Papa Ivan Pavao Drugi by Miljenko Brezak – Umjesto kave 18. prosinca 2019.

Večeras se u Kukljici na Ugljanu otvara 6. međunarodna likovna izložba vjerskih motiva Sveti otok 2019. Tamošnji Foto klub Kornat prihvatio je na ocjenu fotografije 182 autora iz 12 zemalja. Zlatna plaketa dodijeljena je Ivici Viharu za Zaštitnicu pomoraca, Srebrna plaketa Marku Silveru Longinu za Crkvu sv. Lovre, Brončana plaketa  Čedomilu Grosu, EFIAP, za Crkvu Sv. Karla Boromejskog, dok su diplome dobili Miljenko Brezak za fotografiju Papa Ivan Pavao II. u Selcima, Tina Kovač za Molitvu i Višnja Makek za Našu baštinu. Fotografiju je moj Miljenko snimio 6. kolovoza 2017. na pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka.

Nagrađena fotografija Miljenka Brezaka – Papa Ivan Pavao Drugi u Selcima na Braču

Ponosna sam. Jako. Osobito poslije izložbe Hrvatski portret Luke Mjede u ožujku 2019. u zagrebačkoj Mimari na kojoj je među četrdesetak izloženih bio i portret Miljenka Brezaka – Đuro Vidmarović. I poslije izložbe mladalačkih karikatura u Piljenicama rodnome mjestu slavnoga hrvatskog karikaturista Branimira Petrovića 2016. Da ne bude kako Miljac samo dokumentira kuda se ja i s kime krećem. Eto: i ja dokumentiram! Međusobna nadahnuća.

20191218

Retrospektiva, akademski slikar Ivo Radošević – Umjesto kave 17. prosinca 2019.

Sinoć su u dugovječnoj, već kultnoj emisiji Hrvatska prozana Hrvatskom radiju 3 (urednik Boris B. Hrovat) pročitane moj dvije priče, naime suvremene hrvatske književnice Božice Brkan, Retrospektiva Mačak. Odlično ih je Interpretirala dramska umjetnica Dunja Sepčić. I samu sebe ganula sam prisjećanjima na ono što me je nadahnulo da ih napišem. Kakvi motivi! 

Akademski slikar Ivo Radošević i Božica Brkan na slikarovoj retrospektivnoj izložbi u razgovoru za Vjesnik / Fotografija Miljenko Brezak

Retrospektivu sam posvetila svome profesoru likovne umjetnosti u kriškoj Gimnaziji akademskom slikaru Ivi Radoševiću. Moj je M. kod njega i maturirao na stupovima, jonski, dorski…. Poslije smo se sprijateljili, čak lunjali s njim dok je slikao motive po hrptovima Medvednice. Neka nas stabla ili što su već s njegovim potpisom i danas još gledaju sa zidova. Vrlo živa. Kao i sjećanja na Ivu i njegove kičice.

Najava priča B. brkan u hrvatskoj priči na webu HRT-a

20191217 

Uknjiženi Josip Gujaš-Đuretin u mađarskom zavičaju – Umjesto kave 14. prosinca 2019.

Tri prosinačka dana, od 10. do 12. prosinca 2019., s knjigom Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, s namjerom da je predstavimo u njegovoj rodnoj Mađarskoj, mala ekipa iz Hrvatske posjetila je pjesnikove rodne Martince (mađ. Felsöszentmárton), Hrvatski kulturni i sportski centar Josip Gujaš Džuretin, te u Pečuhu (mađ. Pecs) Katedru za hrvatsku književnost i jezik na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Pečuh i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, koji je posjet odlično organizirao. 

Na predstavljanju knjige o Gujašu-Đuretinu u Znanstvenom zavodu Hrvata u Mađarskoj: podravlja prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko Brezak
Na Katedri za hrvatsku književnost i jezik ugostio nas je njezin voditelj prof.dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko Brezak

Obišli smo i Hrvatsku školu Miroslav Krleža, koji polazi više od stotinu predškolske djece te oko 400 osnovaca i gimnazijalaca. Oplemenjeni susretom nadamo se da su iza nas tamošnjoj hrvatskoj zajednici ostale također korisne spoznaje te dobre i inspirativne knjige.

Priređivač knjige i aktualni predsjednik DHK Đuro Vidmarović govori o projektu / Fotografija Miljenko Brezak

Ponajprije Ljepote su me ostavile, dosad najsveobuhvatniji rad posvećen Gujašu-Đuretinu, s opširnim uvodom i dosad neobjavljenim njegovim pjesmama iz obiteljske ostavštine. O knjizi i pjesniku, povjesničaru, Hrvatu iz Mađarske iz Hrvatske govorili smo priređivač Đuro Vidmarović, recenzentice jezikoslovka i dijalektologinja s Hrvatskih studija prof. dr. sc. Sanja Vulić i ja, ujedno i u ime izdavača Acumena

Prof. dr. sc. Sanja Vulić osobito je analizirala pjesnikov jezik, jer se godinama bavi jezikom u Hrvata i u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak

Osim posvećene publike te predstavnika Hrvatske samouprave i pečuškog Konzulata RH, i u Martincima, gdje smo vijencima ovjenčali pjesnikovu bistu, i u Pečuhu, u ime domaćina govorili su prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić te njegov nasljednik, ujedno ravnatelj i fakultetske Katedre i Zavoda, znanstvenik i književnik prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin.

Gujaš-Đuretin sa zida osluškuje što o njemu govori također rođeni Martinčanin prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić / Fotografija Miljenko Brezak

Prije dva mađarska, knjiga-monografija Mene su ljepote ostavile, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH Hrvatske matice iseljenikaimala je i tri vrlo uspjela predstavljanja u Hrvatskoj: u ĐakovuZagrebu i Sisku

Martinčani su ispunili dvoranu svoga kulturnog i sportskog centra u čast svoga velikog mještanina, kojemu u čast održavaju godišnje recitale / Fotografija Miljenko Brezak

Nadamo se da će to pridonijeti ubaštinjavanju i revalorizaciji djela pjesnika koji se teško bolestan sam otpravio s ovoga svijeta 1976. kao samo četrdesetogodišnjak. 

Uz bistu Josipa Gujaša-Đuretina Đuro Vidmarović Božica Brkan, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Drago Horvat, generalni konzul RH u Pečuhu / Fotografija Miljenko Brezak

Preostaje nam samo razmišljanje kakva bi, kako unutar hrvatske tako i unutar mađarske književnosti, bila percepcija njegova djela, tada relativno malo poznatoga i svakako izvan tadašnjih propisanih kanona. Možda bi, kako se sluti, bio razlogovcem da nije bio odijeljen željeznom zavjesom te za života samo jednom u Hrvatskoj. Zasigurno je prerastao okvire regionalnosti, i Podravine i Mađarske i regije, u koje su ga pokušali sabiti, jer njegovo je djelo univerzalno i vrlo zanimljivo. 

Gosti iz Hrvatske posjetili su i pečušku Hrvatsku školu Miroslav Krleža: ravnatelj Gabor Zoltan Gyorvari, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, Božica Brkan, prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Osim o estetici, čiji utjecaj nalaze u francuskoj filozofiji i književnosti, bit će zanimljiva potencijalna istraživanja, uz drugo, o pjesnikovu jeziku, koji je u knjizi namjerno ostavljen u izvornom obliku, često ekavica, ali dvojbeno preteže li to utjecaj tada službeno proklamiranoga srpsko-hrvatskoga ili staroga oblika podravske (slavonske) štokavice.

Pozdrav i Augustu Šenoi pred istoimenim klubom: MIljenko Brezak, prof. dr. sc. Sanja Vulić, Božica Brkan i Đuro Vidmarović

20191214

Stubički klaruš: poslije tiskanog i zvučnog i slikovni rječnik – Umjesto kave 10. prosinca 2019.

Najprije je početkom tisućljeća bibliotekarica Danica Pelko krenula s izvannastavnim aktivnostima Male Kajkaviane da bi Osnovna škola Donja Stubica objavila i rječnik Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2016. sa 3200 riječi. Onda su 2018. drugo izdanje dopunili multimedijalnim rječnikom što odškrinjuje pokušaj novih, kreativnih i interaktivnih spajanja IT-mogućnosti, poslije weba i društvenih mreža itd. Zaključivši očigledno kako ni to nije dovoljno, početkom ove školske godine objavili su i Stubički klaruš / Slikovni rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja, koji se, citiram nadahnutog promatrača, vidi na svim jezicima, a čita na kajkavskom. Prepoznajući u rječniku čuvanje stubičkoga govora, podržao ga je i Grad Donja Stubica, baš lijepo trojstvo: tiskano, zvučno i slikovno.

Naslovnica

Stubički klarušima samo 128 pojmova od alto do žuga (žugica), a oslikala su ga djeca: Gabrijela Cesarec, Petra Cesarec, Marta Drempetić, Marta Drempetić Hrlčić, Petra Fišter, Ema Hren, Antares Jaić, Patricia Jozić, Lovro Lacković, Ivana lndripet, Magdalena Pišković, Paula Pišković i Petra Štefek. Grafičko oblikovanje potpisuje Studio za umjetnosti dizajn Nikola Sinković. Taj je rječnik očigledno namijenjen najmlađim govornicima. I možda budućim mladim slikarima i spisateljima, talentiranima poput nagrađivane osnovke, sada gimnazijalke iz prijašnjih rječnika Magdalene Blagec. Iz prijašnjih rječnika. Ali, uz to, svaka je riječ prema izgovoru profesorice Danice Pelko  prilagođenim znakovima hrvatske dijalektološke transkripcije označila dr. sc. Anita Celinićiz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. To vam, dodajem i zavidno i oduševljeno, mogu prenijeti samo slikom. Ali, ne samo kao kajkavka koja se ponosi i kajkavskim i svojom zavičajnom kekavicom, kažem vam parafrazirajući onu s glazbom koja je zvonka radost: ako je išta, ova je knjiga čista radost!  

Jedna od oslikanih duplerica slikovnoga rječnika

A gdje su donjostubički ambiciozni profesori i njihovi učenici našli kao ideju? Pa imate, tumače, i u Nacionalnom okvirnom kurikulumu, str.14.:  Odgoj i obrazovanje pridonose izgradnji osobnoga, kulturnog i nacionalnog identiteta pojedinca. Danas u doba globalizacije, u kojem je na djelu snažno miješanje različitih kultura, svjetonazora i religija, čovjek treba postati građaninom svijeta, a pritom sačuvati svoj nacionalni identitet, svoju kulturnu, društvenu, moralnu i duhovnu baštinu. Sukladno tome u Osnovnoj školi Donja Stubica posebnu pažnju posvećuju njegovanju tradicijske zavičajne kulture, a dijelom svoje kulturne baštine drže i  i jezičnu kulturnu baštinu jer je jezik bitno, ako ne i najbitnije obilježje. 

Abecedno: b kao buča, c kao cola…
… p kao pedenj, pegla, penzlin, pilipar

Predstavljajući Stubički klaruš,dr. sc. Anita Celinić protumačila je kako je to ogrlica, izvorno je to ogrlica od koralja, prema kojima je i dobila ime:

„Naime, klaruš, negdje i klariš ili pak premetnuto kraluš – tako je u mojem idiomu kajkavskoga! op. BB – došlo je u naš jezik preko mađarskoga oblika kláriš, a korijen riječi potječe iz latinskoga corallus, što znači koralj, od kojega su se ogrlice izrađivale nizanjem djelića po djelića, zrna po zrna. U riječi klaruš skriva se i simbolika ovoga rječnika, koji je niska divnih kajkavskih riječi kao što je klaruš niz perlica. Klaruš se nosi oko vrata s ponosom kao ures, jednako tako treba s ponosom govoriti naše domaće riječi i kititi se njima. Nek klaruš bude zakopčan oko našeg vrata!“ 

20191129 – 20191208  

Drago Štambuk uspio Zlatnu formulu hrvatskoga jezika Ča-kaj-što upisati na listu hrvatske nematerijalne baštine – Umjesto kave 9. prosinca 2019.

Unatoč godinama i deseljećima predanih nastojanja i strpljiva čekanja uvrštavanje Zlatne formule hrvatskoga jezika Ča-kaj-štona listu hrvatske nematerijalne baštine nije moglo stići u pogodnijem trenutku, jer se idućega kolovoza u Selcima na Braču održava, naime, jubilarna 30. Croatia rediviva Ča-kaj-što. Književnik, liječnik i diplomat Drago Štambuk tako ustrajno održava sjećanje na talijansko paljenje svoga rodnog mjesta u Drugom svjetskom ratu okupljajući pjesnike svih triju sastavnica hrvatskoga jezika ovjenčavajući svake godine po jednoga maslinovim vijencem, a oliveatusovi stihovi ostaju uklesani na zid od poezijena samome trgu. 

Drago Štambuk čita svoje stihove na predstavljanju u zagrebačkoj Knjižnici Bogdan Ogrizović / Fotografija Miljenko Brezak

Štambuk, koji osim standardom piše i na čakavici, ovih je dana ponovio iz Teherana, gdje službuje kao hrvatski veleposlanik, kako od rane mladosti pokušava ujediniti sve hrvatske jezične idiome i integrirati hrvatsku ne samo jezično, nego i kulturološki i politički.

Božica Brkan na Croatii redivivi u Selcima 2011…

Budući da sam više puta imala čast svoje pjesme i na standardu i zavičajnom kajkavskom idiomu, kekavici, čitati pod otvorenim nebom na čudesnom središnjem selačkom trgu od bijeloga bračkog kamena, dijelim radost i miješane duboke osjećaje sa začetnikom i Croatie rediviveČa-kaj-što. Uvjerena sam kako će i to pridonijeti ne samo čuvanju naše izumiruće jezične baštine nego i međusobnom povezivanju i ispreplitanju u hrvatskome, sad već 24 službenom jeziku EU.  Veličinu jezika ne određuje samo broj njegovih govornika. 

… i 2018. na 28. Croatii redivivi Ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak

Valja podsjetiti da od otprilike 140 zaštićenih baštinskih tema na nacionalnome popisu jezičnih je, uz Zlatnu formulu Ča-kaj-što, još desetak, primjerice bednjanski govor, čabarski govor, dubrovački govor, govor Huma na Sutli, govor posavskoga sela Sič, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobničke čakavštine (predsjednica je hvaljena kada je svoje Grobničane pozdravila na svome zavičajnom govoru!), istro-rumunjski govor, kajkavsko donjosutlanski (ikavski) dijalekt)…Je li moguće da se Zlatna formula hrvatskoga jezika Ča-kaj-štos nacionalnoga preseli i na UNESCO-v popis reprezentativne svjetske baštine gdje je zasad od nekih 130 tema otprilike i desetina iz Hrvatske? Podsjećam se na sjajan zapis iz 2014. akademika Radoslava Katičića i pomišljam: zašto ne? 

Čestitke!

20191208 

Prvi put Književni pleter i Likovni pleter – Umjesto kave 6. prosinca 2019.

Interpretacijskom centru baštine Banovineu Petrinji u srijedu, 4. prosinca 2019., proglašeni su najuspješniji likovni stvaraoci i najuspješniji književnici s natječaja za svoje 1. susrete Sisačko-moslavačke županijeIvan Mužek, predsjednik županijske Zajednice kulturno-umjetničkih udruga, najavio je održavanje susreta 8. veljače 2020. 

Božica Brkan, sa Miroslavom Mićanović selektorica književnika, Ivan Mužek, selektorica likovnjaka Aleksandra Goreta / Fotografija Miljenko Brezak

Selektori likovnjaka Branimir Peštut iz Slavonskoga Broda i Aleksandra Goreta iz Karlovca od tri udruge i 40-ak autora odabrali su najboljima udrugu Moslavački štrk iz Popovače, slikaricu Marjanu Marušić i kipara Miroslava Štibića, u kategoriji mlađih autora nije bilo niti jednoga prijavljenog. 


Selektori književnika Miroslav Mićanović i Božica Brkanmeđu prijavljenih 14 autora, neki i s više radova, u kategoriji poezije nagradu su podijelili  između Senke Rendulić Slivar i Sanje Domenuš, u kategoriji proze nagradili su Marijanu Petrović Mikulić, za najboljega mladog autora (u dobi od 15 do 29 godina) nagradili su Saru Sivić, a za promicanje županijskih vrijednosti Saliha Kulovića.

Obrazloženje nagrađenika za književnost slučajno ispod slike natjecatelja za Likovni pleter SMŽ Marije Jurić Zagorke / Fotografija Miljenko Brezak

S kolegom književnikom Miroslavom Mićanovićem obrazložila sam književne nagrade detaljnije:

Za uspomenu s prvoga natječaja / Fotografija Miljenko Brezak

Odluku Zajednice kulturno umjetničkih udruga Sisačko-moslavačke županije da organiziraNatječaj za 1. Susret književnika Sisačko-moslavačke županije smatramo izuzetno korisnomi želimo uspješno i redovito održavanje. To je poticajna prilika za autore koji se još nisu dovoljno afirmirali na književnoj sceni, iako, sudeći po pristiglim tekstovima, neki autori zacijelo već sudjeluju u živahnim književnim i kulturnim događanjima po cijeloj županiji, ne samo u županijskom središtu, koje organiziraju knjižnice, ogranci Matice hrvatske, odnedavno i Ogranak SMŽ Društva hrvatskih književnika (sjedište u Novskoj) te različite udruge. „Kvirinovi susreti“, tribine „Stihovnica“ i „Zalogaj poezije“, različita gostovanja i javna čitanja, časopisi „Riječi“ (upravo predstavljen 50. broj!) i „Alternator“ (upravo se očekuje 1. broj!), redovito tiskanje zanimljivih knjižnih izdanja, djelovanje više uglednih recentnih književnika uočljivi su i u nacionalnim, a sve češće i u međunarodnim okvirima (Slovenija, Ukrajina, Srbija…). Želimo autorima-natjecateljima, osobito nagrađenima, da napreduju, da se što bolje uklope i uspješno nametnu.

Mlada skipa slavi, a ja dijelim njihovu radost / Fotografija Miljenko Brezak

Na Natječaj za 1. Susret književnika Sisačko-moslavačke županijeprijavilo se 14 autora (neki u više kategorija), najviše je poezije (ujedno kvalitativno i najzrelija, malo poezije u prozi i jedan haiku), nešto kratke proze te samo po jedan roman i dramski tekst. Zanimljivo je da je samo jedna kajkavska priča te po jedna kajkavska pjesma dvaju autora unutar štokavskih. Iznenađuje da je samo dvoje autora pripadaju kategoriji mlađih (u dobi od 15 do 29 godina). Teško je odaziv na natječaj procijeniti brojčano, moći će se to tek uspoređivanjem dogodine, kada se nadamo i više i kvalitetnijih radova. Osnovna pismenost uradaka prosječno nije loša, ali je u povećem raskoraku i prije bilo kakve moguće objave sugeriramo pomnu lektura (uočeni problemi od tipića od izostavljanja zareza uz vokativ ili u inverznoj zavisno-složenoj rečenici). Uraci su uglavnom i u sadržaju i u formi relativno konzervativni, bez velikih iskoraka, s vrlo uočljivim utjecajem medija (društvene mreže!) i popkulture (šlageri!). 

Za prvi put – čestitke i organizatorima i natjecateljima.

Ivan Mužek uručio je priznanje i autorici haiku Sanji Feltrin / Fotografija Miljenko Brezak

Prema Pravilima Susreta kriteriji za odabir radova vrednovali smo: kreativnu i estetsku razinu djela, obogaćivanje i pravilnu uporabu hrvatskoga jezika i narječja, bogatstvo i raznolikost tematike i jezičnu i stilističku inventivnost. Nismo, nažalost, imali priliku za velike dvojbe, što se vidi iz popisa nagrađenih: dvoje nagrađenih za poeziju i zavičajnost.

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije  za najbolje pjesničko ostvarenje: nagradu dijele: Zaporka Marelica SENKA RENDULIĆ SLIVAR Zaporka Marija SANJA DOMENUŠ

Sanja Domenuš čita nagrađene pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Poezija pjesnikinje (Marelica) dolazi iz prostora i visina koji su istodobno ono što joj ne pripada i što se čini da smo čitali i nadišli, ali upravo na tom mjestu, gdje sve zapinje, gdje samo na nesigurnu tlu govora, riječi i misli, gdje smo obezglavljeni počinje čuđenje i čudo. Domišljeno i ozbiljno, duhovito, čega nikad dosta, ironično i zaključno nagrađena pjesnikinja se ne zaustavlja, riječ je i o tome da pjesniku netko treba reći što je dobro za njega, dobro je i za nas, dobro za čitatelja, jer: „Na papiru, ipak,/ neka ostanu mudra slova./ Kreneš li ukrivo,/ zagolicat ću te crnim perom“Čestitamo!

Ivan Mužek uručio je Senki Rendulić Slivar prvu nagradu za poeziju, koju je podijelila sa Sanjom Domenuš / Fotografija Miljenko Brezak

Moderno nije jednako onome što je suvremeno, moderni ljudi nisu uvijek suvremeni, iako oni baš tako misle, ali tu započinje poezija koje ne pokazuje i ne prokazuje nego se upušta u borbu s jezikom. Ili se pjesnički jezik odupire rutini, ali ne i ritualu, ali tu smo na početku poezije nagrađene pjesnikinje (Marija). Ona o svakodnevici i našim iskušenjima pjeva narativno i domišljeno, vješto se koristeći onome što je već na rasprodaji i što je potrošeno. Ona, naime, višku besmisla, u kojem jesmo, oduzima dobru mjeru potrošivosti i prepušta čitatelju ludosti svijeta i ludosti čitanja: „moderni ljudi žive u zgradama/ sa liftovima, u svojim moderno/ opremljenim stanovima/ u kojima jedu sirovu hranu/ i piju isključivo vodu na litre/ oni najradije oblače/ društveno prihvatljivu odjeću/ od prirodnih materijala/ načinjenih u Kini ili Tajlandu/ pomoću kojih  njihova koža napokon diše“ Čestitamo!

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje prozno ostvarenje“: Zaporka: 48soeur Siskulje – MARIJANA PETROVIĆ MIKULIĆ

„Siskulje“ (usporedivo s razgovornim vinkovačkim Vinkulja!) bitno odskaču i od toponimskog iskaza i ocrtavanja raspadnutoga industrijskog i prirodnog krajolika.Mala prozna sjećanja, sentimentalni memoarski zapis „kako se ne bi zaboravilo“ i mala usporedna objektivna istraživanja, primjerice književnosti, povijesti i sl. iz vlastite mladosti, bliske prošlosti i sadašnjosti, sve učinjeno s mnogo ljubavi i predanosti, prerastaju u dojmljiv putopis sisačkim četvrtima i šetnju stvarnim i imaginarnim, zavičajnim, urbanim krajolikom, nekad i sad. I mijenama unatrag nekolikodesetljeća. Tko i nije dosad čuo i obišao, a kamoli Siščani i stanovnici tih četvrti, zbližavaju se sa „Siskuljama“ odnosno prostorom, ljudima i pričama naslovljenim „Podjarak“, „Brzaj#Viktorovac“, „Željezara“, „Nedjelja“, „Subota“ i „Zeleni brijegom (a brijega nigdje)“. Čestitamo!

Publika nestrpljiva i radoznala / Fotografija Miljenko Brezak

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najboljeg mladog autora (u dobi od 15 do 29 godina)“: Zaporka: Svjetionik – proza, roman – Tko je rak u obitelji Rakovac? – SARA SIVIĆ

I naslov „Tko je rak u obitelji Rakovac?“ sugerira generacijske dosjetke i mladalačku razornu ironiju na vlastiti račun, ali unatoč društvenoj aktualnosti i težini teme na 160.000 znakova, lako je prohodan. Napisan je ich-formi, a pripovjedačica je Žana, studentica novinarstva i kći tipične obitelji hrvatskih novobogataša, tajkuna, društvene elite, koja postaje istraživačica i neugodna svjedokinja. Govori: „Mi smo nešto poput obitelji Glembay. U ovom scenariju ja bih bila slična Leoneu“. Nema ničega čemu ta ne bi uputila kritiku, a prilike se nude same i redaju gotovo kao da gledamo ili čitamo dnevne vijesti. I sporednim likovima s kojima dijeli stranice romana onako u hodu uzima mjeru, pa kaže o odvjetniku Robertu „Odijelo je definitivno činilo ovog čovjeka“, a obiteljskom šoferu dobacuje “Za nekoga tko samo vozi, previše mislite.” Čestitamo!

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije  za promicanje zavičajnih vrijednosti Sisačko-moslavačke županije“: Zaporka kino4402 – kratka priča Kino – SALIH KULOVIĆ

Salih Kulenović čita Kino, prozu nagrađenu za zavičajne vrijednosti / Fotografija Miljenko Brezak

Promiče li priča „Kino“ zavičajne vrijednosti? Upravo u tom pitanju i jest razlog njezina nagrađivanja, jer zavičajno nije uvijek ono što je sigurno i čega više nema, ono nije uvijek folklorno i samo naše. Priča „Kino“ upravo iz prostora sigurnoga i pomalo izgubljenoga svijeta domišlja svoju neposrednu prošlost, ili recimo čak tako, oksimoronski, prošlu budućnost. Ali to nije jednostavno i nije lako, nije jednostavno i nije lako tako živjeti: otužno i izgubljeno. Pričana neposredno i kolokvijalno, monološki upućena na sebe, posredno govori i o čitateljskim gubicima i nesporazumima. A to jest početak pisanja, usustavljivanja, traženja izgubljenoga, a onda sasvim sigurno i zavičajnog. Živjelo prostorno i zavičajno, što je ponekad isto, što je ponekad različito. Čestitamo!

20191129 – 20191204 
 
 

Marysia – Umjesto kave 7. prosinca 2019.

Kao studentica druge godine zagrebačke polonistike u lipnju 1978. prvi sam put putovala u Poljsku, u Krakov. Bilo je to mnogo prije i Solidarnosti i ratnoga stanja, taman su pucali na radnike u Radomu, a i prvi sam se put u životu susrela s nestašicama. Zahvaljujući vezama prof. dr. sc. Jadwige Stadnikiewicz-Kerep stanovala sam u Karmelickoj 14. Ondje sam upoznala mnoge ljude. I Marysiu. 

Zagrljaj i suze radosnice nakon 41 godine / Fotografija Miljenko Brezak

Imam više Marija u životu, ali samo jednu Marysiu. I barem pet poljskih kutija koje još nisam ni krenula napisati.

Krakovska stara fotografija iz ljeta 1978. slijeva nadesno: majka profesorice Jadwige, Mrysia, Božica i prof. dr. sc. Jadwiga Stadnikiewich-Kerep

Dugo smo ostale u kontaktu. Otad smo kod nas izgurali rat, samo u Zagrebu selili smo se pet puta, a Marysia je izrodila četvero djece i već trideset godina živi u Njemačkoj. Nisam pojma imala niti da me traži niti da imam četiri-pet imenjakinja i prezimenjakinja. 

Zahvaljujući Adventu, gospođi Muniri Serdarević i kolegi Seid Serdarević, Sveti Nikola mi je u čizmicu donio nesvakidašnji dar: jučer smo se nas dvije mlade djevojke susrele ponovno nakon 41 godinu! Nemam riječi. Marysiu, kochana, nie mam slów! 

Pogledaj! / Fotografija Miljenko Brezak
A vidi ova! / Fotografija Miljenko Brezak
Advent u Zagrebu, s Orašarom ispred HNK: Marysia Maria Steffanowski, Božica Brkan i Jelena Vrbica / Fotografija Miljenko Brezak

20191207 

Post scriptum

Šetam, savjesno, i razmišljam: pa prvi sam put u Poljskoj bila 1976.! Moram ispričati Marysii da se nismo vidjele 41, nego 43 godine!

Ima li satira u Hrvatskoj budućnost? – Umjesto kave 4. prosinca 2019.

U subotu, posljednjega dana studenoga 2019., uoči književnikova rođendana, u Čazmi su u okviru Dana Slavka Kolaraproglašeni rezultati za najbolju kratku priču – satiru. Desetoro finalista po tradiciji se mogu čitati na internetu, a nagrađeni su Tomislav Sabljić za Ne možeš ti toRenata Srečić za Slučaj Jasenovog Luga – mene se najviše dojmila!  – i Oliver Jukić za Nivelator

S Vinkom Jelić-Balta iz čazmanske književnice Slavka Kolara / Fotografija Miljenko Brezak

Uvijek lijepa atmosfera. Meni pogotovo, jer sam prva dobitnica Nagrade Slavko Kolar 2012. za kratku priču satiru Svojih tijela gospodari. Zahvaljujući trudu i ideji knjižnice, također Slavka Kolara, koju vodi Vinka Jelić-Balta. A kad je tako, onda vas to potakne da još pišete, pa i da, poput mene, budete nekoliko godina u užem izboru i da vašu priču, ako i ne objavite vlastitu zbirku, može se pročitati u nacionalnim kulturnim novinama s obrazloženje nagrade, na internetu, u županijskim novinama Bjelovarskom listu ili u knjizi poput Prvih 20 ubodasa 20 priča sa prva dva natječaja. Posljednjih godina nije za to bilo novca, ali možda o desetoj obljetnici objave zbirku barem sa svim nagrađenicima. 

Finale Natječaja za najbolju kratku priču-satiru Slavko Kolar 2019. / Fotografija Miljenko Brezak

Ima li satira, dakle, u Hrvatskoj budućnost? Natječaja za kratku priču i knjižničnih ima od Samobora do Kaštela, zatim ima natječaja poput Večernjakove Ranka Marinkovića. Neki su tematski, neki neograničeni, neki su bogatiji nagradama, ali je čazmanski posve jedinstven – satirički. Iako je na natječaj nekad dolazilo 80-90, a sada 30-40 priča, razlikuju se temama, ali sve imaju poseban štih i dobrih priča uopće ne manjka. Mnogi tako planirajući i natječući se napabirče za vlastite knjige. 

Prvonagrađenu priču-satiru Ne možeš ti to čita Tomislav Sabljić / Fotografija Miljenko Brezak

Kratka priča, rekla bih ironična ili cinična kakva jesam, nakon velike popularnosti, jer je tobože in, jer je primjerena vremenu i čitateljima koji nemaju vremena, kao da izlazi iz mode. U modi su ili osobito lagani žanrovski romani, takoreći u nastavcima. Svaki književnik koji drži do sebe ima svog kriminalističkog inspektora, Nesbø svog Harryja Holea, a naši Pavličić svog Šoštarai Tribusoni svog Banića. Ljubiće namjerno preskačem. Društvene su mreže krcate kratkom prozom, crticama ili pjesmama u prozi. O običnojpoeziji ne trebam ni govoriti. Vidi samo haiku! Preskače državne i jezične granice.

Drugonagrađenu priču Slučaj Jasenovog Luga čita autorica Renata Srečić / Fotografija Miljenko Brezak

A satira? Sama društvena stvarnost i mediji u prelijevanju su, a novine se sve trude biti poput Ferala Trubuneu, čak i ne trudeći se odvojiti normalnei satiričke stranice. Ne znaš gledaš li na TV-u informativni prime timeili Prime Time. Ne znaš je li ta produžena stvarnost za smijeh ili plač, pa te guši. Sad više nema odvajanja ni u temama ni u likovima ni u događajima. Stvarnost je satira sama. Nadam se da će nam ipak (p)ostati nešto i za književnu inspiraciju. Poput onoga mog Odojka.

20191201 – 20191204 

Teta Marica, životna učiteljica – Umjesto kave 25. studenoga 2019

Već se tjednima učitelji, nastavnici i profesori štrajkom bore za financijsko, zapravo za društveno priznanje. Ne samo prigodno, prisjećam se svojih učitelja, iz prvoga razreda Ljubice Mindoljević iz Novoselca; svoje nastavnice hrvatskoga i razrednice Vere Vuković,  kojoj nije bilo teško da me kao maloga talentiranog literata vodi čak u Zagreb i u Beograd, i njezinih kolega iz kriške osnovne škole; zatim profesora iz povijesti, latinskoga i polovice drugih predmeta Dinka Ivovića iz kriške gimnazije; pa profesore Solara i ekipe s Filozofije i Političkih; i baš doslovce plačem čitajući dnevnik iz devedesetih svog profesora s polonistike Zdravka Malića. U Noć bez sna piše i o sirotinji koja ti, uz drugo, racionira i potrošnju intelektualnih nužnosti: knjiga, časopisa, novina, putovanja… 

A onda gledam u nedjelju na varaždinskotopličkoj 27. Kajkavijadi kako voditeljica Marica Kukor srčano i pedagoški vješto vodi ansambl Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križ i isto tako pomladak Amaterskog Kazališta Josip Badalić Križ. Pa sam se sjetila kako smo je, prema ideji Ivane Posavec Krivec, predlagali za općinsko priznanje uz Dan općine. Ne znam tko ga je sve dobio, ali ona nije. Ona će ionako predano raditi. Ne da mi vrag mira, pa istražujem kako u prijedlogu stoji: 

U znak javnog priznanja za dugogodišnji predani rad s djecom, razvoj kazališnog amaterizma i očuvanje antifašističkih, demokratskih i humanističkih vrijednosti, te osobni  doprinos razvitku mjesne samouprave, Općine Križ i društva u cjelini. 

Marica Kukor sa svojim mladim glumcima uoči nastupa na 27. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama / Fotografija: Miljenko Brezak

Iako smo obje rođene u našemu selu Okešincu, nismo se u djetinjstvu mnogo družile, jer je dvije godine starija. (Više sam se družila, primjerice, s dvojicom njezinih djedova, dedom Kopunom i dedom Mikcom!) Ja sam daleko, a Marica je već u drugom mandatu predsjednice Vijeća mjesnog odbora. Dotud je stigla radeći i na Okešinečkom fašenjku, u seoskog dobrovoljnom vatrogasnom društvu itd. Vrativši se u mirovinu doma 2009. uključuje se u udruge, ponajprije koje rade s djecom, a gdje itekako dobro dolazi njezino znanje i iskustvo odgajateljice. Godine 1969. upisuje zagrebačku srednju Školu za odgajatelje (današnja Gimnazija Tituša Brezovačkog), 1973. nastavlja školovanje na Višoj pedagoškoj školi u Petrinji i zapošljava se se u Dječjem vrtiću Sisak. U tome gradu zasniva i obitelj, a u ratnim godinama osniva i vodi  humanitarnu udrugu koja djeci branitelja, prognanika i izbjeglica omogućuje različite oblike neposredne pomoći i skrbi. 

Na poziv kriškoga kulturnog spiritusa movensaVladimira Gajskog 2000. pokreće dječju scenu u kriškom amaterskom kazalištu i uz njegovo mentorstvo priprema prve dječje scenske prikaze, a kasnije samostalno i ozbiljne kazališne komade. I sama je odigrala 20-tak uloga uporno nastavljajući se educirati i od 2012. prošla je nekoliko radionica za voditelje amaterskih dramskih kazališta. U Amaterskom kazalištu Josip Badalić samostalno je postavila i režirala 28 igrokaza i dramskih komada, koji su odigrani više od 100 puta. Sudjelovala je na brojnim smotrama kazališnih amatera Zagrebačke županije i dječjih kazališta Hrvatske. Ansambl je odradio 25 gostovanja. Gotovo 20 godina vodila je i kazališnu etno zbirke. 

Zanimljivo je i da prva ideja o iskapanju na sadašnjemu vrijednom Arheološkom nalazištu Sipčinau Okešincu potekla upravo od Okešinčana iz fašničke povorke 2007., kada su mačkare  općinskoj vlasti donijele suvenir– kamen  i ciglu sa Sipčine. Uz Selfie na kipec, Žabari jel žabe nakolec, Fašejnek, Gretine jarganez KrižaSipčina je jedan od mojih kekavskih baštinskih igrokaza napisan upravo za Maričine mlade glumce.

S jednog od predstavljanja u ulozi pečenjara palačinki na Kriškim oblizekima, koje od 1994. humanitarno organizira DND Vladimir Nazor Križ / Fotografija Miljenko Brezak

Marica Kukor je od 1998. godine vrlo aktivna i u Društvu Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa. Uza sve drugo koordinira dječja gostovanja i javne nastupe oplemenjujući praktično ideju Male škole kekavice, nestojeći sačuvati taj kajkavski idiom od nestanka. Uz drugo i nastupima na Kajkavijadi, na koju Topličani pozivaju dječake i djevojčice svih uzrasta i kreativnog izričaja iz svih kajkavskih županija. Teško je postaviti igrokaz kada većina djece tek za svoju glumu možda prvi put upoznaje izvorni zavičajni govor, uglavnom neistražen i nezabilježen. 

Dakako da sam ponosna što imam u tome svoje prste, tekstove, knjige, sve do rječnika. Kao izvorna govornica Marica Kukor itekako pridonosi stručnom usvajanju baštine, modernom spoju povijesti, tradicije i znamenitosti kriškog kraja, ali i igre i kreativnosti. Mali su Križani svoj kraj i cijelu Moslavinu predstavljali po cijeloj Hrvatskoj od Varaždinskih Toplica, Čazme i Krapine do Poreča, Vinkovaca, Šibenika… A gostovali su i u emisijama HTV-a, Hrvatskoga Radija i Obiteljskog radija Ivanić grad, NET TV itd.

Na dječjoj glumačkoj turneji nikad dosta druženja i veselja / Fotografija Miljenko Brezak
Mladim glumcima uvijek pri ruci i pratnja

U malome mjestu poput Križa s okolicom, gdje se djeca nemaju mnogo prilika učiti kreativnom izražavanju u slobodnom vremenu ili pak učiti kako scenski osmišljavati i kreirati, pedagoški  i volonterski rad i doprinos tete Marice Kukor je neprocjenjiv. Treba se izboriti s mnogim drugim modernim, čak manje zahtjevnim konzumerističkim izazovima, sve do buljenja u ekran televizora ili računala, tableta… Priliku da razvijaju svoj talent, ili da se samo druže i glume u seoskim domovima, sakupljajući pljesak zadovoljne publike za djecu je iznimno važan, oni grade samopouzdanje, stvaraju jaku osobnost i gube strah od javnih nastupa. Sad već brojne naraštaje teta Marica naučila je samodisciplini i koncentraciji, usadila im radne navike i ustrajnost te im prije svega postala dobra prijateljica. Nema ljepšeg, nego odlazak na gostovanje, kada se autobusom ili kombijem ori pjesma i smijeh. Hvala neumornoj teti Marici!

20191120 – 20191121  

Linkovi

Katyn, Vinica, Jurak, Bagola – Umjesto kave 23. studenoga 2019.

Pomislih: što li je mom imenjaku i kolegi književniku Bagoli bilo da je odlučio napisati Hitac u potiljak (Alfa, biblioteka Duh vremena), knjigu o, kako joj podnaslov kaže, životu, djelovanju i tragičnoj smrti prof. dr. sc. Ljudevita Juraka, osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj? Božidara Brezinščaka Bagolu očito se duboko dojmio HTV-ov dokumentarac Jurak– Cijena istinescenaristice i redateljice Lade Džidić Barić (moje kolegice sa zagrebačke Filozofije,) i Tihomira Ponoša (moga kolege novinara, inače i povjesničara). Vidio ga je 19. ožujka 2018. i odlučio napisati knjigu o sjajnom čovjeku s kojim dijeli zavičaj Hum na Sutli. A nije lako krenuti 74 godine poslije smrti o kojoj se dugo nije smjelo ni govoriti.

Bila sam radoznala, očekivala sam ili životopis s fotografijama i drugim dokumentima, ilustracijama ili romansiranu biografiju (poput one o arhitektu Viktoru Kovačiću), nikako tvrdu literarnu patologijuslučaja osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj. Autor, uostalom, ne bez razloga, kao dokaz medicinske i znanstvene temeljitosti, rabi i patološka izvješća svog junaka, a to nije lako štivo. 

Naslovnica najnovije knjige Božidara Brezinščaka Bagole

Djelo je ne samo biografija nego i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život ovoga velikog čovjeka, piše jedan od recenzenata prof. dr. sc. Željko Grabarević. Ili dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku. Praunuk Jurakov Hrvoje Peršić piše kako u 23 godine od svoga djeda, Ljudevitova sina prim. dr. Hermana Juraka nije uspio čuti ni riječ o svom pradjedu, koji je rehabilitiran 1991. te se otad, primjerice, svake godine održava međunarodni simpozij komparativne patologije (humane i animalne), na kojem se znanstvenicima-istraživačima dodjeljuje nagrada Ljudevit Jurak; na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postavljena mu je bista; Zavod za patologiju i citologiju Kliničkoga bolničkog centra Sestre Milosrdnice u Zagrebu nazvan je Jurakovim imenom itd.

Ne jednom sam odustajala od čitanja da bih je na kraju tih 170 stranica progutala. Za temu sam duboko motivirana: 15. srpnja 1943. u ukrajinskoj Vinici ugledni je zagrebački patolog prof. dr. sc. Ljudevit Jurak sa još deset članova Međunarodnog povjerenstva sudskih medicinara svjedočio iskapanju više od tisuću žrtava sovjetske likvidacije poslije Wermachtova otkrića masovnih grobnica. Kao što je njegov kolega prof. dr. Eduard Miloslavić svjedočio iskapanju likvidiranih poljskih oficira u Katynskoj šumi odnosno na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. O tome sam ubojstvu 22.000 Poljaka, poljske vojne i intelektualne elite, kao polonistica slušala ispod glasa, potajice obilazeći varšavska groblja od sredine sedamdesetih i napokon višekratno gledajući Wajdyn film Katyniz 2007. (Uz to su Poljaci imali nacionalnu tragediju kada se srušio avion kojim je državni  vrh letio na komemoraciju.)

Posveta: imenjaci Brezinščak Bagola i Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Miloslavić je još za vrijeme Drugoga svjetskog rata odselio, a prof. Jurak ostao u svome Zagrebu i kad je nova vlast 1945., još duboko sljubljena sa Staljinom i Sovjetima, od njega zahtijevala da zaniječe vlastiti potpis na patološkom izvještaju o likvidacijama, rekao je da ono što on jednom potpiše, potpisao je, te da istinu ne može promijeniti i – zaglavio je. Poput žrtava, tihih svjedoka, silent witness,čiju je istinu branio pomnom stručnom patološkom analizom i ljudskom čašću, ustrijeljen je hicem u glavu. Dodatno ga je, naime, teretio i članak u endehazeovskom Hrvatskom narodu koji je o slučaju napisao po povratku. Rođen je 1881. a ubijen 1945.

Božidar Brezinščak Bagola ovom me je knjigom zainteresirao da poslije pjesama i prijevoda – prevodi sa slovenskoga, njemačkog i esperanta – prionem čitanju njegove opsežne autobiografije.

20191121 – 20191123