Banova u srcu Slavice Moslavac – Umjesto kave 11. rujna 2021.

Knjigu Banova u srcu Slavice Moslavac predstavili smo 10. rujna 2021. Dakako u Banovoj Jaruzi, mjestu koje se prvi put u zapisima spominje 1703. i koje je nazvano po jarugama koje je ban dao iskopati za obranu protiv Osmanlija te se u jednu i sam ban knez Ivan Karlović okliznuo. I to je zapisano na 90 bogato ilustriranih stranica u zanimljivoj povijesti mjesta koje administrativno pripada Gradu Kutini, broji 750 stanovnika, a 60-tak je tijekom 50 godina prošlo kroz aktivnosti KUD-a Banova Jaruga.

S predstavljanja Banove u srcu (slijeva nadesno): Lidija Balaško, Slavica Moslavac i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
KUD Banova Jaruga i Rusalke pjevaju svečanosti 50 godina osnutka /Foto Miljjenko brezak

Knjiga Moslavčeve objavljena je u čast te obljetnice te otvorenja novoga društvenog doma s vrtićem, sagrađenoga uz financijsku podršku EU. U postu na Facebooku Melita Posavčić napisala je kako je to velik dan za Banovu i kako ga treba memorirati.

Sadašnja predsjednica Lidija Balaško uručuje knjigu i darove osnivaču KUD-a Banova jaruga Josipu Ferenčakoviću / Foto Miljenko Brezak
Za uspomenu: KUD Banova Jaruga sa svojim čestitarima / Foto Miljenko Brezak

Ne događa se to ni u svakoj generaciji. Ne događa se ni takva knjiga, kakvih je Moslavčeva, ne računajući monografsku Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju objavljenu 2020., posvetila više mjesta od Kloštra Ivanića do Gornje Jelenske, jer su je u četiri desetljeća stručnoga, često terenskoga rada, nadahnjivala upravo takva Tinova malena mjesta srca moga.

Lijepe kudovke sprijeda / Foto Miljenko Brezak
Lijepe kudovske straga / Foto Miljenko Brezak

Banova Jaruga je osobito zanimljiva kao tromeđa gdje se miješaju karakteristike posavsko-moslavačko-slavonskog izričaja. To je bogatstvo vrijedno sačuvati zbog gubitka identitetskih obilježja u globalistička vremena. Zabilježeni su tako i pjesma Al je lijepo naše selo, kroz njeg Pakra teče! Ko je iz nje vodu pio, nikad otić neće! I poezija lokalnih pjesnika Mirka Knjižeka, Stjepana Radinovića-Stipe, Antona Maršona i Ljubice Stublije, arhitektura i graditeljstvo, izgled sela, zadružni i vjerski život, zidnjaci, poklade, rakija, dječje igre, pjesme i plesovi s tekstovima i notnim zapisima.

Lidija Balaško, sadašnja predsjednica KUD-a Banova Jaruga i važna pokretačica lokalnoga, ne samo kulturnog života / Foto Miljenko Brezak

Glavnina Banove u srcu – za naslov je posuđen od naziva pučke manifestacije – posvećena je osnutku KUD-a 1971. sa zborom, folklorom, tamburašima, nastupima i gostovanja u Poljskoj, Slovačkoj i drugdje, plakatima i uopće čuvanju i stvaranju baštine uživo – kreativnim radionicama (zukva, pisanice!), izložbama, odlascima na promocije, sudjelovanju na revijama i izboru narodnih nošnji, sarmijadi i provijadi, kuruzijadi, čehanja perja i drugim priredbama kojima u Banovoj obogaćuju svakidašnji život.

Naslovnica Banove u srcu

Rado ističem kako je Slavica Moslavac za naslovnicu odabrala prepoznatljivu poculicu tipičnu za Banovu, koja je, za razliku od one ivanićkog kraja s podlogom u križ (i halbicom!), čazmanskom četvrtastom, kutinskom trokutastom i garešničkom polukružnom, na elipsastoj podlozi i sa tri vunena cofeka koja zovu brndušama ili šmrclinima.

Kutinske Rusalke, koje je također osnovala i u kojima pjeva Slavica Moslavac (druga slijeva) / Foto Miljenko Brezak

Dodatnu razliku Banove u srcu ovakvim znalačkim iskoracima čini upravo i sama autorica knjige Slavica Moslavac, etnologinja koja i folklor i prošlost prikazuje u modernom kontekstu, oslikavajući svakodnevicu, uopće cijeli život u kojem najčešće i sama sudjeluje istražujući nekadašnje, još žive ili umrle običaje, prikazujući krajolik, zemljopis, povijest, arhitekturu, odijevanje, obuću, proizvodnju, zanimanju, hranu, glazbu, jezik te pjevajući i plešući s mještanima, educirajući ih za stvaralaštvo, pripremajući izložbe i materijal oko njih.

Ponosne na događaj: Božica Brkan i Slavica Moslavac s predstavnicama Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Sisačko-moslavačke županije Ivankom Roksandić i Vlastom Mesić / Foto Miljenko Brezak

Sjajan je primjer njezine (i moje!) suradnice uz Banove Jaruge gospođa Lidija Balaško, današnja predsjednica KUD-a Banova Jaruga (osnivač je Josip Ferenčaković!), koja, uza sve drugo, bilježi i uspješno sudjelovanje u natjecanju Najuzronija hrvatska seoska žena, koja je s češkim svatovskim kolačima i svadbenim vijencem pobijedila na Kriškim oblizekima te je taj svečani kruh neko vrijeme bio i kutinski suvenir, a svojedobno smo ga predstavili i u Božićnom stolu, posebnom prilogu Večernjega lista, i na mojim Oblizekima.

Radosne, s cvijećem Božica Brkan, Lidija Balaško, Slavica Moslavac i Melita Lenička / Foto Miljenko brezak

Banovinu u srcu s razlogom uvrštavam u zavičajnice. Mještani Banove Jaruge mogu se ponositi kao svojom svojevrsnom legitimacijom, objavi li se nešto slično ikad ili nikad.

Autorica Banove u srcu Slavica Moslavac i promotorica Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

 20210911

Traktori i kojneki – Umjesto kave 27. srpnja 2021.

Kad nam je djetence, unučić Adrian prvi put došao u Zagreb svojoj kućici, dočekao ga je (i) Ivanov drveni konjić. Još će mjeseci trebati da ga može zajahati, ali djed Miljenko, moj Miljac, obnovio je konjića kojega je napravio za našega dječaka. Điha, diha! Kojnek, kojniček zagalopirao je, zaljuljao se ponovno u našem holu, poslije trideset i četiri godine, sav svježe obojen crveno-bijelo.

Obnovljen Ivanov u Adrianova konjića / Foto Miljenko Brezak

Oživio ga je ne s licitara ili prema tipičnim igračkicama iz Marije Bistrice odnosno Laza – a imamo ih što crnih, a što bijelih, na kotačićima i bez njih – nego kao neku svoju matrjošku, babušku, precrtavši ga s kutije šibica koje sam dovukla iz Rusije, još SSSR-a. Čak je u ta davna vremena najavio, to sam i zaboravila, da će svakom novorođenom djetetu naših prijatelja napraviti takva konjića. Sjeća se da je jednoga napravio i Ivanovoj vršnjakinji Mileninoj Sari. A Smilja nas je uz priču o oživjelom konjiću baš podsjetila kako je njezinoj Maji napravio – zibaču za bebu.

Rastavljen u dijelovima / Foto Miljenko Brezak

Da je u naše vrijeme poduzetništvo bilo u modi, mogao je od toga napraviti i biznis koliko je njegov konjić lijep, ljepši od svih što ih nude ili izlažu u izlozima. Za razliku od onoga što je meni u neko doba naših života izvodio po kući i što sam ja zvala Miljčevim traktorima. Nesklavurni stalak za kućnu vagu za kolače da je ne moramo učvrstiti na zid, težak toliko da, ako ti padne na nogu, ostaneš bez nje. Kad nismo imali namještaja odnosno kad nam je odjeća visjela u Vesninim kartonskim kutijama kojima su kaputi putovali u Rusiju, obnavljao je stare crvotočne gredence, špigle, ramice za slike, mamine svadbene ormare u ormare za vina u konobicu i slično.

Ponovno obojeni dijelovi na sušenju / Foto Miljenko Brezak

Da ga obradujem i da budem praktična, čak sam svome drvodjelcu – uz šnajderski dio života, DIP-ova Pilana me je odškolovala, u njoj su mi radili i tata i mama, a u DIP-u je bilo i njegovo prvo radno mjesto – darivala nekakve amaterske alate za obradu drveta poput ubodne pile… Da smo imali mjesta i da nije odslužio svoje, zacijelo bismo spremili i onoga konja za piljenje drva iz nekoga od naših selskih dvorišta, kad smo spremili i neke cimermanske hobliče, pile i sjekire, samo što se više ne sjećam kamo u naše zagrebačke ostave.

Spreman za galop / Foto Miljenko Brezak
Djedova tajna poruka u konjiću

I tako mi jednostavno pomalo što kaskamo, a što galopiramo, tu i tamo zaržemo. Điha, điha!

20210727

Zašto je Krleža autorska prava ostavio DHK? – Umjesto kave 19. srpnja 2021.

Već to što sam bila pozvana da dostavim pet besplatnih primjeraka knjige Nemoj mi to govoriti za potrebe rada prosudbenog povjerenstva Odbora Fonda Miroslav Krležaispunilo me ponosom. Uspaničili smo se, jer smo i tih pet primjeraka nabožali povlačeći ih iz knjižara, shvativši da bismo trebali dotiskati zbirku koja je prošle godine bila i u užem izboru za Tina. Za Krležu se, za razliku od drugih nagrada, ne prijavljuješ sam, nego djelo mora uočiti netko od autoriteta, a i – Krleža je ipak Krleža.

Ivan Rogić Nehajev zahvaljuje na Nagradi / Foto Božica Brkan

Dosad su ga od 1986. dobili međaši hrvatske kulture s kojima se ni Krleža ne bi nužno složio  (Lasić, Aralica, Prica, Mihalić, Vrdoljak, Lonza, Paro, Fabrio, Horvatić,  Žmegač, Vitez, Pavličić , Tribuson, Visković, Kravar, Brešan, Novak, Ujević Galetović, HNK, Rošić, Drach, Bourek, Grčić, Gudelj, Senker, Karpatsky, Milanja, Perić, Fiamengo…). A ove godine, iz izbora dvije godine unatrag, posthumno je povelja namijenjena Saši Anočiću za Marinkovićeva Kiklopa u Gaveli, a nagradu je poslije užega izbora sa Zoranom Ferićem, Borbenom Vladovićem, Goranom Tribusonom, Elvisom Bošnjakom konačno otišla Ivanu Rogiću Nehajevu za knjigu Rapave kajde (Matica hrvatska, 2019.). Djelu od iznimne važnosti za hrvatsku književnost, kako je u obrazloženju naveo Ivica Matičević, predsjednik Odbora Povjerenstva za dodjelu Nagrade Fonda Miroslav Krleža, odnosno jedanaestu zbirku poezije autora koji kao da se skriva u vlastitoj sjeni.

Krleži na oku: Ivica Matičević / Foto Božica Brkan
Uručivanje nagrade / Foto Božica Brkan

Nelagodno bih se osjećala što smo na lijepoj svečanosti, ponajmanje zbog epidemioloških uvjeta, bili tako malobrojni – više medija negoli kniževnika! – da nismo baš uživali u dobrome Tekstu – osobito završnome o gluposti! – a i u Rogićevoj dostojanstvenoj zahvali, kada je s nama iz perspektive osobnoga ukusa podijelio najbliskije mu iz Krležina opusa od Legendi, Hrvatske rapsodije, Na rubu pameti, Balada do prve knjige Zastava… Podsjetio je i na potpis na Deklaraciji itd. Dojmilo me se posebice njegovo retoričko pitanje zašto je Krleža autorska prava (iz kojih se pribire nagradni fond) ostavio baš Društvu hrvatskih književnika. I neknjiževni šareni magazini analizirali su kako je, sve do vozača, raspodijelio svoju imovinu, rukopise. Mogao je i autorska prava, primjerice, darivati i svome impozantnom djelu Leksikografskom zavodu, koji danas nosi njegovo ime.

Poslije svečane dodjele / Foto Božica Brkan

Dok se književnici/pisci/ autori svako malo međusobno hvataju za gršu, polemiziraju/svađaju se zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada i koje i financijski i ugledom donose mnogo manje, tko bi to još od faca danas ostavio autorska prava baš DHK? Ma i HDP! I preko groba uči nas Krleža neugodno i svojim Fondom, iz kojega će iduću nagradu dodijeliti i studentima kroatistike koji će se baviti njegovim djelima. Kako nagrađenik Rogić Nehajev reče, o nagradi se nema puno što govoriti, što je napisano, napisano je. A i najčešće se, dodao je, ono što je napisano okreće protiv nas. Eto, Krleža to demantira čak i praktičnom novčanom ostavštinom svome društvu kada svoj rođendan tako dojmljivo čestita kolegama književnicima. Samo neka se što više tiska, čita, izvodi na pozornicama!

Ivan Rogić Nehajev čita tekstove iz Krležom nagrađene knjige Rapave kajde / Foto Božica Brkan

Čazmanski Kućni Party – Umjesto kave 11. srpnja 2021.

Kakav provod! Dva u jedan: književna večer i koncert iliti Kućni Party Gradske knjižnice Čazma u petak navečer, na otvorenom, kad vruć dan ide u noć i danja se vrelina stišava. Publika se valjda spojila, kad je toliko došlo, ne samo Čazmanaca, pa, iako na razmak, uživaju uživo. Da tjedan ranije nisam imala predstavljanje knjiga (sa sladoledom!) i nekoliko recitala uživo, jedva da bih se mogla sjetiti kako je to čitati pred publikom a ne preko Zooma. Čisto te iznenadi smijeh publike kao odziv vlastitih rečenica.

Božica Brkan čita Severinu… između Zlatka Krilića, Irene Skopljak Barić, Radovana Dožudića i Hrvoja Kovačevića / Foto Miljenko Brezak

Ovaj sam put čitala priču, autoironičnu, u glazbenom tonu, kao (moslavačka) djevojka sa sela odabrala sam Severina čita moju knjigu. Čak mi je dobro sjelo i što se Vinka Jelić-Balta, šefica čazmanske knjižnice u kojoj često i rado gostujem, sjetila da sam prva pobjednica njihova natječaja za kratku priču-satiru Slavko Kolar, ali i da 2013. Severina nije ušla ni u deset te da je, prije negoli u zbirci Umrežena, objavljena u Večernjakovoj kratkoj priči Ranko Marinković.

U backstageu dobri duh svih događanja vezanih uz Kolara i – pomna slušateljica: Vinka Jelić-Balta / Foto Miljenko brezak

Osim što je Irena Skopljak Barić čitala nove pjesme, kratku su prozu čitali i Zlatko Krilić (o Kubankama), Radovan Dožudić (o tetovažama i ljubavi) i Hrvoje Kovačević (o generacijskom prijateljstvu i koječemu). Za svakog ponešto. Namjerno upotrebljavam riječ koju ne volim: baš zabavno.

Dio vrlo predane publike / Foto Miljeno Brezak

Kao što se u Čazmi obično družimo (najmanje) početkom prosinca na dodjeli Kolara (ovogodišnji je natječaj upravo raspisan!), nadam se da ćemo i ubuduće i na Kućnom Partyju kojim se s knjižničnom publikom pozdravljaju prije ljetnih odmora.

Odličan koncert Patricka Walkera i Hrvoja Sudara isprepleten s književnom večeri / Foto Miljenko Brezak

Ne mogu se jedino opredijeliti je li mi kao staroj rokerici na otvornom bolje sjela književnost ili očekivani (metaforički najavljen!) Rock’n’Roll, a zapravo sjajna irska glazba na violini, gitari i irskom buzukiju što su je maestralno izvodili englesko-hrvatski par Patrick Walker i Hrvoje Sudar. Najbolje osvježenje protiv toplinskoga vala.

Dio neformalnog afterpartyja poslije službenoga Kućnog Partyja / Foto Miljenko Brezak

20210710

Vesnu Parun časteći stihovima – Umjesto kave 5. srpnja 2021.

Kako vam ljubiše se riječi! – zavodljiv je stih iz pjesme Ane Horvat izgovoren na 4. Festivalu Nagrada Vesna Parun, održanome u Stubičkim Toplicama 19. lipnja 2021. Marijan Lončarić iz Ozlja spominjao je pjesmu koja nije htjela govoriti svoje stihove, Lana Derkač uskliknula je koliko pisaca odjednom, a Davor Šalat detektirao je: tvoja riječ označuje sve što si ti. Maja Tomac s razlogom je spominjala posljednje sanjare.

Nagrađenici 4. Festivala Nagrada Vesna Parun Davor Šalat, Lidija Dujić i Lana Derkač s Božicom Brkan, predsjednicom stručnoga ocjenjivačkog suda / Foto Miljenko Brezak
Publika u Stubakima vrlo zainteresirana za poeziju / Foto Miljenko Brezak

Stručni ocjenjivački sud u kojem su bili pobjednici prijašnih festivala Ludwig Bauer, Marija Lamot i Božica Brkan te književnik i kritičar Tin lemac i književnica Stanka Gjurić ocjenjivala je kakvoću pjesme, interpretaciju i opći dojam te procijenila među 28 pjesnika laureatom i tradicionalno dobitnicom skulpture akademskoga slikara Ivana Tuđe Lidija Dujić za Arhipelag odlazaka, prvi su put dodijeljene i druga nagrada Lani Derkač i treća Davoru Šalatu.

Stručni ocjenjivački sud u koncentraciji: Stanka Gjurić, Tin Lemac, Božica Brkan, Marija Lamot i Ludwig Bauer / Foto Miljenko Brezak

Najviše, međutim, valja čestitati na ustrajnosti i ideji osnivaču I organizatoru Nikoli Kristiću i Udruzi Mogus vivendi što uspijevaju u ugodnu večer posvećenu velikoj pjesnikinji spojiti teško spojive različitosti u kakvoći i interpretaciji. Kako priredba raste, uz već izrečenu ideju o nagradi publike, kao prošlogodišnja dobitnica Nagrade Vesna Parun, organizatoru i sponzorima usuđujem se predložiti i tiskanje godišnjeg zbornika kako bi se dokumentirali stihovi – jer ondje ima i stvarno dobrih stihova – i kako bi se sačuvao dio ljepote, jer se i na najbolje tekstove bez toga može samo slučajno natrapati. Mediji među brojnim recitalima, pogotovo oživljavanjem poslije koronske zatvorenosti, jedva da registriraju i održavanje priredbe, a kamoli da predstave nagrađene. Ako ni zbog čega za raspravu o konkurenciji, nagrađenicima i nenagrađenicima, nepoštivanju i neprepoznavanju truda, kuhinjama i slično. S dopuštenjem autora donosim pjesme troje pobjednika, te po vlastitu odabiru i četvrtoga, meni sjajnoga.

Lidija Dujić
Arhipelag odlazaka

Lidija Dujić čita nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak

I. Sonet Vesni

Proljeće je onoga proljeća
zavirivalo pod suknje
glomaznim kućerinama, kamenih obraza,
a one su sramežljivo žmirkale oknima.

Nisi bila dječak,
a dugovratu maslinu
sklisku poput vidre
paruni su vratili u more.

Isprela si koralj
i sašila molitvenik
za nijemu službu ribama.

Ukrštena i obgrljena, isprekidana
katrenama, tercinama,
sa snom si se tek susljedno rimovala.


II. Na, o, po, prema, pri, u otoku

Na uzici si povela oblak
i sišla s otoka u plićak
koji se lažno modrio.

Dubinama nije bilo ni traga,
a otok je poslušno okretao lice

istim izlascima i zalascima.
Kopno je na drugoj obali
dizalo jedro.
(Užad je morala posrnuti
pred tvojom nestrpljivošću.)
Sidro je rastjeralo dotrčale valove,
mačiće što su toplo milovali
gležnjeve gospodara.

More te je predalo
kao rasklopljenu školjku,
ljušturu raka, kućicu ježa;
slijepu putnicu
koja u potpalublju
zrno po zrno soli
oblaže sedefom riječi.

III. Njeno otočanstvo

Iz stisnute šake otoka
izvukao se samo gušter.
Bez repa.
Ubran u gnijezdu kapara
slomljen s granom koralja
sklizak da bi njime usidrili
stope stopala daždevnjaka,
ženskog kišnjaka
koji kamenom otvara bademe riječi,
a iskrom miješa mlijeko oblaka.

Na zub otoka
nanizali su barke
mornarskim čvorovima.
Potom je Kirkina učenica
objahala jarbol mola.
I otok je zaronio
pod površinu slova.


IV. Na sobu Vesne Parun

stavljamo račun od 10. travnja
– pripovijest o insuli
koju, i ove godine, odbija primiti
svako kopno pred kojim se utabori
– povijest otpora
odmetnute povijuše jezika
u hipertekstu zabludâ
– vijest o ribama
koju dijeli konobar u toplicama
s tijelima što pamte
dodir njezinih perajâ.  

Lana Derkač
Koliko pisaca odjednom!

Uručivanje nagrade Lani Derkač / Foto Davor Šalat

Daleko doba! Između njega i današnjeg mene
uvalilo se gotovo pedeset godina,
pomislio je najpoznatiji Desničin književni lik
i prisjetio se svojih proljeća.
Barem desetljeće kasnije,
između mene i današnje mene
prvi čovjek stao je na Mjesec.
U Europi već je bila noć
i čulo se jedino pucketanje radijske komunikacije
dok Neil Armstrong nije uključio crno-bijelu kameru
i učinio prvi korak.
Njegova noga zakoračila je u prašinu,
a da nije nosio kacigu,
lice bi mu isijavalo neobičnu svjetlost
i na Zemlji bilo vidljivo kao drugi i manji Mjesec,
iste godine u kojoj sam rođena.
Između jedne mene i one druge mene
tresla se Banja Luka, a i drugi gradovi.
Između mene i mene
otvarala sam i zatvarala prozore, lupala vratima,
ugledala zmiju u dvorištu, ljetovala,
trčala i razbila koljena.
razapinjana je žica i naučila sam riječ izbjeglica.
Između mene i mene
bespolno su se namnožili pametni telefoni,
Facebook stranice i kiborg-prijateljstva.
Svi moji odnosi pretvoreni su u kiborge
i ne vjerujem da bi primijetili onu svjetlost
s Armstrongovog lica i da nije imao kacigu.
Stroj takvu svjetlost teško očitava.
Između mene i mene,
u vrtu, tijelo je otrovane mačke. 
Od nedavno hrani se mesom svemirskih frekvencija
i možda joj se noću smiješe Mjesečevo
ili Armstrongovo lice.
Između mene i mene
moj otac gloda kosti odašiljača,
ali naučio je da ne jede kruh od zvjezdane prašine,
svemirskog brašna.
On živi racionalno,
a za svakodnevne potrebe
jednom bit će dovoljno skenirati ruku.
Ako moj otac i zaboravi na prirodu,
kako Ivan Galeb, Desničin lik,
vjeruje da je čovjek zaboravlja,
tu su dronovi što zuje poput insekata.

Razvoj događaja ne ostavlja povratnu adresu.
Da je ostavi, bila bi netočna.
Između mene i mene
svake sekunde plamen se približava ljepoti i smrti.
On je pogon.
Između mene i mene,
uvjerena sam, ne tinja samo u zraku.
Anonimno živi i stvara utisnut u zemlju,
utopljen u vodi.
Koliko pisaca odjednom!
Plamen je pisac. Vrijeme je pisac. Čak i bolest.
Sati okreću karcinom, cistu, shizofreniju,
i sasvim ljudski, prevrću ih po rukama poput koverte.
Kad bolest upiše svoj kod u tijelo,
ispisala je zaplet.
Dio teksta plagira s laboratorijskih nalaza,
tumačenja snimaka, otpusnih pisama.
Između njega i njega, između mene i mene,
nas i nas, njih i njih, nas i njih,
napeto se čeka na njen rasplet.

Davor Šalat
GIPKIJA OD SVJETLOSTI        

Davor Šalat interpretira nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak

Tvoja riječ je glatka, tamna i šuškava.
Prije za mačje uho koje čuje nečujno,
nego li za ženu koja joj dodaje i čega nema.
Tvoja riječ ozvučuje sve što si ti,
brzu ljutnju, stidljivi spokoj
i krijesnice rasplesanih slika.
Postojiš li uopće iza riječi,
stroga u bezvučnom saginjanju,
gipkija od svjetlosti koja se umirila na staklu?
Ili si sva usna
koja, kad ljubi, uobličuje riječi.
A kad govori, približava se poljupcu?

Božidar Brezinščak Bagola
NAS DVOJE SE ODAVNO ZNAMO

Nastup Božidara Brezinščaka Bagole / Foto Miljenko Brezak

                                                      U spomen na Vesnu Parun

Lipanj i ljeto devetsto sedamdeset i šeste
provodili smo zajedno u Studentskom gradu,
dotjerivali tekstove za tvoje Apokaliptičke basne
i moj prvi roman Traganje za samim sobom.

Ja bih odlazio na poštu i u redakcije,
a ti po indijske košulje u male trgovine,
potom bismo zajedno svratili u klub književnika,
gdje si me gordo predstavljala uvaženim kolegama.

U zamračenoj sobi bacali smo novčiće,
savjetovali se s kineskom Knjigom promjena
sve do babljeg ljeta negdje sredinom rujna,
kad nas zadesi i rastavi sudba nujna.

Primila si prijeteće pismo iz Murske Sobote
i počela sumnjati da ne stvaram možda kakvu urotu,
proglasivši me sumnjivim tipom iz Beograda.

Zanosno prijateljevanje odjednom je splasnulo.
U stanu je i dalje bilo sve u divljem neredu,
ali nas dvoje nismo se više smijali.

Na moju zamolbu da prenoćim još jednu noć kod tebe
uzdahnula si: „Ah, čemu dva leša jedan pokraj drugoga“,
otpratila me autobusom do tramvajske stanice u Dubravi,
pričala više sebi u bradu, kako se ne isplati živjeti u gradu,
kako ćeš kupiti zimsku odjeću za sirotu Magdicu
i već sutradan otputovati u Bidružicu.

Dugo sam gledao za autobusom
i razmišljao u čemu li smo to pogriješili,
jesmo li se doista sreli ili tek mimoišli?!

20210619 – 20210702

Nikola Kristić još se jednom pokazao i kao talentirani pjesnik i glazbenik i kao odličan organizator / Foto Miljenko Brezak

Jagičini štrki kojih nema – Umjesto kave 3. srpnja 2021.

Kad mi tkogod od kolega kaže ma što će ti to, hoteći reći što se uopće miješam u kojekakve,  književnike primjerice, ponovno pomislim kako i ja mogu uvijek naučiti štogod i od amatera, koji imaju priliku rasti, nešto naučiti, čak i kad se njih već teško može usmjeriti, potaknuti na višu razinu. Jesam li zato na lipanjskom kajkavskom recitalu Stara lipa čitala Vetrenicu iz prve, istomene zbirke? O primitivnom stroju koji vjetri plemenito zrno od svake pljeve?

Jagica Novak čita svoju pjesmu Moji štrki / Foto Miljenko Brezak

Uz mnoga poznata lica uvijek i neka nova, među zrelima i neka mlada. Vršnjaci jedni, vršnjaci drugi. Među njima osobito sam se razveselila Jagici Novak iz Velike Ostrne kraj Dugog Sela. Moja seka! Naše babe bile su su sestre, ali smo se unatoč tome upoznale tek prije možda petnaestak godina i to preko njezina supruga, Želimira, kudovskoga glumca, recitatora i pjesnika, kad mi je zatrebao izvorni govornik za moje kekavske pjesme. Punica, Jagičina mama, bila mu je stručna savjetnica. I sam piše – recenzirala sam mu prvu knjigu – znam da su u koronsko vrijeme i zajedno objavili knjigu, ali eto na vrbovečkom sam recitalu prvi put čula da je i dosad tiha pratilja Jagica na najboljem putu da objavi samostalnu! Baš se veselim!

Naslovnica zajedničke pjesničke knjige mojih Novaka

Zato s veseljem objavljujem njezinu pjesmu iz zbornika Moji štrki, ne zbog filma i još jednoj od vijesti o romantičnoj ljubavi Malene i njezina Klepetana, ne zbog poticajnih rodinih gnijezda koja pomno paze po telegrafštangama duž ceste do Vrbovca i uopće dalje po mojoj Moslavini, pa Lonjskom polju… 

Štrk u gnijezdu na čigočkom krovu snimljen 28. lipnja 2018. / Foto Miljenko Brezak
Isti štrk zbližega / Foto Miljenko Brezak

Jagica Novak

Moji štrki

Na naše je štalice štrk gnezdo složil
puno je muke vu to uložil.
Granja je bilo za mali voz
visel je prek krova
skroz, naskroz.

Tri muža su ga hitali dole
zgledel je kak mali vozič na kole
A ja sem plakala
popraf sem jafkala
znala sem da moje štrkof nebu
i nigdar više nebudu došli
nebudu se vrnuli nazaj.

Ižu nijovu su rastepli
i gda su to drevo počeli rastepati
nesu se planke dale
čvrsto su se držale,
kagda i one plačeju i jafčeju.
Žal jim se je raziti
kej štrkov moje
nebu več nazaj

Manje poznate riječi:
hitali – bacali; iža – kuća; jafkala – jaukala; jim – njim,njima; nazaj – nazad; popraf – upravo, zapravo; skroz naskroz – s jedne strane na drugu; štrk – roda; visel – visio, visjeti; vozič – manja kola sa sijenom; žal – žao

20210628 – 20210702

U zborniku Moslavine Neda Ritz prisjeća se djetinjstva u Novoselcu – Umjesto kave 2. srpnja 2021.

U Zborniku Moslavine broj XVII. za 2021. godinu  (izdavač Muzej Moslavine Kutina, urednica Jasmina Uroda Kutlić) uz druge tekstova objavljen je i moje o sjećanjima ugledne TV novinarke i diplomatkinje a podrijetlom Moslavčanke – Neda  Ritz: formativne godine u Novoselcu (str. 259.-266.). S veseljem ga dijelim s vama, dragi čitatelji.

Naslovnica Zbornika Moslavine
Članak Božice Brkan o Nedi Ritz

Božica Brkan

Neda Ritz: formativne godine u Novoselcu

Neda Ritz nedaleko svog doma na zagrebačkom Jarunu u lipnju 2020. / Foto Miljenko Brezak

Nemamo mi Moslavčani mnogo ljudi poput Nede Ritz. Moram je uvrstiti u knjigu koju, ako je ikad napišem, kanim nazvati Novim moslavačkim razglednicama u čast i Badalića i njegovih Moslavačkih razglednica i u čast zanimljivih ljudi čiji su korijeni moslavački, ali manje poznati ili široj javnosti posve nepoznati.

Neda Ritz kao veleposlanica RH pri UNESCO-u u Parizu s – glavom Solinjanke / Privatna arhiva

Nedu Ritz uglavnom prepoznaju kao ženu s maloga ekrana s glavom Solinjanke. Pomišljam: možda bih takvu fotografiju mogla i pronaći u nekom od starih Studija ili TV-programa. Novim su medijima podaci o njoj rijetki. Wikipedia, recimo, navodi kako je Neda Ritz (22. veljače 1943.) hrvatska televizijska novinarka. Radi na Hrvatskoj radioteleviziji. 1978./79. dobila je nagradu Zlatno pero. 1994. je dobila nagradu za životno djelo u novinarstvu, nagradu „Otokar Keršovani”. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1995.). Glumila je u filmu “Bravo maestro” kao TV novinarka 1978.

HRT nešto detaljnije dodaje kako diplomirala je 1966. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a iste godine zaposlena na tadašnjoj Televiziji Zagreb. Radila je na mjestima suradnice, zatim urednice Programa za kulturu te glavne urednice HTV-a u razdoblju 2000.- 2001. godine. Tijekom 12 godina kontinuirano je pripremala autorsku emisiju „Ekran bez okvira“, te odabrala stotine dokumentaraca i serija strane produkcije iz kulturnog, povijesnog i političkog područja. Bila je pomoćnica ministra kulture Republike Hrvatske od 1984. do 1986. godine. Od 2001. do 2006. godine bile je veleposlanica RH pri UNESCO-u. Umirovljena je 2008. godine. Dobitnica je nagrada za životno djelo “Ivan Šibl” HRT-a i Zlatno pero, nagrade za životno djelo HND-a te “Europski krug” HVEP-a. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića te Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Neda Ritz trenutno je članica Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne poslove Predsjednika Republike dr. Ive Josipovića.  

Čitatelji čuvenog Studia okitili su Nedu Ritz Vijencima popularnosti za najbolju novinarku kulture i umjetnosti, Igor Mandiće tada je bio tek treći / Privatna arhiva

Nije precizirano kad su tekstovi pisani i dopunjavani – nigdje, recimo, nije navedeno kako je šest godina kao umirovljenica bila članicom Programskoga vijeća HRT-a i kako je rado svojoj bivšoj Kući prenosila svoja iskustva i spoznaje – ali zapis Neda Ritz novinarima o književnom radu Božice Brkan jest, 15. siječnja 2020.  

Za naslovnicu Studia 1976. snimio ju je glasoviti fotoreporter Marko Čolić

Sredinom prosinca održana je Skupština Hrvatskoga novinarskog društva – ogranak umirovljenika, pa je predsjednica Branka Starčević tom prilikom, uz drugo, organizirala i da novinari predstave svoje knjige: Davorka Vukov Colić Alles Waltzer o iskustvima supruge diplomata u Beču i Sofiji, a Željko Žutelija Novinarstvo i ljubav, svoju novinarsku biografiju. Treći pozvani autor Božica Brkan izostala je zbog gostovanja u Mađarskoj – predstavljanje knjiga u Pečuhu – pa je o njezinu književnom radu, pojačanome upravo unatrag desetljeća otkako je formalno u novinarskoj mirovini, te novim knjigama govorila ugledna kulturna TV-novinarka i diplomatkinja Neda Ritz. Kako je i ona podrijetlom Moslavčanka i prisjeća se kroza knjige B. Brkan vlastita djetinjstva u Novoselcu, pročitala je i nekoliko pjesama, posebice iz najnovije zbirke B. Brkan Nemoj mi to govoriti, primjerice vrata se sama raspiraju. Osobito dojmljivo govorila je o Brkanovoj kao čuvarici baštine, njihova zavičajnog govora, kekavice, jer takve male jezike nastoji zaštiti i UNESCO, a Ritz je bila veleposlanica Republike Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu 2001.–2006.

Ni u svom stanu ne može bez svoga zaštitnog znaka, glave Solinjanke / Privatni arhiv

Iako su mnogi komplimentirali predstavljanju, nitko se nije sjetio događaj ovjekovječiti fotografijom, pa je vijestica ostala bez ilustracije. Ne mogu se sjetiti jesam li gospođi Ritz ispričala kako sam u kajkavskoj priči Citrona ovjekovječila priču koja se prenosila o novoselskoj gospođi nadšumarici, koja bi, po čuvenju, možda mogla biti njezina mama. Navodno ipak nije. Napisala sam je davno prije nego što smo napokon jednoga sunčanog lipanjskog poslijepodneva u 2020. na sat sjele na kavu u Tesla’s Smart Bar u našem zajedničkom susjedstvu na zagrebačkom Jarunu: ona stanuje na Hinka Würta 2, a ja na Hinka Würta 4. Poštovana, šarmantna gospođa, kolegica iz generacije u koju se moja novinarska generacija ugledala i koju uglavnom znam s tv-ekrana, a zatim sa sastanaka u Novinarskom domu našega Hrvatskoga novinarskog društva te iz slučajnih susreta u šetnji sa psićem.

Djevojčica Neda još Birt 1952. godine / Privatna arhiva

Formativne godine koje su je odredile za cijeli život, izuzetno lijepa sjećanja, Neda Ritz, rođena Birt, vezuje i za naš zajednički moslavački, novoselečki kraj. „Obično se određuje tko je iz koje regije, a ja to ne mogu reći“, govori mi. „Moj početak sjećanja je u Novoselcu. To su moje formativne godine.  

Moj je otac Vjekoslav Birt bio šumarski inženjer, pa smo često selili. Rođena sam u Kloštru Ivaniću 1943. godine, a moj brat Dubravko, kasnije inženjer elektrotehnike, rođen je 1941. Promijenili smo nekoliko mjesta od Zagreba, Hrvatske Dubice i Siska, prije nego što smo stigli u Novoselec, kad sam ja imala pet i pol godina. Sa šest sam već krenula u osnovnu školu, u Novoselcu prva četiri razreda, u peti sam krenula u Križ, a već u osmom ponovno smo odselili, u Sisak, gdje sam završila gimnaziju, prije nego što sam otišla u Zagreb na studij germanistike i anglistike na Filozofskom fakultetu. Za vrijeme studija dva sam puta bila u Italiji i na stipendiji u Njemačkoj, u Münsteru. Završila sam u roku i prijavila se na natječaj objavljen u Vjesniku na Televiziju. U internoj novinarskoj školi učili su nas Macanović, Letica, Eder i drugi već ugledni novinari. Od 150 studenata odabrano nas je 10, a ja sam bila jedina djevojka. Počela sam raditi 1966. i prošla sve, od mlađeg suradnika do glavne urednice TV 1990. i 1991. Radila sam kulturu, najviše me pamte po Ekranu bez okvira, emisiji s glavom Solinjanke. Dobila sam za nju nekoliko Zlatnih pera i Zlatnih vijenaca ondašnjega Studija. Vrhunac karijere mi je bilo veleposlaničko mjesto u Parizu pri UNESCO-u, od 2001. gotovo pet godina. Raditi s predstavnicima 190 nacija u Gradu svjetlosti, neusporedivo je. Zahvalna sam za to Račanu i Mesiću.

Na dan diplomiranja / Privatni arhiv

Moji su bili intelektualci, mama Vlatka nije radila, bila je iz građanske familije, a s nama je – malo s tetom, malo s nama – živio i njezin otac, udovac, djed Josip Verić, pravnik, sudac i književnik koji je objavljivao pod književnim pseudonimom Banovac, među ostalim i dva romana, Tomislav, prvi hrvatski kralj i Katarina, kraljica bosanska. On je mnogo utjecao na naš pogled na svijet, jer nam je uvijek izmišljao priče. Intelektualac par excellence. Možete misliti: 1898. godine u Zagrebu učio je latinski i grčki, čitao knjige… A ja sam pak našoj nepismenoj susjedi Anki čitala Gričku vješticu i razne ljubavne romane. Bila mi je jako zanimljiva, kao uostalom i niz drugih ljudi ondje, jer je imala jednoga starijeg ljubavnika koji se dovozio na biciklu, hlače je primao kvačicom za rublje, koji ju je financirao, a imala je i mladog ljubavnika, kojega je ona financirala. Kad joj je moja mama rekla kako može tako, ona je odgovorila, upamtila sam, da nije ona stvar sapun da bi se potrošila. Imali smo i domaćicu, kućnu pomoćnicu Milku, koja je mamu zvala milostiva, a kako su onda bile drugarice, to je mojega tatu toliko ljutilo da joj je našao drugi posao u DIP-u. I kćer joj zaposlio u Pilani. I naučio je čitati i pisati.Ljutilo ga je i kad je mama objesila veš ne vodeći računa da je 29. novembar Dan Republike.

Stanovali smo nasuprot željezničke stanice u kući gdje je nekad bila banka. Dobili smo je samo za sebe, ali je moj otac, koji je bio podrijetlom sa sela i jako socijalno osjetljiv, jednu sobu prepustio jednoj obitelji, a veš-kuhinju jednoj samohranoj majci, također radnici u Pilani. U DIP-u je moj otac bio tehnički i komercijalni direktor, nije bio u Partiji, pa nije mogao biti glavni direktor.“

Otac Nede Ritz rođen je 1910. na selu u Donjoj Petričkoj kraj Čazme i prvi je fakultetski obrazovan čovjek iz tog kraja. Mnogima je pomagao, osobito kad bi išli stricu i strini. Htio je studirati medicinu, ali je bila preskupa, pa je odabrao šumarstvo. Bilo je to 1925. i 1926

„Novoselec je bio radnička sredina i da pišem roman o tom vremenu, bilo bi tu mnogo Zole“, opisuje Neda Ritz. Često se  igrala s djecom obitelji Belković, koja je imala desetoro djece, a desetom je po običaju Tito bio kum. Sjeća se i kako je jedno od te djece palo u vruću vodu i umrlo. „Stalno sam s nekim od njih išla u razred, jer su često ponavljali“, dodaje opisujući kako su se zajedno igrali školice, s gumbima i sa špekulama, pa dodaje: „A nisu me uopće doživljavali. Kako smo imali veliko dvorište, ja sam imala ljuljačku, ali od njih nikako nisam mogla doći na red za ljuljanje, pa sam im rekla da je to moja ljuljačka, a oni su rekli meni: što je tvoje, to je i naše. Takva su bila vremena, 1949. godina.“

Nedin VIa ili VIb razred osmogodišnje škole u Križu 7. lipnja 1955. / Privatna arhiva

Sjeća se i kako su se čudili kad je njezina mama stavila maramu, pa je ona rekla: dok sam ja nosila šešire, vi ste nosile marame, a sad vi nosite šešire, pa sam ja stavila maramu. Sjeća se gospođa Ritz, recimo, i barake u kojoj je kolektivno stanovalo tridesetak ljudi, zajedno i muškarci i žene, pa je žena kojoj je po nešto došla, usred dana bila u krevetu sa svojim dečkom. Ne čudi kako se to usjeklo u pamćenje sramežljivoj djevojčici. Nastavlja:  

„Odrastanje u takvoj sredini jako me obogatilo, jer smo mi djeca imali kontakt s prirodom, s običnim životom. U proljeće bih, na zgražanje svoje mame Vlatke, hodala bosa kao i ostala djeca i još mi je živ osjećaje kad dodiruješ zemlju, kad iščupaš cimu krumpira… Sjećam se kako su na DIP-ovoj kapiji prodavali trešnje na lončiće, a u papirnatim škrniclima ih je bilo tako malo! Sjećam se i kako smo za Božić čistili orahe za kolače.“

Središte života u Novoselcu bio je Dom kulture. Film se prikazivao svaki dan, ali cijeli tjedan isti. Neda Ritz sjeća se da je sedam dana zaredom gledala Alibabu i 40 hajduka! Za praznike su se održavale akademije, pa i kako je recitirala Ćopićevu Herojevu majku tako uvjerljivo da su ljudi plakali. Sjeća se i da su k njima za jednu od akademija dolazili posuditi pirotski ćilim te da ga kad su jedanput poslali djecu, njezina mama djeci nije htjela dati, a onda, kad su dijelili Trumanova jaja i crveni sir, kad su s drugom djecom na prozorčić došli ona i njezin brat, rekli su im da za njih nema zato jer njihova mama nije dala tepih za akademiju. Sjeća se živo kako je osramoćena strašno plakala.   

„No pamtim tu sredinu kao vrlo srdačnu“, dodaje. „Učili su nas da pozdraviš svakoga koga susretneš na cesti. A kad bismo u školi imali priredbu i kad bismo plesati folklor, poslali bi nas na selo, u Okešinec ili u Vezišće, da posudimo narodnu nošnju. Niti smo mi poznavali ljude kamo bismo došli niti su oni poznavali nas, a ipak bi nam s povjerenjem vadili iz svojih škrinja stare nošnje da u njima plešemo. Imali smo učitelja Višickog, koji je poslije proglašen najboljim učiteljem u Hrvatskoj. Svirao nam je violinu, a u Križu smo svirali tamburice, ja sam svirala bisernicu, tako da smo nadoknađivali što nismo imali glazbenu naobrazbu kakvu bismo imali da smo živjeli u gradu. U školu smo išli pješice nekoliko kilometara i po zimi, po snijegu, jedva čekajući da naiđu kakve sanjke pa da se uhvatimo za njih. Jako sam voljela školu i bila sam jako dobra učenica. Sve nam je bilo nekako prirodno i lijepo.“

I njezini su roditelji imali svoje društvo i sastajali su se po kućama. Prijateljevali su, reklo bi se, s tadašnjom lokalnom elitom: dr. Vučinićem iz Križa, apotekarom Šipušem iz Kloštra Ivanića, inženjerom Čopom, s Karlom Frankeom, direktorom DIP-a (mlada likovna umjetnica Ivana Franke njegova je unuka). „S druge strane, bilo je mnogo sumnjičavosti. Sjećam se kad sam se došla igrati k prijateljici u Kolonu, radničku koloniju, naišla sam kako neki ljudi nešto pretražuju, jer je njezin otac bio kinooperater, pa je valjda prikazivao nekakav film koji nije smio.“

Upečatljivo joj je i kad je u trećem osnovne prvi put išla s kolonijom na more, na Krk, u Malinsku. Učiteljice su bile iz Bjelovara i onda su svojima davale da dižu zastavu, pa je plakala dok su drugi spavali. I iako nije tako odgajana, napisala je doma pismo kako je jedna učiteljica dobra, jer ide u crkvu, a druga, koja ne ide, da je zločesta. „I očito su pročitali pismo, jer su pozvali mog oca i on je zbog toga imao velike neprilike. Crno vrijeme socijalizma. Posljedica je da nikad u životu nisam pisala dnevnik niti sam u pismima pisala išta što bi kome moglo naštetiti. Svejedno, kad smo se nakon sedam godina selili, jako sam plakala. I jako se rado sjećam vremena svog odrastanja.“

Sa suprugom Antunom Ritzom / Privatna arhiva
Sa sinovima Ivom i Krešom doksu još bili dječaci / Privatna arhiva

Godine 1969. Neda se udala za inženjera građevine Antuna Ritza, a od 2011. je udovica. Majka je dvojice sinova – Ivo je završio Fakultet elektronike i računarstva, a Krešo je na Kineziološkom fakultetu postao viši trener te trenira tenis i nordijsko hodanje – i baka dvoje unučadi, Ane i Erika Luke. Ne znam jesam li svojoj poštovanoj kolegici i susjedi koje sjećanje potakla i osvježila svojim knjigama, koje je rado darivala na čitanje dalje svojim prijateljicama, kao što je cijelu svoju biblioteku već darovala Vukovaru, te hoće li svoja sjećanja ispričati svojim potomcima. Morat ću joj prenijeti i sjećanja Moslavčana, primjerice Palme Klun Posavec, kako je u Ivanić Grad dolazila kao izaslanica i zamjenica tadašnjega ministra, zapravo republičkoga Komiteta za kulturu, na proslavu okrugle obljenice tamošnjega Pučkoga sveučilišta, a kako su zahvaljujući njezinu posredstvu moslavački folkloraši gostovali u Francuskoj te kako se od ganuća rasplakala kad je kriški Graničar izašao na parišku pozornicu pjevajući i plešući u bogatim nošnjama kraja u kojem je odrastala.

Zagreb, 20200623 – 2020624 – 20201201 – 20201203 – 20201204

Uknjiženi Zmijavci Maje Matković – Umjesto kave 5. lipnja 2021.

Za moju knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom (Acumen i Večernji list, 2006.) Maja Matković izmislila je izraz zavičajna čitanka i kao njezina dugogodišnja suradnica i prijateljica pomalo žalim što ga, ako ga već nije dosad sebično sačuvala, nije upotrijebila kao podnaslov svojoj najnovijoj, upravo objavljenoj knjizi Moji Zmijavci (Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.), podnaslovljenoj Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini.

Nalovnica zavičajnice Maje Matković

Tu vrsta knjiga nazivam ustrajno zavičajnicama i ne pada mi na pamet zaista niti jedan kraj koji se ne bi ponosio takvom natprosječnom zavičajnicom. Imotska krajina, istina, ne oskudijeva ni znanstvenim ni književnim djelima o sebi – prisjećam se rječnikâ zavičajnih govora Ivana Branka Šamije i Ivana Babića! – a u Majinoj je posveti na više od 200 stranica dobila knjigu koja u isto vrijeme i znanstvena (ljubomorna sam, primjerice, na naglaske na više od 4000 natuknica!) i znanstveno-popularna, i literarna, gotovo sentimentalna.

Još jedan pogled na Zmijavce, fotografija Brace Ćosića

Iako će se znanstvenici i stručnjaci u njoj ponajprije usredotočiti na središnji, najsveobuhvatniji dio, rječnik, on se – nazvan autoričinom kovanicom običajnik, zbog kojega i podvlačim njezin zapis: moja knjiga nije samo rječnik mojih Zmijavaca nego i svojevrstan običajnik jer su me riječi vodile k običajima, a običaji k riječima – lucidno širi na dvadesetak prepoznatljivih, tipičnih lokalnih tema: Asanaginica, zemljopisnih Bijakova, Brižine, Crkvina, Imocki, Vrljika… iz svakidašnjega života dernek, duvan, ganga, sila, zmija/Kućna zmija, žaba i Žabari… ili florističkih (Tinov!) kaloper, murva, višnja… Da ne spominjem okusni dodatak poput ćuptera, divenica, divjega zelja s mišancijom te rašćikom, a i malo nas zaljubljenika u imotsku tortu i rafijole znamo da su kapulari/kapurali tek sarma. Dakako, ne izostaju ni Gudelji, obitelj iz koje je Maja ponikla, kao i sjajan, njezin omiljeni pjesnik Petar.

Majina posveta s kamena nama Panoncima

Knjigu odličnom recenzijama ocjenjuju dr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, dr. sc. Lane Hudeček i dr. sc. Slaven Zdilara. Dr. sc. Tomislave Bošnjak Botica ističe dauporaba riječi iz rječnika prerasta jedan mjesni govor i kako njihova uporaba nesumnjivo zahvaća mnogo šire te uključuje gotovo cijelu Imotsku krajinu, zapadnu Hercegovinu i Okobiokovlje.(…)
Rječnik nije tipični dijalektološki rječnik, nego uključuje brojne etnološke, kulturološke, sociolingvističke, kulinarske i sline napomene te književno umjetničke crtice kojima se pojedina riječ ili izraz dodatno tumače i smještaju u kontekst vremena i prostora.

Odlična fotografija stare mlinice iz knjige / Fotografija preuzeta od Slavena Zdilara

Moram dodati kako je svoj uvod San o prolaznosti napisao i Mate Maras:
Od tolikih mogućih svjetova koje nam iz dana u dan nude znanost i umjetnost može li se išta usporediti s izgubljenim svemirima bosonogoga djetinjstva na selu? Ono darovani osjećaji za prostor i vrijeme, za protežnosti i razmjere, po čemu je dijete drukčije od zrela čovjeka, ostaju duboko usađeni u nama do posljednjega izdisaja. (…)
Tijekom toga nedosanjanog putovanja po zaboravu pomoći će nam knjiga koju držimo u ruci. Ona je puna i prepuna ljubavi i sjete jer ganutljivo kipti iskonskim iskustvom osvajanja slobode. Uistinu će ona čitateljima pružiti prigodu da ponovno vide što znači to bezazleno utrkivanje s odrastanjem, kada se njihove usne budu smijale, a oči plakale nad ovim stranicama.

Pogled na Zmijavce / Fotografija Brace Ćosića

Maja Matković (Imotski, 1957.) nekoliko je mandata vodila lektorsku službu Večernjaka, gdje je objavila Jezični standard Večernjeg lista, jezični savjetnik Ah, taj hrvatski! Lektorirala je na stotine knjiga, a objavila je i Jezični savjetnikiz prakse za praksu. S prof. dr. sc. Josipom Silićem i Vedranom Cvjetković napisala je udžbenike, radne bilježnice i priručnike Jezik moj hrvatski 5 i Jezik moj hrvatski 6. Za srednjoškolce je s Andrejom Jureković Perković autorica integriranih srednjoškolskih udžbenika i radnih bilježnica Hrvatski jezik i književnost 1,2,3. S dr. sc. lanom Hudeček i Igorom Ćutukom autorica je Jezičnoga priručnika Coca-Cole HNC Hrvatska, nagrađenu nagradom časopisa Jezik.

Maja Matković: fotografija iz mladosti u Zmijavcima / Obiteljski arhiv

Osobitost je u ovome bitnom materijalu, tekstu – kad se sve ogoli, ostaje tekst! – a za njega znam koliko je i kako dugo i povremeno i mučno (uza brojne druge poslove, osobito lekturu tuđih tekstova, te bolest) nastajao, i to ga dodatno iščitavam koliko je nužno i iz hladne znanstvene i iz tople, vrlo sentimentalne književne perspektive (Predgovor s pjesmom Lancuni moje matere, priče iz rječnika). Knjiga posvećena izrijekom Mojim roditeljima, djeci, unučadi i snahi ilustrirana je i fotografijama što dodatno pozivaju na sve vrste izleta.

Ponosim se što u Mojim Zmijavcima / Rječniku običajniku jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini Maja Matković citira i moje Oblizeke (na kojima surađuje jezikoslovnim Gastro(s)pisom).

20210603

Denisu Vinceku u spomen – Umjesto kave 31. svibnja 2021.

Čuvši, dan iza, 17. svibnja 2021., samo sam otvorila novi dokument. Tekst. A nisam mogla baš ništa napisati. Ni plakati, samo me je gutilo. Morala sam razmisliti i kad sam zadnji put bila tako žalosna. Kad mi je umrla mama? Kad je iznenada otišla fascinantna prva najuzornija hrvatska seoska žena Štefica Krčmar? Ili moslavački spiritus movens Dragutin Pasarić? Uvijek iznenada. Kao da je ponovno otišla Irena Lukšić. Nismo bili u Zagrebu, ali su me doma za čitanje po povratku, odmah do ruke, čekale zadnje Zlatarske iskrice, koje mi je poslao očekujući kolegijalno mišljenje. Vidjela sam u Jutarnjem i natječaj za najbolje školske novine i kanila sam ga podsjetiti da ih pošalje i ponovno, koji već put razvali. Na Lidranu je već razvalio. I drugo, i kao najbolji knjižničar u nas. A onda… prepoznala bih ga i noću, moj omiljeni Kobaličin šešir na fotki gdje Denis Vincek potpisuje mi svoju knjigu, pofotkao nas moj Miljenko Brezak, a i naš Večernji list kao izvor navodi Facebook. Kolega Željko Slunjski citira me pišući in memoriram čovjeku sa pet indeksa.

Denis Vincek upisuje posvetu na svoju knjigu / Fotografija Miljenko Brezak, 11. srpnja 2019.

Pisala sam višekratno o njemu, o onome što radi, 2019. Denis Vincek Vinc – mentorske iskrice iz školske knjižnice te 2020. o Odličnom novinarstvu u kratkim hlačama pa smo se fotkali tu u susjedstvu u Tesla’su. Prije u Vivasu, kad je sve po dvaput dolazio sa svojim učenicima prikupiti materijal na školske novine. Prepoznali smo se ponovno prije koje godine, on mlađi gotovo dvadeset godina, mogla bih mu biti mama. Kad smo oboje bili u Večernjaku, uredila sam i objavila u Vrtu, obično na naslovnici ili duplerici, nekoliko njegovih lijepih reportaža, stilogenih, iz njegova Zagorja ili s Paga. Za duplericu. Kad me zvao da bi me njihove Iskrice intervjuirali, pristala sam i, što ne bih ni za koga, na fingiranje kako me u kontekstu izgovorenoga o ocjenjivanja hrane mlate kulenom (upotrijebili smo jeftiniju seku!). Sa svojim učenicima dolazio je dvaput, na razgovor  na fotkanje, usput. Piće, slastice, zezanje. (Njegov ravnatelj još mi duguje štrukle.)

Smilio mi se kad bi mi, čak i u meni nevjerojatna vremena, poslao pitanje o kuhanju juhe – odmah sam otvorila fajl za kuharicu-početnicu (ako je ikad napišem, bit će njemu posvećena), o temperaturi na kojoj se pere šareno ili bijelo rublje, o tome kako ga je najbolje objesiti. Ostavši sam, morao je sve životne banalije naučiti preko noći. Na fejsu se još vrte njegove vešmašine i na balkonu suši rublje. Razvaljivala me je njegova gotovo dnevnička upornost i trud za nekoliko nas najupornijih pratitelja. Nije se ni trudio da nas namnoži. Fascinirao me je zahvalan za tanjur tople savijače sa sezonskim voćem. I silan trud i ideje za kreaciju i međunarodnu suradnju s učenicima, za poučavanje kolega. Spremao je nebrojena predavanja online, kad više nije išlo uživo. Učitelj!

Već mi nedostaje. Denis Vincek, Vinc nije uspio pročitati moji novi roman u nastajanju u kojem sam važan muški lik nazvala po njemu, dopustio mi je. Korona ga je pomela u 49. Nije prvi, ali više od drugih natjerao me je da se ponovno udubim o smislu: tko smo, što smo, zašto smo? I nikako da se odmaknem od pomisli koliko (nam!) je još mogao dati…

20210517 – 202100524

Uloga usisavača u našim životima – Umjesto kave 27. svibnja 2021.

Gledam neki dan na Trećem kasnonoćne Rane radove i film zagrebačkih studenata režije, glume itd. Nisam pribilježila imena, žao mi je, nisam očekivala svoju temu. U filmu neprestano plače dijete. I kad se mama i tata seksaju, dijete plače, pa plače, pa se savjetima miješa mama-punica, pa raspravljaju o tome koliko djece imati i imati li ih uopće. Tko je imao maleno dijete, zna o kakvim dvojbama govorim. U jednom trenutku premorena nestrpljiva mama uključuje fen. Kao gun kod O.K. korala. A dijete i dalje plače… Koliko samo naziva ima za takvo plakanje! Bez suza.

Prepoznajem detalj, i prije sam negdje čitala o tome, ali – ne uključuju usisavač. To je valjda nešto generacijski. Meni novo. Uključivali su ga i našemu najmlađem potomku. Različite zvukove iz maternice. I, na kraju, i – usisavač. Protiv grčića, protiv plača. Dok mama i tata nisu skužili – ti pametni telefoni: za sve postoji aplikacija – da na internetu, youtubu, već postoje sati i sati snimljenog zvuka usisavača. Nasnimale druge bespomoćne mame (za društvene mreže koje Jelena Veljača maestralno naziva mamećim grupama). Navodno učinkovito. Zzzzzzzzzzz.

Našoj je generaciji usisavač bio želja i cilj, borac protiv prašine, pa kad smo se namučili s vrećicama ovakvim i onakvim, kupovali smo usisavače na paru, na vodu, ekousisavače, pa za stol, pa za auto, pa… Najfascinantnije mi je bilo kad sam doznala da se za film prašina i paučina napravo usisavačem naopako, nemam pojma kako. Ne volim usisavač ni čuti. Dosta mi ga i pravopisnoga: usisavač, usisivač, usisač...

20210512 – 20210526 – 20210527

P. S. Za bolje shvaćanje mog teksta preporučujem Netokracijin Podacast Ivan je dobio dijete! (Mia Biberović, Tena Šojer i Ivan Brezak Brkan), objavljen 7. lipnja 2021.