Zašto Sandra Pocrnić Mlakar organizira festival žanrovske književnosti? – Umjesto kave 28. travnja 2022.

Dvotočka. Naziv je to novoga, zanimljivog i, uvjerena sam, poticajnoga festivala hrvatskih pisaca žanrova, najavljenoga za 28. svibnja 2022. u Zagrebu, u Dvorani zavičajnih društava u Ilici 43 od podne do 18 sati. S idejom upoznavanja pisaca i nakladnika i razmjenom iskustava, medijskim predstavljanjem domaćih pisaca žanrova, okupljanjem publike domaćih pisaca žanrova i afirmiranjem kreativnosti i autentičnog pismenog izražavanja na hrvatskom jeziku, s brojnim zanimljivim sadržajima osmislila ga je i organizirala Sandra Pocrnić Mlakar, sada vlasnica izdavačke kuće Beletra, profesorica psihologije (diploma Filozofskog fakulteta 1989.), urednica u nakladništvu, dugogodišnja novinarka.

Sandra Pocrnić Mlakar 2022. / Foto Miljenko Brezak

Sandra je karijeru započela 1986. u Večernjem listu, a radila je u uredništvima Nedjeljnog Vjesnika, modnog magazina Beatta, Svijeta, Panorame, Moje tajne i Moje sudbine, Doktora u kući, Vive i Lidera. Među ostalim, pisala je o primijenjenoj psihologiji, zdravstvenoj prevenciji i razvojnim primjerima iz domaće prakse. Vodila je kolumne u Nedjeljnom Vjesniku Rat spolova (1990.-1991.) i  Nitko nije savršen (1993.-1995.) u koautorstvu te paralelnu kolumnu s Igorom Mandićem  Drage moje – Dragi naš (1990.). Za lokalni portal Virovitica.net vodila kolumnu Virovitičanka u Zagrebu i objavila istoimenu knjigu (2007.). U nakladništvo prelazi 2007. i do 2016. radi u Profilu., gdje objavljuje žanrovsku literaturu i priručnike domaćih autora i stranu publicistiku za poslovni i osobni razvoj. Potpisala je po nekoliko naslova autora poput Ljubice Uvodić-Vranić, Mirjane Krizmanić, Kornelije Benyovski Šošarić, Lejle Kažinić-Kreho, Roberta Torrea, Kate Michell, Rosi Kugli itd. Od osnivanja festivala Prvi prozak na vrh jezika (2015.) surađuje u PR-u festivala i  medijskom predstavljanju mladih nagrađenih pjesnika i prozaika mlađih od 35 godina.

Predstavljanje Beletrinih izdanja na Festivalu Fra Ma Fu 2020. / Foto Beletra, Stefano Brajković

Od 2016. u vlastitoj nakladničkoj kući Beletra – dosad tridesetak naslova! – objavljuje domaće priručnike i žanrovsku literaturu i bavi se brendiranjem i afirmiranjem domaćih autora te surađuje s knjižarama u cijeloj Hrvatskoj. Organizirala, vodila i moderirala brojne promocije knjiga i autora te njihova predstavljanja u medijima. U svom radu primjenjuje principe biblioterapije.

Božica Brkan i Sandra Pocrnić Mlakar na čašici razgovora / Foto Miljenko Brezak

Iako često nalazimo različite povode za razgovor – imala sam čast da me 2017. kao novinarku predstavi na Fra Ma Fu festivalu u Višnjici – ovaj je put to Dvotočka. I, dakako, za nas novinarke iz Gutenbergove galaksije ekskluziva je.

Sandra Pocrnić Mlakar i Božica Brkan na Festivalu Fra Ma Fu 2017. / Foto Miljenko Brezak

Zašto taj festival?

Puno je razloga za festival – prvi, mediji ne koriste potencijale žanrovske literature domaćih autora, a festival je prilika da pokažemo koliki su; drugi, Beletra je u šest godina razvila desetak produktivnih i čitanih autora koje publika voli i želi upoznati; treći, festival je podnošljiva investicija, treba pronaći prostor i okupiti autore, a sadržaj će pokazati kolike su mogućnosti za razvoj; četvrti: žanrovska scena je vrlo živahna i festival je prilika da se svi okupimo, upoznamo, razmijenimo iskustva i raspravimo mogućnosti suradnje; peti, festival uživo povod je za objave na webu i društvenim mrežama; šesti, pisci se razvijaju vlastitim snagama i puno postižu, kakve bi tek rezultate imali kad bi ih podržao neki medij ili institucija…

Sandra sa suradnicima na promiciji u Hoću knjigu Megastore 2018. / Foto Beletra

Moglo bi se još nabrajati, jer žanrovi koje pišu domaći autori – a isto vrijedi i za priručnike – donose osvježenje na medijsku i literarnu scenu – sadržaj koji publika traži, a mediji ne nude. Beletra na festival poziva tri mala izdavača Nakladu Fragment, Nakladu Cranium i Innamoratu te autore koji objavljuju u samizdatu. Sve biografije autora i odlomci o kojima će se govoriti na festivalu bit će i na webu, tako da sljedeće godine imamo osnovu na kojoj nastavljamo graditi.

Odakle i zašto Tvoj interes za žanrovsku literaturu?

Sandra Pocrnic Mlakar na jednom od predstavljanja u Hoću knjigu Megastore 2021. / Foto Beletra

Žanrovi su najtiražnija literatura – najtiražniji prijevodi koje objavljuju naši nakladnici, većinom su žanrovi, a domaći autor neopravdano je zapostavljen i potisnut robom iz inozemstva. Interes za žanrovsku literaturu razvila sam u formativnoj dobi prateći šarolika izdanja kuće Vjesnik sedamdesetih godina. S tim što smo mi, tadašnji mladi čitači, kroz dnevni, tjedni i mjesečni tisak dobivali uređen sadržaj s uredničkom preporukom, koji je, čak i kad je imao žig šunda, netko prije nas pročitao. Danas, u vrijeme blogova, kad može objaviti tko god što želi, nema kriterija za objavljivanje teksta, gubi se nit, poruka i razlog zašto čitati i zašto pisati. No, ozbiljni mladi autori ne odustaju od pisanja, uporni su u okupljanju publike, produktivni i dokazuju da znaju pisati barem jednako dobro kao i strani autori, a svi su različiti i nude ljubiće, krimiće i fantasy različitih vrsta i pristupa, za svačiji ukus.

Promocija knjige Stjepe Martinovića u Hoću knjigu Megastore 2019. / Foto Beletra

U mlade autore treba ulagati ne samo radi njih samih, već radi još mlađih – mlade publike koja zaviruje u svijet odraslih, a domaći autori nude realniju sliku svijeta koji ih okružuje od prijevodne literature koja k nama stiže praćena jakim marketingom. Prevodeći žanrove, zapostavljamo svoje autore, u koje neće nitko ulagati ako mi to ne budemo činili, a koje treba razvijati i baviti se njima da bi ostvarili svoj potencijal. Zapostavljajući svoje autore, zapostavljamo i vlastite teme i reagiranje na aktualne događaje, što žanrovi omogućuju. Dok se bavimo prijevodima, i redakcije postaju bespotrebne jer ne razvijamo ni vlastite urednike koji znaju raditi na tekstu i rukopis pretvoriti u proizvod. Kako sam cijeli radni vijek provela u novinama i u izdavaštvu, ne priznajem da sam gubila vrijeme slušajući iskusnije, već sam odlučila svoje znanje uložiti u razvijanje domaćih autora, kao što sam učila u redakcijama u kojima sam radila.

Kakva je perspektiva pojedinih žanrova?

Žanrovi su nastali u vrijeme razvoja građanske klase i slobodnog vremena. U teškoj smo globalnoj krizi i ne znamo što nas čeka, ali u kojem god krenula u sljedećim desetljećima, civilizacija će trebati razvijanje pismenosti, izražavanje emocija i apstraktno mišljenje, a sve su to vještine koje se razvijaju čitanjem žanrova. Pismenost prosječnog srednjoškolca danas je ispod razine žanrovske pismenosti. Mladi teško održavaju koncentraciju za čitanje romana od 200 stranica, a izražavanje emocija riječima na razini je komentara na društvenim mrežama, i to manjeg od tri reda. Domaći žanrovi su potencijal koji sve to može riješiti – lagani su za čitanje, vježbaju koncentraciju, bave se aktualnim i bliskim temama, a opisuju poznata mjesta, gradove i krajolike. Domaći pisci mogu otvoriti temu za razgovor, stvoriti priliku za upoznavanje pisca ili potaknuti dječju želju da i sam jednog dana postane pisac. Žanrovi tradicionalno reproduciraju društvene vrijednosti – u ljubićima pobjeđuje ljubav, u krimićima pravda, a fantasy i horori razvijaju maštu i rješavanje problema.

Svi žanrovi kod nas danas imaju mlade i marljive pisce koji ih pišu nadahnuto i maštovito, dajući nova rješenja u duhu vremena. Jelena Hrvoj autorica je horora i fantasyja koja je osnovala vlastitu nakladničku kuću i objavljuje i druge autore. Inna Moore je autorica ljubića koja je također postala poduzetnica, nakon svojih desetak objavljenih romana. Miro Morović je mladi autor krimića, snažne energije i karizme, objavljuje u Nakladi Fragment. Svi su oni koji tek uzimaju spisateljski zalet, a publika ih voli i prati. Mlade ćemo na festivalu upoznati s doajenima, poput Stjepa Martinovića i Petra Pismestrovića, predstaviti im iskustva Kate Mitchell koja je osvojila Srbiju i Makedoniju. Mladi pisci na festivalu će upoznati prošlost žanrova, a stariji će zaviriti u njihovu budućnost.

A ljubići? Kako procjenjuješ naše pisce, napose aktualne? Zanima me to i kao autoricu visokonakladnih (i) ljubića pod pseudonimom i kao književnicu koja kad-tad želi napisati pomalo književnoteoretsku, pomoćnu žanrovsku knjigu o ljubićima.

Sandrini autori i publika na družeju / Foto Beletra, Nikola Šolić

Domaći ljubić neopravdano se smatra manje vrijednim od stranog, no nema potrebe uspoređivati se s američkim standardima jer žanrovi su kod njih industrija i na njihovim ljubićima rade timovi. Kod nas je to manufaktura, često i one-man proizvod. Naše mlade spisateljice ljubića vode se svojim kriterijima i okupljaju različitu publiku, a kako nemamo kontinuitet, proceduru, podršku institucija i prostor u medijima koji bi im bio namijenjen, snalaze se na razne načine i koriste sve mogućnosti multimedije, ali uspijevaju doći do publike koja voli njihove romane. Osobit je primjer Marilena Dužman, autorica iz Ližnjana, kojoj je općina Ližnjan nakon nekoliko romana dodijelila priznanje za promociju zavičajnog jezika i kulture. Naša Kate Mitchell ima nakladnika i u Srbiji i Makedoniji – u Srbiji njezine romane objavljuje velika i ugledna Laguna i odlično prolazi na njihovim top-listama, a znamo da je u Srbiji puno veća konkurencija žanrovske literature nego kod nas. Nataša Turkalj nova je literarna zvijezda koja je u siječnju objavila prvi roman, a na festival dolazi sa sljedećim. Njezina strastvena erotika je odlično prihvaćena i izazvala je i pozornost medija. Inna Moore počela je objavljivati na Amazonu i na Watpadu, pa je imala roj čitateljica i prije nego što je tiskala prvu knjigu Voajer. Danas su njezini naslovi i u knjižarama i u knjižnicama pored stranih autorica i ravnopravni s njima. S takvim autorima i autoricama, domaći ljubić očekuje novi procvat.

Kroz povijest HSS-a 1905.-1941. Franko Mirošević ispisuje povijest Moslavine– Umjesto kave 25. travnja 2022.

Draga Božice, ova knjiga opisuje povijest Vaše Moslavine u vremenu kada su se njezini seljaci borili za slobodnu Hrvatsku predvođeni Stjepanom Radićem i Vladkom Mačekom. Želio bih da Vas potakne na pisanje jednog knjiženog povijesnog djela… Franko Mirošević. Takvu mi je inspirativnu posvetu napisaodr. sc. Franko Mirošević, pošto me je nazvao početkom ožujka želeći mi darivati knjigu HSS u Moslavini 1905.-1941. Naime, kad ga pitala za literaturu pišući svoj roman Ledina (Zagreb, Acumen, 2014.), nije mi mogao ništa preporučiti, jer je jednostavno za ono što mi je trebalo nije bilo! Sve je, protumačio me je, napisano samo iz jedne, tada vladajuće perspektive. Ja sam se snašla maštom (16 kutija materijala, boxis, Brkani, Brezaki…) i živim sugovornicima.

Dr. sc. Franko Mirošević sa svojom monografijom o HSS-u u Moslavini / Fotografija Miljenko Brezak

A profesor Mirošević je punih šest godina istraživao, pisao, svaki dan po nekoliko sati sjedeći u Državnom arhiv ili u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. I eto Izvorne knjiga povećega formata na više od 400 stranica i više od 1000 natuknica!Prepoznavši njezinu važnost financijski ju je podržalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Nakladnik je ITG digitalni tisak, recenzenti su prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević i dr. c. Dražen Kovačević, a urednica prof. dr. sc. Marija Benić-Penava.

Miroševićeva inspirativna posveta Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Naslovnica

U predgovoru sam dr. sc. Franko Mirošević, uz drugo, piše:

Knjiga Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941. – sveobuhvatno je djelo u kojem sam nastojao kroz provedena istraživanja vezana uz Hrvatsku seljačku stranku (HSS) u moslavačkom kraju dokumentirati na jednom mjestu, osnutak u djelovanje te stranke u pojedinim mjestima (selima) Moslavine, tj. Područja između rijeke Česme na sjeveru i zapadu, Ilove na istoku, i Lonje na jugu. Sadržajno sam se usmjerio na pojave i događaje koji su utjecali na seljaštvo tog područja i odnos dotadašnjih vlasti prema HSS-u: u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije do 1918., te potom u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (do 1929.) odnosno kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske, do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Knjiga je rezultat sustavnog dugogodišnjeg istraživanja povijesti HSS-a na području Moslavine, rada koji je proveden u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Sveučilišnoj nacionalnoj knjižnici u kojoj sam listao dnevni i tjedni tisak, časopise, zbornike i monografije, kao i dobivena saznanja mojih prethodnika i suvremenika koja su objavljena u malobrojnoj relevantnoj i cjelovitoj literaturi.

Radić u Garešnici / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.

U tom istraživačkom znanstvenom radu pozornost sam usmjerio na dobivanje sveobuhvatne povijesti i otežanog djelovanja HSS-a kroz sukobe s postojećom vlasti sve do zabrana i ponovne obnove njenog djelovanja. Pritom sam veliku pozornost usmjerio na obradu političke povijesti u vrijeme međuratnog razdoblja, posebice od razdoblja Kraljevine Jugoslavije i banovine Hrvatske do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Uz navedeno sam prikazao gospodarske i socijalne prilike u kojima je u međuratnom razdoblju živio moslavački seljak. Kao što i sam naslov nameće, knjiga obrađuje povijesni put razvoja i djelovanja HSS-a u tom hrvatskom kraju, u kojem je stanovništvo Moslavine vrlo rano prihvatilo politiku Stjepana Radića, postavši jedan od njegovih glavnih oslonaca, i to glasanjem na izborima za kandidate Radićeve, odnosno Hrvatske seljačke stranke i u turbulentnom vremenu nakon atentata u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928., pa nadalje. Ova knjiga je jedna vrst spomen-knjige, kojom su sačuvani od zaborava glavni podaci o djelovanju HSS-a i osoba koje su prigrlile tu političku opciju, u prohujalim burnim povijesnim razdobljima, ispunjenim ratnim potresima, neriješenim nacionalnim i socijalnim pitanjima i izuzetnim prilikama u kojima se HSS u Moslavini, kao i diljem Hrvatske u navedenim državnim tvorevinama održao i napredovao.

Mijo Stuparić, ugledni moslavački političar i narodni pjesnik / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.

U knjizi su objektivno prikazani svi uspjesi, kao i krizne godine s neuspjesima, jer ova monografija s fotografijama ima zadatak biti dokument proživljenog vremena i svega što se uključuje u ovaj segment, političkog i drugog života moslavačkog kraja. Želja mi je da ova knjiga bude prilog za daljnja istraživanja povijesti i ostalih segmenata života Moslavine, pa se najiskrenije nadam kako će ova knjiga potaknuti i ostale povjesničare i istraživače (demografe, politologe, sociologe i druge) za daljnja cjelovita istraživanja i objavljivanje radova na ovu i slične srodne teme. No, unatoč mojim istraživanjima iprovedenom radu do ostvarenja ove knjige, ne bi došlo da mi nije dao priliku i da me na to nije obvezao moj bivši učenik, a već desetljećima i moj kolega, profesor +Dragutin Pasarić. (Mirošević knjigu izrijekom posvećuje: Dragutinu Pasariću,istaknutome moslavačkom kulturnom radniku i mojem đaku u spomen, op. BB)Uz njega u poticanju da ova knjiga iziđe iz tiska je i dr. sc. Dražen Kovačević koji je zajedno s Dragutinom Pasarićem želio i nastojao da se ova knjiga napiše.

Jedna od stranica s recentnom karikaturom / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.

Slijedi i niz drugih zahvala, pogotovo za dosad nekorištene izvore, primjerice fotografije, dr. sc. Dražen Kovačeviću, dr. sc. Željku Karauli, dr. sc. Mariu Jarebu, Josipu Pavičiću, Đurđici Međurečan, Branku Bobanu, obitelji Sever… Pravo bogatstvo dostojno rada cijeloga tima koje tek treba biti otkrivano i citirano. Pribilježila sam stranice, fotografije, događaje, mjesta, osobe iz meni zavičajno najbliskijega Vojnoga Križa, kojima ću se svakako vraćati.

Stara fotografija Križa / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.

No, ono što valja istaknuti je što je dr. sc. Franko Mirošević prošle godine napunio 90 godina te da je tek dijelom života, kad je profesorovao u Kutini, vezan uz Moslavinu. Biografija iz knjige kazuje da je povjesničar, umirovljenik, rođen 1932. u Veloj Luci na otoku Korčuli. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Zagrebu. Diplomirao je 1956. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odsjek povijest. Magistrirao je 1978., a doktorirao 1992. Šesnaest godina predavao je povijest u srednjim školama (Novska, Kutina, Zagreb). 1974. zaposlio se u tadašnjem Sekretarijatu za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SRH – portretom Nede Ritz, Moslavčanke, koji sam napisala za Moslavačko zrcalo, prisjetio se da su neko vrijeme ondje bili kolege! – na odjelu prosvjetne inspekcije, gdje je bio i glavni prosvjetni inspektor. Umirovljen 1998. bavio se unapređivanjem nastave povijesti, pisao stručne radove o učenju povijesti. Istraživao je lokalnu suvremenu povijest Dalmacije (Dubrovnik, Dubrovački kotar i otok Korčula) i Moslavine (Kutine, Garešnice i Čazme). Surađujući i u Zborniku Moslavine i u Moslavačkom zrcalu, objavio je više od 300 znanstvenih članaka i osam znanstvenih monografija, a posljednja je HSS u Moslavini 1905. – 1941. O njoj, kao i o profesoru Miroševiću, pišem s osobitim veseljem i poštovanjem.

Franko Mirošević sa suprugom Sekom / Fotografija Miljenko Brezak

Vidljivost – Umjesto kave 21. travnja 2022.

Prepuni su mediji zvijezda i sazviježđa, književnika i spisatelja, pisaca i pjesnika koji nisu objavili, a možda ni napisali ni jednu knjigu, ali su pričljivi, šarmantni i zabavni; bestselera koji još nisu ni dospjeli do prodaje a kamoli do čitatelja; piarovski odlično promišljenih intervjua na svaku temu koja se baš nosi, koja je in i must have. Baš onako influencerski, potencijalno multimedijalno, s puno likeova. Pa neka! Takva su vremena, valjda. Pa nećemo se valjda opterećivati nezanimljivim licima, čangizavim starcima, mudrovanjima i sjećanjima. Potječem iz starinskih medija sa 5W, provjerom najmanje dvije strane… Iako mi ni novi mediji i društvene mreže nisu mrski, drugačije gledam na ulogu i medija i novinara, na novinarske patke i na fake news, na PR. U kulturi i književnosti pogotovo. Zato s iskrenim kolegijalnim i prijateljskim veseljem prenosim kako je književnica, prevoditeljica i znanstvenica, izuzetno vrijedna Željka Lovrenčić tobože ponovno otkrivena nakon desetljeća ustrajnog rada i nakon 18 autorskih 69 prevedenih od čega 20 s hrvatskoga na španjolski te 18 uređenih (rekord iz 2018. – 10 objavljenih knjiga).

Željka Lovrenčić i Lada Žigo Španić na Tribini DHK / Foto Božica Brkan
Božica Brkan u studiju HR1 s Natašom Ricijaš Craig / Foto Miljenko Brezak

Na Tribini DHK 6. travnja 2022. ugostila ju je Lada Žigo Španić da predstavi najnovije knjige, prijevod proze Priznajem da sam živio Pabla Nerude – one što je nagrađena Librom za vajk, i autorske knjige Samo kritično, molim. Iako se obično jadamo kako baš nas ignoriraju, ne samo da su informacije o tome objavljene na niz portala od Večernjaka do Glasa Istre i Katoličkog radija. Ali, imala je priliku govoriti u Vijestima iz kulture na HTV1 13. travnja (novinarka Mirna Farkaš Salamon, urednica Zrinka Turalija Kurtak). 14. travnja u emisiji Kulturni skalpel na radiju Yammat s novinarkom Antonijom Vrčić razgovarala je o Nerudinoj knjizi i dala intervju za radio SBS Croatian iz Melbournea, osobito o svojoj najnovijoj knjizi kritika (urednica i voditeljica Ana Solomon). 16. travnja gostovala je u emisiji U sobi s pogledom na Prvom programu Hrvatskoga radija (urednica i novinarka Nataša Ricijaš Craig), u kojoj sam i ja mogla izreći koju o Lovrenčić, pa i onu Željkinu autorsku statistiku, koja demantira kako je Željka samo prevoditeljica. Ima još na svijetu kozmičke pravde i – vidljivosti.

Moslavina, skrivena zemlja – Umjesto kave 20. travnja 2022.

Najmanje cijelo stoljeća moja je Moslavina administrativno podijeljena, u novije vrijeme u tri županije – Zagrebačkoj, Sisačko-moslavačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj. Okružena je trima rijekama Česmom, Lonjom i Ilovom nad koje se natkriljuje Moslavačka ili Zaprta gora, nekad otok u Panonskome moru, ostatak kojega je nedvojbeno čudesno Lonjsko polje. Zanimljive i prirode, povijesti i kulture, gostoljubiva, vrijedna je svakog otkrivanja. Pogotovo jer od danas i službeno diči zajedničkim sloganom i logom Moslavina, skrivena zemlja.  Skrivena od očiju, ali blizu srca. Pogotovo radoznalima.

Voditeljica LAG-a Moslavina na suradnicama / Foto Miljeko Brezak
Predsjednik odbora za turizam LAG-a Moslavina Janko Kezele predstavlja zajednički turistički regionalni projekt / Foto Miljenko Brezak

Hvala turizmu što je moj zavičaj uspio ujediniti istim ciljevima, kad već mi kulturnjaci nismo uspjeli u ambicioznoj potrazi za regionalnim kulturnim identitetom. Nazdravljam tome moslavačkim škrletom i pozivam one koji je još ne poznaju, pogotovo sugrađane Zagrepčane, da je upoznaju već kroz posebnu promotivnu, prvi put jedinstvenu, elektronički dostupnu, zajedničku ponudu   od 20. do 24. travnja. Ali i ne samo tada. I ne samo u gradovima Čazma, Garešnica, Ivanić-Grad, Kutina i Popovača, nego i kroz odabranu ponudu zasad 42 sudionika, od pet vinarija, deset restorana, osam mjesta za aktivan odmor, mjesta za smještaj.

Stol dobrodošlice u Moslavačkoj priči / Foto Miljeko Brezak
Puna dvorana Moslavčana i njihovih gostiju / Foto Miljenko Brezak

Predstavljeno je to danas u proljećem probuđenoj šumi dojmljive Moslavačke priče u Maloj Ludini, biranim riječima brojnih, a pogotovo voditelja projekta voditeljice LAG-a Moslavina Anice Lenart i predsjednika Odbora za turizam LAG-a Moslavina Janka Kezelea. Moslavina vas očekuje svojim bojama, zvukovima, mirisima i okusima da je otkrijete.

Dugogodišnje suradnice na korist svoje Moslavine: Vesna Glavica, Božica Brkan i Slavica Moslavac / Foto Miljenko Brezak
Za uspomenu iz Moslavačke priče Snježane Ožetski (prva zdesna) / Foto Miljenko Brezak

Dobro joj mi došli!

Posljednja volja golubice iz crnoga maslinika – Umjesto kave 10. travnja 2022.

Već je dovoljno mrtva da joj se svi mogu diviti bez rezerve, da je kanonom priznaju i ovi i oni. Možda joj primjerice i u Akademiji, kojoj je bila samo dopisnim članom, pripreme kakav tematski skup u čast današnje 100. obljetnice rođenja? Možda rođendan Vesne Parun 10. travnja postane Dan poezije, možda i hrvatske poezije, umjesto da datum prisvaja i prekriva crno breme endehazijske obljetnice? Uza sve što je prigodno – mi baš volimo prigodno – otisnuto, snimljeno, emitirano, izgovoreno napokon većina citira akademika Antu Stamaća s oproštaja s poetesom da je ona legitimna nasljednica Tina Ujevića.

Autor portreta Vesne Parun za naslovnicu je pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić / Foto Miljenko Brezak

A ja se pridružujem čitanjem i slušanjem vječnih stihova, ne samo zato što sam u Stubičkim Toplicama prije koje godine za svoju pjesmu Haljina za snove nagrađena Nagradom Vesna Parun, skulpturom akademskoga slikara Ivana Tuđe, svojevrsnim, kako ga vozač nazva auspuhom, nego zbog ljepote i ljubavi, onima vječnima, kojima nas je učila. A mi, htjeli ili ne htjeli vidjeti, čuti. Svatko doma ima barem koju, ako ni koju onda lektirnu, knjigu Vesne Parun. Možda, gorčino, izdanu u vlastitoj nakladi. Sad navodno dvoje s novim knjigama, izborima, sabranim djelima zbog neurednih autorskih prava, zbog opisivanih i snimanih crnih vreća pretrpanih arhivom koje su je pratile sve do stubičkotopličke bolničke sobe.

Autorica Sanja Knežević / Foto Miljenko Brezak

Ali ima zato maestralnih knjiga o Parunici, takozvanih novih čitanja i interpretacija, među kojima odskače Golubica iz crnog maslinika/ Studije o književnom djelu Vesne Parun Sanje Knežević. Izvanredna profesorica na zadarskom sveučilištu i doktorica znanosti predstavila je svoju knjigu – rekla bih žensku! – u subotu 12. ožujka 2022. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u društvu jedne od urednica izv. prof. dr. sc. Nives Tomašević, recenzenta doc. dr. sc. Tina Lemca i Anite Šikić, direktorice Hrvatske sveučilišne naklade, koja je sa Sveučilištem u Zadru izdavač knjige. Odlična je naslovnica s portretom pjesnikinje, koji je kombiniranom tehnikom naslikao također pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić. Kao i obično, dramska umjetnica Marija Sekelez nadahnuto je čitala izabranu Parunicu kao ilustraciju jedinstvenoga znastvenoga hommagea pjesnikinji, posve novoga pogleda na hrvatsku književnost u kojoj je u čitatelja omiljena mnogo manje nego u službenim pregledima i još bez pravoga mjesta koje zaista zaslužuje.

Predstavljači knjige o Vesni Parun u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

Sanja Knežević u svojim pitkim znanstvenim esejima – i rekla bih: ženskom knjigom! – Poetesu natkriljuje pojmom mediteranizma, ne samo zato što je tipična Dalmatinka, nego pripadnošću tome krugu od antike kroz bujne stvarne i pjesničke krajolike s drevnim maslinama, mirisnim čempresima i borovima, kroz otočnost, i životnu i pjesničku, od rodnoga Zlarina, Visa i Brača do Šolte u kojoj je našla vječno počivalište. Izvlači za pjesnikinju smjelu metaforu Penelope iz Homerova rebra, referira se na Platonovu Gozbu, posve ženski a opet znanstvenički definira komplekse neostvarenoga, i ljubavi i majčinstva, kroza stihove duboke boli i sućuti, trpnje i patnje ali ne mučeništva, ne samo Ti koja imaš nevinije ruke, Psalme nerotkinje, nego kroz jedinstveno, teško i s čim usporedivo djelo, kaže, ostvaruje trajno potomstvo.

Duplerica presnimljena iz Golubice

Kneževićeva potom analizira simbol ptice, slobode koje natkriljava ne samo vrhove najviše drveća planina, nego i svakidašnjicu iz koje je i mogla nastati suvremenicima neugodna satira sa stanom bez grijanja i tople vode u Studentskom gradu u Dubravi, ali i s mnoštvom čudesnih sjećanja. Sjećam se primjerice kako je Nives Gajdobranski, njezina družica, s povratka s ukopa ispričala kako je na misi zadušnici bila sama s lokalnim svećenikom.  

Denis Derk u DHK govori o svojoj knjizi objavljenoj prije 10 godina / Foto Božica Brkan

Poslije čitanja pjesama u Društvu Hrvatskih književnika, na Pjesničkom buketu za Vesnu Parun 30. ožujka 2022. – ne znam ništa napamet, ali, zanimljivo, znam koji će Paruničin stih uslijediti – Stipe Čuić ispričao je kako se, iako se nisu ni poznavali, u tadašnjemu socijalističkom SIZ-u kulture Parunova odrekla stana u njegovu korist, jer je imao ženu i malo dijete, a Joško Ševo, koji je pjesme V. P. čitao uz Anju Šovagović-Despot i Jelenu Perčin, prisjetio se kako mu je, kao mladome govorniku svojih stihova na proslavi nekoga svog rođendana u Studentskom centru, na bini, darivala dar umotan u stari papir. Bila je kugla za na bor, koju je kupio još njezin otac i koju je cijeli život nosila sa sobom. Nedostajala joj je trećina, pa i visuljak, a kad ju je doma odmotao, postala je samo hrpica srebrnoga praha…

Pozivnica na Pjesnički buket za Vesnu Parun u DHK

Denis Derk, odličan novinar i književni kritičar, prijateljevao je s Vesnom Parun od 1991. do njezine smrti 2010., 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama i o tome još 2012. kod VBZ-a objavio neobičnu, knjigu posve drugačiju od one Sanje Knežević, s kojom se po mojem sudu odlično dopunjuje. Posljednja volja Vesne Parun bogato je ilustrirana fotografijama, a predstavlja isječke s iz njezina života i stvaranja svevremenih stihova te osobito onoga što iz daleka nije iščitano – proze, književnosti za djecu te satire, osobito one s kurcomlatima, koja je mnogim mjerodavnim Vesninim suvremenicima, posebice u kulturi, dizala živac.

Naslovnica Derkove knjige

Ta je – rekla bih muška knjiga! – prema Derkovim riječima nastala iz dva rukava: jedan je Paruničina želja da njih dvoje, pjesnikinja i urednik, objave antologiju nesretnih hrvatskih književnih sudbina – zato knjiga i nosi podnaslov Antologija nesretnih sudbina! – a drugi je njegova novinarska nakana da iz prve ruke posvjedoči, skicira posljednja dva desetljeća života i stvaranja strasne žene koja je od rasne ljepotice doživjela teške bolesničke dane kao nepokretna starica naružena strumom, ali je neprestano 70 godina pisala, bilježila. Živjela kroz svoje pisanje. Kroz njega je i danas živa i – sve življa. Prigodno, ne bez razloga, jer je izuzetno aktualna kao i 12.-15. rujna 1992. kad je nastala i 22. listopada 1992. objavljena u 82. broju Hrvatskoga rukopisa Večernjeg lista, pročitao je odlomak iz Ode za transeuropsku željeznicu Vesne Parun:

(…) I doći će ptice k Tinu, valu, na idealnu rijeku
A ona će teći kroz lug i začarana žita.
Protutnjat ćeš sutra željeznice nesita
kužnim ovim Balkanom kao gluh jazz kafanom,
žilama Panonije, zemljom Kulina bana.
Kurs: Kanal La Manche, Montmartre, Pakrac, Ilok.
Probit ćeš Papuk i Maglaj. Pregazit Tisu i Timok.
S onustran Uralske kose transeuropski vlak
zbacit će monokl, cilindar, brkove, frak.


Pronaći će ložač u oknu elektronskom
Sibir, gigantski silos. Tvoj novi, Europo, dom.
Ondje te čekaju, tihi, u smjernom pokajanju
s rukama požutjelim od neba i od ptica
i tijelom punim modrica Raskoljnikov i Sonja:
Kraj njih u travi ukrašen malajski bodež kris.
– Mi ubili smo babu krvopiju!… Dobrodošla
kćeri Sredozemlja, uzjaši sunčeva konja!
Raskoljnikov. I Sonja. Nečitljiv sudski spis.

Trust mozgova. Klub bogatih. Eureka!
Suklja iz vimena kravljeg nafta umjesto mlijeka.
Od boga Marsa ište Hrvatske seljačke stranke
bard, da skine
embargo na gnoj i poljsko oruđe.
Elito državotvorna, pokaži častan dlan:
pod brijegom Afrodite čuči vam Džingiskan!

Za ovaj planet Zemlju đavo ima svoj plan
lucidan i brz, u orbitu netom mu uđe.
(…)

20220408

Samo kritično, molim, Željka Lovrenčić! – Umjesto kave 5. travnja 2022.

U srijedu, 6. travnja 2022. u Društvu hrvatskih književnika voditeljica Tribine DHK Lada Žigo Španić publici će dvjema najnovijim knjigama predstaviti Željku Lovrenčić: prijevodom Priznajem da sam živio Pabla Nerude, prve cjelovite proze čileanskoga Nobelovca, u izdanju Iris Illyrica, 2020., odlično ocijenjenom i proglašenom Librom za vajik, (o kojoj sam pisala), te autorskom knjigom književnih kritika Samo kritično, molim, Biakova, Zagreb, 2021.

Željka Lovrenčić / Foto Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.

Izbor Samo kritično, molim, poduprt i Ministarstvom znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo je sastavio Ivan Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar Bekavac Basić.

Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić

Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.

Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.

Kako u svome prikazu navodi Vesna Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i najradije piše. Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.

U svojemu povelikom rasponu književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić, Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna Mimica iz Čilea…

Kritika knjige pjesama Božice Brkan

Subjektivno i s velikim veseljem dodajem na kraju, ali ne manje važno, kako je u izboru Samo kritično, molim dr. sc. Željka Lovrenčić objavila i kritiku Između tradicionalnosti i modernosti o mojoj pjesničkoj zbirci Nemoj mi to govoriti, Acumen, 2019., i kritiku Vodeći pjesnik hrvatske dijaspore u Mađarskoj o knjizi Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša-Đuretina, koju je priredio Đuro Vidmarović, također u izdanju Acumena, 2019. Uz to, objavila je i kritike o knjigama izabranih kritika Mala noćna čitanja Dunje Detoni Dujmić te Kraljevstvo za Ljerkinu knjigu i Književni ogledi Ljerke Car Matutinović, u kojima su objavljene kritike i drugih mojih knjiga proze i poezije (Rez, leica-roman u 36 slika; Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013; Život Večni).

20220403

Divan užas, kolarovski oksimoron – Umjesto kave 4. travnja 2022.

O prvom predstavljanju knjige Divan užas potkraj studenoga 2021. godine nisam mogla ne pitati priređivača i glavnoga urednika Maria Kolara da li je što Slavku Kolaru, temi knjige. Nije. A kome bi drugome, ako mu već nije u obitelji, moglo unas danas uopće pasti na pamet raditi predano i naporno godinu i pol i objaviti knjigu od 500 stranica velikog formata (ciglu, kako takve knjige zove moj omiljeni spisatelj Tomislav Čadež), pogotovo sadržaja kao što je ova kolarovskoga, oksimoronskoga naslova s podnaslovom Izabrani radovi o Slavku Kolaru (1917.- 2021.)?

Promotori Divnoga užasa u Zagrebu: Velimir Visković, Vinka Jelić-Balta i Mario Kolar / Foto Božica Brkan

Mario Kolar, istraživač i predavač moderne hrvatske književnosti na riječkome sveučilištu, povjesničar književnosti i književni kritičar te urednik časopisa (Republika, Artikulacije) pišući predgovor za drugu, nacionalno važnu knjigu o Kolaru, isponaistraživao se literature i arhiva, pa mu je palo na pamet da bi, pošto je već napravio knjige o svojim Podravcima Galoviću i Ivančeviću, mogao napraviti i knjigu o prezimenjaku. Možda bi njegovi Čazmanci…

Odlična naslovnica grafika je Marka Antolčića

A Čazmanci su zaista rijedak primjer u nas pomnog njegovanja odnosa – inače vezu istraživača i izdavača Marko Gregur, u kritici knjige naziva ljubavlju – sa svojim zavičajnim piscem. Kolar je rođen u Palešniku, ali je djetinjstvo proveo upravo u majčinu rodnome mjestu Čazmi i za nju ostao vezan cijeli život. Smatrao se Čazmancem toliko da je gradu ostavio svoju arhivu, koja se danas čuva u čazmanskome Gradskom muzeju. Gradska knjižnica, zahvaljujući i predanosti ravnateljice Vinke Jelić-Balta i njezinih suradnika, okrstila se njegovim imenom i u svom je dvorištu baš prošle godine ponovno postavila otuđenu Kolarovu spomen-bistu, rad akademskog kipara Stipe Sikirice. Sve to u okviru sad već 10. Dana Slavka Kolara, u okviru kojih održavaju i istoimeni natječaj za najbolju kratku priču satiru. Za prva dva uspjeli su objaviti i najuspjelije radove iz užega izbora 2012. i 2013. u knjizi Prvih 20 uboda

Ne bez ponosa ističem kako je na prvom natječaju 2012. prvi pobjednik bila satira Božice Brkan Svojih tijela gospodari.

Mario Kolar govori o radu na knjizi o Slavku Kolaru / Foto Miljenko Brezak

Upravo je na Danima Slavka Kolara u povodu 130 godina od književnikova rođenja potkraj prošle godine i promoviran zbornik Divan užas – Izabrani radovi o Slavku Kolaru (1917. – 2021.), a potom u Bjelovaru i 1. travnja 2022. u Zagrebu. Uz priređivača i glavnog urednika Maria Kolara, urednice su

Velimir Visković govori o djelu Slavka Kolara i o knjizi o njemu / Foto Božica Brkan

Vinka Jelić-Balta i Marina Junger, grafičko oblikovanje Jovica Opačića, naslovnica grafika akademskoga grafičara Marka Antolčića, fotografije iz zavičajne zbirke. Financijski su zbornik poduprli Grad Čazma i Bjelovarsko-bilogorska županija te Ministarstvo kulture i medija RH. Izdavač je čazmanska Gradska knjižnica Slavko Kolar. Mario Kolar izračunao je da je rad na knjizi trajao godinu i pol. Trebalo je, naime, i preroštati knjižnice, knjige i časopise, ali i istipkati i iščitati tekstove, a katkad ih i prevesti te, konačno, odabrati što će biti objavljeno. Na koricama Divnog užasa ističe:

“Slavko Kolar jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca iz prve polovice 20. stoljeća. Najviše je ostao upamćen po svojim humorističkim i ruralnim novelama, od kojih su Breza i Svoga tijela gospodar već dugi niz godina dio školske lektire, a doživjele su i uspješne kazališne i televizijske adaptacije.

Ova knjiga donosi sedamdesetak različitih tekstova o Slavku Kolaru, objavljenih tijekom proteklih stotinjak godina (1917. – 2021.). Radi se o kritikama, studijama, esejima te memoarskim i ostalim zapisima koji se na različite načine dotiču pojedinih Kolarovih djela, cjelokupnog njegova opusa ili njegova života.

Uvršteni tekstovi objavljivani su u različitim novinama, časopisima, zbornicima, leksikografskim priručnicima, autorskim knjigama i na internetu, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu (Rusija, Njemačka, Italija, Austrija, Češka, Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina), a autori su im književni povjesničari i kritičari, sveučilišni profesori i esejisti, metodičari, učitelji, jezikoslovci te ostali humanisti, kao i sami književnici, počevši od nekadašnjih Kolarovih do naših današnjih suvremenika.

U svakom slučaju, ova knjiga svjedoči da je Kolarovo djelo već više od stoljeća izazov ne samo tzv. običnim čitateljima nego i proučavateljima. No, kad bi ju Kolar vidio možda bi ju (auto)ironijski – sukladno naslovu jedne svoje novele – okarakterizirao kao divan užas.”

Svojski odrađenim poslom knjigu ocjenjuje i Velimir Visković, leksikograf i književni kritičar, koji je i sam objavio više tekstova o Kolaru, pa je među sedamdesetak izabranih radova u knjizi zastupljen i sam. Autor je najsveobuhvatnije, jedne od tri, one Marice Čunčić i Bogdana Mesingera,najozbiljnje monografske knjige o Kolaru te biografske Zvonimira Kulundžića.  

Vrlo zainteresirana, birana publika na zagrebačkom predstavljanju / Foto Miljenko Brezak

Opus Slavka Kolara nije velik opus, ali su njegove novele iz samo pet knjiga, poput Breze, Svoga tela gospodar ili Ženidbe Imbre Futača, vrhunci hrvatske književnosti. I biseri nacionalne kulture zahvaljujući filmovima poput Babajine Breze i Hanžekovićeva još crno bijeloga Svoga tela gospodar. Mnogima će stoga biti zanimljivo doznati zašto mu je i tko negativno ocijenio prvu zbirku novela, kako je Kolar postao predsjednik Društva književnika Hrvatske, a potom izbačen iz njega, zašto ga nisu primili u JAZU, tko su bili uzori za njegove pojedine likove, zašto Hergešić piše da je Kolarovo djelo izraslo na domaćoj njivi, a doseglo europsko mjerilo te što su još svojevremeno o Kolaru pisali važni autori Ivan Goran Kovačić, Bratoljub Klaić, Ljudevit Jonke, Dubravko jelčić, Vlatko Pavletić, Dalibor Cvitan, Miroslav Šicel, Ivan Bošković, Ivan Kušan, Viktor Žmegač, Krešimir Nemec, Branimir Donat, Veselko Tenžera i brojni drugi.

U Ogrizoviću Velimir Visković i Vinka Jelić-Balta / Foto Božica Brkan

Nemaju mnogi naši književnici takvu knjigu, rečeno je na predstavljanju. I nemaju. A 58 godina po smrti Kolar je ima. A tko će uopće čitati takvu knjigu, ma i objavljenu baš u Godini čitanja? Specijalisti za teoriju i povijest književnosti, enciklopedisti, studenti i kojekakvi zaljubljenici u ljepotu? A svi – sve rjeđi.S nedavne tribine DHK Bez cenzure o tome ispašta li dobra književnost zbog površnih komercijalnih izdanja izvlačim ilustraciju ugledne i iskusne urednice Miroslave Vučić kako je za njihovu Školsku knjigu svojedobno akademik Stamać, šezdeset godina poslije Strozzija, ponovno, čak tri godine prevodio Fausta, a potom još godinu i pol pripremao tumačenja na 350 kartica, da bi, kad je objavljen, u godinu dana Goethe u novome prijevodu bio prodan slovom i brojkom u 19 (slovima: devetnaest!) primjeraka. No, eto, još ima predanih istraživača, izdavača, urednika, knjižara, knjižnica i knjižničarki. 

Na kraju, Vinka Jelić-Balta, Mario Kolar, Velimire Viskoviću…, uvjerena sam kako Divan užas priziva nastavak i istraživanja i novu knjigu, primjerice o utjecaju i nadahnuću Kolarom u književnosti, kazalištu, likovnoj, filmskoj i TV umjetnosti. Muze još nisu odustale! Oprosti mi, Kolaru, na još jednoj posudbi, ali baš i tu pristaje oksimoron: divan užas!

20220403

Sve ljubavi Ljerke Car Matutinović četverojezično – Umjesto kave 30. ožujka 2022.

Neobična knjiga Ljerke Car Matutinović – kao i dvadesetak od više od ukupno 60 objavljenih knjiga – zbirka poezija u izdanju zagrebačke Biakove i Gradske knjižnice Crikvenica, ali – na četiri jezika: Sve moje ljubavi, Tutti i miei amori, Todos os meus amores, Todos mis amores. Osim na hrvatskome, usporedo pjesme i na tri romanska jezika – talijanskome (prepjevi Lucifero Martini, Loredana Bogliun, Marina Lipovac Gatti, Laura Marchig, Giacomo Scotti i sama autorica, inače i nagrađivana prevoditeljica s talijanskoga), španjolskome (prepjevi Željka Lovrenčić) i portugalskome (prepjevi Meri Grubić). Objavljena 2020., predstavljena u Ogrizoviću sinoć.

Ljerka Car Matutinović čita svoje pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Carica, kako Ljerku zovemo odmilja, s dubokim poštovanjem što je, i kao kritičarka i kao poetesa, sačuvala ushit za poeziju, još jednom osvjedočeno poetsko žensko biće fascinirano životom, ljubavlju, svojim morem…

Marko Matutinović izvodi noninu pjesmu Kad već postoji planina / Fotografija Miljenko Brezak

Prenosim iz toga ozračja pjesmu, koja ne samo da je prevođena na druge jezike, nego ju je i pjesnikinjin unuk Marko Matutinović uglazbio i izveo na predstavljanju:

Recenzentica i promotorica Željka Lovrenčić, izdavačica i urednica Zorka Jekić i autorica / Fotografija Miljenko Brezak
Predstavljačica i prevoditeljica na portugalski Meri Grubić i čitačica na portugalskom Mariana M. Andre / Fotografija Miljenko Brezak

Ljerka Car Matutinović

KAD VEĆ POSTOJI PLANINA

Kad već postoji planina treba se

                                       penjati

Strpljivo i dugo do samoga vrha

Kad već postoji planina treba je

                                          upoznati

Srcem i uhom ko materinsku riječ

Kad već postoji planina treba je

                                           osvojiti

Polako u mudro kao jedinu ljubav

Kad već postoji planina treba je

zavoljeti

Predano i nježno kao dijete rođeno

Zato i postoji planina

Da bismo otkrili pute neprohodne

I vratili Ljepotu daljinama

(Ljerka Car Matutinović: Sve moje ljubavi / Biakova, 2020., str. 76.)

Kejkavska Ilova Masnecove (i Vidmarovićeve!) mladosti – Umjesto kave 21. ožujka 2022.

Andrle (potrgani predmeti), bantuvati (buniti, uznemiravati), čekmež (pećnica), gvanter (ležište za vinske bačve), kezme (ni prase ni svinja), lunjek (poklopac na šteclu), prcmati (peći, pržiti)… tek su neke od riječi na koje zacijelo ne bih ni naišla da se nisam udubila u knjižicu Kak’ su negda pripovedali i divanili v Ilove Ivana Masneca (Vlastita naklada, Kutina 2021.). Na samo 72 stranice manjega formata više je od 4300 riječi, a pravo bogatstvo i za moj desetljećima moslavački kajkavski rječnik s višestruko više, već i objavljenih riječi te fraza, sada na otprilike 700 kartica. Napokon da i ja mogu nekoga i nešto ozbiljnije citirati. Masnec kao svoju literaturu navodi knjigu Katarine Brkić Spod zemle tragi, Ogranak MH Kutina, 2017.  i tekst Đure Vidmarovića Moja kajkaviana, Poetica kajkaviana de pagus Ilova A.D. 1976 .

Naslovnica Masnevoce knjige

Ilovski sam i sama uvela u svoj kajkavski rječnik u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012. posredstvom Đure Vidmarovića, kojem je zavičajni govor, budući da je ondje odrastao u djetinjstvu, inače rođen preko Ilove, nasuprot, u prvome slavonskom selu Piljenicama. U uvodu Masnecove knjige Vidmarović ističe potrebu ozbiljnog proučavanja moslavačke kajkavštine izražene osim u kaju, u ke mojega Okešinca uz Česmu u zapadnom dijelu Moslavine i keja u Ilovi, najistočnijem dijelu Moslavine. Objašnjava i povijesne razloge zašto je raspadom Vojne krajine rijeka Ilova postala granicom ne samo Moslavine i Slavonije nego i kajkavskoga i štokavskoga narječja.

Ivan Masnec sa svojom knjigom / Privatni arhiv

U svome rijetkom od kajkavskih tekstova Vidmarović oživljava razgovor unuke Blaže, bake Mare, susjede Kate i djeda Mateca iz sedamdesetih, a Masnec opisuje kako nas godine života često vraćaju o prošlost, posebice u vrijeme kada su, prije 2000., živjeli oni koji su pripovedali  i divanili rječnikom zapisanim u knjizi. Iako je to kejkavski idiom, osjetio je, piše, ljudsku toplinu i ljepotu jezika kojim su govorili u Ilovi, gdje je rođen 1948. i gdje je živio idućih 20 godina.

Osnovnu školu i gimnaziju Ivan Masnec završio je u Kutini, a studij pedagogije na Pedagoškoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom je 10 godina radio u osnovnoj školi, pa 12 godina u srednjoj školi i 20 godina u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U mirovinu je otišao 2013. godine i mogao se posvetiti i drugim svojim interesima. U knjizi se prisjeća kako su učitelji ispravljali govor djece u ispravan i udaljavali ih od arhaičnog izražaja – mi neki se danas utaman borimo za uvođenje u škole zavičajnih govora kao izborni predmet ili uz školski program objavljujemo multimedijalno i svoje lokalne kajkavske rječnike – što je utjecalo, priznaje, i na to da i danas njegov izričaj starih riječi nije onako jednostavan i topao kako su divanili i pripovedali nekada u Ilovi. Piše:

S predstavljanja knjige u Ilovi 2021. / Privatni arhiv

Mnogobrojni susreti s mještanima u proteklih četrdesetak godina naveli su ga na zapisivanje riječi… Osim brojnih fotografija koje su mu žitelji Ilove dali na uvid i mnogo već sakupljenih riječi, primjerice i špicnameta, odlučio je da najprije napiše knjižicu o povijesti sela do šezdesetih godina prošlog stoljeća s naslovom Ilova, selo moje 2003. godine, a onda je odlučio da riječi koje je sakupio ne odu u zaborav već da ih dalje sakuplja i objavi u novoj knjižici kao rječnik svoje Ilove da se ne zaboravi kako je nekada bilo u njoj.

Masnecova prva knjiga o Ilovi iz 2003.

Nakon prve knjižice mnogo mu se ljudi javljalo s novim fotografijama i novim podacima i stoga je uz rječnik uvrstio i slikovni dio o prošlosti Ilove, posebice o školi. Opisuje i kako se iznenađivao kad mlađi ne bi razumjeli kada bi rekao nešto po starinski, primjerice kad je rekao da je nekoga zestal vramen Masneca. Pokraj Masneca. To ga je još više uvjerilo da mora napisati ovu knjižicu. Također i što je često bio lijepo ugošćen bilo na čijoj lesi ili u dvorištu jedne bake koja je ugostila i još nekoliko svojih vršnjakinja. Kada im je rekao da bi htio pripovedati  starinski, domaćica mu je odgovorila: Nečem ja pripovedati po starinski, ja očem pripovedati moderno ko moj nuk. Ipak je imao slušati i bilježiti razgovor i riječi, pa se prisjeća kako je jedna omotane noge rekla da joj se noga vrazila. Zaključuje:

iz knjige: folklorna skupina iz Ilove 1952.

Nakon tolikih godina prikupljanja riječi, odlučio sam to i pokazati nekim ljudima u selu, a onda su se počeli javljati i oni ljudi koji su i sami kod kuće bilježili stare riječi i rado su ih dali za objavu u ovoj knjižici. Sakupljeno je preko 4300 riječi. Svima njima sam neizmjerno zahvalan.

Ovom knjižicom, koju budućim generacijama Masnec ostavlja kao dokument vremena kako se nekada živjelo u njegovoj rodnoj Ilovi za koju ga vežu mnoga sjećanja i doživljaji u prošlosti, izražava zahvalnost i sjećanje na kazivače i vlasnike fotodokumentacije od kojih mnogi više nisu živi: Marija Baltorić, Milan Baltorić, Marica Belinić, Kata Bolarić, Franjo Božić, Marija Fudurić, Mladen Fudurić, Mara Grđan, Milka Grđan, Marija Heđevir, Katica Hranitelj, Mijo Hranitelj, Marija Hubak (Lisek), Vladimir Jančar, Juraj Jagušt, Davorko Mikulić, Renulfo Mioni, Marija Novak, Marija Pasarić (Božić), Zvonko Petreković, Marija Podhraški (Pulek), Marija Sabolović, Kata Smolić, Marija Tomić, Franjo Turkalj, Ivan Utović, Marija Utović, Joško Varga, Đuro Vidmarović i Marija Žepanec.

Jedna od starih ilovskih fotografija koje je Masnec prikupio kao svjedoke nekadašnjega života

Na kraju prenosim pogovor Ivana Masneca na njegovu zavičajnom govoru:

Potlem sega

Ovo kej bum napisal, morti ne bute si razmeli. Na pisanje ove knižice povleklo me sečanje na dane kad sem bil mali i kad su negdar ovak pripovedali i divanili. U to vreme ne bilo televizora. Sečam se da su susedi sake srede kupovali nove nastavke romanov Marije Jurić Zagorke ”Grička veštica” i čitali na večer. Zutra bi k nam došel sused i pripovedal kej su prečitali. Kak mali dečec sem u zapečku čučal i slušal kak je sused pripovedal i onda su se potlem divanili o poslima koje buju zutra delali.

Na selu se moralo puno delati na polu. Sečam se kak se šenica žnela i kak su v selu bili i bogatejši gazde kojima su šenicu žele obiteli koje nesu imeli pole i tak su zarađivali za preraniti brojnu obitel. I ja sem slagal povresla kojim su se vezali snopi šenice. Snope su slagali na polu u križe dok ne pokosiju celo pole. Šenicu su s pola vozili kolima, na vozu, koje su vlekli kojni ili voli. Po tem se čekalo da dojde dreš da se šenica ovrši. Negdar se moralo dugo čekati dreš jer ih ne bilo puno a i radi tega kej su kod bogatejši gazdi vršili i više den.

Negdar su zime bile drukčeše. Bilo je puno snega i ne bilo asfalta kak denes. Put su čistili drvenom ralicom kak slovo A koju su vlekli kojni ili voli. Deca su privezala svoje drvene sanice za ralicu i tak su se sankali kroz celo selo. Najlepše je bilo kad nesmo išli v školu pa smo svojim drvenim sanicami prek pola prtili sneg do velkog brega gde smo se celi den sankali. Pred noć smo došli domom mokri, premrzli i gladni. Grejali noge i ruke uz peć, a čižme i čarape smo sušili uz otprti čekmež.

U selu je bil samo jeden dućan pri Blazinu. Od dućana prek puta bila je strma steza na stari put na koje smo se sklizali i sankali i puno put došli doma podrapanog tura.

V selu su navek znali reči da su ludi oko cirkve i dućana gorenci a oni koji su od škole prema Ilove dolenci. V Ilove je škola od 1861. leta v koju sem i ja išel. Bila je to stara škola z jednom učionicom bliže putu pred kojom je bil ograđeni vrčak u kojem je učitelka sadila cvetje. U dvorišču je bil veliki natkriti bunar uz koji je bila jedna stara ruška. Denešna škola napravlena je na negdašnem školskom vrtu. Stara škola je zrušena. Tu je sada mali park. Selo je imelo i osnovnu školu do osmeg razreda se do 1960. Škola je bila i u zadružnom domu u sredine sela. U selu je bilo i DVD od 1894. godine s vatrogasnicom z drvenim tornjom. Denes je to birtija ili kak vele moderno, kafić.

Kak deca smo se veselili kad je bil kram pri cirkve gde je bilo puno ludi sa svoji gosti na meše, a potlem se igralo pevano kolo ”Okren, okreni se moje kolo malo” u kojem su bile cure, dečki, žene i muži i zavijali ga i vodili oko cirkve, a potlem su se kupovala čisla i licitarska srca spod šatre licitarke Pavlović z Kutenje. Tu bi koji dečko skrivečki kupil velko licitarsko srce koje je dal curi koja mu se zdopala. Na takov način dali su do znajna da se vole i da se buju ženili.

Ne selo bilo tak zaostalo kak su negdašne vlasti mislile. Selo je imelo i stanicu za vlak na štreke Zagreb – Novska. Kroz selo je bil i put kojim su vozili autobusi na autoput za Zagreb.

Dece je bilo najlepše v leto kad su se šmurati se na Ilove spod drvenog mosta ili na jednom od polaja. Dok su se deca šmurala ludi su vadili pesek, vozili ga i prodavali na Kutenje ili v selu. Kirijali su pesek u peskari koje su vlekli kojni. Tega više ne.

Ovo malo kej sem napisal je zato da se ne pozabi kak je to bilo v Ilove i kak su negdar divanili i pripovedali. Ostala su samo sečanja na negdašne vreme v moje rodne Ilove.  

Srećom, sjećanja su ostala zabilježena i nama koji nismo iz Ilove, a koje bi iz različitih razloga mogla zanimati. Šteta što tu vrijednu knjižicu nije za objavu odabrao i neki izdavač nego je autor morao pribjeći vlastitoj nakladi.

20220318

Mićo Brkanović, egzot među nama – Umjesto kave 14. ožujka 2022.

Sutra se na zagrebačkom krematoriju opraštamo od Miće Brkanovića. Tjedan pošto je na Dan žena od komplikacija poslije korone umro u osječkoj bolnici. Rodjen je 21. studenoga 1946. u Rudopolju kod Vrhovina u Lici. Završio je Pedagošku akademiju i u Novskoj radio u školu te bio tajnikom Crvenoga križa do mirovine. Posljednje desetljeće živio je na očevini u Tovarniku, na istočnoj hrvatskoj granici sa Srbijom.

Mićo Brkanović, portret koji je Božica Brkan snimila u Zagrebu 2014.

Matoševo rodno mjesto prvi sam put i posjetila zahvaljujući gospodinu Mići, kada je organizirao prvi u nas – izbor najbolje rajčice. Htio je da se potrošači upute za koje je jelo koja rajčica najbolja prema preporuci gastroznalaca. Black Zebra najbolja među 58 starih sorta rajčica iz cijeloga svijeta,  naslovila sam 2016. članak na Oblizekima o tome događaju. Podijelila sam s čitateljima i kako skuhati juhu od rajčice u dvije boje, osim crvenoj i u zelenoj, kojima su nas počastili, a također, još 2014., otkrivala sam tajnu dobroga slavonskog sataraša na tovarnički način bećarca u – malo bamije. No, to je, kao i sajam posvećen tikvama i izbor najveće tikve uzgojene u Hrvatskoj bio samo jedan od rezultata njegova dugogodišnjega ustrajnog rada i silnog truda, zapravo velike ljubavi još od prije rata prema neobičnom povrću, voću i cvijeću, koje je na različite načine dovlačio iz cijeloga svijeta i širio ih u nas desetljećima kad globalno baš i nije bilo in.

Mićo Brkanović i Božica Brkan na ocjenjivanju rajčica u Tovarniku 2015. / Foto Miljenko Brezak

Počeli smo surađivati devedesetih u Večernjakovu prilogu Vrt koji je izlazio četvrtkom, a koji sam uređivala od 1993. do 2010., te nastavili na mojim portalima Živi selo www.ziviselo.hr , Oblizeki www.oblizeki.hr i Božica Brkan www.bozicabrkan.com te na različitim događajima, primjerice na ivanićgradskoj Bučijadi, a osobito kad bi se bližilo proljeće i kad bi se zaljubljenici u egzote zanimali za sjeme i sadnice. Ili kad bi u vlastitoj nakladi objavio još jednu novu knjižicu Egzoti i rariteti: od sjemena do sadnice i ploda s podrobnim opisima, uključujući i recepture kako najbolje primijeniti uzgojeno.

Intervju u Zagrebu 2015. / Foto Miljenko Brezak

Susretali bismo se kad je još obilazio sajmove i obvezno uoči blagdana kada bi me razveselio bundevinim košticama, bocama ukuhane rajčice, rakije, sušenim bamijama… U koroni je poslao paket. Pošta ga je dostavila dobrano iza blagdana.

Pripadao je Mićo Brkanović onim mojim suradnicima poput prof. dr. sc. Jana Čižeka i Zlate Nanić u ekouzgoju ili Dragutina Kiša (šumarstvo je diplomirao u godini kad sam se rodila!) u krajobraznoj arhitekturi, kojih odavno nema, a koji su bili pioniri u svom području, ali prije interneta, pa su danas, kad je mreža svih mreža mjerilo svih stvari, umalo zaboravljeni i izgurani od suvremenika, često vlastitih učenika, i agresivnih influencera. Takvi me predani, skromni i sjajni ljudi nukaju da im konačno posvetim hommage, kao i Vrtu, teško danas s ičim usporedivu novinskome prilogu na čijim su stranicama nikle mnoge danas uobičajene teme, poljoprivredne i gastronomske i čije stare brojeve, uvezane, još mnogi čuvaju. Nije, recimo, da i Miće Brkanovića nije bilo u medijima, ali uglavnom specijaliziranima, u praktičnim tekstovima koji su, kao i njegovi katalozi i knjižice trebali zainteresirati čitatelje za uzgoj neobičnih i rijetkih vrsta, često i starih, kako se obično govori, zaboravljenih kultura i sorti.

Mićo Brkanović u kontroli tikava u svome polju u Tovarniku 2015. / Foto Miljenko Brezak
S jedne od edukativnih radionica ivanićgradske Bučijade 2011.: Mićo Brkanović, Božica Brkan i Marica Svetlečić / Foto Dražen Kopač

Činio je to prije drugih i uvijek bi ga na kavi korila što  se i on, kao neki tobože rekorderi i specijalisti, ne špinči brojem uzgojene rajčice, ljutih papričica, bamije… Nije imao vremena, jer je morao brinuti o biljkama, sad ih braniti od suše a sad od mraza ili bolesti. Bio je iz vremena kad je brendiranje bilo nevažno, a ambalaža nužna tek da se konačan rezultat rada isporuči kako treba, zdrav. Dakako, s preciznim uputama kako sijati ili saditi, uzgajati te s recepturama kako upotrijebiti plod.

Gordana i Mićo Brkanović na svom imanju u Tovarniku 2021. / Obiteljski album

Dok je sjeme stizalo tko zna kakvim kanalima i odakle, o čemu nisam ni smjela znati, ja sam ga – kad to već nije mogla činiti moja također još jedna, maestralna suradnica Vanda Starešinić, koje također više nema – gnjavila o podrijetlu, egzotičnim krajevima odakle dospijeva i još egzotičnijim imenima, o ovome i onome… Lako je sad nama pričati, uzgajati i jesti žutu ili ljubičastu ili čokoladnu rajčicu, vrlo sitnu ili vrlo krupnu, plavi krumpir, bijelu lubenicu, odvagivati više stotina tešku bundevu i ne znam kakav krastavac!

Sa suprugom Gordanom utkao je u to, sjećajmo se, Mićo Brkanović mnogo ljubavi i cijeli svoj život, a da od toga nije napravio ni unosan biznis ni slavu. U vrijeme globalne internetske kupnje i mrežnoga sveznadara, Mićo nije imao ni web, osim koliko je najnužnije nije držao ni do marketinga ni do PR-a, nego je, kad su se prorijedili i zbog pandemije zaustavili raznorazni sajmovi, sitno sjeme, često tek po nekoliko komada, slao prema telefonskim narudžbama, poštom, uvijek sa savjetima što i kako. I s veseljem da je sa svakom poslanom kuvertom učinio nešto dobro, produžio neku vrstu, razveselio nekoga i ne misleći da nam je misleći globalno a djelujući lokalno obogatio i cijelu planetu Zemlju. Hvala, Mićo Brkanoviću!

Jedan od Brkanovićevih kataloga za tikve
Brkanovićev katalog za rajčice