U cjelini Književnost časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja Svjetlo, br. 1-2 / 2023. Ogranka Matice Hrvatske Karlovac (gl. urednica Hrvojka Božić) ona str. 116.-122. objavljuje i tekst Božice Brkan Blagovati s Irenom, fragmenti prema izlaganju na Sjećanjima na Irenu Lukšić (10. ožujka 1953. – 10. ožujka 2019.) u organizaciji Matice hrvatske Ogranak Karlovac u karlovačkoj Knjižnici Ivan Goran Kovačić na Irenin 70. rođendan. Okruženi probranim osobnim Ireninim stvarima od računala do statuete Kiklopa govorili su Ivica Mikšić, Danijela Lugarić Vukas, Josip Pandurić i Božica Brkan.
Svjetlo je svojedobno Irena Lukšić i uređivala.
Prenosim tekst iz Svjetla:
BLAGOVATI Zašto sam odabrala baš temu blagovanja? Zbog više
razloga, prvi su pozivi na predstavljanja knjige Irene Lukšić Blagovati na
tragu klasika /Kuharica za čitanje, čitanka za kuhanje (Hrvatsko filološko
društvo, Biblioteka Književna smotra i Disput, 2011.), za umalo cijeli autobus
novinara i književnika restoransko u Varaždinu i potom na knjižnično
predstavljanje Blagovanja na tragu kasika u Koprivnici. Osjećala
sam se počašćeno, svaki put kao gost.Znam da si me odabrala ne zbog
prijateljstva nego zato što sam desetljećima u novinama sektorski pratila
hranu od njive do stola, napisala stotine kometara i kolumni od Enciklopedije
špeceraja, nasnimala desetke TV emisija, a onda i objavila jedno pedesetak
kuharica, a kako sam u kuhinju ušla preko knjižnice, mislila si da mogu
iščitati što si u svoju kuharicu-čitanku jestveno odabrala iz čuvene biblioteke
koju si uređivala Na tragu klasika. (Pišući nedavno o antologijama Antologije
bez narječja za Republiku napisah
da si njome stvorila za hrvatske čitatelje i izuzetno probran svjetski izbor
romana ili proze, koji nitko nije nazvao antologijskim, iako to jest
mnogo više od piarovski razvikanih antologijskih romana koje sezonski štancaju
različiti izdavači.) Iz nje si, ne mogu zaobići, izvukla još tri
slične knjige o različitim temama od putovanja do idola i baraba.
Ako se dobro sjećam, ni o jednoj od knjiga u Tvojoj antologijskoj biblioteci nismo pripovijedale koliko o Babetinoj gozbi. Nisam pojma imala da si je uvrstila, najprije sam odgledala maestralan film Gabriela Axela iz 1988., tek otkrila kod Tebe Karen Blixen. Ne jedinu.
Rekla sam Ti, među nama govoreći, da recepti u Blagovati na tragu klasika i nisu bogznakaj i da si mogla reći, rado sam Ti mogla tu pomoći – ali nisi – ali da je knjiga odlična. Od ideje dalje. Uostalom, ne jednom sam o njoj i o Tvojim pladnjevima pisala u veljači 2012. na svojim Oblizekima. Prikaz Kako Irena Lukšić blaguje na tragu klasika i Razgovor kompetentni, u naslovu kojega Te citiram: Književni pladnjevi spajaju nas s pričama koje čitamo i nakon nekog vremena jednostavno moramo sjesti za stol i nastaviti gozbu. Nastaviti gozbu.
BLAGOVANJE U FRAGMENTIMA Zašto sam odabrala baš blagovanje i fragmente?
Da nastavimo Tvoju, našu gozbu.
Blagovanje. Slutim da bismo se odmah zakvačile i o samoj riječi, recimo o
naglasku na blagovanju i blagovati, na kojem slogu, da li je dugi
ili kratki te ulazni ili silazni, dok ne bismo sve isprobale, a onda bismo se
smijale, smijale… S Majom M., isto prijateljicom, zato sam sad raspredala da li
mi je u naslovu bolje imenica ili glagol, pa mi ona reče glagol, zbog prirode
hrvatskoga koji voli glagole kao da već nisam odabrala i zbog Tvog naslova. Prema kojekakvim rječničkim definicijama blagòvati nesvrš. <prez. blàgujēm,
pril. sad. blàgujūći, gl. im. -ānje>, najčešće biblijski,knjiš. jez. knjiž.
bibl. retor. jesti (ob. jedan od glavnih obroka), gostiti se, uz brojne
sinonime koje kojekako tumače. Mi blagujemo i dalje drugujući s tobom. Kao da
si tu.
A razmišljam kako bismo se sigurno navlačile i o kanonima, o Ahmatovoj i
Cvetajevoj, a najveći nam je trač bio Krleža i Irina Aleksander. A da i ne
spominjem kako bismo ponovno prelistavale onu kuharicu kuhinja SSSR-a, koja se
možda i danas nudi na rasprodajama, a koju si prevela i koju često koristim i u
vlastitim blogerskim polemikama. Ukrajinci su boršč nedavno proglasili
svojim nematerijalnim kulturnim dobrom u ukrajinsko-ruskom ratu želeći se i
stolom odijeliti od Rusa, koji su u svoj lonac prisvojili i ukrajinski boršč
već osnutkom prve zemlje socijalizma, a ja sam taj dio njihovih identiteta već
opisala kao poljski barszcz, posve drugačije, svečano jelo i dio
poljskoga gastroidentiteta. Prvi sam ga put kušala u Lođu, za poljskoga ratnog stanja.
Koliko bismo se čerupale o tim slavenskim loncima, gorima i od našega
balkanskog, malo bi bilo davno čerupanje o Wajdinim filmovima (a zbog njega sam
upisala poljski!). Već nam je, uz kavu, spominjanje poljske herbate i
ruskoga čaja bio povod zanešto, a da i ne spominjemo izbor destinacije
kamo bi koja, samo da može, otputovala Iza Željezne Zavjese. Još se sjećam kako
je Malić neostvarivu ekskurziju brazdao zamišljenom zemljopisnom kartom u
Litvu, Mickiewiczu.
FRAGMENT A BOOK IS A DREAM YOU HOLD IN YOUR HAND Blagujemo s tobom kao da ćeš svaki čas otvoriti vrata i ući dobacivši šarmantno: kak ste mogli početi bez mene? O, Bože, odmah zapažam – zgrožena kao onomad otvorivši iz tiskare taman pristiglu kuharica Hrvatska jela na suvremeni način s greškom u prvoj rečenici uvoda U potrazi za identitetom hrvatske kuhinje, kad još ni Hrvatska kao država službeno nije priznata, a kamoli hrvatska kuhinja – da u naslovu svoga uvodnog jutjubića Miljenko Brezak: Irena Lukšić, Zapisi za sjećanje, imamo grešku odmah u naslovu –Irena Lukšić (10. ožujka 1953. − Duga Resa, 12. ožujka 2019.), hrvatska je spisateljica, prevoditeljica, znanstvenica i urednica. Pogrešan datum odlaska! Da si otišla, iznenada, doznala sam htijući odmoriti noge u višesatnom obilasku njujorškoga The Metropolitan Musem od Art – suvenir mi je torba s citatom Neila Gaimana A book is a dream you hold in your hand – i otvorivši mobitel da vidim što ima novo kod nas. Moji su mislili da me spopao jet lag, jer im od plača ne uspijevam reći što je. Ridanje. Bespomoć. Nevjerica. Kao kad su mi javili o iznenadnoj smrti oca Ivana Brkana (dok sam čekala drugoga Ivana, svog sina Ivana Brezaka Brkana) ili prijateljice Nives Gajdobranski (kako nisam ni znala da je smrtno bolesna!?). Datum je moja freudovska odgoda, upamtila sam taj dan s američkim nadnevkom.
Miljenko Brezak: Irena Lukšić, Zapisi za sjećanje https://youtu.be/cF_ZzbwZBKY
FRAGMENT FILMIĆ Ionako ćemo filmić opet morati dopunjavati.
Novim fragmentima kojih se sjetim, sitnicama koje doznajem iz sjećanja
govornika, Tvojih dugogodišnjih suradnika na časopisima poput Književne
smotre ili Svjetla, na knjigama odnosno cijelim višestruko
nagrađivanim i rado čitanim bibliotekama, od bliske rodbine… Nisam, recimo,
pojma imala da si u rodu s našim naturaliziranim Kutinčaninom i Moslavčaninom
Miroslavom Šutejom, grafičarom i slikarom, najpoznatijim po dizajnu državnoga
znakovlja. Spominju da još nisu skinuli natpise s vrata s Tvojim imenom ni
porazmjestili radne sobe u kojima si radila na faksu ili kod izdavača (iako
knjige u Tvojoj bibioteci s Tvojim potpisom, čak i bez crnoga okvira, ne
nastavljaju izlaziti). Nisam dolazila na mjesta na kojima si radila a možda smo
jedanput ili dvaput popile kavu kod mene u Vjesnikovoj birtiji. Niti si ti bila
kod mene doma, a niti ja kod Tebe, pomišljam zagledana u stvari, memorabilije s
prigodne knjižnične izložbe hommagea Tebi. Potrudili su se dovesti i
Tvoje računalo s printerom (fotkamo se s njim!), stoj za pisanje, jedan od
Kiklopa, naočale… Navodno će Ti
negdje urediti i spomen-sobu.Kad već nisi akademkinja, još ćeš postati
celeb.
Na onom prvom prisjećanju na Zavičajnoj čajanci Lukšija i Brki, Irena Lukšić i ja spašavao me je sugovornikŽeljko Mavretić, sad se
spašavamo svaki kako i čime tko umije.
FRAGMENT ZAVIČAJNA ČAJANKA Ne znam zašto su se u karlovačkoj Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić, 10. ožujka 2020. baš mene sjetili da govorim prigodno o Tebi o prvoj obljetnici Tvog odlaska. Neugodno mi pitati. Pa ja sam samo prijateljica! Tada sam prvi put i u Tvojoj Resi i na grobu: skroman, košarica cvijeća i lampaš koji donosimo jedini. Kada smo se vratili iz New Yorka, već si ispraćena. Tek poslije otkrivam tko je i što govorio, pisao. Nekako mi je najbliskije Tebi prisjećanje Jergovićevo što si sve učinila za hrvatsku književnost (i ne samo nju!) i kako si ga, tek upoznavši ga na nekoj književnoj večeri, ukorila zbog pogrešne deklinacije Duga Rese. Ja Ti ne mogu napisati In memoriam. Pomišljam kako će po defaultu mjerodavni, ako budu htjeli i kad više ne budu mogli odgađati, u mogućem napadu iskrenosti, tek mnogo kasnije u našem nacionalnom kulturnom prostoru otkrivati praznine koje si maestralno i nenadoknadivo popunjavala. Baš Tebe briga, pa nisi bila ni na ruskoj katedri, a za rusku si književnost napravila kao rijetko tko!
FRAGMENT NOĆ KNJIGE Pojasnilo mi je iz nekoliko filmskih fragmenata: 2014. si me predstavila na Noći knjige u Karlovcu, koju si vrlo pripremljeno vodila nasmijavajući me u tremi kao povratnicu u lijepu književnost i predstavljajući sve dotadašnje moje knjige. Što smo se smijale! Odužile smo i na Noć knjige što je moj nekadašnji Večernji list pripremio u centru Zagreba s nekim od autora svoje kratke priče, pa na moje iznenađenje i sa mnom, zakasnila sam toliko da su se taman svi razišli. Na to me podsjetio Fejs raskošnim i netočnim plakatom. Sad se mogu čak i smijati.
FRAGMENTI ONLINE Ne prisvajam Irenu, govorim. Samo starački sentimentalno mudrujem kako nam se, što smo stariji, vrijeme rasteže i zgušnjava, kao na filmu, kao u Ejzenštejna. Nagledali smo se nešto Serjožinih stuba na filmologiji kod Peterlića, u Filmoteci 16 u Savskoj. Samo razmišljam kako ima čovjek uopće malo prijatelja u životu, posebice ljudi s kojima prijateljuje većinom života. A osobito onih s kojima prijateljuje godinama, a povremeno, krajcajući se zapravo više slučajno, kao sudbinski, tek katkad ciljano, s nakanom. A kada nakon dugo vremena, i ne tražeći razlog zašto je tome tako, naiđete jedan na drugoga, jedna na drugu, nastavljate razgovor kao da ste i jučer zajedno bile na kavi. Kao da ni dana niste preskočili/preskočile.
Možda sam takva prijateljica, ali ni takvim prijateljima ne bih mogla popuniti ni prste jedne ruke. Nedvojbeno Te ubrajam, Irena Lukšić, Lukšić, Lukšija, Lug. A ja: Brki, Brko (rekao bi Malić), Brkan.
Facebook je to donekle promijenio. I na odstojanju, pokazuje se, Irena ima profil svoje biblioteke s klasicima, odličan PR, bira glazbu prema novoobjavljenim knjigama, a na svom privatnom profilu ludira se bicikliranjem, River Mrežnicom, mačkama, pticama, povrtnjakom, zimnicom, drvećem oko kuće, jelima improvizacijama-kreacijama. Katkad se međusobno lajkamo. Još je aktivan, po netko doda nešto, ali nedostaje mi Tvoje lucidnosti, ironije i cinizma, duhovitosti bez dlake na jeziku. Kako li sam se samo bojala da će moju kolegu kojega je prizvala Onaj koji je na tvojem mjestu jednom izlajati zašto mu je to davno prišila. Komunikativna na sve mile fele, a za pravo si se bavila usamljeničkom aktivnošću.
http://www.bozicabrkan.com/bicikli-biciklisti-i-biciklistice-umjesto-kave-4-travnja-2020/
FRAGMENT WIKIPEDIA Provjeravam, ima li te na Wikipediji i na hrvatskom i na engleskom i prisjećam se kako si uspjela nagovorila mog Miljenka, koji o engleskom nema pojma, da Ti napravi Wikipediju na engleskom. Meni još nije. Ne znam pregovarati dobro poput Tebe. Što bi sve danas već imala od tih medija! TikTok sigurno.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Irena_Luk%C5%A1i%C4%87 https://en.wikipedia.org/wiki/Irena_Luk%C5%A1i%C4%87
FRAGMENT, RESTLI, CURE IZ PROVINCIJE, SEDAMDESETIH Kad smo se uopće upoznale? Na rubu onoga filmića Miljenka Brezaka, koji tada još nije bio youtuber, nalazim: iz 2016. Tvoja tribina u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci o Krleži i Irini Aleksander (to, očigledno, nisi dovršila) i razgovor za video o meni, video i fotke. Odjednom, Tebe više nema i ne snimamo dalje, važnija postaju naša usputna, izrezana naklapanja. M. nije ugasio kameru. Gdje smo se i kada upoznale? Nismo se precizno mogle sjetiti, ali nedvojbeno na faksu. Puno rupa između predavanja. Nismo isto godište, ali načitale smo se iste literature i naslušale se istih kolegija. Kojih, ne možemo se sjetiti, ali Solara svakako najviše. Razmjenjivale smo bilješke. Nas dvije radoznale, ambiciozne i vrijedne/marljive, valjda i talentirane cure iz provincije sličnih interesa, Ti iz Rese, a ja iz Moslavine. U metropolu smo obično dolazile vlakom, najjeftinije je, eventualno autobusom, dorasle svojim temama sedamdesetih. Glazbi, književnosti. Ti na rusistici i komparativnoj, a ja na komparativnoj i polonistici na za nas elitističkom Filozofskom, a onda na dodiplomskom na novinarstvu na Političkima. Rezervno, praktično: da ne budemo poslije u životu kruha gladne s tim našim književnostima.
Najviše. I zajedno smo bile u uredništvu K pri K, Književnost
pri komparatistici, i u nekom nazovi kazalištu gdje smo uvježbavali Kralja
Ubua. (Baš u nekom teatru pripremaju opet novo čitanje!) Još leži provincija
Livanija pod snijegom, još se nismo odmaknuli od svakidašnjih apsurda i
teatra apsurda Jarry, Beckett i Ionesco s naše teatrologije. A kad je to bilo!
Ne znam jesam li Ti uopće rekla da u isto vrijeme u našoj seoskoj omladini
vodim Teatar Točka (!?), vježbamo Jazavca pred sudom i klince
prvi put odvodim u zagrebačku Gavellu da vide Fahru Konjhodžića uživo. Te noći
baš prestaje voziti naš noćni vlak za Novsku sa šestog perona i djeca cijele
noći do prvoga jutarnjeg cuga drve na Glavnom kolodvoru. Ali bili su poslije
dobri na omladinskim seoskim zabavama i amaterskim kazališnim regionalnim
smotrama.
Bile smo od onih koje, ako mogu, radije kupe knjigu nego komad odjeće ili odu na frizuru. (Otkrivam Ti: pa ja sam i na svečanoj dodjeli diplome neprikladnim crnim heklanim šeširićem prekrila nefrizuru!). Znam Te: sigurno bi radije nego na išta potrošila na arhivske materijale za neku od svojih tema iz bogtepitaj koje svjetske knjižnice ili arhiva.
FRAGMENT KAJKAVSKI Među pismima nalazimo tvoje opširnopismo o kajkavskom, a tada me kajkavski nije zanimao kao danas, napisala sam jednu jedinu pjesmu, i ne znam kojim povodom smo pisale svaka o svom kajkavskom odnosno mojem kekavskom. Kako se veselim. Tvoj rukopis…
FRAGMENT VJESNIK, IZBOR, KAZANJE FIGE Zajedno smo išle u tadašnji Vjesnikov Izbor da bismo prevodile ja što sam dovukla iz Varšave, s Polonicuma i iz pretplate na kojekakve tiskovine, a Ti si rudarila po ruskoj knjižari i tko zna gdje sve ne. Ti si objavila čudo toga, a mene to nije dugo držalo, jer sam poslije prakse s faksa ostala u Vjesnikovoj gradskoj. Možda 1977., jer jesen prije upisale smo novinarstvo i ja sam počela surađivati u Poletu, zajedno smo otišle intervjuirati baš za Polet Hrvoja Hitreca o hrvatskom humoru. Nama je bio vrlo dojmljiv, nadrobile smo brat-bratu jedno 12 kartica. Bio je tako dobar da nije nikad objavljen. Možda negdje u svojoj dokumentaciji, još nije došla na red, naletim na njega i na naše zajedničke fotografije ispred onog ćumeza s radionicama, danas restoranom, u jami preko puta Vjesnikova nebodera. Moj M. nacrtao nam je utješnu karikaturu: visoki mršavi Hitrec i nas dvije klinke. Ti kažeš figu. Desetljeća poslije izložena je na njegovoj prvoj i jedinoj izložbi karikatura, u rodnom mjestu Branimira Petrovića, autora nezaboravnoga karikaturalnoga portreta Antuna Gustava Matoša, i književnika Đure Vidmarovića.
FRAGMENT IDOLI Svaka ide svojim putem, a očigledno se pratimo. Izdaleka. Još nema
ni mobitela (pošta iz Poljske stiže najbrže za dva tjedna, vele: preko
Moskve!). Čitamo se međusobno. Susrećemo se na promocijama, sajmovima knjiga.
Volimo pomaknute stvaru. Strašno mi je zanimljivo što sve uspijevaš iskopati o
sovjetskim ruskim samizdatima. Sad mi je zanimljivo kako smo se usporedo bavile celebima,
zvijezdama i idolima. Ti si već napisala svoju knjigu iz svojih klasika, a ja
od jednoga od svojih poljskih izleta skupih desetke kutija materijala i
nakanjujem odraditi zicflajš za svoje. Nevezano jedna od drugoj, predavale smo
se Cohenu. Ti ga imaš u svojoj bibliografiji, a imam i ja priču nadahnutu
doživljajem Jasmine Reis, zaljubljenicom u njega.
FRAGMENT BROD KNJIŽARA – BRODA KULTURE 2012.. Jako se veselim pozivu Luje Bauera i Lidije Dujić na književnu plovidbu. Pet ljetnih dana. Više fotki i video bilješki (prvi put mi se javila neka fb prijateljica iz publike!): nas dvije na različitim književnim večerima i u različitim mjestima gdje smo pristajali. Tu i tamo čak smo i skinule šešire i svoje poveće ženske, ni malo ženstvene torbe. A poslije se samo nadam da ću Te susresti i o okrugloj obljetnici Broda knjižare – Broda kulture u Zagrebu, fingirana kratka vožnja i ulazak na red carpet u Muzej za umjetnost i obrt. Književnici-celebrityji, ma daj!?
FRAGMENT RECENZIJA Pripremajući se za neki od natječaja Ministarstva kulture pitala sam Te da li bi mi kao autoritet za nagrade, urednica, spisateljica i prevoditeljica baš in, napisala recenziju. Našimfala si me, hlebinku, kak ne znam da je pod normalno da si napišem sama, a Ti će potpisati. (Kad bih mu prigovarala da nema ništa u novinama, u bivšemu novinarskom životu Krešo Fijačko bi mi odrezao: Ako hoćeš pročitati dobar tekst, napiši si ga! Tako sam počela pisati kolumne u Vjesniku, onu Enciklopediju špeceraja.) Jako sam se uvrijedila, ali odljutila sam se i Ti si mi poslije stvarno recenzirala sinopsis romana Generalov sin, Srbin a Hrvat. U trećem pokušaju dobila sam čak i stipendiju za pisanje, ali Ti nisi dočekala objavljivanje 2020. Mislim da bi bila zadovoljna. Neprofesionalna sam: nisam te mogla uokviriti crnim.
FRAGMENT MALIĆ Pripremajući za tisak Malićev dnevnik prvu knjigu, osamdesete, kad bi naišla da je nešto zapisao o meni, svojoj bivšoj studentici, a očito je pratio što mala piše, a što ja nisam znala, nazvala bi kad nisi mogla odgonetnuti što je zapisao svojim nečitkim rukopisom. Još sam se sjećala profesorovih bilježaka. Razgovor s tajnikom Udruženja pisaca Poljske Gisgesom za Sedam dana, snježna reportaža za Nedjeljni Vjesnik iz ličkoga Vodoteča koji nema vode kad smo se jedva izvukli Nivom s pogonom na sva četiri kotača… Na svoju radost, sve bih Ti vrlo brzo odgovarala zahvaljujući svojim pomnim bilješkama i dobro, tada kronološki složenim tipiziranim kutijama s više od trideset godina novinskog arhiva.
FRAGMENT BERLIN-PARIZ U OGRIZOVIĆU 2017. Predstavljanje Berlin-Pariz. Preko nosa sam si pogledala vidjevši koga si odabrala za predstavljanje. Više od 20 puta – ako sam dobro upamtila, jer nisam mogla ne brojiti automatski, frojdovski iscrtkane crtice, zajednički nam je kolega izrekao riječ paradigmu, diskurs ili tako nešto. I to mi je negdje u Tvojim bilješkama. Neka mi oprosti Tin Lemac, iako si ga, vidim na Tvome profilu, u postu obnovljenome od 7. studenoga 2016., nazvala strastvenim tragačem za semantičkim biserima, izumiteljem višecjevnoga semantičkog bacača i dealerom terminologije – to sam ja (rekla nepoznata teoreticarka svega i svacega). Baš sam mu se prigodno, uz ispriku, htjela autati na Tvojoj Čajanci. Sad sveučilišni profesor trebao je govoriti o Tebi književnici, ali se razbolio.
FRAGMENT GHOSTWRITTER Usred večeri posvećene Tebi, prisjetim se iznenada kako se susrećemo na Trgaču nemam pojma kad. Ja odmah odgađam intervju na koji sam krenula, a Ti kažeš kako nemaš vremena za kavu, jer je stvar neodgodiva: pomažeš tome i tome, slavnom isluženom političaru, napisati životopis i ideš na još jednu seansu u njegovu vilu. Dobra lova, ispričavaš se. Grlimo se u smijehu. Smiješ li nam se odozgo?
FRAGMENT SSSR, RUSIJA Svi smo, vidim, baš zapeli radoznali što bi Ti, kao nekad o hladnoratovskom SSSR-u, danas pisala o u pravome ratu ogrezloj Rusiji? Koga bi prevodila? Internetske blogove, presude, književnost? Našla bi Ti svoje nove disidente, samizdate, dobre spisatelje. Kao i protiv gluposti, lijepa riječ protiv ratauvijek ima šansu.
FRAGMENT TEKST Što Te nisam uspjela pitati, Ireno moja, kako si mi rekla u kameru u NSB-u pripovijedajući o meni, neka odgovore sada tražim u Tvojim tekstovima, zar ne?
20231128