Božica Brkan / Umjesto kave

Jokešinski Fašejnek Božice Brkan u Zborniku Domaća rič – Umjesto kave 7. rujna 2026.

Ogranak Matice hrvatske u Zadru poslao mi je svoje izdanje Domaća rič 16, Zbornik radova s međunarodnoga jezikoslovno-književnog skupa „Domaća rič 16“ održanoga 2. i 3. lipanja 2023. u Zadru pod pokroviteljstvom Zadarske županije i Grada Zagreba. Potpisuje ga, nažalost u međuvremenu u tijeku rada na zborniku preminuli neumoran Ivan Paštar. Kakva posveta životu! Živi nadgrobnik Ivanu Paštaru.

Na 538 stranica brojni i zaista dojmljivi radovi (uz teme sa skupa i osvrti i recenzije, sjećanja na preminule suradnike te kazalo imena i kazalo zemljopisnih naziva kojem je i moj (J)Okešinec). S ponosom ističem kako sam, prema pozitivnoj diskriminaciji, pripremila za znanstveni dio esej Lafre nalafrane / Jokešinski Fašejnek od str. 177. do str. 186. a za kulturni od str. 355. do 238. Pjesme na kekavici, govoru Okešinca u Moslavini sa dvije pjesme dotad neobjavljene pjesme – lafre i pepelnica. U to sam se vrijeme bavila upravo i temom maskiranja i zaboravljenih običaja, fotografijama i pričama snimljenih kazivača, od kojih neki više i nisu živi, iz svojega rodnog sela Okešinca/Jokešinca te kekavicom koja se u njemu uglavnom više i ne govori. Sve sam spremila za neku svoju buduću knjigu sa zavičajnom tematikom.

Tekst Jokešinski Fašejnek objavljen je od 177. do 186 stranice Domaće riči 16

Podsjećam da sam i za krapinski 20. Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća 6. rujna 2021. predstavila skromniju prezentaciju Jokešinski Fašejnek koja započinje mojom pjesmom fašejnek iz zbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.). Domaća rič, nažalost, ne sadržava fotografije.

Božica Brkan

lafre

lafre lafre sekojake
i lepe i grde lafre
čim grdeše tim lepše
čim grdeše tim lepše
čim više sega da se vidi mejne
v sekojake farba
v sekojake mandura i prek kej gole
z kuštrave lasi
i z zube i zuberina trulave i gnile
(morti i samo z repe)
i z pandža i z papki i z kluni i z lampa pune kraflinov
pregutnuti je nemreju kulke su je spozimali
(da si ko drugi če jenoga ne bi zel)
samo gučeju ni ne košeju
kej da su jako zgladneli
i vkriž glediju ni dalko ni blizo ne vidiju kak spada
čorave lafre

v sklepane tačka i oldtajmeri se voziju
kak i v najskupleše traktori i avuti
trubiju okoli
zvoniju kej da čelca plašiju
i bedesaju i tancaju da se se prehičeju
smejeju se spod glasa i z sega glasa
lajeju i rokčeju
i podsmevaju se ko jim naletia i plačeju se koječega radi
suze jim same ideju da se staviti nemreju
nikak

lafre lafre sekojake
i lepe i grde lafre
čim grdeše tim lepše
tu i tam mi se čini da se nekoje lafre i poprav plačeju
al ne za fašejnka siromaka kej su ga v jognu otpravili
(kak i lani i predlani)
a prede toga i obesili za saki slučaj
(nemre to kej ga čeka zbeči da i kak oče
a i neče)
i kak to več pri nas ide tobož su mu po pravde sudili
i presudili da je lagal varal kral mitil i mito zimal
de je god stigel
da je krivo na ludi govoril
i krivo se branil
klel i zaklinal
kulke je vmoril još tulke moriti štel
al mu se posmeknulo da ne i mam v olakšavajuću okolnost
al se kak to pri nas več je niš dokazati nemre
i svedoki i dokazi faliju
teško je je najti
a gda se i najdeju lako se zgubiju
a procedura mora pak spočetka

i se moraš porinuti skraja
jedino kej fašenka nemreš
odsuditi
odvesiti
odgoreti
povedati da ne kriv gda si znaju da je i jekej ne tak odnegda
a i če on ne
ko onda je
neko z lafri anonimousyov
(kej se sekud i gda bilo po celom svetu kažeju
samo ne na fašejnku)
a i kej je to tulko
tulko da se neko niše na štriku
tulko da neko smrdi z jognaa vrag si ga jebi kak je z ludmi

kak z kojem
niko nikoga ne žali više neg žali fašejnka siromaka
kej se odnavek na se zima
a če nigda
na fašejnek

lafre lafre sekojake
i lepe i grde lafre
čim grdeše tim lepše
nesu ni lafre kej su negda bile
če se i od jajnekov v vuke mečeju
jel pak kak to več je od vukov v milne jajneke
ni denes kej sekej more ziti to ne se sejeno

lafre lafre sekojake
i lepe i grde lafre
čim grdeše tim lepše
nekak mi se najbole vidiju te kej su se v svoja lica zalafrale
(treba se toga setiti
mam ze sebe sumlu snemeš)
nekak su jim niove lafre
i kak grde
i kulko sumlive
najmilneše
a ko bi si i mislil da je naočigled neju previdliko su i kej su
kak su znali

i kakve se god kazale gda si snemeju lafru
jenu skri drugu pokaži

jenu snemi a podnu je pak jena te jena

i još si misliju kak jim je kak bilo da bilo
tak zanavek najbole lafra ostati
kej da zanavek buju mačkare

manje poznate riječi:
lafre – maske
mandura – uniforma, odjeća
kuštrave lasi – raščupana kosa
zuberine – zubno meso
mačkare – maškare, maske

pelnica

zima pribira pepel spod peči
vuglejne je tak vruče samo kej se ne zapali
more saki čas
planuti
gda ga meče v pletaru pletaru od čel

onda najprvo z čadžami i z pepelom naliči mladu žensku
onda i staru i koja se več najde pri hiži
poseje pepel po celomu dvorišču
i po brazde kej su ju nadužili
skroz od putne lese do hiže pak se do štale i za štalu
kej nesu dobili mam piti

ne niš kej nam je to zagrnuti
niko se ne srdi
z pepela bu trava bole rasla i gamad mejne puzala

se se crni da se drugo more biti samo mejne crno
a i čovek se more setiti da je niš drugo neg pepel
manje poznate riječi:
pepelnica – Pepelnica, Čista srijeda dan poslije Fašnika, početak Korizme, simbol pokore

Riznica tradicijskoga zimskog ruha Slavice Moslavac novi prilog ne samo moslavačkoj etnoriznici – Umjesto kave 3. rujna 2026.

Iako nas grije i pregrije da se ni danju ni noću živjeti ne može, da ne pomaže ni klima ni svlačenje, istinsko osvježenje stiglo mi je ovih dana s tek otisnutom novo knjigom Slavice Moslavac nakladnika Vokalne skupine Rusalke. Čestitke autorici koja uvijek, i kad pomislite da je već rekla sve što je imala, izraste s novom temom, nedovoljno obrađenom u stručnoj literaturi, a pogotovo za običnoga čitatelja tek izdaleka zainteresiranoga za vlastitu prošlost. Klasično: zanimljiv tekst prate i brojne, uglavnom prvi put objavljene fotografije, autoričine ali i brojnih izvora (Ivan Mužek, Ana Prelac, Jasna Dročić, Sanja Tomašinec, Jasminka Dragić, Josip Sraka), pogotovo govornika od kojih mnogi više i nisu među nama. Dokaz je toga vremena kada se istraživalo terenski, a ne samo citirala dostupna literatura, i kad se prikupljalo i ponovno otkrivalo da se sačuva svakidašnji život i ljepota koja ubrzano nestaje. Pokušat ću vam prenijeti ljepotu i važnost toga izdanja i svoje oduševljenje i recenzijom, koju je autorica, uz onu Sanje Tomašinec, objavila i u knjizi. I moje pjesme haljina za snove i košula za na noč.

Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac

Riznica tradicijskoga zimskog ruha Slavice Moslavac novi prilog ne samo moslavačkoj etnoriznici

Slavica Moslavac i Božica Brkan u moslavačkim surkama na jednoj od promocija S. Moslavac (Foto Miljenko Brezak)

Zaviri ispod, više od petnaest puta u zemlji i u inozemstvu predstavljeno multimedijalnom izložbom i uprizoreno na popratnoj „modnoj reviji“ te uknjiženo i dokumentirano u TV filmu, tek je etnološkim i antropološkim i sociološkim prikazom rublja osvijestilo što nosimo iznad. A tek pošto nam je Slavica Moslavac izložbama i knjigama Iz albuma Sandor Erdödyja, (2003.); Tradicija i umjetnost, tkanje, vezovi, boje i ornament (2021.); Moslavac, Slavica; Zorke Sever, umjetnica našeg kraja (2024.); Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju (2020.) predočila kakva nam je odjeća uopće, zainteresirala nas je nevelikim rukopisom bogato dokumentiranim ilustracijama i za temu zimskoga narodnog ruha. Posebice, ne bez razloga, odabravši termin riznica.

Početak recenzije B. Brkan (Presnimljeno iz Riznice tradicijskoga zimskog ruha)

To prije što se uglavnom prigodno narodno ruho oživljava u ljetnoj varijanti, vjerojatno iz ekonomskih razloga. Prisjećam se kako se primjerice dječje ruho predstavlja najjednostavnije, bijelo, bosi. Slatko jest, ali… Tek nam TV serije, primjerice turske, prikazuju kako se u siromašnim obiteljima obuća – jedne cipelice, opanci, čizme… – u obitelji prelaze s djeteta na dijete: iz jedne školske smjene u drugu ili se obuća nasljeđuje po uzrastu, kako tko preraste i doraste. Prisjećam se, uostalom, svojih kekavskih pjesama i romana o sramoti kada malena Jelica, moja mama, želeći se u školi pohvaliti, gura noge ispred prvog reda, pa je zatječe učiteljičino pitanje: Jelice, zašto su ti kupili tako velike cipele? Nije mogla izgovoriti: Da ih naslijedi Janica, mlađa sestra. Obuća, osobito skuplja, zimska itekako se čuvala i mnogi su odrasli prohodali cijeli život u jednim ili dvama parima svečanih opanaka, a pogotovo čizama. Danas pak članovi KUD-ova desetljećima plešu u jednoj obući.

Jedna od duplerica s odjećom i obućom te ponudom kovčega putujućega trgovca (Presnimljo iz Riznice trdicijskoga zimskog ruha)

„Narodnu nošnju i ostale tekstilije danas isključivo čuvaju i održavaju članovi kulturno-umjetničkih društava, rijetki pojedinci, vlasnici privatnih zbirki, Muzej Moslavine u Kutini i Gradski muzej Sisak“, zaključuje Slavica Moslavac. Započinje analizu konstatacijom: „Stil odijevanja hrvatskoga seljaštva krajem 19. i početkom 20. stoljeća razlikovao se od načina odijevanja ostalih društvenih slojeva. Brojna tradicijska obilježja, prepoznatljiva u kroju, materijalu i načinu urešavanja, zadržala su se iz duboke starine. Istovremeno, na njemu uočavamo brojne promjene, koje su posljedica utjecaja različitih europskih povijesnih kulturnih stilova i oponašanja onovremene mode građanskoga društvenoga sloja. Razvoj i promjene narodnoga ruha početkom 20. stoljeća omogućili su izmijenjeni društveni, socijalni i ekonomski uvjeti. // Razvojem industrije i trgovine jača i kupovna moć seoskog stanovništva, kojem tržište nudi nove sirovine za proizvodnju odjeće. Zanimljivo je da su promjene obuhvatile najprije mušku odjeću.“

Duplerica s pjesmom B. Brkan košula za na noć i krasnim ruhom (Presniljeno iz tradicijskoga zimskoga ruha)

Zašto, preporučujem Slavičino razmatranje u kojem se ispomaže ne samo obiljem literature, nego, ponovno i njih bližeći našemu vremenu kojem su uglavnom malo ili nimalo poznatih izvora 19. i 20. stoljeća – Sandora Erdödyja, Nikolu Arsenovića, Katu Jajnčerovu, Đuru Stjepana Deželića i Stjepana Šajnovića, Ivana Milata i drugih. Oduševljavaju i likovno, a i jezično, što meni, manje upućenoj ali radoznaloj, kompariranjem dosadašnjih izvora otvara nove prozore u vlastitu prošlost. Primjerice u svojem sam Okešincu iz očeva rječnika davno pribilježila kesige kao visoke cipele, gležnjače, a u Slavice otkrivam citat iz „Odgovora na njeka pitanja družtva na Povijestnicu i starine – jugoslavenske“, Ivanić Grad, 24. rujna 1860. godine Đure Deželića: „…a na nogama crvene, rjeđe bijele čarape, kesige s franđama od crvene, žute ili crne kože.“

Žalobna odjeća za starije s krojem (Presnimljeno iz Riznice Tradicijskoga zimskog ruha)

Da i ne spominjem priče o međuutjecajima na mijene te osobito začudne nazive danas, nažalost, uglavnom zaboravljenoga tradicijskog ruha kojega i komadi sve rjeđe nadahnjuju za modne citate kao svojedobno obilno i uspješno u Rikarda Gumzeja ili Siščanke Sanje Tomašinec – bunda zvana menten, bunda, (a)cabajka i rekleci, mandalinka, surka, šuba, binjuši i matlike (binjiš i matlika), čurak, zobun (zogun), lajbek (lajbec), šubara, čizme, lačice (čarape) i kabanica, (h)alja, aljina, s rukavima. Uz njih vezujemo – govorim to kao kći selske šnajderice fascinirana krojevima, bojama, zvukom i opipom – sukno, vunu ili pliš, koji najbolje štitili od hladnoće, ali i glot (klot), damast, saten, saten svilu, pamuk… te skupocjene gumbe, pozamenterijske vrpce i gajtane zbog koji su postajali skupi i gizdavi. Ni tada još, ni zimi, nije manje važno, Moslavac zaviruje ispod: Gaće se nisu nosile.

Antun Gustav Matoš kao nadahnuće 3 – Umjesto kave 18. lipnja 2026.

Programom Matoš i francuska kultura u Francuskom institutu u Zagrebu Matošev rođendan 13. lipnja 2026. završeni su u Zagrebu jednomjesečni jubilarni 10. Dani Antuna Gustava Matoša, koji su se prije toga odvijali u Trnavi, Plavni, Tovarniku i Beogradu. Jeanne de Wendel, ravnateljica Francuskog instituta u Hrvatskoj i savjetnica za suradnju i kulturnu djelatnost Francuskoga veleposlanstva istakla je zadovoljstvo takvim projektima hrvatsko-francuske kulturne suradnje.

Dio sudionika završnice 10. Dana Antuna Gustava Matoša (Foto Miljenko Brezak)

Jeanne de Wendel, Mirko Ćurić i Matija Štahan (Foto Miljenko Brezak)

Matoš u zagrebačkome Francuskom institutu na svoj rođendan (Foto Miljenko Brezak)

Uz drugo su, po dobrome običaju predstavljene i nove knjige objavljene u sklopu Matoševih dana, Matoševe Putovanja i dojmovi (2025.) i Kultura i ljudi. Matija Štahan naglasio je mjesto A. G. Matoša u modernoj hrvatskoj književnosti i kulturi uopće. Istaknuo je Matoševu kako nacionalizam i internacionalnost nisu kontradiktorni pojmovi u umjetnosti, kao što pokadšto nisu ni u politici, ne vidjevši proturječje u prožimanju hrvatskoga nacionalnog osjećaja i snažnoga europejstva u kulturno-umjetničkom, pa i političkome smislu. Odabrane ilustrativne ulomke iz Matoševih eseja kao i Cesarićevu pjesmu Trubač sa Seine interpretirao je dramski umjetnik Darko Milas.

Naslovnica treće knjige AGM kao nadahnuće III sad već u dojmljivoj biblioteci međunarodne manifestacije

Treća je knjiga u toj sad već lijepoj biblioteci Antun Gustav Matoš kao nadahnuće 3 rezultat novoga natječaja za najbolju kratku priču inspiriranu Matošem. (Podsjećam na prvu u nizu, Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu iz 2020.) Govoreći o novoj knjizi priča, urednik Mirko Ćurić, predsjednik Slavonsko-baranjsko-srijemskog Ogranka Društva hrvatskih književnika, istaknuo je kako knjige aktualiziraju Matoševo djelo i dovode ga u suvremeni kontekst, pokazujući kako ga treba iznova čitati.

Ovogodišnji novi naslovi (Foto Miljeno Brezak)

Ističem osobito kako su na više od 150 stranica izbora kratkih priča nadahnutih životom i djelom A.G.M. prigodom 152. obljetnice i 111. obljetnice rođenja – koji nakladnički potpisuju Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, DHK – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski iz Osijeka i Općina Tovarnik – objavljeni radovi Božice Brkan, Tomislava Šovagović, Maria Šurjaka, Dore Beljo, Sare Sivić, Marine Vlahov, Roberta Aralice, Nicol Brecalo, Noe Devald, Željka Gorete, Anite Martinac, Denisa Peričić Anite Peričić, Slavice Sarkotić, Tuge Tarle, Tamare Bakran, Nikice Banića, Vere Hrvoj, Andyja Jelčića, Alojza Pavlovića i Ines Stipić-Radončić. Nagrađeni prošle godine, primjerice prvonagrađena priča Božica Brkan Selfie s Matošem, uz obrazloženje članova prosudbenoga suda (Selfie s Matošem obrazložila je Paula Rem). Uvod u knjigu napisao je Mirko Ćurić, a pogovor je napisala dr. sc. Vlasta Markasović

Mirko Ćurić s autoricama prvonagrađenih priča nadahnutim AGM-om, prošlogodišnjom Božicom Brkan i ovogodišnjom Ekirom Erjavec (Foto Miljenko Brezak)

U ime svih suorganizatora ove međunarodne književne manifestacije pozdravio je v.d. ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Josip Bako, koji je uručio i posebno priznanje Eriki Erjavec za priču s ovogodišnjega natječaja Tihi pisac, koja pohađa istu, nekadašnju Matoševu Gornjogradsku gimnaziju. Paula Rem u obrazloženju ističe:

Iz knjige AGM kao nadagnuće III: početak prvonagrađene priče Božice Bran Selfie na kipec

Priča mlade autorice Erike Erjavec napunjena je vrlo zrelim osjećajima i razmišljanjima te je stoga izabrana primiti Poticajnu nagradu za mladog autora. Priča ima gotičko-darkerski ton, blizak Matoševom stilu. Naime poznato je kako se Matoš divio prozi i poeziji Edgara Allana Poea, koji mu je bio jednim od književnih uzora. Priča Tihi pisac naslanja se na ovaj, manje eksplicitan aspekt Matoševog pisma, koji svjedoči dobrom poznavanju obrađenog književnog predloška. Priča nije naslonjena sadržajno na neki od poznatijih Matoševih radova, ali ton i forma priče usklađene su s njegovim opusom (…) Na tematskoj razini priča prikazuje bolničke dane A. G. Matoša koji razvija tihu vezu s medicinskom sestrom, ne u smislu tajne romanse, nego odnosa u kojemu izostaje verbalna dimenzija. Njihova ljubav je bez riječi – jer tihi pisac u interakciju stupa samo pisanjem i averbalnom komunikacijom. Nemogućnost govorenja ne smeta nimalo pritom, dapače razmjena dubinskih osjećaja s bolničarkom ostaje nenarušena tom tišinom. Tekst ukazuje na snagu averbalnih aspekata komunikacije, kao i snažnu interpersonalnu povezanost između dvaju prividno nespojivih subjekata, pacijenta i medicinske sestre. Hijerarhija je srušena i ljubav prelazi sve granice, a pacijent dobiva nadu i motivaciju za liječenje.

Profesorica Marija Katilović predstavlja vrijedan hrvatsko-francuski gastroprogram (Foto Miljenko Brezak)

U drugom dijelu programa posvećenoga francusko-hrvatskim gastronomskim i enološkim vezama po dobrome običaju predstavljena su dva projekta Srednje strukovne škola Antuna Horvata iz Đakova: Jelovnici pronađenog vremena, Srednje strukovne škole Antuna Horvata i Ugostiteljsko-turističke škole iz Osijeka, nadahnutoga primjenom francuske visoke kuhinje na đakovačkom Nadbiskupskom dvoru početkom XX. stoljeća te projekt Đakovačka vina i francuska vinska tradicija, uz kušanje šampionske graševine i zlatne frankovke berba 2025. iz Vinograda Srednje strukovne škole A. Horvata u Trnavi.

60 cvjetnih godina Floraarta – Umjesto kave 2. lipnja 2026.

Posljednjom svibanjskom izložbom na Bundeku Floraart je obilježio punih 60 godina i Podružnica Zrinjevac Zagrebačkoga holdinga za tu je priliku objavila monografiju velikoga formata na 250 stranica (urednik Darko Milošić) posvetivši je svim djelatnicima i sudionicima kako sadašnjim tako i bivšim, koji su svoje stručno znanje, iskustvo, kreativnost, entuzijazam, logistiku i predanost uložili u organiziranje i realizaciju Sajma cvijeća i Floraart i na taj način prenijeli ljepotu svake cvjetne instalacije, svakog i najmanjeg detalja na izložbi te je zahvaljujući njima Floraart postao simbol Zagreba.

Naslovnicu je dizajnirala Magdalena Biškup

Uz raskošnu fotodokumentaciju u pet cjelina knjiga donosi uvodnu riječ Božene Cvitanović, zatim Šezdeset proljeća u cvijetu grada i Povijesni okvir urednika Darka Milošića, zatim Povijesni razvoj grada Floraarta iz pera Irene Vitez Zubak utrojen u Gornji Grad (1966.-1993.), Boćarski dom (1992.-2005.) i Bundek (2006.-2025.). Nastavlja se prostornim kontekstom: Zagreb kao pozornica, a Miroslav Krepela donosi Franjo Krepela: čuva i arhitekt zagrebačkog zelenila, Irena Vitez Zubak Zagrebačke parkove, Saša Šekoranja Grad koji slavi cvijeće, a Božica Brkan Prvu cvjetnu izložbu organizirao je Večernji list.

Početak cvjetne priče (Presnimljeno iz monografije)

Dio priče o suradnji Zrinjevca, Floraarta i Vrta i Večernjaka (Presnimljeno iz onografije)

Slijede stručni i esejistički pogledi, u kojima Ivona Takač piše o natjecanjima u sklopu Floraarta, Branka Hlevnjak predlaže Zamijenimo smeće skulpturama i cvijećem te Cvijet kao znak poistovjećivanja, Kornelija Benyovsky Šotarić donosi uspomene s Floraarta, a Ana Pojatina Grafički jezik Floraarts. A Pogled u budućnost i zaključak? Darko Uidl priremio je temu Floraart danas i sutra, Irena Vitez Zubak zaključuje s Međunarodnom vrtnom izložbom Floraart. Ukratko, tekstovi su različite zanimljive perspektive.Dakako da se ponosim sudjelovanjem u ovome projektu opisujući posebno zametak izložbe kao jedan od živih i utjecajnih projekata Večernjaka te vremena kada sam uređivala Vrt, Večernjakov prilog četvrtkom. S veseljem tekst i fotografije iz knjige (od stranice 150. do 165.) prenosim – u široj verziji čuvam ga za buduću svoju vrtnu knjigu – pozdravljajući suradnike novinare i stručne, posebice iz Zrinjevca i Floraarta, a i vjerne čitatelje. Nismo ni znali da lijepim i korisnim pričama o cvijeću i hortikulturi stvaramo povijest. Ne samo Zagreba!

Iz starih brojeva Večernjaka (Presnimljeno iz monografije)

Moda s florističke izložbe (Presniljeno iz monografije)

Mnoštvo zagledano u cvijeće sa stranica Večernjaka (Presnimljeno z monografije)

Prva cvjetna izložba i na naslovnici Večernjaka 1966. (Presnimjeno iz monografije)

Božica Brkan
književnica i novinarka, urednica Večernjakova priloga Vrt (1992. – 2010.)

Prvu Cvjetnu izložbu organizirao je Večernji list

Kada je 2005. godine Vrt, prilog Večernjega lista slavio dvadesetu obljetnicu izlaženja – osnovao ga je 1985. nestor hrvatskoga agronovinarstva Ivo Lajtman – Zrinjevac je dugogodišnju suradnju obilježio neobičnim darom: u redakciju je dopremljeno čak šest kamiona biljaka.

Prema zamisli dipl. ing. Nikoline Matković, tadašnje direktorice Proizvodnje bilja u Zrinjevcu i višestruko nagrađivane autorice florističkih instalacija na Floraartu (među ostalim Šestinski kišobran i Milenijska vrata), vrtlari Nada Karasman, Hermina Ilić, Božidar Zagorščak, Zlatko Kučak, Ivan Trputec, Ermin Kuburić, Ivan Hobolić, Rafael Čubelić, Zoran Drempetić i Ilija Gabulić u samo dvanaest sati redakcijsku dvoranu pretvorili su u živi vrt.

Sa zelenim logotipom Vrta. Sa čak tridesetak vrsta bilja, od kojih su neke bile visoke i četiri metra! Samo za svečanost. Na duplerici sam rastegla naslov: Rajski vrt samo na jedan dan. Zelena parada imala je velik odjek.

S više od trideset biljnih vrsta, među kojima su neke dosezale i četiri metra visine, prostor je postao privremena zelena scenografija – stvorena samo za jednu svečanost. Naslov duplerice glasio je: Rajski vrt samo zajedan dan, a snažan odjek toga događaja potvrdio je koliko je veza između novina, čitatelja i hortikulture bila živa.

prostoru izložili ljepotu kako bi je mogli vidjeti i naši čitatelji. Na sreću, detaljno smo ga ovjekovječili na Vrtovim stranicama, a posebice bilje kojim su – i kako! – čitatelji mogli oplemeniti svoje unutarnje i vanjske prostore. Srećom, vrt je detaljno dokumentiran na stranicama priloga, osobito kao prikaz bilja kojim su čitatelji mogli oplemeniti vlastite unutarnje i vanjske prostore.

Tijekom tih godina Vrt je sustavno, opsežno i novinarski angažirano pratio Floraart – reportažama, stručnim tekstovima, fotografijama i suradnjom s brojnim autorima. Obnova dizajna priloga, uvođenje kolora i povećanje čitanosti donijeli su i profesionalno priznanje: Nagradu Zagorka Hrvatskoga novinarskog društva za najbolje uređen novinski prilog 2000. godine.

U vremenu prije interneta, agresivnog marketinga i razvijene vrtne industrije, čitatelji su informacije o novim biljnim vrstama, uzgoju, cijenama i mjestima nabave tražili izravno – često već na sam dan otvorenja Floraart putem stalno otvorenoga dežurnog telefona priloga. Takva komunikacija pokazivala je koliko je suradnja između medija, struke i publike bila višestruko korisna.

Preuzimanjem uređivanja priloga 1992. zatekla sam iznenađujuće distanciran odnos prema samoj manifestaciji, premda je upravo Večernji list bio ključan u organizaciji prvoga Sajma cvijeća 1966. na Gornjem Gradu. Arhivski tekstovi, osobito iz Večernjaka i Vjesnika, svjedoče o iznimnom odazivu izlagača i posjetitelja, o cvijeću dopremljenom iz Nizozemske, japanskoj ikebani, raznim nagradama Grand Prix – zlatnim ružama – te o snažnoj vezi između Sajma i građana koji su sudjelovali i kao izlagači i kao posjetitelji.

Već tada Sajam nije bio samo izložba nego društveni i kulturni događaj koji je povezivao ljude različitih sredina, poticao uređenje vrtova, prozora i balkona te stvarao trajnu vezu između grada i hortikulture. Desetljeća su ga preselila s Gornjega Grada na Prisavlje, a potom i na Bundek, gdje je prerastao u međunarodnu vrtnu izložbu.

Floraart je pritom pratio i šire društvene promjene: razvoj domaće proizvodnje bilja, oblikovanje javnih i privatnih vrtova, obnovu prostora nakon ratnih razaranja, ali i pojavu novih hortikulturnih trendova – od topiarija i bonsaija do urbanih vrtova, jestivog cvijeća i ekoloških tema. U razdoblju oskudne literature i ograničenih mogućnosti nabave upravo je Floraart postajao godišnje ishodište znanja, inspiracije i razmjene iskustava.

Zato se to vrijeme pamti kao razdoblje u kojem vrt nije bio tek dekoracija, nego prostor kreativnosti, dokolice i svakodnevne kulture življenja. Floraart je u tom procesu imao trajnu ulogu nadahnuća – mjesto susreta grada, prirode i ljudi, iz kojeg se ideje prenose u svakodnevni život.

Cinkuši, Bog nam greh oprosti – Umjesto kave 26. ožujka 2026.

Tko se ne bi veselio kad vam Cinkuši požele uglazbiti Molitvu, posve neuglazbljivu pjesmu? Kajkavsku, kekavsku. I to iz moje prve zbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija još iz 1990. (Napisah već: Veselim se da su im i moji stihovi bili inspirativni. Sigurno se i ne sjećaju da smo čak zajedno nastupali na našim počecima.) Potkraj 2023. objavili su album Bog nam greh oprosti, nazvavši ga parafrazom mojega zaključnog stiha Molitve u kojoj su stihovi zapravo kreativne psovke.

Pisala sam i o psovkama i eseje, primjerice na svome blogu Umjesto kave 14. veljače 2019. o psovkama i psovanju.

Kej da velim, rasplakali su me Molitvom (koja u njihovoj izvedbi traje 2,48 min, a uživo kako kad), a kritičare su redom oduševili. Tako Aleksandar Dragaš u Jutarnjem listu piše kako tim čuvarima kajkavske tradicije ni u primisli nije turbo ili trap-folk. Šteta što u Hrvatskoj nema više sastava poput Cinkuša; a Dubravko Jagatić u Nacionalu uz ocjenu odličan piše o strasti izvedbe promišljenih pjesa.Milan Pavlinović i Nacional spominju novi album nakon šest godna od Krave na orehu, Toni Matošin uvrštava ih u 10 najljepših albuma 2024. … I osvojili još jedan od svoja tri Porina. Zavrtjelo se, s druge strane, na društvenim mrežama ismijavanje tobože kolega pjesnika prastare pjesme koji nisu doprli dalje od psovke. Ne znam dokle su stigli oni koji su Molitvu davno kopirali iz knjižice CIP-a, nosili po džepovima i čitali po birtijama. Kako li su je uopće pronašli? Čitajući poeziju ili psujući?

Album, zadnja stranica ‘(Foto Miljenko Brezak)

A Molitva je bogme čitana i po književnim i kulturnim svečanostima, ne samo po mojoj Moslavini, gdje bi, najprije zamolivši oprost eventualno prisutna svećenika kao što je to na predstavljanju u Voloderu učinio moj prijatelj moslavački Spiritus movens Dragutin Pasarić. Godinama je sama čitala nisam, kao bilo mi neugodno, ali mi ju je na svojoj stranici KuTina.Info osvježio kolega Nikola Blažeković.

Album Bog nam greh oprosti s potpisima Cinkuša (Foto Miljenko Brezak)

Molitva nije niti u jednoj panorami, zborniku, antologiji, izboru, osim ako ne računamo Kajkavsku čitanku Božice Brkan, pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednjoškolce.

Detalj unutrašnje strane albuma: pjesma Molitva (Foto Miljenko Brzak)

Cinkuši su me zvali na ne jedan nego na brojne od svojih koncerata, primjerice od Tvornice kulture do Močvare, ali godina mi je bila takva da sam se tek u petak, 20. ožujka 2026. domogla svoga, odlično dizajniranoga autorskog albuma.

Publika sluša, i snima (Foto Božica Brkan)

Uz Molitvu stoji: A song from the “Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.), by a Croatian writer and journalist Božica Brkan) From album: BOG NAM GREH OPROSTI (2023) Master of Sound: Nikola Santro, Editing: Nataša Radušić, Marko First, Mix: Igor Ivanković, Production: CINKUŠI, Igor Ivanković Design: Igor Bojan Vilagoš all rights reserved.Na albumu autogrami sviju cinkuša.Tihomir Kruhonja, kontrabas, Mirko Radušić, akustična gitara, Nebojša Stijačić, električna gitara Natalia B. Radušić, mandolina, Marko Meštrović, bubanj i djembe, Marko First, violina i gajde Nikola Santro, trombon, Krešo Oremuš, usna harmonika..

Njihanje u raskošnom ritnu Cinkuša (Foto Miljenko Brezak)

Na koncertu u kasnom terminu, ali ipak u Lisinskom, predvorje Velike dvorane, na otvorenju Zagrebačkoga glazbenog proljeća Videl sem v megli Reč imali su i gošće: Luciju Stanojević, violina, i Mariju Mateju Kruhonja, vokal.

Radost zajedničkom krecijom, albumom (Foto Miljenko Brezak)

Krenuše, dakako, s Krležom i Petricom Kerempuhom (Žitek, prevedenim na njemački (Die Kuh im Nussbaum)!) preko međimurskih molskih (Komu majka komu beli kolač pečeš, Kak je teško našu ljubav tajiti), čakavskih, ličkih (Lički Herkul zlatnoga srca) i završili s mojim kreativnim psovkama. Mnogo više od etnoglazbe! (A Nataši zaklinjanje i preklinjanje baš odlično ide.)

Zanjihao se u njihovu ritmu cijeli Lisinski zagrmjevši Mamica su štrukle pekli. Prigodno oblizečne. Od bog mi gre oprosti do Bog nam greh oprosti! Zahvalna. Odmah sam napisala pola ciklusa novih kekavskih. Baš na Svjetski dan poezije i na novi prvi dan proljeća sve do, ak sam dobro čula, dvije-tisuće-sto-i-neke. Hvala, Cinkuši! Idem potražiti stari ili, ako neradi, nabaviti novi gramofon za naš vinil. Bog vam greh oprosti.

Božica Brkan

molitva

jebal te cucek šari kurtasti
i vrag te jebi
jeblo te kej ima i noge i roge
jeblo te onulko vragov kulko te je ludi vidlo
nevolice te krčile
zmija ti oči spila bog dej
črvi te jeli
pesi ti čreva razlekli bog dej

bog mi grej oprosti

(2.VI. i 18.X. 1986. te 13. I.1987.)

Književni zavjeti Ljerke Car Matutinović – Umjesto kave 25. ožujka 2026.

Onima koji je ne poznaju, Carica zvuči snishodljivim ulizivanjem, jer ne znaju da je posrijedi odmilica puna velikoga poštovanja prema književnoj dami Ljerki Car Matutinović, koja punih pet desetljeća svojim djelima i prijevodima sudjeluje i pomno prati zbivanja na onome što se obično naziva književnom scenom. Još redovito čita više od dvije knjige – jer o onima koje pročita a ne dopadnu joj se tvrdoglavo i dalje odbija i pisati – jer najmanje o dvjema izabranima redovito objavljuje kolumnu u Vijencu, književnom listu Matice hrvatske za umjetnost, kulturu i znanost. Iz naraštaja doajenâ Viktora Žmegača, Luke Paljetka i Tonka Maroevića, kako kaže njegov glavni urednik Goran Galić, i uz Strahimira Primorca i Nives Opačić još živahno djeluje i Ljerka Car Matutinović.

S predstavljanja Književnih zavjeta Ljerke Car Matutinović u Ogrizoviću (Foto Miljenko Brezaka)

Iako ne dulji od karticu i pol teksta, njezini ogledi nisu suhoparni niti se autorica u njima rasipa znanjem, nego svježim, dojmljivim esejima iskusnoga i predanoga čitatelja pouzdano preporučuje i poziva na čitanje.

Naslovnica šeste knjige književnih kritika iz Vijenca u Biakovinu nizu (Foto Miljenko Brezak)

Književne kritike, književne interpretacije i eseje objavljuje u različitim medijima redovito od 1961., a u Vijencu je dosad objavljenih 450 kritika pretočila Biakova u šest knjiga: Vijenac odabranih (2013.) – nagrađena nagradom Julija Benešića – zatim Umjesto Samoća (2014.), Kraljevstvo za knjigu (2018.), Književni ogledi (2019.), Iskustvolijepih riječi (2022.), a posljednja, Književni zavjeti (2025.), predstavljena je 9. veljače 2026. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Pjesnikinja, prozaistica, književna kritičarka Ljerka Car Matutinović (Foto Miljenko Brezak)

I u tome autoričinu, po mojemu još jednom važnom prilogu povijesti hrvatske književnosti, možete se samo složiti kako ona suvereno piše o autorima koji pišu na standardnom jeziku, a i o onima koja svoja djela pišu na zavičajnim govorima – što je, priznajmo, danas izuzetno rijetko – te da su u izboru zastupljene i gotovo sve tematske i stilističke preokupacije recentne hrvatske književnosti.

Za uspomenu: Stevo Leskarac, Božica Brkan, Jasna Kovačević, Željka Lovrenčić i Branka Primorac (Foto Miljenko Brezak)

Impozantan broj raznorodnih djela Ljerke Car Matutinović govori o njezinom talentu, otvorenosti prema životu i ljubavi prema književnosti. Za upoznavanje velikog opusa njezinog kreativnog stvaralaštva dovoljno je udubiti se u njezinu biografiju, upućuje urednica knjige Zorka Jekić ističući da zbirka eseja Književni zavjeti omogućuje uvid u dio najnovije hrvatske književne produkcije i prijevodne književnosti raznih hrvatskih izdavača te postaje molba novim i starim čitateljima da, u današnjem vremenu nesklonom književnoj riječi, ostanu vjerni lijepoj književnosti za koju autorica živi. Dodaje kako njezino sveukupno stvaralaštvo potvrđuje da za Ljerku Car Matutinović doista, stvarati znači živjeti.

Zanimljivo: književna kritičarka o književnoj kritičarki – Željka Lovrenčić i Ljerka Car Matutinović (Foto Miljenko Brezak)

Ugledna kritičarka dr. sc. Željka Lovrenčić svoju je ocjenu Caričine knjige naslovila Književnost kao poziv zaključujući kako Ljerka Car Matutinović još je jednom napisala svojevrsni leksikon suvremene hrvatske književnosti kojim se zavjetovala na kvalitetu, stručnost i dobronamjernost. Tumači:

Matutinovići Carici, doprinos unuka Marka (Foto Miljenko Brezak)

Matutinovići Carici – doprinos unuka Luke (Foto Miljenko Brezak)

Jedna od osobina dobrog književnog kritičara je ta da ne pravi razliku između renomiranih književnika i onih koji tek startaju na književnu scenu. Kod naše je autorice to posebno naglašeno: ona je u svojim izborima sasvim slobodna i bira samo one knjige koje su po njenom sudu vrijedne da se na njih skrene pozornost. Ne robuje nikakvim pravilima ni pritiscima i vješto izvlači ono najvažnije i najbolje iz pojedinog djela. Premda je ograničena brojem kartica, ta je činjenica nimalo ne sprječava u donošenju procjene.

S osobitim poštovanjem glavni urednik Vijenca Goran Galić o svojoj dugogodišnjoj suradnici (Foto Miljenko Brezak)

Razvidno je, nastavlja, da Ljerka Car Matutinović s osobitom radošću i pozornosti prati suvremenu hrvatsku produkciju stvaranu od Istre do Slavonije, od Podravine do Dalmacije, od Zagorja do Primorja te ponovno objavljena djela naših klasika – i niže svoje zapise. Navodi niz raznovrsnih primjera osvrta naše vrsne književne kritičarke s preporukama knjiga brojnih knjiga Zdenke Maltar, Tamare Bakran, Željka Kneževića, Ane Horvat, Miljenka Stojića, Ivice Glogoškoga, Veselka Koromana, Biserke Goleš Glasnović, Dragice Vranjić Golub, Stjepana Šešelja, Jasminke Domaš, Tomislava Milohanića, Marine Šur Puhlovski i drugih. Znalačkim i mudrim naziva pisanje o panoramama i antologijama hrvatske poezije objavljenim, primjerice, u Čileu i Bugarskoj. Dodaje: Ona razumije koliko je važno prenositi bogatu kulturu jedne male zemlje svijetom. Spominje i zapise o velikom pjesniku Antunu Branku Šimiću i knjizi njegovih izabranih pjesama naslovljenoj Zemlja mjesečara: izabrane pjesme u povodu 125-te godišnjice rođenja koju je 2023. objavilo Društvo hrvatskih književnika.

U publici kolege i čitatelji (Foto Miljenko Brezak)

Car Matutinović na stranicama Književnih zavjeta opisuje i niz proznih knjiga naših suvremenih autora i proširuje nam obzorja primjerice analizom putopisa Zlate Bujan-Kovačević, romana Darka Pernjaka, priča Franje Deranje, romanima-uspješnicama Ludwiga Bauera Dvostruki život Eve Braun i Julijane Adamović Oče, ako jesi, biografske proze Diane Rosandić Živković i Marine Šur Puhlovski, opisima djetinjstva Jadranka Bitenca. Svojom književnom svestranosti dokazuje da joj je upravo književnost životni poziv i misija i s jednakom se strašću predaje analizi knjiga svih književnih rodova. Zahvaljuje za lijepe riječi o njezinoj knjizi književnih kritika koju naziva „prozorom u svijet“ te iznimno zanimljivim apostrofira i oglede o djelima Božice Brkan Umjesto kave – izabrani blogovi o netemema, Sonje Zubović Da, ali to nije sve i Ovalno ogledalo te onom Lade Žigo Španić Avanture na stazama kulture objavljenom krajem 2024. godine. Dr. Lovrenčić dodaje dalje:

Radoznalost: o kome je Carica pisala? (Foto Miljenko Brezak)

Zapisi Ljerke Car Matutinović su kratki, jasni i jezgroviti. Uz malo riječi kaže sve što je potrebno. I više od toga. To uspijeva samo nekome tko je vrstan književni znalac, tko aktivno sudjeluje u književnom životu i, kao što kaže urednica Zorka Jekić, živi za književnost.
Ona zna izvući poruku koju autor svojim djelom želi poslati čitateljima, zna ih uputiti na najbolje stihove naših poeta i poetesa, suptilno otkriti njihove male tajne. Isto tako, uspješno ukazuje na čudesan svijet riječi, na izniman izričaj, na mističnost i simboliku. Biranim riječima ističe maštovitost pojedinih autora, njihov senzibilitet i verbalnu raskoš.

Na knjigu i autoričin potpis (Foto Miljenko Brezak)

Kao književnu kritičarku odlikuju je istančanost, mudrost i veliko poštovanje prema autoru. Njezine su primjedbe uvijek poticajne; nikada zlobne. Ona nas uči da i književna kritika može biti i te kako zanimljiva ukoliko, kao njena, obiluje nizom lijepih riječi i ako je ispisana iskusnom rukom.

Ne može predstavljanje ni jedne knjige bez drugih knjiga i bez – kave dragih kolega: Božica Brkan, Željka Lovrenčić, Marina Šur Puhlovski i Branka Primorac (Foto Miljenko Brezak)

Prema riječima urednice Zorke Jekić na 145 stranica objavljeni su eseji tiskani od 2022. do 2025., kronološki kako su izlazili, podijeljeni u dva poglavlja, Poezija sa 34i Proza sa 27 prikaza suvremenih autora. Zahvalna sam i ja autorici što čita i piše ustrajno i o mojim knjigama. U Književnim zavjetima predstavila je također dvije: u prvoj cjelini Poetikom kajkavske i čakavske riječi izuzetno zanimljivo predstavlja zajednički zbirku Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika, u izdanju Kajkavskoga spravišča iz 2023., a u drugome, naslovljeno Poziv na čitanje i blogiranje, piše o mojoj knjizi Umjesto kave – izabrani blogovi o netemama 2026-2023. objavljenoj u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, 2024.

Wajda, stotka – Umjesto kave 15. ožujka 2026.

Hvala Deanu Šoši, uredniku HTV-ovih Posebnih dodataka, i njegovim gostima što su mi u subotu priuštili do dugo u noć više od pet sati uživanja u posveti 100. obljetnici rođenja Andrzeja Wajde. Rijetko toliko dobrih i raznovrsnih priloga i tema u jendu večer. Dva dokumentarca (u jednome Wajda govori o poljskoj filmskoj školi, a u drugoj više njegovih bliskih dugogodišnjih suradnica govori o Majstoru), a između toga dva crno-bijela filma, prvi dugometražni Pepeo i dijamant iz 1958. (prema romanu Jeryja Andrzejewskoga, objavljenom desetljeće ranije), koji sam gledala brat bratu dvadesetak put, i kratka komedija Sastavljeni iz 1968. (snimljena prema Stanislawu Lemu), koji nisam imala priliku vidjeti ni ja a ni znalac Živorad Tomić.

Presnimljeno iz HTV–ove emisije Posebni dodaci, 14. ožujka 2026.

Kad je Wajda već dohvatio Cannes, a desetljećima prije Oscara za životno djelo i prije negoli su ga Coppola i Scorsese inaugurirali u svojega najboljega među redateljima, krenule su moje formativne godine: pedesetih sam rođena, a 1968. sam objavila prvu pjesmu. Ali, važnije je da me je upravo Wajda, vjerojatno zahvaljujući baš Pepelu i dijamantu s Norwidovom pjesmom o dijamantu ispod pepela, tamnim kanalskim naočalma poljskoga Jamesa Deana Zbigniewa Cybulskoga i Maciejevu ubojstvu među bijelim plahtama i na smetlištu odveo (i) na Malićevu polonistiku zagrebačkoga Filozotskog fakulteta.

Tek kada sam godinama kasnije hvatajući ga po još socijalističkoj Poljskoj napokon uhvatila barem telefonom, za zagrebački Vjesnik razgovarali smo na, kako reče serbo-chorwackim iliti jugoslowianskim, zato što je, kako je objasnio u zadnjem jučerašnjem prilogu, citatu iz davne Patine emisije TV Zagreb Tri-dva-jedan-kreni, dva filma snimao u Beogradu. U toj se emisiji s gostujućim Wajdom poslikala tadašnja krema hrvatskih filmskih znalaca, pa i moj profesor filmologije Ante Petrlić s kojim sam se na ispitu poklala zbog Wajdina Čovjeka od mramora, koji sam taman preko veze odgledala u kinu u Varšavi, a on ga još nije dospio vidjeti i dobila sam jednu od lošijih ocjena u indeksu, ne sjećam se više detalja zašto, ali zbog ponosa ne mogu prežaliti!). Koliko sam bila predana, govori i da sam vlakom tik poslije ratnoga stanja putovala u Lođ radi reportaže iz tamošnjih čuvenih filmskih studija.

Hvala Šoši (ne znam zna li HTV što ima u tome čovjeku!?) na uzbudljivom podsjećanju na mladost i ideale, na događaje i ljude, na moju Poljsku (kamo sam prvi put otišla u ljeto 1976.), na predanost ljepoti i iskaz riječju, slikom, bojom, pokretom, kadrom kako nas Moćna Umjetnost može i doslovce spasiti od Zla.

Ni svježa operacija očiju nije me spriječila ni omela u gledanju, koje mi je priuštilo takvo uzbuđenje kao onomad uživo odgledani Wajdini Zli dusi Dostojevskoga u krakovskom Teatru Starom ili jutrošnji pogled s prozora u susjedovo dvorište na bijelu mladenku, tek procvjetalu ranu šljivu ususret najavi lokalnih snjegova. I crnih vijesti. Kao da čeka nekog Wajdu da je uoč

Jedva čekam najavljene iduće Wajdine filmove i redom ih preporučujem.

Grgurevo u požeškom identitetu i jedinstvenoj monografiji – Umjesto kave 12. ožujka 2026.

Na prošlogodišnjem Interliberu i ponovno potkraj veljače u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu predstavljena je monografija Grgurevo Maje Žebčević Matić. Uz potporu Ministarstva kulture i medija i Grada Požege Gradski muzej Požege objavio je u velikom formatu na više od 290 stranica, vrlo opsežno, bogato ilustrirano istraživanje svoje etnologinje, poznatije po projektu Muzej u loncu.

Maja Žebčević Matić sa svojom monografijom i Božica Brkan na zagrebačkom predstavljanju (Foto Miljenko Brezak)

Među brojnom publikom mnogi ugledni Zagrepčani rodom Požežani (Foto GMP)

Natroposječno mnoštvo publike (Foto GMP)

Ljiljana Marić, urednica monografije i ravnateljica Muzeja koji je prošle godine imao izdavačku natprosječnu godinu s monografijom i s novim katalogom muzejskoga postava na 600 stranica, zahvalila je autorici na 30 godina stručne i zavičajne predanosti temi pretočenoj u ovu, Požežanima izuzetno važnu knjigu. Iako ga i drugi slave, Grgurevo je, istakla je, jedinstvena manifestacija u svijetu i takva se ne može povezati ni sa jednim gradom osim s Požegom. Ono je nerazdvojni dio identiteta slavonske Atene, a kako je nastajao, kako se njegovao i čuvao taj identitet, sadržaj je ove monografije. Ona je smjernica i putokaz kako i u budućnosti ova tradicija treba živjeti. I zbog toga je ona neprocjenjiva.

Uoči predstavljanja u Hrvatskome državnom arhivu: Maja Žebčević Matić, Ljiljana Marić i Tanja Baran (Foto Miljenko Brezak)

Fotografije i sjećanja iz riznice požeških obitelji

Maje Žebčević Matić proučavala je veliko bogatstvo požeških obitelji sačuvano i predstavljeno u 242 objavljene obiteljske fotografije uglavnom iz projekta Kluba čitatelja vlastite prošlosti i saslušavanjem čak 50 kazivača te korištenjem 137 bibliografskih jedinica kako bi odgonetnula kakva priča stoji iza pojedinih fotografija, kako se njegovala i čuvala ova tradicija i sve to pretočila na stranice ove knjige koja ima šest poglavlja i 35 potpoglavlja. Dizajneri Bilić & Müller studija opredijelili su se za tri boje kao asocijacije, crvenu i zlatnu na požeška vina te zelenu na vinogradarske brjegova ponad grada i Zlatne doline.

Odlično grafički prezentirana monografija (Foto GMP)

Monografija Grgurevo objavljena je prošle godine u povodu 200. godišnjice prvog pisanog spomena običaja Grgureva 1825. godine, koje se pak slavi u čast Luke Ibrišimovića Sokola, koji ima i prepoznatljiv spomenik, jer je za Požežane legendarni junak u fratarskoj halji, koji je 12. ožujka 1689., baš na dan sv. Grgura, iz Požege mačem protjerao osmanlijsku vojsku Bršljanović-age i oslobodio je nakon 150 godina vladavine.

Recenzent dr. sc. Žarko Španiček iz HAZU (Foto Miljenko Brezak)

Bitke na Sokolovcu više u predaji negoli u povijesnim izvorima

Uz dr. sc. Klementinu Batinu recenzent monografije, dr. sc. Žarko Španiček iz HAZU ukazao je kako se u povijesnim materijalima takva bitka na Sokolovcu nigdje ne spominje te dodao kako je u monografiji upravo zbog toga popis izvora triput veći od popisa literature. Unatoč tome, autorica vješto zaokružuje povijest, sadašnjost i budućnost Grgureva za koju iznosi niz prijedloga i stručnjacima i zajednici te se neće moći zaobići.

Požežani su, naime, ne hajući za službene izvore, ustrajnim grgurevskim pucanjem iz mužara i topova održavali narodnu predaju o protjerivanju Turaka tako da je, upravo na prijedlog autorice kao najbolje njegove poznavateljice, 2007. godine Grgurevo upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, prije toga postavši i Dan grada, koji bilježi punih osam stoljeća, te dio već bogate turističke ponude Zlatne doline, poznate po bogatstvu prirodnih ljepota, kulturne povijesti, odličnim vinima (iako je vinogradarstvo sve češće skup hobi) i gastronomiji (Požežani su uspjeli zaštititi vinogradarski ćevap).

Požežani u Zagrebu ozbiljno su shvatili predstavljanje u metropoli (Foto GMP)

Globalistička ograničenja, pa i zakonska gromoglasnom grgurevskom pucanju

Izuzetno vrijedan i gostoljubiv grad pamtim, osim po uglednom poljoprivredno-prehrambenom sektoru i po odlično organiziranim Večernjakovim Kulenijadama čak i u vrijeme Domovinskoga rata – hvala Jelenko Topić! – uz koju je i domaći slavonski kulen/kulin već tada zaštićen kao prvi hrvatski proizvod.

Zagrepčanima je predstavljen i vinogradarski ćevaš (Foto Miljenko Brezak)

O važnosti monografije za požeški identitet i potencijalu Grgureva za brendiranje tamošnjih vinograda i vina govorila je i doc. dr. sc. Tanja Baran, autorica monografije Hrvatska vinska kultura, zaslužna što su i Vinsko-pajdaške regule Križevački štatuti njezinih rodnih Križevaca nedavno konačno proglašeni također kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Istakla je i malo kapitaliziranu hrvatsku tradicijsku kulturu uopće, a Grgurevo bi upravo moglo poslužiti kao uzor u tome.

Uspomena na svečanost u HDA Maja Žepčević, Božica Brkan, gradonačelnik Požege prof. dr. sc. Borislav Miličević i Sara Karan (Foto Miljenko Brezak)

Autorica monografije Maja Žebčević Matić upozorila je pak da se Grgurevo danas susreće s ozbiljnim izazovima globalizma istakavši probleme kao što su sve manji broja vinogradara, sve češće na hobiste, zatim gubitak povezanosti novih generacija s tradicijom i zakonska ograničenja zbog kojih se gubi ključan element običaja – gromoglasno grgurevsko pucanje iz mužara.

Kad se odrasli igraju „Žab, žab, žabe – labe“ ili „Žabari jel Žabe na kolec“ – Umjesto kave 24. veljače 2026.

Pratitelji Facebooka mogli su primijetiti objavu Rusalki Kutina kako je istoga dana kad i u Zagrebu prosvjed protiv megafarmi u Sisačko-moslavačkoj županiji, u samome Sisku županijska Zajednica kulturno-umjetničkih udruga održala seminar dječjeg folklora Žab, žab, žaba – laba. Voditeljica Slavica Moslavac, kutinska etnologinja i muzejska savjetnica, te njezina korepetitorica Lana Moslavac, sviračica na tradicijskim glazbalima, prezentirale su dječje igre, brojalice, pjesme i pjevana kola, ali i tradicijska glazbala Moslavine, Posavine, Banovine i Zapadne Slavonije. Rado podsjećam kako je to nastavak i nadogradnja najnovije, zapravo jedne od brojnih knjiga Moslavčeve Lepi moj pajdaš, Kako bismo proširili vrlo uspješan seminar, Slavicu Moslavac zamolila sam da nam otkrije sadržaj detaljnije.

Razigrani seminarci koji će na igru pozvati djecu Sisačko-moslavačke županije (Foto Lana Moslavac)

„Lepi moj pajdaš“ Slavice Moslavac – Umjesto kave 17. listopada 2025.

koju još predstavljaju i oživljavajući njezin sadržaj i ovako, među potencijalnim edukatorima i među djecom kojima je namijenjen, držeći živim važan dio zavičajne i nacionalne kulture i baštine.

Naslovnica knjige Slavice Moslavac prema kojoj se igra, pjeva, pleše…

Seminar je započeo brojalicama. Brojalica je dječja pjesma u kojoj važnu ulogu ima broj. One se pjevaju ili recitiraju u strogom deklamatorskom ritmu; s pomoću njih se najčešće određuje mjesto u igri ili se neki igrači isključuju iz igre. Mogle su započinjati štapanjem (pomoću štapa), no i razbrojavanjem. Brojalica je zapravo kratka ritmička pjesmica koja se recitira na jednom tonu. Djeca ih koriste u igri kako bi odlučili tko će loviti, žmiriti, baciti loptu, smisliti nešto, započeti igru. Učenje kroz brojalice je voljno, nenametljivo i trajno jer djecu brojalice vesele. One su poticaj na igru te sama igra. U osnovi, sva djeca vole pjevati i plesati, to im pomaže u motoričkom i govornom razvoju, a brojalice su jedan od najjednostavnijih i najprihvatljivijih oblika pjesme pogodne za djecu. Evo i nekoliko primjera:

Eri, beri, muzi, keri – kreč.
Oj, Nikola, Nikola, veži kuju za kola, pa ju udri vilama, da ne sere šljivama.
Jedna vrana gakala i po polju skakala, dođe crni kos i odgrize vrani nos.
Egede, begede, banda svira, mene doktor vizitira, pa me pita što mi fali? Meni fali šešir mali. U šeširu lepa seka to se zove apoteka.
Enci, benci na kamenci, tu se kuju tri mladenci, iu, piu, čarapiu, tarapupe, ‘ajd u dupe, …in, tin, arapin, arapupe, ‘ajd u dupe.
Enci, benci na kamenci, troja vrata zapečata, eri, keri, mužikeri, grec. Loviš!
En, ten, tore, duboko je more, a u moru kit, ajde Maro vrit!
Ete, pete, paprikete, teja baja buf. Loviš.
En, ten, tini, sava, raka tini, sava, raka, tika, taka,bija baja, buč. Loviš!

Korepetitorica Lana Moslavac svira bisernicu, samo jedan od brojnih narodnih instrumenata

Zatim su, govori Moslavac, usvajali i dječje igre s pjevanjem koje predstavljaju zanimljiv, brojan i raznovrstan oblik dječjega stvaralaštva, koje je zbog složenije izvorne strukture i sadržaja u odnosu na ostale igre bio češći u životu starijega dječjeg uzrasta. Igralo se obično u okolnostima kad se moglo okupiti više djece, npr. prije ili poslije škole, na pašnjacima, za vrijeme blagdana i drugih prigoda. Dječje igre s pjevanjem obuhvaćaju nekoliko vrsta igara raznovrsnih po svojim osobinama kao što su npr. igre biranja, pogađanja, oponašanja, pokreta i različitih improvizacija. Sve to potvrđuje važnost pjesme u dječjem svijetu. Veći broj tih igara djeca su naučila u školi i u slobodno vrijeme koristila se njima, pri čemu su ih prilagodila govornim i glazbenim značajkama svojega kraja. Navela je Moslavac i primjer po kojem je seminar i nazvala Žabac, vrabac ‘ko j’ moj drug:
Vrapci bi se poslagali u parove, jedni iza drugih, a ispred je stajalo jedno dijete koje je predstavljalo žapca. On bi mahnuo rukama oponašajući pticu i govorio: Žabac, vrabac ‘ko je moj drug (Banovina). Dok se u Moslavini govorilo: Žab, žab, žaba, laba, ‘ko je moj drug.

Zadnji par djece koji su glumili vrapce bi se razdvojio. Jedno bi dijete trčalo naprijed, a drugo oko crkve. Prvog vrapca žabac je pokušavao uhvatiti, a rastavljeni vrapci su se nastojali što prije susresti i uhvatiti za ruke. Ako su to uspjeli, žabac je ponovo bio žabac. Pak, ako je žabac uspio uhvatiti vrapca, on bi postao žabac, a žabac se pridružio neuhvaćenom vrapcu. Igralo se dok igračima nije dojadilo ili dok roditelji nisu pozvali djecu kući.

Mene osobito veseli što je Slavica Moslavac i u knjizi i na seminaru navela varijantu kriške igre Žabe na kolec, koju je, navodi, u svojim zapisima sačuvala književnica Božica Brkan, igralo se tako da su parovi stali u jednu liniju, a ispred njih, licem okrenut prema njima, držeći metraški štap, nalazio se jedan plesač zvan žabac koji je imao zadatak da podizanjem štapa u vis izgovara komandu „Žabe na kolec“. Kad on to izgovori zadnji par se razdvoji i svaki trči sa svoje strane postavljenih suigrača. Oni moraju brzo tračati da dođu na čelo, a da ih pri tom žabac ne ulovi.
Ukoliko oni dotrče na čelo kolone i uhvate se za ruke, žabac koji je izgovori komandu, nastavlja dalje dok jednog ne uhvati, jer tek tada on postaje par ulovljenog plesača, a onaj drugi dolazi na njegovo mjesto i on je žabac.

Od rekvizita igrali smo se sa loptom, pisanicama a veoma zanimljiv dio bio je svirka na dječjim „glazbalima“ koje je vodila Lana Moslavac. Našle su se drvene žabe, štapići, razne šuškalice, rifljača, prda, ali su se upoznali i sa žičanim instrumentom bisernicom ili primom, tamburom samicom, jedinkom i dvojnicama.

Za one koji su željeli saznati nešto više plesali smo razne vrste polki, drmeša (Hrvatsko kolo, Igram, pjevam, Sitni-posavski drmeš…) u formaciji četvorke, manje i veće kružnice.

Autori i izvođači zavičajnog igrokaza Žabari jel žabe na kolec na premijeri u Varaždinskim Toplicama 2026. (Foto Miljenko Brezak)

Žabari na pozornici Kajkavijade (Foto Miljenko Brezak)

Moslavac ocjenjuje kako su brojni polaznici, njih 40-ak, s područja cijele Sisačko-moslavačke županije – koji su na kraju dobili i potvrde o pohađanju seminara – pokazali spretnost i vještinu savladavši gradivo koje su voditeljice pripremile za ovaj seminar, a pojedina građa preuzeta je iz prošlosti kada su tradicijske igre bile sastavni dio tjelesnog odgoja te su zapisane u starim udžbenicima za niže razrede osnovnih škola, dok danas jedino kulturno-umjetnička društva uvježbavanjima i nastupima pokušavaju u svoje koreografije uključiti i građu baštinjenu iz prošlosti.

Oprimjerujem otprije desetak godina 2016. i 2017. radom kriške djece u Društvu Naša djeca „Vladimir Nazor“ i Amaterskom kazalištu „Josip Badalić“ i nastupima na smotrama Kajkavijada i nacionanima amaterskima upravo zavičajnim kekavskim igrama poput Žabari jel Žabe na kolec, rekonstruirajući i oživljavajući zaboravljenu dječju igru, eto, i na YouTubu.

„Ellas“ ili „Jedanaest veličanstvenih“ Željke Lovrenčić – Umjesto kave 21. veljače 2026.

Željele mi to priznati ili ne, (i) u svijetu poezije vladaju muškarci. Glasniji su i prodorniji od žena. I poznatiji. Piše tako Željka Lovrenčić u svome eseju, koji uvodi u najnoviju njezinu knjigu, još jednu pjesničku panoramu, vrlo neobičnu, žensku. Nazvala ju je ELLAS, ONE. Odabrala i prepjevala za španjolsku izdavačku kuću Katelani 2000. – urednik Jordi Garcia Jacas, vrlo zanimljiv dizajn, omot Raúl Grabau a tekst Sheila Malla – a dogovara i kosovski prijevod na albanski te na portugalski. Možda ONE svjetlo dana ugledaju i na hrvatskome? Za biblioteku Poiesis Forum odabrala je jedanaest hrvatskih pjesnikinja, koje su predstavljene sa po deset pjesama, kratkom biobibliografijom i portretom.

Lovrenčić Piše dalje:

Ako govorimo o poeziji na španjolskom jeziku, u našoj zemlji mnogi ljudi, ne samo oni iz određenih krugova, znaju za Pabla Nerudu i Federica Garcíju Lorku. Manji broj njih za Antonija Machada i Juana Ramóna Jiméneza, ali rijetki za pjesnikinje kao što su Gabriela Mistral ili Alfonsina Storni. Da o izvrsnim suvremenim španjolskim pjesnikinjama Patriciji Benito i Luni Miguel niti ne govorimo.

Kao mala zemlja, Hrvatska se iznimno trudi predstaviti svoju književnost svijetu. Rekla bih da i u ovom slučaju pjesnici i prozaici zauzimaju više medijskog prostora od svojih kolegica.

Zbog toga, kao poznavateljica i obožavateljica poezije, ovom prigodom u panorami One španjolskim govornicima nudim odabir od deset pjesama jedanaest suvremenih hrvatskih pjesnikinja. Smatram da je tih jedanaest snažnih, izvornih i inovativnih ženskih pjesničkih glasova obilježilo današnju hrvatsku pjesničku scenu. Svaka je ovdje zastupljena pjesnikinja na svoj način rušila granice i stereotipe, slavila život i divila se prirodi, zapažala male stvari koje nas okružuju poput lišća koje šušti, guštera na zidu ili ljepote bijele boje, iznosila svoje poglede na život, razmišljala o našoj svakodnevici, pisala o ljubavi.

Tko su ONE, žene moćna glasa, pripadnice različitih naraštaja koje pišu toliko različito, a opet slično i čitatelju blisko? Profesionalno, one su novinarke, matematičarke, profesorice, pedagoginje, umjetnice, pravnice, knjižničarke…

Neke od njih autorice su ponekad sjetnih i nostalgičnih, a ponekad vedrih i duhovitih pjesama, lakih za razumjeti i prihvatiti poput Božice Brkan. U njenim se pjesmama razabire ljubav prema prirodi i bojama, a rado se bavi i jezičnim temama budući da piše i na svome rodnom narječju. Omiljene teme Diane Burazer su prolaznost vremena i svakodnevica, a njezine pjesme krase misaonost i iznimna osjećajnost dok Ljerka Car Matutinović rado govori o ljubavi i moru te sjećanjima na dane djetinjstva. Česta joj je tema i jezik. Njezinu poeziju odlikuju prpošnost, lagani humor i blaga ironija. Lana Derkač je postmodernistička pjesnikinja zaokupljena prije svega ljudskom kulturom i aktualnim svjetskim zbivanjima. Također, zanimaju je okoliš, svemir, Zemlja, a česta tema su joj i svakodnevni događaji. Stanka Gjurić je pjesnikinja posebnog senzibiliteta. Njezina je poezija vrlo iskrena i odraz je njenih duševnih stanja. Često opisuje svoj i život drugih ljudi na način na koji ga ona vidi i doživljava.

Biserka Goleš Glasnović svojom poezijom odaje počast životu; slavi ga. Njezine su pjesme ode svjetlosti, radosti, ljubavi, vrtovima, cvijeću, suncu, snovima, mitologiji… U njima uspješno isprepliće prošlost i sadašnjost. Kroz stihove Ane Horvat koji nastaju u jednom dahu protječu silna energija i životnost. Pjesme su joj lišene pretjeranih jezičnih ukrasa, jednostavne i mudre, pune ljubavi za ljude, prirodu i životinje. (Ne nužno tim redom). Božica Jelušić u svojoj pak poeziji među ostalim temama spominje prolaznost života, smrt, zavičaj i naše okruženje, ali i ženstvenost, odnosno moć i ljepotu žene te nužnost slobode. Diana Rosandić Živković najradije piše o muško-ženskim odnosima, o ljubavi i prirodi te potrebi povratka u nju. I njoj su česta tema svakodnevni životni događaji i pojave. Marina Šur Puhlovski nas na blago ludički i ponekad humorističan način, mudro i nenametljivo, pročišćenim jezikom i filozofskim razmišljanjima upućuje na pomisli o ozbiljnosti i misiji našega postojanja SADA i u ovom vremenu dok Sonja Zubović toplo i blago govori o čovjeku i okolišu, o ljubavi i ljudskim osjećajima. Njeni su stihovi umirujući i nježni pa u našoj duši dugo odjekuju; baš poput jeke.

Ovo su samo naznake onoga što potencijalnog čitatelja čeka na stranicama ove knjige. Svjesna sam da je svaki izbor subjektivan, ali i sigurna da je ovo odabir u kojemu će ljubitelji poezije pronaći nešto za sebe i uživati u stihovima „mojih jedanaest veličanstvenih“ suvremenih hrvatskih pjesnikinja.

Željka Lovrenčić, predana i vrijedna promotorica hrvatske književnosti u svijetu (Foto Mladen Budimir)

Književnica zaljubljenica u poeziju, koju sama inače ne piše, prevoditeljica, znanstvenic i svjetska putnica u svojoj bogatoj bibliografiji, uz prevedene i uređene, bilježi brojne autorske knjige slične ELLAS: Bajo la ceniza del antiguo fuego. Poesía croata. Guadalajara: La Zonámbula, 2010.; Dulce Libertad. Madrid; Salamanca: Editorial Verbum; Trilce Ediciones, 2012.; Encuentros. Poesía croata contempóranea. Bogota: En busca de poetas; Editorial Escarabajo, 2018.; Literatura Contempóranea Croata. Contato em três linguas. Porto Alegre: Editora Zouk, 2023. (S Milanom Puhom i Tomislavom Deurom); Mlada čileanska lirika. (S Jordanom Jelićem). Zagreb: DSM grafika, 2003. ; Odlazak u stihove. Panorama savremene crnogorske poezije. Cetinje: Crnogorski kulturni forum, 2020. (S Božidarom Proročićem); Poesía Croata Contemporánea. (S Andrésom Moralesom Milohnićem). Santiago: RIL editores, 1997.; Poezija bokeljskih Hrvata: antologija hrvatskog pjesništva Boke od 16. do 21. stoljeća. Podgorica: JU Centar za očuvanje i razvoj kulture Crne Gore, 2023. (S Božidarom Proročićem).; Puentes. Poesía Croata Contemporánea. Zagreb; La Paz: Društvo hrvatskih književnika; Correveydile, 2007.; Razlog za pjesmu. Panorama suvremene hrvatske poezije. Cetinje: Crnogorski kulturni forum, 2020. (S Božidarom Proročićem); El roce de la mariposa. Poesía Croata Contemporánea. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2010.; Šapat Drave (devet pjesnika iz Podravine). El murmullo de Drava (nueve poetas de Podravina). Murmurul Dravei (noua poeti din Podravina). Iasi: PIM, 2018. (S Monicom Dragomirescu). Uredila je: Croacia-Chile 2024. Antología poética bilingüe. Santiago de Chile: RIL editores, 2024.; Dok oblaci prolaze. Suvremena kubanska poezija. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2020. i Zvijezda modroga neba. Suvremena kubanska priča. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2019.

Ne treba zaboraviti, knjigu ELLAS poduprlo je i Ministarstvo kulture i medija RH.

Post scriptum:
Ne mogu u ovakvim, meni duboko dojmljivim, prilikama ne zapitati se: A zašto među tim veličanstvenim pjesnikinjama i ja? Od mojih objavljene su pjesme: Dječak i javor, Vermut, Oblutak, Nijanse bijeloga, Vrata se sama otvaraju, Tvoj brod, Postava X: Vjerovanje; krivica, Bukve i Haljina za snove. Hvala Ti, Željka, ambasadorice hrvatske književnosti.

Božica Brkan lafre

pelnica

Riznica tradicijskoga zimskog ruha Slavice Moslavac novi prilog ne samo moslavačkoj etnoriznici﻿

Božica Brkan

lafre

Riznica tradicijskoga zimskog ruha Slavice Moslavac novi prilog ne samo moslavačkoj etnoriznici