Jel kajkavski bude mrel? – Umjesto kave 16. kolovoza 2019.

Poštovana gospođo Brkan, slučajnim pretraživanjem interneta pronašli smo danas dva članka na Vašim stranicama u kojima spominjete našega sina Luku, kojeg ste upoznali prilikom posjeta Marijani Petir u Bruxellesu. On je tamo boravio kao sudionik projekta „Škola ambasador Europskog parlamenta” i predstavnik Ekonomske škole Sisak koju još uvijek pohađa. Na žalost nismo znali da ćete dolaziti u Petrinju na Noć knjige 2019., jer da smo znali i mi bismo navratili. Doista nas je iznenadilo da ste tamo pročitali i Lukinu kajkavsku pjesmu, a vjerujem da je to iznenadilo i neke goste koji su prisustvovali i koji nas znaju. Zahvaljujemo vam za to, kao i za predivan tekst „Luka i kajkavska pjesma”, kojeg ste nedavno objavili na svojem web portalu. Napisali ste i da je Luka napisao jednu jedinu pjesmu na kajkavskom, ali nije, nego je napisao još jednu, koju je njegova škola 2017. godine poslala na školski natječaj o kajkavskom jeziku, za kojeg na žalost ne znamo ni kako je završio. Pjesma se zove „Jel kajkavski bude mrel” i šaljemo Vam je. Također se nadamo, kako ste i Vi napisali, da će Luka nastaviti s pisanjem pjesama na kajkavskom! Lijep pozdrav, Lukini roditelji Kristina i Marijan Brleković

Luka Brleković sa svojim profesorom svećenikom Matom Sukalićem / Obitejski album Brlekovićevih
Luka Brleković sa svojim profesorom svećenikom Matom Sukalićem / Obitejski album Brlekovićevih

To mi je lijepo pismo – poticaj da se čovjek ponekad suoči sa smislom vlastita pisanja – potaklo da se javim obitelji Brleković sa zamolbom da mi pošalju i nekoliko fotografija, jer za prvog susreta Luku nisam fotografirala niti sam ga mogla izvući iz masovnih fotki. Osim što je skroman, srednjoškolac Luka nije baš revan da bi listao mejlove, pa moje od 4. ožujka i 18. travnja očito nije ni uočio. Zanimljivo mu je bilo i na ferju polagati vozački, jer je u međuvremenu postao i punoljetan. Meni je pak drago što su njegove pjesme dospjele i do rodbine, znanaca i drugih poštovatelja kajkavskoga čak na drugim kontinentima. Dakle, Luka Brleković, i dalje čekamo pjesme.

Lukini roditelji s njegovim bratom Leonom i nećakom Mariom / Obitejski album Brlekovićevih
Lukini roditelji s njegovim bratom Leonom i nećakom Mariom / Obitejski album Brlekovićevih

Luka Brleković
Jel kajkavski bude mrel?

Vu mojemu selu
se je manjše ljudi
kaj kajkavski znaju.
Ne bu puno godin prešlo
kajkavski bu došel kraju.

Moji ded i baba
dobro su ga znali
ž njim i zdaj govore.
Al mi deca takva nesmo
čak po stranjski znamo bolje.

Naše selo nije
kak je negdar bilo
vse se vu njem menja.
Nema više krav ni svinja
ni na cesti ni kamenja.

Zato bum ja Boga molil
kolko god bum mogel.
Da kajkavski ne bu vumrl
Bog mi bu pomogel.

Lukini Baka Ankica i djed Ivo s njegovim bratom Leonom / Obitejski album Brlekovićevih
Lukini Baka Ankica i djed Ivo s njegovim bratom Leonom / Obitejski album Brlekovićevih

20190627 – 20190813

Linkovi

Luka i kajkavska pjesma – Umjesto kave 20. lipnja 2019.

U Noći knjige u Petrinju na književnu večer Božice Brkan

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.

 

Ja sam Bajza, Željko Bajza – Umjesto kave 13. kolovoza 2019.

Ove godine moja generacija slavi 45 godina od gimnazijske mature, a ja i 45 godina otkako sam upoznala Željka Bajzu (1943.). U svome rodnom Poznanovcu, u danas zapuštenom Domu boraca i omladine, sa svojom je omladinskom ekipom organizirao Susret mladih pjesnika i recitatora. Visokim kriterijima – predsjednik ocjenjivačkog suda koji je, recimo, nagradio moju pjesmu, bio je Zvonimir Golob! – malo se mjesto pokraj Bedekovčine uspelo na jugoslavensku razinu. Uglavnom vlakom dolazili su ponajbolji pjesnici odasvud. Poslije se susrećemo po antologijama. A jedva da u Zagorju ima mjesta, do skrivenih čuka, gdje nisam govorila svoje pjesme, od poznanovečke tvornice kože Partizan – i Bajza je doktorirao i predavao kožarima kao sveučilišni profesor na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu!– preko doma za preodgoj posrnulih djevojaka, zatim brojnih dvoraca, domova kulture i tako dalje.

Željko bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanastvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak)
Željko Bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanstvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak)

Surađivali smo i u Pinti – što li sam se napisala o toj udruzi koja je utjecajne Zagorce okupljala na obnovi tada vrlo zapuštene baštine, od dvoraca do crkava i kapela, izdavala vrijedna kulturno-povijesna izdanja, organizirala izlete po nepoznatim zagorskim zakucima, iako je nazvana po pinti, franc. pinte, staroj mjeri kojom su zagorski velikaši mjerili vino, a i posudi, peharu, iz koje su, okupljajući se na intelektualnim raspravama, pili. (Zagrebačka pinta navodno je do 1733. vrijedila oko 3,124 l, a poslije 3,332 l,, dok je mađarska iznosila 1,666, a bečka 1,415 od 1761. sve do uvođenja metarskog sustava.) Pisala sam i o kulturnom časopisu Gazophyilacium, koji nazvan imenom Belostenčeva enciklopedijskoga tronarječnog latinsko-hrvatskog i hrvatsko-latinskog rječnika iz 1675. godine otkriva svoju bit, a zacijelo više i ne izlazi, jer tko bi to financirao!? Koliko je samo knjiga i monografija (na)pisao i uredio, koliko tuđih promocija organizirao, ne samo Zagorcima i ne samo kajkavcima.

Željko Bajza i Božica Brkan razmjenjuju svoje knjige (Fotografija Miljenko Brezak)
Željko Bajza i Božica Brkan razmjenjuju svoje knjige (Fotografija Miljenko Brezak)

Hvala, Bajza, mislim – kako, zapravo, da mu zahvalim? – i uspoređujem ga godinama s još jednim, njemu sličnim, Dragutinom Pasarićem, našim moslavačkim kulturnim spiritusom movensom. Rijetki su takvi ljudi-pokretači, kulturni animatori, motivatori, okupljači i u metropoli, a kamoli po regijama, u manjim mjestima. Autor je desetak knjiga različitih tematika, objavio je oko 1000 novinskih članaka i snimio nekoliko stotina radijskih emisija.

Bajzina Obična popevka

Usporio je Bajza posljednjih godina, zbog bolesti, ali se i dalje susrećemo na pjesničkim kajkavskim recitalima – pa i na svibanjskoj je Zelini njegova pjesma ušla u zbornik i izvedena je na pozornici, a u rujnu nam zacijelo predstoji susret u njegovoj Bedekovčini i Poznanovcu na obilježavanju 30. obljetnice tamošnjih pjesničkih susreta te na znanstvenom skupu o kajkavskom u Krapini. Na prošlogodišnjem je govorio o tradiciji i narodnim mudrostima u Belostenca – jer sada, napokon, dolazi sa svojim stvarima. Sve boljima. Belostenčevom riječju: Chlovek, to je ſztvar velika, Koga mores, rech’ chlovika. Bajza moj, živio mi!

20180903 – 20190527 – 20190810  

Denis Vincek Vinc, mentorske iskrice iz školske knjižnice – Umjesto kave 10. kolovoza 2019.

Zbog ovakve se priče poželim vratiti u novine. Ali naše novine stvarno rijetko objavljuju ovakve čudesno human story, zar ne? Denis Vincek. Tu i tamo bih mu na fejsu štogod lajknula, veselilo me da klinci iz zlatarskog osnovnjaka OŠ Ante Kovačića, koje mentorira deru nagrade, ne samo novinarske, a onda me iznenadi porukom u inbox da planiraju temu broja zdrava hrana i da bi klinci htjeli intervjuirati i mene. Neću kvariti temu u božićnom broju njihovih Zlatarskih iskrica, samo hoću reći kako ne rasturaju bez razloga, jer rade mjesecima, čak i ljeti: samo smo zbog moje teme dvaput popili kavu. Baš dobro društvo!

Denis Vincek potpisuje mi posvetu za svoju knjigu koluni (Fotografija Miljenko Brezak)
Denis Vincek potpisuje posvetu za svoju knjigu kolumni (Fotografija Miljenko Brezak)

Dolazeći u Zagreb, imali su pravu redaljku razgovora, fotkanja, a što mainstreamskim ne bih, njihovom sam listu pristala fotkati se kako me gađaju kulenom (dobro, kulenovom sekom)! Namudrijali smo se i o zagorskim štruklima, dakako. I sad, i ja hoću napisati o tome od zagorskih čuda, pa zamolim malo natuknica pa nek uzmem djelić kaj trebam. Da, malo! I još traži tobože autorizaciju, da sam nije što pogrešio. Kad i on meni, i ja njemu čuvam integritet.

Čovjek s pet indeksa

Ukratko, taj čovjek Denis Vince, Vinc – tak mi je dobar da sam ga odmah posudila za svoj roman! – ima 5 (slovina: pet!) indeksa: dipl. novinar na Fakultetu političkih znanosti, dipl. bibliotekar na Filozofskom fakultetu, položeni pedagoški predmeti (Pedagogija, Psihologija, Didaktika i Metodika) na Učiteljskom fakultetu; s Medicinskog fakulteta otišao je u novinarske vode pa završio ona dva gore; peti je s Filozofskog gdje piše sinopsis za doktorat, bavi se prevencijom cyberbullyinga, zato valjda toliko radi s učenicima – misli se na produkciju učenika kojima je mentor u različitim medijima.

Prvi razgovor za Zlatarske krijesnice (Fotografija Miljenko Brezak)
Prvi razgovor za Zlatarske iskrice  21. svibnja 2019. (Fotografija Miljenko Brezak)

Zanat je novinarski, piše Vinc meni, počeo u časopisu Radio HRS, stručnom časopisu Hrvatskog radioamaterskog saveza, surađuje i u uredništvu ABC tehnike, listu Hrvatske zajednice tehničke kulture (izlazi od 1957., više od 600 brojeva). Onda odlazi u “opće” teme, tjednik Zagorski listVečernji lis(objavio 4000 priloga!) iz kojega odlazi kao zadnji urednik regionalnog izdanja za Krapinsko-zagorsku županiju. U Krapini se tada, ističe baš prelamalo 16 stranica. Pisao je i za Večernjakov prilog Vrt, koji sam tada uređivala, ne jednom smrzavajući se u ledenim berbama Borisa Drenškog, maestralnoga Bodrena.

Najdraži tekst o pjesnicima posvađanim zbog šnjofanja prdeca

Od svih mojih priča, govori, najviše mu je u srcu pomirba Dragutina Tadijanovićai Ivana Kušana. Književnike je pronašao u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama. Godinama nisu razgovarali, a onda ih je spojila sestra Bernarda i Tadija je oprostio Kušanu, koji je svojedobno napisao kako je Tadija s užitkom šnjofao prdece u hotelskoj sobi kad su bili u Beogradu. Tadija zbog toga godinama nije htio dolaziti u DHK, jer se bojao da će ispasti iz takta i neprimjereno napasti Kušana.

Vinc sa svojom knjigom kolumni (Fotografija Miljenko Brezak)
Vinc sa svojom knjigom kolumni (Fotografija Miljenko Brezak)

Tada odlazi raditi u školsku knjižnicu (nije napisao ali znam: na upola nižu plaću), koju ne doživljava samo kao mjesto posudbe, nego informacijski centar u kojemu potiče medijsku pismenost u učenika. Počinje rad s učenicima na školskom listu. U Spomenici škole piše da je prvi broj izišao u školskoj godini 1957./58., ali kako se dotad radilo u školskoj knjižnici, govori podatak da škola, za razliku od Gradske knjižnice u Zlataru nema sačuvane stare primjerke. Denis Vincek je prva stručna osoba, prvi dipl. bibliotekar u školskoj knjižnici OŠ Ante Kovačića u Zlataru, trebalo je prvo obraditi i svu građu upisati u računalni program, jer ipak, sve ostale aktivnosti su nadogradnja. Nije tipični knjižničar i nije shvaćen od onih koji knjižnicu doživljavaju kao mjesto gdje mora vladati grobna tišina i gdje djece ne smije biti. Njegova knjižnica je uvijek puna, na svakom i malom i velikom odmoru.

Od Večernjakove lektorice Zorke do interaktivnoga pravopisnog priručnika

Jako je osjetljiv na hrvatski jezik, kaže. Aktivan je na društvenim mrežama i tamo će napisati nemrem, nejdem, neznam, usvojio je taj metajezik, ali kad se piše ozbiljno, tu je grammar nazi, rekli bi neki zlurado skrivajući svoje nepoznavanje hrvatskoga jezika. Ne čudim se, jer učio je i od legendarne Večernjakove lektorice Zorke Horvatić. Zato je valjda i potaknuo djecu da izrade interaktivni pravopisni priručnik kojim su i Jurica Pribolšan i Lovro Tovernić osvojili prvo mjesto na natječaju Školske knjige.

Drugi razgovor za Zlatarske iskrice 20. srpnja 2019. (Fotografija Miljenko Brezak)
Drugi razgovor za Zlatarske iskrice 20. srpnja 2019.: Denis Vincek, Leonardo Rihtarić, Karlo Sviben i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Školski list Zlatarske iskrice ima dugu tradiciju, ali tek se Denisovim dolaskom počinje uređivati po pravilima za LiDraNo, a to znači da učenici, a ne učitelji pišu i postaju urednici. List prestaje biti “komunalni vjesnik” škole i donosi djeci primjerene teme, od hobija, kućnih ljubimaca, cyberbullyinga, a novi broj ima za temu Hraniš li se zdravo? Također list počinju slati na županijsku smotru LiDraNo i svih dosadašnjih osam brojeva najbolje su ocijenjeni, a broj 59 bio je prvi na natječaju Jutarnjeg lista Biramo najbolji školski list, broj 60 proglašen je superiornim i bez pogreške na Državnoj smotri LiDraNo.

Multimedijalna Ljuba zvonarka iz Martinščine

Puno je učenika tijekom rada na Iskricama prošlo kroz školsku knjižnicu i nezahvalno je izdvajati, ali, kako sam navaljivala, svakako jedan Jurica Pribolšan, Marko Bingula, Hrvoje Stažnik, Petra Sokolić, Paula Sviben, Karla Bingula, ali ipak neki su ostavili najjači trag – Karlo Bogi, Vilim Kobeščak, Patrik Raškaj, Matija Varga, Leonardo Rihtarići Patrik Delijai sada Matija Mikulec (dotle su djevojke pjevale u zboru, a nikog na silu ne dovlačim).

Za uspomenu: Oblizeki - Moslavina za stolom (Fotografija Miljenko Brezak)
Za uspomenu, bez mentora: mladi zlatarski novinari Karlo Sviben, Tomo Valjak, Karla Bingula i Patrik Delija  te Božica Brkan i njezina zaviajna čitanka Oblizeki – Moslavina za stolom (Fotografija Miljenko Brezak)

Raškaj je, opisuje mi Vinc, otkrio Ljubu zvonaricu, ženu koja zvoni povlačeći užad u selu pokraj Zlatara, Martinščini, djeci poznatiju kao ženu koja buši lopte kad one preskoče ogradu s igrališta Područne škole u Martiniščini u njezino dvorište, no mi smo je predstavili kao zvonarku (kaže mi: ne volim kad mi to prekrste u zvonaricu, jer ona je Ljuba zvonarka i tako je svi poznaju!), Raškaj je o njoj napravio priču za list, a već sljedeće godine Karlo i Vilim napravili su o njoj radijsku emisiju, nikad u novijoj povijesti Krapinsko-zagorske županije u kategoriji osnovnih škola to dotad nitko nije napravio, a oni su napravili sve sami, s Vincekovim starim diktafonom Zjoš iz Večernjaka, sami su učili montirati u programu Audacity i dospjeli na Državnu smotru LiDraNo.

Zlatarski Kostelić

Uči djecu pravom novinarstvu, govori, pa su tako Vilim i Matija Varga u Zoološkom držali u rukama sedam metara dugu bou, i to je Matija Varga opisao i sljedeće godine sa svojom pričom dospio na LiDraNo u Primošten. Varga je bio i urednik lista koji je pobijedio na natječaju Jutarnjeg, a naš se list, Zlatarske Iskrice ističe još po nečemu, dizajnira se i prelama u školi. Zadnja dva broja nisam čak ni ja grafički prelamao, nego učenik, Matija Varga, na školskom računalu u školskoj knjižnici. Ne dopuštaju da ih demotivira ni što sve ostale škole to plaćaju da rade za njih profesionalni dizajneri. No, dodaje Vincek, svojim savjetom u finiširanju lista rado pomogne Krešimir Varga, Zlatarščanin, profesor informatike u zabočkom ŠUDIGO-u, koji ondje uspješno gura digitalni list  Tabula Nova. A ne zaobilazi podrđku ravnatelja svoje škole Marijana Posarića.

Učenici su sami snimali, montirali u školi i radioemisiju Zlatarski Kostelić, o tada šestašu Tomi Valjaku iz Zlatara, koji je u svojoj dobi prvak Hrvatske u skijanju; o sedmašu koji od druge godine ima dijabetes, a upustili su se i u izradu radiopriče Zvjezdica pospanka.

A onda je Matija Varga rekao zašto ne bismo snimili film? Pa su ga učenici i snimili svojim mobitelom, jer škola, za razliku od susjednih, nema kameru. Ali zato imamo rezultate: već s drugim filmom, a glavna zvijezda toga dokumentarca bila je – ponovno Ljuba zvonarka, dakle sada na platnu, Matija Varga i Leonardo Rihtarić dolaze na Smotru hrvatskog školskog filma u Sinj. Snimili su i nijemi igrani film Otmica, po adaptaciji slovenske priče za djecu Šutiranje glavom, i u listopadu idu na 57. hrvatsku reviju dječjeg filmskog stvaralaštva u Sisak. Tu su potegnuli Matija Varga, Patrik Delija, Leonardo Rihtarić i Karlo Sviben, ističe mentor Denis Vincek.

Treba raditi sa svima, a ne samo s kremom

I onda se dogodi da u moru novinarskih tekstova netko dođe s idejom za literarni rad, priča iz djetinjstva o pokušaju obujmljivanja velikog hrasta pretočena je u literarni ostvaraj. Zanimljiv šumski div koji je Leonarda doveo među tri najbolja rada u RH na natječaju Zelena priča za zeleni planet, a jedan tužan događaj u obitelji potaknuo je Karla Svibna da napiše pjesmu Sam sa sobom – i osvojio je drugo mjesto na ovogodišnjim Nazorovim danima, kojega je u Vincovoj pratnji odvelo u književnikove bračke Postire.

S prvoga zagrebačkog razgovora (Fotografija Miljenko Brezak)
S prvoga zagrebačkog razgovora mladi novinari Patrik Delija, Karlo Sviben, Karla Bingula i Tomo Valjal s nama dvoma odraslih svojih kolega (Fotografija Miljenko Brezak)

Sve to odvija se u školskoj knjižnici, ne samo s petnulašima nego i s vrlo motiviranim četvorkašima i trojkašima. Naš sustav potiče štreberaj, govori Vinc, koji već godinama provodi Školu za život i nada se da će se svi tome okrenuti. Ne znači to da sam ja protiv 5,00, ali držim se onoga što je rekao Alen Spiegl, voditelj Krapinskog centra za izvrsnost: Treba raditi sa svima, a ne samo s kremom. Sve se to radi nulti sat, ili poslijepodne, ili učenici dolaze tijekom njihovih praznika, dragovoljno, a roditelji su upoznati s svim aktivnostima i podržavaju ih.

Čitajmo, pišimo, snimajmo

Ne treba zaboraviti ni brojna prva mjesta na foto-natječajima, iako oni nemaju kao neke susjedne škole mrak kamere i aparate, nego i fotografije i filmove učenici snimaju privatnim mobitelima i aparatima i ostvaruju vrhunske rezultate. Kroza sve to provlači se medijsko opismenjivanje i radi na prevenciji cyberullyinga, ali se ne zaboravlja knjiga. Vincek je, uostalom, autor i voditelj nacionalnoga projekta za poticanje čitanja Čitajmo zajedno – čitajmo naglas: zaboravljene knjige, koji je ušao u devetu godinu, već treću godinu uza suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja, a sudjeluje 1000 učenika iz cijele Hrvatske. Vincek je svoju školu uveo u program Erasmus+, vodio prve razmjene učenika u inozemstvo i ne staje.

Poslije ljetnog fotosešna s kulenovom sekom za božićni broj školskoga lista (Fotografija Miljenko Brezak)
Poslije ljetnog fotosešna s kulenovom sekom za božićni broj školskoga lista: Leonardo Rihtarić, Božica Brkan, Denis Vincek i Karlo Sviben (Fotografija Miljenko Brezak)

Na Školi stvaralaštva Novigradsko proljećove je godine, nakon 12 godina, ponovno počeo piti kavu, a, dodaje, satisfakcija mu je najveća kad, sada već srednjoškolci, Vilim Kobeščak i Matija Varga, barem jedanput svaki tjedan i dalje dođu u knjižnicu ili kad Matija Varga svaki drugi dan preko Facebooka pita može li kako pomoći. Na pitanje zašto to čini, sadašnji 16-godišnjak srednjoškolac kaže:Volim ljude koji kuže. Postoje ljudi na koje uvijek možeš računati i takvi se ljudi ne odbacuju. Iako ne voli izdvajati, mentor priznaje da mu je možda i zato favorit. Kao mentoru mnogo znači kada mu na sprovod roditelja – 2017. ostao je bez oca, a 2018. bez mame, umirovljene profesorice hrvatskog i ruskog – dođe s bratom i roditeljima učenik Leonardo, urednik lista, koji je bio na Državnom LiDraNu i koji je bio na Smotri hrvatskog školskog filma. I još puno toga, dodaje, drago mu što njihov zajednički trud djeca cijene, roditelji cijene. Iako često ostaju dulje u školi, neki projekt dovršavaju doma. Pa se i proslavi – jabučnim štruklima.

P. S.

Ako sam ja mlade kolege izbezumila duljinom pripovijedanja za njihov tekst, ni meni nije bilo lako kratiti. Ali, moji su me veliki mentori naučili kako ništa nije prekratko ako se dobro skrati. Ali, što uopće skratiti? Ostavljam čak i Vincovu molbu: poruči ti meni da uzmem predah i da doktorat završim. Pa, daj! Moj bi mentor iz Nedjeljnog Vjesnika Drago Kastratović rekao: Spasio sam te. Spasili smo se!

20190807 – 20190808 – 20190809

Gujaševe „Mene su ljepote ostavile“ ili Vidmarovićevo ubaštinjavanje nepoznatoga, a vrijednoga – Umjesto kave 6. kolovoza 2019.

Vidmarovićeva knjiga o Josipu Gujašu–Đuretinu, mađ. Gulyás József (1936.-1976.), prva je koju Acumen objavljuje, a nije iz mojega pera, pera njegove kućne autorice. Acumen je, naime, zamišljen kao nevelika obiteljska tvrtka Brezak (i) Brkan, kreator multimedijalnih sadržaja s geslom Sadržaj koji spaja. Registrirani 1993., stvarno smo krenuli 2006., ponajprije kao podrška mojim autorskim i izdavačkim projektima.

Đuro Vidmarović s svojom najnovijom gnjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)
Đuro Vidmarović s svojom najnovijom knjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)

Tako pišem u uvodniku-recenziji upravo u minulom srpnju objavljene knjige Josip Gujaš-Đuretin Mene su ljepote ostavile, Priredio Đuro Vidmarović (urednik Miljenko Brezak, recenzentice prof. dr. sc. Sanja Vukić i Božica Brkan, grafičko oblikovanje Jenio Vukelić, tisak Web2Tisak). Nismo kanili objavljivati druge autore, pa zašto Gujaš? Potpora je to ponajprije zavičajcu s kojim dijelimo dubok osjećaj pripadnosti Moslavini i potrebi da osvijestimo regionalni moslavački kulturni identitet, zatim kolegi književniku i književnom kritičaru, koji je mnoge ponukao da se ostvare pišući, pa i mene, da se vratim književnosti, te na kraju poštovanje prema više od četiri desetljeća dugom istraživanju kulturno posve rubnoga u obje zemlje i malo poznatoga, a moguće i najznačajnijega hrvatskog pjesnika u Mađarskoj. No, poput knjige o Jurici Čenaru, ovo je vrlo važno Vidmarovićevo djelo, objavljeno u vrijeme predsjednikovanja Društvom hrvatskih književnika.

Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić
Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić

Rijetko je koji autor, bilo kritičar bilo povjesničar, uspio u hrvatsku književnost ubaštiniti toliko imena koliko je to pošlo za rukom Đuri Vidmaroviću. Pisao je, katkad i jedini o književnicima Hrvatima iz Ma- đarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Čenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Kipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sinidik, Adrijan Vukmanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, JasnaMelvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Mikorić), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd.

Fotografija
Fotografija profesora radašnje budipeštanske Srpskohrvatske gimnazije 1961–1965.:  Gujaš šesti u prvom redu slijeva

Vodila ga je u tome radoznalost i rijetka ustrajnost još od 1974., kad ga je kao povjesničara selidba iz njegova zavičaja slavonsko-moslavačkoga oko rijeke Ilove iz Kraljeve Velike u zapadno Gradišće navela na prvo, najprije povijesno istraživanje. Prema zemljacima u drugoj zemlji ima strpljivo razumijevanje, ali se uvijek marom strasna intelektualca oslanja na podatke i traganje za njima nego na moguću sentimentalnost prema izvandomovinskim tekstovima i autorima. Stručni kriteriji s jedne i kolegijalno poticanje s druge strane temelj su što je uspio iskopati i javnosti predstaviti mnoge posve nepoznate ili nerijetko i godinama već zaboravljene ljude, koji bi vjerojatno mnogo dalje doprli da nisu pisali na manjiskome, hrvatskom, a pogotovo njihove veze i povezanosti.

I izravno sam, ponajviše zahvaljujući opet Vidmaroviću, imala priliku upoznati njegov način rada u razgovorima i praktično na gostovanjima. Fascinantno uspijeva među Hrvatima u različitim zemljama, različitoga statusa (neovisno koliko “barataju” ili “ne barataju” nekim od hrvatskih “jezikâ” kao materinskim ili standardnim), nerijetko u raskoraku između zemlje rođenja i domovine po kolektivnome pamćenju, bilo da su im one već stoljećima postojbina bilo da su u njih izbjegli tek prije koju godinu ili desetljeće, različitim povodima, okupiti da sami otkriju svoje talente i ojačaju veze s domovinom i hrvatskim jezikom i književnošću.

I pjesnik dr. Josip Gujaš–Đuretin jedna je od ustrajnih, vrijednih, samo naizgled malih Vidmarovićevih tema na kojoj radi već više od četiri desetljeća objavljujući brojne članke. Njegov rad samo stjecajem okolnosti nije, nažalost, prije dovršen i ukoričen u monografiju naslovljenu prema Gujaševu stihu. Hvalevrijedno je što Vidmarović nije odustao, to prije što su se u stvarnome životu zapravo krajcali ne upoznavši se zbog pjesnikove prerane smrti.

Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu
Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu

Zahvajujemo gospođi Veri Grunčić, supruzi Josipa Gujaša–Đuretina, što je 1989. godine ustupila za istraživanje i objavu cijelu vrijednu građu, obiteljsku pismohranu, neobjavljene pjesme i obiteljske fotografije. Nažalost, nije dočekala ovu važnu knjigu. Nadamo se, jer to svakako zaslužuju, da će naći svoje čitatelje i u Hrvatskoj i u Mađarskoj, osobito u pjesnikovim rodnim Martincima u Županiji Baranji, gdje tamošnja Osnovna škola od 1996. održava natjecanje učenika hrvatskih škola u kazivanju stihova “Josip Gujaš-Đuretin” čuvajući tako svoj hrvatski jezik. Nadamo se također da će Vidmarovićeva knjiga biti poticajan temelj novim, i književnim i jezičnim istraživanjima, to prije što su je kao vrijedan kulturni potencijal za književnost, jezik, ali i za Hrvate u Mađarskoj, prepoznali i poduprli i Ministarstvo kulture RH i Hrvatska matica iseljenika.

20190804 – 20190807  

Linkovi

Moslavačka riječ u Garešnici

Novi prilog Božice Brkan moslavačkoj kajkavijani

Kekavica Božice Brkan, emisija na HRT3 26. travnja u 21,20

https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=8061

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/

 

 

Černobil, first i last, ljetovanje iz snova – Umjesto kave 11. srpnja 2019.

Dakako da sam gledala, za svaki slučaj odmah dvaput, i odličan istoimeni britanski TV serijal. I hrpu dokumentaraca prije toga. Čitam što govori znanost, i unatrag i unaprijed. A Černobil imam u posebnom, i papirnatom i internetskom fajlu, za svaki slučaj. Poslije eksplozije, u jesen 1986. na varšavskom Sveučilištu, na Polonicumu, bila sam na jednomjesečnoj specijalizaciji za prevoditelje s poljskoga, a moj je M. išao na tečaj za početnike kako bi mogao komunicirati s našim poljskim prijateljima.

S kolegama novinarima Halinom i Wodekom i tada našim novim fićom šalabajzali smo napravivši 3500 kilometara. Gurali smo se s petim putnikom, velikim metalnim kanistrom za gorivo, jer je bila nekakva nestašica. Predivne li istočne Poljske sa sustavom ustava zaštićenima kao svjetska baština. Bizoni koji pasu žubrówku po kojoj miriši i prema kojoj je nazvana votka žubrówka (svaka butelja te wódeczke sadržava po jednu travku!). A da ne spominjem buđenje s pogledom na srndaća na proplanku i 17 vrsta gljiva za seoski doručak. Uobičajeno: prepune šume berača gljiva. A tamo, još nešto dalje na istoku, preko zatvorene granice tadašnjega SSSR-a – Černobil!

Kući smo iz Poljske ponijeli i najdraži suvenir, našega Ivana. Uza sve tekstove koje smo danomice objavljivali o oboljelima, o djeci koja se rađaju oštećena različitim utjecajem radijacije – tada sam radila u Vjesniku! – silno sam brinula hoće li mi se dijete poslije nesmotrenosti iz neznanja roditi zdravo. Strah koji se ne može zaboraviti.

I sad mi na mejl kao prigodice, te obljetnica je eksplozije nuklearke nekad u Sovjetskom savezu a danas u Ukrajini, te TV serijal te… dan za danom stižu pozivi za ovakva i onakva putovanja u Ukrajinu. Vrlo povoljno. Poizbor. Te first te last, te Putolovac te Popustplus te. U Černobil, u Pripjat, u Kijev tek usput! Nazivi i na ruskom i na ukrajinskom, za svaki slučaj. U pozivu broj iseljenih, broj umrlih, broje oboljelih. Ne mogu samo Rusi i Bjelorusi, čini mi se. Reporterka Nedjeljnog Jutarnjeg opisuje raznolikost ponude te kako oni, turisti, moraju biti obuveni, pokriveni, nositi mjerač zračenja.

Sve za avanturizam, sve za malo adrenalina. Hirošima i Nagasaki su tempi pasatti. Život je valjda tako dosadan da mu baš nedostaje jedan morbidni selfie s kreveljenjem utjecajnika, influencera: vidi me gdje sam, tu ti još nisi bio! Kakvo uzbuđenje! Ljetovanje iz snova! Ondje gdje se ne preporučuje stanovanje još tisućama godina i gdje civilizacija ide unatrag, a njezine ostatke prekriva divlja priroda, navodno prelijepa.

Jedno od putovanja s vražjim sponzorstvom, nitko te ne tjera, ne samo s poslovnim putnim nalogom za reportažu. Pravi, čistokrvni novinari ionako žive kratko, zar ne? Kao da morbidnog nedostaje iza prvog ugla. Ne dovoljno, valjda. Baš, ono, što bi rekli naši mudri i hrabri HGSS-ovci, japankama na Biokovo. Okorjeli novinski kolumnisti malo kvare doživljaj usporedbama černobilskih s izletima u Auschwitz, Treblinku, pa i Jasenovac, zašto ne? A mene od nas, od naše bešćutnosti, ravnodušnosti, neodgovornosti hvata sve veći strah. Toliki da bih se katkad najradije zatvorila u kuću kao što su nam savjetovali onomad poslije nailaska oblaka s pojačanim vrijednostima dotad nam nepoznatih opasnih elemenata, koje ni Mendeljejev sustav valjda još nije spominjao, i najradije ne bih izlazila.

20190702 – 20190709 – 20190711

Krleža, sretan nam! – Umjesto kave 7. srpnja 2019.

Na današnji dan 1983. rođen je Krleža. Koji drugi, nego Miroslav Krleža! Fizički je otišao 29. prosinca 1981. Sitnež bi ga odavno otpisala i stalno ga otpisuje, jer da ima i većih hrvatskih književnika. Kao da imamo ne znam koliko Krleža. Da bar imamo još i jednoga! Izmišljaju projekte da na njegov račun uzmu lovu, a ne da mu ne zapale ni svijeću ili odnesu cvijetak, nego ni ne otvore makar jedan, što tko voli, od brojnih njegovih naslova. Tko bi to danas još čitao? A da smo barem to staro zanovijetalo, komunjaru, crvendaća, socijalističkog glembaya ili kako ga za zadovoljstvo sebi sve ne krstili, samo da bi on bio manji a onda valjda veći, više čitali, makar i u tzv. novim čitanjima onda kad smo ga, jer lakše je ne čitati, nakanili prešutjeti, otpisati, ostaviti u ropotarnici da nas ne gnjavi, da nas ne zamara našom vlastitom savješću, današnja bi nam Hrvatska drugačije izgledala.

Duplerica iz nemecovih Glasova iz tmine
Duplerica iz nemecovih Glasova iz tmine

Ne kanim razglabati da li da i sada prije dograbimo štogod od Glembayevih ili koju od Balada. Nakanjivala sam, ima tome dobrih mjeseci pa i puna godina, ukrižati dva naslova koja se bave Krležom. Pa da ću zajedno, pa da ću odvojeno, pa da ću… Odustala sam privremeno kada se prošle jeseni zahuktala polemika između dvoje sveučilišnih profesora Krešimira Nemeca, autora Glasova iz tmine/Krležološke rasprave, Ljevak, 2017., i Sanje Nikčević, autorice Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu, Matica hrvatska, 2016. Povod je bio Nemecov tekst Što je nama danas Krleža o 125. obljetnici rođenja – odlična naslovnica Vijenca: sivi Krleža s crveno prelijepljenim ustima – pa je prešla na knjige.

Naslovnica Glasova iz tmine / Krležološke rasprave Krešimira Nemeca
Naslovnica Glasova iz tmine / Krležološke rasprave Krešimira Nemeca

Dobro je, pomislih, barem će se više čitati obje. A možda će se više čitati i sam Krleža, provjere izrečenoga radi. Možda će se uopće ipak malo više čitati. I misliti! Neki su me čak uvjeravali kako je polemika između autora odnosno izdavača dogovorena, jer se tu i nema što polemizirati. Ne bih rekla, jer mi se nepomirljivim čine stavovi, a i polazišta. Kad bi se sve ogolilo, svodi se na one koji Krležu nekritički dižu u nebesa i one koji ga jednako nekritički unizuju. A, dvojbama unatoč, Krleža je kanon, klasik, nema spora, ali poželjno je povremeno provjetravanje, to prije što, uvjerena sam, glavnina njegova teksta, a pogotovo najbolje stranice poezije, proze, drama, eseja… mogu izdržati i najmoćnije bure i najtvrđa osporavanja.

Naslovnica Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu Sanje Nikčević
Naslovnica Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu Sanje Nikčević

Nemec kreće od analize dvojbene dekanonizacije Krleže, a Nikčević odmah sudara medijske, dakako pretjerane tvrdnje, kako je devedesetih Krleža bio u Hrvatskoj zabranjen i kako je kazališno potpuno zanemaren. Što god, ja sam još postojano na onim davnim Parovim Zastavama iz ZKM-a, 1991., a Krleža se sigurno podsmjehuje što i mrtav uskomešava ustajalu našu žabokrečinu. Može li i tko drugi? Nisam ga toliko poznavala, ali prema tekstovima mogu tek pomisliti što misli o krležološkom marketingu specijalizanata praznine.

Još jedna duplerica iz Glasova iz tmine
Još jedna duplerica iz Glasova iz tmine

Govorim sve to kao ustrajna čitateljica (i ne samo Krleže!), a ne netko tko je bardu na noge hodočastio na Gvozd i sad prigodice pripovijeda u kojoj su sobi ondje primani, čime su posluženi, o čemu su razgovarali, tko je kome što rekao (ne i tko je koga zapravo slušao i čuo). Što mogu, meni je Krleža, a i knjige o njemu vrlo izazovna i zabavna literatura. Čitam je mnogo sporije,  dublje, nerijetko se vraćajući, i ne trudeći se doseći svojih gimnazijskih 50 stranica na sat. A za finale posuđujem Krležu iz njegova Mojega obračuna s njima (prisjećam se nezaboravnog Rade Šerbedžije u monodrami), što je Krešimir Nemec posudio i za geslo svoje knjige:

Glasovi iz tmine. Svijeća u ruci. Krčma.
Sve sasvim mračno. Daleko lavež.
Hrvatski književni nokturno.

20190707

linkovi 

Dan s Krležom – umjesto kave 7. srpnja 2017.

Panorama suvremenog hrvatskog pjesništva na njemačkom – Umjesto kave 2. veljače 2019.

Umjesto kave 18. listopada 2016.: Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch!

 

 

Božica s Tinom u Vrgorcu – Umjesto kave 5. srpnja 2019.

Ne kanim opet naklapati omiljenu o tri Božice kajkavke: Podravkom Jelušićkom, Zagorkom Pažurovom i Moslavkom Brkanovom. Mislila sam kako ću pisati o Jelušićki još u povodu Nazora, a eto povod je ipak Tin. Znam da mu se veseli. I neka! I ja im se veselim. Danas joj, na Tinov rođendan, u njegovu rodnom Vrgorcu uručuju Tinovu nagradu za najbolju zbirku pjesama objavljenu unatrag godine. Kotačev slavopoj (u izdanju Tonimira).

Božica Jelušić prije Vrgorca obišla Tina u Varšavskoj, biciklin nije podravski (Fotografija Božica Brkan)
Božica Jelušić prije Vrgorca obišla Tina u Varšavskoj, biciklin nije podravski (Fotografija Božica Brkan)

Veselim se kao pjesnikinja i kao prijateljica, posipam se prigodno njezinom vrgoračkom, tinovskom zvjezdanom prašinom zahvalna kolegici za nadahnute tekstove, za motivacijske govore, za recenzije, za predstavljanja knjiga, za postove koji me nasmiju i nukaju da razmišljam, čak i generacijsko prihvaćenje u Lijepu Riječ, iako sam okasnila.

Božica Jelušić (Fotografija Božica Brkan)
Božica Jelušić (Fotografija Božica Brkan)

Brkaju nas tekstualno, osobito u kajkavskom, zamjenjuju zbog čak i fizičke sličnosti pa njoj čestitaju na Večernjakovu Vrtu a meni daruju knjige s čudnim mi posvetama. Ona strijelac poput moje mame, a ja vodenjak. Odvraćam je da se gomba sa svojim imanjem pokraj Đurđevca, a ona ne odustaje da bude gazdarica (i) Barnagora. U izražavanju stavova mnogo je oštrija od mene, u putovanjima i putopisima postojanija. Ona profesorski citira i volim je i slušati i čitati. I treba je čitati! Piše brzo i gotovo, ja drugačije. Imam je u malo onih rijetkih prijatelja koje ne vidiš često, ali svaki put kad ih vidiš kao da ste se rastali tek koji sat prije. A što se tek volim prepirati s njom. Tema nam nikad ne ponestane.

Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK za posljednje Skupštine (Fotografija Maja Kolman Maksimiljanović)
Pogled ispod oboda: Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK za posljednje Skupštine (Fotografija Maja Kolman Maksimiljanović)

Prinosim njezinoj pjesničkoj meštriji i njezinoj radosti, poput čestitke, skromni svoj prilog poput one juhe od krumpira na Oblizekima ili pjesmu iz izbirke, koju je i recenzirala, Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i druge štokavske pjesme (2011.), iz ciklusa Pisci – Sonet krasopisom. 

Božica Brkan

Sonet krasopisom

Božici Jelušić

Čudesno mi je:
poetesa krasopisom ispiše sonet kao posvetu. Katkad i s akrostihom.
Sad ju je napisala. Ovoga trena. I zna pjesmu napamet. Zanavijek.
Kako su meni pjesme uvijek u radu
i zašto ni jednu kad je i dogotovim ja ne znam napamet?
I zašto je ne ispišem takvim krasopisom?

20101105 – 20110227 

20190621 – 20190705

Linkovi

Juha od krumpira kao pozdrav imenjakinji poetesi Božica Jelušić

Što je Leo Filip Kovačić Božici Jelušić? – Umjesto kave 30. travnja 2018.

Poezija s odojkom hranjenim mlijekom ili Pogled znutra v zutra – Umjesto kave 24. travnja 2018.

U jubilarnome petoknjižju Božice Jelušić

Umjesto kave 25. ožujka 2016.: Božica Jelušić 65/45

 

Bročka rič – Umjesto kave 3. srpnja 2019.

Čistim stare novine, pa u Slobodnoj od 30. lipnja 2019. na stranici 9. u Vodiču 021 nailazim na Izbor dana – Dojdite čut bročku rič: ‘Fola ti Bože’ u Nerežišćima. Promocija spomenute zbirke pjesama Nenada Kuščevića u 21 sat na Trgu sv. Petra u Nerežišćima na otoku Braču. Dojdite čut bročku rić, poručuju organizatori jer – prihod od promotivne prodaje knjige autor poklanja fondu Udruge roditelja djece s teškoćama u razvoju „Brački pupoljci“.

I tad se sjetim kako otočki roditelji djece s teškoćama u razvoju tjednima i mjesecima uzaludno apeliraju da im se pokriju troškovi za trajekt i to što njihova djeca trebaju. Životno. A nehotice sam kliznula u aktualni politički kontekst s naslovnice i prednjih strana svih tiskovina: Brač, Nerežišća, ministar Kuščević, Bogu hvala. Bahaćenje sve po zakonu. Sram me je, ne znam čega više, sram me je.

20190703

Beč: No Coffee take away!? – Umjesto kave 25. lipnja 2019.

U tekst Coffee to go – Umjesto kave 27. travnja 2019. dopisala sam danas post scriptum:

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!

Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

 

Vesna Parun, Marija Lamot – Umjesto kave 22. lipnja 2019.

Taman dok smo očekivali početak 2. Festivala Vesna Parun u Stubičkim Toplicama, naišla sam na fejsovsku pjesničku raspravu o najboljem živućem hrvatskom pjesniku. Ne dodajem tu namjerno i link, jer mislim da grčevitost ne zaslužuje tu vrstu rasprave, jer sam od onih koji misle da svatko može imati svoga pjesnika, a da je sreća kad iza pjesnika stvarno ostane jedna ili nekoliko pjesama. Uz to, ne spominje se niti jedna pjesnikinja. To smo davno izraspravljale idući s neke naše provincijske promocije Božica Jelušić – jedna  od sudionica i u raspravi – i ja. Neću čak spominjati ni imena najboljih, jer se ni sudionici nisu mogli složiti, a mislim da to i nije bila namjera onih koji su raspravu započeli i širili umalo do hejtanja, kao da je poezija skok u vis, kako reče Mirjana Jurišić, ili pak u dalj ili troskok. Možemo raspravu proširiti i na mrtve pjesnike i pjesnikinje, pa mi se odmah nameće poetesa Vesna Parun. Ne otvaram raspravu zašto su je preskočile neke bitne nagrade, članstvo u HAZU i slično, jer nisu time umanjili nju nego sebe. Čak se i ne pamti tko. Ali, da je ispjevala samo Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, tko joj je ravan?

Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)
Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)

Vesninu je nagradu sinoć Ludwig Bauer, laureat stubičkotopličkoga 1. Festivala Vesne Parun, uručio Mariji Lamot (1957.), rođenoj Krapinčanki, profesorici u tamošnjoj gimnaziji (i koautorici udžbenika!), preskromnoj a odličnoj pjesnikinji sa šest zbirki poezije, s kojom osim FB prijateljstva dijelim i lijepa sjećanja. Vrijedna je čitanja:

U pjesmi Šutnju pjesme pjeva noć, pisala sam o specifičnosti poetskog govora, o trenucima kad pjesma u nama i iz nas progovori (zašuti). O riječima koje imenuju stvari i ponekad pogode (prešute) smisao pojavljivanja i trajanja. Prvi put dobila sam nagradu za poeziju, večeras na Pjesničkom festivalu posvećenom Vesni Parun u Stubičkim Toplicama. Zbunjuju me javni nastupi, pa sam u zahvali zaboravila reći što za moju poeziju znači poezija Vesne Parun, uopće pomisao na njeno ime… Koliko je od najranijeg doba utjecala na moje pjesničko oblikovanje… U mladosti voljela sam njenu pjesmu Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.

Marija Lamot

Šutnju pjesme pjeva noć

Kad joj rašiju utrobu,
iz pjesme će danima
padati snijeg.
Sa svake strane njene
podijeljenosti
kucat će ledeno srce.
Netko će uzeti olovku i podvući
redove u kojima je bila
nejasna i one s gramatičkom
nedosljednošću.
Netko će zbog suznih kristala
u pahuljama,
zaključiti da je rođena u plaču.
Najuporniji, priručnim
mikroskopom,
tražit će tragove
nevidljive u riječima.
Minulo doba osvijetlit će
zatamnjenom svjetiljkom.
Pjesma traje dulje od povijesti.
Zaljubljeni vide ljubav
u sjenkama snijega.
Mase viču:
daj nam svoju haljinu,
ona je krinka muke
kroz koju prolazimo.
Hoćemo radost snježnog saća.
Uđi u naše područje,
razveseli se s nama.
Utješi ucviljenu djecu,
ostavljene majke.
Potpiši sporazum o
šutnji. Zalijepi ga
kao transparent
na tijela umrlih.
Ne trebamo snijeg,
trebamo vatru.
Sažežene kosti zemlje.
Razbijen kalež umorne krvi.
Zaplakano potomstvo jecat će
na novoj Kalvariji.
Pjesma koja šuti
nije pjesma.
Šutnju pjesme pjeva noć
na golim granama.

Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćorić, suprug orgnizator Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)
Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćosić, suprug Ivan Lamot, orgnizator pjesničkog festivala Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)

20190622 

linkovi

Ta moja kej pesma na 2. Festivalu Vesne Parun