

Prvi su se odlučili Rumunji – nakon „Tigra“ Tomislava Marijana Bilosnića ove će godine objaviti izbor od sedam podravskih pjesnika u španjolsko-rumunjskom izdanju. Zanimanje za objavljivanje desetak autora iz ovoga broja pokazale su i dvije nakladničke kuće – jedna iz Kolumbije, druga iz Španjolske. Od pojedinačnih autora, krajem prošle godine u Meksiku je objavljena zbirka poezije Veselka Koromana „Ja putnik“, u Čileu postoji zanimanje da se objavi izbor pjesma Borisa Domagoja Biletića; Tomislav Marijan Bilosnić je postigao priličan uspjeh u Španjolskoj.

Neke od pjesama iz ovoga izbora već su objavljene na poznatome španjolskome portalu Crear en Salamanca – radi se o poeziji Ivana Goluba, Marka Gregura, Dunje Detoni-Dujmić, Ernesta Fišera, Tomislava Marijana Bilosnića i Ivana Hercega. U Čileu su pak na portalu pjesnika i akademika Andresa Moralesa Milohnića objavljene pjesme Ivana Babića, Krešimira Bagića, Božidara Brezinščaka Bagole, Nikole Đuretića, Božice Brkan, Nede Mirande Blažević, Lane Derkač, Maje Gjerek Kušenić, Ernesta Fišera, Slavka Jendrička   i Milana Frčka.                          

Sretna sam što mogu doprinijeti promidžbi naše književnosti u svijetu koji volim i koji je na neki način moj drugi dom. Pedeset autora zastupljenih u ovome broju Mosta smatram izuzetnima i zaista uživam kad vidim da se moj izbor cijeni i da za našu poeziju postoji zanimanje… Hvala vam, dragi pjesnici.”

mostspanjolski_09BB&IvanGolub&ZeljkaLovrencic
Željka Lovrenčić, Ivan Golub i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Tribinu je vodila Lada Žigo Španić, a odabranih desetak pjesama čitala dr. Lovrenčić, pa sam i ja imala čast čuti na španjolskome svoju pjesmu Dječak i javor, El niño y el arce.

Književni nas Most, kao jedan od rijetkih mostova poslije političkih proturječnosti posljednjih mjeseci u nas, vraća izvornoj ljepoti i značenju te riječi.

Piše Božica Brkan

 

Poveznice

http://www.bozicabrkan.com/mostthe-bridge-objavljuje-50-recentnih-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom/

http://dhk.hr/clanovi-drustva/detaljnije/zeljka-lovrencic

20160403 – 20160404

Umjesto kave 25. ožujka 2016.: Božica Jelušić 65/45

Iz svoje zbirke Bilanca 2.0 / Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011., str. 79. ispisujem

Sonet krasopisom

Božici Jelušić

Čudesno mi je:
poetesa krasopisom ispiše sonet kao posvetu. Katkad i s akrostihom.
Sad ju je napisala. Ovoga trena. I zna pjesmu napamet. Zanavijek.
Kako su meni pjesme uvijek u radu
i zašto ni jednu kad je i dogotovim ja ne znam napamet?
I zašto je ne ispišem takvim krasopisom?

20101105 – 20110227
(Iz ciklusa Pisci)

IMG_1415 BJ i BB
A onda je meni nad zipkom moje Ivane profesor Bartolić rekao da mi je to najvažnije što sam napravila, a da će me pjesnikinjom priznati kad napišem zbirku kajkavskih pjesama / Fotografija Miljenko Brezak

Prigodno se podsjećam. S razlogom. Sinoć sam na tribini u Hrvatskom slovu imala čast moderirati zanimljivu čak dvosatnu književnu večer s imenjakinjom i kolegicom Božicom Jelušić. Bio je to uvod u intervju koji izlazi u idućem broju kulturnoga tjednika te uvod u nisku prigodnih zbivanja obilježavanja 65. obljetnice života i 45. obljetnice književnoga djelovanja.

Izravan je povod i izlazak iz tiska nove kajkavske zbirke pjesama Božice jelušić FTIČ KESNOKRIČ, prve u petoknižju što ga prigodno objavljuje Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Slijede po knjiga pjesama za djecu, štokavskih pjesama, putopisa i eseja.

Da sam ja odlučivala čime slaviti autoricu 43 objavljene knjige, antologijsku pjesnikinju i maga riječi, objavila bih barem neku od trideset i nešto Božičinih čudesnih tekica u koje sve zapisuje, pjeva, prevodi, crta, lijepi…

IMG_1379 pjesma s kruškom
Pjesma o kruški s ilustracijom iz jedne od tekica Božice Jelušić / Fotografija Miljenko Brezak

Kako se njezina priča nastavlja, otkrivam tek da FTIČ KESNOKRIČ nije, kako biste možda pomislili, staračka žalopojka nego, kako autorica kaže tumači, buntovni pjev, najkasniji iz crne noći. Zašto prva ftič-kajkavič, čemu poezija i uopće (lijepa) riječ danas, disciplina forme, inspiracija, pisanje iz provincije i pisanje na mreži svih mreža samo su neke od tema o kojima smo razgovarale javno kao što to činimo na našim obično žustrim i polemičkim kavama.

Čestitke Božici Jelušić, G. P. V. odnosno Gospi Peru Vičnoj, uz meni najdražu pjesmu iz njezine najnovije zbirke FTIČ KESNOKRIČ:

VLEČUČI PERO

Vlečući pero, kak vuže pri meši,
Još čekaš da se ftič oglasi v seči.
A trebalo bi, kak sviet spametneši,
Na vužgan vanjkuš klonuti i leči.

Vers plete mrežu, lovi noru muhu.
Tuđoj noriji želesce podvlači.
Al’ cinkuš z groblja cilinče vu vuhu;
Ftapljajuč duh se za slamku zakvači.

Vlečuči pero, kak pesa po dežđu,
Kak lenu metlu vu megleno ranje,
Pretačeš mulja čez luknjavu dreždu,
i se je v tebi straj i pokajanje.

Treba je duši zmudrijati koru.
Potrti šajbe, pustiti se v bieg…
Ni jasne psalme prematati v koru,
Gda klecav korak prti culo v brieg…

O, hiža Rieči! Senca po njoj leti,
V kudeljaš bieli prehodnost presleče.
I ne znaš više kak se to pripeti:
Ti vlečeš pero, pero tebe vleče…

IMG_145BJ
Poetesa Božica Jelušić s najnovijom od svojih knjiga Ftičem kesnokričem / Fotografija Miljenko Brezak

Lirika Velikog petka – novije hrvatsko pasionsko pjesništvo

IMG_1178 BB i BJ
Dvije Božice, Brkan i Jelušić, nagrađene za pasionske stihove / Fotografija Miljenko Brezak

Tradicionalni susret Lirika Velikog petka u srijedu 23. ožujka 2016. u Društvu hrvatskih književnika predstavila je novije hrvatsko pasionsko pjesništvo kao izbor iz stvaralaštva pjesnika nagrađenih na trienalnim književnim natječajima Pasionske baštine o njezinoj 25. obljetnici. Svojevrsni izbor izbora, uz objavu ovogodišnjih pobjednika natječaja DHK i Pasionske baštine, potpisuje predsjednik DHK Božidar Petrač, a pjesme Daniela Načinovića, Denisa Peričića, Božice Jelušić, Gojka Sušca, Tomislava Milohanića, Drage Čondrića, Tomislava Marijana Bilosnića, Tomislava Žigmanova i Božice Brkan čitali su dramski umjetnici Dunja Sepčić i Joško Ševo.

IMG_1231 Publika
Publike puna dvorana / Fotografija Miljenko Brezak

Među odabranim i izvedenim pjesmama su i četiri pjesme (na kekakvici) Božice Brkan iz nagrađene zbirke Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., inače objavljene u Maloj knjižnici DHK (s geslom posvećujem/ naraštajima rođenim pedesetih/ dvadesetoga stoljeća/ izgubljenima u bespućima/ između socijalizma s ljudskim/ likom i/ humanoga kapitalizma i/ postkapitalizma/ posvećujem posebice hrvatskim/ tekstilcima nekadašnje vesne/ križanke goričanke kamenskoga/ nade dimić savremene žene/ čateksa krateksa varteksa rio/ rijeka modne konfencije osijek/ tekstilnog kombinata zagreb i /drugih):

postaja IV: a vuzem nikak dojti
postaja XIII: tramvajom od postaje do postaje
postaja XV: molitva matere kristušove
postaja XVIII: pet ran

IMG_1250 Dunja Sepčić
Dunja Sepčić čita kekavske postaje Božice Brkan

 

Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja?

stolcitanje_01svi

Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja? Naslov je to okrugloga stola na Tribini Društva hrvatskih književnika u petak 18. ožujka 2016. Vodila ga je Lada Žigo Španić, podsjetivši na postavke Nacionalne strategije podupiranja čitanja do 2020. Vrlo zanimljivo – i po mojoj prosudbi korisno – spoznaje, stavove i vrijedna iskustva iznosili su književnik za djecu i voditelj Male tribine, Školama u pohode, Tribina u gostima Hrvoje Kovačević, zatim ravnateljica Knjižnica grada Zagreba Ranka Javor, književnica za djecu i voditeljica projekta Poezija to go Sonja Zubović i Božica Brkan, književnica, novinarka, urednica i nakladnica. Nije, dakako, zaobiđen ni kurikulum. Iako sjajna, publika je, nažalost, bila malobrojna.

O tome više neposredno Božica Brkan na:

http://www.bozicabrkan.com/category/bozica-brkan-umjesto-kave-zapisi/

Umjesto kave 24. ožujka 2013.: Što bi sad čitala mala Božica?

 

stolcitanje_01svi
Sonja Zubović, Božica Brkan, Ranka Javor, Hrvoje Kovačević i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja? Naslov je to okrugloga stola na Tribini Društva hrvatskih književnika u petak 18. ožujka 2016. Vodila ga je Lada Žigo Španić, podsjetivši na postavke Nacionalne strategije podupiranja čitanja do 2020. Vrlo zanimljivo – i po mojoj prosudbi korisno – spoznaje, stavove i vrijedna iskustva iznosili su književnik za djecu i voditelj Male tribine, Školama u pohode, Tribina u gostima Hrvoje Kovačević, zatim ravnateljica Knjižnica grada Zagreba Ranka Javor, književnica za djecu i voditeljica projekta Poezija to go Sonja Zubović i ja, književnica, novinarka, urednica i nakladnica. Nije, dakako, zaobiđen ni kurikulum. Iako sjajna, publika je, nažalost, bila malobrojna.

Moja polazna ocjena: ne potičemo dovoljno, ali potičemo. Ne djelujemo sustavno, pa su nam zato i uspjesi različiti. Moderne teorije, osobito marketinške, dakle one praktične, upućuju: tell your own story.

Namjerno sam iznijela nekoliko svježih primjera. Ovih dana reporteri (tv, novinski) donose snimku iz izbjegličkog kampa s grčko-makedonske granice: djevojčica sjedi u travi i blatu i – čita. Odavno nije bila u školi, a ipak čita. Tko želi čitati, tko ga može spriječiti? Uspoređujem današnjicu s nekadašnjim selskim “knjižnicama” svojega strica Pepeka Brkanovoga u Okešincu i suprugove babe Kate Brezak u Širincu. (Od Vojne krajine u kriškome kraju postoje i narodne i školske knjižnice, i osnovnoškolska i gimnazijska, ali mislim da sad nema niti jedne knjižare.)

Knjige se čitaju naglas, kad ima vremena, obično navečer; idu od kuće do kuće i svatko tko ih pročita potpisuju se na korice. Čita se Ivana Brlić Mažuranić, Priče iz davnine s Kirinovim ilsutracijama, čitaju se romani (i u nastavcima) Marije Jurić Zagorke, a kupuju naslovi iz biblioteke Sv. Jeronima… A zatim se prepričavaju dalje. Prisjetih se besplatne razmjene knjiga i časopisa. u Hrvatskom društvu pisaca u siječnju 2016, za šmekere. Ovih se dana objavljuju i nagrade čitateljima knjiga iz knjižnica – Marta i Josip prošle su godine posudili i pročitali 489 knjiga – najavljujući Svjetski dan pripovijedanja (20. ožujka), Svjetski dan poezije (21. ožujka), Noć knjige…

Nisu problem, iako postaju, oni koji žele čitati i koji imaju naviku čitanja, nego oni koji tu naviku nemaju. Nisu je stekli. Kako dijete “natjerati” da čita, ako mu roditelji ne čitaju niti su čitali?

Opća estradizacija kulture dohvatila je, dakako, i knjigu, ali nije presudna (samo) visoka cijena. (Zbog cijene sam mislila kako sam uspjela u životu jer mogu kupiti knjigu koju želim. Sad je i objaviti.) Kao mlada studentica prije 40-50 godina bila sam šokirana istraživanjem kako su kulturne potrebe među svim potrebama tek na 12. mjestu. Nismo izmudrijali ni što i kako za čitanje ponuditi, jer prevelike mogućnosti izbora nemuštog čitatelja dovode do plača kakav je spopao mojeg malog Ivana nasred ogromnog dućama moje prijateljice u kojem je za dar Djeda Mraza mogao odabrati što god želi. Isplakavaši se, odahnuo je i odabrao male, valja najmanje legiće, “jer takve još nema”. Pedagogija, metodika? Škola, knjižnica, vrtić…

stolcitanje_05rankajavor&hrvojekovacevic
Ranka Javor i Hrvoje Kovačević / Fotografija Miljenko Brezak

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      A roditeljska kuća? Kad bi nam dijete zaspalo, govorili bismo da ga je pokrila knjiga, iako još nije ni znao čitati, “čitao je” držeći knjigu naopako. Prije spavanja smo mu i čitali, svaki dan drugu priča, a za ratnih nestašica struje i uzbuna u skloništu, pripovijedala bih mu priče. Kućnu biblioteku skupljam od ranih šezdesetih, od drugoga razreda osnovne škole, a moj potomak IBB, ma koliko ja svima pa i njemu i dalje darivala papirnate knjige, sad čita ili e-knjige ili ih u vožnji sluša. Vjerojatno manje beletristiku a više profesionalni selfhelp, na engleskome jer nije još preveden. Nije mi još, kao prijatelju njegov sin odbivši biblioteku, rekao kako sve to već ima na internetu. Ja znam da nema, iako s opadanjem čitanja na papiru uopće, od tiska, jednako cijenim knjigu na svakom mediju, jer se jedan zamjenjuje drugim. Neću se poput jednoga djeda koji nam se na fejsu uključio u raspravu, žaliti da sam s unukom čitala knjige, a sad on samo gleda internet. Zar nešto ne čita? Što ću ja uopće čitati sa svojom potencijalnom unučadi i hoću li?

Možda selidba iz Gutenbergove galaksije ponajprije pojeftini besmisleno skupe udžbenike i nove generacije priuči čitanju s tableta ili već nekih još novijih sredstava. Omiljena mi je tema i usporedba medija (u novinarskoj školi predložila sam, primjerice, provlačenje novinarske vijesti kroz različite medije (dnevne novine, magazine, radio, tv, društvene mreže i sl.), pa tako i pričanje priča uživo, s CD-a, radija, TV; za laku noć i dobro jutro, i malima i velikima. Nisu li već, o banalije, ljubići zamijenjeni sapunicama? Ne može li se, uostalom, lektirna knjiga i pročitati i pogledati u kinu ili u kazalištu kao baletna, dramska, lutkarska izvedba? Ja se knjige odreći ne mogu, jer imam (i dobru i lošu) navuku da čitajući pravim bilješke. Valjda zato i držim životnim uspjehom da mogu kupovati knjige (i bilježiti po njima!).

Nisam za posve besplatnu knjigu, ali sam za mnogo dostupniju i objektivniju informaciju o knjizi. O tome što novo izlazi i uopće što se nudi, da kriteriji budu drugačiji od agresije i fingiranih toplista (neke takve medije i projekte financiraju i Grad i Država!), da stručna, kompetentna a ne marketinška ocjena kaže bitno, a za najmlađe i s naznakom namjene. Posebice lektirno, o čemu se prigodno uz kurilikulum mnogo govori. Presudna je kuća, ali i vrtić i škola, jer, primijetih na terenu: presudna je, a vrlo različita zainteresiranost i osposobljenost učitelja, nastavnika i profesora.

I kad je o knjigama riječ, problem je sadržaj; problem su kriteriji. Mi nismo sigurni kojim idealima i kojim idolima da usmjeravamo svoju djecu, pa dvojimo što da im ponudimo da čitaju. Mogu li djecu ičemu lošem poučiti Andersen, Ivana Brlić Mažuranić, Družba Pere Kvržice Mate Lovraka, Pirgo Anđelke Martić… ? Ne možemo nametati: ako nešto ne ide. Ali ni, a to se osobito čulo u raspravi, niti podilaziti djeci kad je posrijedi školska lektira, recimo.

Morala sam podsjetiti na primjer svoga omiljenog profesora akademika Milivoja Solara. (Baš čitam: njegova Svjetska književnost navodno prestaje biti literaturom na našem faksu!?) Još onda davno ustvrdio je kako, ma što radio, svatko mora pročitati onih 20 temeljnih civilizacijskih knjiga. Čak nas je i naružio kada smo, a bez iskustva čitanja, ne pročitavši niti jedan, kao umišljeni i inače načitani studenti komparatistike, kritički zgazili ljubiće.

stolcitanje_03sonjazubovic
Sonja Zubović / Fotografija Miljenko Brezak

Drugo je pitanje – a uz moje tekstove na kekavici postavila ga je moja prijateljica Katarina Brkić, profesorica hrvatskoga koja također i piše – kako da moji tekstovi dođu do onih za koje su napisani? Radi se o knjigama koje nisu tek roba.

Moje iskustvo od 2010. svodi se na to da, zatrebavši Moćnu Riječ, svoj Odgovor, a nemajući više vremena odnosno imajući ga sve manje, da bih, oslonivši se na iskustvo visokonakladnog autora novinarskih kolumni, kuharica i ljubića te kiosk-nakladništva, čitatelju bolje približila vlastiti tekst, knjigu, od novinara i urednice postala zaista spisateljica i nakladnica i sve što treba da bih u tih pet godina od sedam knjiga pet i objavila. Postajem sama svoj majstor, majstorica gerilla marketinga – PR, sponzor, trgovac.

Govorim i čitam gdje god mogu, a gdje me ne zovu, idem i sama. (Obično s mišlju da je negdje u publici neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja davno.) Ovisno o knjizi (pjesme, roman, čitanka, kekavica…) nastupam posvuda: mediji (državni i lokalni, tisak, radio, tv…, izravno i snimak), knjižnice (školske, narodne), knjižare, škole, dvorci, crkve, trgovi, nogometna i druga igrališta, vatrogasni i seoski domovi kulture, kazališta, studentski domovi, dom za posrnule djevojke, studentski klubovi, izložbe i sajmovi slastica, etnohrane i sl.; tvorničke hale (istinabog, tada su u njima bili i sizovski radnički ormarići-biblioteke)… Odnedavno na svojoj stranici pišem i blog. Stranicu sam otvorila da bude podataka o meni, a web-stranica Oblizeki izrasla iz istoimene knjige. Još jedino internetski izravno ne prodajemo knjige.

Zemljopisno nam je raspon od selendre, vukojebine preko Trgača do Sydneya i Beča. Nekad za čitanje jedne pjesme izvozimo 2 x 400 km! Ne može biti toliko malo slušača da bismo odustali od čitanja: u Garešnici nas je čitača bilo manje nego slušača, a u Žepču u Katoličkom srednjoškolskom centru Don Bosco pred 500 i 200. Sve ovisi i o dobi, a meni su najdraži miješani skupovi i hitno prilagođavanje, kada na promociji, kao u Čazmi recimo, očekujete tri bakice a dođe trideset gimnazijalaca.

Čitanje je interaktivno. Povodi
da se čita razni: nova knjiga, stara knjiga, obljetnica ovoga ili onoga, Noć knjige, obljetnice pisaca, Svjetski dan pripovijedanja, Lidrano… Uvijek napominjem da mogu govoriti i o novinarstvu, specijalnom vrtnom novinarstvu, gastronomiji, pisanju blogova, stilistici, poeziji, zavičajnom govoru…

Za čitanje je izuzetno važno vrijeme. Knjiga Vetrenica ii obiteljska arheologija objavljena je 1990. I samo u Ivanić Gradu predstavljanje smo odgađali triput, zbog uzbuna i zamračenja, kako smo nakladu povećavali sa 300 na 3300, jednostavno smo knjigu počeli dijeliti. Za 20 godina bila je odjednom antologijska, a pjesme su se fotokopirane čitale i po birtijama, kao narodne. Iz ciklusa “dječjih” primijenjenih pjesama napisanih za Kajkavijadu izrasla je zbirka pjesama Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, zbirku nagrađena Katarinom Patačić za najbolju zbirku objavljenu na kajkavskome 2012., a autoantologija Kajkavska čitanka Božice Brkan sa 6000 protumačenih riječi postala je pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednje škole, pa nastupamo po školama. Ne znam što će nastati od igre za najmlađe Selfie na kipec. Slikovnica, slikovni rječnik, crtanka, bojanka? Nisam znala ni da će Oblizeki – Moslavina za stolom postati kultnom zavičajnom čitankom. Nemam argument da sam u lektiri, tek sam u pokojem udžbeniku.

stolcitanje_02ladazigospanic
Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Glavnina toga što radim vođena geslom il’ za lovu il’ za slavu, uglavnom je za slavu. Veselim se potpori i sponzorstvu za knjigu, otkupu, rijetkom honoraru ili nadoknadi troška za benzin. Nama je polazište: veseli li nas? Naša Misija za Moslavinu od duhovitosti na vlastiti račun postaje misijom, iako regiji nije osobito stalo do vlastita kulturnog itentiteta, a kamoli do regionalnoga ujedinjavanja iz tri dijela, Đuri Vidmaroviću i meni nije teško pokrenuti se, a niti okupljati tko želi. Ako želi. Štoviše, uz (raz)govor o zanimljivim, malo poznatim temama, pokušavamo uputiti na zanimljivu literature, ljude, osmisliti prezentacije, katalogiće, uputiti na web i društvene mreže. Tek toliko da i samo osjetimo da – nismo sami.

Storytelling, pričigin, pričaonice u novije vrijeme iz knjižnica i knjižara sve češće održavaju se po birtijama, postaju zamjena, nadomejstak za nekadašnji intelektualni, kulturni građanski salon. Za – kavu. Još nam dakle nedostaje, unatoč svim medijima, izravna komunikacija. I govorenje i čitanje, čitanje da bismo ljepše govorili. i pisali, zar ne?

stolcitanje_04BBdajeizjavu
Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Ako postoje radionice pisanja, zašto ne bi postojale i radionice (ne samo brzog!) čitanja? Gledajmo svijet oko sebe, a poslije će, kao u Tadijanovićeve učiteljice, svatko pričati tko je što vidio. Učimo djecu gledati, učimo djecu gledati različito! K tome, ne čekajmo da to učini netko drugi, počnimo sami, osmislimo projekte, poduzetniji i aktivniji za dobre će projekte lakše pronaći i materijalnu potporu, dobar tekst i trud bit će prepoznati kad-tad, neovisno o mediju od kojih svaki samo ima najvažniji cilj da skrati put od onih koji pišu do onih koji čitaju. Za to ću se rado odreći i uporne tvrdnje kako mi je najveći uspjeh u životu što mogu kupiti (sad i objaviti) knjigu koju želim.