Jedna žlica Vegete – Umjesto kave 14. veljače 2020.

Slavim i ja Vegetin60. rođendan! Tek sam koju godinu starija od nje, redovito je trošim, ali mi je najbliskija kroz tekstove koje sam napisala o tome godinama najprepoznatljivijem brendu u nas. Za kolumnu Enciklopedija špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku 1990. te poslije u istoimenoj knjizi feljtona pisala sam fenomenološki o njoj, a tada sam prvi put javno mogla objaviti ime Zlate Bartl i njezina tima te crno-bijelu fotografiju recepture u boci, koju su čuvali u sefu. Više od desetljeća bila sam tekster za Male tajne velikih majstora kuhinje, prvoga, najtrajnijega i po mojemu još nenadmašenoga TV-gastroshowa u nas, a surađivala sam na brojnim projektima s odličnom ekipom Ivanke Biluš i sve prvim majstorima svoga zanata. Prisjećam se brojnih suradnika, prijatelja i krasne suradnje i jasno mi je zbog čega su me od Moslavčanke unaprijediliu Podravku. Pisala sam i više različitih tekstova za različite namjene – imam i brojne koje kad-tad kanim objaviti! – a neke u literaturi citira i katalog izložbe od 30. siječnja do 18. veljače 2020. u Galeriji HDD Vegeta  60 – mali paketić povijesti. To mi je bio povod za razgovor s autoricom izložbe Draženkom Jalšić Ernečić. Čestitke!

S poviješću u izlogu HDD: Božica Brkan, potrošačica i spisateljica o Vegeti (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Tko je Draženka Jalšić Ernečić?

Radim kao viši kustos u Muzeju grada Koprivnice, vodim desetak kulturno-povijesnih i umjetničkih zbirki, u javnosti poznatih velikih donacija iz osamdesetih godina. Diosam već zatekla u muzeju, neke sam sama izdvojima i oformila. Među njima su Zbirka fotografija i fotografskih albuma odnosno Zbirka grafičkog i produkt dizajna, koje nisu tipične za gradske muzeje. U Muzeju grada Koprivnice upravo se u ovim zbirkama čuvaju neki vrlo vrijedni primjerci industrijske baštine, dizajna i starije fotografije koje su predmet interesa istraživanja kojima se bavim ili bi se željela baviti. Zapravo je riječ o komunikaciji s naglaskom na sliku. U svakom slučaju, to je jedna divna subspecijalizacija sa puno neobrađene muzejske građe i neispričanih muzejskih, odnosno baštinskih priča. Vegeta je jedna takva baštinska priča.

Prvi Podravkaš Marin Pucar, dizajner Mirko Ilić i autorica izložbe Draženka Jalšić Ernečić (Fotografija Ivan Brkić / Podravka)

Kako ste i koliko dugo pripremali izložbu u Galeriji HDD te što je bilo najteže, a što najlakše?

Čini mi se kako sam se za izložbu pripremala cijeli život. To zvuči malo patetično, ali nije daleko od istine. Dijete sam Podravkašakoji je svoj radni vijek započeo kao kemijski tehničar kod prof. Zlate Bartl, tete Zlate koja je živjela u istoj zgradi, dva kata ispod nas. Ing. Pavle Gaži, tadašnji generalni direktor Podravke, gotovo svaki tjedan dolazio je u posjet sa svojim curama. U četiri Podravkine kadrovske zgrade zapravo je živjela većina mojih sadašnjih kazivača, a s njima i klinci iz dvorišta (nas pedesetak) među kojima su danas istaknuti Podravkaši druge generacije. Između ostalog, bez njihove podrške izložba i muzejska publikacija Vegeta 60 – Paketić povijesti ne bi bili ovakvog opsega. Kasnije je, pod njezinim utjecajem studirao uz rad na Prehrambeno biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, nakon čega je bio zadužen za implementaciju i organizaciju proizvodnih procesa u pogonu Juhe, u kojem su bila postrojenja za miješanje i pakiranje Vegete, bio je dio Vegetinog tima zaduženog za proizvodnju i kvalitetu krajnjeg proizvoda. Iz Podravke je otišao u mirovinu kao direktor Kave krajem devedesetih. Zapravo, Vegeta mi je platila školovanje na Primijenjenoj i studije. Kasnije sam i sama kratko vrijeme bila Podravkašica, radeći kao likovni kreator u Studiju za dizajn Podravke. Zapravo je to osobno iskustvo korporativnog marketinga, studijskog i agencijskog dizajna (u to su vrijeme Podravkine agencije bile OzehaApel, suradnja s ljudima iz agencije je bila svakodnevna) bila je jako važna za razumijevanje cjelokupnog procesa i ciklusa planiranja, oblikovanja, stvaranja i implementiranja nove ambalaže. Kao svojevrsni insajderpoznavala sam način i važnost timskog rada u Podravki, od istraživanja i razvoja ambalaže, do marketinga, nabave i proizvodnje. Prije svega, poznavala sam sustav, procese i ljude, pojedince koji su mi u prikupljanju podataka metodom usmene povijesti bili jako važni. 

S otvorenja izložbe (Fotografija Ivan Brkić / Podravka)

U organizacijskom i tehničkom smislu, izložbu sam, zapravo, pripremala od 2012., kada sam na temelju postojeće muzejske građe u Muzeju grada Koprivnice počela inzistirati na formiranju Zbirke grafičkog i produkt dizajna Muzeja grada Koprivnice. U tom su mi procesu bile važne tri osobe, u Koprivnici Mario Tomiša, također dijete Podravkašai bivši Podravkaš kojem su ambalaža i grafički dizajn bili jednako važni kao i meni, iz muzejskih krugova velika moralna podrška osnivanju zbirke bila je Koraljka Vlajo iz zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt, dok je na razini istraživanja i teorije dizajna važnu ulogu odigrala dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić, docentica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu. 

Muzejska zbirka je službeno utemeljena u kolovozu 2014., nakon čega je uslijedila obrada muzejskih predmeta, uglavnom etiketa, cjenika i tiskopisa koji se u muzejskim zbirkama gradskih muzeja kao što je Muzej grada Koprivnice smatraju efemernom muzejskom građom. Kako je u svakoj muzejskoj priči važan kontekst, sadržaj i opis muzejskog predmeta (što je u ovom slučaju bio izuzetno zahtjevan zadatak) prvo javno predstavljanje Zbirke grafičkog i produkt dizajna Muzeja grada Koprivnicebila je izložba Podravka, industrijska baština otvorena u Galeriji Koprivnica 9. studenog 2018. Na izložbi je prvi put izložena najstarija etiketa Vegete 40,grafičko rješenje etikete za prvu staklenu bočicu predstavljenu na Zagrebačkom velesajmu 1961. U 2019. tema pedagoške akcije Hrvatskog muzejskog društva od 18. 4. do 18. 5. 2019. bila je (Pre)hrana. U muzejskoj akciji kojoj je nositelj bio Muzej grada Koprivnice, sudjelovala sam s predavanjem Vegeta 1959. – 2019., od Ozehe do holograma i prigodnom izložbom nekoliko primjeraka povijesne ambalaže u kojoj sam naglasak stavila na oblikovanje i grafički dizajn Vegete, ali i na važnija dizajnerska imena agencijskog dizajna. Malu izložbu u tri vitrine prepoznali su u Podravkinom marketingu. 

Zahvaljujući razumijevanju ravnatelja Muzeja grada Koprivnice Roberta Čiminate potpori ključnih ljudi iz Podravke, među kojima moram spomenuti Sanju Garaj Miloš (i urednica publikacije), Krunoslava Bešvira Marina Pucara, koji su prepoznali vrijednost ovog malog-velikog kustoskog projekta zagrebačke Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva, u kojoj je važnu ulogu odigrao voditelj galerije Marko Golub. Sve se nekako logično posložilo, dogodio se pozitivni domino efektkoji je iziskivao puno dodatnog truda, novih istraživanja i pisanja, suradnje sa agencijom Bruketa & Žinić & Gray u kojem su Davor Bruketa kao kreativni direktor i BRIGADA dali završni izgled cijelom projektu. Iz muzejskog rakursa, bilo je to jedno sjajno iskustvo.

Jedno od povijesnih pakiranja i dizajna Vegete: retro, a tako moderno! (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Izdvajati najteže i najlakše, zapravo nema smisla ni potrebe. Pred nama je mala-velika izložba, Vegeta 60 – Paketić povijesti, projekt koji je u svojim istraživanjima dotaknuo vrlo različita područja suvremene povijesti i života, pa vjerujem kako će potaknuti neka nova istraživanja, povijesti oblikovanja i dizajna ambalaže, agencijskog dizajna i oglašavanja, kulture prehrane i kulture stola u kojoj je Vegeta u drugoj polovici 20. stoljeća izvršila nevjerojatno veliki utjecaj.

Jeste li morali mijenjati vlastiti doživljaj Vegete, jeste li otkrili nešto što o njoj prije pripreme ove izložbe niste znali?

Zapravo i ne. Vlastiti doživljaj Vegete je upravo ono što me i potaknulo na projekt. U Koprivnici Vegeta ima određene proustovskekvalitete, potiče sjećanja i to nije pretjerivanje. Kad cijeli život živite s Vegetom, kad zapuše zapadni vjetar osjećate njezin miris u zraku, okruženi ambalažom i ljudima koji su šest desetljeća stvarali priču o Vegeti, naprosto znate da je to TO. Barem je to bio moj slučaj. Najveći izazov je bilo postaviti okvir i složiti prilično zahtjevne puzzleosobnih sjećanja u cjelovitu muzejsku priču koja naglasak stavlja na oblikovanje ambalaže i dizajn. Osobne priče su, naravno, trebale biti potvrđene arhivskim istraživanjima, podacima zapisanim u novinama, cjenicima i katalozima. Nešto što nisam znala prije pripreme izložbe je nevjerojatna količina građe s kojom sam se suočila i koju je trebalo obraditi, no to je bio izazov.

S izložbe: sastojci Vegete (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Je li Vegeta više sadržaj bočice ili vrećice ili dizajn?

Vegeta je prije svega Ideja, ideja pojedinca i kolektiva, interdisciplinarni, timski rad koji u svojoj sinergiji i vitalizmu traje već punih šest desetljeća. Nemoguće je razdvojiti sadržaj od ambalaže i načina na koji su se osvajala tržišta, promišljeno, polako, sustavno, u neprekidnom procesu praćenja i preispitivanja. Vegeta su ljudi koji su radili u različitim timovima, nadopunjavali svoja znanja i uvijek iznova preispitivali tržište i korisnike, razvijali nove ideje, pratili i nametali trendove. Teško je to razdvojiti.

Možda je moguće preformulirati pitanje, malo ga muzealizirati. Neki primjerci Vegetine povijesne ambalaže danas su vrijedni kolekcionarski primjerci. Tako recimo, limenku Japanke od pola kile, kile i dvije kile vrlo često možete naći uvrštenu na e-Bay, kolekcionari je vrlo cijene kao predmet (socijalističkog) industrijskog dizajna sa prostora bivše Jugoslavije. U svijetu postoje specijalizirani kolekcionari ambalaže i dizajna koje zanima prostor srednje i istočne Europe u 20. stoljeću. Kod nas je to još uvijek emotivna razina kolektivne nostalgije. U kolekcionarskom smislu, zanimljivi su primjerci Vegete 40 proizvedeni prije 1971., vrlo rijetki primjerci Vegete bez oznake zaštite, te Japankeiz ranog razdoblja osvajanja Australskog i Američkog tržišta. Radi se o primjercima industrijskog dizajna i dizajna ambalaže druge polovice 20. stoljeća čija važnost prelazi lokalne i regionalne okvire. 

Jedan od meni najdražih predmeta je funkcionalna ambalaža Vegete iz 1974. godine, emajlirana rajnglica s frizom crvenih srca, dizajn Dušana Bekara (1931. – 2019.) lansirana na tržište u vrijeme prikazivanja prve serije prve kulinarske emisije na ovim prostorima, Male tajne velikih majstora kuhinje. I sama kulinarska serija antologijsko je djelo medijskog dizajna i oglašavanja, i tu je suradnja Podravke, Hrvatske televizije i Ozehe bila jednako važna kao i 1959. godine.

Božica Brkan i rasuta Vegeta: izložba je odlično osmišljena i dizajnirana (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Rajnglica sa srcima i crvenim poklopcem efemerni je predmet koji se u drugoj polovici 20. stoljeća nalazio u svakom domaćinstvu na širem prostoru regije. Krajem osamdesetih sam je slučajno vidjela u kuhinji jedne bečke gospođe, austrijanke, koja nije imala nikakve veze sa prostorom bivše države. Danas, Podravkina/Vegetina/Ozehina/Bekarova rajnglica s crvenim srcima i crvenim poklopcem koju su izradile radnice u Tvornici posuđa Goricau Dugom Selu, antologijski je predmet u kojem možemo sažeti svu slojevitost povijesti jednog vremena, radničkog, tvorničkog, inovativnog, dizajnerskog, gastronomskog, društvenog, uronjenog u samoupravni socijalizam s pogledom uprtim u Zapad i idejama koje su znale cijeniti znanje, trud, marljivost i vlastite snage, istraživanje i razvoj, marketing i radničku kulturu, kulturu stola, gastronomiju i edukaciju, dizajn, oglašavanje i vizualnu kulturu jednog vremena.

Ma kako kao upotrebni predmet bila efemerna, ta je rajnglicaikona i simbol jednog vremena.

Izložbeni zid kao hommmage Zlati Bartl, anonimnim Podravkašima i siromašnim pedesetim godinama socijalizma (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Kako vidite dizajn Vegete u okviru hrvatskoga dizajna – povijesno i recentno?

Vegeta je primjer hrvatskog dizajna koji traje i mijenja se punih šest desetljeća. U kontekstu hrvatskog dizajna na primjeru Vegete i njezine ambalaže moguće je proučavati i naučiti puno o oblikovanju ambalaže i grafičkom dizajnu, tehničko – tehnološkim aspektima ambalaže, povijesti, sadašnjosti i budućnosti agencijskog dizajna, povijesnim agencijama kao što su OzehaiApel, ali i suvremenim agencijama danas prisutnim na širem prostoru regije, od zagrebačkih Bruketa & Žinić & GrayBBDO, do globalno prisutnih renomiranih agencija kao što su pariški Publicis i milanski Smith Lumen

Agencijski dizajn je priča za sebe i izložba Vegeta 60 – Paketić povijesti dotaknula je i pitanje agencijskog dizajna u kontekstu dizajna ambalaže u Hrvatskoj. Vegetakao primjer i predmet upoznavanja na studijima marketinga i dizajna prisutan je već sedamdesetih godina 20. stoljeća, posebno u predavanjima na zagrebačkoj ekonomiji, profesori, među kojima treba istaknuti dr. sc. Josipa Sudara, upravo su na primjeru Vegete podučavali generacije marketinških stručnjaka, u svojim knjigama mr.sc. Zvonimir Pavlek vrlo često opisuje primjere iz prakse u kojima su Podravkini proizvodi i Vegeta izdvojeni kao primjeri, dr. sc. Jadranka Ivanović koja trenutno djeluje na Vernu, u svojim predavanjima isto se tako referira na Podravkine primjere i Vegetu. Nastojanje prorektora Sveučilišta Sjever dr. sc. Maria Tomiše da u Koprivnici uspostavi suvremeni, transdisciplinarni studij ambalaže temeljen je na njegovom praktičnom iskustvu u Podravki, rada u Vegetinom timu za oblikovanje i dizajn ambalaže s naglaskom na tehnološke aspekte dizajna i kvalitetu tiska. To su samo primjeri stručnjaka koji Vegetu i njezinu ambalažu koriste u edukaciji, a koje osobno poznajem, njih dakako ima puno više, na različitim studijima: prehrambeno-bio-tehnološkom, grafičkom, ekonomiji, kemiji, dizajnu … da navedem samo neke. 

Dizajn Vegete je važan, izložbom u Galeriji HDD uspostavili smo vremensku crtu i odredili važne datume u povijesti dizajna ambalaže u Hrvatskoj. Iskreno se nadam kako će i ovaj projekt biti izvor novih znanja. 

20200214 


65/10 – Umjesto kave 10. veljače 2020.

Od danas, nadam se, da se neću buditi sva u znoju iz sna u kojem je Sabor baš donio zakon prema kojem se svi koji još nemaju 65 godina moraju vratiti na posao. Neće se valjda produžiti i to do 67.!? Noćna me mora proganja već cijelo desetljeće, a posljednji put u New Yorku, kad su me baš, kao da su znali, nazvali iz bivše reakcije da napišem neke prigodne tekstove za monografiju uz 60. rođendan Večernjeg lista. Nemam pojma jesu li to objavili. Odatle sam otišla s 1. siječnja 2010., a onda i u mirovinu. S prvim uvjetima: 55 godina života i 30 godina (registriranog) staža.

Za ilustraciju teksta moj Miljenko Brezak darivao mi je fotku snimljenu u Kutini 19. ožujka 2018.

Neki su naklapali kako sam si baš lijepo sve to planirala najmanje tri godine, kako ovo kako ono, a meni je bilo neugodno jedino kad me je kolega napao kako sam otišla u naponu snage. Kao da sam otišla! Ugledala sam se u tek nešto malo stariju prijateljicu, vrhunsku menadžericu, kojoj je pukao konac, cijeli štrik. I meni je! Kanila sam zapravo raditi sve što i na poslu, samo za sebe, samo multimedijalno, ne planirajući da ću baš toliko skrenuti u lijepu literaturu, vratiti se mladalačkoj ljubavi književnosti i kako će sve to imati i više smisla od onoga što sam, zapravo prilično uspjelo, radila u novinarstvu. Jedna od mojih nagrada, ona HND-a Marija Jurić Zagorka podsjeća me na kolegicu novinarku i književnicu i da je pisanje ovo, pisanje ono. Sva sreća da otpreminu nisam ulupala u što sam kanila, jer me moj sadašnji život više veseli. Čim počnem razmišljati bih li ili ne bih, ne učinim to, ne idemo nekamo i slično, jer, što bi rekli, ja sam se namorala: vojnički bih odradila, ali, iskreno a zapravo profesionalno, odano dok je odanost obostrana,rekla bih što imam, svidjelo se to kome ili ne a posljedice često najneugodnije meni samoj. Govorila ja negovorila, ako se ne želi čuti, samo skupljaš dijagnoze. 

Pogledam li unazad, ovo je desetljeće u kojem sam ja najviše bila svojom, čak i u prosječno po objavljenoj knjizi godišnje. Istina, nisam još napisala one dvije-tri važne knjige koje sam prve nakanila i koje bi mi donijele novac kao neke prijašnje, ali svakako više od mojih lijepih knjiga pjesama, pripovijedaka, romana, zanimljivih pomno biranih projekata o hrani, jeziku… Spisateljica sam. Ne predajem budućim studentima i marketingašima svakog tjedna, kao što sam nekoliko godina, nego kad me to veseli. Gledam svijet iz novih perspektiva kako nisam stizala dok nisam imala vremena. 

S tugom pratim kako moj zanat, novinarstvo, posebice nekad meni najvažniji tisak, klizi u bezdan, sadržajno besmisleno uz curenja tekstova, naslova, više marketinških nego novinarskih. Nekad nije bilo novina koje nisam kupovala, a sada… Nije da sam manje radoznala. Tipično, oni od kojih sam glavom bez obzira utekla u formalnu mirovinu, bogovski su sredili našenovine, a onda su se vratili u konkurencijske odakle su i došli, samo na (ruko)vodeća mjesta, i što su ovdje pogasili kao neupjelo, ondje su oživjeli kao probitačno, pa i kultni Vrt, kojem ondje nisu dopuštali da se razvija i zarađuje, ovdje sada reklamiraju kao svoj i kao najbolji zeleni prilog ili zeleni časopis u hrvatskom tisku ili tako nekako. Zelenilo im se! 

A ja pijem kavu kakavu kad i s kim hoću, u kafiću ili kavani gdje želim i povremeno, odbijajući pri tome biti influencericom, napišem Umjesto kaveili kakav ovakav ili onakav, svoj oblizek. I još nisam dospjela srediti arhivu. 

20200202 – 20200209 – 20200210

Ljudi-svetionici: Danica Pelko – Umjesto kave 7. veljače 2020.

Etnografski muzej u Zagrebu ugostio je u četvrtak, 5. veljače 2020. Donjostubičane. Pošto je tamošnja osnovna škola objavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2016. prvo  i 2018. drugo, prošireno i ozvučeno izdanje, prošle su godine otisnuli i Stubički klaruš,slikovni rječnik za najmlađe. Predstavili su ga i u Zagrebu najavljujući i Veliki rječnik kajkavskoga govora stubičkoga krajau izdanju Kajkavijane. 

Danica Pelko / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja Stubičkoga klaruša u zagrebačkom Etnografskom muzeju: Danica Pelko, dr. sc. Mijo Lonarić i Željka Horvat Vukelja / Fotografija Miljenko Brezak

Dobri duh svega toga je školska knjižničarka Danica Pelko, koja godinama radi s talentiranim malim kajkavcima, jedna od – kako ih je nazvala uz dr. sc. Miju Lončarića predstavljačica rječnika, književnica za djecu i dugogodišnja urednica Modre laste i suradnica profesorice Pelko Željka Horvat Vukelja – ljudi-svjetionika.

Fotosešn sa stubičkim rječnicima: Danica Pelko i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Podjednako informirani i angažirani, ti zaljubljenici živim održavaju mnogo što u svojim sredinama, koje, ma koliko malene, po tome ne zaostaju ni za najvećima i najrazvijenijima, jer održavaju živom nacionalnu nematerijalnu baštinu, posebice jezik, dijalekte, lokalne govore, raznolikost kojom Hrvatska htjela-ne htjela zaista obiluje; pisalo to ili ne pisalo u nacionalnome kurikulu te poticali ili ne poticali to dodatnim koeficijentima, prekovremenima itd.; prihvatili ili ne prihvatili Težakovo zalaganje za zavičajnom lektirom, po mojemu zavičajnicama,recimo, i  sadržajima odnosno Humboltovoda je dijalekt jezik majke i majka jezika. Svijetlili nam dok smo živi!

Suze i smiješak za Vjesnik – Umjesto kave 22. siječnja 2020.

I mjesec je dana prošlo kako sam, opraštajući se sa svojim važnim urednikom iz Nedjeljnoga Vjesnika Zvonkom Gajskim, nakon ne punih, ali gotovo tri desetljeća, ponovno u gomili nas nekadašnjih rastuženih i tko zna kuda sve porazbacanih vjesnikovaca ugledala Ivana Ivicu Kranjčeca. Jednoga od onih ljudi kakvih se nema puno u životu. Zajedno smo radili, on nije bio novinar nego je brinuo o tadašnjem računalskom sustavu, koji se taman od kućnoga VRS-a odijelio u manje redakcijske. Još smo radili na računalima naslijeđenim od Univerzijade, zelenih slova. Ako me sjećanje dobro služi, Maroje Mihovilović osmislio je stvar tako da smo za neke znakove morali ukucati i po četiri tipke. 

Susret: Božica Brkan i Ivan Kranjčec / Fotografija Miljenko Brezak

Mnogo sam zaboravila i iz Večernjaka odakle sam otišla bit će uskoro i prije desetljeća, a kamoli ne bih od proljeća 1992., kada sam odlazila iz Vjesnika, iako mi je ostalo dojmljivo svježe kako se, recimo, Hido od glodurasa tri uzaludna redizajna premetnuo u diplomata i veleposlanika Hidajeta. Nakon jedno pet pošiljanja na čekanje i novoga pred nama od šest mogućnosti za izlaz, odabrala sam prelazak kat niže, u Večernjak – OOUR-i NIŠPRO Vjesnik postali su samostalna poduzeća ili tako nešto. Još se najavljivalo nikad ostvareno spajanje vječnoga gubitaša, kontejnera kadrova, i bezgrešnjakate zajednički novi tjednik. Nisam primijetila da baš pretjerano, kao što mi se ondje nitko pretjerano nije veselio, itko žali za mnom (osim što se Jagoda Martinčević derala po redakciji kako to dopuštaju da im odlaze najbolji ljudi i iako su me ubrzo poslije najmanje dvojica glodurazvala natrag!). 

Piće različitih naraštaja vjesnikovaca u počast Zvonka Gajskoga / Fotografija Miljenko Brezak

A onda se pojavio gospon Kranjčec i rekao mi kako je baš tada morao napraviti najteži posao otkako je u Vjesniku: da bi me večernjakovci mogli uvesti u svoj, morao me je izbrisati iz Vjesnikova redakcijskog računalskog sustava. Samo smo se pogledali i zagrlili. Onda sam otišla u WC i isplakala Vjesnik, jedno dvanaest godina života. Hvala Kranjčecu, a i hvala Tebi, Gajski, Zvonac moj, što si nas makar na zajedničkom oproštaju u tuzi spojio i u smiješku. Da se zagledamo u desetljeća svojih života.

20200120 – 20200121 


Poviješću sela Salanta-Nijemet za budućnost – Umjesto kave 21. siječnja 2020.

S pečuškog predstavljanja knjige Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, koju je pripremio Đuro Vidmarović a objavila naša obiteljska kuća Acumen, vratila sam se i s knjigom Salanta – Nijemet, stoljeća vjere i jezika, koju je osmislila i uredila Branka Pavić-Blažetin, a 2019. objavile su je Hrvatska narodnosna samouprava Salanta i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. 

S predstavljanja: Branka Pavić Blažetin / Fotografija Kollar

Ta je knjiga na tragu knjige predstavljene u Zagrebu u travnju 2017. Oj, Kozaru, ti selo na brijegu..., koju sam tada opisala ukoričenom hrvatskom baštinom iz Mađarske. Radi se o dva sela u okolici Pečuha, koja se stoljećima nastoje održati, posebice identitet, nacionalnu kulturu i jezik, što nije baš lako kad se osjetno prazne i sela u Hrvatskoj, s druge strane granice. 

Kako se ne bi zaboravilo svoje, ekipa uglednih hrvatskih intelektualaca iz Pečuha ustrajno istražuje i bilježi. Tako Silvester Balić opisuje Salantu jučer i danas, Ernest Barić istražuje osobine salantskoga govora, Živko Mandić imensku baštinu salantskih Hrvata, a Živko Gorjanac govor salantskih bošnjačkih Hrvata. Diana Kečkeš Boti opisuje očuvanje jezika, običaja i nošnje, a Branka Pavić Blažetin piše o školi i položaju hrvatskoga jezika te prenosi nekoliko crtica iz Tjednika Hrvata u Mađarskoj, predstavlja KUD Marica i lokalnu hrvatsku manjinsku samoupravu.

Naslovnica
Iz knjige: diplerica s praljama

Donosi i zanimljive priče odnosno sjećanja mještana, a na kraju i antologiju starih fotografija, koje će oduševiti i one koji bi nekoga mogli na njima prepoznati kao svoje pretke, ali i sve nas koje zanima nekadašnji, neponovljivi život: školska djeca, žene na pralu, svatovi, prva pričest, slavlje Tijelova koje tu zovu Brašančevo, uskrsni blagoslov jela u nijemetskoj crkvi, božićna predstava iz 1936., vojnici u uniformama različitih država koje su se smjenjivale u njihovu selu, progonstvo u Rusiji, vojne knjižice, kulturno društvo, neki čovjek u pčelincu odnosno pčelinjaku, berba grožđa iz šezdesetih…

Mnogi su vrijedni ljudi, stručnjaci i zaljubljenici, utrošili mnogo vremena da bi nastala (i) ova vrijedna knjiga, a nadam se kako će je predstaviti i u Zagrebu te da velik trud neće odvratiti i druga sela da za budućnost ispišu vlastitu povijest.

Koliko lica iz prošlosti samo na jednoj od dupletica antologije starih fotografija!

20200119

Vera Grgac vrači po bistrajnski – Umjesto kave 19. siječnja 2020.

Knjigu Majkina vraštva, vračenje i vračiteliVere Grgac (Kajkavijana, 2019.) svakako bih uvrstila u knjige što ih nazivam zavičajnicama. Više od književnosti (Vera piše kajkavske pjesme) i popularne selfhelp literature, savjetnika o zdravu životu, Majkina vraštvasu baštinska sjećanja, i obiteljsko i seosko, bistrajnsko. Etnološki je to uvid u vrlo malo poznato područje nekadašnjega života – zdravlje, bolest  i liječenje. Bolje spriječiti nego liječiti bilo je izuzetno važno stoljećima prije nego što su i s onu stranu Medvednice stigli doktor, medicina i farmaceutika i kad se skromno narodno iskustvo više nego stvarno znanje u današnjem smislu prenosilo unutar zatvorenih krugova, obitelji recimo, s koljena na koljeno, držeći i katkad prikrivajući mudrosti za sebe i kad se zaista iskustvo kako bolest spriječiti i (iz)liječiti, uz veliku smrtnost i kratak životni vijek, izvan toga činilo vračejnem, kako se bistrajnski nazivaju i vračanje, čaranje, ali i lijekovi i liječenje – vračtvavračenje.

Vera Grgac s najnovijom knjigom na predstavljanju u Bistranjskim Novakima / Fotografija Miljenko Brezak

Ne zbog toga što je kasnije u životu i sama bila zvanjem i zanimanjem medicinarka – umirovljena je profesorica škole za medicinske sestre – nego što je od malih nogu u stopu radoznala pratila baku, kajkavski majku, vračitelicu Doru (1899.—1995.) i uz nju učila usput, Vera Grgac mogla je dohvatiti i sada s čitateljima podijeliti ne samo vlastito povijesno znanje o razvitku medicine nego i mudrost svoga kraja. 

Naslovnica

Neki će vjerojatno odmah požuriti prisjetiti se eventualnih vlastitih sjećanja ili pohitati primijeniti u praksi Verine zapise, primjerice o više od 40  vrsta ljekovitog bilja, a se to raste okuol nas: od gamilice šipkado trnule ili o vraštvima ka imamo v domačije, primjerice gouščinasvinska mast, govecki loj, voujsk, med, pečeni cukor, biers…. Ni mi koji ćemo samo čitati nećemo biti na gubitku, jer se možemo udubiti u opis oundašnih betega,kak zgledi betežnikkak je majka mierila, kak se vračileili o tome kakvu ulogu mogu pri liječenju imati kokušini želuciplučka(slina), šeč(mokraća), kravski drek, ilovačina, žuta zemla (glina), pavučina, pepel, petrolija(petrolej). Čim sam prije neki dan doznala da upalu sinusa liječe svinjskom mašću, odmah sam požurila ispričati Veri. 

Verina baka Dora, stroga i skrbna, čak malo i škrta gazdarica, izuzetno zanimljiva i inspirativna žena

Zanimljiva je priča i o pobačaju odnosno kak reskopati dete. Pogotovo jer je to bila javna tajna, u vrijeme siromaštva i brojnih gladnih usta, i poprilično raširena. Uz abcedarij s betegima i nevolama tere se moreju najti v knige, od alkoholizma do žvala, osobito mi se dopada vrlo koristan rječnik, koji bih voljela da je i puno širi. Također mi nedostaje i uloga pojedinog bilja u lokalnim običajima. Nadam se da će Vera Grgac pripremiti uskoro i o tome knjigu i da ćemo je čekati kraće nego što smo (valjda cijelo desetljeće!) čekali ovu, povremeno dozirane ograničene teme u stručnom zagorskom tisku ili stručnim kajkavskim odnosno medicinskim skupovima. 

Vraštva ne samo za ljude, nego i za domaće životinje, za cijelo domaćinstvo

Iako knjiga Vere Grgac nikako nije prva takva u nas, svakako je izuzetno vrijedna i zato što je autorica potpisuje sama, a čak je i dio fotografija sama snimila. Za prije nekoliko godina objavljen Leksikon slavonske narodne medicine brodskoga Posavlja primjerice, također multidisciplinaran s medicinom, antropologijom, etnografijom i dijalektologijom, Emina Berbić Kolar godinama je među starim ljudima na terenu istraživala sa studentima. Čestitke Veri, Bistra se može ponositi!

20200118


Papa Ivan Pavao Drugi by Miljenko Brezak – Umjesto kave 18. prosinca 2019.

Večeras se u Kukljici na Ugljanu otvara 6. međunarodna likovna izložba vjerskih motiva Sveti otok 2019. Tamošnji Foto klub Kornat prihvatio je na ocjenu fotografije 182 autora iz 12 zemalja. Zlatna plaketa dodijeljena je Ivici Viharu za Zaštitnicu pomoraca, Srebrna plaketa Marku Silveru Longinu za Crkvu sv. Lovre, Brončana plaketa  Čedomilu Grosu, EFIAP, za Crkvu Sv. Karla Boromejskog, dok su diplome dobili Miljenko Brezak za fotografiju Papa Ivan Pavao II. u Selcima, Tina Kovač za Molitvu i Višnja Makek za Našu baštinu. Fotografiju je moj Miljenko snimio 6. kolovoza 2017. na pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka.

Nagrađena fotografija Miljenka Brezaka – Papa Ivan Pavao Drugi u Selcima na Braču

Ponosna sam. Jako. Osobito poslije izložbe Hrvatski portret Luke Mjede u ožujku 2019. u zagrebačkoj Mimari na kojoj je među četrdesetak izloženih bio i portret Miljenka Brezaka – Đuro Vidmarović. I poslije izložbe mladalačkih karikatura u Piljenicama rodnome mjestu slavnoga hrvatskog karikaturista Branimira Petrovića 2016. Da ne bude kako Miljac samo dokumentira kuda se ja i s kime krećem. Eto: i ja dokumentiram! Međusobna nadahnuća.

20191218

Retrospektiva, akademski slikar Ivo Radošević – Umjesto kave 17. prosinca 2019.

Sinoć su u dugovječnoj, već kultnoj emisiji Hrvatska prozana Hrvatskom radiju 3 (urednik Boris B. Hrovat) pročitane moj dvije priče, naime suvremene hrvatske književnice Božice Brkan, Retrospektiva Mačak. Odlično ih je Interpretirala dramska umjetnica Dunja Sepčić. I samu sebe ganula sam prisjećanjima na ono što me je nadahnulo da ih napišem. Kakvi motivi! 

Akademski slikar Ivo Radošević i Božica Brkan na slikarovoj retrospektivnoj izložbi u razgovoru za Vjesnik / Fotografija Miljenko Brezak

Retrospektivu sam posvetila svome profesoru likovne umjetnosti u kriškoj Gimnaziji akademskom slikaru Ivi Radoševiću. Moj je M. kod njega i maturirao na stupovima, jonski, dorski…. Poslije smo se sprijateljili, čak lunjali s njim dok je slikao motive po hrptovima Medvednice. Neka nas stabla ili što su već s njegovim potpisom i danas još gledaju sa zidova. Vrlo živa. Kao i sjećanja na Ivu i njegove kičice.

Najava priča B. brkan u hrvatskoj priči na webu HRT-a

20191217 

Uknjiženi Josip Gujaš-Đuretin u mađarskom zavičaju – Umjesto kave 14. prosinca 2019.

Tri prosinačka dana, od 10. do 12. prosinca 2019., s knjigom Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, s namjerom da je predstavimo u njegovoj rodnoj Mađarskoj, mala ekipa iz Hrvatske posjetila je pjesnikove rodne Martince (mađ. Felsöszentmárton), Hrvatski kulturni i sportski centar Josip Gujaš Džuretin, te u Pečuhu (mađ. Pecs) Katedru za hrvatsku književnost i jezik na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Pečuh i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, koji je posjet odlično organizirao. 

Na predstavljanju knjige o Gujašu-Đuretinu u Znanstvenom zavodu Hrvata u Mađarskoj: podravlja prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko Brezak
Na Katedri za hrvatsku književnost i jezik ugostio nas je njezin voditelj prof.dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko Brezak

Obišli smo i Hrvatsku školu Miroslav Krleža, koji polazi više od stotinu predškolske djece te oko 400 osnovaca i gimnazijalaca. Oplemenjeni susretom nadamo se da su iza nas tamošnjoj hrvatskoj zajednici ostale također korisne spoznaje te dobre i inspirativne knjige.

Priređivač knjige i aktualni predsjednik DHK Đuro Vidmarović govori o projektu / Fotografija Miljenko Brezak

Ponajprije Ljepote su me ostavile, dosad najsveobuhvatniji rad posvećen Gujašu-Đuretinu, s opširnim uvodom i dosad neobjavljenim njegovim pjesmama iz obiteljske ostavštine. O knjizi i pjesniku, povjesničaru, Hrvatu iz Mađarske iz Hrvatske govorili smo priređivač Đuro Vidmarović, recenzentice jezikoslovka i dijalektologinja s Hrvatskih studija prof. dr. sc. Sanja Vulić i ja, ujedno i u ime izdavača Acumena

Prof. dr. sc. Sanja Vulić osobito je analizirala pjesnikov jezik, jer se godinama bavi jezikom u Hrvata i u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak

Osim posvećene publike te predstavnika Hrvatske samouprave i pečuškog Konzulata RH, i u Martincima, gdje smo vijencima ovjenčali pjesnikovu bistu, i u Pečuhu, u ime domaćina govorili su prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić te njegov nasljednik, ujedno ravnatelj i fakultetske Katedre i Zavoda, znanstvenik i književnik prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin.

Gujaš-Đuretin sa zida osluškuje što o njemu govori također rođeni Martinčanin prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić / Fotografija Miljenko Brezak

Prije dva mađarska, knjiga-monografija Mene su ljepote ostavile, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH Hrvatske matice iseljenikaimala je i tri vrlo uspjela predstavljanja u Hrvatskoj: u ĐakovuZagrebu i Sisku

Martinčani su ispunili dvoranu svoga kulturnog i sportskog centra u čast svoga velikog mještanina, kojemu u čast održavaju godišnje recitale / Fotografija Miljenko Brezak

Nadamo se da će to pridonijeti ubaštinjavanju i revalorizaciji djela pjesnika koji se teško bolestan sam otpravio s ovoga svijeta 1976. kao samo četrdesetogodišnjak. 

Uz bistu Josipa Gujaša-Đuretina Đuro Vidmarović Božica Brkan, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Drago Horvat, generalni konzul RH u Pečuhu / Fotografija Miljenko Brezak

Preostaje nam samo razmišljanje kakva bi, kako unutar hrvatske tako i unutar mađarske književnosti, bila percepcija njegova djela, tada relativno malo poznatoga i svakako izvan tadašnjih propisanih kanona. Možda bi, kako se sluti, bio razlogovcem da nije bio odijeljen željeznom zavjesom te za života samo jednom u Hrvatskoj. Zasigurno je prerastao okvire regionalnosti, i Podravine i Mađarske i regije, u koje su ga pokušali sabiti, jer njegovo je djelo univerzalno i vrlo zanimljivo. 

Gosti iz Hrvatske posjetili su i pečušku Hrvatsku školu Miroslav Krleža: ravnatelj Gabor Zoltan Gyorvari, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, Božica Brkan, prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Osim o estetici, čiji utjecaj nalaze u francuskoj filozofiji i književnosti, bit će zanimljiva potencijalna istraživanja, uz drugo, o pjesnikovu jeziku, koji je u knjizi namjerno ostavljen u izvornom obliku, često ekavica, ali dvojbeno preteže li to utjecaj tada službeno proklamiranoga srpsko-hrvatskoga ili staroga oblika podravske (slavonske) štokavice.

Pozdrav i Augustu Šenoi pred istoimenim klubom: MIljenko Brezak, prof. dr. sc. Sanja Vulić, Božica Brkan i Đuro Vidmarović

20191214

Stubički klaruš: poslije tiskanog i zvučnog i slikovni rječnik – Umjesto kave 10. prosinca 2019.

Najprije je početkom tisućljeća bibliotekarica Danica Pelko krenula s izvannastavnim aktivnostima Male Kajkaviane da bi Osnovna škola Donja Stubica objavila i rječnik Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2016. sa 3200 riječi. Onda su 2018. drugo izdanje dopunili multimedijalnim rječnikom što odškrinjuje pokušaj novih, kreativnih i interaktivnih spajanja IT-mogućnosti, poslije weba i društvenih mreža itd. Zaključivši očigledno kako ni to nije dovoljno, početkom ove školske godine objavili su i Stubički klaruš / Slikovni rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja, koji se, citiram nadahnutog promatrača, vidi na svim jezicima, a čita na kajkavskom. Prepoznajući u rječniku čuvanje stubičkoga govora, podržao ga je i Grad Donja Stubica, baš lijepo trojstvo: tiskano, zvučno i slikovno.

Naslovnica

Stubički klarušima samo 128 pojmova od alto do žuga (žugica), a oslikala su ga djeca: Gabrijela Cesarec, Petra Cesarec, Marta Drempetić, Marta Drempetić Hrlčić, Petra Fišter, Ema Hren, Antares Jaić, Patricia Jozić, Lovro Lacković, Ivana lndripet, Magdalena Pišković, Paula Pišković i Petra Štefek. Grafičko oblikovanje potpisuje Studio za umjetnosti dizajn Nikola Sinković. Taj je rječnik očigledno namijenjen najmlađim govornicima. I možda budućim mladim slikarima i spisateljima, talentiranima poput nagrađivane osnovke, sada gimnazijalke iz prijašnjih rječnika Magdalene Blagec. Iz prijašnjih rječnika. Ali, uz to, svaka je riječ prema izgovoru profesorice Danice Pelko  prilagođenim znakovima hrvatske dijalektološke transkripcije označila dr. sc. Anita Celinićiz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. To vam, dodajem i zavidno i oduševljeno, mogu prenijeti samo slikom. Ali, ne samo kao kajkavka koja se ponosi i kajkavskim i svojom zavičajnom kekavicom, kažem vam parafrazirajući onu s glazbom koja je zvonka radost: ako je išta, ova je knjiga čista radost!  

Jedna od oslikanih duplerica slikovnoga rječnika

A gdje su donjostubički ambiciozni profesori i njihovi učenici našli kao ideju? Pa imate, tumače, i u Nacionalnom okvirnom kurikulumu, str.14.:  Odgoj i obrazovanje pridonose izgradnji osobnoga, kulturnog i nacionalnog identiteta pojedinca. Danas u doba globalizacije, u kojem je na djelu snažno miješanje različitih kultura, svjetonazora i religija, čovjek treba postati građaninom svijeta, a pritom sačuvati svoj nacionalni identitet, svoju kulturnu, društvenu, moralnu i duhovnu baštinu. Sukladno tome u Osnovnoj školi Donja Stubica posebnu pažnju posvećuju njegovanju tradicijske zavičajne kulture, a dijelom svoje kulturne baštine drže i  i jezičnu kulturnu baštinu jer je jezik bitno, ako ne i najbitnije obilježje. 

Abecedno: b kao buča, c kao cola…
… p kao pedenj, pegla, penzlin, pilipar

Predstavljajući Stubički klaruš,dr. sc. Anita Celinić protumačila je kako je to ogrlica, izvorno je to ogrlica od koralja, prema kojima je i dobila ime:

„Naime, klaruš, negdje i klariš ili pak premetnuto kraluš – tako je u mojem idiomu kajkavskoga! op. BB – došlo je u naš jezik preko mađarskoga oblika kláriš, a korijen riječi potječe iz latinskoga corallus, što znači koralj, od kojega su se ogrlice izrađivale nizanjem djelića po djelića, zrna po zrna. U riječi klaruš skriva se i simbolika ovoga rječnika, koji je niska divnih kajkavskih riječi kao što je klaruš niz perlica. Klaruš se nosi oko vrata s ponosom kao ures, jednako tako treba s ponosom govoriti naše domaće riječi i kititi se njima. Nek klaruš bude zakopčan oko našeg vrata!“ 

20191129 – 20191208