Kurtasti pes maše mi repom, a čoravi opuzenski Čarli mi trepče – umjesto kave 17. kolovoza 2017.

Za nedavno, netom završeno pjesničko gostovanje u dolini Neretve, na 9. Neretvanskim pjesničkim susretima Maslini u liceza čitanje sam odabrala pjesmu iz 1981. Dječak i javor i posve novu, još neobjavljenu kajkavsku kurtasti pes.

S Čarlijem na opuzenskoj Poljanici Mate Pečića, uoči recitala Pod vedrim nebom, a Maslini u lice / Fotografija Miljenko Brezak
S Čarlijem na opuzenskoj Poljanici Mate Pečića, uoči recitala Pod vedrim nebom, a Maslini u lice / Fotografija Miljenko Brezak

Iako su mi skrenuli pozor kako neka ne čitam na onom svom zagorskom, valjda jer mi to nije bračka Croatia rediviva Ča-Kaj-Što, gdje svome lokalnom idiomu, jeziku, prednost dajemo zbog pozitivne diskriminacije, kako obično kaže osnivač Drago Štambuk, gdje ja ne bih svoju kekavicu, pogotovo kad je – razumljiva.

Ne kanim prevoditi, nego je samo dodati te je spojiti s pričicom o peseku kojega sam čak dvaput susrela u Opuzenu, na kavi uz Neretvu te uz maslinu kraj crkve ispod koje smo Pod vedrim nebom navečer govorili poeziju. Ondje općepoznat, pesek me ganuo podsjetivši me na mojega Snupija, samo je još manje čistokrvni, više je izgledom također neki pekinezer. I također ne manje umiljat, iako na jedno oko čorav (i nema ga), a i na drugo, čini mi se, loše vidi. Prepoznali smo se i razgovarali. A ja sam poslije čitala poeziju s mišlju ne sve svoje peseke, pa i na maloga Čarlija.

Božica Brkan

kurtasti pes

i kurtasti pesek
maše z repom
samo da mu niko nebu niš
samo mu z tem more misli si bogec biti bole

kurtasti pesek
i mene maše z repom
mi se mili
mi se miti

ne moraš peso mahati
nem ti ja niš
kej si se na me nameril
niš ti ja nem
mu govorim
a on maše samo maše
kej da ima celi rep

20170306 – 20170419 – 20170426 – 20170802

manje poznate riječi:
kurtasti – bezrepi, djelomice ili posve odrezana repa
da mu niko ne niš – da mu nitko ne učini išta nažao

20170816

linkovi

https://youtu.be/Wf31YwfY9zk

http://www.bozicabrkan.com/27-croatia-rediviva-ca-kaj-sto-u-selcima-na-bracu/

http://www.bozicabrkan.com/gostovanje-na-9-neretvanskim-pjesnickim-susretima/

 

 

Vukovarka, muškatla gopođe Marije i gospođe Jasmine – umjesto kave 3. kolovoza 2017.

Gospođa Jasmina Reis očito je za mene vrlo poticajna. Najprije me je nadahnula za priču Cohenova longplejka (objavljena u Večernjaku!), a onda mi je netom esemesom poslala iznenađenje koje me je baš zdrmalo (piše: i nju je!), uz poruku kako je tražeći nešto drugo naišla na našu zajedničku Vukovarku.

Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.
Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.

O toj je muškatli, belogoniji, pelargoniji, điranu, naime pelceru donesenome u nevremena iz Vukovara, pa uzgajanome u Zagrebu i nazvanome po gradu-heroju, njezina majka Marija Šenoa, supruga Zdenka Šenoe, i to ne jednom, pisala prije više od dvadeset godina u Večernjakovu Vrtu, koji sam tada uređivala. A ja sam napisala i kolumnu Pogled odozdo.

Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.
Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.

Koliko sjećanja uz dva-tri izreska iz starih novina! Ma moram konačno napisati svoju vrtnu knjigu, jer je zaslužuju i brojni suradnici i čitatelji Vrta. Hvala i jednima i drugima, i gospođi Mariji, a i gospođi Jasmini.

Moja kolumna Pogled odozdo (Vukovarska muškatla) iz Večernjeg lista, 1997.
Moja kolumna Pogled odozdo nadahnuta vukovarskom pelargonijom iz Večernjeg lista, 1997.

20170803 u 19,10

Stol za… – umjesto kave 1. kolovoza 2017.

O stolovima kuhinjskim, radnim i inim, kao na jednima se dijele karte, obitelji, a na drugima, onim zelenim, i države, toliko sam se napisala da neću ni samu sebe citirati. Ali su me ljeto i čekanje da se za jutarnji espresić oslobodi neki stol u mojoj omiljenoj Beleci nagnali da progovorim ne o stolovima i druženju nego o – usamljenosti, osamljenosti. Kako god.

Uvidjeh, naime, da ću radije sjesti za neki stol na suncu, nego prisjesti na koji u hladovini gdje već netko sjedi, pogotovo jer je stol dug i velik, s klupama, kao u konobi, i da ćemo biti udaljeniji negoli da negdje sjedimo za dvama malim, svojim stolovima. Strancima, vidim, nije to problem, čak i ne pitaju: je li kod vas slobodno? Samo sjednu i naruče.

Nakanjivala sam se, nakanjivala, stvarno je bilo paklenski vruće, zvizdan, pa kad sam konačno poskočila do gospođe koja je upravo dizala od takva velikoga, usamljeničkoga stola da je pitam hoće li još sjediti ili možemo mi…, gospođa je stvarno susretljivo, jedva dočekavši šlagvort za razgovor, rekla da smo već mogli sjesti i prije k njoj, što nismo, kako ima dovoljno mjesta, samo ako se ne bojimo psa, a mi, ma ne, gdje bi… Baš smo se, govori, mogli narazgovarati kao što se njezina prijateljica već dosita narazgovarala s gospodinom za drugim stolom, svatko za svojim stolom i sa svojim psom, već su bili na vrlo intimnoj temi tjeranja kujice.

U našoj kavanici za svakim stolom, kao ujutro u Zagrebu idući na posao u autu, rijetko su popunjena sva četiri postavljena stolca. Češće sjedi dvoje, par, eventualno i dijete ili pesek, a vrlo često i samac ili samica koji su navratili zbog kave i wifija i onda ustrajno koncentrirano tipkaju, obično na mobitelu. I sad ti čekaj. I, dakako, da sam čekajući, srećom i šetajući uz more, razglabala kako to u svojim bistroićima, pa i restoranima, rade ekonomični Francuzi, pa i Talijani s obično stolićima za dvoje, kao u onome našem starom šlageru, koje dodaju i spajaju, šire prema potrebi za još dvoje, pa za još dvoje…

Navratiš li samo na kroasan i kavu ili čašu beaujolaisa nouveau ili prigristi pâté de campagne, sjedneš, pa sjediš i gledaš parišku jesen i Parižane. Tako sjede i drugi gledajući svijet. I čak i kad si sam, ne osjećaš se samom/samom.

20170728 – 20170730

Infeld – umjesto kave 29. srpnja 2017.

Nekako su mi Kulturni centar Infeld i Dobrinj postali sinonimi. Nešto ne preveliko, ali lijepo i toplo, no osvježenje u vrućem ljetnom danu.

Unišla u Murtićev Mediteranski vrt / Fotografija Miljenko Brezak
Unišla u Murtićev Mediteranski vrt / Fotografija Miljenko Brezak

Ne znam sa čime bih to usporedila. Svako ljeto očekuješ više nego prošlo, a dobiješ – još više. Tako i ove, Godine kulture Austrija-Hrvatska. Od početka srpnja do kraja rujna Hrvatska umjetnost 20. stoljeća. Ako kažem Vlaho Bukovac, Oton Gliha, Krsto Hegedušić, Vasilije Jordan, Ferdinand Kulmer, Mila Kumbatović, Edo Murtić, Zoran Antonio Mušič i Italo Sambolich, nisam rekla dovoljno, jer očekujete među 130 ulja i akrila, crteža i grafika nešto što još niste vidjeli, ali takvu dubinu, koje ima još i još…

Asocijacija: Krsto Hegedušić, Volovska zaprega, oko 1930., ulje na staklu
Asocijacija: Krsto Hegedušić, Volovska zaprega, oko 1930., ulje na staklu

Ima tu, dakako, tipičnih stvari, ali Glihine gromače odvedu vas i onamo gdje stvarno još niste bili, u neka godišta za koja niste znali, mnogo prije vas, iako ste se i tu, i vani u krajoliku i u galeriji na zidovima, susretali s velikom Glihinom arhaičnom geometrijom. Kao i Hegedušić, od portreta u ulju gospođe Branke Hegedušić iz 1940. do zatvorskih motiva u grafitnoj olovci ili zemaljskih, baš podravskih motiva naslikanih na staklu, preteča poslije preslavnih naivaca. Volovska zaprega iz 1930. Kao da je skica za onu Vjesnikovu sliku iz zagrebačke Moderne galerije na izložbi Sve naše životinje.

Miljenko Brezak s Jordanovom Lagunom
Miljenko Brezak s Jordanovom Lagunom / Fotografija Božica Brkan

Zurim u jednoga Murtića što me neodoljivo podsjeća na naš crtežić iz vrlo rane slikareve faze. A onda i u jednoga Jordana kakav nam je doma, još mokar, već visio na zidu, ali smo ga vratili jer je stajao više nego naš punoljetni odltajmer: kad se onaj straga zabubao u nas, moj M. najprije je išao pogledati je li Vasilije cijeli. Bolje da i ne govorim dalje, jer kako da prepričam Doživljaj, doživljaje?

Iz galerije, između umjetnina sačuvani baštinski detalji: bronzin / Fotografija Božica Brkan
Iz galerije, između umjetnina sačuvani baštinski etnodetalji: bronzin / Fotografija Božica Brkan

Uzmognete li, ako nikako, umjesto na jedno kupanje, ili za bure i ljetnog pjuska, pođite u dobrinjsku galeriju. Zagrepčani mogu skočiti između dvije kave. Govore kako ljudi stvarno tako dolaze, pa mi drago. Sjedimo na Pjaci u hladovini, pa naslikavam kamen i zeleno, svaku kamenu žardinjeru s pelargonijama, hortenzijama, čak aspidistrama te začinskim biljem, pa brajdu, tekomu, bršljan na suhozidu ili gumna. Infeld je, rekla bih, utjecao na Dobrinj, da se i sam proljepšao. Mediteranski vrt unutra, mediteranski vrt vani.

Hegedušićevo Seosko imanje, 1949., lavirani akvarel
Hegedušićevo Seosko imanje, 1949., lavirani akvarel

Već sam i zaboravila zašto baš tu otvoriše izložbeni prostor, pa još i izložbe s našim slikarima nama (i stranim turistima kojima tek brojimo noćenja, ne i pogledane izložbe) održavaju besplatno (i još kažu: ako želite, možete ponijeti plakat izložbe gratis, a fotografirati možete, samo bez fleša, molim!). Tumače kako se gotovo već stotinu izložbi održalo što na Krku, u Dobrinju – mjerodavni izjavljuju kolegama novinarima kako je Infeldova galerija zasigurno najjači i najkvalitetniji takav punkt u županiji – a što u Gradišću u Halbturnu. E, uzmognem li, pođem li ponovno s pjesnicima u Koljnof recimo, moram vidjeti što to imaju i tamo.

Oton Gliha, Gromače, 1965., ulje na platnu
Oton Gliha, Gromače, 1965., ulje na platnu

Infedovi, Peter (1942.-2009.) i njegova majka Margaretha (1904.-1994.) počeli su umjetnine skupljati sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Kad sam ja pošla u školu. Naraslo je to u Privatnu zakladu Peter Infeld, a zbirka se oslanja na Bečku školu fantastičnoga realizma, naivnu umjetnost iz Hrvatske, pop art, tibetanske budističke meditacijske slike i art brut. Pitam: je li to prostorno dosad najveća izložba? Govore mi: samo vam se čini, uvijek je na istom prostoru, ali uvijek neke nove umjetnine.

Ulični motiv iz Dobrinja koji jednostavno čeka da i njega netko ovjekovječi / Fotografija Božica Brkan
Ulični motiv iz Dobrinja koji jednostavno čeka da i njega netko ovjekovječi / Fotografija Božica Brkan

Pa idemo iz sobe na sobu, s kata na kat ili bodulski rečeno s poda na pod rastući s ljepotom mimo sve te svakodnevice što prijeti da će nas spržiti i izvana i iznutra. Ta nam ljepota pomaže da se odupremo, osnažimo, da znamo da još postoji, da je neuništiva ona, a bogme i mi s njome!

 

20170728

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-30-travnja-2017-sve-nase-zivotinje/

 

Vojo kao Vojo Radoičić – umjesto kave 24. srpnja 2017.

 

O veličini umjetnika ponajmanje govori mnoštvo ushićenih tekstova kada on ode. Kao što sada svi glorificiraju Voju Radoičića. Govore: radost igre. Govore i ovo i ono, uspoređuju ga s Hundertwasserom i Gaudijem i što ti ja znam.

Moj Vojin bro iz 1994.
Moj Vojin bro iz 1994.

Meni je mnogo bliskiji, recimo, kroz običnu ilustraciju slikovnice dok je moj IBB bio još dječarac ili kroz mio, osmišljen nepretenciozan dizajn zalogajnice, restorančića što li je već Ribice i tri točkice… kamo rado skoknemo na jedan crni i jedan bijeli rižoto ili ribice s blitvom ili tak nešto malo. Ili kroz moj Vojin broš koji gledam, a ne nosim ga bojeći se da ga ne izgubim. Valjda zato što sam Voju i upoznala na dizajnu kuhinjskih krpa za Podravku, nekad devedesetih.

Suveniri kao tobože Vojo / Fotografija Božica Brkan
Suveniri kao tobože Vojo / Fotografija Božica Brkan

I onda vidim Vojine majušne slikice, brodiće, boje… u izlogu, zaletim se… Kad ono nije Vojo nego imitacija. Nekakva reljefna. Nisam gledala ni je li potpisana ni cijene. Baš sam se naljutila što ne slikaju nešto svoje. Što mi samo kvare Voju?! Nije me utješilo ni što svoju obrtničku radnju nazvaše Manufakturom. Ni što su danas u izlog suvenirnice umjesto Voje stavili nekakve platnene vrećice. Tobože autorske. Radost igre, tobože.

Suveniri kao tobože Vojo, drugi / Fotografija Božica Brkan
Suveniri kao tobože Vojo, drugi / Fotografija Božica Brkan

20170722 – 20170723           

Tibor Martan, pjesnik – umjesto kave 22. srpnja 2017.

Upoznala sam ga prije nešto više od dvije godine kada se sam javio bi li mogao surađivati na mojim Oblizekima. Željela sam najprije upoznati Tibora Martana, koji je zbog naše kave (i zubara!) posebno došao u Zagreb. Mladi je etnolog neumorni istraživač baštine svoga kraja, novomarofskoga, odnosno sela Madžareva, a također i pedagog u svojoj osnovnoj školi. Svestrana i vrlo zanimljiva osoba, koja nije jadikujući otišla u svijet trbuhom za kruhom, nego u provinciji, kako se to misli, predano, s jednakim žarom vodi različite udruge, obnavlja  etnokuće, s djecom stvara teatar, osmišljava jestive suvenire oživljujući uspomenu na dobročiniteljicu groficu Lujzu, predstavlja dio svega toga na našim Kriškim oblizekima i tako dalje.

Na fotografiji ovjekovječen dan upoznavanja: Božica Brkan i Igor Martan 16. ožujka 2015. na fotografiji Miljenka Brezaka
Na fotografiji ovjekovječen dan upoznavanja: Božica Brkan i Igor Martan 16. ožujka 2015. (zima!) na fotografiji Miljenka Brezaka

Čitatelji mojih Oblizeka, www.oblizeki.com , upoznali su Tibora Martana unatrag dvije godine i kroz brojne povremene tekstove o sezonskim jelima iz njegova zavičaja i običaje vezane uz njih. Ustrajno bilježi seoski život kroz sezone tijekom godine kako ga ne bi progutali novi globalistički običaji te kako i zašto, na primjer, uza sv. Janu u njegovu Madarevu ili negdje drugdje poslužuju jela od tikve, uza sv. Vida štrudlu od trešanja, a u korizmi – bijelu juhu. Koga zanima, više linkova za web i fejs u dodatku, jer danas želim onima koji to još ne znaju Tibora otkriti kao – pjesnika.

Njih dvojica pjesnika: ivan Babić i Tibor Martan / Fotografija Hrvatski sabor kulture
Njih dvojica pjesnika: ivan Babić i Tibor Martan / Fotografija Hrvatski sabor kulture

I meni je bila novost, baš ugodna vijest kad sam nedavno na istoj fotografiji na društvenim mrežama ugledala svoga dragog kolegu pjesnika Ivana Babića i svoga suradnika Tibora Martana. Ivan je, naime, s Miroslavom Mićanovićem i Ozanom Iveković bio u prosudbenom povjerenstvu 36. Susreta najboljih hrvatskih zavičajnih književnika, koje je Tiboru dodijelilo priznanje za pjesmu Pisana plafta. Njemu to, doznah pitajući dalje i ja, nije ni prva nagrada, a ni prva pjesma, a ni prvi literarni nagrađeni rad! Tako mi preostaje da, uz opetovane čestitke, samo s čitateljima s veseljem podijelim nagrađenu pjesmu.

Tibor Martan interpretira svoju pjesmu / Fotografija Hrvatski sabor kulture
Tibor Martan interpretira svoju pjesmu / Fotografija Hrvatski sabor kulture

Tibor Martan       

Pisana plafta

V one noči
gda je plaftica Božja cvela
i dišala
kak trokraljsko svetsvo,
zalukaval se bledi mesec
z drobnemi zvezdami
čež mučki obloček
v  hižicu,
z prutja spletenu.

Spazili so oni
nečije roke,
prste,
sfrkane i strošene,
kak fetno črlenu merku
čez konopljinu preju
na naredi
čonekom prevlače
i z češljem zbijaju
v pisanu, cufridnu
plaftu.

Jedino zbrati nesu mogli
zakaj tožna oka tkalje
od cajta do cajta
v kot glediju
i komu to
njezine vusnice
tak nekaj stiha šepču. 

A onda se najenput
z jalšinih gran
veter zdigel i
obločeka na hižici
resprl.
Vušle su reči v svet,
i spoznala se molitva
zrečena
vmiručem Jezušu
na križnom drevu.

Njemu se tkala pisana plafta,
vredne tkalje
posledni osebunjek.
Zastrla ga bu ona,
sa pisana i črlena
v onaj čas, gda se bu
od njezina tela
dušica restavila
i v nebiče
vputila.

20170720

Linkovi

http://oblizeki.com/slatki-cvibok-ane-martan-15811
http://oblizeki.com/janino-s-tikvama-na-stol-15546
http://oblizeki.com/magdini-zdigani-skrukli-15842
http://oblizeki.com/bijela-juha-korizmeno-jelo-novomarofskog-kraja-17517
http://oblizeki.com/kiflini-s-tikvinim-koscicama-ane-martan-jako-fiiiiiiini-i-bastinski-i-trendovski-18768
http://oblizeki.com/vilinski-medenjaki-i-kruscici-grofice-lujze-na-vilinskom-igriscu-15435
http://oblizeki.com/kuruzni-tropanec-i-psenicni-kolac-glavna-jela-tradicijskog-dorucka-novomarofskog-i-visockog-kraja-18478
http://oblizeki.com/strukli-od-tresanja-lipanjska-slastica-sv-vida-20691
https://www.facebook.com/oblizeki/posts/10155436611582210
https://www.facebook.com/oblizeki/posts/10153607323592210

Glavonošci u parku u Malinskoj – umjesto kave 20. srpnja 2017.

Današnji dan, dan sv. Apolinara, Dan je općine Malinska-Dubašnica. Dakako da se slavi naveliko, klasično od mise do vatrometa. Ne sudjelujem u tome, ali moram ispričati kako se meni najviše dopada Park glavonožaca koji se, natrapah na tekstić u Nacionalu, broj 1004., 18. srpnja 2017., danas također prigodno otvara.
Što se mene tiče, on je odavno otvoren i prigrljen, pogotovo jer je jedan krak Mrkača, prve od triju skulptura, od prošle godine uglačan od dodira poput nožnoga palca Grgura Ninskog u Splitu. Netko krakove, osobito jedan, dodirne za sreću, a netko da se ponovno vrati u lijepi krčki gradić u kojem domaći godinama misle kako da ga uljepšaju i sebi za život i za svoje goste. Hortikultura ne vrišti nego je skromna, ali njegovana, a osobito mali parkić na rivi u središtu, kamo postaviše i skulpture triju glavonožaca poput triju životnih postajica i zahvala trima bićima iz svoga mora, hranitelja otočana, Bodula. Navodno će postaviti i ploču sa zoološkim i morfološkim podacima o svakoj jedinki.

S Mrkačrm akademskoga kipara Gorana Cirkvenija / Fotografija Miljenko Brezak
S Mrkačem akademskoga kipara Gorana Cirkvenija / Fotografija Miljenko Brezak

Osim Mrkača, kako zovu hobotnicu, postaviše Sipu i Jadransku lignju izlivene u bronci. Iz Nacionala doznajem kako je autor nenametljivih skulptura akademski kipar Goran Cirkveni iz Zagreba, a prema ideji načelnika Roberta Kraljića. Taj sklad umjetnosti i zelenila s morem u pozadini kao nenametljiva izložba na otvorenom jednostavno poziva da je vidite i dodirnete. I usput vidite što se tu još ima vidjeti, da prošećete, osvježiti se u Beleci, Malini, kod Goge, Mie…

Sa Sipom akademskoga kipara Gorana Cirkvenija / Fotografija Miljenko Brezak
Sa Sipom akademskoga kipara Gorana Cirkvenija s morem u pozadini / Fotografija Miljenko Brezak

Kad smo pri osvježenju, uz ove glavonošce meni ide i inspirativna, upravo sjajna gastroumjetnost: hobotnica na salatu ili na hvarski, ispod peke, u crnom vinu, s krumpirom; sipa u crnom rižotu, može i u kombinaciji s bijelim, ali i bez njega; lignja punjena ne pršutom nego, recimo crvenim radičem kao u njivičkoj Rivici, gdje smo je prije otprilike dvadeset godina tako snimili za Vegetin TV serijal Male tajne velikih majstora kuhinje, ili pak umido s palentom.

S jatom jadranskih lignji U bronci / Fotografija Miljenko Brezak
S jatom jadranskih lignji u bronci / Fotografija Miljenko Brezak

Post scriptum

Neću propustiti dodati kako su u Malinskoj u svome parku skladno zadržali i obnovili spomenike svima svojima poginulima, bilo pod crvenom zvijezdom bilo pod hrvatskim grbom. Odudara jedino još uništeno i (godinama!) polusrušeno Haludovo te nekoliko radničkih odmarališta iz prošlih vremena kao spomenik nečemu posve drugome, očigledno izvan nadležnosti vrijednih Malinskara, gdje su i glavonošci odnosno mrkači, sipe i lignje nadnaravno veliki i prijeteći.

Kći Lotrščaka ponovno nakon 27 godina – umjesto kave 9. srpnja 2017.

Što mislite jesu li svi prije predstave stišali mobitele? / Fotografija Miljenko Brezak

Sinoć smo nehotice zabrazdili na premijernu izvedbu Glumačke družine Histriona Kći Lotroščaka. Htjeli smo vidjeti Zagorku i predstavu prema njezinu tekstu koju smo, posve moguće, gledali i u prvoj izvedbi 1990. Ali kako ne volim otvorenja izožbi, tako ne volim premijere: ne uspijevam ništa vidjeti. Najupečatljivija mi je u toj predstavi o, kako kažu, dobroti, vjernosti i ljubavi, ukratko – Arsenova glazba.

Fotići je nisu prepoznali u publici, ali gradonačenik je: nezaboravna primadona Gertruda Munitić i Milan Bandić / Fotografija Miljenko Brezak

Ne znam što bi rekla Zagorka da je trebala poput mojih kolega izvijestiti s predstave. Ili napisati i kritiku. Još su mi se više smilili kolege fotići koji su očigledno morali pohvatati poznate face i izgledali su mi pomalo izgubljeno jer ili poznati nisu nalikovali na poznate ili ih objektivi svih fela nekako nisu prepoznavali.

Ne morate pogađati tko je u objetivu. / Fotografija Miljenko Brezak

Gradonačelnik im je ispao najveća faca. Da je bar dočekao kraj predstave. Ljetna večer na otvorenome na Opatovini je sigurno bila sadržajnija nego u susjedstvu, mnoštvenijoj i glasnijoj Tkalči. Same reprize.

Najmlađi među ovogodišnjim histionima na Histrionskom ljetu na Opatovini / Fotografija Miljenko Brezak

20170709

Dan s Krležom – umjesto kave 7. srpnja 2017.

Danas je rođendan Miroslava Krleže. Nisam uopće mislila da bi mi, osim svojim tekstom, Stari Gospodin s kojim se u Zagrebu valjda samo ja nikad nisam susrela, ni na Gvozdu ni u Leksikografskom zavodu a ni u Palaceu, mogao tako uljepšati dan.

Božica Brkan i Miljenko Brezak uz Babićeva Krležu iz 1918. u galeriji ” Josip Račić”

Pošto su mu na Mirogoj odnijeli cvijeće, u Društvu hrvatskih književnika prepustili smo se govornicima koji su obrazlagali ovogodišnje nagrade i dobitnicima nagrada Fonda Miroslava Krleže. Pozdravili su predsjednik DHK Đuro Vidmarović i predsjednik odbora Fonda dr. sc. Branko Hećimović, zatim je Ivica Matičević pročitao obrazloženje (tekst Ivan Božičević) za akademika i pjesnika Jakšu Fiamenga i njegovu zbirku Pčela u jantaru, a Joža Skok za prijevod Borisa Perića na njemački Krležinih Balada Petrice Kerempuha.

Ivica Matičević, Joža Skok, Branko Hećimović i Đuro Vidmarović / Fotografija Božica Brkan

Onda smo bacili luk na Trgač popivši espresić i otišli na izložbu u Josipa Račića u Margaretsku i baš uživam iz kataloga čitajući tekst Tonka Maroevića Dijelom dioskuri, dijelom antipodi o stvaralačkom dijalogu Ljube Babića i Miroslava Krleže. Nemam pojma da li je na toj nevelikoj izložbi ijedna stvar koju još negdje nisam vidjela, pročitala ili čula, ali je sve tako šarmantno složeno da srdačno preporučujem (otvoreno do 20. srpnja 2017.). I Mirek bi, mislim, bio zadovoljan. Uživajte i vi!

Na zidovima dijalog Babića i Krleže, a u izložbenoj dvorani žustra rasprava: Božica Brkan, Branka i Strahimir Primorac te Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Obrazloženje za Jakšu Fiamenga:

Jakša Fijamengo u nadahnutoj zahvali / Fotografija Božica Brkan

Sagledavajući produkciju hrvatske književnosti u dvogodišnjem razdoblju (2015.-2016.), a u svrhu dodjele Nagrade Odbora Fonda Miroslav Krleža, Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Ivica Matičević predsjednik, Ivan Bošković, Ivan Božičević, Stjepan Čuić i Strahimir Primorac, jednoglasnom je odlukom predložilo Odboru Fonda Miroslav Krležada se visoko priznanje za literarnu izvrsnost i izvedbenu uvjerljivost dodijeli Jakši Fiamengu za knjigu pjesama Pčela u jantaru, Književni krug, Split, 2016.,

Knjigom Pčela u jantaru Jakša Fiamengo ukoričio je dvadesetak pjesama razvrstanih u pet ciklusa a naslovi su im – Najbliži anđeo, Mudraci, Splav u vrijeme, Naprave od vremena i Hitna pomoć. Autor je zbirku otvorio pjesmom Na obali, a njezin prvi i posljednji stih glasi: „Uvijek ćeš me naći na obali.“ Odmah, u „startu“ čitatelju je kazao da je i u ovoj knjizi maritimno-mediteranski rekvizitarij bitnom sastavnicom njegove poetotvorne sabranosti, senzibilnosti i duhovnosti, osjetilnosti i iskustvenosti, perceptivnosti i imaginativnosti. Ta se popudbina, još od prvih nastupa, gotovo sudbonosno utkala, urezala u Fiamengov stvaralački, ispisivalački identitet i poetološki profil. Fiamengo, znano je upućenima, nije naivni glorifikator te popudbine, a nije ni radikalni rastvaratelj, bespoštedni modifikator njezinih oblika, sklopova i ustroja: on zagovara i ostvaruje plodotvornu suradnju, kreativnu komunikaciju, svojevrsnu „razmjenu iskustava“ s maritimnomediteranskim rekvizitarijem. Taj inventar, k tomu, u svojoj nutrini i vanjštini, u svojoj onostranosti i zbiljnosti, posjeduje povijesnomitske ali i tvarno-empirijske slojeve, topose, silnice, vibracije. Pjesnik opservira i imaginira maritimno-mediteransku topografiju a u tom poslu on je otvoren, znatiželjan, zaigran, osebujan; na jednom će mjestu, u pjesmi Čista, čista plaveta istaknuti i svoju „mnogostrukost“, reći će: „dolazim ti mnogostruk za sve što imaš ili ćeš mi/ dati“. I kada je „mnogostruk“ ima potrebu prepuštati se „jakim izazovima vremena“, ima navadu evocirati minulost, rekreirati prošlost „u nastupu razdanjivanja, polusnu plahom“. Fiamengo želi, gotovo sveudilj, biti „umrežen“ u krajoliku, kod njega i sjeta zna biti „prelivena nježnim kristalima dobrote“; pa i kada ga stegne tjeskoba on ima naviku zazivati „treperenje blagih zvijezda“.

Ništa začahureno, okamenjeno, fosilizirano nije Fiamengu po volji; on traži, pa i nalazi, slike i oblike, ustroje i figure, sklopove i kombinacije koje su podložne cirkuliranju, fluidiranju, pretapanju, prelijevanju, ulančavanju. Tada pjesnik u svoju „punionicu smisla“ može upisivati prispodobe, vizure, projekcije širokoga raspona i spektra; u tim prispodobama ima arhetipa, magije, mita, empirike i nature koja, zna se, ima uglavnom sredozemni kolorit.
U teksturu nekih Fiamengovih pjesama utkana je i referencijalnost; autor se referira na stihove, misli, naputke, poruke značajnih imena iz korpusa svjetskoga pjesništva (Walt Whitman, Fernando Pessoa, Paul Eluard, Eugenio Montele). Fiamengo time očituje svoju „svjetskost“ jer i kada stoluje na svojoj „obali“, bila ona splitska ili komiška, on svoj mikrosvijet odmjerava i prepleće s poetskim svjetovima što su nastajeli na drugim, fizički dalekim obalama. No, to su svjetovi koji imaju planetarnu radijaciju, univerzalnu vrsnoću, svevremensku protežnost. Fiamengo želi biti, on i jest, dionik, korisnik, promicatelj te univerzalnosti i njezine prosorno-vremenske protežnosti.
Možemo zaključiti; knjiga Pčela u jantaru ukoričuje i nudi poeziju serioznoga pristupa i izvedbene vrsnoće te je dostojna nagrade kojoj je Miroslav Krleža zaštitnim znakom. Nakon Slavka Mihalića (1988.), Nikice Petraka (1997.) i Petra Gudelja (2011.) Jakša Fiamengo je, valja konstatirati, četvrti pjesnik ovjenčan Nagradom Odbora Fonda „Miroslav Krleža“.

Obrazloženje za Borisa Perića:

Boris Perić na kojega su ponosni svi ne samo kajkavci / Fotografija Božica Brkan

Odbor Fonda Miroslav Krleža razmatrajući na svojoj posljednjoj sjednici održanoj 17. svibnja 2017. prijedlog odabrane komisije za dodjelu književne nagrade izabranom autoru i njegovu djelu u minulom dvogodišnjem razdoblju, odlučio je da se posebna svečana povelja u skladu sa statutarnom mogućnosti izbora, dodijeli književniku i prevoditelju Borisu Periću za iznimnu vrsnoću njegovih prepjeva Krležinih Balada na njemački jezik stoga što su prepjevi podjednako značajni za afirmaciju hrvatske književnosti u svijetu i za afirmaciju autora Balada kao značajnog pisca i pjesnika iz prve polovice minulog stoljeća.
Radi se o vrhunskim pjesničkim prepjevima koji se temelje na Perićevom posebnom književnoestetskom senzibilitetu za poeziju kao i vrsnom Perićevom poznavanju njemačkoga jezika, u obadva slučaja na dijakroniji i sinkroniji oba jezika što je pridonijelo i vrhunskoj ocjeni najuglednijeg hrvatskog germanista Viktora Žmegača prema kojemu: “Prvi put imamo Krležine balade na stranom jeziku tako savršeno prevedene da nema zamjerke. Hrvatima je teže čitati original nego Nijemcima kongenijalan prijevod.” A tajna toga doista kongenijalnog prepjeva izvire iz autorove kongenijalne koncepcije prema kojoj je kajkavskom konstruktu izvornika opredijelio za adekvatniji njemački “konstrukt” temeljen na suvremenom književnom njemačkom konstruktu kako to ističe u jednom svom razgovoru s novinarom Gordanom Duhačekom.
Monumentalno i magistralno pjesničko djelo Miroslava Krleže nesumnjivo su njegove Balade Petrice Kerempuha, koje je s razlogom hrvatski književni povjesničar Ivo Frangeš obilježio “najljepšom knjigom poezije ikad napisane na kajkavskom jeziku”. No, možemo slobodno reći kako visoki književni domet Balada to djelo uključuje u sam najviši cjelokupnog hrvatskog pjesništva ostvarenog u sva tri hrvatska književna jezika u minulom stoljeću. Ovo Krležino iznimno pjesničko djelo prvi je put objavljeno 1936. godine, u izdanju Akademske založbe iz Ljubljane. Prvo izdanje sadrži 30 pjesama, a ovaj prvotni korpus zbirke upotpunjen je u drugome izdanju i to Nakladnog zavoda Hrvatske iz 1946. u Zagrebu s još četiri balade pa je tako definirana struktura jedinstvene pjesničke zbirke koja se može smatrati najsavršenijim, ali i najzavršenijim autorovim književnim ostvarenjem. Ono je, naime, izuzetno i po tome što ga Krleža poput većeg broja svojih ostalih djela, nije naknadno zamjetnije redigirao ili dopunjavao iako je tijekom cijelog života brižno bdio nad njegovim autentičnim pjesničkim identitetom.
Apostrofiranje ovih dviju bibliografskih obljetnica podudarno je s obilježavanjem u minuloj jubilarnoj godini, što je, bez obzira na povod, prilog obilježavanju njihova značenja.

Već u naslovnoj sintagmi djela dovedena su u originalan, neuobičajen i karakterističan suodnos dva disparatna i kontrastna pojma – pojam balade kao pjesničke vrste, i pojam humorističnog književnoga lika Petrice Kerempuha. Tim postupkom Krleža je zapravo najavio samosvojan tip i to autorske moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna slika i vizija poremećenog, izobličenog i osunovraćenog svijeta promotrena s pozicije humora ispod vješala kao tragičnog simbola pučke sudbine kroz stoljeća. A taj mundus inversus, realiziran Curtiusovim srednjevjekovnim i renesansnim toposom izokrenutog svijeta, predočen je u autorskoj optici humora, ironije, sarkazma, cinizma, paradoksa, apsurda i groteske pri čemu je realizacija u istodobno i negacija toga svijeta, njegova biološkog, duhovnog, socijalnog i povijesnog ustrojstva.
Središnji lik djela – Petrica Kerempuh – iz europske je književne tradicije (kao varijanta Tilla Eullenspiegela iz romana E. Costera), no taj je lik u kajkavskim pučkim legendama i predajama primio brojne značajke kajkavske sredine koja mu je uz ime i jezik dala i svoj duh i mentalitet. Kao pučki zabavljač, “prokšenjak”, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivatelj (i kažnjavatelj!) ljudske gluposti, Petrica Kerempuh književno je promoviran u djelu varaždinskog kajkavskog pisca Jakoba Lovrenčića Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga (Varaždin, 1834). No u genetskom kodu Krležina Kerempuha svoje mjesto ima i pometovski (Držićev) i grabancijaški (Brezovački) duh hrvatske književnosti, kao što ga imaju i horibilni duh i atmosfera Matoševe poeme Mora s čijim su glasovima iz crne jame najsrodniji pjesnikovi glasovi iz inferna njegovih Balada.

Može se lako uočiti kako je Kerempuh, iako protagonist Balada, sasvim diskretno nazočan u njima, jer se osim u baladi “Petrica i galženjaki” direktno pojavljuje jedino još u baladi “Komendrijaši” no bitno je što njegov duh i nevidljiva ali očigledna prisutnost prožimlju čitavo djelo. Ovom posljednjom baladom reljefno se oblikuje Kerempuhov lik jer je on u njoj, i veliki komediografski Mešter, i pučki zabavljač na Harmici i pred Katedralom, ali i sam satanos. Uz to je Kerempuh i poeta doctus, čovjek intelektualne superiornosti jer se u Baladama otkriva kao učeni pismoznanec ali i dobro upućeni čtavec koji se uz sve ostale osobine odlikuje i znanjem svjetskih jezika i književnosti jer kao iz rukava izbacuje latinske, njemačke i mađarske riječi i fraze uz zavidan inventar svoga kajkavskoga vokabulara, a u stanju je, i to u originalu citirati Dantea, pozivati se na Ovidija i Cervantesa što sve odaje visoku razinu njegove opće kulture i objašnjuje nam kako je taj reljefan književni lik zapravo pjesnikov alter ego.

U jezičnoj genezi Balada možemo prepoznati dva značajna vrela od kojih je prvo vezano uz impresivan i spontan doživljaj kajkavskoga jezika, a drugo uz autorovo studijsko proučavanje kajkavske književne i jezične baštine. Preko bake Terezije Goričanec, kako to bilježi u autobiografskome eseju Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03, Krleža je upoznao drukčiji tip kajkavštine od one urbane, zagrebačke varijante, kojom se govorilo u njegovu okružju. Bila je to arhaična, varaždinsko-međimurska kajkavština otkuda je porijeklom bila njegova baka, ali i kajkavština iz starih bakinih kajkavskih molitvenika. U doba Prvoga svjetskoga rata Krleža je kao oficir austrougarske vojske došao u doticaj s pučkim kajkavskim jezikom hrvatskih domobrana u čijoj je pučko-kmetskoj frazi doživio, prema zapisu iz Davnih dana posebnu snagu jezika nabijenog ironijom i sarkazmom a u kojemu je sadržana svijest, mentalitet i psihologija njegovih korisnika.

Drugo jezično vrelo značajno za genezu Balada bila je dijakronijska vertikala kajkavskoga jezika, a put do njezina otkrića vodio je od usmenih do zabilježenih izvora toga jezika u starim kajkavskim rječnicima, književnim djelima starih kajkavskih pisaca, pučkome štivu na kajkavštini, dijalektološkim studijama o pojedinim kajkavskim govorima. Krležino bogato poznavanje kajkavske jezične i književne baštine, te njezin bogat i plodonosan odraz u Baladama potvrđuje i Josip Vončina vežući upravo uz nju korijenje Krležina Kerempuha. Tako je Krleža temeljito proučio i kreativno apsorbirao Belostenčev Gazophylacium, ali i leksikografska djela Habdelića i Jambrešića, a u jezičnim slojevima Balada, kao i u njihovoj sintaktičkoj strukturi, pa i tematici, mogu se prepoznati tragovi I. Pergošića, F. K. Frankopana, M. Magdalenića, J. Muliha, T. Brezovačkog, Š. Zagrepca, I. Kristijanovića, T. Mikloušiča, kao i manje poznatih kajkavskih autora koji su bili poticajnima njegovu naddijalektalnu jezičnu sintezu ali i za njegovu versifikaciju. Kao jezik svojevrsne hereze Krležin je kajkavski jezik uzvišen do svoje vrhunske književno estetske sinteze.
A u Baladama je autor poveo i nastavio svoj polemički dijalog s poviješću pomičući rakurs svoga motrišta s oficijalne pozicije pobjednika, koji retuširaju njezinu sliku po svojini mjerilima, na poziciju poraženih koji su njezine žrtve. U Baladama je, naime, hrvatska povijest interpretirana i konstituirana “odozdo”, s motrišta njezinih tragičnih, anonimnih sudionika pa je tako višestoljetni hrvatski povijesni pejzaž oblikovan u kompoziciji crnih boja i tonova čiji je koloristički dekor obilježen ekspresivnošću riječi krv u znakovitim varijantama kao kerv, karv i kri, kao i brojnim sugestivnim izvedenicama te riječi koja se svojom učestalošću i stilskom izražajnošću posebice ističe. Tom se riječju istodobno sintetizira semantički, zvukovni, koloristički, ali i simbolički njezin značaj pa se i stoga izdvaja u gustom i slojevitom jezičnom tkivu Balada.

Među ključnim tematskim slojevima Balada nalaze se Gupčeva seljačka buna iz 1573. (ali i druge seljačke pobune od 16. do 19. stoljeća), višestoljetna turska osvajanja i pustošenja hrvatskih krajeva, martirij hrvatskoga puka i njegov socijalni status, povijesna i politička slika Hrvatske u minulim vjekovima, ali i u nedavnoj prošlosti. Značajna nacionalnopovijesna tema u Baladama jest i tragična sudbina kajkavskoga jezika koji je u ilirskom pokretu nasilno isključen iz svoje kulturnopovijesne pozicije i prepušten marginalizaciji svoga značenja i egzistencije u književnosti. Međutim (ne)slučajna je pojava Balada 1936, upravo na stotu godišnjicu prisilne smrti kajkavštine a taj je ilirski čin zajedno s vođom pokreta Ljudevitom Gajem dobio u “Planetarijomu” svoju karikaturalnu sliku i osudu u opijelu kajkavskoj RIJEČI. A za tu je riječ u jednome zapisu iz 1942. Krleža ustvrdio kako nema vatesa koji bi je uskrsnuo, no VATES je postao sam autor čije je remek-djelo, obilježeno raskošnošću svoga jezika, tematike i pjesničkih oblika, pjesnički sugestivan panopticum croaticum i jedinstveni kip, jezika horvatskoga. Stoga Balade ne predstavljaju magistralno djelo samo Krležina izuzetno bogatog i za hrvatsku književnost iznimno značajnog autorskog opusa, već su u toj književnosti jedno od onih djela kojima se prepoznaje i potvrđuje njezin nacionalni identitet kao i autorov najviši artistički domet.

A to će sigurno prepoznati i njegov njemački čitatelji kojima je uz prepjev balada u svoju knjigu u izdanju Društva hrvatskih književnika i u biblioteci Mosta podario najvrsniju Žmegačevu komparatističku studiju Balade Petrice Kerempuha u komparativnoj vizuri prevedenu na njemački i nešto sažetiju od verzije u knjizi Krležini europski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu – Zagreb, 1986., kao i svoj esej o jeziku balada i pristupu njihovim prepjevima i to na njemačkom jeziku (Dialektale oder “kleine” Literatur? Übergangen zur Überzetzung von Krležas Balladen).

Nažalost, ovo izuzetno djelo Borisa Perića primljeno s velikim interesom i hrvatskih čitatelja popraćeno je s indolencijom nadležnih republičkih moćnika koji njegovoj objavi, autoru i izdavaču nisu dodijelili ni krajcara a što je najevidentnija ilustracija njihova odnosa prema hrvatskoj knjizi i kulturi.

20170707

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-18-listopada-2016-petrica-kerempuh-govori-hochdeutsch/

http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ime-bozice-brkan-ponosno-u-knjizi-joze-skoka-prilozi-povijesti-hrvatske-kajkavske-i-djecje-knjizevnosti/

Virtualna psovka nokautirala taewondo – umjesto kave 27. lipnja 2017.

Osim naših mjerodavaca koji poduzimaju mjere, društvene mreže čitaju i sportaši. Tako sam barem pročitala u Sportskim novostima od 26. lipnja 2017., novinama koje inače nisu predmet mog interesa nego su mi pružene na kavi ciljano zbog vrlo zanimljiva člančića sa zadnje stranice o tome kako je Međunarodna taekwondo federacija oliti World Taekwondo Federation samo dan uoči svjetskog prvenstva u Koreji odučila promijeniti službeni naziv izostavivši posljednju riječ kako joj kratica ne bi – psovala.

WTF = What the fuck psovka je koju ciljano koristim u lijepoj literaturi, u pjesmama i prozi čisto iz stilističkih razloga, iz usta mlađih likova, jer osim u literaturi ne psujem ili psujem stvarno rijetko. Ali, vidim časni i neustrašivi borci na strunjači ustuknuli su pred internetskom masom, pred globalnom poštapalicom, prostaklukom. WTF! Nije mi to lako pojmiti, jer kod nas to ide drugačije, manje sportski: ili zaustavite Reuters ili uhitite Internet.

 

20170627