Joško Sindik, nepoznat mi «rijedak blizak čovjek» – umjesto kave 21. lipnja 2017.

Knjigu Put ratnika i druge pripovijesti (nakladnik Ogranak matice hrvatske u Kutini, urednik Dražen Kovačević) zapravo nije dočekao: objavljena dva dana prije njegove smrti 3. svibnja 2017., pa tako u bilješci o autoru stoji samo da je Joško Sindik rođen 9. ožujka 1965. u Dubrovniku, a po završetku studija stalno živi u Zagrebu. Doktor znanosti s područja kineziologije kineziologije, a po temeljnoj struci profesor psihologije, povezao je te svoje dvije prve ljubavi: kineziologiju i psihologiju. Dobitnik je više priznanja za postignuća na području primijenjene psihologije (Marulić, Hrvatsko psihološko društvo, 2003.), i predškolskog odgoja i obrazovanja (godišnja Nagrada Ivan Filipović, 2006.). Objavio je više od 350 znanstvenih i stručnih radova.  Uz različite sportove bavio se i književnošću. Pisao je kratke priče, pjesme, eseje i drame objavljujući ih u časopisima, zbornicima i antologijama. Dobitnik je i nekoliko nagrada. Objavio je šest samostalnih knjiga pripovijesti, aforizama, drama i pjesama: Proza (1986.), Nad provalijom (1991.), Preokret (1993.), Kruhovanje i kamenovanje (1994.), Još jedan put (2008.), Lik iz drugog filma (2009). i Put ratnika i druge pripovijesti (2017.). 

Naslovnica posljednje Sindikove knjige
Naslovnica posljednje Sindikove knjige

Uz Biserku Goleš Glasnović i Ivu Lučića imala sam priliku preko urednika Dražena Kovačevića potkraj veljače recenzirati rukopis nastao 2016. Uz naknadnu spoznaju da je nastao u neizlječivoj bolesti još dobiva na snazi. Tada sam radno pribilježila kako mi 71 tekst iz rukopisa Put Ratnika nisu priče, kao što su mi najavljene, nego više kratka proza, čak bliskije pjesmi u prozi nego priči. Poetske su i filozofske.

Osobito mi se svidio Ratnik, toliko da sam čak predlagala da se izdvoje 63 kratke proze u posve samostalnu knjigu. Jer iako izgleda omanja, sadržajem je velika, snažna, zabilježila sam, misleći kako drugi dio odmaže Ratniku, koji je sadržajno i stilski zaokružen. Izuzetno zreo. Te male proze, poetske su filozofske, za citirati negdje (čak i na bočici vode!), traktati, razglabanja, pričanje, ali ne i priče, oblikom modernistički, sadržajem tako drevni (doživljaj!).

Recenzija objavljena u knjizi
Recenzija objavljena u knjizi

Tko je Ratnik? Nadratnik ili Čovjek kakvi su danas izuzetno rijetki, kojem je ljudskost, junaštvo i čojstvo namisli, posve drugačije osobine od danas ooćeprihvaćenih. Valjačo bi se udubiti u njegovu Bitku i Borbu, strategiju i taktiku.

Nije teško pratiti govor visok, uznosit, pomalo starinski, taman da se čitatelj uljulja u to, da razmisli, pa se ponovno vrati na niži, stilistički gledano, kao podmetnut. Lepeza osjećaja koji u današnjici nisu u modi, koji su prezreni, omalovažani (Ratnik duboko osjeća, premda izgleda hladan (O pokazivanju osjećaja)), dvojbeno koliko je mačistički (kao i svaki pravi muškarac, Ratnik pokazuje osjećaje u četiri oka i četiri zida. (O pokazivanju osjećaja)).

Snažniji je ako ga čitam bespolno, iako se ne može mimoići čitanje s pogledom na način ratovanja pruskoga generala Carla von Clausewitza, O ratu/ Vom Kriege, ali je moćnija i primjerenija usporedba s kineskim strategom, ali i filozofom otprije gotovo tri tisućljeća Sun Tzuom i njegovim Umijećem ratovanja. Razmišljanja Sindikova Ratnika primjenjivija su šire od rata, baš kao i Sun Tzuova i vrijedi ih očitavati i kao svaku plemenitu borbu vrijednu isto takvoga cilja, pogotovo u 21. stoljeću, te iščitavati kao svakidašnje duhovno poticajne, iscjeljujuće literarne mantre.

Kako ne znam što bih odabrala za čitanje, izvlačim tek nešto. S napomenom da ako kad naiđete na tekst Joška Sindika, obratite pozor. I, da, proguglajte ga – Joško još živi.

JOŠKO SINDIK
O NEMINOVNOSTI RATOVANJA

   Rat je neminovan, čak i kad užasno nastojimo živjeti u najvećem miru. Premda zvuči paradoksalno, Ratnik ne voli ratove. Ne voli sijati zlo, kad može sijati dobro. Ali kad na putu dobra treba pobijediti mračne sile, nema mjesta za sentimentalnost.

JOŠKO SINDIK
O POBJEDAMA I PORAZIMA

   Pobjeda ili poraz?! Ratniku je gotovo posve svejedno. Pobjede raduju, i nedvojbeno govore o dobru oružju, dobroj borbenoj taktici, dobroj tehnici borbe ali možda i o zbiru sretnih okolnosti. Porazi donekle ostavljaju osjećaj praznine: ali i oni mogu biti produkt snage i opreme protivnika, ili nenaklonjenosti Fortune. Zato Ratnik u biti ne brine za goli rezultat bitke, nego za samu borbu. Boriti se znači pobijediti, a boriti se smanjenom žestinom ili odustati predstavljaju pravi poraz.

   Ratnik zna gubiti i ne pokušava umanjiti važnost poraza. Jer poraz može biti suočenje s vlastitim granicama, ali i poticaj za pobjede. I što je najvažnije, nakon vidanja rana i erupcije produktivnog bijesa, Ratnik se uvijek odmah vraća u borbu.

JOŠKO SINDIK
JEDNOM OD RIJETKIH BLISKIH LJUDI (čitano na ispraćaju) 

Kao i obično
Rijetko
Upoznajem
Rijetke bliske ljude

Još rjeđe
Oni imaju i slično
Područje zanimanja
Primjerice umjetnost

Naravno s različitim
Ishodištem  i stremljenjima
Iskustvima i poukama
Ali bliskom etikom

Raduje me pomisao
Da još netko
Zna s lakoćom razlučiti
Umjetnost od imitacije
Umjetnika od umjetnosti

Ali i prepoznati
Neposrednu povezanost djela
I čovjeka bez odijela
U opet rijetkim koincidencijama
Kao što je moja
Veličanstvena malenkost

 I zato se nadam
(Premda na to nemam pravo)
Da će razumjeti o meni
Također rijetko shvatljive činjenice 

Da ne pripadam
umjetničkim krugovima
Premda volim pisati
I voljeh čitati
To znam i ja i oni

Nemam puno zajedničkog
Ni sa sportašima
Premda i na ovaj način
Uživam provjeravati
Realitet mog fizičkog bivstva 

U okružju znanstvenika
Posjedujem uvredljivu ležernost
I slobodu promišljanja
Što ne može skriti
Ni pedantna sistematičnost
Niti jasnoća zaključivanja

Svaki mladalački pokušaj
Pretjeranog pripadanja
Bilo kojoj od opisanih
I neopisanih zajednica
Završavao je
Nekad strašno tužno 

Međutim sada je već u startu
Gazirano jasno
I meni i njima
Da sam ja lik
Iz jednog drugog filma
S nepoznatim redateljem
I posljedično neizvjesnim scenarijem

Makar sam siguran da bi ljudi
Koji rado piju vina na promocijama
Domjencima i otvorenjima
Te primjerice grickaju fritule

Bitno drugačije reagirali
U odnosu na nekoć
Zbog odijela, izbrijanosti
ili visoke znanstvene titule

Budući da je cijena već plaćena
Meni je osobno
Iznimno važno
Ostati onaj dječak
Kojem nikad nije bilo
Ni previše mokro ni dovoljno vruće
Za igrati se loptom ispred kuće

I koji je pisanjem
Pronašao nepogrešiv način
Da stavi točku
Na osobni kenozoik
(A za nekog posve
Običan trenutak) 

Godinama je tuge sve manje
A bijesa sve više
I sve me manje zbivanja
Iznenađuje, raduje i čudi 

Stoga izražavam posve suzdržano
Realno i iskreno zadovoljstvo
Što upoznah malo bolje
Jednog od rijetkih
Bliskih ljudi

20170620 – 20170621

Finger Spinner ili prazno punilo – umjesto kave 15. lipnja 2017.

Prošlog sam vikenda upoznala još jedno prazno punilo. Tako zovem sve nepotebne stvari kojima nas obasipaju, a taj naziv pamtim od pokojne kolegice Nade iz gradske rubrike Vjesnika potkraj sedamdesetih kad je pišući o deterdžentu doznala da aktivnu tvar vežu za prazno punilo da bi deterdžent imao volumen, a jadni, još socijalistički potrošači, mislili su da je deterdženta premalo, jer je kutija bila popunjena jedva do trećine. Ili tako nekako.

Razdragani Marko ima svoj, a Gašpar svoj spinner / Fotografija Božica brkan

Kako trenutačno u obitelji nemamo male djece, tek sam nedavno na Trgaču, očigledno na crno, i na kiosku uz novine uočila nešto što se vrti nataknuto na prst. Ili tako nekako. Onda je moj prijatelj djed to kupio svome unuku, a ovaj se raspametio od sreće. Kako smo svi zajedno bili u gostima, unuci domaćina s tugom su gledali u to što se vrti na prstu, pa im je, kad smo izašli na neki sajam, baka na štandu svakome kupila po jedan. I još k tome blještave i svjetlucave. Cijena ne više 10, nego od 30 i 50 kuna naviše, kako koji.

Spinner – jedna od nternetskih reklama

A čemu to služi? Jedan pametni dječak reče mi: to je tak da imate nekaj v rukama. To je bilo objašnjenje mojega M. zašto je kao mladac pušio. Mame i bake imaju tezu da bolje to nego da su stalno pred televizorom ili pred računalom. Ali to možeš vrtjeti i gjedajući TV!

Nisam pojma imala dokle je maštovita i poduzetna Kina otišla sa spinnerom odnosno fidget spinnerom – to se tako zove – da u Pogledima, prilogu Novoga lista od istoga vikenda, 10. lipnja 2017., nisam naletjela na novinsku analizu trenda o besmislenoj igri koju se ne prestaje igrati oliti Spinneromanija zahvatila i staro i mlado. U podnaslovu relativno nisku cijenu okrivljuje za širenje počasti, ali ističe i kako roditelji diljem svijeta upozoravaju na opasnosti od ove igračke. Opetovano se vraća na opis kojekakvih takvih grozota. Inače poštovana kolegica Kim Cuculić smilila mi se, jer očito za cijelu stranicu važne teme i nije imala puno za reći o toj spravici koja je naslijedila Tamagotchija (ja devedesetih pisala političku kolumnu o njemu, a desetljeće prije bogme i o Barbie!), Pokemone i slične markirane svjetske kratkotrajnice.

Baka Suzana u prvom planu je kupila, a sad finger spinner vrte i Vilim do nje i mama Sanela straga/ Fotografija Božica Brkan

Početno je navodno finger spinner osmišljen kao pomoćni predmet u obrazovanju učenika s poremećajem pažnje. Zato, navodno, neke škole i dopuštaju da se sa spinnerom igra na satu. Sad se stvar razmahala tako da je pun Internet ideja kako se može sa spinnerom igrati, kako se može izraditi sam-svoj-majstor, a primjereno tome ne mogu se dogovoriti ni čija je početna kreacija, izum, patent. Krenulo je navodno od Amerikanke Catherine Hettinger još 1993., pa informatičara Scotta McCoskeryja da se riješi nervoze, pa proizvođača LED dioda, pa… Prosurfajte. Bilo kako bilo, u našem je društvu na kraju većina i djece i odraslih – vrtjela. Dokad?

20170610 – 20170615

Branki Primorac već drugi Mato Lovrak – umjesto kave 5. lipnja 2017.

 

Mi smo čitali Vlak u snijegu i Družbu Pere Kvržice, a naši unuci čitaju novoga Matu Lovraka odnosno nove romane za djecu, slavni lektirni Maturalac i Moj brat živi u kompjutoru iz ne pera nego računala Branke Primorac.

Branka Primorac / Fotografija Božica Brkan
Branka Primorac / Fotografija Božica Brkan

Prvi je roman nagradu Mato Lovrak dobilo 1993. godine, a najnoviji prošloga petka u Lovrakovu Velikom Grđevcu. Za prvi je bilo prijavljeno šest djela, a ove godine ocjenjivački se sud morao udubiti u čitanje čak 26 naslova, najviše dosad.

Naslovnica najnovijega romana Primorčeve
Naslovnica najnovijega romana Primorčeve

Povjerenstvo (predsjednik prof. dr. sc. emerit. Stjepan Hranjec i članovi Lovorka Pralac, prof. dr. sc. Dubravka Težak) ističe intrigantan sadržaj, jer se radnja događa 2071. (ne 2017.!) u obitelji u Gorskom kotaru gdje se djevojčica Katarina zaželjela brata jer ih je u kući pet sestara, od kojih su tri posvojene. Za 11. rođendan želja joj se ostvaruje ali tako što joj brat izlazi iz tekućeg kristala s računalskoga ekrana. Čitatelj je zbunjen jer mu nije jasno je li posrijedi robot, računalni program ili čovjek. On je nezavršeno tehničko dijete koje njegov tvorac nije posve programirao pa u kući čini razne nepodopštine. Poslije mnogih događaja između dva svijeta, stvarnoga i virtualnoga, onoga računalnog, Katarinin otac reprogramira dječaka tako što će mu dati što više impulsa iz živčanog sustava svoje djece. Tako obnovljen čitat će vaše misli svjestan da ga razumijete i volite

Naslovnica omiljenoga Maturalca
Naslovnica omiljenoga Maturalca

Nije vam druge, nego čitajte, bilo sami, s djecom ili s unucima. A Branka, moja dvostruka kolegica po peru, i novinarskom i književnom, piše dalje i razmišlja o prijevodu i na španjolski, jer joj unučad živi u Madridu.

 

20170605

Opcija – umjesto kave 1. lipnja 2017.

Uočila sam na Žitnjaku uz Slavonsku ili ono što je bio eutoput jumbo plakat na kojem je stajalo u dva reda otprilike nama MOST nije opcija. Pomislila sam odmah tko bi to mogao imati toliko hrabrosti za takvu političku nekorektnost , a onda uočila zdesna potpis PLIDENTA. Inače moja pasta za zube. Metastaza kreativnosti i duhovitosti, učinilo mi se. Htjela sam pofotkati kreaciji koju nisam vidjela nigdje drugdje, ali kako nam se žurilo nismo se mogli vratiti.

Vozimo se danas, izdaleka otvaram prozor, namještam fotić, a plakat – ispario. E, svašta. Nije potrajao ni između prvoga i drugoga izbornog kruga. Jeste li igdje drugdje vidjeli taj plakat ili je to bio jedan jedini samo na koji dan? E, to je politička nekorektnost i demokracija. Zato i imamo loše zube.

20170601

Dodajem od jučer vrlo sličnu opciju s prosvjeda za reformu obrazovanja, koju sam uočila tek jutros: Hrast je u školi dobar samo za parket.

20170602

Suvenirski bobuli iz Malinske – umjesto kave 31. svibnja 2017.

Već smo gotovo punotljetni s ljetima u Malinskoj. Iako su meni ljepša i proljeća (ciklame u našoj umici!) i jeseni. Svibanj na prijelazu u lipanj sav pršti bojama i mirisima. Jako se trude, pa sad punom parom, prije sezone, dobro možda i rije drugoa izbornog kruhga, dovršavaju vrtić, letnicu uz more, uređivanje plaž kod mojega drveta itd.

Cijeli se bobuli drže zajedno / Fotografija Božica Brkan
Cijeli se bobuli drže zajedno / Fotografija Božica Brkan

Mislila sam da sam krčki stol svladala detaljno. I rječnikom. Oduševljava me, ne nova, ponuda gotovih, cijenom prihvatljivih raznovrsnih običnih, svakidašnjih jela za gablec Trgovine Krk, a pogotovo kad taj dio nazovu – Maneštricom.

Trga se lako svaki sam / Fotografija Božica Brkan
Trga se lako svaki sam / Fotografija Božica Brkan

Kadli, otkrijem da se peciva koja se drže zajedno zovu bobuli. Kruh bobuli. Poslikam to što se može jesti u svako doba dana, uza slano i slatko, pa u arhivu otkrijem da sam to već fotkala i 2015. Sad se, jer meni je i to ljeto na moru, spremam kopati po nazivu, sastojcima… Po svojoj madeleine s okusima i mirisima Malinske.

 

20170531, Malinska

Skok, Joža – umjesto kave 24. svibnja 2017.

Da je napravio 18 hitova, a ne objavio 18 antologija (kajkavske i dječje književnosti i prema prof. dr. sc. Vinku Brešiću najplodniji je naš antologičar), 85. rođendan i jedinstven rođendanski dar književnom povjesničaru i antologičaru Zbornik posvećen 85. obljetnici rođenja dr. sc. Jože Skoka (izdavač Tonimir, priređivač Ernest Fišer) zacijelo bismo slavili okupljeni u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ovako je u srijedu 24. svibnja 2017. domaćin u svojoj palači bila Matica hrvatska zajedničkoj proslavi s Društvom hrvatskih književnika, ograncima MH Varaždin i Varaždinske Toplice i Kajkavskim spraviščem.

Ruže i knjiga – dar za slavljenika

Jožu su Skoka lijepim riječima častili dr. sc. Dragutin Rosandić i dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, izdavač (čak sedam skokovih knjiga!) Stjepan Juranić i načelnik Općine Petrijanec Vladimir Kurečić. Vodila je Lada Žigo Španić, a tekstove je čitao Dubravko Sidor. Mr. sc. Ernest Fišer je isprva svome profesoru, mentoru, a poslije prijatelju i suradniku pročitao pjesmu posvećenu mu Zvirišča zavičajna pohvalivši rodni mu Petrijanec koji se svome intelektualcu odužio ne samo bivajući mecenom pri objavi njegovih knjiga nego i, kulturno gledano sudjelujući u njegovoj proslavi, pravim velikim gradom.

Prije početka trebalo je još nešto i pribilježiti
Šulkolega slavljenika Ivan Golub za govornicom: dobro i dugo i nikaj drugo

Šulkolega iz Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati vlč. Ivan Golub, poput njega i sveučilišni profesor i kajkavski pjesnik kojega je uvrštavao u svoje antologije, i s kojim prijateljuje već 75 godina – leta idu, fala Bogu, neka idu – parafrazirao je poznatu svoju o tome kak je bog čovjeka od zemle napravil, ali od one zemle na kojoj se rodil. A Jožina je petrijanečka. Ispričavši i kako je Joži tog jutra služio svetu mešu i poželio mu dobro i dugo i nikaj drugo.

Dok s pažnjom slušamo Dubravka Sidora, za dobar kadar vrijedi i na koljena

A ja dodajem sitan osobni post scriptum o iznenađenju kad mi je kajkavolog bez premca pjesme uvrstio u antologiju Rieči sa zviranjka ili kad je recenzirajući Oblizeke – Moslavinu za stolom moj Okešinec nazvao mitskim ili što me pri susretima običano pita kej se dela? Na neku sam promociju u Kajkavskom spravišču taman iz tiskare donijela frišku Kajkavsku čitanku Božice Brkan kajkavcima do čijega mi je mišljenja osobito stalo te da ih dodatno pozovem na sutrašnje predstavljanje Pevcova koraka. Dođem sutra u DHK, a profesor Skok prvi u dvorani, sam, već me čeka. Pretrnula sam kad je rekao da zbog mene nije spavao cijelu noć. Onda me je zagrlio govoreći kroza smijeh kako nije mogao prestati čitati moju Čitanku. Onda sam ja, na rubu plača, zagrlila njega… Živio!

Posveta slavljenika Božici Brkan na njezin primjerak zbornika
I do novih viđenja skupljeni oko slavljenika

20170524

Fotografije Miljenko Brezak

link 

https://www.youtube.com/watch?v=11u5wUfEbgY

https://books.google.hr/books/about/Kajkavska_%C4%8Ditanka_Bo%C5%BEice_Brkan.html?id=B4zfrQEACAAJ&redir_esc=y

http://oblizeki.com/oblizeki-knjiga

Oda rukama fotografa Antuna Bukovca – umjesto kave 24. svibnja 2017.

Ne samo kao netko tko povremeno ima i vrlo bolnih problema s rukama, šakama, a od tjelesnih su mi organa životno presudne, ne preporučujem vam da se usredotočite u 10 razloga zbog kojih su vam ruke hladne (ima valjda, ali nisam tražila, i za noge!), pogotovo jer navodno ruke otkrivaju bolesti preporučujem izložbu fotografija Antuna Bukovca Ruke. Samo do 10. lipnja u Galeriji Kajkavskog spravišča u Ilici 34.

Antun Bukovec, portret s vlastite izložbe

Dade vam misliti.
Što vam govore ruke?
Što vama govore vaše ruke?

Ruke Antuna Bukovca

Toni, 1956. rođen u Zagrebu, predstavlja se autorski u posebnoj mapi i na ovoj izložbi sa 60 fotografija snimljenih u posljednjih nekoliko godina, kako kaže, prilikom snimanja brojnih i raznovrsnih kulturnih događanja. Posvećuje pozornost rukama umjetnika (književnika, likovnih umjetnika, glazbenika, glumaca…). kojima izvode svoja djela. Ruke – kao metafora stvaranja, čovjekov alat kojim stvara nove svjetove… Bukovec svojim fotografskim okom i umijećem bilježi čovjekovo najvrjednije sredstvo kojim ostavlja trag na svijetu…
U nekom životnom trenutku stvaranja/reprodukcije, uz druge, zabilježio je i ruke književnika Ludwiga Bauera te Sanje Pilić, fotografkinje Slavke Pavić (nedavno imala izložbu na istome mjestu!) , glumca Dubravka Sidora, umjetnika nakita Lazara Roka Lumezija, glazbenika Matije Dedića i, dakako, Darka Rundeka. Njegove i ruke pjevaju: Pa pusti da ti sviram/duša gine od tišine/ I ne boj se buke/ to što svira to su ruke… 

S otvorenja: Antun Bukovec i Mate Matišić

Gornji ekstremiteti na tijelu čovjeka ili majmuna sa pet prstiju – palac, kažiprt, srednji prst, prstenjak i mali prst – kako ih opisuje Wikipedija, nadahnjivale su same. I za dječje pjesmice i za lektirne naslove i za uglazbljene pop-stihove i za fotografije koje su svojevrsni porteti, onakvi kakvim je osobu vidio fotoaparat Tonija Bukovca.

Književnik Ludwig Bauer uz Bukovčevu fotografiju svojih ruku na svojoj knjizi

Dade misliti. Jer već sutra tko zna kako će srebrni prsten tvoriti umjetnik nekoga novog naraštaja, kako će pisati književni tekst neki novi majstor Lujo Bauer ili prebirati gitarske žice netko tko mi neće biti vršnjak poput Rundeka i pjevati u čast rukama koje stvaraju. I koje svašta čine kao u noveli Ranka Marinkovića, objavljenoj u istoimenoj zbirci dvije godine prije mojega rođenja; a sada je skraćuju za one kojima se ne da čitati, ali ni pjevati, svirati, brusiti, fotkati… u:

Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima i stavlja lijevu u naručje desne. Ruke se počinju prepirati kad lijeva ruka počne pjevušiti u naručju desne. Desna joj kaže da prestane, ali lijeva nastavlja iz inata i tu počinje prepirka oko teme koja je ruka korisnija…

Publika na izložbi Ruke Antuna Bukovca

20170524

Fotografije Miljenko Brezak

Link

https://www.lektire.hr/ruke/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ruka

https://www.vecernji.hr/lifestyle/10-razloga-zbog-kojih-su-vam-ruke-uvijek-hladne-1046587

https://zadovoljna.dnevnik.hr/clanak/bolesti-koje-skrivaju-nase-ruke—414358.html

https://cuspajz.com/tekstovi-pjesama/pjesma/darko-rundek/ruke.html

I češnjakom protiv političkih uroka – umjesto kave 19. svibnja 2017.

Ne računajući profesionalne novinarske i književničke organizacije, ne sjećam se kad sam bila i jesam li uopće bila na nekom izbornom skupu. A sinoć sam otišla na jedan čak u Sisak i vratila se, i na vlastito čuđenje, puna pozitivnih osjećaja. Baš kao što su pozitivni bili ljudi koji na izbore u Županiji sisačko-moslavačkoj izlaze kao nezavisna lista prof. dr. Vladimira Čavraka s podrškom više stranaka.

Kandidat za župana Vladimir Čavrak s kandidatkinjama za dožupanice Stanislavom Jerković i Slavicom Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak

Župan s rješenjima, njegov je slogan. Uostalom, čovjek na zagrebačkome Ekonomskom fakultetu predaje markoekonomiju i ekonomiju lokalnoga razvoja i dojadilo mu, nasuprost šume raskošnih predizbornih plakata, gledati svakidašnju učmalost, letargiju, inertnost te da njihova županija, nakon propadanja i u ratu i u poraću, po svim objektivnim pokazateljima bude na hrvatskome začelju.

Kandidati i gosti – puna dvorana / Fotografija Miljenko Brezak

Kao branitelj nije se borio za takvu Hrvatsku kao ni brojni njegovi suborci koji ga podržavaju. Na njihovoj nezavisnoj listi, koja nema veze s Mostom, pola je muškaraca i pola žena, ima i umirovljenika, zanatlija, direktora vlastitih firmi, radnika nekadašnjih velikih propalih poduzeća, zatim mladih ljudi sa svježim diplomama, ali uglavnom nezaposlenih. I nitko se ne predaje! Uglavnom se dosad nisu bavili politikom, ali im je dosta i da se politika bavi njima. Ukratko, glavnina su, kako reče profesor Čavrak, karijerno i osobno ostvareni ljudi.

Slavica Moslavac: zdravica za uspjeh / Fotografija Miljenko Brezak

Poput moje prijateljice kandidatkinje za dožupanicu Slavice Moslavac, profesorice s moslavačkoga dijela županije, koja ističe važnost kulture koju cijeli život praktično i kreativno održava stvarno živom. Koja i od ničega, osvjedočila sam se, umije stvoriti nešto. Nju sam došla podržati moralno, kad joj već (teritorijalno!) ne mogu dati svoj glas u izborni sandučić. A rado bih joj darivala i cijeli vijenac češnjaka, kao što je ona kao etnologinja darivala potencijalnome županu i svojoj volonterskoj ekipi protiv (političkih) uroka.

Slika za uspomenu / Fotografija Miljenko Brezak

20170519

link

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-srpnja-2016-slavica-moslavac-ili-ime-je-znamen/

http://oblizeki.com/vinorel-ili-bouquet-vina-iz-crteza-10716

http://www.bozicabrkan.com/predstavljanje-knjige-oblizeki-moslavina-za-stolom/

http://oblizeki.com/prica-o-kruhu-%E2%80%93-izlozba-kao-povod-za-blagdanski-izlet-u-proslost-i-pecenje-obrednoga-kruha-4372

http://oblizeki.com/zepce-u-ozracju-duhovnoga-i-zemaljskoga-kruha-16080

http://www.volimivanic.info/vrtanji-i-kovrtanji-na-blagoslov-o-uskrsu

Flanci – umjesto kave 18. svibnja 2017.

Gle koliki flanci, čudimo se ko budale zagledani u krug oko jedne mlade lipe oko čijega su još vitkoga debla nikle mladice. Znam da ih nitko neće presađivati, prije pokositi, ali imamo sentiš sjećanja kako smo htijući pomladiti i produžiti grabrovu živicu u Širincu, a bilo je toga i stotine metara, nakanili nabaviti flance.

Uz Jarunske flance / Fotografija Božica Brkan

Nije toga bilo ko sad kupiti gdje se sjetiš, a pogotovo ne u Hrvatskim šumama. Ne znam zašto, grab je vjerojatno moje nadraže drvo, i kad je oblikovan u drvo, u grm ili u živicu, i nakanili smo saditi na selu baš ne osobito preštimani grab. Uz Horvaćansku s obje strane upravo nedaleko nas sve se zeleni i razrasta. I moji suprug Miljenko i mama Jelica odoše u Moslavačku goru u potrazi za flancima. I nema ih, nema satima da sam već pomišljala da su se izgubili u gornjim selima.I konačno se vratiše sa sadnicama breza, koje su ondje iskopali – a sve zbog prezimena Brezak i zbog ljepote debla i da mene utješe – a bez i jednog i najmanjega grabrića. Već smo gotovo odustali, kadli smo se spustili u živicu koja se razrasla samo zato što je nismo dirali u nešto što smo zvali Mojom Šumicom – nekoliko grabrića, vrba, javora, pasje ruže… – da bismo nabrali šumskih jagoda. I spustimo pogled na tlo u potrazi za jagodama, a ono – sve sami maleni grabrići. Cijela mala šuma…

Nikli flanci / Fotografija Božica Brkan

20170517  

Steze i stezičke – umjesto kave 17. svibnja 2017

Da volim pronalaziti nove načine da od točke A dođem do točke B, poznato je. I da volim prečice, prečace; ne po onoj preko preče, naokolo bliže, nego smislene. Uvijek sam se čudila kako to simetrično i ravno rade nogostupe i pločnike da ih rijetko zaboravljaju pospajati dijagonalama, što se vidi iz kasnije napravljenih divljih staza. Čak i puteve za automobile moraju logično zavijati ako ni zbog čega zbog centripetalnih i centrifugalnih sila.

Ali najviše volim steze i stezičke.

Fotografija Božica Brkan

Čak i blatne, a da ne spominjem one suhe, utabane, tople, ispucane, po kojima se lagano odvaja prašina. Na Jarunu su usporedo s biciklističkom asfaltiranom urbanom stazom šetači utabali jednu, povremeno i dvije do tri usporedbne staze. Praktično, po hladovini. Isprva sam se čudila na zabrane hodanja po travi. Najradije hodam po njima, ako ne travom.
Podsjeća na stazu koja je u mojem djetinjstvu spajala željezničku stanicu Novoselec s Krčima, blatnom ulicom, gdje je naša kuća bila zadnja do polja i gdje je, osobito ljeti, bilo čudesno krivudati ne dužno nego praktično popreko polja kukuruza, pšenice, krumpira, livada, sjenokoša… Sumnjam da ta staza još i postoji. Tko još ide pješice? Tko još ide poprijeko stezama i stezičkama?

Fotografija Božica Brkan

Malo je danas nas uopće koji u glavi imamo osjećaj stajanja golim nogama na golu glatku zemlju. Djeci ne daju da tako očvrsnu tabane prije nego dobiju platfuse i iskroje im uloške i prije negoli se, božesačuvaj, nabodu ili zaraze. Zato su izmislili kojekakve supermoderne materijale da pokriju zemlju i – osjećaj u tabanima i sjećanjima.

Kadli najednom: jedna vrlo mlada mama nosi dijete na leđima i dok se mimoilazimo vidim da je japanke zataknula na djetetova plećica i da stazom hoda bosonoga…

20170517