Umjesto kave 9. ožujka 2016.: kriške ljubičice

Na kraju je, usput, uz kratku medicinsku intervenciju doma, dr. Mira Mošnička, dugogodišnja kriška pedijatrica, iz kućne knjižnice donijela raritetnoga Jesenjina na ruskom kao odgovor na šlagvort Vlade Mesarića Cobre, koji je uz “buketić” prigodnih pjesama na gitari (Ruže su crvene, tajne su skrivene…) izdeklamirao i Serjožino “Pismo majci” svih naših mladosti i zaključila kako je ta kriška osmomartovska bila baš uzbudljiva večer. Sve nas je ponio poziv mjesnoga Foruma žena SDP-a na malu proslavu Međunarodnoga dana žena – neki su je nazvali Babinjakom, a ja sam je nazvala Čehanom – na kojoj smo trebali pročitati i moju pjesmu ili dvije.

ljubiceBb20160309
Fotografija: Božica Brkan

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uz pića hladna i topla koja su nudili muškarci, nad lončićima maćuhica i stručcima ljubica (mirišu mi na stolu više od na ljubice pretjerano namirisanih Violetinih papirnatih rupčića!), koje je glavna organizatorica i voditeljica gospođa Jasenka Gotić ubrala u svome vrtu, cvjećarica Nevenka Pavišić govorila je o cvjetnome bontonu te su se, ako se ne varam prvi put javno, čitali stihovi Jagice Pavišić i Ljubice Čambale, dama u zlatnoj dobi toliko da i nisu mogle ni nazočiti, pa su njihove pjesme čitale Jasenka Gotić, Marica Kukor i Slađana Vasiljević, inače članice AK Josip Badalić.

Sjajan je bio Želimir Novak, inače kriški, zemljopisno preciznije velikohrastilnički zet kod mojih Minčira, čitajući toliko mojih kajkavskih/kekavskih pjesama koliko se i ne sjećam kad smo ih toliko čitali. Uvijek smo pripravni za svaki slučaj, ništa baš prigodno, ali kad je vidio reagiranje dama na naš zavičajni jezik, fraze, ritam, toponime, imena, događaje, sjećanja… Sve od treme do ganuća i suza. Znam sa sigurnošću da sam ja čitala pjesme, kajkavsku ta moja kej pesma i štkavsku dipovci ah dipovci, da sam govorila o Misiji za Moslavinu što je ustrajno gazimo kolega Đuro Vidmarović i ja, o tekstovima pisanim za Društvo naša djeca Vladimir Nazor i Kajkavijadu (s dr. Mošničkom i s Ivanom Posavec Krivec) od pjesama do Selfija na kipec – ta prisutne su bile mame talentiranih malih recitatora i glumaca! – o međusobnome nadahnuću, zahvalnosti za to… Ali sam morala provjeriti niz pjesama iz različitih zbirki, motiva, atmosfere, životne dobi žene, svojevrsne ženske retrospektive od djetinjstva do zrelosti, očigledno ne samo moje: žufko, čikačoka, kajuce, musolini, molitva, vetrenica, slika, pevcov korak, darovnica, spovet, dva bori, najžalneše, fašejnek…
Za objavu, međutim, kao uzdarje za lijepi susret s lijepom riječju, odabirem između njezinih više od 200 pjesama napisanih od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pjesmu Ljubice Čambale (rođena 1935.) iz Novoselca, napisanu, kako joj stoji uz naslov, 4. siječnja 2004.:

Četiri zida

U četiri zida puno nas ima.
Ja i oni četiri. Tu smo svi.
Ja i četiri zida.
Oni šute, a ja pričam s njima.
Ja s njima, s tim zidovima.
Oni šute, a ja se svađam s njima.
S njima, sa svojim zidovima.
A oni i dalje samo šute.
I valjda se na mene ljute.
Zato i šute.

 

Poveznica:

https://www.facebook.com/miljenko.brezak /VEČER POEZIJE I CVIJEĆA / Križ, 8. ožujka 2016.

Umjesto kave 7. ožujka 2016.: Ponavljači povijesti u školama za djevojčice

IMG_8169 BB, radni portret 3.3.2016
Božica Brkan 3. ožujka 2016.

“Nemam lepe reči”, rekao bi naš jedan sjajan profesor stilistike citirajući istočne nam susjede, a ja posežem za ni izdaleka joj ravnom, mlađom ali baš olinjalom žargonskom “nemrem bilivit” ili tv-fraznim čuđenjem “ne mogu vjerovati”. Da nisam navratila u vrapčanski (nekadašnji) dom zdravlja i vidjela plakat, odakle bih znala da su u tijeku upisi u prvu osnovnu školu za djevojčice? Kinder, Kirche und Küche ili nešto kreativnije, recimo šoping, šminka (ruž=poljubac!) i dijete? Surfam i mislim baš začuđena na sve to, jer meni emancipacija podrazumijeva zajedništvo i žena i muškaraca, kako to da djevojčice još uopće moraju u školu, pa još i po napokon novome državnome kurikulumu? Tko ima para, ima svoj kurikulum, svoju školu, svoj odgoj i svoje obrazovanje. A čovječanstvo…?

Mogu shvatiti da bi lustraciju, da bi evoluciju, da bi ovo i ono, ali opet curice u samo ženski tor? Zato što će ih tretirati ondje kao posebne? Jedva da sam shvatila feministice, Ženske studije, premalu žensku kvotu u Saboru (o tome da ima premalo zastupnica pretežnoga biračkog tijela govori se manje nego o “novome” imenu hrvatskoga parlamenta, a ni lijevi ni desni ne pridržavaju se čak ni zakona o kaznama za tu brojčanu podcijenjenost!), ali da djecu ponovno odvajaju po spolu? Pa kad već to čine po naciji… Zapravo, trebalo bi klince vjerojatno odvojiti već u vrtiću ili još bolje i prije, odmah u rodilištu, i povremeno samo pripuščati jedne drugima. Valja na kontrolirano parenje. Tek da namjenski povećaju natalitet. To da je nama demokracija dala? Glupost stvarno ne mogu podnijeti.

Pogotovo kad pomislim da su u mojoj Vojnoj krajini, u Križu, gdje je trivijalna škola startala navodno još 1790., još u 19. stoljeću s dječacima učile i (ne sve!) djevojčice, one iste koje su u svojim obiteljskim zadrugama baštinile svoj osebušek kakav nemaju ni sve današnje tobože emancipirane žene… Pa gdje nam je, žene i muškarci, taj naš civilizacijski osebušek? Povijest da je “učiteljica života”? Ma nije ni onaj prvi kriški učitelj, gefreiter odnosno kaplar marijaterezijanske krajiške vojske! Očito nije kad smo se osudili da je (opet!) ponavljamo.

20160221 – 20160222 – 20160223 – 20160228

Umjesto kave 1. ožujka 2016.: Roklicer, apsolutno siguran

Rijetko mi se događa da bih iz neke knjige poželjela iscitirati gotovo sve. Čitam “svoga” najnovijeg Roklicera, s potpisom, a bez posvete, kaže da ne piše posvete, a znam da mu se nije dalo pisati, i svakoj stranici po lošoj a neizljećivoj navici napravim uho. Bez kriterija sam, mislim, pa si koji dan ostavim da bih izoštrila kriterije, pa onda danas ponovno. I tako ipak odabrah ovu pjesmu. Ne stihove, kad ih nije ni napisao. Dodajem fotku kakve on ne objavljuje na svojem fejsu: nije za šankom nego u Društvu književnika (gdje više nema ni šanka). Sutra ondje točno u podne predstavlja tu knjigu “Apsolutno siguran”, Naklada Đuretić, 2016. Da, da, baš onu s naslovnično uzdignutim srednjim prstom.

S nekog prijašnjega razgovora o poeziji: u DHK Roklicer prvi slijeva.
S nekog prijašnjega razgovora o poeziji: u DHK Roklicer prvi slijeva.

SMAK SVIJETA
Kad sve zbrojim i podvučem crtu, u minusu sam do jaja. Ali ništa se ne žalim. Gotovo sve dječje i spolne bolesti sam prebolio. Imama dva uspješno propala braka i kusur djece. Uživam u lakim drgoama is vim vrstama alkohola. Dovoljno sam vleik domoljub da ne plaćam poreze, al ii zakleti katolik da ne idem u crkvu. Bez ikakvih problema, švercam se u tramvaju. Još mi ne trebaju optička pomagala da uočim stražnjicu u svake zgodne žene i nepokolebljivo vjerujem da ću upoznati Fidela Castrau Disneylandu.

Ipak, nadasve se nadam da ću preživjeti treći svjetski rat, otići u posve devastiranu banku, i od srca im se posrati na salter. Rekao bih zdušno:
Podvucite crtu, govnari, sada ste i vi u minusu do jaja!

Roklicer - Apsolutno siguran - NaslovnicaP. S. Rokliceru, dragi, poslije svake pjesme (kao i priče), najradije bih te posvojila. Vremenski tijesno, ali suosjećajno književno i mogla bi Ti biti mama. Kad sam si mogla roditi književnu kćer, što ne bih mogla i drugoga, književnoga sina? Što bi dijete, jedan od mojih književnih likova sličnih tebi, reklo: mama, rodi mi starijeg brata.

Umjesto kave 29. veljače 2016. – Zvonko u kiši

Zvonko Kovač upravo malo po malo predstavlja svoju knjigu “Zvon u kiši”, Insula Čakovec, 2015. Čituckan. Baš paše, ne samo u dan kišni. Odabirem naslovnu pjesmu. Jer, bar katkad, “ugodno je biti normalan”.

Kovač 1
Zvonka Kovača snimila sam na predstavljanju u DHK 17. veljače 2016.

Zvon u kiši

Zvon u kiši. Otvaram prozor, blaga huka automobila zatomljuje zvonjavu, pa opet zvoni probijaju. Večernja, u mirnom kvartu, idu žene pomoliti se. Konačno smiren, bez tragova propasti, ratova i ludila. U mojim teškim venama kola topla krv starosti, za volju izgubljenih godina, desetljeća: odlaze junaci u legendu, u zatvore, na svoje posjede, u stvari, da se izgube u materijalnome. Energija zla, zavisti, ostvarila se u posjedovanjima, prijetnje u bankovnim računima. Vječni oportunisti organiziraju fašnike, opozicionari vladaju, zatežu uzde. Zemlja se preobražava pred našim očima, kao zima u proljeće: blagim jutarnjim mrazevima, toplim popodnevima i večernjom kišom, uz zvonjavu. Ugodno je, moći biti normalan. Ostati uravnotežen, nezdvojan.

DHK, Z.Kovač
Predstalvjači: sjede Darija Žilić, Zvonko Kovač i Lada Žigo Španić, a stoje Miroslav Mićanović i Dunja Sepčić.

25. veljače 2016. – I ja sam poletovka, jedna od 2100 poletovaca!

Uz predstavljanje knjige Željka Krušelja “Igraonica za odrasle: Polet 1976. – 1990.”, Adamić, Rijeka 2015. (ovitak Milko Ilić)

IMG_8917.JPG dor. BB i Željko Krušelj+
Nekadašnji poletovci Božica Brkan i autor knjige Željko Krušelj
IMG_9009.JPG dor. posveta
Posveta autora za Božicu Brkan

Najprije je napisao doktorat, znanstveni rad s mnogo fusnota, a onda ga, po riječima izdavača Dragana Ogurlića, pretvorio u “publicističko-politički triler” na 700 stranica te sinoć, u srijedu, 24. veljače 2016., predstavio u Zagrebu, 26 godina od prestanka izlaženja napunivši veliku dvoranu Novinarskoga doma.

IMG_8967.JPG dor. Predstavljači+
Predstavljači knige: Ratko Bošković, Ivan Doroghy, autor Željko Kružšelj, Zoran Simić, Đurđica Klancir, Pero Kvesić i Saša Leković

U susjedstvu Savske 5, jedne od adresa redakcije, baš gdje sam i ja (urednik mi je tada bio Željko Ivanjek, a glavni urednik Ninoslav Pavić) kao jedna od ukupno 2100 suradnika Poleta, dolazila od 1976. do 1978., kada sam s fakultetske prakse ostala honorarčiti u Vjesniku.

Klancir, danas glavna urednica portala T-com reče kako se danas, čak ni  s fakultetom, ne može doći u neku redakciju samo tako, “ja bih nešto radio”, a ona je navratila sa 19 godina i već drugi dan bila na terenu. Fascinantno je, a i ja se toga sjećam, kako su se svi međusobno poštovali, od urednika, poput u njezino vrijeme glavnoga Zorana Simića, neposredne urednice Jasne Babić, fotografa…

Mnogo je sjajnih kolega novinara, fotoreportera, strip crtača, ilustratora i drugih započinjalo u tim omladinskim novinama kojih je nekoliko desetaka brojeva (kao dizajnerskih dosega) u naše vrijeme završilo i u njujorškoj MOMA-i. Vjerujem u važno Poletovo mjesto i ako se u nas otvori najavljeni Muzej medija.

Polet Cover 1

Iako običavam reći kako mi koji smo bili i poletni poletovski šljakeri, šljakali i šljakamo cijeli život, a da su urednici postajali urednicima, političarima, poduzetnicima, pa i izdavačkim tajkunima, nisam posve iskrena, jer, a vidi se to i iz teksta u knjizi o tome što je bilo poslije Poleta, bilo je tu izuzetno zanimljivih, možda i najzanimljivijim ljudi iz cijele generacije. Posebice upravo u novinarstvu potkraj socijalizma, potkraj osamdesetih, te u početku samostalnosti i demokra(tiz)acije. Kada se i tekstovima, po difoltu (default) da je optimizam ugrađen u socijalističku filozofiju i življenje – odatle listu i me Polet – ipak neprestano težilo promjenama. Ni danas nedosegnutima. I još s geslom “uvijek na ivici, nikag u marici.” Usporedbe s današnjicom, uznositim izravnim citatima, samo su nas kao publiku nasmijale.

Nije bez vraga Krušelj kao geslo citirao prvoga urednika Peru Kvesića iz “Pjesme roza”, zbirka “Perorez” 1980.:

“Vi ne bi vjerovali što smo sve vjerovali,
naivni lapani u velikoj podvali,
natjerani proći po šahovskoj ploči
na kojoj smo pješaci protiv figura.”

Ali, baš kako reče art director Ivan Doroghy – tek jedan od sjajnoga niza, koji ističe edukacijsku ulogu Poleta i često svojim studentima objašnjava kako je uopće bilo moguće napraviti novine u prekompjutorsko vrijem – tko god je u to vrijeme mislio da ima što reći, navratio je u Polet. Makar od Zvečke do Savske. Krušelj je kopajući po arhivama stvorio temelj i za samostalne doprinose, memoarske. Voljela bih nešto i pripisati, ali i čitati, to prije što mi se upravo sinoć otkrila još jedna osobna nedvojbena bliskost s najvažnijim medijem s vlastitih novinarskih (pa i književnih) početaka – jezik. Drugačiji. Pa i tematski: supkulturne reportaže o seoskom rock-bandu, knjižnicama u tvorničkoj hali, životu pevaljki i sl.
Mislim da Polet i pomisao o njemu nikad nisu bili okruženi s toliko sentimenta kao na tome predstavljanju gdje su se našli mnogi od suradnika iz nekoliko naraštaja, a svi uglavnom različito držeći starčeki i starice, po Krušeljevim riječima, najkreativnija generacija hrvatskoga novinarstva, pa čak i sada, kako je izdavač citirao svog brata Ogija Gorana Ogurlića, sad glavnoga urednika Jutarnjega lista – a prije toga Večernjeg lista, pa onda i moga – koji je vidjevši u velikoj dvorani nagužvane poletovce ustvrdio: koliko bi se moglo napraviti dobrih redakcija… Nekad bilo!

Željko Krušelj u posveti mi je napisao. “Dragoj Božici, svojoj kolegici iz poletovskih, vjesnikovskih i večernjakovskih dana”. Kako vrijeme leti.
Zagreb, 20160225

Božica Brkan

U trećoj knjizi Vinka Brešića “Iz pra(v)e ruke” i autobiografija Božice Brkan

Prenosimo / 23. veljače 2016. Božica Brkan je na svojoj FB stranici https://www.facebook.com/bozica.brkan napisala:

U trećoj knjizi “Iz pra(a)ve ruke…” Vinka Brešića 28 novih autobiografija hrvatskih pisaca

IMG_8654.JPGOTVORENA+dorada

U upravo objavljenoj trećoj knjizi “Iz pra(a)ve ruke/ Nove autobiografije hrvatskih pisaca” (glavni urednik Božidar Petrač) kod mog inače izdavača kuharica zagrebačke Alfe objavljena je i moja autobiografija “MOJ TEKST i MOJ KONTEKST Ili kak si prestreš, tak buš si i legla”. U uobičajenoj fusnoti V.B., kako se potpisuje, odnosno profesor Brešić piše:

“Autorica pripada među ona imena o kojima slušam desetljećima, ponekad nešto i pročitam i ne znajući da su Božica Brkan i Bianca Brandon i Ivana Brezak jedna te ista osoba. Vrlo je vjerojatno da smo se tu i tamo mimoilazili, možda kretali u istome društvu, ali se nikada nismo upoznali. Sve donedavna kad mi je sipatična dama na Fra Ma Fu festival pristupila s mojom Knjigom o Virovitici moleći me autogram. Skoro sam pao sa stubišta virovitičkog kazališta, pa onda još jednom kad mi dama reče kako se zove. A da je naš neobični susret završio na predivan način, pokazuje upravo ova autobiografija, koja je moju novu suradnicu navela da “drugačije razmišlja o sebi”.
IMG_8656.JPGBBPOCETNA+dorada
Tek napomena da sam za tu autobiografiju imala novinarsko rok: 10 dana. Svijet zacijelo nisu promijenili, ali mene možda stvarno i jesu. Usto, 2008., kad je prvi put pozvao i književnike i pisce da napišu autobigrafiju, što bih ja napisala o svojoj književnosti i knjigama, kad sam glavninu važnih možda ne napisala, ali, ja mlada hrvatska spisateljica, svakako objavila tek u pet-šest posljednjih godina!?

Čast mi je – zahvaljujem na njoj – biti u najnovijemu autobigrafskom, pomalo generacijskom (!?) nizu: Sven Adam Ewin, Dunja Detoni Dujmić, Adam Rajzl, Božidar Prosenjak, Pero Kvesić, Tomislav Maretić, Josip Cvenić, Irena Lukšić, Ivan Tolj, Željko Ivanković, Božica Brkan, Nada Zidar-Bogadi, Julijana Matanović, Dino Milinović, Marija Lamot, Sanja Nikčević, Helena Peričić, Miro Gavran, Dubravka Crnojević-Carić, Josip Mlakić, Sibila Petlevski, Tomislav Žigmanov, Davor Šalat, Kruno Lokotar, Ivo Balenović, Lana Derkač, Darija Žilić i Nenad Stipanić.

 

 

Priča “Tor” u časopisu “Kaj”

Naslovnica KAJPriča “Tor” Božice Brkan (s biografijom autorice) objavljena je u časopisu za književnost, umjetnost i kulturu “Kaj”, broj 5.-6./2015., str. 23.-26., inače napisana 2015. godine, među tri prozna rada od šest izabranih (sa Denisom Peričićem, Željkom Bajzom, Marijom Drobnjak Posavec, Ivicom Jembrihom Cobovečkim i Ivanom Pahernikom) na 11. natječaju za kratku kajkavsku prozu. Ocjenjivački sud: prof. dr. Joža Skok, dr. sc. Ivo Kalinski i dr. sc. Božica Pažur.IMG_8651.JPGtx+dorada

 

Književni sat Božice Brkan u njezinoj nekadašnjoj gimnaziji u Križu

Prenosimo / 20. veljače 2016. Božica Brkan je na svojoj FB stranici napisala:

Kad sam krenula u prvi razred 1963. godine u područnoj školi u Novoselcu, u Križu je otvorena nova zgrada za osnovnu školu i gimnaziju. Više razrede osnovne škole i gimnaziju polazila sam u njoj. U moje je vrijeme gimnazija s ukupno sto učenika jedva sklepala naš upisni razred, a maturiralo nas je sedmnaestoro. Zahvaljujući i sjajnim profesorima poput Dinka Ivovića (povijest, filozofija, povijest umjetnosti, logika i sve što je trebalo), Ivice Ćenana (matematika i fizika), Ive Radoševića (povijest umjetnosti), Zvonimira Bekera (engleski i njemački), Biserke Vidović (hrvatski), Hrvoja Vidovića (njemački), Milade Kronje (ruski), Ivice Nižetića (tjelesni) i drugih uspjela sam upisati oba svoja fakulteta bez problema. Sad jedva još da se susrećemo nas nekoliko o obljetnicama mature, ali smo se prije nekoliko godina našli u novoj gimnazijskog zgradi o 50. obljetnici gimnazije, koja je danas dio Srednje škole Ivan Švear u Ivanić Gradu.

IMG_8631.obr. BB pozira pred svojom školom
Božica Brkan ispred dviju svojih kriških škola
IMG_8545.JPG Maja Mađer čita uvodno pjesme
Učenica trećega razreda Maja Mađer uvodno ćita pjesme Božice Brkan

U petak, 19. veljače 2016. bila sam gošća svoje škole. Književni (školski) sat kojem je povod moja “Kajkavska čitanka Božice Brkan” prihvaćene kao pomoćnoga sredstva u nastavi hrvatskoga za sve razrede i sve škole u Hrvatskoj. Vrlo različito od ivanićkoga susreta dva dana prije, ali i meni samoj jednako zanimljivo. Dakako da smo i čitali moje pjesme, nešto ja, a nešto učenica III. razreda Maja Mađer.

IMG_8571.JPG obr. BB čita iz Čitanke i prof.J.
Na svojoj FB stranici Božica Brkan uz ovu fotku je napisala: Bibliotekarica Visnja Jeren vodi kroz razgovor, a ja pripovijedan i čitam pjesme… Druga mladost. Dipovci ah diplovci – kozerija ili ljubavna pjesma?
IMG_8563.JPG obr. BB i svi učenici
Bpžica Brkan: Ima li koga među vama iz mojega rodnog Okešinca?

Zahvaljujem na gostoprimstvu, posebice ambicioznoj bibliotekarici Visnja Jeren, koja i u tome susretu, kako je izjavila novinarki Višnji Canjek-Macan, urednici Kajkavskog osebuška, emisije Obiteljskoga radija Ivanić i imenom nadahnute mojim tekstovima, vidi mogućnost da kajkavski više bude prisutan u nastavi, pogotovo ondje gdje je i zavičajni, kao što je u kriškome kraju nažalost izumiruća kekavica, idiom na kojem također pišem. Nadam se da će i to pridonijeti njegovanju našega kulturnog identita uopće, posebice osvješćivanja regionalnoga moslavačkoga, što je dio misije koju dijelim s ambicioznim i nezaustavljivim kolegom Đuro Vidmarović. Ako uza školu još raste školski voćnjak koji smo vodili kao mali školski zadrugari prije pola stoljeća, zagledani u školsko voćarenje u vojnokrajinskoj pučkoj školi još za Austrougarske, zašto ne bismo živim održavali i druge naše vrijednosti?
Fotografije Miljenko Brezak

Božica Brkan gostovala u Srednjoj školi Ivan Švear u Ivanić Gradu

Prenosimo / 18. veljače 2016. Božica Brkan je, dan poslije gostovanja u Srednjoj školi Ivan Švear u Ivanić Gradu,  na svojoj FB stranici napisala:

IMG_7735 obr. pred plakato Đuro, bb i Višnja Teren
Božica Brkan u predvorju škole uz kreativnu najavu književnoga susreta, sa Đurom Vidmarovićem i knjižničarkom Višnjom Jeren.

Srednja škola Ivan Švear u Ivanić Gradu rijetko srdačno ugostila je našu malu moćnu gomilicu jučer, 17. veljače 2016. Zahvaljujemo osobito na gostoprimstvu ravnateljici Kseniji Pavlović i knjižničarki Višnji Jeren te profesorima i učenicima, a osobito kolegi Đuro Vidmarović te Miljenko Brezak, bez čijih poticaja i podrške ne bih ustrajala na zavičajnoj, moslavačkoj kulturnoj misiji. Sutra nastavljamo u Križu, mojoj gimnaziji. IMG_8500 obr. Dio publike BB govoriIMG_8501 obr. Višnja Jeren i dio publike

Božica Brkan 17. odnosno 19. veljače 2016. u Srednjoj školi Ivan Švear u Ivanić Gradu i Križu

Prenosimo: http://www.volimivanic.info/bozica-brkan-u-srednjoj-skoli-ivan-svear-u-ivanic-gradu-i-krizu

Agencija za odgoj i obrazovanje odobrila je za ovu školsku godinu uporabu knjige Kajkavska čitanka Božice Brkan, autorski zbornik književnih tekstova (s rječnikom s više od 6000 riječi) za pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika za sve srednje škole i sve razrede ocijenivši je primjerenom zbog tematsko-motivske raznolikosti te jezično-stilske razine tekstova, posebice leksika. Povod je to da autorica, književnica i novinarka Božica Brkan, rođena u Okešincu kraj Križa, poslije Srednje škole “Tin Ujević” u Kutini, ovoga tjedna, gostuje u Srednjoj školi “Ivan Švear”, u srijedu u Ivanić Gradu, a u petak u Križu, inače svojoj gimnaziji gdje je maturirala.

Osim čitanja poetskih tekstova ponajprije na kekavici iz svoje Kajkavske čitanke (Acumen, Zagreb, 2012.), ovisno o zanimanju publike, Božica Brkan govorit će o iskustvima o medijskoj pismenosti, uključujući blogove (internetski magazin www.oblizeki.com ) i društvene mreže (Facebook), novinarstvu danas, stilistici, gastroknjiževnosti od kolumne i gastroshowova do zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom, zavičajnim govorima, međunarodnom certifikatu kajkavskome kao književnom jeziku, globalizmu, smislu književnosti danas i drugome.

Naime, poslije više od 30 godina izuzetne novinarske i uredničke karijere, i – kako predstavljajući njezin književni rad obično ističe književnik i književni kritičar Đuro Vidmarović, koji će također biti gost u Ivanić Gradu – Božica Brkan se poslije zapaženih i nagrađivanih pjesničkih radova u mladosti, napisavši i objavivši u posljednji pet godina više izuzetno zapaženih i nagrađivanih književnih ostvarenja na velika vrata vratila u hrvatsku književnost. Uz drugo, predavala je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu studentima komunikologije stilistiku u medijskoj komunikaciji te objavila i brojna visokonakladna izdanja, što kuharica, a što, pod pseudonimom, ljubića.