Pirgo – Umjesto kave 11. svibnja 2018.

Pirgo, Anđelka Martić i nacional / Božica Brkan
Pirgo, Anđelka Martić i Nacional / Božica Brkan

Spremajući se na drenovačke Pjesničke susrete u Nacionalu sam pročitala intervju svoje talentirane miljenice, mlade kolegice Kristine Olujić s Anđelkom Martić. Nisam ni znala da je još živa ta omiljena književnica mojega djetinjstva rođena 1. svibnja 1924. Naslov u magazinu je citat: Voljela bih doživjeti da se moj «Pirgo» vrati u obveznu lektiru. Partizansko lane izbačeno je kad i Ćopićev Ježurka Ježić, jer je iz NOB-a. Kao i autorica, inače članica DHK. Disneyev Bambi ostao je valjda u milosti. Nije nama svako lane – lane.

Autogrami i pisca i čitatelja / Božica Brkan
Autogrami i pisca i čitatelja / Božica Brkan

Goran Pavlović, prvi čovjek Knjižnice Drenovci kao i tamošnjega pjesničkoga susreta, vodi nas po knjižnici, prije tri godine službeno proglašenoj najboljom u Hrvatskoj, čak i po dijelu u kojem prikupljaju viškove knjige svoje i svojih čitatelja za razmjenu s drugim knjižnicama. I – naletim na «Pirga». Izdanje u nekad slavnoj Biblioteci Vjeverice Izdavačkoga knjižarskog poduzeća Mladost (urednica Ana Kulušić, dakako!) iz godine kad sam postala brucošica, 1974. Raznježim se i izgreben, zamjenski, knjižuljak. Listam, a uz potpis nekadašnjega vlasnika, davno učenika Davora Jardasa iz IIa razreda, potpis – Anđelke Martić. Imaju u knjižnici i odjeljak s knjigama s autogramima, autorskim potpisima, ali ovaj im je slučajno promaknuo, ali što se da, to se više ne vraća. Život ponovno nije nego – basna.

Presnimka fotografije Tomislava Čuveljaka i Nacionala
Presnimka fotografije Tomislava Čuveljaka i Nacionala

P.S. Zaboravih pitati Gorana, iako odavno nije u lektiri, imaju li u knjižnici za posudbu kojega «Pirga»?

20180510

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/29-pjesnicki-susreti-drenovci-2018/


https://www.bozicabrkan.com/oltarnik-umjesto-kave-10-svibnja-2018/

 

Oltarnik – Umjesto kave 10. svibnja 2018.

Uoči početka čitanja poezije: stol ukrašen dvama drenovačkim ponavcima / Fotografija Miljenko Brezak
Uoči početka čitanja poezije: stol ukrašen dvjema drenovačkim ponjavama / Fotografija Miljenko Brezak

Ne sjećam se kad sam se vozila vlakom. Ne računajući jednu-dvije vožnjice u kojoj ne dospiješ ni sjesti a već si stigao od Zagreba do Dugoga Sela, možda prije petnaestak godina na jednodnevnom izletu od Kölna do Amsterdama i natrag. A sad se lijepo vozimo iz Zagreba u Vinkovce, pa za tri dana natrag. Baš lijepa vožnja. I gledanje kroz prozor. I zaboravljeni krajolici. Druga perspektiva.

Pred knjižnicom: Goran Pavlović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak
Pred knjižnicom: Goran Pavlović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak

Između toga nas petnaestak pjesnika (ja prvi put!) bilo je na 29. Pjesničkim susretima u Drenovcima. Dakako, i u Vinkovcima, Vukovaru i cijeloj Cvelferiji, što po knjižnicama, što po školama i domovima kulture, a što po prirodi. Da vidimo žitna polja – iako ne daju Slavonci da budu samo žitnicom u vrijeme kada nitko nije bez kruha – gdje je to savski nasip onomad pukao i kako se od velike vode sačuvala na uzvisinici Skrovita Majka Božja Šumanovačka, kojoj se tu utječe oko 20.000 ljudi. Ako i niste vjernik, naći ćete mir u vlažnu zelenu hladu spačvanske šume, pod krošnjama cerova, bukava, grabova…

Na sredini stola spojena dva posteljna prekrivača / Fotografija Miljenko Brezak
Na sredini stola spojena dva posteljna prekrivača / Fotografija Miljenko Brezak

O pjesničkim nagradama do javnosti informacije su stigle i prije našega povratka, bar su trebale, što zbog poštovanja Poezije, a što zbog upornosti maloga mjesta na istoku Hrvatske, koje ne da da bude provincijsko i koje ne samo u 2015. godini, kada je takvom proglašena u zemlji, ima najbolju knjižnicu koja neposredno organizira rijetko dugotrajnu i priredbu kamo ne treba, kako to obično kažem, iako mi za to nije teško, putovati 800 ili 1500 kilometara da bi se pročitale jedna ili dvije pjesme.

Drenovačka šlinga / Fotografija Miljenko Brezak
Drenovačka šlinga / Fotografija Miljenko Brezak

Pročitasmo mnogo više vrlo različitoj publici. Uz završno sijelo, meni je najdraže gostovanje u Osnovnoj školi Davorin Trstenjak u Posavskim Podgajcima s otprilike polovicom njezinih ukupno 62 đaka. (Još mi je draže kad sam vidjela kako je ondje prije mene već bila moja prijateljica i kolegica književnica Branka Primorac!) Drago mi je što sam nakon pet godina ponovno susrela i Andriju Matića, jednoga od mojih svinjara i kulenara iz bivšega života s kojim sam surađivala godinama na Večernjakovoj Kulenijadi, istraživanjima i zaštiti toga slavonskoga autohtonog proizvoda. Sad ga upoznah kao predsjedatelja drenovačkoga Duhovnog hrašća, koje dodjeljuje nagrade pjesnicima, mladima za prvu knjigu, i to u rukopisu za tisak, a starijima za ukupni doprinos.

Lijep starinski ručni rad iz ormara izvučen za pjesnike / Fotografija Miljenko Brezak
Lijep starinski ručni rad iz ormara izvučen za pjesnike / Fotografija Miljenko Brezak

Mogla bih pripovijedati o uzornom selu, nazvanome po drijenku, koje je mnogo više od sela, o odličnom povlačenju novca iz europskih fondova, o poljoprivrednim i turističkim razvojnim mogućnostima i vožnji pjesnika do Vinkovaca i natrag do prvog hotela, o fascinantnom organizatoru ravnatelju knjižnice Goranu Pavloviću

U knjižnici u Drenovcima i stolci su za čitanje: pjesnici Diana Burazer, Siniša Matasović i Božica Brkan s domaćinom Goranom Pavlovićem / Fotografija Miljenko Brezak
U knjižnici u Drenovcima i stolci su za čitanje: pjesnici Diana Burazer, Siniša Matasović i Božica Brkan s domaćinom Goranom Pavlovićem / Fotografija Miljenko Brezak

Sentimentalno se usredotočujem na ručni rad kojim je bio prekriven stol na većini naših čitanja. Sjedeći za njim i slušajući pučke pjesnike, uključujući i novosadske Hrvate te vukovarske pjesnikinje braniteljice, već prve večeri oduševljena ljepotom rada pofotkala sam bijelu čipku po sredini i po rubovima i ne videći prednjicu, fino tanko tkanje ukrašeno dodatnim raskošnim rupičastim motivima. Ganulo me: ljudi izniješe možda i najbolje što imaju pospremljeno po ormarima. Možda i od nečijega pomno spremanoga miraza. Osebušek! Kao otlarnik, pomislih. Osjetih se poštovano i počašćeno kao pjesnik, pa sam još pomnije i ja za njih birala svoj ručni rad. I morala sam zahvaliti što su kao rijetko tko poeziju, bar sam ja tako osjećala, uzdigli na otlar. Kao da smo razmjenjivali ljepotu, vjerovanja…

Na svečanom pjesničkom sijelu uoči čitanja: Božica Brkan, Diana Burazer i Nikola Đuretić / Fotografija Miljenko Brezak
Na svečanom pjesničkom sijelu uoči čitanja: Božica Brkan, Diana Burazer, Mirko Čurić i Nikola Đuretić / Fotografija Miljenko Brezak

Po završetku svečanosti iz publike mi je prišla skupina žena, pa dok smo mi pjesnici nakanili analizirati netom izgovorene stihove, one su imale potrebu objasniti mi, jer pjesnici otamo iz grada, iz Zagreba, to zacijelo ne znaju, kako  je to gore obična šlinga, a dolje riš(e)lje – načinjen  slavonskom rukom i izgovoren slavonskim naglaskom – te kako je to ponjava u osam špiceva skinuta s neke starinske drenovačke postelje na koju su se nekad slagala tri debeljuškasta pernata jastuka, pa se gore još ukrašavala jastučićem. Rasprava je krenula dalje u detalje s ponjávama i ponjavcima, i šlinganima i tkanima, te gdje se koje kako kaže, a završila je Tadijinim Visokim žutim žitima. Srca su nam stvarno kucala kao onomad njegov zlatan sat, ali i poput tambura, ako se ne varam, njihova srijemskoga štiha, rimama o romantičnim ljubavima i ponosnim Slavoncima. Nije ostalo samo u pjesmi: To je bilo vrijeme bajkovito, kruha masti s crvenom paprikom.

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/29-pjesnicki-susreti-drenovci-2018/

https://www.radiozupanja.hr/kultura/1288-zavrseni-29-pjesnicki-susreti-drenovci-2018

http://www.glas-slavonije.hr/362920/4/29-Pjesnicki-susreti

Što je Leo Filip Kovačić Božici Jelušić? – Umjesto kave 30. travnja 2018.

Uvijek kreativni unuk Leo Filip Kovačić i baka Božica Jelušić/ Fotografija Božica Brkan

Na 1. gornjohrvatskom pjesničkom festivalu koji je njegova kreatorica Božica Jelušić okrstila Pogled znutra v zutra, u nedjelju 22. travnja, na Dan hrvatske knjige i Dan planete Zemlje, sjajno sam se provela. Uz pjesničko ogledanje dvanaestoro pjesnika za nagrade Lopoč, poeziju smo govorili i mi, veterani, kako nas nazva Jelušićeva, a mene je svojim uracima baš razgalio njezin životni i očigledno i umjetnički nasljednik, talentirani unuk Leo Filip Kovačić. Što bi baš ova jabuka pala daleko od stablea? Nestrpljivo čekam dalje.

Natjerala sam ga da mi sroči i biografiju, pa mi je, kako bih ga mogla predstaviti svojim čitateljima i radoznaloj javnosti, o sebi napisao:

Leo Filip Kovačić rođen je 19. 7. 1996. u Koprivnici. Završio je Srednju školu Koprivnica, smjer farmaceutski tehničar. Od srednjoškolskih dana bavi se: astronomijom, matematikom, biologijom, glumom, recitiranjem, pisanjem i izvođenjem dramskih tekstova te glazbom. Također je sudjelovao u programu EESC-a Your Europe Your Say te je u sklopu navedenoga govorio pred 500-om sjednicom EESC u Bruxellesu o pitanjima obrazovanja i prilika mladih građana Europske Unije.

Domačin Mladen Večenaj pozdravlja sudionike Pogleda znutra v zutra / Fotografija Miljenko Brezak

Kao glumac-amater sudjeluje u radu Gradskog kazališta Đurđevac od 2016. u sklopu predstava Božanstvena parodija, Bitno je da si Zlatan te živim jaslicama. Nastupao je u desecima gradova Hrvatske te državnim i županijskim smotrama kazališnih amatera. Adaptirao je i u formi scenskog kolaža postavio predstavu Mali Princ prema istoimenom djelom Antoinea de Saint-Exupérya poglavito za potrebe školske populacije.

Prevodi s engleskog i s hrvatskoga na engleski. Također se bavi turističkim djelatnostima u okviru turističke destinacije Dvor Barnagor, proširujući ture na znamenitosti Podravine. Osobne interese mu uključuju matematika te poezija, kao i priroda Podravine te tradicijska kultura na zavičajnom prostoru.

Živi i radi u Đurđevcu i Čepelovcu na plemićkom imanju Barnagor, Lukove 12, 48350 Đurđevac. E-mail: lfkovacic@gmail.com Mob…

Božica Jelušić obrača se kolegama pjesnicima / Fotografija Miljenko Brezak

Leo Filip Kovačić

Vrag u telefonu

 Vrag u telefonu živi,

U žicama mu dom.

I ti jednog vraga imaš

U telefonu svom.

 

Vrag u telefonu čuči,

Novčanik tvoj vreba.

Jer Vragu treba tvoja sreća,

Vragu ljudska duša treba.                                                           

Leo Filip Kovačić čita svoje pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Leo Filip Kovačić

Oda gluposti

Ljubav je divna kao
bijeli hladnjak
na smetlištu.

Trule jabuke i šljive.

Metafore su kao
staklene kugle, ali one koje
su razbijene.

Plastična etiketa s majice veličine XL.

A i a, a ali i ili a
I a, ali a, ili i, a ne a.
No i, a ne ili, a, a ili a

Boja koja miriše kao sedam.

Život je kao dikobraz
u centrifugi
perilice marke Nokia
postavljene na 90°C, bijelo, s dva ispiranja.

Onaj smrad benzina u ljetnim noćima

Leo Filip Kovačić i Božica Brkan razgovaraju, dakako, o poeziji / Fotografija Miljenko Brezak
Leo Filip Kovačić i Božica Jelušić poziru / Fotografija Miljenko brezak

 Leo Filip Kovačić

Autointerpretacija pjesme Oda gluposti Lea Filipa Kovačića

Tema: ljubavna s erotskim elementima, ali opet s druge strane je također i misaona ili refleksivna
a ne, to je vrsta pjesme…
Vrsta pjesme: ljubavna s erotskim elementima, ali opet s druge strane je također i misaona ili refleksivna
Stilske figure: opkoračenje, polisindeton, epiteti (plastična, sedam),aliteracija ili asonanca (ili oboje, ne znam, blago sam nepismen), sinestezija, usporedba, kontrast, metafora, usporedba metafore…
Motivi: bijeli hladnjak, smetlište, dikobraz, život, Nokia, trule jabuke i šljive…
Pjesničke slike: vizualne i gustativne
Pjesnik uspoređuje ljubav s hladnjakom na smetlištu.
Iz toga je vidljivo da je pjesnikov stav prema ljubavi frigidan.
Opkoračenjem u prvoj kitici i opisivanjem trulog voća se ostvaruje ritmičnost u pjesmi.
Pjesnik uspoređuje metafore sa slomljenim staklenim kuglama.
To otvara problem loše kvalitete staklenih kugli.
U kitici „Plastična etiketa s majice veličine XXL“ naznačena je pjesnikova ljubav prema modernoj odjeći i prolaznosti života.
Polisindeton u petoj kitici simbolizira pjesnikovo vjerovanje u život nakon smrti, npr.: „a ali a, ili i, a ne a“
Iz izostavljanja interpunkcije je također vidljivo da je pjesnik nepismen
To otvara problem nepismenosti pjesnika
Centrifuga je takoder simbol kruga života i ponovnog rođenja, no dikobraz naglašava pjesnikovu pesimističnost, no opet s druge strane „bijelo“ naglašava pjesnikov optimizam
Nokia ne proizvodi perilice
Čovjek bi očekivao od pjesnika toliko opsjednutoga bijelim kućanskim aparatima da to zna.
Benzin miriše lijepo.

Razgovor na Dravi / Fotografija Miljenko Brezak

20180430

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/poezija-s-odojkom-hranjenim-mlijekom-ili-pogled-znutra-v-zutra-umjesto-kave-24-travnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/u-jubilarnome-petoknjizju-bozice-jelusic/

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/kolokvij-o-knjizevnom-stvaralastvu-bozice-jelusic

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-25-ozujka-2016-bozica-jelusic-6545/

Poezija s odojkom hranjenim mlijekom ili Pogled znutra v zutra – Umjesto kave 24. travnja 2018.

Na etnoimanju Večenaj u Goli dvije prijateljice i pjesnikinje, dvije Božice, Jeušić i Brkan kraj vetrenice kao sjećanja na istoimenu prvu zbirku pjesama Brkanove / Fotografija Miljenko Brezak

Još mamurnima od Noći knjige nije zgorega podvući crtu, sagledati stanje. Ma koliko nam svakidašnje crnilo zastire pogled, nekako se spašavam onom Zora puca, bit će dana Petra Preradovića čiju smo 200. obljetnicu rođenja proslavili jučer u Društvu hrvatskom književnika, odmah obilježivši i Dan hrvatske knjige u spomen na dan 1501. kad je Marko Marulić, Otac hrvatske književnosti, dogotovio Juditu. Zato je i Društvo hrvatskih književnika osnovano na taj dan 1900. Hrvatski sabor odlučio je o proglašenju Dana hrvatske knjige 1996., iako ni onda kao ni danas nisu mjerodavni baš ludi ni za knjigom, a još manje za književnicima i uopće umjetnicima ma koje fele, što se najbolje ogleda u financijskoj potpori.

Dobro ozračje sisačke Stihovnice i na fotografiji / Fotografija Miljenko Brezak

Međutim, a nadam se da ne griješim, čini mi se da se mi sami književnici međusobno podupiremo snažnije nego ikad. Umjesto oko bačene sve manje novčane kosti, klasičnoga divide et impera, nakon nekog vremena kao da smo se, jer valjda nam drugo i ne preostaje, usredotočili na svoju prirodu, bit, na – stvaranje!

Voditelji Pjesničkog maratona pjesnici Sonja Zubović i Ivan Babić / Fotografija Miljenko Brezak

Ovoga proljeća valjda samo vinari imaju više zajedničkih skupova, festivala, ocjenjivanja, ovoga i onoga, obilježavanja kojekakvih nagrada i sličnoga od nas. Da ih samo nabrojim, tekst bi bio poduži. Pjesnike uspoređujem s vinarima, jer ih najviše poznajem i znam koliko sami – kao i mi književnici – znaju uživati u rezultatima svoje kreacije, svome smislu i biti, dobrome vinu naime. Živjeli!

Pjesnički let: Božica Brkan i Ivan Babić na izložbi Stihotrona posvećenoj pjesnikinji / Fotografija Miljenko Brezak

A živjeli mi bogme i književnici i pisci, osobito pjesnici, pa i oni, kako bi rekao kolega Dražen Siriščević, koji će to tek postati, koji su našli svakojakih povoda – od Svjetskoga dana knjige i autorskih prava (jer se rodilo ili umrlo nekoliko velikana od Shakespearea dalje), Dana hrvatske knjige (od Marulića dalje), Noći knjige, Dana planeta Zemlje 23. travnja do redovitih tjednih i mjesečnih događanja – da neki tradicionalno već tko zna koji, a neki i prvi put organiziraju kod sebe doma druženje s čitanjem i slušanjem Lijepe Riječi.

Želimir Novak imao je čast da mu odlomak iz upravo objavljene zavičajne knjige pročita i gradonačelnik Nenad Panian / Fotografija Miljenko Brezak

Pretprošle sam subote bila na Stihovnici Siniše Matasovića u Sisku, u četvrtak na šestrosatnom 11. Pjesničkom maratonu Ivana Babića u Knjižnici Sesvete (s mojim Stihotronom!), u petak predstavismo knjigu u Gradskoj knjižnici Dugo Selo, u subotu smo već bili na 5. Pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama Đure Vidmarovića s predstavljanjem dvije knjige i čitanjem poezije (Lonjsko polje!), u nedjelju na 1. Festivalu pjesnika od Varaždina do Đurđevca (Drava!) Pogled znutra v zutra Božice Jelušić, koja i umorna ispisuje na Fejsu: Samo pozitiva! A da ne nabrajam što još sve slijedi.

Kolektivna “vatrogasna” u Piljenicama ispred Pakre / Fotografija Miljenko Brezak

Osobito me veseli što ne odustajemo. Od Poezije! Polemizira se katkad ironično, a katkad i bolno, o tome kome je dato (i koliko), a kome (uopće) nije (od love, talenta i ostaloga), ali se piše, čita, čita glasno, sluša strpljivo.

Za sjećanje s 5. pjesničkih susreta Rijeka, šuma, nebo: Alojz Buljan, Davor Šalat, Lana Derkač, domaćin Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Miljenko Brezak / Fotografija Damir Smetko

Ne odustaje se! I uživa u Ljepoti, Kreaciji. I vlastitoj i tuđoj. Taj nam Osjećaj, Doživljaj, pozitivno zajedništvo u tome nasuprot svemu oko nas, nitko ne može niti oduzeti, a niti na to naplatiti porez!

S rijekom Dravom iza i razigranim psom Zorom ispred – samo pjesnici u Ješkovu na 1. susretu Pogled znutra v zutra / Fotografija Miljenko Brezak

K tome, jer to mnoge zanima, dodajem oblizek o tome što pjesnici kusaju uz poeziju. Uvijek se nađe neki sponzor. Doznala sam tako, recimo, da Sisak ima odlične ćevape, a Sesvete pekarnice, Repušnica naše moslavačke kolače, a Piljenice Udrugu Mlinarice koja bi komotno mogla kuhati i za svadbe…

Pjesnička sudbina i odojak nas veže i spaja/ Fotografija Miljenko Brezak

A kad se ne nađe sponzor, pjesnici se pokriju onime što i koliko imaju. I knjige i prijevoz i (s)koštu, što bi rekli moji kajkavci, nekako ne samo skromno pokriju sami, nego na zajednički stol donesu i plodove drugoga svog rada, od paprenjaka, vanili kiflica i gibanica, likera, soka i vina iz vlastita podruma do pečena odojka hranjenog mlijekom (27 kila žive, a 19,5 čiste vage!), istina ne ptičjim, ali uz neizostavnu grajovu šalatu, ciganski grah i nadahnuto preludiranje na cimbalama. A od toga je, mi se vidi, nekak mam bolši i Pogled znutra v zutra!

20180423

Link

http://www.bozicabrkan.com/stihovnica-sisacka-umjesto-kave-16-travnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-na-stihotronu/

https://www.bozicabrkan.com/zelimir-novak-ostrnjanski-u-prvom-licu-umjesto-kave-20-travnja-2018/

http://lipovljani.hr/ispovijed-pjesnickih-dusa-u-kapelici-i-uz-pakru-u-piljenicama/

Želimir Novak Ostrnjanski u prvom licu – Umjesto kave 20. travnja 2018.

U Gradskoj knjižnici Dugo Selo u petak 20. travnja 2018. predstavljena je 66. knjiga njezine Biblioteke Terra sancti Martini Po mojem bregu kajkavske reči zvoniju Želimira Novaka Ostrnjanskoga. Uz nakladnika i urednika Predraga Topića i autora te gradonačelnika Nenada Paniana koji je čitao odlomak, imala sam priliku reći koju o tome izdanju, u kojem je objavljen kao pogovor i moj tekst Želimir Novak Ostrnjanski u prvom licu, koji prenosim kao poticaj za čitanje ove knjige.

Recenzentica knjige Božica Brkan i autor Želimir Novak/ Fotografija Miljenko brezak

Stvarno me je iznenadio kao jedan od interpretatora mojih pjesama na dugoselskom predstavljanju mojih knjiga u Dugom Selu. Uslijedilo je to na poziv pošto su moju molitvu iz Vetrenice ili obiteljske arheologije, zgužvanu od nošenja po džepovima, kopiranu, skretanu, na radost svakoga tko je htio čuti, već molili po kafićima kao anonimnu narodnu. Oduševio me toliko da sam ga poslije posvuda vukla po promocijama i pjesničkih i proznih svojih knjiga, od Pevcova koraka ili kajkavskoga osebuška za EU i Kajkavske čitanke Božice Brkan do romana Ledine, kao izvornoga govornika. A jezičnu mu je potporu dala punica Barica Minčir, majka moje seke Jagice, udate Novak, i kći sestre moje bake! Bake su odavno pokojne, a on, Želimir Novak, njihov bi starinski jezik maestralno oživio u ma kojem tekstu koji bih mu podastrla. Uz to, uvijek bi ih nekoliko imao i u zalihi, odlično osluškujući bilo publike. Svako malo doznavala bih kako je netko negdje kamo ja ni u snu ne bih dospojela čuo neku moju pjesmu zahvaljujući – narodnom recitatoru.

Talent i strast da govori pred publikom zaslužuju da im se uzvrati i da ih se osvijetli. Sredinom pedesetih osnovac u Ostrni i u Dugom Selu redovito je recitirao na školskim predstavama. Prisjeća se: A i vu selu je navek bile te selske družin, gde sem se prikrpal ili su me i pozvati znali. Uvježbao bi ples, skeč i nastupao bi na prectavama na seoskim zabavama. Nestašan, igrajući nogomet slomio je nogu i betežal cijelu godinu što mu je odredilo život, jer je okasnivši za upis u školu te 1963. jedva uspio upisati zanat za drejera, kovinotokara, u Školi učenika u privredi u Sesvetama. Tu ga je uočio razrednik Franić i davao mu priliku i za recitiranje, osobito Krležinih Balada Petrice Kerempuha. predstavio se njima i tada slavnome gostu, glumcu Mladenu Šermentu. Čak i na audiciji u kazalištu Gavella! Za glumca akademiju nije završio jer je što prije morao stati na vlastite noge, počeo raditi, školovati se uz rad, postao i privatnik, zasnovao obitelj…

Kao recitator i glumac amater vrlo je uspješno nastupao s KUD-ovima (Prigorec iz Sesvetskoga Kraljevca, Preporod iz Dugoga Sela itd.), neke je i vodio, a ni martinskoga krštenja mošta na Martin bregu nema bez njega!

Zainteresirana publika koja je još pristizala i tijekom promocije / Fotografija Miljenko Brezak

Pomišljala sam da mu napišem i monodramu, stvarno bi je mogao iznijeti, ali još nisam dospjela do drame za odrasle na svome zavičajnom idiomu kajkavskoga. Kadli, prošloga ljeta pošalje Želimir Novak poprilično teksta. Vlastitoga! I tako doznah da mu je dosadilo neprestano govoriti tuđe tekstove, ma i kajkavske, bio to Krleža ili Brkanova, pa je napisao da ima svoje, svoj tekst, ali i da bi to rado stavio u knjigu.

I krenem ja mudrovati i zanovijetati kako to već čine ljudi od teksta i knjige, o konceptu, sadržaju, dizajnu, izdavaču… Hoće li imati ilustracija, rječnik? Ukratko, krenula sam čovjeka gnjaviti kao da hoće objaviti umjetničko djelo a ne nepretenciozno prisjećanje na zanimljivosti iz vlastite biografije, kojem su nadahnuće knjige Ostrnjanski ferkeltneri Stjepana Berteka, pa i neke moje. Čak sam se i iznervirala što Novak ima pisati o malom pelinčeku, ako sam ja već pisala o musoliniju, kojega je ne jednom javno čitao!? No, osvojio me je ponajprije svojim ostrovečkim, ostrnjanskim zavičajnim govorom, koji se umnogome razlikuje od moje jokešinske kekavice i koji njegovu tekstu daje osobitu aromu i samo napisan, a kamoli kad ga autor bude izgovorio. I sam o njemu govori kao šalnome, jer se z ovu pisaniju same zabavlam, a želi knjigu da bude čitliva a ne samo pišliva. Govori: Naj bu zapisane zanavek i da se nigdar ne pozabi. A takvu se, meni osobito blisku stavu o građi i vlastitoj krhkoj građi, valja diviti, jer zahtijeva i vrijeme, i upornosti i mnogo ljubavi.

Želimir Novak, autor i njegovo djelo

Nema rečenice u Novakovu tekstu iz koje to ne osvaja. Ta tko nije u svom djetinjstvu i mladosti u drugoj polovici prošloga stoljeća imao sajam i sajmeni dan, mačkare, dućan odnosno štacun (Francov!), željezničku postaju, vatrogasnicu i vatrogasce, vaktarnicu, prvu loptu ili bebu, nezaboravnu životinju (konj Zelenko, krava Milava), zdenec ili zdenček, lascivne poljoprivredne poslove (vršaji i kupanje)…? Tko nema priču kao što Novak ima o ocu koji je zbog onomatopeje žaba kvrrc zauvijek ostao Kvrcom, a dječaka Želimira navčili su kej sem jocu popeval: Stari Kvrca niš ne prca, mladi Kvrca se poprca.

Piše i o podrijetlu imena svoje Ostrne (nastalo od strni, ideme ob strni), gdje je prehodil i z ritjum štambile vu prašine delal i pregovoril. Čak i sebe naziva Želimirom Novakom Ostrnjanskim! U cjelini Mamin fertun piše: Negda je Mala Ostrna živela dosti za se, nesu se z nikem šteli baš mešati. Jeli zbog grunta, da vu vekše vrpe ostane ili kak drugač al su se rajši čak i mej sobum ženili. Valda da im teri drugi nebi partiju pokvaril. Veliju stareši ludi, čak i v drugem kolenu. Moguče zate, da se grunt nebi fest rastepal, ma to opče ne za poveruvati. A dece je navek bile pune, pak gda su se zadruge pričele rastepati, ne bile sejene. Pune dece i sakomu dopane samer falačec, od teroga ne moči živeti. Pak su pametnejši se podelili al su ostali skup zemlu obdelavati i z jenoga kotla jesti. Same tak se mogle nekak, naprve, da se glad ne dogodi a i da se kej, kak prišpara za nove blašče kupiti il kakov drugi trošek, za deklu v zamuš dati, za osebek. Uz to se prisjeća i kako im je mama, kuhajući, davala isprobavati je li nešto dovoljno slano ili slatko te kako bi se za melšpajz takaj nekej napravilo, morti kakov šmarglin, šnenokli, palačinke, knedlini.      

U ribičkoj cjelini opisuje kako su u toj njegovoj davnoj Ostrni rasli bez brige i pameti i uzbudljive školske dane kad su u prvi razred krenuli s pločicum i kamencem pa bi stariji dečki mlađima obrisali zadaće a vučitel veruval ili ne, zadao da im redari podijele bolne packe. Pogotovo vrlo nestašnome Želimiru koji je znanje imao super pet, a vladanje jedan, pa i danas jadikuje: Joj, da sem bar znal za „hrabri telefon“? No i odrastao, na drugome mjestu napisat će: Letel sem kej ajngel, opal sem kej vrak… Uopće, komparatistički gleda na svijet, na ono nekad i ovo sad, nalazimo u detaljima – ne kaže se uzalud: vrag je u detalju – kad primjerice o Purgeru Gogi piše kako je njih sve, osim Goge, doma porodila babica Bačujka, a:
Denes pak, troje dece, istoga čače i matere su saki z drugoga dela Zagreba. Kak da je saki z drugoga sela. Jen se rodil v Petrove, drugi na Svetomu duvu a trejte dete, mi se vidi, deklica, na putu do bolnice. Je, je v kole od Prve pomoći, baš na one nosila, kej jesu za betežnoga nositi. A glavna babica je bil šofer Joške. Pokle sem imel priliku negde čuti da je on svojum ženum i na krstu to dete držal. Jedino neznam kej tomu detetu piše v knige, de je rojene. Jel, kak je bile, negde na ceste v Sesveta, jel Zagrebačka Zajčeva, de su v to vreme vozili žene na porod. No, sekak, je smešne, troje brače, saki z druge atrese. Jen z Črnomerca, drugi z Medveščaka a trejto dete z Maksimira. Dej sad ti to razmi i dece prenesi, kak je to moguče. Brača jesu a ipak saki z drugoga sela. Jedina je sreča, kej se imaju rada, kej su z jenoga sela i z jene iže. Brača. Po mleku, kej su ga skup pili, su brača.

I gradonačelnik Nenad Panian čita nadahnuto odlomak iz knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Možda i najupečaljivija cjelina meni je Riba ribi grize rep, koju Novak kao jedini ribič teri nigdar ne laže kao svojevrsni bistro posvećuje u sjećanje pokojnom bratu Goranu, Gogi, meštru i pajdašu u ribičiji na Bajeru Ciglana, dugoselskome političkom pecanju, ribolovu z bačve…, ali i u pečenju šarana na rašljama ili kuhanju fiš paprikaša. Čak su i nas nevježe Novaki, makar tekstualno, poučili kako treba ribicu pomale snubiti, hititi male beloga kruva ili šrota, kej bi došla na udicu te vabiti ribicu, ne smeti žabe z pračkum gađati. Otkrio mi je Želimir također i kako alat je važen samo da bi se dečki med sobum falili, čiji je skupleši i kuliko košta a rib se je najviše najel dok je na Ringolu, još kak dečec, z leskovim prutom i špenadlinem na špage, vadil cvergline kej pivska flaša, šlaprake i crvenperke da su dve bile dosti za obed. Obnovila sam i neveliko znanje iz vlastita djetinjstva o kederima, ščukama, cverglinima, šlaprakima i crvenperkama, poštenim babuščerima, šaranima bez ljuske i luskašu vretencu z bajerov gde se zemla za cigel.

Čitam pomno, bilježim zanimljive posve mi nove stare riječi i uživam u malenim stvarima koje je Želimir Novak nakanio podijeliti s nama, a pogotovo pomislivši tko će sve uživati kada to bude oblikovano, zaokruženo i otisnuto, a ponekad i javno izgovoreno. Nije ovdje riječ o književnosti, ali o bitnim zapisima i povijesnoj memoriji – mjestima i ljudima, događajima i, osobito jeziku koji nestaje. Želimir Novak neka zna: to njegovo katkad vrlo sentimentalno i intimno bogatstvo više ne pripada samo njemu nego, otkad ga je s nama podijelio, i svima kojima je do toga stalo. Čak i onima koji se prave ravnodušnima, jer neće više moći ostati takvima/ravnodušnima.

Upravo stoga, valja podsjetiti i na rijetko usporediv dugogodišnji trud, ideju i upornost da se takva zavičajna građa uknjižena sačuva Gradskoj knjižnici Dugo Selo odnosno zahvaliti njezinim ravnateljima Aleksandru Antoloviću i Predragu Topiću.

20170824 – 20180112 – 20180114 – 20180115 – 20180120 – 20180121 – 20180122 – 20180203 – 20180204 – 20180420

Stihovnica, sisačka – Umjesto kave 16. travnja 2018.

Siniša Matasović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak


Kakav je svijet, čovjek katkad najradije ne bi ni provirio na vrata, a kamoli izišao van. Još i otišao u Sisak, gdje vas i promet izmuštra jer baš preuređuju most. Ali pozvao vas Siniša Matasović, onaj koji i sam napisa kako Sisak se uspješno pretvara da spava. Sve sam očekivala, ali da bi u subotu navečer na i inače dobro posjećenu Stihovnicu – žao mi k’o cucku što i ja nisam uknjižena u Stihovnicu što je baš predstavljaju po cijeloj Hrvatskoj – što je organiziraju u Matičinu ogranku došlo toliko ljudi i to ne samo Siščana, nego i Zagrepčana, Dugoselaca, Virovitičana i što ti ja znam…

Gospođa Katica Majcen i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

A i, tvrde, oborismo rekord po trajanju. Krenuli smo zguza, s pitanjima i milom konstatacijom gospođe Katice Majcen, rođene Voloderke, kako joj je moja Ledina najbolja knjiga koju je pročitala i kako žali što joj je mama umrla a da je pročitala nije. Više se i ne sjećam zašto smo zabrazdili o pitanja o svemu i svačemu. Pa sam onda čitala ja, pa mi oni uzvratiše svojim pjesmama, pa sam opet čitala ja. Između toga pauza s pićem i cigaretom za pušače, a, osim ćevapima, završilo je – a čime drugim – Sinišinim haiku na Fejsu:

Božica Brkan
Otkačena u Sisku
Samo na vodi

Kekavicom Božice Brkan zaokupljeni sudionici/ Fotografija Miljenko Brezak

Siniša, Siniša! Dok su nagađali što mi je bilo u bočici, pomišljajući čak i na rakiju, ja sam se vadila svojim tekućim naslovima poput Vermuta, Musolinija. I lajkala, šerala i svojoj ženskoj, šnajderskoj Obrubljivanju Veronikina rupca ili Muka 2013. iz Siska ponijela suvenirsku mušku stihovanu protutežu Sanje Domenuš, koja, tvrdi, pjesnikuje tek 11 mjeseci:

Sanja Domenuš čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak

Tko se ne sjeća čovjeka
Koji je radio na visokim
Pećima u željezari?
Njegovih umornih koraka
Hodanja satima na posao
I Isto toliko s posla
Sa štrucom kruha
Pod rukom da prehrani svoju obitelj
Tko ga se sjeća?
Došao je sa sela
Na zaprežnim kolima
Pun vjere u bolju budućnost
Fotografirali su ga za novine
Osvanuo je na naslovnici na kojoj se
Debeli političar s njim rukuje
Pazeći da ne zaprlja svoje novo odijelo
Jer Radničke ruke su prljave
Jer Radničke ruke su previše poštene
Tko ga se sjeća?

Stihovnica u Sisku 14. travnja 2018: Sanja Domenuš, Salih Kulović, Bernarda Kermend, Željko Maljevac, Milan Bradarić, Marijana Petrović Mikulić, Branko Tompić, Mira Jungić, Maja Gregl, Ivan Novak. Matea Andrić, Katica Majcen, Božica Brkan, Siniša Matasović… / Fotografija  Miljenko Brezak

Link

https://www.facebook.com/100008590776221/videos/1827184614244547/?t=3

Što su Umrežena i Život večni radili u Hrvatskom glazbenom zavodu? – Umjesto kave 4. travnja 2018.

Božica Brkan uvodno je dotaknula i knjigu prijevoda na španjolski hrvatskih pjesnika radi koje je nedavno uz izbornicu i prevoditeljicu Željku Lovrenčić gostovala i u  Kolumbiji / Fotografija Miljenko Brezak

Otkako predstavljam knjige i svoj rad na promocijama, književnim večerima, danima i noćima knjige, neovisno je li to u mojem Društvu hrvatskih književnika na zagrebačkom Trgu bana Jelačića ili u knjižnici u Ogrizovićevoj na Cvjetnom, u staračkom ili seoskome domu kulture, u školi i negdje drugdje, možda na otvorenome uz piljenički mlin gdje se morate nadvikivati s vodom i meljavom; u Hrvatskoj, Australiji ili u Kolumbiji; sluša li nas pet ili petsto ljudi, ravnodušni ili vrlo zainteresirani slušači; jesu li organizatori predani zaljubljenici, matičari ili netko tek da odradi, odlučila sam da svaki put bude – drugačije.

Božica Brkan i Anđelko Ramušćak uz knjigu utisaka Društva prijatelja Zagrebačke filharmonije / Fotografija Miljenko Brezak

Jednom tekstove čita dramska umjetnica Biserka Ipša, drugi put izvorni govornik Želimir Novak, treći put talentirana požeška gimnazijalka Maja Grgić ili kriški dječaci i djevojčice govore napamet. Također jednom govorimo o posljednjem tekstu, a drugi put panoramski, jednom sveučilišni profesor, drugi put ambiciozni amater ili zaljubljenik; jednom samo čitamo pjesme, drugi put prozu, a onda opet koješta ili čak po narudžbi upućenih čitatelja… Katkad smo Đuro Vidmarović i ja te Miljenko Brezak u Misiji Moslavina.

Ukratko, pripravnom na sve želim da i meni bude izazov! S povodom, dakako.

Božica Brkan uz druge čita i “Tu moju kej pesmu” / Fotografija Miljenko Brezak

Sinoć smo predstavljali moje zbirke kratkih priča Umrežena i Život večni u Hrvatskom glazbenom zavodu – najaviše me u tjednom programu! – a domaćini su mi bili članovi Društva prijatelja Zagrebačke filharmonije predvođeni Anđelkom Ramušćakom. Sastaju se svakoga prvog utorka u mjesecu u podrumu stare hrvatske kulturne institucije. Gosti im nisu samo glazbenici, jer, tvrde, poštovatelji su kulture uopće, a od kolega književnika gostovali su im neki čak i dvaput, Nedjeljko Fabrio primjerice. Iako su napunili dvoranu, žale se kako ih je nekad bilo na stotine, jer svoje su učinile godine a i konkurentske udruge

Autorica čita priču “Severina čita moju knjigu” / Fotografija Miljenko Brezak

Dvojba nije mala: što da čitate ljudima koje ne poznajete? Bila sam pripravna na sve, ostavila si natrposječno rezervi i od pripovjedaka i od pjesama. I kako da ne budete zadovoljni, ako vam kažu da neka čitam dok me drži glas!? To nikako ne možete samo odraditi! Zato hvala na i meni lijepome večernjem doživljaju.

20180404

Vrijeme, vrijeme… – Umjesto kave 25. ožujka 2018.

Ljijana Marić, uime Matice hrvatske – Ogranak Požega uvodi upredstavljanje knjige Umrežena Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Požega / Fotografija Miljenko Brezak

Ne, neću uopće pisati o jutrošnjem proljetnom pomicanju vremena, jer vrijeme se meni drugačije pomiče i drugačije mjeri. Podsjetilo me na to gostovanje u Požegi, u petak, 23. ožujka 2018. Najprije sam s učenicima tamošnje Poljoprivredno-prehrambene škole pretresla ukratko zavičajnu i nacionalnu baštinu na globalnome stolu, uz fine pogačice koje su sami ispekli na pekarskom praktikumu. Učenika je sve manje u školi koja neprestano radi 133 godine!

Božica Brkan o zavičajnoj i nacionalnoj baštini na globalnome stolu u požeškoj Poljoprivredno-prehrambenoj školi / Fotografija Miljenko Brezak

A onda smo se dakako, usredotočili na lijepu književnost i na moju najnoviju knjigu priča Umrežena, pjesme, a i lijepi rose. Napisa moja Ljilja, Ljiljana Marić da nas čekaju radosna srca i raširenih ruku, ali ovo je bilo još bolje. Koliko novih ugodnih susreta i poznanstava! Od ravnateljice škole Marije Grgić, zatim voditeljice pekarskoga praktikuma Marije Marketanović Hadžić i niz drugih profesora i pedagoga, sve do Marije Ćorluke, profesorice hrvatskoga u Katoličkoj gimnaziji, koja je sjajno vodila moju književnu večer u Gradskoj knjižnici, i njezine učenice maturantice Maje Grgić, koja je izvrsno čitala moje (teške!) priče.

Pogačice iz školskog pekarskog praktikuma / Fotografija Miljenko Brezak
Marija Marketanović Hadžić, Marija Grgić, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Ljiljana Marić/ Fotografija Miljenko Brezak

, vrijeme mi je bilo relativno kao kad smo na filmologiji na zagrebačkoj komparatistici proučavali filmsko vrijeme na primjeru filmova Sergeja Ejzenštejna. Sjećate se mosta koji se diže, pa diže, pa diže…To je ono nešto što preskočiš i na što zaboraviš u stvarnome životu, katkad se nečega nebitnoga sjećajući kao nezaboravnoga. Irena Lukšić takva je, jedna od rijetkih, moja prijateljica: i kad se ne vidimo niti čujemo godinama, kao da smo se vidjele i razgovarale jučer.

Đuro Vidmarović s osobitim naglaskom na priče iz Umrežene Božice Brkan /Fotografija Miljenko Brezak

Rastezljivo, a zgusnuto vrijeme. Na primjer, nakon 24 godine u Požegi sam susrela dragu prijateljicu Rajnu Karan, više iz njezine nego iz moje mladosti. Igrala se s Legićima sjedeći na podu s mojim sinom Ivanom BB. Kći joj je u dobi kada smo se družile! Ljudi koji su nas davno povezali i povezivali izgubiše nam se putem, i njoj a i meni, katkad pomislim sa žalom, a eto mi povremeno komuniciramo elektroničkim sredstvima.

Maturantica Katoličke gmnazije Maja Grgić čita odlomke iz priča Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Odnekud se stvoriše i predragi mi Hruškari, Igor, s kojim stotinu godina komuniciram poslovno (opet vino!), i njegova supruga Zorica, s kojima smo se krasno družili i gastronautski, a onda i na ljetovanju u Malinskoj, povezaše nas Beleca i kava u toj uzmorskoj kavanici. I moj kolega i prijatelj Đuro Vidmarović u Zlatnoj dolini susreo se nakon godina i godina s Ivicom Bedeničićem, kolegom iz saborskih klupa kada je Hrvatska tek nastajala, nekadašnjim gradonačelnikom Samobora, a sada ravnateljem Katoličke gimnazije u Požegi.

Publika na predstavljanju književnice Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

A na kraju, Dane Matice hrvatske, koje smo odgađali zbog snježina, organizirala je Ljiljana Marić, sada kustosica i edukatorica u Gradskom muzeju Požega, a nekad u požeškome (jakome!) dopisništvu Večernjeg lista, prije nego je rastureno, važna novinarska faca poput Jelenka Topića i fotoreportera Duška Mirkovića, s kojima sam se također ponovno zagrlila i izljubila i podsjetila se i na Kulenijade koje smo godinama organizirali baš u Požegi, čak i za vrijeme rata, i stvarali Vrt, Večernjakov prilog četvrtkom. Zadnji smo se put uživo vidjeli u proljeće 2012. na predstavljanju projekta Muzej u loncu Maje Žebčević Matić, tada viša kustosice, a sadašnje ravnateljice Gradskoga muzeja Požege, Ljiljine šefice. (Kad smo se oko stola dobacivali kakva sam ja bila šefica, lijepo je čuti da smo mi bili – suradnici.) Lijepo je, baš ugodno i toplo, susretati se s razlogom i povodom, a u travnju imamo povod u Zagrebu – predstavljanje knjige Muzej u loncu. Ni godine, ni bolesti, ni prezaposlenost takvim malenim ljupkim trenucima odmoći ne mogu, jer, napokon, i naše je vrijeme, unatoč svemu pa i onom frankeštajnovskom u njemu, poput filmskoga, Ejzenštejnovoga, rastezljivo.

Susret nakon 24 godine: Rajna Karan i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

20180325

linkovi

https://youtu.be/MqzeP1XiJH0

http://oblizeki.com/muzej-u-loncu-%E2%80%93-istrazivacki-etnoblog-kao-pozeski-suvenir-zavicajnih-okusa-6843

http://oblizeki.com/ne-trebamo-nametati-svoja-jela-ali-moramo-biti-svjesni-da-smo-ono-sto-jedemo-a-i-ono-sto-smo-jeli-7101

http://slavonski.hr/dani-matice-hrvatske-u-pozegi-predstavljene-zbirke-prica-bozice-brkan-umrezena-i-zivot-vecni/

Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.

Božica Brkan i Željka Lovrenčić iz Kolumbije su se vratile s novom panoramom hrvatskih pjesnika na španjolskom
Božica Brkan i Željka Lovrenčić iz Kolumbije su se vratile ponosne i vrlo zadovoljne novom panoramom dvanaestoro hrvatskih pjesnika na španjolskom i njezinim odjekom / Fotografija Miljenko Brezak

Kolumbija mi i nije bila na popisu priželjkivanih odredišta sve dok mi književnica i prevoditeljica Željka Lovrenčić nije spomenula kako bi u Bogoti trebala biti objavljena pjesnička panorama nas dvanaestoro hrvatskih pjesnika. I s manje motiva prije nekoliko godina otputile smo se u pjesničkoj trojci u posjet Sydneyu, vrlo nadahnjujućem pjesničkom i uopće mojem putovanju života. Tko se ne bi odazvao pozivu talentirane kolegice, organizatorice, a k tome u cijelome hispanskom svijetu ugledne prevoditeljice i na španjolski i sa španjolskoga, a specijalizirane upravo za Latinsku Ameriku?

Pozivnica za jedno od predstavljanja
Pozivnica za jedno od predstavljanja

K tome – uz to što smo u najnovijem mandatu obje članice Upravnoga odbora DHK – motiv je nedvojben, jer je uz pjesme stvarno dobroga umjetničkog društva – Ivana Babića, Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Marijana Bilosnića, Nede Mirande Blažević-Krietzman, Dunje Detoni-Dujmić, Nikole Đuretića, Ernesta Fišera, Slavka Jendrička, Tomislava Milohanića, Luke Paljetka i Drage Štambuka – odabrala i sedam mojih pjesama.

Važnost prijevoda s maloga na velike jezike

Španjolski na žalost ne znam, ali morala ih je stvarno dobro prevesti, jer sam, neovisno o mnogim mjestima gdje sam čitala ili su čitali moju poeziju, prvi put osjetila takav odjek u slušatelja i čitatelja da sam se umalo rasplakala. Željka se šalila kako sam ih opila svojim Vermutom, jednom pjesmom posve nula tri. A uz prijevod čitati vlastite stihove na malenom jeziku, hrvatskome standardu i zavičajnome kajkavskom, naroda koji je deset puta malobrojniji od Kolumbijaca, a i dva-tri puta malobrojniji od same metropole, stvarno je dojmljivo.

Uz španjolski, hrvatska poezija i na hrvatskom, čak i kajkavskom: s predstavljanja
Uz španjolski, hrvatska poezija i na hrvatskom, čak i kajkavskom: s predstavljanja

Iskusna kolegica i svjetska putnica i putnica osobito po Srednjoj i Južnoj Americi pripremila me, ali putovanje ocjenjujem iznad svih svojih očekivanja. Unatoč tome što u Kolumbiji nismo susrele niti jednoga Hrvata i što smo stjecajem prilika – jer veleposlanik je u Brasiliji, udaljen šest sati leta – a Kolumbijci uglavnom ništa ili vrlo malo znaju o Hrvatskoj, bile i svojevrsni ambasadori svoje domovine.

U posjetu Sveučilištu Los Andes
U posjetu Sveučilištu Los Andes Božica Brkan, Eduardo Bechara Navratilova, Enrique Winter i Željka Lovrenčić

O gostoljubivoj lijepoj zemlji i hrani dakako da ću pisati, odvojeno, ali ne mogu zaobići kako je to zemlja u kojoj se čita, u kojoj slušatelji slušaju književnike, pitaju ih začudna pitanja, u kojoj su me osobito oduševile knjižare i antikvarijati kafići, baš kakav godinama priželjkujem otvoriti u nekom drugom životu. Za put u Kolumbiju, zemlju do koje, ako ne zabrazdite, doletite u pola dana, a ondje će biti šest sati manje nego u nas, pripremala sam se ne čitanjem zemljopisnih i praktičnih bedekera o koki, zlatu, dragom kamenju i nakitu…, nego Gabriela Garcie Márqueza.

Na tragu nobelovca Gabriela Garcie Márqueza 

Nisam stekla dojam na tome putovanju od 3. do 11. ožujka 2018. kako su društveno raslojeni Kolumbijci promišljeni turistički – zanimljivo, azijske kuhinje sam uočila, ali ne i azijske turiste – jer, recimo, baš i nisu osmislili trase putevima svoga slavnog nobelovca – drugi im je pjedsjednik Juan Manuel Santos koji je postigao mir s gerilom nakon više od šest deteljeća borbi – ali su ga stavili na novčanicu od 50.000 kolumbijskih pesosa, ne možete ne pofotkati se pred kafićem što podsjeća na slavan roman 100 godina samoće ili pred centrom s Márquezovim imenom što ga je financirao Meksiko, druga književnikova domovina, u internatu u Zipaqiuri u kojem je živio neko vrijeme ili pred neboderom kolumbijskoga Vjesnika El Tiempa, za koji je novinario.

Autorica i prevoditeljica izbora panorame modernoga hrvatskog pjesništva Željka Lovrenčić i kolumbijski izdavač Eduardo Bechara Navratilova s knjigom / Fotografija Božica Brkan
Autorica i prevoditeljica izbora panorame modernoga hrvatskog pjesništva Željka Lovrenčić i kolumbijski izdavač Eduardo Bechara Navratilova s knjigom / Fotografija Božica Brkan

Za El Tiempo piše i naš kolumbijski izdavač šarmantan, obrazovan i talentirani pjesnik Eduardo Bechara Navratilova, koji se s hrvatskom poezijom i Željkom Lovrenčić upoznao 2013. u Santiagu de Chileu, kada je onamo također dovela pjesnike Domagoja Biletića i Mladena Machieda da bi predstavili pjesme koje je objavila Iberoamerička Zaklada koju vodi čileanski pjesnik Theodoro Elsacca.

Još jedno čitanje i - razumijevanje pjesnikinje i publike
Još jedno čitanje i – razumijevanje pjesnikinje i publike

Bechara Navratilova kao voditelj humanitarnoga projekta U potrazi za pjesnicima našao se ondje krstareći zemljama Latinske Amerike, a susret je 2018. urodio knjigom Encuentros / Poesía croata conteporánea, Selección y traducción Željka Lovrenčić. Knjigu je objavila nakladnička kuća Editorial Escarabajo Eduarda Bechare Navratilove, koji je kao urednik napisao i predgovor Lanzarse al mar de la poesía croata / Baciti se u more hrvatske poezije.

Uz drugo, u njemu ističe izuzetno zadovoljstvo što je u njegovoj zemlji objavljena mala poetska antologija suvremenih hrvatskih pjesnika. Hvala, naše je zadovoljstvo još veće što su nam stihovi objavljeni na svjetskome jeziku koji je, prema govoricima, valjda odmah do engleskoga. Po mojemu, unatoč krizi u ekonomiji i kulturi i ovdje i ondje, itekako je imalo, uvjerena sam i dugoročnoga, smisla malo pjesničko-prevoditeljsko ulaganje Ministarstva kulture RH, Grada Zagreba i nas samih pjesnika, autora i izdavača.

Dio usretotočene i radoznale publike s jednoga od predstavljanja / Fotografija Božica Brkan
Dio usredotočene i radoznale publike s jednoga od predstavljanja / Fotografija Božica Brkan

Drugi je uvod u knjigu napisala izbornica i prevoditeljica Željka Lovrenčić, a zanimljivo je kako je knjiga ilustrirana fotografijama pjesničkih rodnih mjesta i svojevrsna razglednica Hrvatske. Kako da vas ne gane kada u dalekoj zemlji na stranome jeziku uočite dijakritičke znake u vlastitu imenu i rodnoga sela, mojega majušnoga Okešinca naime?

Reakcije publike – odlične

Željka je osluškivala reakcije publike na pojedine pjesnike i pjesme. Za nove projekte? Zacijelo, jer se već u travnju, ponovno s književnim razlozima, sprema na Kubu, a dotad mora prionuti prijevodu knjige Ja i moj brat čileanskoga književnika hrvatskih korijena Juana Mihovilovicha te hrvatskoj čitateljskoj javnosti predstaviti upravo otisnut roman Bunilo poznate kolumbijske književnice Laure Restrepo.

S prvoga predstavljanja u knjižari-kafeu Luvina: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova
S prvoga predstavljanja u knjižari-kafeu Luvina: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova

Baš kako je već objavljeno, poetska zbirka Encuentros / Poesía croata conteporánea izazvala je prilično zanimanje, a predstavljena je na tri mjesta. Dana 8. ožujka Eduardo Bechara, Željka Lovrenčić i Božica Brkan gostovali su u poznatoj knjižari Luvina u središtu Bogote,  vlasnika Carlosa Torresa. Vrlo zainteresirana publika slušala je pjesme Božice Brkan na hrvatskome i španjolskome i postavljala pitanja o hrvatskoj poeziji, kulturi te ona općenita o našoj zemlji.

Zadovoljni poslije uspjelog predstavljanja domaćini i gošće: Eduardo Bechara Navratilova, Božica Brkan, Margarita lozada Vargas, Federico Diaz-Granados i Željka Lovrenčić
Zadovoljni poslije uspjelog predstavljanja domaćini i gošće: Eduardo Bechara Navratilova, Božica Brkan, Margarita Lozada Vargas, Federico Diaz-Granados i Željka Lovrenčić

Istoga je dana navečer na kultnome mjestu bogotanske kulture, u dvorani srednje škole Colegio Nacional koju su pohađali mnogi kolumbijski književnici i predsjednici Republike, održano drugo predstavljanje koje je vodila pjesnikinja i sveučilišna profesorica Margarita Lozada Vargas. Predstavljeno je svih dvanaestero pjesnika te pročitana po jedna pjesma svakoga od njih, uz popratne fotografije autora.

Željka Lovrenčić – povezuje hrvatsku i hispanske književnosti

Posebno se predstavila Božica Brkan čija je poezija čitana na španjolskome i hrvatskom jeziku. Željka Lovrenčić odgovarala je na pitanja voditeljice vezana uz suvremenu hrvatsku književnost i poeziju. Eduardo Bechara je govorio o svojim utiscima o objavljenoj knjizi i odabranim autorima. Među publikom isticali su se kolumbijski pjesnik i profesor Federico Díaz Granados te čileanski pjesnik i sveučilišni profesor Enrique Winter koji trenutačno radi na poznatome kolumbijskom privatnom sveučilištu Los Andes.

I u Balzacu brojnoj je publici predstavljeno svih dvanaest pjesnika iz knjige
I u Balzacu brojnoj je publici predstavljeno svih dvanaest pjesnika iz knjige

Treće predstavljanje održano je u petak 9. ožujka 2018. pred mnogobrojnom publikom u vrlo posjećenoj knjižari i antikvarijatu Balzac čiji je vlasnik José Barros. O knjizi su govorili Eduardo Bechara i Željka Lovrenčić. Pjesme su na španjolskom čitali Margarita Lozada Vargas i Eduardo Bechara Navratilova, a na hrvatskom Božica Brkan. Eduardo Bechara Navratilova predstavio je također i svoju antologiju 90 patagonijskih pjesnika iz svojega dugogodišnjeg projekta.

Uz drugo, Željka Lovrenčić i ja posjetile smo Sveučilište Los Andes i srednju školu Colegio Nacional te dogovorile daljnju suradnju s kolumbijskim književnicima i mogućnost nastupa na najvećem pjesničkom festivalu u Bogoti, kojemu je glavni organizator pjesnik Federico Díaz Granados.

20180322

linkovi

http://oblizeki.com/cokolada-i-kava-kao-kolumbijski-suvenir-i-umjetnost-21970
https://mojahrvatska.vecernji.hr/vijesti/bogota-encuentros-zeljka-lovrencic-knjiga-pjesnik-1232713
http://www.matis.hr/hr/naslovna/89-dogadanja/10989-u-bogoti-predstavljena-knjiga-encuentros
http://dhk.hr/medunarodni-projekti/hrvatska/predstavljanje-suvremene-hrvatske-poezije-u-kolumbiji
https://www.facebook.com/eduardobecharan/

Istanbulska – Umjesto kave 22. ožujka 2018.

Već tjednima izgleda kako nam je Istanbulska konvencija nacionalna tema bez premca. Upišete li u tražilicu istanbulska, Google će vam prvom navesti – Istanbulska nevjesta. Čak i danas, kad se Vlada odvažila poslati dokument Saboru na ratifikaciju. Nakon tolikih godina!

Iako gledam sapunicu, neprestano u njoj pronalazeći štogod i od nasilja protiv kojega joj se zalaže imenjakinja konvencija, ne mogu nam se načuditi. Ni uz dodatno tumačenje.

A što nam se čudim? To smo mi! Takvi smo mi!

20180301 – 20180322