Korifeji i nastavljači Ernesta Fišera – Umjesto kave 20. rujna 2018.

Ernest Fišer neposredno prije predstavljanja svoje knjige Korifeji i nastavljači u DHK / Fotografija Božica Brkan

Eseji o hrvatskim književnicima podnaslov je u DHK 19. rujna 2018. predstavljene knjige Ernesta Fišera Korifeji i nastavljači. Izbor prilagođenih tekstova unatrag 50, umalo i 55 godina, od 1967. do 2017. godine, dvojako svjedoči: i o bogatoj karijeri uglednoga književnika i o prethodnicima i suvremenicima koje je odabrao imajući o njima što napisati.

Autor i recenzenti: Davor Šajat, Ernest Fišer i Tihomil Maštrović / Fotografija Miljenko Brezak

Na predstavljanju su o knjizi govorili recenzenti Tihomil Maštrović i Davor Šalat (knjigu u izdanju Tonimira i Ogranka Matice hrvatske Varaždin uredio je u međuvremenu preminuli Joža Skok, a na naslovnici je Fišerov portret Josipa Turkovića, ulje na platnu iz 1975.) podsjećajući kako je u uglavnom, ali ne u zajedničkoj knjizi, objavio tekstove o odabranim povjesničarima književnosti i književnicima pretežito, poput Fišera glavninu života, vezanih uz Varaždin, Međimurje odnosno sjeverozapadnu Hrvatsku i kajkavski.

O novoj knjizi Ernesta Fišera Davor Šalat / Fotografija Miljenko Brezak

Fišerovi korifeji su: Ivan Kukuljević Sakcinski, Šime Ljubić, Vatroslav Jagić, Ivan Milčetić, Đuro Šurmin, Branko (Drechsler) Vodnik, Dragutin Prohaska; Zvonko Milković, Antun Barac, Nikola Pavić, Gustav Krklec, Dragutin Tadijanović, Miroslav Šicel, Milivoj Slaviček i Joža Skok. Nastavljači su: Milorad Medini, Vinko Kos, Zvonimir Bartolić, Zlatko Crnec, Pajo Kanižaj, Mladen Kuzmanović, Stijepo Mijović Kočan, Željko Sabol, Milorad Nikčević, Stanislav Petrović, Mario Crvenka, Božica Jelušić, Ana Bešenić, Denis Peričič i Sanja Damjan. Dodatno je objavljen i urednički Fišerov uvod u Hrvatsko moderno kajkavsko pjesništvo (1900.-2015.), antologiju na njemačkom u časopisu Most (u kojem je apostrofirana i Božica Brkan).

O Ernestu Fišeru i knjizi govori Tihomil Maštrović / Fotografija Miljenko Brezak

Iz Fišerovih Korifeja i nastavljača predani čitatelj može doznati brojne zanimljivosti o predstavljenim autorima koje dosad nije znao. I sama sam s radoznaloću otkrivala podatke koje nisam znala čak i o onima za koje sam mislila kako ih imam u malome prstu od Skoka i Slavičeka do Jelušićeve i Ane Bešenić. Sam je Fišer naveo primjer svog prijatelja Bjelovarčanina Željka Sabola, o čijoj je prvoj knjizi pisao prije više od pola stoljeća da bi završio o njegovu opusu poslije smrti posvetivši mu i pjesmu Kako izgovarati njeno ime nadahnutu slavnom Sabolovom Kad izgovorim tvoje ime: Hrvatska, koja mu je iskrojila i životnu sudbinu. No, to je samo jedan primjer.

Dio publike na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak

S veseljem pak za kolege književnike i one koji to tek žele postati prenosim geslo knjige, citat Fišerova imenjaka Hemingwaya: Ni jedan klasik nije nalik na bilo kojeg prethodnog klasika; i zato se nemojte obeshrabrivati.

Ernest Fišer poslije predstavljanja knjige zauzet posvetom / Fotografija Miljenko Brezak
Ernest Fišer uz knjigu s posvetom i za foto bilješku/ Fotografija Miljenko Brezak
S autorom poslije predstavljanja / Fotografija Miljenko Brezak

20180919 – 20180920

Linkovi

B. Brkan u antologiji poezije hrvatskih pjesnika na njemačkom u Mostu

Roklicer, Robert – Umjesto kave 16. rujna 2017.

Robert Roklicer/ Fotogafija Miljenko Brezak

Zamislio je prošloga rujna na Jutru poezije, na Gornjem gradu Kod Žnidaršića, nisku pet hrvatskih pjesnikinja s Dianom Burazer, Sanjom Baković, Natašom Nježić Bulić, Ružicom Cindori i sa mnom, baš, 16. rujna 2017. 

Božica Brkan i Robert Roklicer, Jutro poezije Kod Žnidaršića 16. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Pola sata darivanja poezije publici. Potrudio se – kao što se s kolegama i suradnicima potrudio da se boemske pjesnikinje i pjesnike iz birtije, i kad im možda i nije osobito do toga, pojmi važnim hrvatskim pjesnicima – i da nam se poezija predstavi i u časopisima, a i da o tome što pišemo, radimo, popričamo i oči u oči. Katkad uz piće, katkad uz kavu, katkad samo uz vodu.

Nismo se tada vidjeli ni prvi ni posljednji put, podržavali se i polemizirali povremeno, različitim povodima, i prije i poslije. A tek sad mi je jasno zašto u torbi stalno nosim svoju staru pjesmu, zaisput rekli bi moji kekavci: posveta na neviđeno.

stube u nebo

pokretne stube
kao u trgovačkom lancu
za gore i za dolje
pažljivo koraknem
nek se i preko njih pretoči hod
presporo se uspinju
presporo silaze

neki idu u kontrasmjer
i stignu

20160208

Željko Buklijaš čita svoju pjesmu, Jutro poezije Kod Žnidaršića, 16. rujna 2017./ Fotografija Miljenko Brezak

Dragi RR, stalno čekam kad ću buknuti u plaču, jer još nisam mogla isplakati kamen u nutrini. Kad si navodno odlučio otići, baš sam pisala referat Kako pišu recentni kajkavski pisci za Znanstveni skup kajkavskoga u Krapini, jer si me nehotice uvukao u polemiku o tome kako se (u tri i u četiri varijante!) piše Žnidaršić i ispao je – bez patetike: baš patetično! – posvećen Tebi. Radije bih da nije nego da me i dalje i nehotice navlačiš na kojekakve ideje.

Kad je već krenula abesinijska polemika tko će voditi Jutro i pokušaj još jedne njegove selidbe, kao da, po uzoru na Tingl tangl ili Blato nema u gradu već dovoljno birtija s poezijom. A poezije tako malo! Siniša Matasoviću, Tomislave Domoviću, molim i dalje fejsovski svako jutro ovome našem svijetu redovitu dozu, bar nula tri. Ne obraćajmo pozor na one koji misle kako je dovoljno nekoliko gemišta, piva ili čega da bi se postalo Tinom ili bar Robijem.

Božica Brkan, Robert Roklicer i Sandra Pocrnić Mlakar na Fra Ma Fu festivalu na Višnjici, 2. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Ne pripadam ni prvome, čak ni drugome ešalonu tvojih prijatelja, Rokliceru moj. I na Jutro zbog nepjesničkih svojih subotarskih (čitaj: gastro) obveza (poput jučerašnjih Kriških oblizeka do Babičinih kolača) nisam odlazila redovito, pa smo katkad u očekivanju znali sjediti i u birtiji iz koje su poete već odselile drugamo.

Ali, znajući te iz različitih faza, poštujem ono što si strasno, talentirano, predano stvorio u kratkome životu koji dostaje i za dva i tri života. Što ćemo s time, biti bolji pjesnici, glumci, ljudi, ovisi o svakome od nas. Ne mogu ne prestati žaliti što si opet, i za odlazak, bio tako apsolutno siguran.

Ako je po parafrazi one kineske da je čovjek misiju na Zemlji ispunio ako je izrodio dijete, napisao knjigu i posadio drvo, svoju si ispunio. Nisam sigurna za drvo, ne znam jesi li ga ondje na selu posadio, a ako i nisi vjerujem kako se neko u Vukovaru, ne jedno, za tebe raskošno zeleni i šapće ti listovima. Počivaj mirno.

201800916

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/jutro-poezije-16-rujna-2017-bozica-brkan/

http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ocjenjivanja-poezije-umjesto-kave-28-sijecnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/kupila-sam-brdo-umjesto-kave-7-rujna-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-1-ozujka-2016-roklicer-apsolutno-siguran/

Izložba „Sipčina u Okešincu: ladanjski život u antičko doba“ – umjesto kave 14. rujna 2018.

Na jesensko Križevo, kako kažu u kriškome kraju, na Danima općine Križ 14. rujna 2018. u Galeriji Križ otvorena je izložba Sipčina u Okešincu: ladanjski život u antičko doba. Okešinčani, Križani, Moslavčani a i drugi, imate li priliku u idućih mjesec dana svakako pogledajte nemali trud uložen u istraživanje ove lokacije, posebice od 2012., kada počinje ustrajna suradnja Hrvatskoga restauratorskoga zavoda i Općine Križ, s povremenim financijskim uključivanjem i Ministarstva kulture RH i Zagrebačke županije. Izložbu su organizatori popratili i odličnim katalogom.

Božica Brkan i Đuro Vidmarović na otvorenju izložbe s katalogom pred izlošcima / Fotografija Miljenko Brezak

Odličan prilog Godini europske baštine iz kraja, koji i nema mnogo tema, osobito onih koje bi ustrajno i njegovao. Već se sada spominje brendiranje, otvaranje arheološkoga parka, pa valja vjerovati kako će to prizvati dovoljno financijskih sredstava da se uz dosadašnjih 600 m2 istraži procijenjenih dva hektara na kojima se prostire rimska villa rustica, koju nam voditeljica arheoloških istraživanja Lea Čataj (od 2012., kada s brojnim kolegama, svake godine ponešto, nastavlja posao Andreja Janeša) predstavlja kao izuzetnu baštinsku zanimljivost, kojom se možemo ponositi.

Lea Čataj, koja također potječe iz kriškog kraja, s rodbinom, Palmom Klun Posavec i Božicom Brkan prije otvorenja izložbe/ Fotografija Miljenko Brezak

Posebice mi, koji u kriškome kraju, posebicu u Okešincu, od malenih nogu slušamo bajkovite priče o sipčinskoj crkvi, odoranim ciglama i drugim iskopanim komadima u različitom materijalu te sada na danjem svjetlu, na jednome mjestu, možemo razgledati okrhke vlastite davne povijesti – mozaike, keramičke zdjele, tanjur, prsten-ključ, pisaljku, novčiće kojima se plaćalo u prva tri-četiri vijeka naše ere kada su Rimljani osvajali i naseljavali Panoniju.

Prsten-ključ od bronce i željeza na izložbi, poslije konzervatorsko-restauratorskih radova/ Fotografija Miljenko Brezak
Prsten-ključ od bronce i željeza na izložbi, poslije konzervatorsko-restauratorskih radova/ Fotografija Miljenko Brezak

Želimo mladoj ambicioznoj ekipi bogato nalazište kako bismo se barem mi kojima je stalo do toga, tu, u vlastitim korijenima i nadahnjivali i dalje. Gnjavim, ali svejedno podsjećam kako sam i dosad obilažeći iskapanja opisala u pjesmama, nagrađenome putopisu te u igrokazu za najmlađe i kako mi je sve to nadmašila ljepota koju prekrivenu zemljom i nasadima može – kao što i jest – otkriti samo stručna ruka i prepoznati, determinirati i opisati samo stručno oko. Hvala, Lei Čataj i ekipi na tome, a i na tome što je – ne žalim što sam gnjavila! – napokon ispravila Sipćinu u Sipčinu.

20180914

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/sipcina-umjesto-kave-19-lipnja-2018/

https://www.youtube.com/watch?v=QItrStthj8A

http://www.bozicabrkan.com/tag/nova-moslavacka-razglednica-villa-romana-na-sipcini/

http://www.bozicabrkan.com/nagrada-za-putopis-u-loboru/

http://www.bozicabrkan.com/ivica-ivankovic-bastinski-o-moslavini-s-bozicom-brkan-na-hrvatskom-radiju/

http://oblizeki.com/pozutjele-biljeznice-s-receptima-kuharice-i-zidnjaci-izlozbom-uvele-u-19-kriske-oblizeke-18687

http://oblizeki.com/torta-frankopanka-ili-slatko-nasljedstvo-u-obitelji-cataj-19798

Kad knjiga i književnici spuste jedra – Umjesto kave 22. kolovoza 2018.

Sve sam mislila kako mi je u medijima promakao početak i zatim plovidba Broda knjižare – Broda kulture. Nažalost, ove je godine taj jedinstveni kulturni projekt propustio plutati makar malom, prepolovljenom snagom, kao što je već prošle godine bio bez natječaja i sveden na gastro ili već nešto, i potonuo. Poput Nenada Bartolčića, gl. urednika Modernih vremena, nadam se da se samo privremeno nasukao. A toliko sam tužna da nemam snage nazvati Igora Gerenčera, njegova kreatora i kapetana, da provjerim hoće(mo) li još ploviti.

Brod knižara - Brod kulture kao logotip na sponzorskoj majici (Fotografija Božica Brkan)
Brod knižara – Brod kulture kao logotip na sponzorskoj majici / Fotografija Božica Brkan

Malo je reći da sam bila ushićena počašćena kada bi, kad sam se vratila lijepoj literaturi, među stotinama bila odabrana i poslovično i uknjižena, poslije i elektronički pretočena, u 20+1 najboljih priču za ljeto… to i to pod ravnanjem majstora Ludwiga Bauera. Bila sam tjedan dana 2012. s Lidijom Dujić, Irenom Lukšić i drugim kolegama (pa i slovenskom literarnom reprezentacijom!) i u književnoj posadi s neprocjenjivim iskustvom ljetnog čitanja po različitim turističkim mjestima, pa i pravim morskim iskustvom. Čini mi se da su se te godine prvi put knjige vozile odvojeno od pisaca, a pamtim da je Rab napravio feštu poput Rapske fjere, a u Pagu nas nitko nije ni dočekao.

Božica Brkan s Ludwigom bauerom i sponzorima Broda Knjižare - Broda Kulture / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan s Ludwigom Bauerom i sponzorima Broda Knjižare – Broda Kulture / Fotografija Miljenko Brezak
Irena Lukšić, Lidija Dujić i Božica Brkan ispred Broda knjižare - Broda kulture 2012. / Fotografija Miljenko Brezak
Irena Lukšić, Lidija Dujić i Božica Brkan ispred Broda knjižare – Broda kulture 2012. / Fotografija Miljenko Brezak

Bila sam i među nas stotinu i nešto od vjerojatno više stotina, koji smo u lipnju 2016. stali na književni crveni tepih pred Muzejom za umjetnost i obrt kako bismo obilježili desetljeće plovidbe i obilazak stotinjak mjesta po cijelome Jadranu. Kojeg li ponosa! Ponajmanje su tu bili važni red carpet, na koji mi koji pišemo ionako rijetko stajemo, i limuzine, koje su nas na njega dovozile, ali – sve za Lijepu riječ!

Na književnomu crvenom tepihu Božica Brkan 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Na književnomu crvenom tepihu Božica Brkan 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Sad se svi čude kako se za takav – Ej, takav! Pa nekad su brodovima plovile pjevačke, manekenske i slične karavane! – projekt nije našao makar kakav pojas za spašavanje od državnoga kulturnog, turističkog ili kakvog novca. Središnjega, lokalnoga, svejedno.

Dignutih jedara: na Brodu knjižari - Brodu kulture 2012. Lidija Dujić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Dignutih jedara: na Brodu knjižari – Brodu kulture 2012. Lidija Dujić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko znam, dok se i jesu, jedra su se dizala uglavnom zahvaljujući samo Gerenčirovoj poslovnoj spretnosti i više ili manje izdašnim mecenama, sponzorima poput Master Cardsa. Dok i oni nisu digli ruke procijenivši kako su im isplativiji neki drugi projekti od književnih, knjižarskih, kulturnih, koji plove i pristaju ne ondje gdje je publika probrana i rijetka, nego gdje je masovna. Open Air, sigurna sam, u nekim drugim, osobito bučnijim varijantama više donosi. A, valjda, potencijalni investitori – ne znam je li pokušan crowdfounding – razmišljaju i tko će još kupovati knjige, ma i povoljno? I tko da ih čita, tko da još sluša književnost? Idemo li tome da se zapitamo: a tko i što onda uopće da piše? 

20180816 – 20180821

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-7-lipnja-2016-ja-na-crvenom-tepihu/

http://www.bozicabrkan.com/prica-post-s-onoga-svijeta-u-zborniku-20-1-prica-za-ljeto-2016/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-listopada-2016-crowdfunding-i-za-film-gazda-i-za-novi-roman-stjepe-martinovica/

 

Haludizam Damira Fabijanića – Umjesto kave 21. kolovoza 2018.

Vani bliže četrdeset nego trideset u prekopanom Zagrebu. Mi jedini na izložbi u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, koja se sutra zatvara. Na prvi bih je pogled pretvorila u putujuću. I obveznu. Na objavu posta s nje na Fejsu kolegica me pita što sam tako tužna. Umalo sam se rasplakala. Sjećam se Haludova – čak sam i radnju jednoga ljubića smjestila u njega, već u pretvorbi, ali još ne pretvorenoga! – ne samo iz priča iz boljih dana nego se sjećam i drugačijega, još živoga hotelskog kompleksa, gdje su se za socijalizma vrtjeli dolari, jeli veliki jastozi i kavijar i pio viski i još zelene hortikulture uokolo.

Izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Sjećam se kad je maestralni haludovski Magaš još nalikovao na – Magaša.

S izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)

Borisa Magaša, majstora čije su riječi geslo izložbe: Vrijeme je zatvaralo, ali i otvaralo mogućnosti – intenzivna izgradnja bila je dio političkog programa. Borka Bobovec, jedna od suradnica na izložbi, razlaže o arhitekturi, s kojom se ovih dana upoznaju i na njujorškoj izložbi o onovremenome jugoslavenskom dizajnu. Nije meni do arhitekture, dok me ne podsjeti što možemo stvoriti, a i što možemo uništiti, toliko da sam odmah pomislila jesu li današnje ruševine također nečiji politički program.

S izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)

Autor koncepcije, fotografija i grafičkog identiteta izložbe Haludizam Damir Fabijanić, moj poštovani kolega uz čije sam sjajne fotke krajolika, arhitekture i hrane imala čast s velikim veseljem na više mjesta objavljivati meni važne tekstove, od in flight magazinea Croatia Airlines do njegova Ića i pića, neće se petljati u politiku pa ni u uzroke, razloge zašto je to tako.

S izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)

Dovoljno je – stvarno je i više nego dovoljno! – što je u razmaku od 31 godine, najprije 1987. za hotelski kompleks, pa 2018. za sebe i za nas, pofotkao perspektive i motive Haludova u našoj Malinskoj. S istih mjesta. Ondje gdje je nekad bio izložbeni stol s onim jastozima, sad plazi bršljan. Ondje gdje se sjedilo u lila interijeru, sada krš. Ondje gdje je bio bazen, nisu preostale ni pločice. Ondje gdje…, sad… Jednostavno: usporebne. Bez riječi. Da je bar tako pofotkano što više toga prije i poslije, tako živo i tako mrtvo. Da se ne zaboravi. Povijest, pa i zgurana u dva-tri desetljeća, više je nego odlična učiteljica. Ludistička.

S izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)

Da i hoće, čovjek – a osobito ako, poput mene, sa svojega ljetnoga radnog stola i prozora, da i pritvori škrilje, neprestano gleda komad mora, zelenila i skelet Magaševe kreacije – ne može ostati ravnodušan na to što je majstorsko oko ovjekovječilo u ni dvadesetak usporednih izloženih uvećanih kolor negativa formata 6 x 9 cm. Prije i poslije. Haludovo, haludizam/haluddism nazvao je Fabijanić slikama iz vremena koje je prošlo snimljenim u vremenu koje nije došlo… Pa ti ne plači! Zbog Haludova i zbog svih nas.

S izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
S izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)

I u eri slike, unatoč tome što svaka slika navodno ionako govori tisuću riječi, neke fotografije još govore više od drugih. I ne prestaju govoriti.

S izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)

Hvala, Damire Fabijaniću, na tome ludizmu i tome gorkom plaču. Snimaj, dragi, samo snimaj!

20180820 – 20180821

Kroasan gospođe Valerije – Umjesto kave 17. kolovoza 2018.

Točno bih vam mogla preporučiti gdje da duž naših cesta i auto-cesta stanete na kavu ili što prigristi, a koga da svakako zaobiđete. Još od vremena kada bismo na vikend žurili ravno s posla, stajemo na kavu u Marché u Draganić, gdje su po mjeri naše gladi kava i kroasani, prazni i s pekmezom od marelice.

Gospođa Valerija s praznim kroasanom kojim kuća časti (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Gospođa Valerija s praznim kroasanom kojim kuća časti (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Žurili smo prošloga tjedna jednoga običnog jutra, ni rano ni kasno, i već smo u kolima imali gladnih koji nisu dospjeli ni doručkovati, pa smo svratili. Kako nas je bilo više, toliko smo se isponaručivali kava ovakvih i onakvih, a o kroasanima da i ne govorimo, da smo imali i viška, ali ne baš ono što smo početno zamislili. Pa da ne gnjavimo u uobičajenoj gužvi…

Kadli, ukaže nam se kraj stola mila dama u Marchéovoj uniformi s tanjurićem i kroasanom. Praznim, govori. Kaže još: kuća časti. Pročitam gospođi ime na reveru: Valerija. Ne znam ni je li se sjetila sama ili ju je poslao šef. Stvarno nije morala. U ovakvim cestovnim lokalima računaju da dođeš sad i više nikad. Dok je ona nekim drugim gostima davala nove narudžbe, mi se dadosmo u raspravu mljackajući i srčući sve do nastavka puta o gospođi i kroasanu. Već iz automobila pošaljem natrag da mi posnime tu gospođu koja čak nije ni znala smije li se pofotkati. A tko bi zaboravio taj prazan, a tako pun kroasan gospođe Valerije?

Čestitke! I gospođi Valeriji i Marchéu. Tko to može platiti? Tko to i kako može nagraditi? Nije li taj kroasan u prolazu ukusniji od najfinijih croissanta što sam ih kušala po pariškim bistroićima, koji su meni mjera savoire vivre?

Tako ja zamišljam skromne, a uzorne ugostitelje i ugostiteljstvo za nas koji ne tražimo ništa do li iskrene i korektne usluge. O kojima, jer se podrazumijevaju, nitko neće napisati ni riječ, pa sam eto napisala ja.

20180813 – 20180814 – 20180817  

 

 

Tomislav Domović, trubadur za 21. stoljeće – Umjesto kave 13. kolovoza 2018.

Tomislav Domović uz svoju ploču na Zidu od poezije / Fotografija Božica Brkan

U Selcima na Braču na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka, pjesnika i diplomata, 10. kolovoza 2018. na Zid od poezije na čudesnome selačkome trgu, u bijeli kamen brački, klesar kustos Zida Joško Mošić Gruda uklesao je stihove prošlogodišnjega oliveata Tomislava Domovića:

 

pjesmom ću te osvijetliti

stihom ću te raspiriti u gorućem grmu
svijet će svijetliti pobirući tvoje ugarke

Time se pjesnik za vazda pridružio velikanim hrvatske riječi na čakavici, kajkavici i štokavici: Zlatanu Jakšiću (1991.), Dragi Štambuku (1992.), Jakši Fiamengu (1993.), Božici Jelušić (1994.), Vesni Parun (1995.), Tonku Maroeviću (1997.), Ivanu Golubu (1998.), Vlasti Vrandečić Lebarić (1999.), Slavku Mihaliću (2000.), Dragutinu Tadijanoviću (2001.), Zvonimiru Mrkonjiću (2002.), Petru Gudelju (2003.), Sonji Manojlović (2004.), Tatjani Radovanović (2005.), Mati Ganzi (2006.), Jošku Božaniću (2007.), Mladenu Machiedu (2008.), Milku Valentu (2009.), Zoranu Kršulu (2010.), Igoru Zidiću (2011.), Anti Stamaću (2012.), Branimiru Bošnjaku (2013.), Ernestu Fišeru (2014.), Veselku Koronamu (2015.) i Delimiru Rešickom (2016.).

Imala sam čast govoriti o Tomislavu Domoviću. A tko je on? Vikipedijski, rodio se je 1. kolovoza 1964. u Zagrebu, gdje se školuje i studira na Prometnom, Pravnom i Filozofskom fakultetu. Od 1986. do 1992. radi u pošti kao šalterski službenik, a od 2003. do 2013. kao transportni radnik i djeljač pošte. Kao prema biografii nekoga slavnog avjetskog pisca, radio je i raznorazne druge poslove: kolpoter, novinar, prodavač, distributer audio i video medija, videotekar, sindikalni profesionalac, samostalni umjetnik, voditelj književnih tribina i urednik u izdavaštvu. Živi u Karlovcu.

Poeziju i prozu od ranih osamdesetih godina objavljuje staklo u brojnim časopisima, dnevnom tisku i na radiju. Sudjeluje na brojnim pjesničkim manifestacijama po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Uvršten je u više panorama i antologija hrvatskog pjesništva. Kao branitelj, uz drugo i autor scenarija za TV-seriju o ratnom Vukovaru, ponosi se što su njegovi stihovi, uz stihove samo još dvojice živuća pjesnika Tomislava Bajsića i Tomislava Čadeža, ugrađeni u kninski spomenik Domovinske zahvalnosti te što će se u novom kurikulumu naći u čitankama za osmoškolce. Član je DHP (Društva hrvatskih pisaca).

Sam se predstavlja kao samostalni umjetnik, jer je prije pet godina odlučio živjeti samo od pisanja, zatim kao hrvatski pjesnik te kao književnik, filnatrop.

Tomislav Domović u Selcima na Braču 10. kolovoza 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Tomislav Domović objavio je samostalne knjige:

Heretik na 10 načina, SKUD I. G. Kovačić, Zagreb 1987.
Pancir tastatura, Biblioteka Čermak, Zagreb, 1990.
Junačke pjesme, Narodna biblioteka Danilo Kiš, Titov Vrbas, 1991.
Živo blato, Durieux, Zagreb, 1992.
Noć zaborava, Ating, Zagreb, 1992.
Pozornica čežnje, Aurora, Zagreb, 1993.
Službena verzija ljubavi, Perun, Zagreb, 1995.
Budućnosti, daj da te ljepše slutim, Perun, Zagreb, 1996.
Pjesnički manifest, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997.
Bermudski trokut (kuautor s Hrvojem Barbirom i Milanom Maćešićem), Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka, Rijeka, 1997.
Privremeno rumenilo, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 1998.
Kožom uz kožu, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 2009.
Imperativi, Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017.
Žeravica (izabrane pjesme), Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. – uz 35 godina stvaranja

Nagrade, priznanja i odličja:

1985.: Mak Dizdar, Stolac, 1. nagrada za pjesnički rukopis
1986.: Mladi graditelj, Brčko, 1. nagrada za pjesmu
1987.: Goran, Goranovo proljeće, Zagreb, 1. nagrada za neobjavljenu knjigu
1988.: Pečat varoši sremskokarlovačke, Brankovo kolo, Novi Sad, nagrada za knjigu Heretik na 10 načina
1991.: Festival jugoslavenske poezije mladih, Titov Vrbas, 1. nagrada žirija i 1. nagrada publike
1996.: Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za osobite zasluge u kulturi.
2017.: Maslinov vijenac na Manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na Braču

Tomislav Domović govori svoje stihove na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak

Iako knjige pjesnika kojem sve pjesme jedna su pjesma te njegove pjesme to itekako zaslužuju, kritičari i analitičari nisu se njima, nažalost, mnogo bavili, kako primjećuju i sami kritičari.

Miroslav Kirin o prvoj od petnaestak zbirka poezije, rukopisu Heretik na 10 načina 1987. nagrađenom Goranom za mlade pjesnike, ustvrdio je kako je posrijedi iznimno homogeno pisana zbirka nastala na marginama tada već posustale poezije jezičnoga iskustva te u dodiru s ponovno probuđenim neoegzistencijalizmom koji će svoju punu reafirmaciju doživjeti u devedesetim godinama.  

Tonko Maroević, ugledni književnik i kritičar o Domovićevu je pjesništvu zapisao:

Cjelinom svojeg opusa Tomislav Domović je unio u hrvatsko pjesništvo svježinu i težinu neposrednoga iskustva, strast i žar kojim je ispisao i pozitivne i negativne aspekte vlastite egzistencije.            

Franjo Nagulov o zbirci Imperativi 2018. piše:

Za sada možemo potvrditi obnovljivo svojstvo Domovićeva jezika zbog čega rukopis Imperativi karakterizira iznimna, gotovo mladenačka svježina, a kojim će se smjerom isti razvijati u budućnosti ostavit ćemo otvorenim pitanjem odbijajući svaku pomisao na lažni proročki diletantizam zahvaljujući kojemu je mjesta realnom književno-kritičarskom uvidu u pjesničku proizvodnju sve manje te zadovoljeni konstatacijom kako je (…) zbirka jednim od kvalitetnijih domaćih naslova (…) u godini iza nas, možda i šire.

Pjesnikinja i kritičarka Darija Žilić u recenziji ustvrđuje: 

U posljednje vrijeme Domović ponovo intenzivno piše i razvija svoju poetiku. U rukopisu 100 ljubavnih i niti jedna više autor već naslovom sugerira da se nadovezuje na mediteransku tradiciju ljubavnog pjesništva (prisjetimo se Nerudine knjige 100 ljubavnih soneta. (…) Istovremeno slavi jednostavnost života: Samo će me dvije stvari tištiti/ Jesam li jutros, a zimski je dan, jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu. I upravo taj vitalizam, to slavljenje svakodnevnog života prožetom nekom univerzalnom ljubavi, to je smisao sjajnog pjesništva Tomislava Domovića.

Određujući se o vlastitu jeziku i stilu za internetski Jezik in fabula, ustvrdivši najprije kako njegova izričajnost nije sveta krava te kako su suradnja s lektorom i urednikom te intervencije u tekstu dobrodošle kao pozitivno otklanjanje mogućih nedoumica što bi remetile jasnoću i zbunjivale potencijalnog čitača, Domović odgovara:

Glavno obilježje vlastitog stila!? Pitanje je na koje bi lakše i preciznije odgovorili neutralni i rijetki poznavatelji mojeg pjesničkog rukopisa. Ali, ako moram u nekoliko riječi opisati temeljne strukturalne odrednice pjesničkih i jezičnih preokupacija, onda bih istaknuo učestalost asocijativnosti što se umrežuje s ulančanim metaforama tvoreći poetske cjeline u kojima dominiraju jezična bujnost, (pokatkad) barokna razbarušenost, a nerijetko ritmička eksplozivnost kao snažna i dojmljiva ekspresivnost za kojom posežem ne bi li potencijalni čitatelji u njoj pronašli versističku odgonetku za vlastitite doživljaje i iskustva.

Tri Tomislava, Domović. Čadež i Bajsić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Osobni moj pogled na Tomislava Domovića i njegovo djelo potraga je za odgovorom na pitanje: Što je nama Poezija danas? Danas, kada je Lijepa Riječ uz drugo, multimedijalno aktualna poput gostovanja u kafićima, kave za van i kao Poezija to go. Danas kad se misli da nitko ništa ne čita a ponajmanje poeziju, koja se uknjižuje u raritetnim primjercima te da ima više onih koji je pišu, pjesnika, od predanih čitatelja.

Tomislav Domović zahvaljujući upravo tome modernom vremenu, IT-vremenu, ima čitatelja, i to baš predanih, vjernih, kao rijetko koji od suvremenih hrvatskih pjesnika i poetesa. Nema mnogo ni pjesnika koji ustrajno, doslovce gotovo svaki dan, objavljuje književne tekstove na društvenim mrežama svima kojima je dnevna doza dobroga Teksa vitalno važna poput nekima betablokatora, regulatora šećera i slične terapije. Moguće je Domovića usporediti sa svakodnevnom objavom haiku Siniše Matasovića, mladoga i starijega, ne manje provokativnoga sisačkoga pjesnika Slavka Jandrička. Zatim ustrajne objave postova, katkad poezije a češće eseja, Božice Jelušić alias Flore Green, koje ona sjajno opisuje parfemskim testerima. Ili pak Sanje Pilić, književnice koja je tekstove s interneta već i uknjižila. Sumnjam da će Domović, unatoč upornosti i visokoj razini te čitanosti, recimo biti nagrađen za književnost na internetu.

Tomislav Domović odnedavno je od svog profila na Facebooku izdvojio samo čistu poeziju, a čitatelji će vjerojatno ustrajno čitati te lajkati i šerati svog trubadura jednostavnog izričaja i jednostavnih tema, a iako ne s papira nego objavljeni elektronički – čak i na Youtubu, primjerice Moja Itaka, ljetni uradak, otočko čitanje iz prve…, 

katkad, iz obzira prema čitatelju-gledatelju, kao s prošlogodišnjega čitanja na ovome trgu s naznakom: na razini gledljivosti

 No, Domovićevi jednostavni, stihovi bez interpunkcije, izrečeni pomalo starinski, ne gube na dubini jer je njihova tema vječna i jednako dade misliti. Uz drugo i: Što je nama ljubav danas?

Govoriti o njoj tako kako u versu piše i govori Tomislav Domović może samo istinski trubadur, svevremeni zaljubljenik u Nekoga, u Nešto.

Nadam se da će biti mlađih kolega kritičara i e-knjiga i e-časopisa koji će dokazati kako nisu takve objave manje vrijedne od klasičnoga čitanja s papira. Meni je i praktičnije: kako knjigama označujem uši ondje kamo se želim opetovano vratiti, imale bi mi moguće i sve stranice s dvostrukim ušima, na onu i na ovu stranu, gore i dolje. Kako, da posudim Tomislava Domovića iz pjesme Tko te ljubiu leglo stihova te ljubim, lakše mi je lajkati, pa šerati, kopirati u Word. U Riječ koja, vjerujem, traje i kad nije u bijeli brački kamen uklesana. Otrgla se Domoviću u trajanje.

Domovićev vapaj iz nove knjige iz pjesme Čekanje, pjesme koja tek traži svoju knjigu: Bože, vrati mi pjesmu!

Video zapis iz Selaca na Braču 10. kolovoza 2018.:

Izvori:
linkovi

http://www.hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clan/tomislav-domovic-316

https://hr.wikipedia.org/wiki/Tomislav_Domovi%C4%87

https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/tomislav-domovic-dao-sam-otkaz-u-posti-kako-bih-napisao-scenarij-za-prvi-igrani-serijal-o-vukovaru/379030/

https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/08/15/Podijeli-ovu-pjesmu-dobri-%C4%8Dovje%C4%8De-Tomislav-Domovi%C4%87

https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/08/15/Podijeli-ovu-pjesmu-dobri-%C4%8Dovje%C4%8De-Tomislav-Domovi%C4%87

http://durieux.hr/wordpress/authors/domovic-tomislav/

http://strane.ba/tomislav-domovic-100-ljubavnih-i-niti-jedna-vise-izbor/

https://stilistika.org/jezik-in-fabula-pisci-o-jeziku-i-stilu/pisci/314-domovic-tomislav

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2018/02/17/tomislav-domovic-kamo-idu-pjesnici-to-naizgled-je-tajna/

https://www.mvinfo.hr/clanak/jutro-poezije-tomislav-domovic

http://radio.hrt.hr/treci-program/ep/ogrtac-za-svemir-tomislav-domovic/249548/

http://www.casopiskvaka.com.hr/2018/04/tomislav-domovic-oljustena-pozlata.html

http://www.matica.hr/vijenac/436/trazis-rijec-za-vukovar-1396/

https://www.facebook.com/tomislav.domovic.pjesnik/

Moja Itaka, ljetni uradak, otočko čitanje iz prve https://www.facebook.com/tomislav.domovic.pjesnik/videos/281894165629695/

More https://www.facebook.com/tomislav.domovic.pjesnik/videos/297850787367366/

Tigar Bilosnić – Umjesto kave 27. srpnja 2018

Nove knjige Tomislava Marijana Bilosnića s posvetom za Božicu Brkan na 9. Koljnofskim književnim susretima 10. studenoga 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Stalno me mučilo odakle znam toga Tomislava Marijana Bilosnića, odakle ga znam. Dakako, iz bivšega novinarskog života, i njegova i mog. Ali otprije, otprije… Iz zbornika Mladi hrvatski pjesnici ranih sedamdesetih. Sad se radosno, bilo slučajno ili planirano, susrećemo na pjesničkim, književnim i inim susretima na različitim stranama od Lobora do Koljnofa i na stranicama različih knjiga, časopisa, interneta. Radosno čitam njegove tekstove, pjesme osobito. Afriku, Tigra, Vrt… Nisam se mogla načuditi kada mi je prošle godine potpisivao prvu knjigu od Izabranih djela – Izabrane pjesme, a otada je izašla i Izabrana proza. Čudila sam se kako to da nitko nije napisao temeljitu kritiku. Ne prigodnu, ne čestitarsku.

Povremeno se dopisujemo; da nema mejlova, između Zadra i Zagreba tekla bi pisma. Što pišeš, što objavljuješ? Od njega treba učiti! Njegova mi je koncentracija uzor, a svestranost upravo nedohvatljiva. Pomislila sam to ponovno kada mi je prije nekoliko dana stigla Bilosnićeva Spomenica 2017. 50 godina umjetničkog djelovanja. Pomno uređena knjiga s pogledom na 70. godinu života, jer rođen je 1947. kao i još nekoliko uglednih pjesnika kojima niti je tko, a niti su sami pripremili ovakvu spomen-knjigu. Na 258 stranica!

Izdavač njegove je 3000 GODINA ZA DAR, Zadar, urednik je Dejan Golen, a ima tu izuzetno zanimljivih tekstova Tina Lemca, Sanje Knežević, Božidara Prosenjaka, Davora šalata, Cvjetna Milanje, Krešimira Bagića, Igora Šipića, Mate Nedića, Marka Gregura, Šandora Horvata, Franje Pajrića, Jurice Ćenara, Nenada Piskača s nezaboravnom kajkavskom:

Čovek je rieč je.

Osim temeljita pregleda što je pisao, što je objavio, što su pisali o njemu, gdje je gostovao… s fotografijama i kazalom imena. I s fotografijama. Besprijekorno uređeno. Baš tako zamišljam dobro uređenu knjigu. Naklada je samo 100 primjeraka, pa sam počašćena što imam TBM-ovu Spomenicu 2017. i što je u njoj objavljen i moj skromni prilog. Pjesma.

tigru bilosniću

ni u primisli mi ne bi bilo
nikad
da bi bolno zavijanje tigra
moglo
zazvučati
skladno
kao pjesma
kakvu
nikad
nitko
ispjevao
nije

Predah Tigra: Tomislav Marijan Bilosnić u austrijskom dvorcu Forchtenstein 10. studenoga 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

20171107

Link:

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-3-veljace-2017-tigar-tomislav-marijan-bilosnic/

Umjesto kave 15. veljače 2017.: Bilosnić piše ministrici kulture

Bourdain – Umjesto kave 26. srpnja 2018

Kada je početkom lipnja preminuo Anthony Bourdain, smrt je opet podsjetila na svoju banalnost od zgusnute parafraze Tolstoja s početka Ane Karenjine o tome kako su svi sretni bla-bla, a nesretni svatko na svoj način, do toga kako su ga mediji ponovno raskramarili u valjda sve raspoložive formate samo da bi bili što originalniji u tvrdnji kako i bogati i slavni plaču i kad postignu sve što nisu ni zamišljali i kad imaju sve što požele, i kad su posve trijezni i kad su oblokani i napušeni i kad… Ma da bi se i jedan našao koji bi propustio reći svoju o slavnome chefu, autoru knjižnih bestselera, gastronomu, putopiscu, hedonistu, bonkuloviću, globalnoj zvijezdi i što ti ga ja znam. Da ne bi! Kurentna roba. Ljepota pisanja. Ljepota putovanja. Ljepota kuhanja. Sve neka ljepota.

Anthony Bourdain/ Izvor Facebook

Pohrliše gastroovi i gastrooni, sve neke zvijezde koje ne znaju jaje ne ispeći nego skuhati, sve neki influenceri i tko sve ne, samo da ga obaspe makar nešto Bourdainove zvjezdane prašine. Makar i u smrti. Nije odšutio ni razočarani sitniš kojem nije ispunio obećanje kad se s njima smucao Hrvatskom da će im uzvratiti gostoprimstvo u američkim kojim li gastrohramovima, gdje li. Zaboraviše kako su već onda, samozatajni kakvi jesu, prodali ekskluzivne priče u povjerenju pod čijim je ono stolom zaspao pijan. Ma ne znamo mi poštovati! Posebice ako je netko viši i veći od naše sitnoće. Eto, jedva da je prošao koji tjedan, a – istina na bitno smanjenom prostoru i učestalo, nagađamo kolika mu je ostavština i tko će od njegvih koliko od toga naslijediti. Ma da bi itko barem otvorio neku od knjiga, odvrtio neki od filmova. Ako ne već njemu u čast, za sebe i za nas. Podsjetilo me to na velebnu raspravu o ružnim, smežuranim koljenima Kate Moss na Fejsu kolegice Nade Mirković. Samo da ne gledamo svoja. U zrcalu makar.

Čovjeka, Bourdaina naime, poznavala sam najprije iz njegovih iz knjiga, pa iz njegovih filmova. I drago mi je. A za drugo me baš briga. Nije mi kod njega sve bilo po mojem, ali ponukao me je, kakav je da je, svojim iskustvom da mislim, da razmišljam. Drago mi je što je među mnogim ljudima bio i takav čovjek i žao mi je što je, ma zbog koga ili čega, otišao žalostan.

20180619 – 20180725

Lukšić, Malić, Gisges – Umjesto kave 25. srpnja 2018.

Stiže mi neki dan elektroničko pitanje Irene Lukšić, uz drugo, o nekom J. M. Gisgeru. Nije mi ni na kraj pameti tko bi to mogao biti i kakve ja imam veze s njime, a bome, vidim, ni gospon Google ga baš ne poznaje. Pokazat će se da se ipak radi o Gisgesu s kojim sam radila intervju koji je, javlja mi Irena, objavljen 21. siječnja 1984. u Vjesniku, u subotnjem prilogu Sedam dana. Kako mi je taj dio arhive dobro složen, našli smo ga – hvala M.! – kao od šale u ostavi, u podrumu zgrade. Pa što ti to treba, pa…

Ukratko vrijedna i talentirana književnica, prevoditeljica, urednica (uz drugo nagrađivana i za biblioteku Na tragu klasika) i što sve ne – a i mračna, ubitačna karlovačka ruska vila (dugoreška, dugoreška!!! op. BB), kako je baš prošlu subotu iskomplimentira drugim povodom, pišući o Pussy Riot i Dmitriju Prigovu, kolega Miljenko Jergović u subotnjem prilogu Magazin Jutarnjeg lista 21. srpnja 2018. – otkrila mi je, što neki već znaju ali ne i ja, koja joj se držim (dugo)trajnom prijateljicom, pa se jako veselim poslastici, da priprema za Hrvatsko filološko društvo i Disput, već za Interliber, Dnevnike, ovaj put najprije iz osamdesetih, Zdravka Malića. Moj profesor s polonistike u svoje bilježnice, ukupno navodno na oko 1000 rukom pisanih stranica, pribilježio je i kako je čitao moj intervju s tadašnjim zamjenikom predsjednika tadašnjega Udruženja poljskih književnika (Zwiazek Literatow Polskich) Janom Mariom Gisgesom. Već od same pomisli bih najradije zaplakala. Neugodno mi pitati što piše, nema veze, čitat ću, pa čekam još nestrpljivije.

Naslov novinskog teksta otprije 34 godine Muze i politika zapravo oslikava stanje u Poljskoj poslije ratnoga stanja, stana wojennog, kada se vagao i odvagivao više svaki politički stav negoli talent, kada su se doslovce, kako sam imala prilike doživjeti i među svojim prijateljima Poljacima, nepovratno rascijepile i mnoge obitelji, a kamoli ne društva, pa i umjetnička, književnička. Čitam prastari tekst i mislim kako se lako i bez ratnoga stanja mogu vući usporedbe u nas danas. Imam jedan podnaslov: Je li vrijedno?

Prof. dr. Zdravko Malić / Izvor Facebook

Srećom Irena Lukšić kao urednica na Fejsu 20. srpnja 2018. citira Malićeve bilježnice i čekanje Dnevnika i traženje odgovora itekako ima smisla:

Kako pamtimo književno djelo?

Vjerojatno svaki čitalac pamti drukčije, ali i ta se raznolikost može klasificirati, što je već ne jednom i učinjeno, osobito od strane kritičara fenomenološkog usmjerenja. Meni se osobito vrijednim čini ono pamćenje koje fiksira neku naizgled sitnu i nevažnu pojedinost teksta, pojedinost koju ipak uspijeva sustavno osmisliti, koju umije učiniti na neki posredan način reprezentativnom za djelo kao cjelinu.

20180724 – 20180725