U Gradskoj knjižnici Samobor za 11. natječaj za kratku priču, jedan od najstarijih i najuglednijih, 14. rujna 2023. podijeljene su nagrade onima koje je ocjenjivački sud – književnici Božica Brkan i Alen Brlek te knjižničarka Draženka Robotić – procijenio najuspjelijima. Od 199 pristiglih, 11 ih je eliminirano, a od 188 priča čitanih za nagradu odabrano je 30 za finale od kojih je 10 odabrano za objavu na internetu i objavljeno u zbirci Pričam ti priču:
Dramska umjetnica i pjevačica Renata Sabljak odlično je čitala priče koju je nagradio ocjenjivački sud Alen Brlek, Draženka Robotić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Susjedove trešnje – Stjepan Crnić; Žetva – Tena Lončarević; Stablo – Katarina Pučar; Jupiterovo oko – Jakov Butković; Slatko snivaj – Martina Divić;Platonov poučak – Ivan Kosalec; Masaža – Ivana Bojčić; Zemlja – Daniel Radočaj; Bablje ljeto – Marica Žanetić Malenica; Pod tepihom – Gordana Samardžija; Rasjedi – Jasna Perković; Tatek – Luna Tatjana Val; Nisi mi ti mater – Marija Rakić Mimica; Crni anđeo – Sanja Vučković; U svakom selu ima jedna baba koja se ne da zajebavat ili Jagin svijet… – Marta Džaja. Izabrane za Kvaku 23 (samoborski autori) su Garaža – Vlasta Mažuranić i Žuti zmaj – Maja Vidaković.
Naslovnica zbornika najboljih priča s ovogodišnjega natječaja, koje su objavljene i na internetu
Nagrađene su: u Kvaki 23 – Vrata,
Maja Halapir te prvonagrađena – Gordi čvor, Denis Vidović,
drugonagrađena – Samo ajvar, Sanja Peulić i treća nagrada – Loše
vijesti iz kuhinje, Tea Sertić Rogić.
Odlični glazbeni gosti s dodjele nagrada: Željka Vojvoda, Mario Magaš i Renata Sabljak / Foto Miljenko Brezak
Priča Denisa Vidovića, novoga člana DHK-a, prvonagrađena je zasluženo / Foto Miljenko Brezak
Priče su inače vrlo različite tematski (osim hrane, posvećene su stvarnim i psihološkim čvorovima i zapetljancijama, smrti, bolesti, stranim radnicima…) dužinom, stilom i jezikom (napisane standardom, dijalektima, žargonom). Kao i sebi, kolegama kratkopričašima preporučujem: čitati, čitati i samo čitati. Osobito dobre, ali nije naodmet i loše priče.
Ako nemate objektivnoga urednika pri ruci, a želite napredovati, razvijati se, šaljite tekstove upravo na ovakva ocjenjivanja, ogledanja, na različite izbore i natječaje, ustrajno. Nije nužno da dobijete nagradu, nego povratnu informaciju od različitih ocjenjivačkih sudova s različitim ukusima. Kada sama ocjenjujem, stroga sam i kao i kad pišem i prvo gledam pismenost (u restoranima s nepismenim kartama ne naručujem iz principa!). No, osvoje me one priče koje odskoče na prvi dojam, nekom idejom, zanatskom prezentacijom, a svakako osjećajem – naročito pomaknutim: satira, humor, ironija… Razjare me banalije. A osobito sam sklona i meni je osobito važno i zanimljivo pomaknuto istraživanje u jeziku i to ne samo u (karakterizirajućim!) dijalozima: standard, dijalekti (staroštokavski, čakavski, kajkavski), žargoni, globalizmi te stilogenost uopće.
Sudionici svečane završnice Dana kratkopričača 2023. / Foto Miljenko Brezak
Dodajem i zanimljivosti iz obrazloženja kolege
književnika Alena Brleka:
Oprvonagrađenoj Gordi čvor Denisa Vidovića:
Denis je na malo prostora uspio opisati psihološko stanje jednoga lika, jednoga dana, koje eskalira kroz svaki susret s doslovnim i metaforičkim čvorom. Uz to, uz dozu humora koji je suptilan na nekim mjestima, a na koncu i iskorišten kao odrednica sudbine protagonista, kao i kritika društva u kojem živimo. Denis je napisao kratku priču koja nam brzo, tmurno i šaljivo, paradoksalno, donosi čitav spektar susreta, emocija, odluka koje se donose umjesto nas čak i kada se radi o samom životu, kroz svakodnevicu koja odgovara stvarnosti, i potvrđuje poznatu rečenicu Bukowskog da ljudi ne puknu zbog nekog velikog događaja, već sitnice kao što je pucanje vezice na obući.
Drugonagrađena Samo ajvar, Sanja Peulić:
Na sličan način kao i Vidović, kroz izmjenu dijaloga, pisama i monologa donosi sličnu priču u kojoj protagonistica kroz ozbiljne uvide i humor nastoji uhvatiti konce svog života kroz suvremenu self help metodu usmjerenu na prehrani, kroz „razgovore“ s judima kojima komunicira preko pisama po savjetu psihijatrice, u kojima dobivamo uvid u njeno stanje, njene misli o čitavoj toj terapiji u suludim receptima za koje i sama neka dne zna čemu služe, pogotovo neke namirnice. Neshvaćanje nečega nam jednostavno ne može pomoći… ono što može, a što je na kraju i motiv smirenja, jest nešto uz što vežemo pozitivne emocije unatoč moguće teškim situacijama kroz život i odnose. U priči Sanje Paulić to je teglica ajvara, posljednja.
Trećenagrađena Loše vijesti iz kuhinje
Teu Sertić Rogić:
Ova je priča možda najozbiljniji prikaz psihološkog čvora koji se, u procesu
samouništenja i obratu ne prenosi ispravno kroz vrijeme, odnosno naraštaj, već
naopako, što ukazuje na bitnost ove teme, odnosno ljudske potrebe da shvati
svijet oko sebe koji, iako nikada nije sigurniji za čovjeka, paradoksalno je
postao zamka za ljudsku psihu kao i za duh čovječanstva.
Autorice izložbe Marina Junger i Jadranka Kruljac Sever s Majom Cepetić Rogić, ravnateljicom Grafskog muzeja Čazma / Foto Božica BrkanS otvorenja izložbe / Foto Miljenko Brezak
Autorice Jadranka
Kruljac Sever i Marina Junger morale su se jako potruditi da za nju
istraže i prikupe skroman preostao materijal. Učinile su to prošle godine za
dan Grada Čazme, pod pokroviteljstvom Grad Čazme i Ministarstva kulture i
medija RH, u povodu 150 godina osnivanja kotarske upravno-administrativne
jedinice u Čazmi za Centar za kulturu i Gradski muzej Čazma. Izložba je u
skromnijem opsegu sad predstavljena u Križu uz Dane općine.
Tom su prilikom autorice prigodno podsjetile i na malo poznatu Krišku republika, koja je nakon tri dana postojanja ugušenu u krvi na Malu gospu prije 103. godine. Uz njih su govorili i i ravnateljica Gradskog muzeja Čazma Maja Cepetić Rogić te kriški općinski načelnik Marko Magdić. Jadranka Kruljac Sever i Marina Junger govorile su o tome da Izložba Kotar Čazma (1872.) 1895. – 1955. prikazuje zabilježene događaje, uzlete, svjetske ratove, propast i osnutak država, uprave, ali i društva tijekom 83 godine postojanja kotara (kloštarskog, kriškog i čazmanskog). Istakle su i kako ta tema još nikad nije obrađivana u stručnim tekstovima, a razlog tomu može biti i problem uočen tijekom pripreme ovoga teksta i izložbe.
S izložbe: razglednice Vojnoga KrižaRazglednica Križa iz 1930.Križ danas / Foto Miljenko BrezakCentarf Križa danas / Foto Miljenko Brezak
A podsjećam i kako sam morala biti maštovita pišući svoj moslavački povijesni roman Ledina (2012.), prije nego što je, primjerice, Franko Mirošević objavio izuzetno vrijednu Povijest HSS-a 1905.-1941. Jer, u izuzetno skromnom je obujnu sačuvan arhivski fond kotara Čazma (Kloštar, Križ) 19. stoljeća i razdoblja do 1945. godine u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Bjelovaru pa je povijest kotara ove izložbe rekonstruiran na izvornim dokumentima muzejskih zbirki Gradskoga muzeja Čazma, spomenicama čazmanske i dabačke župe te spomenice Osnovne škole Čazma, zbirkama zakona, literaturi te u periodici – starim hrvatskim novinama i časopisima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
S izložbe: zgrada kriške kapetanije (muštrana), gdje je bilo smješteno i općinsko poglavarstvo nekad ……i danas Galerija, pošto je bila krojačka zadruga / Foto Miljenko Brezak
Kotar je, podsjetile su nas autorice, a možete to pročitati i u katalogu koji prati izložbu, niža upravno-teritorijalna jedinica ili jedinica mjesne samouprave u Habsburškoj Monarhiji i Austro-Ugarskoj (1848–1918), potom u oblastima Kraljevine SHS (1921–29), banovinama Kraljevine Jugoslavije (1929–41), velikim župama NDH (1941–45) i u poslijeratnoj Jugoslaviji sve do 1955. Nakon srednjovjekovnoga zlatnog doba kada je Čazma bila jedna od najvažnijih hrvatskih mjesta, pomoćno sjedište Zagrebačke biskupije, sjedište Zbornoga kaptola sv. Duha te važno središte obrazovanja, pismenosti i kulture Kraljevine Slavonije, davanje Čazmi statusa kotarskog središta, donekle je vraćeno značenje ovom pomalo zaboravljenom prostoru.
S izložbe: rodni čardak Josipa Badalića u Deanovcu odavno je srušen
Po formalnom razvojačenju Vojne krajine Čazma je postala sjedište kotarskog suda i poreznog ureda kloštar-ivanićkoga kotara (1872.-1886.) te i sjedište kotara 1895. godine. Opet se našla u uskoj vezi s okolnim općinama, nekadašnjim provincijama Ivanićem i djelomično Dubravom, s kojima je bila čvrsto vezana biskupovom vladavinom u srednjovjekovnom razdoblju.
Jedan od izloženih svjedoka povijesti: značka Nauči pisati nepismene iz 1945.
Danas su sva ta, prostorno relativno bliska mjesta, na kojima je
obično bilo od trideset do četrdeset tisuća žitelja, ponovno podijeljena
lokalnim administrativnih granicama, općinskim i županijskim, čak i ne surađuju
osobito. To više valja pohvaliti zahtjevan i kreativni,
stručan zaron u povijest dviju autorica i ustanova. To prije što će, po svemu
sudeći, izroditi i nove projekte poput istraživanja industrijske baštine ili
građanske kulture, koji prelaze te granice i koje s radoznalošću očekujemo prije
negoli taj dio svoje zajedničke zavičajne povijesti posve zaboravimo. Ta Kotar
Čazma ukinut je u godini mojega rođenja!
S prepoznatljivim kriškim motivom Marica Šoštarić, Đurđa Arbanas i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Takve prilike
prizivaju i usporedbe ne samo povijesne nego aktualne, primjerice kako to da se
stanovništvo ne smanjuje samo u Čazmi, koja je podalje od autoceste i pruge,
nego i u Križu koji ima i jedno i drugo, ali ga depopulacija, kao nekad u teška
vremena Vojne krajine, zahvaća kao i druga kotarsko-čazmanka mjesta mjesta, kako
je rečeno, osim Ivanić Grada i Kloštar Ivanića.
Ne znam jeste li čitali Knjigu na stolu, kolumnu Denisa Derka u Večernjakovu Obzoru subotom. Ako jeste, onda već znate da se jučerašnjim tekstom moj poštovani kolega oprostio s nama, svojim čitateljima koji smo voljeli i drugu njegovu tjednu kolumnu Kultiviranje (doznajem od Denisa da ju je tako okrstio Jure Ilić i da je startala u Obzoru 2008.), i druge njegove tekstove, komentare, čak i najmanje obične izvještaje.
Kolumna Knjiga za stolu za oproštaj, Obzor, Večernji list, 2. rujna 2023.
I Denis se kupi u prijevremenu mirovinu, srećom s otpremninom, pa se ja, koja sam, u mnogo mlađoj dobi, iz redakcije još u položenu Vjesnikovu neboderu, otišla sa 1. siječnja 2010., čak i ne oprostivši se s čitateljima, najprije pitam, čak ne ni uredništvo i poslovodstvo svoje nekadašnje kuće: koga i što ćemo čitati? Kao netko tko još redovito, po navici i valjda u očekivanju čuda, kupuje papirnate novine, još odgađa oproštaj s Beškerom i s listom za koji je pisao, još sam smantana od kulture koja je multimedijalno postala otužna okljaštrena sve tanja scena, već znam kako će mi nedostajati ono što je kritičar staroga kova, obrazovan i kultiviran zaista pročitao i o čemu je pisao ove subote. Na kraju krajeva, dopuštam si sentimentalnost, ta pisao je na tome, stvarno privilegiranom mjestu, i o mojim knjigama. Hvala na vremenu i prostoru, Denis moj! Ali, već čujem: tko danas još čita knjige? Vjerujem u knjige i u čitače knjiga. Još! Kome dostaju blurbovi i PR-ovi, neka mu! Neka mu i takvi mediji. Ta tko još čita novine, i zašto
Denis Derk na kulturnom terenu, na prošlogodišnjoj Nagradi Vesna Parun u Stubičkim Toplicama, Foto Miljenko Brezak
Eto, gospon Derk naslovljuje svoju posljednju kolumnu Podijelio sam s vama impresije o više od 500 knjiga. A sad, adio… dodajući nekoliko uvodnih rečenica kako o knjigama piše od svibnja 2014. godine, kako je prva knjiga o kojoj je pisao bila Mišomor za rođake Radenka Vadanjela, a onda nastavlja, kako profesionalcu i dolikuje, o knjizi Anđeo nestajanja Slobodana Šnajdera… I umalo cijeli dvostupačni tekst nastavlja o toj pročitanoj knjizi, da bi, jer teoretsko i praktično znanje i o novinarstvu i književnosti koje ima mu to nadaje, zaključuje s još nekoliko imena kojima je posvećivao svoje priče, poput Milka Valenta (opjevao je, kaže, Umjetne suze sa 1408 stranica), od Gorana Babića do Hrvoja Hitreca… Kakav raspon! U Večernjem je neprekidno od 1989., kaže i dodaje: I onda se neki čude da sam se umorio.
Dobro došao u klub, Denis, ali ja ti ne vjerujem u umor.
Generacija sam njezina pokojnog oca,
kolege i rekla bih prijatelja od mladosti Vladimira Poljanca, koji je prerano
otišao, jednoga od rijetkih koji su me ponukali da ponovno pišem više i to
svojim kajkavskim, kekavicom, i koji je mnogo učinio za zavičajne govore. A Vlatku
Poljanec zvala sam Vlatkicom, iako je u Društvu hrvatskih književnika počela
raditi i prije nego sam na Trg bana Jelačića 7 počela češće i ozbiljnije
navraćati. Bila je i tajnicom časopisa Republika, gdje smo ponešto i
surađivale, a usko smo mnogoviše surađivale
oko gorućih pitanja internetske stranice DHK i društvenih mreža DHK te
kako što bolje predstaviti online komunikaciju naše stoljetne udruge. Drago mi
je što Vlatka danas iz svoje perspektive ocjenjuje kako su se takvi naši napori
pokazali osobito korisnima za vrijeme trajanja pandemije kad se većina
komunikacije preselila online. A nakon posla u redakciji vrijedna bi djevojka svakodnevno
odlazila na predavanja iz studija Marketinga i komunikacije gdje je 2018.
dobila i Dekanovu nagradu. I taman nakon stišavanja izvanrednoizbornoskupštinske
bure u DHK, zaposlila se u Frakturi kao voditeljica marketinga gdje radi, kako
kaže, sve kaj se tiče marketinga i promocije.
Na kavi na Trgaču poslije sjednice Upravnog odbora DHK 15. svibnja 2020.: Željka Lovrenčić, Vlatka Poljanec, Stipe Čuić, Maja Kolman Maksimilijanović, Božica Brkan i Ivica Matičević / Foto Miljenko Brezak
A DHK-u je poslije 16 zajedničkih godina ostavila svoju malu prigodnu ostavštinu – zanimljivo i korisno završno studentsko istraživanje za diplomski, koji uskoro brani na Poslovnom veleučilištu Zagreb pod mentorstvom Sanje Rocco (skidam kapu tati, Nestoru marketinga u nas, profesoru Fedoru Roccu!). Za kolegij Upravljanje markama – branding napravila je rad Brendiranje neprofitnih organizacija na primjeru DHK.
Vlatka Poljanec na kavi u Tuheljskima u svom Zagorju / Iz privatnoga albuma
Tako se i bacila na Ispitivanje javnosti o značenju DHK sa 22 pitanja.Pitanja su, dakako, mogla biti i drugačija, ali se u to nisam upuštala, osim što sam ih ponešto drugačije grupirala, poredala čisto novinarski.Nije to istraživanje veliko, ali trebali bismo biti zahvalni da se u to upustila mlada i ambiciozna žena unutar vlastita obrazovanja, jer nitko drugi nije (a i da je bome bi dobro naplatio!). Jer nitko očito nije to ni držao važnim. Ne znam hoće li naše društvo koju )i koju!) od Vlatkinih konstatacija umjeti iščitati i iskoristiti je kao mali praktični diplomski, u svakidašnjem radu, ne samo, kako se to danas kaže, u komunikaciji sa svojom internom i eksternom javnošću. Mislim da je vrijedno da, s dopuštenjem autorice, brem prenesem nekoliko zapažanja iz ankete koju je provela e-mailom i Facebookom (poslala je pitanja na otprilike 300 e-adresa i na fb-prijatelje) početkom lipnja 2023. Dakako, i interpretacija može biti mnogo temeljitija.
U anketi je sudjelovalo nažalost samo 116 ispitanika (među
ispitanicima je 62 posto članova DHK, a imamo ih 470!), otprilike podjednako
muških i ženskih, uglavnom iz Hrvatske.
S obzirom da slovimo kao staro društvo, zanimljiva je i dob ispitanika: gotovo
podjednako 35-44 g 22,4% i 55-64 g 21,6%, zatim 25-34 g 13,8%, 44-54 g 17,2%,
65-74 g 16,4%, i iznad 75 g 8,6%, ali 18-24 nitko. Stručna sprema VSS 79,3%,
VŠS 9,5 % i SSS 10,3%. Više od 90 % ispitanika tvrdi kako zna čime se naša
udruga bavi, ali je simptomatično i da 1,7 % ne znam i 7,8 % nije sigurno!?
Vlatka Poljanec, Marko Gregur i Maja Kolman Maksimilijanović nadgledaju glasanje na burnoj Izvanrednoj izbornog Skupštini DHK u svibnju 2023. / Foto Božica Brkan
Na pitanje po kojoj od navedenih aktivnosti najviše prepoznaju DHK,
odgovaraju: najviše, čak 38,8% organiziranje
tribina, 23,3& izdavanje časopisa, 14,7% dodjelu vrijednih književnih
nagrada, 10,3% autorska prava, a dalje sve manje – izdavanje knjiga, zanimljivim
sadržajima, događajima u ograncima…
Zastava DHK s glasovitoga balkona / Iz ankete Vlatke Poljanec
Jeste li unatrag godinu dana popratili neki od ovih događaja u DHK? 31,9% predstavljanje, 12,1% Tribine Susreti, 11,2% razna događanja, 9,5% Tribine bez cenzure, 7,8% Zagrebački književni razgovori, 6% Noć knjige, a mnogo manje Dan hrvatske knjige, razna događanja. Zanimljivo je i drugo veličinom – ne pratim, čak 17,2%.
Koliko je DHK bio prisutan i medijima od svibnja 2022. do svibnja
2023.? Dojam je zbunjujuć: ponekad 39,7%, rijetko 36,2%, često 15,5% te
podjednako 4,3% – i nikad i uvijek!
Vanjska
komunikacija DHK odvija se preko internetske stranice, Facebook stranice i You tube kanala, a unutarnja (interna) e-mailom.
Koje bi od ponuđenih komunikacijskih kanala DHK trebao dodatno razviti? Od
ponuđenoganajviše ispitanika, 43,1%, odabire
internetski portal s mogućnošću komentiranja, 15,35 % javnu Facebook grupa,
14,7% Intranet (privatna računalna mreža sa servera DHK), 6% zatvorenu
Facebook grupa, ali, uz sve drugo ponuđeno, i 14,7 ništa od navedenoga.
Iskaznice DHK s novim dizajnom / Iz ankete Vlatke Poljanec
Kako uspoređujući s drugim srodnim udrugama ocjenjujete komunikaciju
DHK s javnošću putem društvenih mreža? – pitala je također, s obzirom da joj je i to bio dio
posla. Gotovo očekivana raspršenost: mnogo lošijom od prosjeka ocjenjuje 11,2%,
lošijom od prosjeka 15,5%, prosječna 50,9%, boljom od prosjeka vidi je 17,2%, a
mnogo boljom od prosjeka 5,2%.
S
konstatacijomZadovoljan sam načinom informiranja o događajima u DHK
(slanje pozivnica e-mailom, objave vijesti o događajima na internetskoj i
Facebook stranici) U potpunosti se ne slaže
9,5%, ne slaže se 12,1%, 31,9% slaže se, 13,8% potpuno se se slažem,
ali je znakovito da se najviše, nit se slažem nit se ne slažem, 32,8%.
O sadržajima o DHK u medijima posve se ne slaže 10,3, ne slaže se
19%, slaže se 28,4% i posve se slažem 10,3%, dok je nit se slažem nit se ne
slažem najviše – 31,9%. Kako to?
Prema mišljenju ispitanika u kojim je medijima DHK najzastupljeniji, pretežu 31,9% društvene mreže, 27,6% specijalizirani časopisi koji prate kulturna zbivanja, podjednako je u po 7,8 % TV i tiskanim novinama dnevnim i tjednim, 6,9% na internetskim portalima, još manje za primjerice radio, ne prate, dok 15,5% odgovara: ni u jednom.
Po čemu ispitanici najviše pamte prostorije DHK? Porastao mi je optimizam: najviše, podjednako, ipak po 17,2% umjetnicima koji se okupljaju i po zanimljivim temama te centar grada, podjednako po 13,8% Restoranu Klub književnika (kad je to bilo!?) i dobra atmosfera (baš zanimljivo!), 10,3% političkim govorima, a čak poslije ničega od navedenog sa 6,9%, zaostaju prostor sam i slavni balkon. DHK vezuje se, poprilično objektivno rekla bih, uz vrijednosti: 45,7% tradicija, 13,8% zaštita položaja književnika, 12,9% vrednovanje književnosti, 7,8% očuvanje hrvatskoga jezika, zatim manje kulturna baština, kolegijalnost, zajedništvo, a mnogo manje, srećom, desničarenje, konzervativnosti, nažalost po ničemu… Kako je to Vlatkinih ruku djelo, nije propustila zapitati o zadovoljstvu novim vizualnim identitetom DHK odnosno logotipom te njegovom primjenom na zastavi društva i pročelje zgrade. Gotovo 70 % ili 80 ljudi zadovoljno je logom i pločom, a nešto manje oko 60 % odnosno 70 ljudi zadovoljno je zastavom DHK, pa zadovoljna može biti zadovoljna i autorica.
Informativna ploča na pročelju palače na Trgu bana jelačića 7 / Iz ankete Vlatke Poljanec
Dopada mi se i što je na pitanje Smatrate li da bi književnici trebali imati veći ugled
i značaj u društvu u kojem živimo? čak
99 ispitanika ili više od 80 % ispitanika odabralo odgovor da bi književnici
danas trebali imati veći ugled i značaj u društvu u kojem živimo. Znakovito
je, međutim, i meni bez premca najzanimljivije da su na zahtjev o tri
najpoznatija suvremena (živuća) književnika/ književnice odgovori u
totalnom rasapu, jer imena nisu ponuđena, a spojiti danas tri ista u hrvatskoj
književnosti je čak i na tako malome uzorku očigledno nemoguće.
Vrijedno odvojene, dodatne priče.
I, na kraju, ne mogu se otrgnuti dojmu o neiskrenosti ispitanika,
a obzirom na to da mi se posve količinski neki odgovori sudaraju sa stvarnošću,
primjerice o prisustvovanju nekim izuzetno vrijednim događajima od tribina do
Zagrebačkih književnih razgovora recimo, ali to je ionako izvan ove ankete.
Hvala, Vlatka, na nadahnuću!
Otišla je Dragica Cvek Jordan. Saznala sam kasnije, jer rijetki su mediji objavili i vijest prema internetskoj objavi HDLU, a kamoli nešto više da bi kao Davor Mandić u Novome listu ustvrdili kako je hrvatski poetski realizam izgubio važnu slikaricu. Ne surfa samo internetskim kopipejstom, gdje čak i Josip Škunca (iz našega Vjesnika još,!) nego citira Hrvatski biografski leksikon i Tonka Maerovića o tome kako je slikarstvo DCJ pravi svijet tišine, bez krika i hihota, (…) uklonilo se i svakoj jačoj gesti i grimasi. Simptomatičan je završetak trostupačnoga teksta ilustriranoga portretom i radovima:
Nažalost, slikarica nije doživjela upis od dvije rečenice u Hrvatskoj enciklopediji, kao ni reviziju upisa u Hrvatskom biografskom leksikonu, koji kao drugu informaciju, odmah iza mjesta i vremena rođenja, navodi da je bila supruga slikara Vasilija Jordana.
Sudbina žene, pa i umjetnice, koju smo, ne samo u vrijeme najvećepoplarnosti, najviše voljeli i darivali zbog bijelih motiva nevjesti sa šlajerom koji vijori, djevojčica u crvenim i ljubičastim haljinicama s buketićima, maćuhicama i ljubičicama. Jednu od svojim mladenki, serigrafiju 63/140, nazvanu dakako šifrom, potpisala mi je: Božici, vrijednom pjesniku iz Moslavine od srca D.C.J. Običnom olovkom da je već umalo izblijedjela.
Davno sam za serijal Priroda kao inspiracija
napravila o njoj reportažu za Večernjakov Vrt, zeleni prilog četvrtkom koji sam
tada uređivala. Odveli su me k njoj čudesni buketići lopoča i priča iz mladosti
kad smo od prijatelja još mokro Jordanovo poveće platno već odvezli doma sve
odvagujući da li ga kupimo taj krajolik s jabukama ili auto – bio je skuplji od
našega polovnog auta – i kad je neki jak auto udario straga samo brinuli da li
je slika dobro.
Znala sam da je 1964. diplomirala na zagrebačkoj Akademiji
likovnih umjetnosti kod Miljenka Stančića te da od 1967. izlaže u zemlji i
inozemstvu, a pripremajući se za razgovor, doznala sam da je Dragica moja
Moslavčanka, rođena 1940. u Trnavi, i da ondje uređuje jedan, na moru drugi, a
u Zagrebu i treći vrt. Kanim tu Vrtovu duplericu, kad-tad, objaviti u vrtnoj
knjizi.
Taman koji dan prije tužne vijesti sam iz plana za Razgovora o Moslavini ideju za video-intervju prebacila sam i u novu, Ljudi za povijest Božice Brkan. Sada i to prebacujem u vječne dugove kao i zapis da joj moram odnijeti svoju knjigu Večni život/ knjiga kajkavskih priča (2017.) u kojoj je i priča njome nadahnuta – Mladenke. O slavnoj naivnoj umjetnici, samoj seoskoj ženi, koja spomen podiže sama sebi. Nadgrobni spomenik. Prethodno je objavljena i u Kolu kod Fišera, 3/2016.
Kada sam svoje nadahnuće nazvala, nije htjela da joj tu i druge svoje tada nove knjige pošaljem poštom nego da navratim na kavu u Voćarsku, a nije tada mogla, jer je brinula o Vasiliju. On je otišao 2019., a mi nismo dospjele popiti tu kavu. Tako samo i dalje Dragičini lopoči vječno cvatu, a mladenke u bjelini samuju i tuguju.
Naslovnica zbirke kajkavskih priča Život večni Božice Brkan, grafički oblikovao Jenio Vukelić (Presniio Miljenko Brezak)
Te kej dela spomenike me je samo pogledel gda sem rekla da
prek negde dole, al da se vidi, dopiše spomen podiže sama sebe. Pa kej? Nes ni prva, a nesem
bome ni zajna i kej to ne bi i pisalo? Popital je jel bi to del sitneše. Zakej
sitneše? Pak sem si sama dobro debelo zaslužila i, fala bogu, imam za najlepši
crni kamen i za najvekša zlatna slova. Al v sredine sem dala deti svoju sliku
točno po one kej sem sama narisala, a nes ju štela ni prodavati. Veno mi doma v
primače sobe visi. Če mi bu baš najvekša sila, navek ju dospem potržiti. Znam i
kulko bi mogla dobiti, kulko mi jesu davali. Saki put se više. Al saki put ja
velim, ne dam ju još, naj stoji.
Več sem čula, pripovedaju nekoji, da sem si ja to sama na kamenu zestrugala, al
kej bi? Em nes mačka! Z penzlinom znam, če na steklu, drvu, paperu sejeno, al
na kamenu nes još probala. Nemam za to ni ruku, a ni čas kuliko su mi posla
naručili. Nekoji o mene i knigu spisavaju i delaju izložbu negde pri vragu tak
daleko da ne znam jel bi ja tam i išla, al veliju da buju po me došli da me
buju i odvezli i dovezli, pa kej ne bi očla?
Ženska kej je prenašala z našega na niovo i z niovoga na naše mi je povedala da
veliju kak sem im ja najvekše otkriće.
I kej bum? Nemreš od sebe pobeči. Več pod stareše dane sem počela risati sama
opsebe kak mi je mater obetežala i vmrla. Ostal mi je samo vrčak i par kokoši.
Nes znala kej bi z sobu i kej bi z tulikem cajtom. Nes nigda imela ni muža ni
dece pak ni nukov neg mater. Najemput sem preveč i sama sebe bila. Nemreš fort
ni pred televizorom sedeti. Al da nes sedela, ne bi ni vidla kak nekoja* isto
tak riše samo mladenke. Te je šlajer leti visoko gore, te desno te levo, te
drži puketicu beloga, te rozoga, te lila, te ciglastoga. A sama je navek v
belom. I samo kej se ne plače. Pa kakvi su ti to svati za jeno, sem si mislila.
Isto kej i tvoji, mam sem si rekla. Da si se školuvala kak i
ta, mogla si bome i sama tak mladenke štancati i
kej bi ti falelo. A kej ne bi probala? Vučitelka v škole mi je govorila kak
najlepše rišem i tak sem, kej da sem pak mala, najprvo z olovku na paperu, pak
z vodene farba, kej sem je našla doma. Potle sem si kupila i bloke kej dece
kupujeju za v školu. Su mi ponudili da si pogledim masnebojice, krede v
sakojake farba, pak i tempere i uljne. Nes ni znala kej sega ima i kak se se
more risati. De god je bilo mesta, risala sem i risala. Na stene, na vrate, na
naslonu od stolca, na klupe kej je jena noga otpala, na puknute deske, na
steklu od jobluka kej nikomu več ne trebal… Sekud su se počeli beleti i
vijoriti moji šlajeri.
I ne znam kak je to se zišlo van, eto ti k mene nekakve velike gospode z velike
strajnske avuti. Nesu ni dvorišče stali, po ceste jih je bilo. Si su se mam
skupili, kej je bilo, ne onda tulko bilo avuti de bilo videti. Veliju ti,
suseda, da bi, ak buš pametna, mogla postati prvi denešni naivni slikar, amater,
kak je negda bil one z Hlebin kej je narisal Jelenske svate**. Gda su me ojnem
pitali, sem rekla, ti jebi, dobro da ne risal pesje svate. Susedov dečec kej je
znal pripovedati kak su se oni spominali se je to nam i par putov povedal. Joj,
jesu se bome si smejali da nes znala kam bi pogledela. Kej me nesu ionak si
držali za malo pobedastu i si bi se najrajše nad menu plakali da jim ne bilo grdo pred moju materju, a potle, gda sem bila kej moja
mater kej sem bila od seh stareša.
A onda jim ne bilo za smejati kej sem, ja bedak, lepo potržila su tu svoju
kramu i bome su pri mene mogli i novac posuditi, poprav kej da sem selska
banka. Su mi mam nudili naj bi mi prodali svoju staru kramu, če mi je sfalelo,
i če nemam na čem farbati i jel bi i nem štela nekej nafarbati. Saki je mam
našel komačec nečega kej bi lepše zgledelo z moje farba. Nekoji su šteli samo
cvetje, kakvo god, nekoji vrčak, a nekoji da bi narisala kej negda povečanu
sliku. Da sem imela čas, morti ja, bedak, i bi. Da me strajnski nesu iskali
mladenke kej su več se spotržili. A sem si mislila, kej bum farbala samo tak,
nes želna ni penez niti ičega, bum si ja risala po svoje forme.
Govorili su i pisali kak su i moje bele mladenke nekej drugo nek se dotle
risalo. Nesu znali bokci da se moje mladenke ne ženiju neg da buju zanavek
morti ostale stare cure, kak i na slike jel kak sem si i sama. Strajnski su me
spitavali kej moje mladenke mesto pukete držiju vankušek z jabuku. Kej me to
spitavaju, pak ko to ne zna, te naš običaj? Pri nas je to saki znal. Stareši,
kej su onda još bili živi i kej su se pomalo zdomirali, pametili su kak sem ja
kej prek mlada cura, curička, jemput bila takva mladenka. Mladenka za lesom.
Jen dečko kej ga nes ni poznala, ne tak više ni mlad, al još
ne ni curu imel poprav, fundal se je. I onda su spitavali po selu koja bi cura
išla v sprevodu v beline. Da je imel curu, išla bi ona, al zato kej je ne imel,
morti se je i otpravil pod vlak. Saka je cura rekla kak več ima dečka i kak ne
zgodno, a za me, vuz to najmlajšu, znali su da dečke još nes ni počela gledeti
niti su dečki mene zagledali. Nemreš se v takvomu zlu ludem samo tak otepsti. K
tomu, bil je siromak kak sem si i sama, imel je samo mater kak i ja. Kak nes
imela joca, moje je matere zgledelo da bi dobro bilo da ja imam nekakvu rolu,
kak je govorila. Kej da je to kakva prectava kak su one vatrogasne i afežeovske
onda delali. Bu to moja čer, je rekla kej kak i gda bi od male malosti obečala
da bum nekomu za delec kruva, retko mesa kej bum pojela, išla za težaka okapat
kuruzu, plet vrt, trsje vezat, brat grah po kuruze jel kej takvoga.
Po celomu su selu onda iskali za posuditi belinu i komej su našli najmenšu kej
se mogla najti nečiju prvopričesničku, kej su se kikle za venčajne bile
prevelike. Za prekrajati ne bilo čas. I od nekoje su zeli beli šlajer. Lasi su
mi nafrkali i pustili, vujne vplele belo cvetje i asparabus. Jenako su vankušek
opleli i sredi deli jabuku. Nateknuli su mi i bele rukavice, če je i bila
velika vručina. Sa sreča da nes morala niš govoriti. Celem sem se putom do
grobja plakala, se mi je suza suzu stigavala. Če
i ne hodila vuzmene – sem sama kej duh hodila za lesom – mogla sem bogme čuti
kak mater vu sebe govori kej se tulim, kej se imam tuliti gda dečka i ne
poznam, i da kej bi bilo da ga i poznam i da mi je dečko, da smo se če baš
trebali i zeti? Život ti je to, moja draga.
A ja nes mogla stati poprav otkak me je negva mater
zagledela doma sredi dvorišča, još sprevod ne ni krenul, i još je bole stala
narekati. Te sino, sino moj, komu si me ostavil, te sinko dragi, kej si me
ostavil samu samovenu? Potle su si govorili moje matere kak sem zgledela poprav na mladenku, lepa i
tenka, sa v beline, pod dugem šlajerom. Jedino kej sem se preterano plakala kej
da bi me neko na silu zamuž daval. A bilo je tak negda. Bilo me je više čuti
neg videti. Se su je se ramena drmala, su govorili. Mater se je moja jako z tem
srdila: Kej me sramotiš, kej? Kej si se imaš dreti, koga vraga? Bu još neko
primislil da si mu poprav bila cura i ko bu te onda štel zeti?
A pridodali su potle siromaku i gda ga več ne bilo kak ga ni
jena ne štela. Da je imel nekavu falingu i da ni jena ne štela žnem ni tancati
– ja onda još po zabava nes ni išla i nes ni bila na te zabave – i da je iduč
domom otišel ravno na štreku, del si deščicu i legel si i pričekal vlak petak.
Z velike se prevelike tuge tak nekej more napraviti. Samo tak prejti. Mislila
sem tak hodeč za lesom i potle gda sem več i zaboravela kakva je bila šlinga na
vankušeku kej sem celi put držala. Su sem ju zaplakala. Al sem zapametila da je
jabuka bila lepa crlena i da sem si mislila kak je šteta kej sad se to moram
hititi v jamu. Potle sem risala kojekave šlajere, kojekave vankušeke, i svilne
i pošlingane i z špic i z špičic, jabuke kojekakve i crlene i žute i prek
zelene i šare. Ko si je kakve štel zebrati, je mogel. Moje su se mladenke imele
za kej žalostiti, ali ni jene se nes dala plakati.
Potle su moje mladenke mesto beloga imele crni šlajer, mesto tila špice, ne su
mesto Mladenka I, Mladenka
II, zvali Crna mladenka I, Crna mladenka II, Crna mladenka III… A prek potle snela sem ženam šlajer i zavezala
rubec. Žena v crnem rupcu, paretastom kak se i nosi za prosto, pred se je dela
crni vankušek i najnem lepu jabuku. V sakojake farba. Povedali su ti kej se vu
to razmeju da je to moj autoportret,
da sem to valda samu sebe narisala. Staru curu kej isto nigdar ne našla svojega
para. Nes si mislila, al to se je, moram povedati, tržilo još i bole, kej su si
ti kej imaju penez valda vu te moje žena vidli svoje žene i matere kej stareju
i zdohadžaju se, jel su več i prešle, kej jim je od sega života tulko kej koja jabuka
ostala. Onda sem si narisala i sebe, onu sliku kej mi je za prodaju i po koje
sem se dala na grobni kamen deti. A i kulke sem farbe kej mi ostane zdavala
okolo.
Moja bi mater valda bila sad čistom zadovolna če me niko i
ne zel: selski starešine našu hižu očeju popraviti kak je, po starinski, ne
daju da niš modernoga vujnu mečem, v nekakvu Mladenkinu galeriju. Tak su je
naputili ti kej se vu to bole razmeju. A ne jim bilo teško ni pitati jel mi smeju za lesom pustiti mladenku z
jabukum na vankušeku. Još bi šteli da jim ja sama povem jel bi je deli beli jel
crni šlajer. A ja bi štela još te svoje mladenki risati.
*Asocijacije
na zagrebačku slikaricu Dragicu Cvek Jordan, rođenu 1940. u Velikoj Trnavi u Moslavini, koja je
diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1964. u klasi Miljenka
Stančića. Od 1967. Izlaže u zemlji i inozemstvu. Njezino slikarstvo, posebno
likove djece i mladenki u irealnome bijelom prostoru, smatraju izrazitim
primjerom poetskoga realizma. **Jelenski
svati – slavna slika naivnoga slikara Ivana Generalića iz 1959. godine.
manje poznate riječi: zajna – zadnja, posljednja dobro debelo – jako, vrlo veno – eto; ondje v primače sobe – u gostinjskoj,
obično i svečanijoj sobi če mi bu najvekša sila – u najvećoj
nuždi dospem – stignem penzlin – kist zestrugati – sastrugati me buju i odvezli i dovezli… –
pobrinut će se za moj prijevoz žena kej je prenašala z našega na niovo i
z niovoga na naše – žena koja je prevodila sama opsebe – sama, sama samcata obetežala – oboljela fort – stalno, neprestano kikla – haljina šlajer – veo od tila, čipke, obično
ga nose mladenke lasi nafrkati – uviti kosu da bude
kovrčava rozo, roskasto – ružičasto lila, lilasto – ljubičasto ciglasto – narančasto školuvala – školovala se, išla u
školu štancati – redati falelo – nedostajalo vučitelka – učiteljica potle – poslije sekud – posvuda pesji svati – čopor pasa puštenih s
lanca, nerijetko i lutalica koji se okuplja oko kuje koja se tjera, pa se često
pare hrpimice dečec – dječak malo pobedastu – priglupu najrajše – najradije lepo potržila – dobro trgovala, dobro
prodala krama – starudija komačec – komadić po svoje forme – po svome ukusu; u
svom stilu vankušek – jastučić, mali jastuk zdomirali – poumirali pametili – sjećali se curička – curetak, ni djevojčica ni
djevojka fundal seje – ubio se otepsti se – otresti se vatrogasne i afežeovske prectave –
nekad vrlo popularne priredbe koje su priređivali obično seoski DVD ili AFŽ
odnosno vatrogasne i ženske organizacije delati za delec kruva, retko mesa –
jeftino raditi još bole stala narekati – vrlo glasno
počela jaukati dreti se – rerati se štel zeti, ne zel – ovdje: htio
oženiti; nije oženio falinga – mana, obično tjelesni
nedostatak, ovdje: invalidnost štreka – pruga vlak petak – vlak koji stiže u pet
sati šlinga – vrsta ručnoga rada,
rupičanja šivaćim strojem crlena – crvena nositi (za) prosto – nositi crninu,
prije žalujući i po godinu dana povečana slika – nekad presnimljena
uvećana i retuširana crno-bijela fotografija, katkad i u boji, obično vjenčana
ili školska puketa – buket, stručak
Profesora Franu Para susretala sam u zagrebačkom Kajkavskom spravišču, na izložbama i kao autora brojnih grafičkih rješenja za časopis Kaj, u čijem je uredništvu, i knjige Kajkavskoga spravišča. Obično s njegovom Marijom Roščić Paro. A onda je 2022. maestralno oslikao i naslovnicu kajkavsko-čakavske knjige Breberika & Eklektika, kojoj smo autori Boris Domagoj Biletić i ja, a Kajkavsko spravišče ju je objavilo u biblioteci Kaj & Ča: Susreti kao devetu knjigu, a niz je započet upravo Parovom manifestnom knjigom Glagoljskom početnicom 2004. te dopunjenim 3. izdanjem 2010. Kako tiskara nije mogla otisnuti njegovu cijelu raskošnu zamisao, naslovnicu je otisnuo i kao grafiku i darivao nam je. A kad smo je zajedno predstavljali u svibnju u Žminju u Čakavskom saboru, pozvaše nas da navratimo u Roč. Nismo ni znali što nas čeka. Naš Gutenberg! Kako inspirativno i gotovo nepoznato. Vrijedan i zanimljiv, vrhunski, nezaboravni nekolikosatni intelektualni izlet u hrvatsku povijest, kulturu (i gastronomiju!). Kao što često dolaze djeca od radoznalih vrtićaša i osnovaca do studenata i prekomorskih turista. Bilo je toliko dinamično da nismo dospjeli ni do Aleje glagoljaša između Roča i Huma.
Profesor Frane Paro u ročkoj tiskari kao u svom ateljeu (Foto Božica Brkan)U pokretu (Foto Božica Brkan)Kako je ispalo? (Foto Božica Brkan)
Tako smo snimili kroki-videozapis Ljudi za povijest Božice Brkan: Gutenberg i Paro u Ročuo jedinstvenoj glagoljskoj tiskari, zapravo replici drvene preše utemeljenoj 2000. kao spomen na renesansnu tiskaru iz vremena inkunabula i na Jurja Žakna iz Roča te na njegov zapis Vita, vita. Štampa naša gori gre… uz pripremu tiska Misala iz 1482., te, dakako, o profesoru Paru koji ju je, kao naš najveći znalac i zaljubljenik ranoga tiskarstva, okružen izuzetno zanimljivim i vrijednim ljudima iz Katedre Čakavskoga sabora Roč poput Vladimira Pernića i Mirjane Pavletić, konstruirao (izradio ju je kamenoklesar (!) Anton Rabak) i koji na njoj – tiska! Imali smo čast da nam predstave i pretiske Misal kneza Novaka iz 1368., koji je bio predložak za prvu hrvatsku knjigu, i Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483.
Faksimilna izdanjaMisala kneza Novaka iz 1368. i Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483. Frane Paro, Mirjana Pavletić, Božica Brkan i Marija Roščić Paro na ročkim zidinama s faksimilnim izdanjima dva Misala (Foto Miljenko Brezak)
Parovo zanimanje za tisak i
uopće grafiku zacijelo se oslanja na očev zanat izučena grafičara (u mirovinu
je otišao iz tiskare HAZU, koja je, nažalost, netragom nestala!), što je meni s
novinarskim počecima u Vjesniku u njegovoj tiskari kad se još drukalo u olovu
(i ta tiskara ima perspektivu da netragom nestane!), bilo izuzetno zanimljivo.
Tako sam se pod vodstvom toga koliko zanimljivoga toliko preskromnoga profesora
na nekoliko sati otisnula u povijest koju sam desetljećima istražuje i rasvjetljava
i koju i sam stvara. Da samo dalje dodam njegovu biografiju, imalo bi se što
čitati.
Od Žakna do Para (Presnimio Miljenko Brezak)Jedna od brojnih Parovih knjigaJuri Žakan kao nadahnuće za 21. stoljeće: Vita vita štampa naša gori gre…
Rođen je 5. travnja 1940. u
Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu slikarstvo
kod Kinerta 1964. i magistrirao 1966. tehnike dubokog tiska u klasi profesora
Marijana Detonija. Zatim je 1967. izabran za asistenta na Akademijinu Grafičkom
odjelu, gdje je kao redoviti profesor u trajnom zvanju, s brojnim odlično
obavljenim nastavničkim, stručnim i pedagoškim zadaćama, umirovljen 1.
listopada 2010. Izlaže od 1965. Priredio je 36 samostalnih izložbi u zemlji i
inozemstvu te sudjelovao na brojnim skupnim. Objavio je je osam grafičkih mapa, brojna bibliofilska
izdanja, a uza sve drugobavi
se i grafičkim dizajnom, kaligrafijom i publicistikom u području grafičke
umjetnosti, povijesti i tehnologije ranog, posebice glagoljskog tiskarstva.
Oblikovao je, primjerice, i više prigodnih poštanskih marki RH, a u primijenjenoj
grafici uz ilustracije, opremu knjiga i heraldiku, njeguje i unikatnu kaligrafsku formu (110
unikatnih pergamena!).
Juri Žakan kako ga vidi profesor ParoBožica Brkan i profesor Frane Paro ispred tiskare sada smještene u Gradskoj stražarnici i oružarnici uz Vela vrata iz 15. st. (Foto Miljenko Brezak)
Duga je Parova bibliografija
od knjiga poput Grafika – Marginalije o crno-bijelom,1991.; Glagoljska
početnica, Benja, Rijeka, 1995. (treće obnovljeno i prošireno izdanje,
Kajkavsko spravišče, (2010.); Typographia glagolitica,1997. ili Bela karta – črno slovo, Katedra
Čakavskog sabora Roč; zatim kataloga, studija i sedamdesetak članaka te brojnih
projekata od Vrbničke glagoljske tiskare, Vrbnička grafička akademija,
2005. do Malahnog bukvara Jurija Žakna iz
Roča, Katedra Čakavskog sabora Roč, 2013. Godine 1985. prigodom izložbe Pisana
riječ u Hrvatskoj u Muzejskom prostoru, studiju Typographia glagolitica – rekonstrukciju glagoljskog tiskarskog
slova prema hrvatskoglagoljskom prvotisku iz 1483. godine, Misalu po zakonu rimskog dvora. 1990. g. prema studiji iz 1985.
priprema prvi glagoljski font Misal za Staroslavenski institut HAZU u
Zagrebu. S prof. Zdravkom Tišljarom autor je projekta Vrbnička grafička akademija (s Međunarodnom grafičkom školom) s
ciljem stvaralačkog vizualnog oblikovanja i promoviranja identiteta grada
Vrbnika i otoka Krka – njihovih povijesnih, kulturnih i ambijentalnih
osobitosti. Program je razvijan
neprekinuto 15 godina (od 1994. do 2009.) i u njemu je aktivno stvaralački
sudjelovalo 68 studenata, 16 gostiju iz inozemstva i šest gostiju iz zemlje.
Grad Vrbnik obogaćen je iz toga trajnim dobrima (Grafička radionica Baćin dvor
u Vrbniku, Glagoljaška tiskara Blaža Baromića i Dragutina Parčića autora F. Para
i Muzej vrbničkog vizualnog identiteta autora Z. Tišljara). Godine 1994. za
Krčku biskupiju priprema u linorezu drugi glagoljski font Brevijar upotpunjen
inicijalnim slovima. Dakako, to nije sve, a impozantan je popis njegovih suradnika, koji se neprestano širi.
Uronjeni u razgovor o povijesti najranijega hrvatskog tiskarstva Frane Paro, Marija Roščić Paro i Božica Brkan uoči snimanja filma Ljudi za povijest Božice Brkan: Gutenberg i Paro u Roču
Sa 28. Izložbe Otok i more Zadar – Kukljica, za koju su izabrane fotografije 124 autora iz 12 zemalja u svim fotografskim tehnikama izražavanja, razveselili su nedavno mojega Miljenka Brezakabrončanom plaketom za crnobijeli svjetlopis „Gospođa u Vlaškoj“. Ocjenjivački odbor (Tihomir Meštrić, Vesna Benić i Branislav Mađerić) obrazložio je:
Nagrađena crno-bijela Gospođa iz Vlaške Miljenka Brezak
Prizori u ulici pored kojih svakodnevno prolazimo izazov su autoru za pokazati kreativnost snimanja. Crtež žene s suncobranom na uglu zgrade snimljen je u prednjem planu, a dio ulice se vidi dijagonalno na slici pa prizor čini životnu priču.
Naglašeno kolorirana Gospođa iz Vlaške / Foto Miljenko Brezak
I prije su mu s te međunarodne izložbe koju organizira Fotoklub Kornat stizale diplome, ove godine su mu primljene još tri fotke, ali Gospođa iz Vlaške ima posebnu priču. Što zbog motiva, a što zbog upornosti u eksperimentiranju bojom. Snimljena 14. prosinca 2021. sivkasta je i otužna. Stvarno bi rijetki prolaznik uočio da kulisa prekriva, prikriva još tužniji prizor iz samoga srca Zagreba. Inače nesklon bojama, jer i na vozačkom je imao problema zbog djelomičnog daltonizma, fotografiju je pokušao poslati na nekoliko izložaba neprirodno nabildavši boje da bi tek crno-bijelom varijantom iskazao pravo lice jednoga gradskog ćoška.
Prizor iz zagrebačke Stare Vlaške, snimljen 14. prosinca 2021. / Foto Miljenko Brezak
Nisam već dugo, od korone, potresa i oluje, prolazila tim firtlom, obično prosmaknem Europskim trgom, i baš me zanima što li je u ljeto 2023. s gospođom vlaškovuličanskom. Drži li se još ili su i nju pokrpali kakvom novom kulisom?
Naravno da sam ja sjedila u hladovini zagledana u zeleno i plavo, kad su na hridi preko žbunja, nekad njegovanog autohtonog raslinja haludovske plaže nedaleko Ribarskoga sela, do kojega više ni Waze ne vodi, zalepršala široka krila. Tako kratko da idiotom koji sam držala u rukama da posnimim familijarno praćakanje u moru nisam dospjela uhvatiti najveći raspon. Pa nije valjda u našu malinskarsku uvalu s Belog sletio bjeloglavi sup? Divne li ptice, dovikujem i pokazujem svojima, dok ptičurina na nekoliko metara od nas kljunom čisti pazuha i stresala kapljice s crnoga perja. Daj mi ga snimi mobitelom, ti si bliže, dovikujem sinu. I tako imam fotku i izbliza. Rekla bih da je kormoran, kojega sam, ne jednoga, vidjela u Kopačkom ritu. Pa po njemu je nazvan i moj omiljeni baranjski restoran. Ali ovaj nije sletio na ostatke Panonskoga nego na pravo, Jadransko more i ne da se smetati kupačima, sunča se. Doživljavam kao da je to učinio samo zbog mene i pričam svom unučiću o ptici. Žalim samo što ne umijem kao za pernato jato koje smo upoznali iz knjiga i oko kuće pokazati kako se ta ptica glasa.
Morski vranac ili kormoran s haludovske plaže / Foto Ivan Brezak Brkan
Šteta što nemam neki od svojih ptičjih priručnika, požalih se na skromnu, baš priručnu ljetnu malinskarsku svoju knjižnicu. Ali Ivan već sliku šalje Googlu i s Martom učas odgonetava da je to – morski vranac. Umalo sam se rasplakala od milja kako stroj, čak i ne umjetna inteligencija, odgovor daje čim imam pitanje i mobitel. Moram i ja povući tu aplikaciju. A čim smo došli doma, otvaram laptop i surfam toga morskog vranca,pa nalazim i velikog vranca i morovrana i – kormorana!
Morski vranac / Foto Božica Brkan
Bože! Wikipedia, Priroda HrvatskeBiom, Ribo-lov, Nacionalni park Kornati… Jedni ga optužuju da je štetočina, crni ribolovac – sjećate li se zbrajanja šteta u našim sad već i nepostojećim kontinentalnim ribnjacima!? – a drugi zbog monitoringa u zadarskom arhipelagu pozivaju vidioce te u nas zaštićene ptice da jave kad točno i gdje koju ugledaju. Javit ću onda i ja o kratkom susretu s nezaboravnom pticom. Google mi, da sam ga i pitala, ne bi znao reći odakle je zalutala, da li s istoka Hrvatske ili sa sjevera Europe, i seli li već na jug. Izgledala mi je mnogo teža od pretpostavljenih oko 2,5 kilograma, nekad i do tri i nisam uspjela vidjeti njezine navodne zelene oči i žutu mrlju oko očiju i kljuna, koja u vrijeme sezone parenja postaje bijela.
Morski vranac snimljen 18. srpnja 2023. u Malinskoj / Foto Miljenko Brezak
I više nego što ću doma, kad se vratim, naći u svojim
kojekakvim enciklopecijama. Volim te, Google, ali, za svaki slučaj, još neću
odbaciti svoju papirnatu knjižnicu.
Gojlo, Stružec, Ivanić Grad, Žutica, Šumećani ili nafta, naftalan, plin mogli bi biti i drugo ime mojoj Moslavini, da joj, kako joj ime prema Mons Claudius, Klaudijeva brda, nisu odredili još od rimskih vremena – vinogradi. Zato i jesam pomnije nego drugo pratila cirkus sa skladištenjem i preprodajom plina. Ne znam što bih mislila, raspametila sam se na imenu skladišta Okoli, istoimenoga sela preko Česme mojemu rodnom Okešincu i Vezišću Milke Trnine. Koliko danima razvlače plin, jednako dugo i sve različitije navlače ime toga malenog, običnoga sela, kakvih još ima u nas i koja se obično rijetko ili nikad probiju u javnost i to kakvim egzotičnim ubojstvom, teškom nesrećom, primjerice da pozemno skladište odleti u zrak, ma jedva i Ljubavlju na selu ili Večerom na selu za pet.
Stoji li još? Trijem ili Čardak je u Okolima snimila Slavica Moslavac 2015.
Okoli, množina, s našom
kajkavskom prejotacijom Jokoli, s naglaskom na srednjem slogu,
najjednostavnije deklinacije. Ali ako pravovremenim i točnim informacijama ne
poštuju javnost, što bi poštovali lokalne, seljačke toponime!? Tako sam čitala Okole
i kao Okol, i u ženskom rodu Okola, čak i u srednjem rodu ili valjda
zbirnoj imenici Okolje – da ipak nije klasičan novinski tipfeler!? – a naslušala
sam se naglaska doslovce na svim slogovima i, što je je, najviše mi je proparao
uši u nas posve neprirodan na prvome slogu. Ako se tako odnose prema imenu,
mojim navodno kolegama novinarima nevažnom podatku, kako se tek odnose prema
drugim podacima i kako da se onda u išta drugo pouzdam, kako da uopće kome i u
što vjerujem? Za to, nažalost, ni DORH ni USKOK i slični nisu mjerodavni.
Njivu uz Okole, na kojoj su pronađene krhotine arheološkog materijala, snimila je Slavica Moslavac 2015.
Drveni vojnički kofer snimila je Slavica Moslavac u Okolima 2015.
Zaključnu rečenicu Naselje je poznato po podzemnom skladištu plina. razvija dalje:
Naftno
polje u proizvodnji je od
1968. godine,
a do kraja 2005. ukupno je proizvedeno 150.800 t nafte i 72.655.455 m³ plina.Puštanjem u proizvodnju velikih podravskih
plinskih polja Molve i Kalinovac
te potpisivanjem prvog dugoročnog ugovora o uvozu plina iz tadašnjeg SSSR–a, nametala se potreba gradnje podzemnog
skladišta plina (PSP). Kao najpovoljniju lokaciju za skladište stručnjaci su
izabrali djelomično iscrpljeno plinsko polje Okoli. PSP Okoli pušteno je u rad 1987. Dvadeset i dvije utisno-proizvodne bušotine
smještene su na 6 bušotinskih platformi. Nadzemni dio PSP-a uključuje mjerne
stanice, kompresorske stanice (4 moto-kompresora snage 2,8 MW),
redukcijsko-regulacijske stanice, dehidracije plina i regeneracije TEG-a,
bušotinske platforme i pomoćne objekte. Skladište je maksimalno raspoloživoga
kapaciteta od 553 milijuna prostornih metara.
Iz slavne Erdödyjeve mape crteža moslavačkih nošnji iz 1837. presnimljena Bara Mihalić iz Okola
Ne mogu propustiti ni kratki zapis iz pred-Ininog odnosno pred-Plinacro razdoblja odnosno iz Zbornika Moslavine 1 iz 1968.:
„Okoli To se selo nalazi s lijeve strane rijeke Česme, stare Čazme, zapadno od Popovače na dobrim krčevinama. Popis stanovništva toga sela potječe iz 1750. godine u opisu moslavačkoga posjeda. Tu se našlo 18 hrvatskih porodica, sudeći po imenima iz zapadne Posavine i susjednoga Polonja. Od njih danas ima u tom selu 6 porodica sa 9 kuća. Poslije stotinu godina i neprestanoga nestajanja starih porodica i doseljavanja novih, sve zapadnom strujom, zabilježeno je na tom tlu 35 kuća sa 545 hrvatskih stanovnika, po petnaestoro članova na jednu kuću. Krizne godine teško su pogodile to selo u kojem je 1890. zapisano već 113 kuća, a stanovnika samo 564, tako da je poraslo u 40 godina samo za 19 osoba. Narednih godina tu je stanovništvo, doduše, raslo, ali uglavnom doseljavanjem, i to zapadnom strujom, osobito iz Zagorja, a u selo su unišli i Česi.
Selo ima 6725 jutara, od toga mnogo pašnjaka i šume. Ime je
dobilo, po svoj prilici, po tome što je nastalo na mjestu vojničkih tabora koji
su tu bili poslani u turskom rasulu.”
Kapela Krvi Isusove, presnimljena iz knjige Filipa Škiljana Kulturno-historijski spomenici, Moslavina kalničko-bilogorskog prigorja
Usput, našla sam kako je od Zagreba do Okola izmjereno zračne linije 48 km, a auto-cestom preko Križa ili preko Popovače ili starom cestom otprilike 65 km. Ako se dobro sjećam, most preko Česme koji je spajao Vezišće i Okole odavno je srušen.
Drveno korito za pajcanje snimila je u Okolima Slavica Moslava 2015.
Zahvaljujem
prijateljici Slavici Moslavac koja je za Muzej Moslavine istraživala i Okole,
pa me je opskrbila materijalima iz svoje arhive. Fotografija crkve iz Okola presnimljena
je iz knjige Filipa Škiljana Kulturno-historijski
spomenici, Moslavina kalničko-bilogorskog prigorja, Zagreb, 2011.. To je,
opisuje Škiljan, katolička kapela Krvi Isusove, podignuta između 1920 i
1930. u stilu secesije, pravokutnoga broda, poligonalne apside, sa sakristijom
s južne strane te zvonikom iznad pročelja. Ima tri oltara i u dobrom je stanju.
Fotografije trijema/čardaka, vojničkoga kofera, drvenoga korita, kukuruza na sušenju
i polja na kojem su nađeni arheološki artefakti snimila je još 2015. Slavica
Moslavac. A onda mi iz slavne Erdödyjeve mape crteža moslavačkih nošnji iz 1837. presnimila i crtež
Bare Mihalić iz Okola!
Kao nekad: sušenje klipova kukuruza u Okolima, snimila Slavica Moslavac 2015.
Zašto svi o plinu, a ja o Okolima? Zbog zavičajne romantike i čežnje? Zato što mislim da je i to važno, jer ako sve to što trenutačno ne donosi profit omalovažimo i zaboravimo, ni plin, ma bio po 48 eura ili po 1 cent za 1 MWh, više nam neće trebati.
Post scriptum 24. srpnja 2024.
Priča o Okolima se, dakako, nastavlja na sve mile načine. I zbog afere, jer je izvanredno zasjedao i Sabor, a i zbog željezničke nesreće taman kraj Okola i, kako su razni mediji izvijestili kraj Velike Ludine, a Ludinicu je jedna mladica u izavnom javljanju prekrstila u – Ludnicu! Tako da u ovome mojemu selu malom drugoga komentara i ne trebam .
Da od predsjednice Društva hrvatskih književnika Hrvojke Mihanovića Salopek, koja je bila spriječena, nisam zamoljena da je zamijenim, zacijelo bi i ja sinoć propustila otvorenje izložbe Goran: nakon 80 godina u Galeriji Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta u Preradovićevoj. Ne zbog vrućine, nego jer bih tek poslije doznala da…:
Odjek danas: Enes Kišević čitao je početak Goranove Jame, Miljkovićev sonet Goran i svoj o ubijanju djece / Foto Miljenko BrezakPlakat za izložbu u SKD ProsvjetaOsmišljeni su i suveniri manifestacije / Foto Miljenko Brezak
“Trodnevna multimedijalna manifestacija ‘Goran: nakon 80 godina’ održava se povodom 80 godišnjice smaknuća velikog hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, koji je ubijen u partizanima 1. jula/srpnja 1943. u okolici Foče. Okosnicu manifestacije čini izložba posvećena Goranovoj poeziji. Uz fotografije, arhivske televizijske materijale HRT-a i RTS-a, izložena su ratna i poslijeratna izdanja te grafičke mape Goranove antiratne poeme ‘Jama’ s radovima umjetnika Ede Murtića, Zlatka Price, Frane Baće, Pabla Picassa.”
Dio publike s otvorenja u dvorištu u Preradovićevoj / Foto Miljenko Brezak Milorad Pupuvac i dio, ovdje uglavnom političke publike / Miljenko Brezak
Nisu, kako su zamislili, uspjeli ponovno otisnuti mapu Jame, ali su prema riječima autora koncepta izložbe Milorada Pupovca (kustosica Davorka Perić, asistentica kustosice Vesna Janković, selektori programa Milorad Pupovac, Davorka Perić i Hrvoje Hribar), u samo mjesec dana uspjeli pripremiti izložbu o Ivanu Goranu Kovačiću (21. ožujka 1913. – 12. srpnja 1943.) sa sve četiri dosad otisnute mape i vrlo različitim materijalima poput pjesama i drugih tekstova posvećenih Goranu (od Drage Ivaniševića, Dobriše Cesarića, Marka Ristića do Gorana Babića) do prisjećanja na zagrebačka i lukovdolska Goranova proljeća iz naših mladosti (s knjigama nagrađenim u njihovo vrijeme mladih pjesnika Čegeca, Kirina i Jergovića te lentom Goranov vijenac Vojina Bakića posuđenoga od pjesnikinje Dorte Jagić itd.).
Početak Jame iz mape Price i Murtića iz 1944.Razgledanje mape Jama Price i Murtića iz 1982. / Foto Miljenko BrezakNaslovnica mape Jama Frane Baće iz 1948 / Foto Miljenko Brezak
I manifestacija koja je pridonijela da pjesnik koji je
izrastao u simbol ne ostane tek natuknica u Dogodilo se na današnji dan
(ako i to!), i sinoćna večer okupila je, kako malotko u nas uspijeva, vrlo
brojno, šaroliko i objektivno teško spojivo društvo. Unatoč logičnim očekivanjima
da će pretegnuti politika, već samim tim jer je i pjesnik ubijen u partizanima
i jer hrvatskoga pjesnika komemoriraju Srbi (uz SKD Prosvjeta i Srpsko
narodno vijeće), pretegla je – kultura.
Ksenija Marinković čita Goranovu pripovijetku Putno cvijeće / Foto Miljenko BrezakGoranovci: pjesnikov imenjak Goran Čolakhodžić i Akademski zbor I. G. Kovačić / Foto Miljenko Brezak
I to dobra kultura! Enes Kišević pročitao je prvo pjevanje Jame Krv je moje svijetlo i moja tama te Miljkovićev maestralan sonet Goran i svoj sonet posvećen ubijenoj djeci, Ksenija Marinković Goranovu priču Putno cvijeće, a Goran Čolakhodžić njegovu kajkavsku pjesmu Bik (meni ipak nema do Mosta!). Pjevao je Akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Izložbu zaista vrijedi pogledati, a podsjećam da uz nju u četvrtak slijedi predavanje Gorana Miloradovića Smrt Ivana Gorana Kovačića: činjenice, interpretacije, mit i u petak projekcija igranoga filma Ivan Goran Kovačić Ljubiše Ristića s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi, produkcija RTZ (HRT), 1979.
Podsjetnik na knjige mladih dobitnika Gorana: Čegec 1980., Kirin 1989. i Jergović 1988. / Foto Miljenko BrezakGoranov vijenac Vojina Bakića za pjesnike pripada Dorti Jagić / Foto Miljenko Brezak
Izuzetno je zanimljiv i katalog uz izložbu, koji opisuje kako je nastojala te gdje Pupovac zaključuje:
“Na kraju, jer ne valja kad nema kraja, naš se Eugen tragajući za podacima i kontaktima o već spomenutom Petru Komneniću, susreo s pitanjem svoje prijateljice: ‘Što je i on Srbin?’ Mislila je na Gorana. Moguće da ga je to pitala zato što joj je Eugen rekao kako 80. godišnjicu obilježavaju Srpsko narodno vijeće i SKD ‘Prosvjeta’. To je očito naivno pitanja impliciralo razgraničenje, impliciralo je što je čije i tko se ima pravo baviti kime. Goran je veoma dobro znao što je i čiji je. Kao što i mi znamo. Goran je međutim jedan od onih slučajeva čija se pripadnost ne može utvrđivati ni jednostranim mjerilom jezičnog ili literarnog etnofiletizma, ni jednostranim mjerilima jezične ili literarne statolatrije. Njegova je Jama bez tih granica i kao svoju mogu je osjećati svi koji prema drugima osjećaju dug i dužnost. Oni koji to ne mogu, a danas to je mogu premnogi, teško da mogu razumjeti Gorana i njegovu poetiku koja je ispjevana na visovima antiratne etike. Za te visove važe neka druga mjerila. Ne ni mjerila književnog etnofiletizma, ni mjerila literarne statolatrije.”
Sa zida presnimljen bakropis Pabla Picassa iz 1947. digitalna kopija stranice knjige La fosse commune, 1948.Goran, sonet Branka Miljkovića / presnimio sa zida Miljenko Brezak
Ponukani manifestacijom Goran: nakon 80 godina mnogi
su se odmah prisjetili da su išli u školu koja je nekad nosila Goranovo ime, da
su imali štednjak iz istoimene tvornice (postoji li još i kako se sad zove?) ili
poznanika Gorana. Pjesnik koji je ime stanovnika svoga rodnog Gorskog kotara
posvojio i uzdigao, na ponos svima nama svojom je moćnom Riječi i učinio da
Riječ preraste smrt i da ta riječ danas, osam desetljeća poslije njegove mučeničke
smrti, živa odzvanja i bude aktualna zbog ponovne globalne prijetnje ratom.
Ivan Goran Kovačić, portret Vilka Šefera iz 1950. u vlasništvu SKD Prosvjeta
Ako je Domovinski rat svoga Gorana imao u glasu Siniše Glavaševića, ukrajinski još čeka svoga Gorana. Ujedno, to je odgovor i svima koji uopće, a posebice u nevremena, i danas, dvoje o smislu književnosti i umjetnosti. Ljudskosti! One nam pomažu da preživimo. Hvala Goranu što nas još nadahnjuje i organizatorima na upornosti.
Sudionici i organizatori za vrijeme čitanja pod pjesnikovim okriljem / Foto Miljenko Brezak