Pola stoljeća KUD-a Potočanka – Umjesto kave 4. veljače 2025.

Kad se samo pogleda popis trinaest predsjednika kroz 50 godina, ne možete ne pomisliti na sve brojne obične članove, generacije koje su pjesmom i plesom, odjećom prošli kroz KUD Potočanka iz moslavačkoga sela Potok općina Popovača, šezdesetak kilometara istočno od Zagreba. I u metropoli bi pola stoljeća stara institucija naišla na odjek, a ova je seoska pohvalno uknjižena u knjigu Naše selo, tebi nema para – 50 godina KUD-a Potočanka, izdanje samoga kuda s kraja 2024. Slavica Moslavac, etnologinja i muzealka s nacionalnim nagradama i bogatom bibliografijom 2024. prikupila je, objavila i predstavila nedavno u selu, ljepotu tradicijskoga ruha, pjesama i plesa, glazbenih instrumenata, izbora originalnosti i narodnoga genija na ponos predstavivši fotografije, novinske izreske, plakate, podatke o nastupima i članovima te sjećanja dotakavši osobito one koje više ne služe ni noge ni glas.

Naslovnica knjige – motiv s potočkoga ruha

Međutim, ne samo za njihove nasljednike, učinila je to, uz nemali zajednički trud, mnogo temeljitije od osobnoga spomenara, svojevrsnu malu povijest sela unatrag pola stoljeća. Primjerice o samome selu čije je postojanje utvrđeno i prije turskoga vladanja, o seljanima dva bitna događaja Veliku gospu i sv. Nikolu, zatim o djeci te, uz drugo, i notni zapis (transkripcija Lana Moslavac) za pjesme Mera me je namerila, majka Mari kose plela, Igrm, pjevam Dučec, Milica, Moslavačka polka, Moj doktore i U livadi kad sam ruže brala. Dakako da podsjeća i na crteže Sandora Erdödyja iz 1837. i Zorke Sever, koja je prije udaje u Potoku radila kao učiteljica. Podsjećam da Potok više od desetljeća u društvenom domu ima i uređenu etno sobu, kao i monografiju Dragutina Pasarića Potok, selo moslavačke tradiciije iz 2010., bojanku za djecu s motivima narodnoga ruha Oh jablane širi grane iz 2022.

Predsjednica KUD-a Potočanka Ljiljana Masnjak i autorica knjige Slavica Moslavac na predstavljanju u Potoku (Foto Radio Moslavina Kutina)
Predstavljanje knjige svečano i brojno kao na svadbi (Foto Slavica Moslavac)
I stol – svatovski (Foto Slavica Moslavac)

Slavica Moslavac se stručno oslonila i na obilje druge literaturu. Uz drugo, i na moj roman Ledina iz 2014., a veselim se i što je uvrstila i moj gostujući tekst NAVESTI Naime, kao djevojčica, upravo prije pola stoljeća dolazila bih na ferje u Potok, u Kutaniju, babi i dedu Poldrugačima, koji danas počivaju na malenome seoskom groblju. Prenosim i tekst i dvije objavljenje pjesme, zahvaljujući i Slavici na objavi, a Diani Biondić na odličnom čitanju na svečanom predstavljanju u Potoku u nedjelju 26. siječnja 2025. o kojem su izvijestili popovački, kutinski i sisački mediji.

Iz knjige: ljepota potočne nošnje
Iz knjige: svečana obuća i svećana odjeća
Početak teksta B. brkan s fotografijom s obilježavanja Svjetskog dana močvara (iz knjige)

Božica Brkan
Selo Potok kao nadahnuće

Tražimo fotografije kako u hladnom, vlažnom danu 2012. u Potoku obilježavamo Svjetski dan močvara. Toliko dragih ljudi, vožnja fijakerom i posavcima ukrašenima rukotvorinama. Potočke su nošnje uvijek bile ljepše i raskošnije od naših skromnijih jokešinskih s druge strane Česme, osvjedočila sam se toliko puta, a najprije me naučila mama koja je bila Potočanka. Prava Moslavka, iako su je kao jednogodišnju djevojčicu, također na kolima, dovezli iz Prigorja. Doselili su se iz prigorskoga siromaštva za boljim životom dvojica braće Poldrugač, Imbra i Jožek.

Odmalena, od sredine prošloga stoljeća dolazila sam k potočke babe i dedu, poznavala pola tadašnjega sela, sve do velike črede stoke koja je do koljena gazila blato širokoga seoskog puta. Svoju su baštinu Potočani mnogo pomnije čuvali i čuvaju od mojih Okešinčana. Odličan KUD Potočanka, a nekad, kad mene još nije bilo, po maminu i tetkinu prisjećanju i seoski DVD je i na okešinskim zabavama gostovao s priredbama. A ja sam kao djevojka bila i na ponekoj potočkoj zabavi, isto vatrogasnoj, u starome vatrogasnom domu. A sad sam i ja sama baba.

Ne sjećam se, začudo, o čemu sam držala izlaganje spominjane 2012., ali negdje sam pisala o tome. (Kao i o prvoj Kobasijadi na Oblizekima, iako nisam na nju dospjela.). Dragec Pasarić bi mi to oprostio, čim sam pisala o njegovoj monografiji Potok, selo moslavačke tradicije iz 2010., koje sam se uokolo nadarivala. Moji Moslavci, tumačila bih ponosno. Kroz svoje sam tekstove provukla i čudesne krafle i orahnjače kakve su Potočanke kojih odavno nema nenadmašno pekle za čehane, kad bih kao tinejdžerica dolazila na zimsko ferje.

Etnosoba u potočkome društvenom dmu (Foto Slavica Moslavac)
Detalj iz etnosobe (Foto Slavica Moslavac)
Detalj iz etnosobe (Foto Slavica Moslavac)

S tih sam ferja i zimskih večeri ponijela mnoge zgode i priče koje sam ovjekovječila u mojim kajkavskim pričama i romanima. Ivka i Vanja o maminim vršnjakinjama u onome ratu. Kak su sveca kupuvali o kutanijskoj kapelici i o selu sa tri dijela – Kutanija, Sredanija i Čavorija. I ona priča Lajbek o ubijenome sinu kad je išla fronta. Striča, djedov mlađi brat, otišao s Križnim putom u nepovrat. Rodivši mu djevojčicu Katicu strina Marec nije ga prestala čekati. Ni jedna nije dočekala da mu ime – niti se zna niti će se doznati gdje su mu kosti – bude upisano na zajedničkome spomeniku Hrvatskoga domobrana na ulazu u njihovo seosko groblje, nekad tako malo, okruženo raskošnim seoskim poljima, s raspetim Kristom u sredini. Zdošla se aleja tuja odavno, a sada vidim zdohađaju se i spomenici kutanijskih poznatih mi imena i prezimena umrlih prije četrdesetak godina, bez nasljednika. Nagađam koji bi to mogli biti, jer nedostaju špicnameti po kojima ih pamtim.

Kao nekad kuće, jedan do drugoga grobovi su i mojih babe i deda -zatvoren – pa strinin, njezina oca i maćehe, kumova maminih, kumova tetkinih kojima smo bili tri dana na svadbi, vršnjakinje s kojima sam se igrala a umrla je jedva zadjevojčivši se, a mama joj je, da se spasi žalosti u kojoj Kutanija mjesecima nije ni palila radio, rodila imenjakinju. Gdje li završio moj zeleni kinderbet? Tko zna živi li u selu još itko od onoga što si je karbitom raznio šaku? Jedan me htio isprositi, a taman sam krenula u gimnaziju. U stihove sam metnula i potočkoga štrka koji se zamazao naftom, do smrti, i koprivnaču, alergiju na dude, murve, zbog koje su me hitno vozili doma doktoru. U romanu Ledina imam detalj s proščenja na Aninje kada domišljata susjeda poslije mise uz licitarski štand zadiže suknju ne bi li svi vidjeli podsuknju koju joj je, uza sve u drugu odjeću, kradljivica odnijela iz njezina ormara. Iz Potoka nosim i dio svoga zavičajnog jezika: čeča i čečica, Katec i Marec
Kako da se ne sjećam Potoka kamo sam kao dijete dolazila ili vlakom do Popovače pa odatle preko Mišičke pješice ili pješice uza stari auto-put više od deset kilometara? Polako mi se iz memorije brišu jama na kojoj je mama kao djevojčica odrađivala težake i zebla perući rublje bogatima, kojima sam ime odavno zaboravila, a nema ni mame da je pitam. Pa brojni duž sela rasuti jablani te prezimena i imena nestaju desetljećima pošto su već otišli oni koji su ih nosili, kako su se dotrajavale i njihove kuće, a drveni divni čardaci i tremovi trajali su mnogo duže nego u našem selu, čak i škola u koju su išle male Poldrugačke u prevelikim cipelama. Ali jednako kao
jokešinskih, sjećam se potočkih toponima i ubilježila sam ih u svoj moslavački kajkavski rječnik koji kad-tad kanim objaviti kako ih ne bi zatrli moderni, sve češće brojčani račinalski nazivi:polja i oranice Topoliki, Pole, Záseki, Dolukavec, Lukavec, Poldeli, Bok, Kozarec Stari, Kozarec Novi, Bárušina, Zámelin, Krč Veliki, Krč Mali, Járuge, Belavina, Pripotóku, Samíca, Krčínec, pa ograde Mrazove, Klaičeva, Frankove, Besedičkove, Vugičeve, šume Jelenščak, Lipovica, Brezovica, Ravnik…

I Potok, koji je nekad tekao duž sela, ispod dvorišta, nadjenuvši mu i ime, iako malen, u mom sjećanju još teče. I još mi se sproljeća raskošnim cvatovima obasipa drvo žganaca pred babinom hižicom od pletera, iako ni babe, poput mame i njezine kume isto Jelke, ni kuće desetljećima nema i dotrajava se već i kuća što ju je tada mladi Gregurek podigao na njezinu mjestu.

Iz knjige: stara moslavačka drvena hiža u Potoku

Zagreb, 20241009 – 20241010 – 20241103 – 20241104

Božica Brkan
koprivnača

bila sem pri babe potočke na ferju
i po mene su najemput zrasle nekakve gube
a baba je kak smo se pod dudu igrali mislila da su me gusenice
oplazile i onda me je lepo okupala i lepo z friškem vrjnem
namazala
baš je bila mleko obrala

joj kej je to srbelo kej sam vrag
i onda me je z matorom ne sečam se bome z kem
poslala domom

i otpelali su me doktoru v novoselec
koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije
grdo su bome pekle
a mama je imela šivati i poslala me samu
i rekla je je nekoja kuma posle kak si dete mogla samo poslati
a ja sem rekla kak sem se za stol prijela i samo sem zubmi zrak
zagrizla

a gda sem domom došla i bilo mi je bole pak sem se pri
goričkom dud najela
i pak sem vraga napravila

20070504 – 20100921

Božica Brkan
štrk štrk štrkovača

štrk štrk štrkovača tebi kača i pijača meni sir i pogača
a gda to napišem na fejs vuz sliku na kojoj oče poleteti
na ujedinjene kajkavske emirate
božica mi jelušić dopiše
da
v prekodravlju pri večenaju i v njegvem kraju vele pinđulača
a pri nas veliju i roda dej mi bracu jel seku

jel kej god očeš donesi

i gda posle tulke leta od mame imam čuti

da pokojni joča ne štel više dece neg mene
setim se onoga štrka kej si je na strušcu krila zanavek z naftu
zakelil i gnezda kej krov na hiže moreju zrušiti

kak su teškapa zrušiju ne 

20101125 – 20101126 – 20101227 – 29110106

Od kojih se dijelova sastoji muška i ženska narodna nošnja? (Iz knjige)

Književnici o suradnji s umjetnom inteligencijom – Umjesto kave 3. veljače 2025.

Kada su u neki dan uručivali (drugu) nagradu za najbolju Večernjakovu kratku priču objavljenu prošle godine Suradnja s Umjetnom inteligencijom, moj dragi kolega vrli Alojz Majetić, kao i ja iz debele Gutenbergove galaksije i od ljudi 20. stoljeća Arisa Angelisa oživljen zdravstvenom tehnologijom 21. stoljeća, u zahvali je spomenuo – zadvojivši koliko se njegova priča sudara s njome – upravo objavljenu Deklaraciju o umjetnoj inteligencija njegova/našega Društva hrvatskih književnika.

Književnik Alojz Majetić na dodjeli nagrade za najbolju Večernjakovu kratku priču Suradnja s Umjetnom inteligencijom (Foto Miljenko Brezak)

Majetićeva priča govori, kako i naslov kaže, ističe – suradnju AI i umjetnika, a oblici su neograničeni. Izjavljuje književnik u intervjuu: Mi s njom moramo ići ruku pod ruku, ne kao s neprijateljem, nego izvlačiti iz nje sve dobro što nam ona može dati. Uzdižem pitanje iz jednoga novinskog naslova u civilizacijsko: Ima li književnost/umjetnost smisla ako ne ide iz ljudskog duha i uma?

Baš sam bila ponosna što je ugledni kolega književnik iz nacionalnoga kanona apostrofirao posve svjež dokument s Trga bana Josipa Jelačića 7, jer, iako se treći mandat u Upravnom odboru neuspješno tučem za redovito objavljivanje zaključaka za internu i eksternu javnost, napokon ne samo da je taj objavljen, čak i u mainstream medijima, nego i u javnosti i među članovima zazvonio kao rijetko koja točka dnevnoga reda.

Alojz i Saša Majetić i Božica Brkan u Hrvatsko državnom arhivu na obilježavanju 60 obljetnice Večerjakove kratke priče (Foto Miljenko Brezak)

Vidljivosti Deklaracije o umjetnoj inteligenciji nesumnjivo je pridonijelo i to što se slučajno vremenski neplanirano a sretno poklopila i s danomice recentnim preštrikavanjem Trumpova nastupnog polubilijunskog ulaganja u AU, poslije burzovne milijardske dolarske rupe vodeće u tome američke Nvidije i iskakanjem konkurentskoga kineskog DeepSeeka; ali također i s izvještajem britanske Society od Authors kako je već više od trećine prevoditelja i četvrtine ilustratora posao izgubilo zbog generativnog AI te s inicijativama vodeće američke organizacije pisaca Authors Guild za projekt Human Authored odnosno Djelo čovjeka.

Upozorenja sa sviju strana, otvaranje rasprave, ali u osnovi korištenje umjetne inteligencije u umjetnosti i to ne samo uz prevladavajuću financijsku ili odbijajuću intelektualnu. Istinabog, i u nas su poduzetniji spisatelji već su pohrlili voditi (auto)intervju s AI, čak četveroručno s njime i napisati i pjesmu, ne samo haiku, i roman za hrvatskom. Čak i nisu najgore što je napisano kao lijepa književnost!

Prisjećam se i da sam na Noći knjige u travnju 2023. s temom Sanjaju li roboti električne knjige? u popovačkoj Knjižnici gostovala sa svojom temom Od papira do selfija: predstavljanje književnog opusa Božice Brkan i spomenula, činilo se tada tek duhovitu ideju Ivana Brezaka Brkana kako bih mogla AI pustiti u svoj osobni priručni rječnik i naučiti ga toliko svoju kekavicu da može pisati pjesme na njoj održavajući moju baštinu živom. S obzirom na financije nedostatne za tisak, ukidanje radijskih emisija, nestajanje izvornih govornika i slično, ne znam drugi način da rječnik publiciram nego da ga pročitam  i sačuvam i riječi, fraze, neke rečenice i glasovno.

Drago mi je što smo Deklaraciju donijeli i prije drugih profesionalnih udruga koje su navodno prodornije i misle modernije od naše koja baš ove godine puni 125 godina i to nakon uobičajene, kratke i žustre e-rasprave članove Upravnoga odbora DHK o, po mojemu, odličnom draftu tajnika Matije Štahana uz nekoliko dodatnih poboljšica. Podsjećam, osim na književne teme poput, primjerice, onoga brata iz kompjutora Branke Primorac, da su recimo 2023. i Zagrebački književni razgovori zagrebli zanimljivu temu Povijesni roman u digitalno doba bez većega odjeka.

Prisjećam se i da smo o AI u drugome nužno zainteresiranome društvu HND-u prvi put načeli raspravu u Zbora znanstvenih novinara u ožujku 2024. I da otad prikupljam i dvojim što bih napisala o njoj, jer mi nije dovoljno ni nekritičko oduševljenje ni nekritičko odbijanje kad su već zbog poslovnih, kapitalnih interesa radiostanice ostale bez i najmanje vijesti i postale brbljavi DJ s reklamama, kad se objavljuju grafovi s udjelom tvrtki u EU koje redovito rabe AI (Hrvatska 11,8 posto prema 20,9 posto u Sloveniji ili nešto manje u Austriji, a najviše 25,1 posto u Švedskoj i 27,6 posto u Norveškoj ili manje od nas – 6,4 posto BiH ili 7 posto u Srbiji ili,4,4 posto u Turskoj)…

Manje se raspravlja o AI i kreativi, poželjnoj kombinaciji i uglavnom se sve svodi na onu iz prve industrijske revolucije da će opet ovce, ovaj put strojevi odnosno AI, pojesti ljudi. AI, dakako, odnosno što mi se osobito dopada da se doduše tek tu i tamo rabi hrvatski UI. No, tada smo prvi put temeljitije čuli i o dokumentima Europske unije o AI, koje bismo trebali ugraditi i u svoje nacionalno zakonodavstvo. A da se ne zadržimo samo na opetovanjem pozivanju na vatikanski dokumenta o tome kako tehnologija AI sadržava sjenu zla.

Naime, kaj!? Kad samo usput malo bacim pogled na tekuću politiku, ma ne moram ići dalje  od ovih naših saborskih zastupnika i ministara, nekako pomislim da bi AI, dok gq ne nafilamo drugačije, puno bolje, a zasigurno poštenije odradila posao. Čak nam svakodnevno i manje omalovažavala našu običnu malu ljudsku inteligenciju. Dvojim jedino s emocionalnom inteligencijom AI. Nekako na kraju uzdajem se ipak jedino u to da nas kao ljude, ono što si utvaramo da jesmo, može održati osjećaj i vjera u dobrotu, u pravu inteligenciju, u Čovjeka, homo sapiensa. Kreativnoga!   

Zato i prenosim Deklaraciju o umjetnoj inteligenciji DHK, u čijem sam donošenju baš sa zadovoljstvom i ponosom sudjelovala i to stjecajem prilika online: dakle, na sjednici sam i bila, iako nisam bila. Kao što zahvaljujući tehnologiji za svoje novinarske i književne kreacije za svoje čitatelje i pratitelje mogu jednostavnije i točnije, ne dograbiti nego zorno citirati u vlastitu tekstu, makar linkom.

Deklaracija o umjetnoj inteligenciji

Književnost je fenomen koji prožima cjelinu stvarnosti. Ona je usmjerena na prošlost, ali jednako tako i na budućnost. Pomoću književnosti uživljujemo se u iskustva ljudi minulih vremena, no jednako tako, književnost je – od antičkoga doba do moderne znanstvene fantastike – u nebrojenim primjerima predvidjela, pa i kreirala budućnost. Štogod se izriče, ne može se izreći bez književnosti; suvremena historiografija pokazala je kako je svaki pogled na prošlost nužno priopćen pripovjednim strukturama imanentnim, ponajprije, književnosti. Svete knjige, uz metafizičku i vjersku, oduvijek su imale i pripovjednu ili književnu dimenziju. Od političkih govora do novinskih članaka, u onome trenutku u kojemu dolazi do međuigre misli i riječi, iz govora i pisma izvire književnost. Iz tog razloga nije čudno što se pojava umjetne inteligencije, idejno ne toliko novoga no izvedbeno izrazito recentnoga fenomena, osim na svijet tehnike, znanosti, zdravstva, ekonomije, medija i politike, između ostaloga odnosi i na književnost.

Kao što su pojedini predstavnici drugih grana umjetnosti već i primijetili, osim što obogaćuje pojedine sfere ljudskoga djelovanja, umjetna inteligencija za stvaralački duh čovjeka uvelike predstavlja i prijetnju. Od filmske industrije, gdje zamjenjuje autore scenarija, preko slikarstva i ilustratorstva, gdje kreira djela nerazlučiva od onih kakve može stvoriti ruka likovnog majstora, pa sve do književnoga prevođenja gdje zasjenjuje minuciozni prevoditeljski rad, umjetna inteligencija pokreće mehanizam ugroze kreativnih industrija i umjetničkih poziva. Naposljetku, tu je i književnost sama. U svijetu je već zabilježeno više slučajeva korištenja umjetne inteligencije u književnom stvaranju. Ono može biti zanimljivo kao stvaralački eksperiment, no pitanje koje se pritom postavlja glasi: hoće li umjetna inteligencija ugroziti književnu umjetnost?

Ako si homo economicus 21. stoljeća i postavlja pitanje u čemu je ovdje problem – jer, umjetna inteligencija od ljudskoga je bića ipak i brža i jeftinija ili, jednom riječju: učinkovitija – odgovora na to pitanje ima više, a svaki je, u svojoj kategoriji, neoboriv. Te kategorije su: 1. autorska prava, 2. socijalna sigurnost, 3. bit književne umjetnosti.

1. Autorska prava

Problem autorskih prava pri „proizvodnji“ književnosti pomoću umjetne inteligencije tiče se samog načina na koji umjetna inteligencija stvara književnost. Naime, sustavi dubokog učenja za generiranje ljudskog jezika na temelju unesenih podataka, a od kojih je najpoznatiji ChatGPT, tekst stvaraju pomoću već postojećih tekstova – književnih i inih – koji su uneseni u njihov sustav, odakle ih se kompilira kako bi se udovoljilo zahtjevima korisnika. Takvo što može biti korisno za otkrivanje podataka koji su u domeni javnoga dobra, premda i ondje postoje opravdane sumnje u pouzdanost generiranih informacija, no što se tiče književnosti, zapravo je riječ o stroju za citiranje i plagiranje. (Opasnost je posebno velika u području esejistike, pa i izvan književnosti, primjerice u znanosti i novinarstvu.)

Iako je književna teorija druge polovice 20. stoljeća nastojala pokazati da je u književnost u svojoj naravi citatna, kada govorimo o premještanju citatnosti iz konteksta prirodne u kontekst umjetne inteligencije – i priznamo li da citatna književnost može biti i remek- djelo, ali jednako tako i puki plagijat – tada se otvara sljedeći problem: ako je u slučaju „klasičnog“ plagiranja konkretni pojedinac kazneno i moralno odgovoran, tko je odgovoran kada isto čini umjetna inteligencija? U punome smislu riječi to nisu niti korisnik, niti proizvođač – a niti, dakako, sama umjetna inteligencija. Ovo je samo dio problema koje, u pogledu autorskih prava, otvara uporaba umjetne inteligencije u književnom stvaralaštvu.

2. Socijalna sigurnost

Društvo hrvatskih književnika strukovna je udruga koja okuplja književnike, ali se u svojoj praksi ne bavi samo zaštitom autorskih prava hrvatskih književnika, nego i prevoditelja i ilustratora. Raširena a neregulirana uporaba umjetne inteligencije za prevođenje i izradu likovnih prikaza u sve većoj mjeri egzistencijalno ugrožava mnoge vrhunske prevoditelje i ilustratore, čiji posvećeni i nadahnuti rad može lako biti zamijenjen produktima umjetne inteligencije, koji sa svakom svojom novom generacijom sve vještije i umješnije „proizvode“ prijevode i ilustracije. Kako sada stvari stoje, samo je pitanje vremena kada će isto biti slučaj i s književnošću. Iako je ovo rješenje naizgled jeftinije, kao društvo ćemo ga, dugoročno, skuplje platiti.

Jer, može li društvo preko noći u zapećak baciti čitavu klasu stručnjaka i majstora, ignorirajući prirođene im talente i stečene vještine? Društvo u kojemu prevoditelje, ilustratore i književnike tehnološki napredak tjera na marginu gubi mnogo više od same socijalne sigurnosti prevoditelja, ilustratora i književnika – ono gubi kulturnu elitu koja svakom društvu udiše smisao i smjer; koja svakoj zajednici daruje duh. Zanemariti stvaratelje i autore u hrvatskom bi društvu, kao i u svakome drugom, značilo duhovno se samoosiromašiti i pohrliti u intelektualnu i idejnu pustoš naše vlastite proizvodnje. U kulturi svake zajednice postoji suptilna, nevidljiva ravnoteža koju čine konkretni pojedinci – zamijenimo li dio te duhovne strukture nečim umjetnim, sustav neće opstati čitavim, nego će se s vremenom cijeli urušiti u posthumano stanje.

3. Bit književne umjetnosti

Jedno od trajnih pitanja jednako čitatelja kao i književnika kroz vjekove glasi: odakle dolazi književnost? Je li ona dar sila koje nas nadvisuju; nadahnjuje li je Bog, muze, podsvijest? Kako god bilo, inspiracija i stvaranje plod su ljudskoga bića ili onoga što ga transcendira, a ni u kojem slučaju ne proizlaze iz nečega beživotnog kao što je umjetna

inteligencija. Ona, naime, nije subjekt, nego objekt, a objekt ne može posjedovati stvaralački plamen jer mu nedostaje iskra života, uma i duha. Književnost je posebna disciplina ljudskoga djelovanja po tome što je se ne može kategorizirati ni kao prirodni, ni kao umjetni fenomen – ona na samo sebi svojstven način spaja jedno i drugo.

Književnost je na svoj način prirodna jer se razvila u ljudskome rodu, no nije „prirodna“ u doslovnom smislu riječi, budući da nema konkretnu utilitarnu, za preživljavanje nužnu funkciju kao što je slučaj s nagonskim funkcijama životinjskoga svijeta. Književnost je eminentno ljudski fenomen, k tome i plod jezika kao još jednoga eminentno ljudskoga fenomena – a koji je za nju ujedno i nužan preduvjet. Utoliko je književnost prirodna i umjetna, u isto vrijeme. Samo u takvome prožimanju prirodnoga i umjetnog u njezinu postanku, svrsi i smislu književnost može postojati. Bez jednoga od tih dvaju elemenata književnost umire. Umjetna inteligencija, kada je se zloupotrebljava, književnost lišava upravo njezina prirodnog aspekta. U temelju književnosti je riječ – logos – a taj pojam u izvornome značenju upravo i upućuje na smisao, sklad i svrsishodnost koja podrazumijeva i stvaralački um kao nešto što umjetna inteligencija ne može ponuditi.

***

Sa svime navedenim na umu, Društvo hrvatskih književnika osuđuje svaku upotrebu umjetne inteligencije koja bi išla na štetu hrvatskim književnicima te osobama koje se bave književnošću i drugim umjetnostima. Sugeriramo zakonodavcu da, uz konzultacije s relevantnim književnim udrugama, u buduće regulacije umjetne inteligencije uvrsti i element odnosa umjetne inteligencije i umjetnosti, kako bi sankcionirao zloupotrebu umjetne inteligencije na štetu književnosti i umjetnosti, a u kojemu bi pravi autor – bilo žrtva plagiranja, bilo onaj tko bi neki angažman dobio da njegov posao „besplatno“ nije odradila umjetna inteligencija – bio oštećen. Književnost je plod ljudskoga duha, ali i jamstvo njegova opstanka zbog čega ga u njezinu stvaranju beživotni automatizam umjetne inteligencije nikada neće moći zamijeniti.

Upravni odbor DHK, 27. siječnja 2025.

Najduža kratka priča, Večernjakova – Umjesto kave 31. siječnja 20025.

Najpoznatija svjetska nagrada za kratku priču BBC National Bath Short Story Award pokrenuta je 2005., a starija je gotovo četiri desetljeća od te na engleskom, najstarija vjerojatno na svijetu, vjerojatno je Večernjakova kratka priča, pokrenuta 1964. Ideja je Tomislava Sabljaka, glavna urednica Vera Vrcić, urednik kulture Danko Oblak. Od 2001. nazvana je Ranko Marinković po jednome od svojih predsjednika žirija i književnika iz hrvatskog kanona. S perspektivom da, poput Nazorove i Držićeve, i Marinkovićeva postane zaista nacionalnom nagradom. Jer dio kulturne povijesti i nacionalnoga identiteta već je.

Fotografija Slavka Midžora / Pixell za uspomenu: u sredini recentni večernjakovci, glavni urednik Dražen Klarić i urednica kulture Milena Zajović te sa svake strane nekadašnje urednice Večernjaka a danas književnice Branka Primorac i Božica Brkan
Velika dvorana HDA prigodno u Večernjakovoj crvenoj (Foto Božica Brkan)

U čast obljetnice u Hrvatskom državnom arhivu u četvrtak 29. siječnja 2025. Večernjak je secesiju obojio svojom crvenom i svečano predstavio zbornik pobjedničkih kratkih priča 1964.-2024. 60 godina 60 priča (priredila Maja Car). Na gotovo 300 stranica svojevrsna je antologija i pregled ne samo kratke priče nego i književnosti s radovima klasika (Ivan Arlica, Antun Šoljan, Zvonimir Majdak, Petar Šegedin, Pavao Pavličić, Nedjeljko Fabrio, Luko Paljetak, Julijana Matanović, Sanja Pilić…) i (ne)afirmiranih autora. Začetnik i selektor Večernjakove kratke priče Tomislav Sabljak dodao je i Danila Kiša i Ivana Slamniga, koji su u okviru natječaja objavili priču, ali nisu nagrađeni, a objavljuje i sjećanje na Krležu, koji za natječaj nije pisao, ali je redovito čitao Večernjakovu kratku priču.

Večernjakova biblioteka zbornika kratkih priča

Naslovnica jubilarne knjige

Valja podsjetiti kako je sa svog natječaja Večernji već objavio nekoliko knjiga: Hrvatska kratka priča: Antologija priča Večernjg lista 1864-2004 i 50 godina 50 priča: antologija kratke priče Večernjeg lista: 1964-2014. Spominje Sabljak i znanstveni projekt HAZU Teorija priče sa sudjelovanjem velikih pisaca proze, zatim Antologiju hrvatske kratke priče iz 2001. Miroslava Šicela sa 12 Večernjakovih kratkih priča (dodajem: i mojom kajkavskom Kak su trojica pesmu nosili!).

 Prisjećam se da je objavljeno i više likovnih mapa s ilustracijama priča, kada su izlazile, iz pera i kista vodećih hrvatskih likovnih umjetnika. Sve u svemu, spominje se više od 3000 priča!

Čestitke nagrađeniku Alojzu Majetiću, kolegi doajenu iz DHK s kojim prijateljujem “samo” 50 godina, i njegovu sinu Saši Majetiću, koji se iz Književnoga kluba vinuo u vrh hrvatskog cateringa (Foto Miljenko Brezak)

Zanimljivo je da godišnje na natječaj redovito pristiže više od 600 priča i da bude objavljeno najmanje 51 ili 52, ovisno o tome koliko je subota. Za 2024. odnosno 58. natječaj, uručene su i nagrade: prvonagrađena je Lujza Bouharaoua za Ljepljive prste, drugonagrađeni majstor Alojz Majetić za Suradnju s Umjetnom inteligencijom, a trećenagrađena Mirna Šitum za Uskrs. Pohvaljene su priče Kristine Gavran, Roberta Međurečana i Tomislava Domovića. Sadržajno, dakle, slika upravo onoga što se potiče, da SU priče kvalitetne, zanimljive, sukladne vremenu i popularne teme.

Predsjednica ocjenjivačkoga suda Helena Sablić-Tomić (Foto Miljenko Brezak)

Preživjet će priče…

Predsjednica ocjenjivačkoga suda Helena Sablić-Tomić u jednome od tri predgovora knjizi 60 godina 60 priča ističe kako u suvremenim hrvatskim kratkim pričama (Slavenka Drakulić, Edo Popović, Ratko Cvetnić, Đurđica Čilić, Jadranka Pintarić, Senko Karuza, Borivoj Radaković, Tomislav Šovagović, Josip Cvetnić, Miro Gavran, Tanja Mravak…) postoji čarobna kompresija, postoji u njoj intenzitet i koncentracija misli i emocija, one potiču drugačiju vrstu fokusa, pozivaju one na neku vrstu destilacije i kratkog vrlo intenzivnog putovanja od mladosti prema trećoj životnoj dobi, one kao da održavaju autorovo naglo prosvjećivanje, uvid u stvarnost, udarac samome sebi njezina je poanta snažna i inteligentno utkana u čitateljevu emociju. Zaključuje:

Glavne karakteristike stila suvremenih kratkih priča prepoznat će se u korištenju kratkih deskriptivnih rečenica, naracije će biti bez prelaska između rečenica, nedostajat će čvrste fabule, bit će premalo informacija, kratke rečenice će ocrtavati probleme s kojima se susreću likovi koji nastoje zadržati fokus čitatelja na bitnome. Preživjet će priče apsurda s humorom u podtekstu držeći opasnost u zraku, odlučivat će one same kako je važno ljudski se osmjehnuti i podnijeti životni vrtuljak bez obzira na to koliko se brzo ili visoko kretao,

Dražen Klarić: kako sačuvati dobru tradiciju (Foto Miljenko Brezak)

Odgovornost prema tradiciji

Izuzetno je važno da se književna perjanica, kratka priča, inače zahvaljujući elektroničkim medijima i akceleriranom vremenu izuzetno popularna književna vrsta i nikad kraća, SMS, u vrijeme kada svi žele pričati neke priče, storytelling, a mnogo se toga ugasilo, kao kontinuitet sačuvana posljednjega desetljeća i u tiskanom mediju, uz sve drugo, kako je istaknuo i glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić, kao odgovornost prema tradiciji. jer: Narod koji ne ostavlja pisani trag iza sebe kao da nije ni postojao. Sa žalom se valja prisjetiti osamdesetih kada je kratka priča carevala u časopisima ili još početkom sedamdesetih kada je Večernjak uz Čopića, Matić-Halle, Tomičića i druge domaće, objavljivao i kratke priče i vodećih svjetskih autora – Hemingwaya, Saroyana, Čapeka, Pirandella, Nabokova, Steinbecka, Zweiga, Hamsuna

Kontinuitet i diskontinuitet dobre kratke priče: s Gerenčerima o Brodu knjižari – Brodu kulture B. Brkan (Foto Miljenko Brezak)
Moslavčani na Večernjakovoj kratkoj priči: Božica Brkan i Tihomir Mraović (Foto Miljenko Brezak)
Doajenski razgovori: Sanja Pilić, urednik visokonakladnih književnika Zoran Maljković i izdavači iz Frakture Sead i Sibila Serdarević (Foto Božica Brkan)

Severina čita moju knjigu

Večernakova priča i na papiru i online i uživo meni je trefenpunkt s čitateljima i pratiteljima i kolegama po peru, i novinarskom i književnom, od Branke Primorac i Sanje Pilić, Jasne Kovačević, predsjednika mojega HND-a Hrvoja Zovka, mojega Križanina Tihomira Mraovića, brojnih urednika i izdavača do Igora Gelenčera koji je kapetanski na palubi svoga maestralog projekta Brod knjižara – Brod kulture osam-devet godina ustrajno održavao vrlo uspješan natječaj sa knjigom-zbornikom 20+1 najbolja priča za ljeto… Bilo je to prije nego što se zavrtjela čazmanska kratka priča – satira Slavko Kolar. I, nažalost samo jednokratna, vrgoračka Mate Raos. Zaboravila sam kako su neudobni (lijepi sececijski) stolci na kojima sam odsjedila dobar dio mladosti dok je Hrvatski državni arhiv još bio Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Ovu najdužu kratku priču, dodajem, pomaže i moja kaplja tkati, jer sam u Večernjakovoj kratkoj priči upravo u petnaestak zadnjih godina objavila desetak kratkih priča, kasnije objavljenih i u knjigama Umrežena i Život večni: Severina čita moju knjigu, Plovidba miss Ternine, Cohenove longplejke, Pogled, Periska naša tajna, Bum te skratil za glavu

Božica Brkan za stolom kao u mladosti (Foto Mljenko Brezak)

U Santiagu de Chile objavljena pjesnička antologija Chile-Croacia 2024 – Umjesto kave 9. siječnja 2024.

Jedan mi od ljepših darova pod bor je pjesnička antologija Chile-Croacia 2024pripremama nekoliko godina i objavljena dvojezično  u Santiagu de Chileu na više od 220 stranica. U njoj su i moje pjesme Dječak i javor / El niño y el arce (1981) i Vermut (1984). Na knjizi imamo zahvaliti ponajprije književnici i kritičarki, znanstvenici te predanoj hispanistici Željki Lovrenčić. kojoj je ona i svojevrstan izvještaj sa još jednoga od književno-znanstvenih putovanja u zemlju u kojoj je svojedobno služila i kao diplomatkinja pridruživši antologiju 21 autorskoj knjizi među kojima su i slične panorame i antologije na različitim jezicima (uz više od 70 prevedenih u oba smjera!), često dvojezično i trojezično, ustrajno, predano i znalački promovirajući i prevodeći nas hrvatske pjesnike stvarajući i snažeći hrvatske književne veze s različitim zemljama literarno moćnoga hispanskog svijeta i ne samo njega.

Naslovnica čileansko-hrvatske pjesničke antologije

U dvojezičnoj pjesničkoj antologiji Chile-Croacia:2024 zastupljeno je 15 čileanskih i 15 hrvatskih pjesnika. Autorice su joj čileanske književnice Carmen Troncoso i Ximena Troncoso te hrvatska književnica Željka Lovrenčić, koja je knjigu i prevela. Nakladnik je ugledna izdavačka kuća RiL editores, a prijevod je financijski poduprlo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Uvodne tekstove potpisuju autorice antologije dok je recenzent knjige čileanski književnik hrvatskih korijena i bivši predsjednik Društva čileanskih književnika Ramón Díaz Eterovic. Od hrvatskih autora sa po dvije pjesme zastupljeni su Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Dunja Detoni Dujmić, Stanka Gjurić, Dražen Katunarić, Siniša Matasović, Daniel Načinović, Pero Pavlović, Diana Rosandić Živković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Borben Vladović. Od čileanskih autora odabrani su: Mirka Arriagada Vladillo, Margarita Bustos Castillo, Juan Cameron, Andrea Campos Parra. Yolanda Duque Vidal, Theodoro Elssaca, Jorge Etcheverry Arcaya, Reynaldo Lacámara, Cristina Larco Briseño, Eduardo Llanos Melussa, Juan Rojas, Carmen Troncoso Baeza, Ximena Troncoso, Enrique Winter i Alejandra Ziebrecht. U knjigu su uvrštene i kratke biografije autora. Cilj ove dvojezične antologije je izgradnja pjesničkih mostova između dvije zemljopisno daleke, ali po mnogočemu bliske zemlje.   

Korice dvojezične knjige u izdanju uglednoga čileanskog izdavača RiL editores

Nova poveznica prijateljstva između čileanskoga i hrvatskog naroda naslov je uvoda čileanskih antologičarki Carmen Troncoso y Ximena Troncoso, koje ističu:

Premda živimo u svaki dan sve više globaliziranom svijetu, protok knjige ne teče baš poput brze rijeke, osobito ne kad se radi o poeziji. Ima sve manje knjižara, nakladnička je djelatnost pretrpjela mnoge promjene i okrenula se digitalnom svijetu. Ta je činjenica trebala pomoći internacionalizaciji autora i autorica, ali nije bilo tako. Čini se da nas je zov novih tehnologija zbunio tolikim istovremenim informacijama i dezinformacijama i da nešto drugo pokreće pjesničko stvaralaštvo. Primjerice, festivali i književni susreti, sajmovi knjiga te put koji pješice prolaze i krče sami suvremeni književnici i književnice.

Otkrivši te prekretnice, zadale smo si zadaću vezanu uz kulturu i osobito uz književno stvaralaštvo te obilježavanje trideset godina diplomatskih veza između Čilea i Hrvatske. Namjera nam je bila okupiti određeni broj suvremenih pjesnika koji će pisati o čemu žele i ukazati na mnogobrojne motive koji ih potiču na pisanje i na njihovu raznolikost.

U ostvarenju ovoga projekta morale smo puno lutati, kucati na sva vrata na koja je trebalo. Duboko smo zahvalne pjesnikinjama i pjesnicima predstavljenim u ovoj Pjesničkoj antologiji Čile-Hrvatska 2024. koja okuplja vitalnu i raznoliku poeziju dviju kultura te osobito prevoditeljici i književnoj kritičarki dr. sci. Željki Lovrenčić na njenome osjetljivom poslu i ogromnom trudu. Ona je sjajno prevela ove silno maštovite zastupljene poetike. Pozivamo vas da ih otkrijete.

Željka Lovrenčić, potpredsjednica DHK u DHK, portret s izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka

Hrvatska antologičarka i prevoditeljica knjige Chile-Croacia 2024 Željka Lovrenčić svoje je uvod naslovila Pjesnički mostovi:

Nema nikakve dvojbe, kultura je u približavanju raznih zemalja imala i još uvijek ima iznimno značajnu ulogu. Čile i Hrvatska uspostavili su snažne i prijateljske veze prije nekoliko stoljeća kad je u ovu zemlju stigao veliki broj hrvatskih useljenika s namjerom da ostane u njoj zauvijek. Od- lučili su da će im Čile biti nova domovina. U njoj su ostavili svoje tragove naporno radeći razne poslove – bili su tragači za zlatom, rudari, zidari, stočari. Malo pomalo, navikavali su se na život koji im je nudila ta zemlja, ženili se Čileankama i osnivali obitelji. Ubrzo su stekli uvjete da svojoj djeci ponude bolji život i slali ih na studije. Danas Čileanci hrvatskih korijena imaju istaknutu ulogu u svim čileanskih društvenim sferama. Sadašnji čileanski predsjednik Gabriel Borić također je hrvatskog podrijetla.

Jednako kao i moji sunarodnjaci koji su došli u Čile tražeći bolji život, i ja osjećam duboku ljubav i poštovanje prema toj zemlji gdje sam provela pet vrlo plodnih godina – u Punta Arenasu i Santiagu. Boravak u Čileu promijenio mi je život i zauvijek sam ostala vezana uz ovu prelijepu zemlju. Premda sam se vratila u Hrvatsku i zahvaljujući poslu prevoditeljice i književnice putujem svijetom gradeći kulturne mostove s raznim zemljama, Čile i njegovi ljudi imaju posebno mjesto u mom srcu. Uživam prevoditi i promovirati djela čileanskih autora i pisati o njima tekstove i knjige. S ponosom mogu istaknuti da sam na hrvatski prevela knjige Pabla Neruda, Roberta Ampuera, Diega Muñoza Valenzuele, Andrésa Moralesa Milohnica, Guillerma Mimice, Juana Mihovilovicha, Óscara Barrientosa Bradasica, eodora Elsacce, Erica Golesa, Ramóna Díaza Eterovica i mnogih drugih te da sam bila autorica izložbe „Život i djelo Pabla Nerude“ organizirane u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i autorica kataloga. Također, organizirala sam razna predavanja posvećena čileanskoj književnosti. Moj je doktorski rad također vezan uz Čile — obrađuje temu stvaralaštva čileanskih književnika hrvatskog podrijetla.

Ova je mala antologija logični nastavak mog djelovanja posvećenog približavanju dviju kultura putem poezije. Ona uključuje najsnažnije glasove obje poetike i snažan je doprinos uspješnoj, ne samo kulturnoj, suradnji između Čilea i Hrvatske. S namjerom da izgradimo snažne pjesničke mostove između naših zemalja, antologičarke Carmen Troncoso Baeza i Ximena Troncoso i ja, izabrale smo petnaest suvremenih čileanskih i petnaest suvremenih hrvatskih književnika. To je dovoljno da čitatelja uvedemo u magični pjesnički svijet onih koji danas na području naše dvije države pišu svoje divne stihove. Kao osoba koja je izabrala pjesme svojih zemljaka, sigurna sam da sam odabrala ono najbolje što hrvatska poezija u ovom trenutku nudi.

Osim kvalitete svih zastupljenih pjesama, ono što se na prvi pogled uočava u ovoj maloj antologiji je raznolikost. Odmah se vidi da su obje poezije pluralističke — pjesme su napisane raznovrsnim stilovima, tematika je raznolika. Također, razvidno je da se radi o pjesnicima raznih naraštaja i pjesničkih škola. U poeziji koju se može čitati na ovim stranicama, odražavaju se pitoreskne slike i duboki osjećaji, ali isto tako i racionalizam, strogi i opušteni ritmovi, satirični i elegični tonovi, igre riječima, ironija. Ukratko, sve što pjesnici uoče oko sebe i što doživljavaju na svoj jedinstveni način. I, na naše zadovoljstvo, pišu o tome.

Za mene je bilo istinsko zadovoljstvo prevoditi ove lijepe stihove sa španjolskog na hrvatski i obrnuto, te sudjelovati u ovome krasnom projektu koji putem poezije sjedinjuje dvije zemlje koje osjećam duboko svojima.

S jednoga od vječnih razgovora o mogućim novim projektima i analiza ostvarnih: Božica Brkan i Željka Lovrenčić (Foto Miljenko Brezak)

Na kraju, privatiziram i antologiju i prostor Umjesto kave prenoseći čitateljima svoj skromni doprinos pjesmama u prijevodu Željke Lovrenčić:

Dječak i javor

Postoji jedno drvo. Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam. Krošnjato drvo.

S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu nakljuvanim, toplim. Tako kažu.
I izmedju listova da mu plodovi zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.

1981.

 El niño y el arce

Existe un árbol. Así dicen.
Yo no lo he visto. Un árbol de copa. Con un nido.

Y con huevos de pájaros en el nido picoteados, tibios.
Así dicen.
Y que entre sus hojas los frutos maduran.

Y en sus hojas una mariposa verde. Y todavía más, dicen
que su raíz en la tierra es verde
y que es profunda

y que es ancha
y que es dura
y que ni el hombre ni el tiempo
lo pueden arrancar.
Y dicen también que por las noches en sus agujeros seguramente
guiñan los búhos y vuelan.
Y de día por sus hojas gatean gusanos. Y dicen que en el árbol crecen
cien anillos.
Y que este árbol es un misterio,
Yo no lo vi.
Yo sólo veo un arce.
Y, además: a él sube un niño.

1981

Pjesma Vermut, dvojezično

Vermut

Vermut
S pokojnim svojim prijateljem jučer sam
u Corsu
pila vermut.
S limunom i s mnogo leda. Punih pola sata.
Nikamo nije žurio:
Imao je vremena.

1984.

Vermut

Con mi fallecido amigo ayer
en el Corso*.
Tomé Vermut

Con limón y con mucho hielo. Media hora.
No tenía prisa:
Tenía tiempo.

1984

I moje šipkovače u Rožinoj tejni ili kak kajkafski zvleči z pozablenosti Nade Starčević Lopac – Umjesto kave, na Tri kralja 2025.

Ruže su crvene, Jedna žuta ruža, Rožica sem bila, Lady Rose… tek su neke od omiljenih pjesama o ruži, onoj o kojoj Shakespeare u Romeu i Juliji govori kako bi, ma kako se zvala, isto mirisala. Tim su se cvijetom, često zvanim kraljicom cvijeća, ovisno o boji simbolom i ljubavi i ljubomore i čistoće, bavili mnogi, pa i u knjigama, ali uglavnom poviješću te uzgojem što rjeđih sorta i zamamnijih osobina, od oblika, boja, mirisa…

Naslovnica knjige o ruži sa simboličnom rožom, pijetlovom krijestom

Nada Starčević Lopac (1946.) rođena je i školovala se u Zagrebu, ali joj obitelj imućnih trgovaca talijanskoga podrijetla potječe iz varaždinskoga kraja kamo je odlazila na ferje kod bake na Malom vrhu u općini Gornji Kneginec, gdje je na zemlji predaka kao aromaterapistica specijalistica osnovala Jaccominijev aromavrt. Ukratko, zagledana u ružu, za koju tvrdi kako zavliekla se je u sve ljucke posle, najprije je prije nekoliko godina u Gradskoj knjižnici Novi Marof priredila izložbu Rožina tejna (Ružina tajna), a prošle godine svoju životnu opsesiju pretočila i u monografska knjigu Rožina tejna ili kak kajkafski zvleči z pozablenosti (Varaždinske Toplice, Tonimir, 2024.) sa šest recenzija posvećenih različitim područjima ljudske aktivnosti, od ljekovitosti do vjere. Zanimljivo je, a nekima nerazumljivo, na naslovnici pijetao raskošne krijeste, koju kajkavci zovu – rožom.

Ruža koju je jesenas Nada Starčević Lopac snimila na svome Varaždinbregu

Žalim jedino što nema više raskošnih fotografija. Sadržaj na više od 200 stranica zaista je prebogat, raznolik od botanike do simbolike, zanimljivo pisan i onima koji o ružama znaju mnogo, a osobito za one koji tek žele doznati više. Autorica s čitaljeljem dijeli i obilje literature i, meni osobito vrijedan, kajkavski rječnik – rieči koje morti ne razmete.

Nada Starčević Lopac
Roža i kunst

Kak je Dante slagal Božanstvenu komediju

Janoga je dnieva vu rano leto
Veliki pesnik, Dante se je zval
Sedel pod brajdom od biele rouže
Nekaj si je gruntal , a onda zaspal.
Liepo je senjal. Kak da je v raju
Vu roužini latici kak ti da spi..
I cieli mu raj je zgledel kak roža.
A cieli život kak najlepši sni.
I dišalo vse je na rožinu duhu.
Sonce je grelo, vetrek popuhaval
Ftiči popievali kak anđelof zbor.
Nove poeme je Dante zmišljaval.
Božanstvenu komediju je stvoril
I rajskoga vrta nam vrata otvoril.
(Jaccominijeva)

S jedne od prompromocija knjige: autorica s predstavljačima (Foto Ivanka Grahovac / Facebook)

Meni je osobito zanimljiv dio Roža i kunst, a osim mužike, kunstmaleraja, kiparije, arhitekture, tanca, stripa, grafike, filma tu je i književnost i to uz dramu, narodne pesme, mitove, legende i bejke te epiku i lirika, za koju je, i sama pjesnikinja, gospođa Nada prikupila stihove petnaestak kajkavskih pjesnika (Božica Jelušić, Ljubica Ribić, Davorka Črnčec, Terezija Flegar, Darko Foder, Ivan Grahovec, Aleksandar Horvat, Tibor Martan, Ružica Maruriš Vasilić, Barica Pahić Grobenski, Ružica Šafranec Kišur, Ljiljana Vuglaš),među kojima i svoju Pesnik i roža i moju šipkovače (iz zbirke Breberika & Eklektika, zajedničke mi s Borisom Domagojem Biletićem, objavljena u biblioteci Kaj &Ča: Susreti Kajkavskoga spravišča 2022., urednica Božica Pažur). Osobito me se dojmio mali, svojevrsni antologijski pjev o rožama i rožicama na različitim idionima kajkavskoga čime se Nadina ruža tako rascvjetala dodatnim farbama. Ali hoće li one biti doboljne da se kajkafski zvleče z pozablenosti? Knjiga je osim u Marofu predstavljena i u varaždinskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović, na što je pjesnikinja pozivala i vlastitim stihovima: Rožina tejna/ postiha se prismicala/ Zdaj diš.

Božica Brkan
šipkovače

Pjesma o ružama Božice Brkan na kekavici

mati je moja imela zelene ruke kej niko
i nabožala je i nadelila se nekej i pelcerov i grebenic i semejna
al najbolše se je narasadžala šipkovač spod flašu
da ne imela ni doma kam žnimi
a ni babam se nekak ne štelo roži stare fel
rosa damascena z sto latic kej od ne delaju i profume i likere
puno cvetov puno i trnov
ležeše je saditi kupuvane
mam z lonca v lonec one prek sitne
jel v zemlu
kej su mam okrščene po najlepše glumica i cveteju celo leto
a ne samo za trojake jel za veliku mešu
jel tak kesno da jim mraz još pupe pofuri
a če farbu zgusteraš jeno leto na drugo si drugu kupiš
i šaterane i kej na televizije dajeju
kej da je ko nafarbal
lepo zebereš jel očeš za na jobluk jel očeš za pod jobluk
kej buju po krovu puzale
i još tak dišale da od ne ni spati ne moči

20220603 – 20220606
Objavljeno uzbirci Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića, biblioteka Kaj i Ča: Susreti, Kajkavsko spravišče 2023. (urednica Božica Pažur).




Zagorkini sljedbenici poput Sandre Pocrnić Mlakar – Umjesto kave Stara godina 2024.

Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Iako sam iz ove godine bez velikih planova izašla sa dvije svoje nove knjige – Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK, i nesvakidašnja slikovnicu Čudo od Vlaja, ilustrirana biografija Ivana Meštrovića s ilustracijama Daria Kukić u izdanju samoborske Opus Gradne – osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar u izdanju njezine Beletre. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je  predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što se uopće konačno počela pisati, nastajala je na našim kavama te je tekst Briga za male Božice u Sandrinoj knjizi zapravo prikaz moje Umjesto kave… uz promociju, prvu u DHK, objavljen na portalu Hrvatskoga novinarskog društva, te citiran na već zajedničkim predstavljanjima, već uz knjigu Božice Jelušić Godišnja doba duše /Zapisi s mjreže, Beletra, 2024. na FraMaFu Festivalu u đurđevačkoj knjižnici, na Otočkom spomenaru u Otočcu, na Festivalu žanrova Dvotočka , na Interliberu, na istoimenoj sesiji itd.

Sandra Pocrnić Mlakar sa svojom novom programatskom knjigom (Foto Miljenko Brezak)

Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama različitih naraštaja, novinarkama, književnicama, urednicama i izdavačicama, kulturnim aktivisticama, koje neprestano analiziramo scenu s nostalgijom se sjećajući dobre književnosti i dobroga tiskanog novinarstva (s dobrim autorima i tekstovima i o književnosti!) i drugačijega, onoga pomalo starinskoga odnosa prema poslu i prema publici. S poštovanjem! Sandra sanja o tiskanom časopisu namijenjenome zaljubljenicima u čitanjekakvih još ima, a ne industrijskima, piarovskima.

Naslovnica Zagorkinih sljedbenika s Beletrinim najčitanijim autorima

Dvjema neumornim i nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ u neprestanome dijalogu, koje nastoje održavati živom vatru dobrih tema, ponajprije onih koje mainstream mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojnija ocjena od ignorancije, to je mnogo više od svakidašnje jadikovke. Ali o tome mnogo znamo iz biografije uzora našega, Zagorke, prve Hrvatice profesionalne novinarske i književnice, osnivačice i Hrvatskog novinarskog društva i Društva hrvatskih književnika. Naši su uzori Inoslav Bešker i Igor Mandić, čije bi ime Sandra nadjenula nagradi za književnost, kritiku što li. Ja sam izdavačem postala da svoju knjigu mogu darivati kome želim, a Sandra je, znanje stečeno u pisanju i uređivanju u najnakladnijim novinama i magazinima te u uređivanju najnakladnijih self-helpa u Profilu, uložila uz ušteđevinu, nasljedstvo i rijetke poticaje mjerodavnih institucija u objavljivanje literature do toga da je čak i na platnene torbe otisnula svoj program – Samo naši pisci pišu o nama. Toga se katkad drži predanije od svojih autora.Ona, tek rijetko uz institucionalnu podršku, prepoznaje dobre, raznovrsne i forsira domaće autore, posebice žanrove. I (još) ne odustaje.

Bruga za male Božice na pozornici Interlibera 2024. (Foto Nikola Šoljić / Beletra)

Zagorkine sljedbenike podijelila je u dvije cjelinekoje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i redacjeline: Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno, Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj, Samo naši pisci pišu o nama,
reda Ljubiće, krimiće, Spekulativnu fikciju, Priručnike (Ipovjedna proza, Edukacija u biznisu, Poezija samopomoći) i predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet nerijetko fiks-idejama. Zaključak iz pera obrazovane psihologinje Pocrnić Mlakar kaže: Pozitivna psihologija uči nas da on koji se bave rješenjima doista ostvare barem neka svoja rješenja, dok oni koji se bave problemima besperspektivno ostaju tamo gdje su bili. A kao autorica više serijala kolumni iz ženske perspektive, feminističkih, i prije tridesetak godina (i u paralelki s Mandićem!), razložno spominje i toksičnu muževnost, ali o tome – čitajte u knjizi.

Knjiga i književnici iz Zagorkinih sjedbenika u križaljci Kvizorame Borisa Nazanskog

Kako Sandra ne odustaje ni od kanona, knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao aktivna sudionica kulturnog i književnog života.

S đurđevačkog FraMaFu Festivala: Sandra čita iz svoje knjige (Foto Miljenko Brezak)

Sama Sandra u knjizi kaže: Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja, jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan – kruže anegdote o piscima koji su pisali za novac, ali ni za njih ne vrijedi da je taj novac mjera vrijednosti njihove ostavštine. Činjenica je samo da je vrlo malo pisaca koji su, kao što se priča za Shakespearea, bili plaćeni za života, a slavljeni nakon smrti. Jer to je ideal kojem teže svi, pa i naši pisci, ali rijetki ga dostižu. Jer ne ovisi sve o piscima, ima nešto i u sredini koja ih uzgaja i dočekuje. Onime što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga. Boldirala je ova književnica i novinarka, tek jedna od Zagorkinim sljedbenica i Sandrinih navijačica.

Avanture na stazama kulture Lade Žigo Španić – Umjesto kave 26. prosinca 2024.

Prijedlog Lade Žigo Španić da, uz urednika Ivicu Matičevića, početkom studenoga u DHK predstavim njezinu novu knjigu Avanture na stazama kulture / Ogledi i razgovori, objavljenu sredinom 2024. kao 276. knjigu Male knjižnice DHK, godio mi je kao kolegici. A godilo mi je i što se u toj njezinoj knjizi našao tekst i o mojim trima samostalnim romanima koji, nadam se, vode novoj cjelini Novinarska trilogija. U eseju je to Agonija novinskoga pisca, analizi razmatranja također književnika i novinara Srećka Lipovčana – Novinarstvo kao slika nacionalne povijesti, Što je novinarstvo danas? I također dobrome susjedstvu, eseju Analizi književnoga djela nekada i danas ili Nostalgija za Milivojem Solarom, gdje, uza sve druge, Lada govori o zajedničkom nam uzoru i profesoru, koji ukazuje na brojnost knjiga da ime se ne može utvrditi slijed u vremenu.

S predstavljanja: nova knjiga i dio cvijeća (Foto Miljenko Brezak)

Lada Žigo Španić piše:

„Čitamo li suvremenu književnu kritiku (domaću, nadasve), primijetit ćemo da se sve manje piše o uobličenju književne priče – o kompoziciji, fabuli, likovima, motivaciji, odnosima među likovima, svjetonazoru, odnosno o tome kako je pisac oblikovao tekst i njime preobrazio zbiju, Knjige profesora Milivoja Solara Ideja i priča, Uvod u filozofiju književnosti i druge (kao i njegova Predavanja o lošem ukusu) ostale su prašnjave na policama mnogih kritičara.“ (…)
Uostalom, kritike su u posljednje vrijeme mahom pozitivne, promotivne, a uloga književnoga kritičara (negdašnjega “stručnog savjetnika“) sve više preuzimaju PR timovi pojedinih izdavačkih kuća, sposobni reklameri, posrednici i prodavači. Jer knjiga je na otvoreno tržitu roba, proizvod, pa je matematički izračun (tiraža i prodaja) odavna nadmašio estetsku kvalitetu. Vrsni kritičari skrili su se uglavnom u časopise, a od onih koji pišu za novine većina se mora „malo“ prikloniti populizmu. (…)
Književno je tržište odavna nalik na neuređeni „šoping“ centar u kojem menadžeri nude kupcima „dobru“ robu i plasiraju je u medije, upakiranu u lijepe reklamne riječi recenzenata. Važnije je, izgleda, prodati negoli čitati. Umjesto književne priče, čini se da je danas važnija javna priča o knjizi.“

Unatoč tome, predstavljanje knjige Lada bi rado izbjegla, radije odradivši predstavljanje tuđe knjige, tribinu bilo portretnu bilo polemičku bilo bez cenzure, ili bi radije napisala recenziju ili kritiku, esej, intervju… No, predstavljanje se pokazalo izuzetno zanimljivim, poput same knjige za koju kažu da se lako čita, ali dugo pamti, knjigu novih pogleda na stare teme, knjigu konkretnih naputaka o tome  kako promatrati i razmišljati o hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti, a napose o našoj kulturnoj  sadašnjici.  

Lada Žigo Španić (Foto Miljenko Brezak)

Iako je objavila sedam proznih knjiga – Ljudi  i novinari, Babetine, Rulet, Iscjelitelj, Noć ruskog ruleta, Živote, samo teci i Punom parom u Europsku uniju, i dobitnica je Nagrade EU za književnost 2012. i prevedena je na više jezika, Lada Žigo Španić kao da radije piše i govori o knjigama drugih i fenomenima književne scene. Zacijelo je, ne samo u svome naraštaju, među onima u nas koji nedvojbeno imaju uvid i pregled u recentnu proizvodnju, ali i u objavljene tekstove u časopisima i knjigama, koje rado analizira i prati u kontinuitetu kao i same autore. Unatoč tome ili baš zato, njezin je književni rad provincijski ignoriran. Pomislila sam: u strahu od nezamjeranja ili, još preciznije, zbog nedoraslosti? Osim informacije s blurbom da je objavljena te intervjua, koliko sam uočila, zasad je o Avanturama na stazama kulture / Ogledi i razgovori samo Ljerka Car Matutinović objavila u svojoj kolumni u Vijencu  kritički osvrt, blagonaklon i šarmantan.

S promocije u DHK: Lada Žigo Španić daje izjavu Katarini Varenici, urednici kulture na HKR (Foto Miljenko Brezak)

Žigo Španić među zaista rijetkim aktualnim kritičarima je  koji stvarno čitaju i u tekst se upuštaju starinski, dubinski, pa i odlično esejistički, baš kako to čini u Avanturama na stazama kulture / Ogledi i razgovori. A da smo malo pričekali, mogli smo predstaviti i iste godine objavljenu drugu Ladinu knjigu kritika Život među koricama u izdanju Biakove.Obje knjige opisuju autoričin život i rad, koliko nužno društven toliko i jednako nužno samotnjački frilenserskiživot od pisanja, od književnosti (sama će se rado ironijski šaliti: život čak bez minusa), s neprestanom mišlju na državne potpore, mecene, interesne klanove, ali i nezavisnost…

B. Brkan, L. Žigo Španić i I. Matičević govore o knjizi Avanture na stazama kulture (Foto Miljenko Brezak)

Mi sa strane  radovidimo bujnost i raznovrsnost – od lijepe literature  odnosno romana do eseja, intervjua s književnicima do kritike i to u vrijeme kad je ona gotovo posve izbačena iz dnevnog informiranja, novina i časopisa, često svedena na PR – kompetentnost (teorija i povijest književnosti, filozofija…) i duhovitost, kako se vidi već iz naslova.Rado i u tekstu i u govoru uživo Lada parafrazira Solara i kad svi pomodno govore o kontekstu, ona se usredotočuje na tekst. Isti beskompromisno analitički pristup zahtijeva i trud od čitatelja: ne možeš čitati tek tako! Uputi se! Tko nije Ladu čitao – srdačno preporučujem i u časopisima i u knjigama, ima je prilike slušati na inspirativnim i poticajnim, autorskim tribinama-esejima, tribinama sa zanimljivim esejističkim pasažima bilo o vremenu, stilu, ljudima.

Većina radova objavljenih u knjizi Avanture na stazama kulture / Ogledi i razgovori manje ili više preoblikovani su tekstovi objavljeni u Vijencu, Mostu, Republici, Forumu i Vjesniku.  

Prva od dvije cjeline Listanje fenomenakritički su eseji o različitim fenomenima i osobnostima povezanima s hrvatskom i europskom kulturom u zadnjih dvadesetak godina (o kritičkom pismu, o aspektima analize književnoga djela u praksi, o radu vrsnih kritičara i teoretičara. Kult svjetine bavi se razornim imperativom civilizacijske sreće. Slijede naslovi Gabriel Garcia Marquez: Kultura spašava svijet!, Analiza književnoga djela nekada i danas ili Nostalgija za Milivojem Solarom, Ronjenje po ćudljivim strujama romana (čitateljska odiseja Dunje Detoni Dujmić), Slika umjetnosti 20. stoljeća iz vizure Viktora Žmegača, Agonija novinskoga pisca, Andrićeva književna i balkanska odiseja, Nepoznati Kafka izvan lektire, a cjelina završavasvojevrsnim duhovnim putopisom, flâneurom u našem stoljeću po uzoru na onaj iz 19. stoljeća o ParizuCharlesa Baudelairea Grad između feljtona i eseja – London (Zapisi iz 2007.)

Druga cjelina Književnost uživo (Životni intervjui s piscima)izbor je opširnih, reklo bi se životnih intervjua s uglednim imenima suvremene hrvatske književnosti objavljenih u časopisu Republika: od 2018. do 2024.: Ivan Aralica: Hrvatska književnost ponašala se prema komunizmu; Ratko Cvetnić: „Nulta tolerancija je lozinka našega vremena; Marina Šur Puhlovski: Književnost je postala raj za netalentirane; Hrvoje Hitrec: Zakon o hrvatskom jeziku treba nam kao štit od tuđih presezanja i Dubravko Jelačić Bužimski: Globalni lihvari pokorili su malog, svakodnevnog čovjeka. I kad vam intervjuirani nije omiljen stilom ili stavom, intervju vas izaziva na čitanje. Intervjui su, osobito u vrijeme multimedijalnosti, važni i u promociji djela i u približavanju autora čitateljima. Što Marini Šur Puhlovski znači da pisac mora pisati „iznutra“, a ne „Izvana“. Što ste time mislili? Je li to dvoje moguće uvijek razlikovati? Ili da je književna kritika prije bila ozbiljnija negoli današnja te kakva jeRatku Cvetniću urbana slika Zagreba danas? Neka od Ladinih pitanja kolegama piscima uputila sam na predstavljanju njoj samoj. Mogla bih citirati dalje, ali bolje je čitati.

Dio čestitara (Foto Miljenko Brezak)

Ne mogu izostaviti misao o tome kako je Lada Žigo Španić nezaobilazna na popisu novinara-književnika, a izuzevši spominjanja romana Ljudi i novinari, u njezinoj biografiji nema novinarstva. Čitatelji moraju znati da je bila odlična novinarka (vidi samo opremu tekstova!) u kulturnim rubrikama i prilozima Večernjeg lista i Vjesnika, kad su značili nešto drugo, te u drugim kulturnim i književnim časopisima. Nisu to samo očinski geni  sjajnoga kulturnoga novinara i urednika Bože Žigo. Dodajem zato zadovoljstvo što u knjizi Avanture na stazama kulture / Ogledi i razgovori, u cjelini Agonija novinskoga pisca, spominje i moja tri samostalna novinarska romana koja kanim objaviti naknadno kao Novinarsku trilogiju o Hrvatskoj,  ne samo o novinarstvu, kroz 30 godina. Ne samo zbog toga i ne samo ja u Ladinu kulturnome djelovanju vidimo i važan poticaj.

20241228

Ivan Pergošić 450 godina poslije – Umjesto kave 26. studenoga 2024

Večeras je u Popovači, poslije Kutine i Garešnice, treći put predstavljeno Moslavačko zrcalo, časopis moslavačkih ogranaka Matice hrvatske. Najnoviji broj, dvobroj 7. oživio je pod istim glavnim  urednikom i proijenjenim i proširenim uredništvom ponovno nakon 2017. godine. Imenom nadahnut davnim malim kulturnim prilogom Moslavačkoga lista kao časopis s temama ih kulture i književnosti, povijesti i znanosti počelo je izlaziti 2011. Već sam se pohvalila dobrim društvom i svojim trima raznovrsnim temama, a imala sam prilike upravo u Kutini podsjetiti na prikaz 450 godina o tiskanja prve kajkavske knjige (str. 209.-213.) te kako kajkavci nisu svoj blagdan prve knjige proslavili zajedno i glasno nego u gotovo zatvorenim, ponajprije znanstvenim i stručnim krugovima bez medijskoga odjeka i to kajkavski regionalno – Podravina, Zagorje, Međimurje (nedavno Nedelišće), pa zahvaljujući samo tome članku u Moslavačkome zrcalo i Moslavina, iako Ivan Pergošić i njegovu Decret te, posebice, dokazano moslavačko podrijetlo to itekako zaslužuju. I ponos!

Naslonica najnovijega dvobroja Moslavačkoga zrcača

Zato prenosim članak iz Moslavačkoga zrcala:

Božica Brkan

450 godina od tiskanja prve kajkavske knjige Decretum Moslavca Ivana Pergošića

Pretisak Pergošićeva Decretuma iz 2003.

23. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini 9. rujna 2024. bio je posvećen 450. obljetnici prve tiskane kajkavske knjige Decretum Ivanuša Pergošića. Cijeli je naslov prve tiskane kajkavske knjige Decretum koterega je Verbevci Ištvan dijački popisal a poterdil ga je Laslov koteri je za Matijašem kral bilzevse gospode i plemenitih hotienjem koteri pod Vugerske korune ladanje sliše. Od Ivanuša Pergošića na slovienski jezik obernjen (…) štampan v Nedelišću Leto našega zveličenjav 1574. Ili modernizirano: Dekretum koji je Verbeci Stjepan iz latinskoga napisao a potvrdio ga je Ladislav koji je bio kralj nakon Matije, sa željom svih plemića i gospode koji pripadaju vladanju Ugarske krune, Od Ivana Prgošića na slovenski (slavenski, op. BB) preveden (…).Tiskan u Nedelišću u godini našega Spasitelja 574.

Duplerica iz Pergošićeva pretiska

O knjizi i autoru govorio je prof. emer. Alojz Jembrih. Poprilično razočaran što su tu obljetnicu mainstream mediji prešutjeli, što im je netema, kao da nema nemjerljivu važnost za hrvatski jezik, napose za kajkavski, kojem je zaista jedinstven i u širim razmjerima europski spomenik. Jembrih ističe kako se jezik Pergošićeva prijevoda u Decretumu iskazuje u dvjema jezičnim varijantama: kajkavskoj i čakavsko-štokavskoj te kako je bjelodani dokaz da je kajkavski jezik od samih početaka bio otvoren za druge hrvatske jezične izričaje. To djelo nije samo pravni kodeks, nego i jezični spomenik u kojemu ima obilježja književnoga teksta koji svjedoči o počecima „oficijelne“ kajkavske književnosti.

Dražen Kovačević, glavni urednik Moslavačkoga zrcala (Foto Miljenko Brezak)

Uz obljetnicu kajkavskoga prvotiska iz 1574. je, doduše, i od 23. do 25. svibnja u Varaždinu i Ludbregu održan Znanstveni skup Četiri i pol stoljeća kajkavske pismenosti. Kako je izvijestila Bojana Schubert u Vijencu,u organizaciji dva zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja djeluju na području sjeverozapadne Hrvatske, Zavoda za lingvistička istraživanja u Zagrebu i Zavoda za znanstveni rad u Varaždinu više od četrdeset sudionika je prizvalo u sjećanje pisanu kajkavsku riječ i odalo joj počast. Možda je još štogod prigodno održano i objavljeno, ali nije mi poznato da je po našoj Moslavini u tri županije, ma i u jednoj knjižnici, školi ili gdje, održan i običan školski sat, predavanjeu sjećanje na Decret i Pergošića. Kao da smo posve prestali biti kajkavci i sada – jedva da i tko spomene zavičajne govore ma i u izbornoj školskoj nastavi – i u povijesti iz koje nam svijetli upravo Ivanuš Pergošić, jedva da se zna rođenjem Moslavac.

Imamo sreću da su Matica hrvatska i Zrinski u Čakovcu 2003. godine – kojoj su pripisivali nastavak tradicije tiskare slavnih Zrinskih u Nedelišću – na 550 stranica velikoga formata objavili Decretum 1574. Hrvatski kajkavski editio princeps. Za tisak ga je priredio odnosno transkribirao, i priloge napisao Zvonimir Bartolić, uz Tomu Blažeku i urednik knjige. U predgovoru je istaknuo kako je Decretum u Nedelišću tiskan na dohvat turskih topova u tiskari Jurja Zrinskoga, sina branitelja Sigeta Nikole IV., koji ju je utemeljio kao ratnički i kulturni hrabar, jedva dvadesetogodišnjak. I kako se nakon 429 godina ponovno objavljuje nakon propasti mnogih planova za tisak i pretisak, među ostalim za Hrvatskoga proljeća 1971., kad je pripreme prekinula zabrana Matice, te, potom, drugi topovi u samostalnoj Hrvatskoj početkom devedesetih Domovinski rat.

Alojz Jembrih s pretiskom Pergošića na krapinskom znanstvenom skupu (Foto Miljenko Brezak)

Odakle hrvatska tiskara utemeljena u doba Zrinskih baš u Nedelišću, na dva kilometra od Čakovca? Bartolić tumači kako je prema zaključku Ugarskoga sabora iz 1498. Nedelišće (Nedelicz), bilo jedan od glavnih tridesetničkih ureda južno od Mure, uz Varaždin i Zagreb, s filijalama u Raskrižju, Vinici, Krapini, Stubici, Steničnjaku, Topuskom i Kostajnici. Sama bi tiskara, dakako, mogla biti posebna tema, ali učinio mi se mnogo zanimljivijim prevoditelj knjige na kajkavski Joannes Pergossich notarius civitas warasdiensi, varaždinski gradski i županijski notar, koji je živio od 1521./22. do 1592.

Objavljena knjiga prijevod  je na slovienski jezik pravnoga djela, zbirke zakona i običajnoga prava mađarskoga pravnika Ištvana Verbecija (Weböczy istván,1458.-1341.), nazvana i najznačajnijom produkcijom pravne pismenosti na kraju srednjega vijeka. Izvorni joj je latinski naziv Opus tripartitum juris consuetudinarii incliti regni Hungariae, et partium eidem annexarum… (Beč, 1517.) odnosno Trodijelno djelo običajnoga prava slavnoga Ugarskoga kraljevstva i njemu pridruženih zemalja. Uz stanovite dopune, Decretum se upotrebljavao sve do 1853., odnosno do austrijskoga Građanskog zakonika. Pergošićev prijevod, posvećen je Jurju Zrinskome, jer je dao radno sklonište putujućem tiskaru Rudolfu Hoffhalteru, a zbog važnosti Decretuma istraživačima je zanimljiv i sam Pergošić, koji u knjizi, iako je zacijelo poznavao latinski izvornik, navodi kako  je v nekih malih mesth Veres Balasa, koteri je na vugerski jezik te Decretum pretumačil, nasleduval. Vereš je bio Pergošićev kolega notar Biharske županije u Ugarskoj i glavni sudac u Velikom Varadinu. 

Staro izdanje Pergošića (presnimljeno iz pretiska iz 2003.)

Prevoditelja su zato mnogi istraživali iz različitih perspektiva. Jedan od posljednjih, Neven Budak u Gradovima Varaždinske županije u srednjem vijeku (1994.) navodi matrikulu Krakovskoga sveučilišta iz 1567. s imenom Johannes Georgii Pergoszicz podrijetom iz Zagrebačke biskupije. Dotad se nije znalo gdje je i kad studirao ni kamo je otišao nakon zagrebačke funkcije školskoga ravnatelja 1564. I Bartolčić i Jembrih, uz druge, izvore spominju monografiju Čazma u prošlosti i danas (1979.), u kojoj je romanist, filolog i etimolog Valentin Putanec (1917.-2004.) objavio vrlo zanimljiv rad Porijeklo moslavačkih Pergošića i povezano s tim porijeklo kajkavskoga pisca Ivana Pergošića, str.  123.-136. Spominje radove Franje Fanceva, Marina Franičevića, Mihovila Kombola i druge, ali unosi nove podatke o obitelji i rođenju Ivana Pergošića, oslanjajući se na listinu koja se čuva u Arhivu tadašnjega JAZU u Zagrebu, a sastavljena je 1521. te su u njoj citirane još dvije isprave, jedna iz 1446., a druga iz 1501. U tim trima ispravama spominju se svi članovi obitelji Pergošić, ponegdje i Pergašić, koji su živjeli od 1446. do 1521. Citira se Matija Pergošić koji je umro prije 1446. i iz te se listine može pratiti loza Pergošića za idućih otprilike 150 godina.

Vijenac u broju 801. od 21. studenoga 2024. donio je članac s predstavljanja Moslavačkog zrcala kao važne kativnosti Matičinih moslavačkih ogranaka

Vrlo je zanimljiv Putančev zaključak kako Obitelj Pergošića potječe iz Mikulinaca u Moslavini gdje boravi u 14.,15. i 16. stoljeću. Dodajem tu Putančevu fusnotu s drugog mjesta u kojoj kaže da se je u radnji „Jezik Dekretuma (1574) Ivana Pergošića“ godine 1977. odlučio za lokalitet MIKULANICA koji se susreće na specijalki 1 : 100 000 između Gornje i Donje Vlahinićke. Dalje nastavlja zaključak: U feudalnom društvu bili su predijalci zagrebačke biskupije, odnosno zagrebačkih biskupa. Njihov predij nalazio se negdje na crti između Božjakovine i Ivanića. Sam pisac Ivan Pergošić, autor prvog tiskanog kajkavskog djela, rodio se negdje odmah poslije 1521 (dakle oko 1522). (Uvrijeme tiskanja Decretuma ima oko 52 godine, op .BB.) Iz tih materijala koje smo pronašli nije jasno da li se rodio u Mikulincima ili na nekom drugom mjestu, ako se obitelj, odnosno njegov otac, zbog sigurnosti od Turaka, preselio prije 1521. na neko sigurnije mjesto. Može biti da se rodio i u Mikulincima. Godine 1522. nastradali su krajevi oko Gradeca i Dubrave pa je možda loza Pergošića do tog vremena bila ipak u Mikulincima, te se i pisac Ivan Pergošić mogao roditi u kuriji Pergošića u Mikulincima. Možda će dalja istraživanja nešto svjetla unijeti i u ovaj problem. Pisac Ivan Pergošić bio je učen čovjek, „literatur“ svoga doba, upravitelj škole u Zagrebu (kratko vrijeme), a u Varaždin dolazi iza 1564, gdje već 1581. obavlja službu gradskog notara.

Na kutinskom predstavljanju (Foto Slavica Moslavac)

Nama Moslavcima na ponos je navod iz Putančeva zaključka: Što se tiče kajkavske diftongacije koja se očituje u jeziku njegova Decretuma, ona može biti i odraz moslovačkoga kajkavskoga govora kojim je po materi govorio pisac.  Putanec se oslonja na istraživanja Stjepana Ivšića. Ne navodi podrobnije tko je što rekao o Pergošićevu jeziku, ali kaže kako je prema jednoj njegov jezik međimurski, jer je djelo tiskano u Međimurju. Prema drugoj, napuštenoj teoriji Pergošić je štokavac, jer je njegovo djelo u jednom dijelu naklade u prvom dijelu teksta „štokavizirano“, a prema trećoj je kajkavac. To se pak oslanjalo na dokaze Fanceva, koji je skupio glavne podatke o piščevu životu u člancima za  bečki Archiv für slavische Philologie Beitrãge zur historischen serbocroatischen Dialektologie, 1910.-1912., i Ein Beitrag zur Gechichte des Schriftums in Kroatien, 1914., da se prezime Pergošić javlja na tlu kajkavske Hrvatske. Pogotovo otkako je Ivšić pronašao primjere da se u njegovu djelu kratki jat i dugi jat javlja kao refleks kajkavske metafonije te nalazeći u tim slučajevima isto stanje u današnjim (tadašnjim! Op.BB) kajkavskim govorima. Pergošićev jezik Ivšić zbog takvih refleksa stavlja u I, zagorsko-međimursku grupu, a otkako znamo da je Pergošić podrijetlom iz Moslavine, možemo tvrditi da je iz IV grupe, Đurđic kod Ivanjske, iz čega izvode zaključak kako se u Pergošićevu Decretumu odrazuje jedan moslavački dijalekt..

20240910 -20240917 – 20240919 – 20240920   

Ne guglaj, samo budi svoj! – Umjesto kave 29. listopada 2024.

Prije milenijske fotografije u Starom gradu đurđevačkom mlada kolegica s osječke Akademije za umjetnost i kulturu i ja razgovaramo kratko, njoj valjda za neku novinarsku zadaću, vježbu. Morala bih biti profesionalno i starački mudra u savjetu za buduću karijeri studenata s kojima sam netom održala kratku radionicu. Budi svoj, budi svoj – zaključujem posve naivno i u uzbuđenju se ne mogu sjetiti citiram li Kranjčevića ili Šenou, pa se i ja olako uzdajem u stroj i guglam kako bih mladoj kolegici sugerirala provjeru podataka za tekst. Umjesto kanonskih stihova udara me iz tražilice Internet nekakvim meni posve nepoznatim šlagerima. I sad ti budi svoj, pametan i mudar da mlade ambiciozne kolege upućuješ u život. A oni već rade vlastite međunarodne projekte, imaju svoje prezentacije za kakvu ja nisam imala ni vremena!

U razgovoru u rano nedjeljno jutro (Foto Miljenko Brezak)

Zahvaljujem svejedno, kako napisah na Facebooku, kolegama Goranu Gazdeku i Ivanu Žadi, organizatorima Fra Ma Fu Festivala reportaže i reportera, ove godine u Đurđevcu, te dr. sc. Tomislavu Levaku, predavaču na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i njegovim studentima što su mi omogućili da doživim vlastiti profesionalni vremeplov nedjeljnom radionicom koja me je baš pomladila. Odvela me ne samo u vrijeme od 2009. do 2011. kada sam na Komunikologiji Hrvatskih studija držala vježbe iz Stilistike u medijskoj komunikaciji, nego i u vrijeme uređivanja Večernjakova Vrta, nagrađeno godišnjoj Zagorkom HND-a, pa unatrag sve do honorarčenja u gradskoj Vjesnika i kolumne i prve knjige feljtona Enciklopedija špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, bloga Oblizeki i Umjesto kave s istoimenom knjigom, koju smo promovirali večer prije. Vidim ponovno da ću nakon više od desetljeća napokon morati na svome www.bozicabrkan.com popuniti odjeljak s novinarskoj karijeri, kako se to kaže, mojoj slučajem tek jednoj od profesionalnih biografija.

Žustro (Foto Miljenko Brezak)

Ukratko, na 10. Fra Ma Fu festivalu u Đurđevci predstavili smo u gradskoj knjižnici (peti put!) moju najnoviju knjigu Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2024., Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2024., a drugo jutro održali kratku radionicu sa studentima. Na dosadašnjim radionicama o svojemu profesionalnome iskustvu prije mene govorili su kolegeŠolić, Jurišić, Strikoman… Morala sam se podsjetiti i kako su moje novinarstvo i književnost bili temom razgovora moje (mlađe, a danas i dvostruke!) kolegice Sandre Pornić Mlakar i na Fra Ma Fu Festivalu na Višnjici 2017.

Uspjeli odgovoriti na tek dio pitanja: Božica Brkan i dr. sc. Tomislav Levak (Foto Miljenko Brezak)

Otada mi se u životu dogodilo svega i svačega i morala sam dobro razmisliti u kratko vrijeme što bih u jedan školski sat mogla prenijeti budućim kolegama ne samo s novinarstva nego s umjetničke akademije s različitim usmjerenjima i mogućnostima. Profesor predavač dr. sc. Tomislav Levak sugerira mi mejlom da kao osoba iz novinarstva i književnosti, s iskustvom iz tiska i elektroničkih medija, upućena u teoriju i s bogatom praksom govorim nešto pametno. Da pametno! Noću razmišljam, a onda djeci koja bi mi mogla biti unuci i kažem kako sam uvjerena da bi im puno zanimljiviji i vjerojatno i korisniji bio moj sin, naš zajednički mlađi kolega Ivan Brezak Brkan, osnivač Netokracije (poslije doznajem njihova sponzora u nekom projektu!). Ne znam jesam li i njemu uspjela što prenijeti korisno za život.  Nisam s podsjetnika dospjela o novinarima-književnicima, native marketingu novinarstvu, radoznalosti, suočavanju s posljedicama svojih odluka…, ali jesam o svojim kolegama urednicima Tuđenu, Fijačku, Šoškiću, suradnicima u Vrtu od akademika do lektorice Maje Matković, zajedničkoj kreaciji a ne kopipejstanju, Vrtovu dežurnom telefonu u analogna  vremena, o upornosti, hrabrosti da se i ne odustane i odustane, da se bude spreman da se dobije i da se da otkaz i važnost onoga što radiš da te veseli… I što ti ja znam. Budi svoj, budi svoj! Po običaju uključuje se neplanirano i moj Miljenko Brezak, koji snima, pa skraćuje na polovicu razgovor na Youtube.

Dogovor za radionicu na Fra Ma Fu Festivalu: dr. sc. Tomislav Levak, Goran Gazdek i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Uoči radionice profesionalno i uzorno profesor Levak u skladu s dogovorom poslao mi je  okvirna pitanja i kopiram si ih da naknadno razmislim o njima:

1. Kako ste se uopće počeli baviti novinarstvom i medijima? 

2. Imate zanimljivu obrazovnu pozadinu na visokoškolskoj razini. Ukratko nam ju opišite. 

3. Opišite nam ukratko svoj novinarski put i gdje se nalazite danas? 

4. Predavali ste stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima od 2009. do 2011. godine. Kakva su vaša iskustva u radu sa studentima? 

5. Osnivačica ste, urednica i autorica internetskih magazina www.oblizeki.com i www.ziviselo.com. Otkud vam ideja za to? 

6. Koliko je teško na redovitoj razini pisati blogove/tekstove i ispunjavati očekivanja čitatelja? 

7. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Što vam je možda draže od toga, i zašto? 

8.  Koja vam je najdraža novinarska forma, i zašto? 

9. Molim vas, za kraj, dajte neki savjet mladim kolegama ako uđu u svijet medija, odnosno novinarstva. 

Dva naraštaja za domaću zadaću (Foto Miljenko Brezak)
Đurđevčka uspomena: više naraštaja novinara, književnika i urednika iz cijele Hrvatske (Foto Miljenko Brezak)

Svako je pitanje pola odgovora, zar ne? Ne mogu se i ne želim obuzdati, ali možda je najbolje da ja iz Gutenbergove galaksije u Muskovoj  odustanem od savjeta? Da samo pričam priče? Na pitanje koja mi je vrsta najdraža, naravno reportaža i sve rubne novinarsko-književne, ali kolika je akceleracija u mijeni, primjer je kako sam na 1. Fra Ma Fu Festivalu u Virovitici prije desetjeća moderirala okruglim stolom o reportaži, ako se dobro sjećam hoće li i kako preživjeti nova vremena i nove medije?, a ove godine, uz dodjelu nagrada za najbolju reportažu od prethodnoga festivala reportaže, jedna od tema za nove reportere i Franje Fuise za raspravu na novinarskom festivalu bio je utjecaj umjetne inteligencije na reportažu! Zapravo je nabolje da mlade kolege usmjerim na recentne nagrađenike za najbolju reportažu, jer je moj dugogodišnji suradnik (Vjesnik, Zepter…) prije stotinu godina Romeo Ibrišević u Meridijanima, Maja Medaković i Nikolina Cetinić reporterke Provjerenoga Nove TV, Tamara Opačić iz Novosti

Uzori su oko nas, samo ih valja prepoznati. I neprestano – prepoznavati!

Autoportret u doba selfija – Umjesto kave 27. listopada 2024.

Na otvorenju samoborskoga 6. Međunarodnoga trijenala autoportreta Autoportret kao intimni vremeplov 18. listopada 2024.
najviše su me se dojmili gužva unatoč kišurdi, mladalački Meštovićev autoportret iz Zbirke Rogić i razgovor a majstorom (novinske) fotografije Markom Čolićem o tome kako najprije treba biti portret, a kod portreta je važna psihologija, da bi se došlo do autoporteta. Za posebne obiteljske nedjeljne ophodnje dojmilo me se da je mali potomak Adrian Brezak Brkan otprve i u pomaknutome autoportretu prepoznao svoga Dodu, Miljenka Brezaka – čast je biti izabran u 114 umjetnika sa Dvostrukim autoportretnim triptihom, 26.08.2024., kolažom crno-bijelih digitalnih fotografija, 33,87 x 18,58 cm – a veliki potomak Ivan Brezak Brkan na izložbi je detaljno analizirao utjecaj AI, jer baš je uz pomoć AI napisao neki intervju – s pitanjem je li autorski i čiji je zapravo autoportret?

Dvostruki autoportretni triptih Mijenka Brezaka iz 2024.
Autor i autoportret, Foto Božica Brkan

Dok se sjetim koliko je Miljenko snimio portreta i autoportreta, neprestano se snima u zrcalu, koliko neki ljudi snime selfija. Pa čak sam napisala kekavski igrokaz za klince Selfie na kipec! To je moj stav. (I Samoborci imaju zanimljiv edukativni pristup – paralelnu iszložbu dječjih autoportreta i portreta!) Mogla bih o tome do preksutra. No, veseli me da u Prici ljudi razgledaju, sve do 8. prosinca 2024., nisam baš očekivala… I jednostavno, iz odličnoga kataloga prenosim zanimljiv tekst svoje kolegice (i ljubimice!) vrsne kritičarke, povjesničarke umjetnosti, autorice izložbe i predsjednice ocjenjivačkoga suda Ive Körbler (s članovima Nikolina Šimunović, viša kustosica Galerije Prica, POU Samobor i dr. sc. Anita Ruso, povjesničarka umjetnosti).

Iva Körbler, Foto Miljenko Brezak
S otvorenja izložbe, Foto Miljenko Brezak

Ive Körbler
Autoportret kao intimni vremeplov

„Tko je to? Ah, vrlo dobro, pustite beskraj da uđe.” (Louis Aragon)

Bez obzira na trendove, tendencije i fenomene u suvremenoj likovnoj produkciji motiv autoportreta još uvijek ne zastarijeva i ne gubi se interes umjetnika za njega. Nevezano uz individualni stil, tehniku i medij stvaranja u nekome će trenutku gotovo svaki umjetnik imati potrebu napraviti neku skicu, crtež, fotografiju ili karikaturalni prikaz svojega lica, makar s time kasnije nikada ne izašli u javnost. Postoji mnogo vrsta autoportreta – tijekom povijesti pa sve do danas – od reprezentativnih, strogo realističkih preslika vlastite fizionomije, emotivno-psiholoških, odnosno formalnih, deskriptivnih prikaza lica, ali i maskiranja svoje fizionomije ili savršeno naslikana hiperrealističkoga i naturalističkog autoportreta. U tim varijantama postoje i otkloni koji mogu ukazivati na trenutačno ili trajnije tjeskobno stanje umjetnika, egzistencijalne, emotivne ili psihološke krize, što je posebice obilježilo autoportrete umjetnika u 20. i 21. stoljeću.

To se nadovezuje na zapažanje kolege Nikole Albanežea s prethodnoga, 5. trijenala autoportreta, kad je ustvrdio da „činjenica kako prikazivanje sebe nije zasnovano samo na mimesisu, da nije tek dostizanje sličnosti – kako je to zahtijevao Joshua Reynolds ističući potrebu za ‘navikom da pravilno crtamo ono što vidimo’, kao jedinom ispravnom metodom – već može biti prikriveno različitim travestijama: stilizacijama, groteskama ili doslovnim maskama”.

Ivan Meštrović, Autoportret (čovjek koji piše), 1925., bronca 37 x 23 x 26 cm
Morala sam i ja stati uz Meštrovića, jer je samoborska izdavačka kuća Opus Gradna Tomislava Zagode upravo otisnula našu zajedničku slikovnicu Čudo od Vlaja, Foto Miljenko Brezak

Ako se, dakle, svi unisono slažemo oko činjenice (a slažemo se) kako nam stvarnost sve češće postaje psihoemotivno teška i zahtjevna, u toj se manifestaciji stanja otvaraju mogućnosti da putujemo u mašti u neke druge prostore, vremena i kulturološke okvire. To gotovo da postaje svakodnevnim procesom. Pojedinci bježe u prirodu, drugi se bave meditacijom, treći bježe iz gradova na selo i ladanja. Ti se pomaci u egzistencijalnoj tjeskobi mogu trasirati i u tretmanu kako se umjetnici suočavaju sa svojim odrazom: stvarnost je toliko naporna da se moramo „odlijepiti” od nje, makar i u samoći vlastita atelijera ili stana. Tako se, osim klasičnoga psihološkog nijansiranja raspoloženja i stanja u kojima umjetnici vide sebe, autoportret javlja kao spasonosna gesta da se teleportiramo u neko stoljeće, civilizaciju i prostor za koji osjećamo da bismo se tamo mogli najbolje osjećati.

Naše novo lice i ruho (ili staro, prema prisjećanju i prema osobnim uvjerenjima) nije maska, već pokušavanje prepoznavanja nekoga dijela naše osobnosti koja je zaboravljena, potisnuta, odnosno nije vidljiva „na van”. U kojoj bismo se odjeći, kulturi i epohi najpreciznije mogli zamisliti? U kojemu stoljeću ili tisućljeću? U kojoj društvenoj kasti? Okružuje li nas grad, selo na kraju svijeta, pustinja, planine, dvorac, palača, samostan ili svemirski brod i svemirska postaja? Što smo nekada bili po profesiji ili čemu težimo negdje u snovima? Jesmo li negdje u prošlosti zagubili dio sebe ili se tek kompletnima vidimo u bliskoj ili dalekoj budućnosti ljudske civilizacije? Imate li osjećaj da ste trenutno ovdje „u krivome filmu”? Jesmo li sretniji u vraćanju i prisjećanju prošlosti ili čeznemo za budućnošću, ma kakva ona bila? Sve su mogućnosti vlastita preciznoga „pozicioniranja” u novo lice otvorene, stoga mi se, nakon brojnih razgovora s umjetnicima u zadnjih nekoliko godina, nametnula ova varijanta recentnoga tretmana autoportreta.

Majstor portreta Marko Čolić o autoportretu, Foto Božica Brkan

Iako su dadaisti i nadrealisti u europskoj modernoj umjetnosti započeli takve oblike osobne transformacije i začudnih intelektualno-duhovnih putovanja preko „ogledala čudesnog” (Pierre Mabille), taj se proces može pratiti u  kontinuitetu do danas. Kao da moramo bježati i spašavati se, teleportirati u neke druge, možda bolje dimenzije postojanja. Takve će autorske poetike biti bliske i s tzv. slikarstvom snova i fantastičnim slikarstvom, ali će se pojavljivati i u drugim tehnikama i materijalima, od kolaža i fotografije pa sve do skulpture, kasnije videa i kompjutorske grafike.

***

Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan o autoportretu, selfiju i Ai, Foto Miljenko Brezak

Radovi pristigli na natječaj za 6. trijenale autoportreta vidljivo slijede i razumiju zadanu temu koncepcije, štoviše svojom su brojnošću i kvalitetom razine intimnih studija koje umjetnike prenose u druga vremena, prostore, stoljeća i kulture ugodno iznenadili žiri.

Radoznala publika, Foto Miljenko Brezak

Uz standardno dobre i kvalitetne prikaze vlastita lica na tragu poetskoga realizma/intimizma, ili naturalizma i hiperrealizma, javlja se cijeli niz radova koji nose zamjetan psihološki i emotivni naboj, s laganim egzistencijalističkim natruhama. Pojedini radovi iskazuju jasno osjećaj autora kako i sada doslovce kao da žive između nekoliko dimenzija ili svjetova jer je ova materijalna razina energetski (ne samo doslovce) preteška. Ne treba bježati od činjenice kako u ovome trenutku povijesti svi osjećamo manju ili veću tjeskobu i osjećaj nemoći pred globalnim zbivanjima, što se povratno reflektira i na licima umjetnikâ.

Javljaju se pojedinačno i tzv. aristokratski autoportreti, gdje su si slikarice dale oduška mašti pri vraćanju u živote iz ranijih stoljeća – da tako kažem – a neki su kao astronauti otputovali i u bližu ili daljnju budućnost.

Tin Samarzija, Dekonstrukcija autoportreta, 2021., kolaž i tuš i papir, 50 x 35 cm

Nije na svim crtežima i slikama prikazan klasični autoportret, ponekad umjetnici nisu prisutni u djelu, već naslovom i apstraktnom redukcijom iskazuju određeni egzistencijalni stav, dok neki čak ostavljaju tragove i u stihovima. Kao posebno kvalitetna i maštovita dionica izdvajaju se radovi u tehnici akvarela, s obzirom na to da ta tehnika općenito izvrsno „hvata” trenutačna raspoloženja i stanja ili i stavove o nečemu što muči umjetnike u toku dana. Tu se očitava i humor ili  autoironija, osjećaj bespomoćnosti ili potreba da se metaforički prebaci u neku drugu paralelnu dimenziju. To iskazuju i pojedini radovi u složenim kombiniranim tehnikama, gdje se spajaju dva ili više medija, sve u funkciji toga identičnog prikaza samih sebe: fizički smo ovdje, ali zapravo smo u mislima ili sanjarenjima u nekome drugom vremenu, prostoru, svijetu.

Irena Podvorac, U razgovoru sa sobom, 2022. – 2024., kombinirana tehnika

U fotografskim prikazima i video-radovima pojedini autori također se izmještaju iz ove dimenzije stvarnosti i odlaze na neke druge prostore, često postupkom montaže prizora. Neki se fotografijom vraćaju u djetinjstvo, simbolički naglašavajući kako je taj dio života bio najljepši, najčišći i najsigurniji, što je bez dileme na tragu zadane teme ovogodišnje koncepcije.

Radovi u tri dimenzije, odnosno skulptura i mali objekti u kombiniranoj tehnici naglašeno nose element humora ili simboličnih prikaza samih sebe kao pars pro toto, dio za cjelinu. Moglo bi se reći i kako se humorom i sarkazmom umjetnici liječe od stvarnosti, duhovito je komentirajući djelom.
Zanimljivo je primijetiti kako se u jednome broju radova uz prizor umjetnika javlja  i motiv neke životinje. Za pojedine je autore životinja njihovo drugo ja, možda i animalni duh ili čuvar, a nekima simbol spiritualne i emotivne slobode, vjernosti i lojalnosti, mnogo veći od drugih hominida s kojima smo okruženi.

Jelena Sokić, Tri sestre (nevidljive žene), 2023., akril platno, 50 x 40 cm

Jednako je tako važno naglasiti kako većina umjetnika autoportretom iskazuje jasan stav o tome da je umjetnost njihov važan ili najvažniji dio identiteta, ono preko čega se autentično i autonomno predstavljaju svijetu, svjesni snage umjetničkoga djelovanja koje usprkos općoj apatiji ipak može mijenjati fragmente naše male galaksije. Možda i ne, ali ne odustaje se od statementa kako je umjetničko djelovanje važan dio našega postojanja, što osobno iznimno pozdravljam i podržavam. Naime, motivom autoportreta moguće je iskazati široki dijapazon mikrotema, ubaciti poruke i svjetonazorske odrednice koje imaju snažan egzistencijalni okvir i potpis. Autoportret kao manifest umjetnika, zašto ne?

Prateća mala izložba ovogodišnjega trijenala izbor je djela s temom autoportreta iz zbirke Roglić. Dvije slike istaknutoga hrvatskog slikara Marijana Trepšea (1897. – 1964.) izvrsni su primjeri autoportreta. Tema autoportreta inače je bila dosta zastupljena i apostrofirana u njegovu opusu tijekom nekoliko desetljeća, i na tim studijama vlastita lica možemo jasno pratiti slikareve mijene stila – od ekspresionizma, preko sezanizma te klasicističke stilizacije i magičnoga realizma, gdje se mijenja tonska paleta i kromatska skala, ali i volumensko oblikovanje. „Autoportret” (između 1926. i 1928.?), u toplim smeđe-crvenkasto-žutim nijansama, s finim sjenčanjem lica primjer je različitih stilskih utjecaja, gdje se autor lagano približava konceptu magičnoga realizma. Drugo djelo iz zbirke, „Muškarac i žena” (1928.), varijanta je njegove druge značajne slike toga perioda, „Autoportreta sa suprugom” (1928.). U toj verziji  slike iz zbirke Roglić Trepše slika lica, tijela i odjeću mekšom modelacijom, s mnogo više toplijega tonskog sjenčanja, uz promijenjene detalje gesta i stava svojih i supruginih ruku.

Dva autoportreta makarskoga slikara Antuna Gojaka (1907. – 1986.), u poslijeratnoj realističkoj inačici prikaza lica gdje postoji stanovita redukcija detalja, posebice u djelu gdje slikar sebe prikazuje već u zrelijim godinama, studije su starijega muškog lica na kojemu su već utisnuti tragovi života. Međutim, iz konteksta na slici, scenografije i odjeće slikara, kao i odabira boja, jasno je kako živi uz more, iako su detalji na slikama dosta škrti i reducirani.

Hrvatski kipari iz prve polovice 20. stoljeća – ali i druge polovice, podjednako –nisu često posezali za temom autoportreta, i broj je takvih djela u skulpturi prilično malen. U našoj je povijesti umjetnosti prve polovice 20. stoljeća poznato kako je autoportret kipara Ivana Meštrovića (1883. – 1962.), pod naslovom  „Autoportret (Čovjek koji piše)” iz 1925. godine jedno od najranijih djela te vrste. Kritika je već pred više od pola stoljeća zamijetila kako „karakteristična širina herojske geste i zamah nadilaze psihološki sadržaj djela”, no s time se danas možda i ne bismo složili.

Ivana Mrćela, Handglasses, 2023., akril platno, 50 x 50 cm

Umjetnik ima mrk, vrlo ozbiljan izraz lica, gotovo u grimasi, duboko koncentriran na radnju pisanja i sadržaj koji zapisuje. Vanjski svijet za njega ne postoji. Postoji određena samotnjačka, kontemplativna dimenzija te skulpture koja je još za umjetnikova života bila međunarodno prezentirana i poznata. Kipar kao da se podtemom pisanja i tretmanom volumena djela izolirao od svoje okoline. Cijela kompozicija volumena iznimno je skladno oblikovana kao cjelina u kojoj su anatomski detalji tijela (okret glave, nejednako spuštena ramena, pozicija ruku i šaka, savinute noge) usklađeni u gotovo ovalno sabijenoj, kompaktnoj kompoziciji volumena skulpture, što pridonosi dojmu kontemplacije i izolacije.

Rad na autoportretu krajnje je introspektivan čin, kad i najekstrovertiraniji umjetnik biva dramatično suočen sa samim sobom; u trenucima samoanalize, poniranja do nekih razina svojih emocija i psiholoških stanja koja inače možda želimo zanijekati ili proći lako kroz njih kao da ne postoje… dakle, svaki je autoportret čin izvjesne hrabrosti.