Svako malo izluđuju nas s pečatima. Ne mogu, recimo, preuzeti ni sinovljevu poštu bez njegova pečata. A on se na to smije i pripovijeda mi baš prije neki dan kako mu je frend potpisao poteži poslovni ugovor u Americi i sav ponosan počeo vaditi iz torbe pečat, da papir zapečati, a poslovni ga partneri u čudu gledaju. Ne treba. I sad ne treba ni kod nas! Trošak manje. A što ćemo sad s pečatima? Već vele da ne znaju što dalje. Stvarno što dalje?
Nismo vjerovali ni da su, na primjer, moguća plaćanja bez računa, što izluđuje našu računovotkinju. Nismo vjerovali ni da je moguć Uber. Na predavanju budućim novinarima prošle godine gostovao mi je Ivan Brezak Brkan i spominjao baš dolazak Ubera u Hrvatsku. Mediji su bili puni za i protiv. Rekla mu je jedna doktorantica književnosti našega zajedničkog fakulteta da govori futuristički, o dalekoj prošlosti, a Netokracija je, kako je i nama ekskluzivno najavio, upravo prva puštala tekst: Uber u Hrvatskoj. Kamo treba lupiti pečat?
Čestitke književnici Sonji Zubović na projektu Poezija to go koji se iz virtuačnoga sve češće seli u stvarni svijet. Sinoć smo tako u Vinyl Caffeu u Bogovićevoj na Druženju s pjesnicima nas osmoro pjesnikinja i pjesnika čitalo svoje stihove. Pod medijskim pokroviteljstvom Radija 101, uz nastup Luke Bulića, pjesmom su se, uz Sonju Zubović, predstavili Ružica Cindori, Darija Žilić, Robert Roklicer, Sanja Lovrenčić, Aleksandra Orlić, Diana Burazer, Lada Žigo Španić te ja. Lijepo je kada se čovjek osjeti ne samo slušano, nego i da ga čuju.
Na pozornici Luka Bulić, Robert Roklicer, Aleksandra Orlić, Sanja Zubović Lada Žigo Španić, Ružica Cindori, Božica Brkan Darija Žilić i Diana Burazer / Fotografija Miljenko Brezak
Kada poezija zakratko postane središte svijeta, poticaj za novu misao, za osjet i osjećaj, dok se vani odvija posve obična, uobičajena zagrebačka večer. Hvala, Sonja!
Božica Brkan “prigodno” čita i pjesmu “musolini” iz svoje “Kajkavske čitanke Božice Brkan” / Fotografija Miljenko Brezak
Uz drugo, pročitala sam iz zbirke Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., posvećene propalim hrvatskim šnajderskim tvrtkama:
postaja XI: promatračica i konzumentica medija
jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor na svoj problem uzimaju im tvornicu i one prolaze a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku ravnodušno eventualno srknuvši
macchiato produženi molim ili nešto drugo što tko voli katkad bismo prvi svrnuli pogled prije nego što bi se udaljile tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad za našu državu pjenila se neka žena a vrućina mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away
Točno u podne novinari i mediji danas će zakratko ušutjeti simbolično kako bi ukazali na ušutkavanje novinara i na zatiranje slobode medija, na rušenje četvrtoga stupa demokracije. Od Hrvatskoga novinarskog društva do mjerodavnoga za to područje života i rada Ministarstva kulture prošla je protesna novinarska povorka kako bi, uz zahtjev za ministrovom ostavkom i čitanje Deklaracije o novinarskim slobodama, simbolično ondje odložila olovke. Samo simbolično, nije odustala od njih, od slobodnoga i profesionalnoga izražavanja!
Bez riječi, 1978. / Karikatura Miljenko Brezak
Novinari će tradicionalno na Međunarodni dan medijskih sloboda kolegama s najkvalitetnijim profesionalnim dosezima u prošloj godini uručiti i godišnje nagrade. Marija Jurić Zagorka više je nego suvremena. Još na kraju, iz mjerodavnoga ministra na sve to samo – gromoglasna tišina.
Da sam pravi pisac, parafrazirala bih vam nečiju mudrost poigravši se najprije vrijednošću ili bezvrijednošću braka uopće. Da sam prava novinarka, iscitirala bih nesretne brojke o tome kako se sklapa sve manje brakova i kako ih se sve više razvodi.
Vjenčana slika Katarine i Ivana, 1956.Slavljenici Katarina i Ivan Kraljičković u svom dvorištu
Ali meni ništa od toga ne pristaje uz skromnu obiteljsku proslavu dijamantnoga pira, dakle 60 godina braka Katarine i Ivana Kraljičković iz Palanjka, sela na lijevoj obali Save prije Siska. Kao vjernici otišli su u subotu 30. travnja 2016. u župnu crkvu u Galdovo na misu zahvalnicu, a onda proslaviti u sisački hotel Panonija s dvojicom sinova, Josipom i Ivicom i njihovim obiteljima te širom obitelji i prijateljima.
Tri naraštaja obitelji Kraljičković, Katarina i Ivan, djeca i snahe i unuci
Mlađi Ivica, odvjetnik, i njegova Tihana izrodiše Ivu, Antoniju i Stjepana, a stariji Josip, mr. sc. agronomije, i njegova Lidija izrodiše Hrvoja, Luciju i Filipa. Sve su to odrasli ljudi kojima je nastaviti Kraljičkovićevu lozu djeda Filipa. Šale se kako u obitelji imaju trojicu advokata i tri liječnice, ne računajući drugo.
Savjet za nas mlađe? Kako su oboje cijeli život poljoprivrednici i naradili su se, savjetuju zdravu prehranu, sedam dana u tjednu povrće, barem dvaput dnevno žlicu, a ne debele sendviče i hamburger, te – ne predavati se nikakvim ovisnostima. Nije im uvijek bilo lako, nije im ni sada kad se ispomažu oslanjanjem što o štap, a što jedno na drugo. Ali – na nogama su! Imali bi što pripovijedati i o ljubavi, ali njihova su najveća ljubav sada njihova djeca.
Torta za slavljenike
Mi koji smo s njima prije desetljeća proslavili pola stoljeća skladnoga života – Josip i Lidija tada su slavili četvrt stoljeća, dakle upravo broje 35 zajedničkih godina, što također nije malo te i njima čestitam – veselimo se i sad onome što im je drago i čemu se vesele. I dalje zajedno. Živjeli!
A njihova priča, dijamantna ali bez dijamanata, koja počinje kada je Katarini bilo 18, a Ivanu 22 godine, njima obična, prepuna truda, predanosti i ljubavi, zapravo je danas vrlo rijetka i sve rjeđa da je vrijedna pripovijednja, dijeljenja. I ugledanja.
Prenosimo link na prilog objavljen 24. travnja u Vijestima iz kulture HRT-a, u kojem su Sanji Segedin Miriovsky o “Ledini” poslije predstavljanja u Društvu hrvatskih književnika 21. travnja 2016. o romanu govorili autorica Božica Brkan i predstavljači na Zvonko Kovač i Đuro Vidmarović:
Izjava autorice za HTV-ove Vijesti iz kulture Sanji Šegedin Miriovsky / Fotografija Miljenko Brezak
Link na HRT Vijesti iz kulture 24.4.2016 / na 5,23 minuti:
U broju 18 (2184) Glasa koncila od 1. svibnja 2016. rubrici Kultura / knjige objavljen je osvrt Sandre Brambille na “Ledinu” Božice Brkan, a poslije nedavnog predstavljanja ovoga romana i u Društvu hrvatskih književnika na tribini “Susreti u DHK”.
U najnovijem broju (1097. od 29. travnja 2016.) “Hrvatsko slovo” na stranicama 22 i 23 prenosi u cijelosti izlaganje “Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne”, koje je Katarina Brkić napisala i održala na kekavskom na predstavljanju romana “Ledina” Božice Brkan u okviru kulturnog susreta “Rijeka, šuma more” 9. travnja u Piljenicama.
Hrvatsko slovo / broj 1097 od 29. travnja 2016, str. 22 i 23 / Hrvatska književnost / prostori hrvatske proze / Katarina Brkić: Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne
Velikogorički ogranak Matice hrvatske svakoga tjedna ima redovite tribine, a uz izdavanje knjiga i časopisa Luč, uz druge njihove aktivnosti, poznat je i već tradicionalni natječaj za priču. Jedna od posebnosti je i Turopolska večer u Muzeju Turopolja na kojoj su u srijedu 27. travnja 2016., marom predsjednika Stjepana Rendulića, Božicu Brkan predstavili kao književnicu i novinarku hrvatsku / kajkavsku / moslavačku istakavši prvi put uopće kajkavski dio njezina ukupnog djela.
Domaćin Stjepan Rendulić predstavlja svoje izabrane goste / Fotografija Miljenko Brezak
Moderator večeri Đuro Vidmarović, političar, diplomat, pisac i književni kritičar potrudio se uokviriti autoričine pjesme, priče i romane povukavši usporednicu s tekstovima pisanim na standardu odnosno mješavinom, kako je i sama istakla, na svoja tri kajkavska, zapravo kekavici svojega rodnog Okešinca naraštaja roditelja i svojega te zagrebačkoga više žargona nego dijalekta. Uz Vidmarovića, s kojim učestalo širi Misiju za Moslavinu, kako nazvaše gostovanja po knjižnicama, domovima kulture, školama itd., autorica je i sama čitala kronološki i prema vrstama različite i objavljene i neobjavljene tekstove: pjesme ajči ajči, čikačoka, zrušeno raspelo, ta moja kej pesma, te dijelove Ledine i Obrubljivanje Veronika rupca ili Muka 2013.
Probrana i vrlo pozorna publika / Fotografija Miljenko Brezak
Autorica nije prvi put gostovala kod Velikogoričana, ali se ovaj put izričito trudila govoriti i svojim idiomom kajkavskoga, koji je uglavnom neistražen a gotovo na izumiranju, istakavši kako tu ima ograničenja, jer je neke teme, primjerice o jeziku i književnosti, nužno odvlače u standard, budući da nekih izraza iz takvih područja u svome materinskome jeziku i nema. Slično i u stvaranju književnoga teksta, kako je rekla, tema na neki način već određuje kojim će je jezikom pisati.
Uz objavljene čitane su i neobjavljene pjesme / Fotografija Miljenko BrezakKnjiževnica s dvojicom gospode u šeširima / Fotografija Miljenko Brezak
Prenosimo / jučer, 26. travnja 2016. Božica Brkan je na svojoj FB stranici napisala:
Imam čast sutra gostovati na 13. Turopolskoj večeri prvi put predstavivši sve što sam dosad napisala na svome kajkavskom. Zahvaljujem domaćinima Stjepanu Renduliću i Ogranku Matice hrvatske Velika Gorica i srdačno pozivam zainteresirane. Dobrodošli!
Božica Brkan i Đuro Vidmarović: autorica čita poglavlje iz svoje Ledine / Fotografija Miljenko Brezak
Opet druženje s mudrom sovom u Noći knjige. Ovaj put u Općinskoj knjižnici i čitaonici Marija Bistrica povod je moja Ledina, a o njoj govorimo Đuro Vidmarović i ja. Uigrani tim koji nikad nije imao dva ista predstavljanja. Ovaj put Đuro, koji je radi predstavljanja moje propustio zagrebačko predstavljanje svoje knjige o kolegi pjesniku Jurici Ćenaru, sjajno uznosito prigodno uz Dan hrvatske knjige i Svjetski dan knjige i Noć knjige govorio je i uopće o knjizi, o čitanju i o mladima.
Pažljiva publika u Noći knjige u Mariji Bistrici / Fotografija Miljenko Brezak
Nadahnula su ga dvojica dječaka iz Tugonice, Lovro koji ide u drugi i Luka koji ide u četvrti razred. Posjeda ih u prvi red i mi zapravo govorimo njihovim velikim očima koje vas gledaju plaho, ali – netremice. Ja se samo nadam kako će mlađi, Lovro, koji je đak-putnik pa često čekajući bus vrijeme provodi u knjižnici, moje tekstove čitati kad tad barem u e-formatu. Cijelu večer kašljucam na papir, pa se dodatno osjećamo kao doma. Tu nas i inače ravnateljica Mira Pižir i njezina ekipa očekuju srdačno, s razumijevanjem, a često dolaze i na druga naša predstavljanja baš po cijelome Zagorju. Ovaj put k knjima dolaze iz Zlatara, iskrali se sa svoje Noći knjige, jer dogovaramo jesensko gostovanje kod njih.
Mladi gitarist Borna Simeunović zaokuplja pažnju / Fotografija Miljenko Brezak
Gospođa Mira, Mirči moja fb prijateljica upravo je toga dana ovjenčana županijskim priznanjem za organizaciju već 13 recitala Željka Boc s ljubavnim pjesmama u čast prerano preminule mlade lokalne pjesnikinje koju živom održava ustrajnošću i poezijom drugih pjesnika. Ispričava se što nema više publike, jer su na nekom drugom o nečem drugom što ga je organizirao moj slavniji novinarski kolega, trenutačno na ledu. A publike ima zapravo puna (proširena) knjižnica i više nego u većim mjestima. Organizirala je i sjajnu zakusku s buhtlima i gibanicom na tenke, koju je pripremila teta Anka, gospođa Ana Januš koja se prošle subote natjecala na 10. Babičinim kolačima baš gibanicom na tenjkem od bučinih koštica.
Za sjećanje: gospođa Ana Januš sa svojom sjajnom gibanicom na tenke / Fotografija Miljenko Brezak
Govorimo, govorimo. Čitamo, čitamo…
I lijepo se osjećate kad dođete nekamo gdje su već čitali ono što tek predstavljate, gdje i kupe knjigu, gdje vam kažu kako imaju sve vaše knjige. Trud da se dostigne tako nešto nije malen, pogotovo kad ste kao pisac još i svoj izdavač i svoj distributer i promotor knjige i čitanja uopće. I ne samo da sve odradite sami, nego se doslovce borite za svakoga svog čitatelja – pretjerano je reći da baš svakojega i osobno poznajete – pa vas zato svaki to više i veseli. Posebice oni koji će, nadam se, da parafraziram geslo Opere Box i kolegu Dražena Siriščevića, to tek postati kao dvojica dječaka iz prvoga reda u Mariji Bistrici. Možda to postane i gitarist Borna Simeunović, tek nešto stariji od braće Klancira, koji nam je podario glazbene predahe.
Božica Brkan, Luka i Lovro Klancir i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
Obično kažem kako gdje god da govorim o svome tekstu govorim s mišlju da je negdje u publici neka mala Božica s nadom da će njoj to značiti nešto poput onoga kao što je davno značilo meni kad je govorio netko o nečemu dok sam bila mala. Noćas je, kad je zacijelo već morao spavati, tako pomno upijao maleni dječak Lovro Klancir. Zbog njega sam preskakala lascivne dijelove svoje proze, uz ispriku kako ima bosih, pa.. No, hvala Lovri! Na vremenu i pomnoj radoznalosti. Ima nas još, dakle. Onda sam njemu i bratu pročitala čikačoku, svoju pjesmu o bistričkim pticama klepetačama; na kekavici, jer je i njihov materinski također kajkavski. Imala sam dojam da im se svidjela… I da sam sinoć podijelila s prisutnima nešto svima nam dragocjeno.
A sad je pak dan, meni dan knjige, dan teksta, dan čitanja i pisanja.
Đuro Vidmarović, Božena i Željko Slunjski, Božica Brkan i gradonačelnik Zlatara Stanko Majdak
U broju 18 (2184) Glasa koncila od 1. svibnja 2016. rubrici Kultura / knjige objavljen je osvrt Sandre Brambille na “Ledinu” Božice Brkan, a poslije nedavnog predstavljanja ovoga romana i u Društvu hrvatskih književnika na tribini “Susreti u DHK”.
U najnovijem broju (1097. od 29. travnja 2016.) “Hrvatsko slovo” na stranicama 22 i 23 prenosi u cijelosti izlaganje “Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne”, koje je Katarina Brkić napisala i održala na kekavskom na predstavljanju romana “Ledina” Božice Brkan u okviru kulturnog susreta “Rijeka, šuma more” 9. travnja u Piljenicama.
