Taman sam pisala o novootvorenoj Bakinoj kući 1968 – 1978 – 1988 chefa Mislava Božića u Krapinskim Toplicama, kadli je Marija Crnjak u Jutarnjem objavila odličan tekst o usponu industrije muzeja na primjeru zagrebačkih. Sve jedan zabavniji od drugoga, sve jedan unosniji od drugoga, otvaraju se umalo tjedno. Ne, ne radi se u Kući Šenoa u Mallinovoj ili o Kući karikatura Ota Reisingera u Radićevoj, u koje zasad, iako važan i zanimljiv dio nacionalne kulture, ne ulaže nitko osim obitelji, nego o takozvanim tematskim muzejima, opisanima kao usko specijaliziranima, s građom zbijenom u prostor veličinestana, napucanim marketingom i aktivnima na društvenim mrežama, no ipak u dobroj mjeri poluozbiljnim projektima u koje je uloženo relativno malo. Lani su uvećali prihode od 30 do 60, a neki i 250 posto. Propao je navodno samo Muzej torture i to zbog cijene najma. Ne znam što je s Muzejom oldtajmera Ferdinand Budicki, jer on je također imao problema sa smještajem, ali koliko vidim ima u Hrvatskoj čak nekoliko automobilskih muzeja. U Zagrebu je posljednjih godina otvoren muzej čokolade, putovanja, selfija, muzej osamdesetih, Novoga vala, mamurluka, kanabisa do nedavno, uz prisustvo predsjednika Republike, muzeja kravate… Ne mogu ne pomisliti koliko je tu dobre koncepcije, marketinga i nečijega prikupljanja, a koliko trenda, dobroga poslovnog nosa, second handa, Hrelića i Jakuševca. Koliko bitnoga, a koliko nebitnoga! Možda se jednom otvori i muzej o muzejima! Antimuzej poput Trokutova.
Jasmina Reis u Kući Šenoa oštećenoj u potresu s darom (Foto Miljenko Brezak)Donirana aparatura Zdenka Šenoe (Foto Miljenko Brezak)
Da se radi o industriji tekst ilustrira sa nekoliko primjera. U 14
godina postojanja prvi privatni muzej u Zagrebu Muzej prekinutih veza, o
kojem imam i ljubavnu pjesmu, sa 96 eksponata i oko 4000 arhiviranih,
bilježi 120.000 posjetitelja u godini i upravo navodno kani otvoriti još
jednu, ne znam koju podružnicu čak na Tajlandu. Muzej iluzija u devet
godina postao je najveći i najbrže rastući lanac privatnih muzeja u
svijetu: dosad ga je posjetilo više od 15 milijuna posjetitelja, posluje
na više od 50 lokacija u 25 zemalja na četiri kontinenta. Neki od
muzeja hvale se podrškom gradskih i državnih tijela mjerodavnih za
turizam i kulturu, a većina se žali kako im Ministarstvo kulture ne da
status pravoga muzeja, što znači jeftinije ulaznice bez PDV-a.
Zdenko Šenoa sjedi u naslonjaču djeda Augusta uz njegov radni stol (Foto Kuća Šenoa)Zdenko Šenoa 1940. (Foto Kuća Šenoa)
Treba li i spominjati British
Museum, Prado, Louvre…? Pomno pratim i vijesti vraća li koji muzeji ili kani vratiti
izloške izvornim zemljama ili se sude s njima. Ako vam je mjerilo za muzej kao
meni barem berlinski Pergamom, pariški Orsay, bogotski Muzej zlata (ili barem
izložba skitskoga zlata), The Metropolitan Musem od Art, koelnski Muzej
čokolade (u kojem raste i rađa kakaovac u prirodnim uvjetima i mijese se
uživo čokoladne praline!), sicilijanski antički hramovi na otvorenome… Ako
žalite što nema prikaza, sjećanja odnosno tematskoga muzeja ozbiljnog
djetinjstva, propale tekstilne industrije, dizajna, stripa, kuće Vjesnik… Vidim
da još ne smijem pobacati svoje intimne zbirčice ovoga i onoga, čak ni spomenare
ni biblioteku, pa makar da uza sve zabavno i to kad-tad bude neugodan svjedok.
Primjerice, osim nekoliko platana, imam i štafelaj i kistove akademskoga
slikara Ive Radoševića, svoga gimnazijskog profesora povijesti umjetnosti i desetljećima
kronologa mijena Medvednice, Sljemena.
A nedavno je mome Miljenku Brezaku, zaljubljeniku u fotografiju, i njegovim ostarjelim fotoaparatima i aparaturi Opemus 5, otprije nekoliko desetljeća, za izradu fotki stiglo i poticajno muzejsko društvo
Zdenko Šenoa s bakom Slavom, Augustovom udovicom, Foto Tonka 1921. (Kuća Šenoa)
Poštovanom gospodinu Miljenku Brezaku u znak zahvalnosti za dugogodišnju suradnju s Kućom Šenoa i udrugom Svi naši Šenoe, darujem opremu za izradu fotografija Magnufax koja je pripadala mojem pokojnom poočimu Zdenku Šenoi. Svi Šenoe (Milan, Brano i Zdenko) bavili su se amaterski fotografijom, a koncem 60-tih ili početkom 70-tih godina 20. stoljeća Zdenko Šenoa kupio je opremu za izradu fotografija. Velika mi je čast ovu opremu koju sam naslijedila darovati u prave ruke. Jasmina Reis 24. lipnja 2024.
Gospodin Zdenko Šenoa s kojima sam kao i s njegovom suprugom Marijom
(majkom gospođe Jasmine), svojedobno surađivala i prijateljevala i bila
recenzenticom njihova Biskupskoga sladopeka, darivao mi je davno nekoliko kutija izrezaka svojih recepta.
Zahvalni.
Aparatura Opemus 5 (Foto Miljenko Brezak)
Uz to, spominjem kako smo pretrpani stvarima koje čuvamo jer nam ih je šteta baciti,uspomene od nekoliko pisaćih mašina, računala, diktafona, mobitela, gramofonskih ploča, suvenira s putovanja, fotografija… Da ne spominjem knjižnicu s tisućama knjiga – među kojima i nekoliko stotina iz različitih izvora doniranih mi kuharica – što sam ih nakupila od svojega drugog razreda osnovne škole, pa arhiva u standardiziranim kutijama. Unuk nam se igra i sa sinovljevim igračkama… Miljenko ima samo fotografiju sa svojim konjićem (Bila i na izložbi u Etnografskom!), a ja sam sačuvala jednu od svoje dvije bebe, gumenu Vesnu, i crveni lončić. Negdje su u kutijama u garaži, našemu intimnom muzeju.
Rječnik novinarskoga žargona – urednici i autori su Lana Hudeček i Vicko Krampus, a uz njih su autori i Milan Pavičić, Lovro Alebić, Franka Alvarez, Marta Halužan, Iva Juričević, Iva Muminović, Iva Vasilj. Izdavač je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2023. Ta je knjižica na 130 stranica objavljena u 300 primjeraka, a sadržava oko 600 novinarskih žargonizama. Zanimljiva za čitanje i korištenje svakako je studentima novinarstva i jezika, onima koji se bave jezikom, a i još radoznalim novinarima. Uvodna studija govori o odnosu novinarskoga žargona i standardnoga jezika odnosno nazivlja. Rječnik je, navode autori, uz drugo i poziv novinarskoj struci da se, poput drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja. Ne znam očekuju li javljanje internetom, jer da je bilo više i ozbiljnije ambicije – koja se može nadoknaditi – zacijelo bi na suradnju pozvali i prije objave.
Naslovnica skromnoga, ali važnoga izdanja
Urednici
predavači Lana Hudeček i Vicko Krampus navode kako je izrada toga rječnika
pokrenuta na preddiplomskom stručnom studiju novinarstva na Veleučilištu Vern
šk. g. 2016./2017. Studenti su pokazali veliko zanimanje, a građa je
prikupljana iz dostupne literature (popis na kraju knjige), s novinskih
portala, ekscerpirana iz stručnih i znanstvenih
radova (jer je jedna od značajki novinarskoga žargona i ta da se mnogi
žargonski izrazi upotrebljavaju i u znanstveno-popularnome, pa i strogo
znanstvenom stilu) te prikupljan na novinarskim kolegijima studija, u razgovoru
s novinarima redakcijama u kojima su studenti bili na studentskoj praksi itd.
Žargonizmi su prikupljani i pretraživanjem interneta te ragledavanjem dvaju
hrvatskih portala (Hrvatske jezične riznice i hrvatskoga jezičnog korpusa –
hrWaCa) s pomoću alata za pretragu korpusa SketchEnginea i skica
riječi (WordSHetches) za hrvatski jezik. Ističu:
Cilj nam je bio, ističu urednici, stvoriti rječnik koji bi mogao biti
zanimljiv i koristan ne samo studentima novinarstva i novinarima, nego i svima koji se na bilo
koji način bave medijima te široj jezikoslovnoj i općoj zajednici. Njegov je
cilj, dakle, u prvome redu popisati i opisati suvremeni novinarski stručni
žargon. Pritom smo svjesni da u toj zadaći ne možemo potpuno uspjeti jer „Valja
napomenuti daje cehovski jezik podložan stalnim promjenama, a ima i svoje
dijalekte. Naime, svaka redakcija ima svoje lokale leksičke specifičnosti.“
(Mihovilović 2007: 274).
Žargona u rječniku nema, ali je prema definiciji iz
uvoda stručni žargon jezik kojim se pripadnici određene struke služe u
svojoj uzajamnoj svakodnevnoj i neformalnoj komunikaciji. Ne pripada standardnome
jeziku. U hrvatskom jezikoslovlju podsjećaju da nema mnogo djela koja se
bave žargonom uopće i zahvaliti trebamo Tomislavu Sabljaku što imamo rječnik Šatra,
Rječnik šatrovačkog govora i Rječnik hrvatskoga žargona. Stručnim
žargonima jezikoslovci se bave još manje, pa navode Od računalnoga žargona
do računalnoga nazivlja Antuna Halonje i Milice Mihaljević, od novinarskoga
žargona Rječnik redakcijskog žargona u knjizi Profesionalni novinar
Maroja Mihovilovića, sa oko 300 izraza, zatim neki novi medijski nazivi
uvršteni su u Englesko-hrvatski politološki rječnik: Mediji (Car 2013.),
Leksikon Hrvatskeradiotelevizije, web Žargonaut i sl.
U niz od adreme
do žutila Rječnik novinarskoga žargonaredaju se antrfile,
brifing, copi-paste, fotku, foršpana, hijavatu, hejtera, navlakušu, opinion
makera, paparaca, patku i plahtu, prime-time, trola… Svakako je
pohvalno, pogotovo što su studenti sa svojim profesorima sami sebi stvorili
literaturu, jer znam kako sam i koliko truda prije petnaestak godina držeći tri
godine jednosemestralne vježbe iz Stilistike
u medijskoj komunikaciji na Komunikologiji Hrvatskih studija ulagala u pripremu
nastave. Više se ne sjećam da li studentima prve ili druge godini, po
šezdesetak njih, jedino da sam svaki put promukla. Da bi budućim kolegama bilo zanimljivije
i korisnije, poticajnije, dovodila sam vrhunske majstore zanatlije iz novina,
TV i radija – novinare, lektore, urednike, marketingaše… U tri godine i
zanimanje za studij bitno se mijenjao: sve manje je bilo novinarstva, a sve
više PR i marketinga, sve više specijalizacije za agencijsko, pisano, TV,
radijsko.
Ne znam kako je sada (radijsko je, ako se ne varam, na FPN od ove
godine ukinuto), ali se nadam da nije sve otišlo na internetsko novinarstvo
odnosno, kako jutros pročitah jedan gorki komentar, u specijalizaciju za
inženjera za stavljanje materijala na dvije društvene mreže i doktorate za
lajkanja. Ustrajno sam zadavala zadaće, jer sam bila zgrožena što budući
novinari recentne medije, ma kakvi bili, uopće nisu pratili, jedva da su tek po
neki bili na Facebooku i Twitteru. Prakse uz ozbiljne mentore je bilo vrlo malo
i svaki se uzdaje u se i svoje kljuse i lajkove. Ponosna sam na nekoliko svojih
studenata poslije vrlo uspješnih u medijima i vrlo specijaliziranima. Kako sam
još radila, motiv mi nije bio honorar nedostatan za taksi amo i tamo, čak ni
studenti niti upućeni niti zainteresirani ni toliko da bi se makar povremeno
čemu čudili ko picek glisti, nego ideja da napišem knjigu. Skromna, jedva
postojeća literatura onda se uglavnom svodila na Internet i praksu s vrlo
aktualnim primjerima fake news, gerilla marketing, content, spin i
spindoktor. Riječ zapratiti nije bila ni u povojima. A nije bilo ni influencera,
instagramuša, klikabilnosti,
pa jedva i
multimedijalnosti. Iako sam primjerice u okviru svoje
specijalizacije mnogo radila native marketinga, nismo tada to uopće tako
zvali.
Tek sam poslije povremeno pomišljala da
bih, ostanem li na faksu, mogla doktorirati na temi novinari-književnici.
Nisam, jer mi je lijepa literatura pretegla novinarstvo, ali nažalost nije ni
nitko drugi iako je materijal sjajan. No, kako nisam prestala zapisivati u
podsjetnik, upravo me Rječnik novinarskog žargona naveo da pogledam što
sam to htjela prenijeti ne samo studentima nego javnosti kao svoj prilog da se
ne zaboravi što smo imali na svom jeziku, u svim njegovim oblicima, prije nego
nas (je) do kraja pregazio engleski kao globalni modern language. I infotaintment.
Odličan primjer je marketing, gdje nije pomogla ni sjajna
prevedena osnovna literatura poput Kotlerova Upravljanje marketingom još u
vrijeme nestora hrvatskoga marketinga prof. dr. sc. Fedora Rocca (s prevoditeljicom
Vlasta Andrlić) 1988. Je li mi to bila zamisao o samopomoći ili samopromociji ne
mogu tvrditi, ali da sam ustrajala dobro bi došlo, makar za onaj Muzej
novinarstva koji je kanio osnovati Branko Lovrić. Jer, koliko primjećujem, u
Rječniku novinarskoga žargona u literaturi nedostaju knjižni i novinski naslovi
i autori iz tiskanoga novinarstva poput pretpotopnoga Bože Novaka, različitih
izdanja kuće Vjesnik od Leksikona dalje, pa Branke Primorac (za djecu!), Nives
Opačić, Maje Matković…
Još mi više nedostaju žargonizmi, ali i ne samo žargonizmi nego ukupni jezik iz tiskanoga novinarstva koje su gotovo pojeli strojevi, nova tehnologija i nesentimentalna vremena u kojima sve počinje sa mnom. Ali, što mogu kad sentimentalno žalim i za tim, jezičnim dokumentima sve davnijih, nestalih vremena prije vremena formata i formatiranja, flipanja, imprimtura itd. Prije nego su nam na stolove sjele kante, računala, dok još nije bilo nikoga tko ne bi znao tko je Oto Reisinger, Pablo Cajzek ili Šime Radovčić, Spectator, Argus, čak i Studijev Piko Bodljić (ponovno uskrsnuo, i danas
životari u studiju), rubrika Pisma čitatelja ili naš Vrtov dežurni telefon. Osim
u Novinarskoj trilogiji, u kojoj kanim objaviti sva tri svoja novinarska
romana – Lift / Politička melodrama, Azour journal 1993.; Rez /
Leica-roman u 36 slika, VBZ, 2012. i Privremeno neuporabljivo,
Acumen, 2022. – svojevrsnoj povijesti hrvatskoga novinarstva od devedesete, prilažem,
više nabacujem nekoliko svojih žargonizama o novinarstvu, fotografijama,
grafici… kojih, za razliku od recimo špigla i šlagera, tipfelera
i tipića, u Rječniku novinarskoga žargona nema, bez posebnoga
reda i dodatne obrade, nabrajam:
prijelom/prelom, prelomiti (grafičko oblikovanje
novin i novinske stranice), forski prijelom/prelom (prelamanje unaprijed
da se sve stigne npr. zbog blagdanskog višebroja, u očekivanju nekog događaja,
nečije smrti itd.), (s)rušiti stranicu (grafički stranicu raditi
ispočetka zbog novopristiglih vijesti ili boljega rješenja), blokirati (rezervirati
prostor s događaja koji se tek odvija ili za tekst koji se tek piše), kurvin
redak (kad visi jedan redakili pola reda u stupcu), zalom (kad se
poremeti slijed odlomaka), zlatni rez, rubriciranje, cicero, kolumna,
kolumnist, laga (izdvojene tematske cjeline nekoliko stranica unutar
novina, npr. sport, kultura), pereks (početak tetska s najvažnijim
informacjama, anterfile), obrnuti pereks, cajtnot, dedlajn/deadline/rok,
demantij, embargo (zabrana objave do određenoga roka), (pro)cutiti (probiti
neke skrivene informacije), špranca (predložak), štof (materijal
za tekst), prežvatati/prežvakavanje (napisati tekst sa starim podacima),
isisati iz prsta (napisati tekst ni od čega, katkad i izmisliti, kao fake
news), zgusnutitekst (skratiti tekst, izbaciti nepotrebne
podatke i riječi), skalupiti, štrikati/ naštrikati/preštrikati (napisati
tekst ili ga dužiti da popuni prostor, preraditi tekst, rirajtirati tekst),
rirajting, nabrijati tekst, otvoriti/otvarati/zatvoriti temu,
neprobojni tekst (teško prohodan tekst, loše napisan tako da se ne može
lako ni čitati ni kratiti), naklampfati(napisati puno teksta, katkad i besmislenoga), (na)štancati,
() (napisati puno, previše teksta o čemu, pisati jedno te isto,
neinventivno, grafički pretrpati teksta i fotogafija), (na)trackati, (pre)orati
tekst (dubok, temeljit rirajting, ispravljanje, prerada), srezati,
sasjeći, popljuvati, napljuvati, rastrančirati koga (nekoga iskritizirati s
argumentima ili bez njih), biti u tekstu (koncentrirano pisati), izaći
iz teksta (dekoncentrirati se u pisanju teksta); tezga (posao sa
strane, mimo redovitog zaposlenja, na crno, na sivo, u fušu), tezgariti,
šlagvort (povod, uvod u tekst), ići na kavu (ići na sastanak off the
record, ne nužno za objavu), ekskluziva, smanji(ti) doživljaj! (smiri
tekst, ne pretjeruj)…
Ako Rječnik novinarskoga žargona shvatimo, kako nam autori poručiše kao poziv novinarskoj struci da se, poput mnogih drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja, da on prije svega bilježi šarolikost i kreativnost u stvaranju nazivlja kojim se novinari služe u svojoj svakodnevici, pozivam i kolege, posebno dokone penziće koji to još pamte pa ili su već zabilježili ili da zapišu dok nisu zaboravili te dok s ljudima nije nestalo i to. Pozivam i naše Hrvatsko novinarsko društvo i Institut za jezik i jezikoslovlje da nastave te studije novinarstva na Vernu, Komunikologiji Hrvatskih studija, Fakultetu političkih znanosti i druge, sve do studija hrvatske književnosti i jezika.
Knjigu Vračtva vsagdašnja domača (1746.), cjeloviti pretisak rukopisne kajkavske ljekaruše pavlina Imbriha Luiča, koji je priredio, tekst transkribirao, pogovor napisao i glosarij sastavio prof. emer. dr. sc. Alojz Jembrih, na jednoj od Tribina Kajkavskoga spravišča predstavio je njegov predsjednik izv. prof. dr. sc. Boris Beck. U ime nakladnika ozaljskoga Pučkoga otvorenog učilišta Katarina Zrinska te Ogranak Matice hrvatske u Ozlju ravnateljica POU Zdenka Novosel mogla je samo primati pohvale za taj pothvat iz 2022., kako ističe i Nada Vajs Vinjau prikazu u Kaju, LVI, Zagreb 5-6/2023.
Naslovnica Luičeve ljekaruše u Jembrihovoj nadgradnji
Alojz Jembrih s Luičevom uknjiženom ljekarušom (Foto Miljenko Brezak)
Izuzetno je
važno da ljekaruše kao što je Luičeva postaju dostupne široj javnosti, pogotovo
u vrijeme nove popularnosti i trenda prirodnoga liječenja biljem. I ne samo
biljem, jer u njoj ima i vračtva, lijekova animalnoga podrijetla, mineralnoga i drugoga,
primjerice pepela, vapna, žutanjaka, bjelanjaka, voska itd.). Uz to, sadržava
i brojne savjete vezane uz kućanstvo, gospodarstvo i veterinarstvo. Recepti su
vrlo praktični, zacijelo i provjereni u učinkovitosti, a osim što su pisani
kajkavskim, ima ih i na latinskome, jer ih je, pretpostavlja se, Luič odnekud
prepisao.
S tribine Kajkavskoga spravišča: Boris Beck i Alojz Jembrih (Foto Miljenko Brezak)
Vračtva
vsagdašnja domača. Iz vnogih pisan pobrana i probavana. Nikoja nikojim
hasnovita. Ali od smerti osloboditi Boga sam to more včiniti. Niti kaj več od
mene spitavaj, nego jedinoga Boga na pomoč zazavaj. Ova su po patru Imbrihu
Luiču pavlinu popisana. Nad vsim naj bu Bogu slava. Amen 1746. Ovaj tekst
sukladno svome autoru redovnikuukazuje kako se u krajnjem slučaju
osobito neke teške bolesti uzdaje jedino u Boga te duhovno – danas vrlo
aktualno, holistički (!?) – spaja s praktičnim, tjelesnim zdravljem.
Publika na tribini o ljekaruši (Foto Miljenko Brezak)
Nepoznato je zašto
rukopis nije tiskan u vrijeme nastanka, to prije što se čini priređenim za
tisak. Početkom 20. st. Luičeva ljekaruša djelomično je tiskana u
redakciji križevačkog liječnika Frana Srećka Gundruma-Oriovčanina u Zborniku
za narodni život i običaje Južnih Slavena (1909.) i neki su tada,
pokazalo se netočno, tvrdili da je originalna ljekaruša izgubljena. U Dodatku
sadašnjega izdanja(str. 215-294) Jembrih dodaje i Gundrumov
prijepis teksta iz 1909. Luičeve ljekaruše koji je zanimljiv i zbog
brojnih bilježaka koje tumače nazive ljekovitoga bilja, odnosno svjedoče o hrvatskome
jeziku s početka 20. stoljeća. Rukopis (preslik u boji) sadržava 72
stranice, od kojih se 55 stranica odnosi na latinske i kajkavske recepte s
uputama kako se lijek priprema, kako se i koliko dugo protiv koje bolesti
uzima, dakle terapija. Luič donosi i svoj životopis na latinskom (u knjizi je
preveden na hrvatski). U prvom dijelu, odmah iza preslika ljekaruše, Jembrih
donosi latiničku transkripciju kojoj dodaje i korisno tumačenje pojedinih
riječi u ljekaruši, tzv. glosarij, iz kojega izvlačim:
bažuljk – bosiljak, bodac – probadanje,bol; cvit – menstruacija;
dušac – miris, vonj; flajštar – krema; gnjusoba – smrad,
zmazanoća; guščeri – bol grla; jaderka – jezgra; na dimije – prepone;
opadavica – epilepsija; pupkorizna baba – primalja, babica; ščep
– puni mjesec; vulog – kostobolja, giht; zašprihnuti – poškropiti…
Duplerica presnimljena iz knjige – povećan rukopisPresnimljeno iz Luičevih Vračtva
Po dobrome Jembrihovu običaju, kad se on dohvati nekog rukopisa, njegov komentar odnosno ovdje Pogovor (str. 167-211) opširan je i vrlo vrijedan i u kontekstu i sam za sebe. Ovdje kreće s geslom Priroda je najbolja ljekarnica citirajući Sebastiana Kneippa. Jembrih donosi okvir s podacima o počecima liječenja ljekovitim biljem, o najstarijoj glagoljaškoj ljekaruši iz 14 st. nastaloj na području Vinodola te o brojnim srednjovjekovnim benediktinskim samostanima zapadne Europe. Uz benediktince i franjevce, pavlini su, navodi, bili poznati ljekarnici koji su ručno zapisivali recepte i širili ih u puku pomažući bolesnima i djelujući na ublažavanje ili suzbijanje različitih bolesti. Takva je prva medicinska knjiga 1776. tiskana u prijevodu na kajkavski književni jezik varaždinskoga liječnika Ivana Krstitelja Lalanguea već spomenuta Medicina ruralis iliti Vračtva ladanjska iliti vračtva ladanjska, za potreboču mužev, i siromakov Horvatckoga orsaga i okolu njega, bližnešeh mest. Kad je o djelima u rukopisu riječ, danas je osobito važno njihovo objavljivanje i za nacionalnu kulturu i to kako za povijest pučke medicine i farmaceutike tako i za povijest hrvatskoga, ovdje napose kajkavskoga jezika i medicinske terminologije.
Jembrihov Pogovor donosi: Uvod, Ljekaruša Imbriha Luiča, kako je iznova otkriven Luičev rukopis?; Rukopis Ljekaruše (1746.), Curriculum Vitae pavlina Imbriha Luiča, Ljetopis Imbre Luiča u njegovim Vračtvina vsagdašnjim (1746.), Vračtva vsagdašnja domača po Imbrihu Luiču popisana (1746.), Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746.), Tablica slovopisa Luičeve Ljekaruše, Ostala grafijska i jezična obilježja u Luičevim Vračtvima vsagdašnjim; Dodatak: Luičeva Vračtva vsagdašnja domača (1746.) u redakciji Frana Srećka Gundruma Oriovčanina (1909.), Kratice, Every-dey Domestic remidies (Summary).
Jedna od obilja ilustracija iz knjige
One koje će
to zanimati, na kraju ljekaruše Jembrih donosi i prijevod Luičeva Curriculum
vitae u kojem po godinama zapisuje događaje, počevši od rođenja 1690. u
Karlovcu. Njegov je jezik sličan tzv. zrinsko-frankopanskom jezično-književnom
krugu, tj. jezik područja na kojemu su pavlini samostana Svetica i Kamenskoga
pastoralno djelovali. Spominje i Luičeve
boravke u Lepoglavi, Remetama, Olimju, Sveticama, Kamenskom i
Križevcima, što se ogleda i u Luičevim jezičnim interferencijama.
Kratka analiza knjige na promociji (Foto Miljenko Brezak)S predstavljanja za sjećanje (Foto Miljenko Brezak)
U poglavlju Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746) ljekarušu Jemrih uspoređuje s kajkavskim djelima 18. stoljeća zaključujući da se razlikuje od njih, iako slijedi tradiciju slovopisa u upotrebi u Zagrebačkoj biskupiji njegova doba (npr. lj, nj uvijek je pisao li, ni, a ne ly, ny; , današnje đ piše gi, a ne gy, itd). Jembrih navodi da je u prvoj polovici 18. stoljeća, kad je napisana i Luičeva ljekaruša, tiskano više od 40 kajkavskih knjiga, a među njima i prva kajkavska početnica Abecevica 1746. Jurja Muliha. Godine 1745. tiskan je školski priručnik na latinskom jeziku kajkavskim primjerima te na 31. stranici, namijenjen đacima isusovačke gimnazije i strancima koji uče hrvatski (!) Uputa za pravilno pisanje hrvatskih riječi kako prema samoj prirodi pravilna izgovora tako i prema glasovnoj vrijednosti slova predočena i na korist domovinske mladeži te onih stranaca koji žele učiti hrvatski jezik, iznesena… U tim Uputama, uz drugo, stoji da svaka hrvatska riječ mora se pisati tako kako se izgovara, što se kao piši kako govoriš pripisuje Vuku Stefanoviću Karadžiću koji se tada nije ni rodio!
Na predstavljanju i Željko Vegh, jedan od onih koji je radio na starim kajkavskim rukopisima u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici (Foto Miljenko Brezak)
Ne mogu, dakako, iz Luičeve ljekaruše ne prenijeti i po koje vračtvo, ali ne proti gnidam vu glave ili vugorki kak se berzo namoče ili živčanih bolesti ili nesanice nego:
Još jedna preslika rukopisa u knjizi
Za
oči kermežljive. R.I. Vzami 3 jajca černe kokoši, zažgi jaluna i stuci ga, posipli ž njim jajca i
zmišaj, ožmikni čes čistu candru, i s tim oi ispiraj.
Kada
svinje paraju. Vzami
grabrove gube, i davaj jesti vu testu, hote ozdraviti.
Da
ocat berzo jak postane.
Vzami kruha jačmenovoga skvasnoga, i postavi ga nutar, čes 2 dni jak ovat bude,
i omoči vu njega razbijenoga falat želiza, nikuliko puti.
Proti
buham.
Presi(j) vapna živoga, i kada hižu pometeš, posipli z onim vapnom hižu, hote
sve buhe pocerkati. Pak namaži jednu stran postelje s človečju mastjom, tam se
hote vse buhe spraviti, kadi je lahko moreš s kipučim kropom popariti.
Friška slanina da se v letu ne zvonja. Vzami borovice černe, češnjaka stuci, z jakim octom nali, zmišaj, s tim frišku slaninu, kuke, lopatice i druga ostala jako natari, zatim pak jako nasoli i onak naj stoji 1 tjedan vu koritu, zatim ju vu dim obisi, ne če se skvariti.
Koji je to odličan kanonski pisac prošao i kroz čiju to radionicu pisanja da bi bio tako dobar i čitan? Koliko je njih uopće slavu steklo kroz radionicu pisanja?Čije su to radionice pisanja stvorile ponajbolje majstore književnosti?Prisjetila sam se tih dvojbenih pitanja u mnogo oblika iz žustrih razgovora s Ladom Žigo-Španić kada je u svibnju, ne slučajno, pripremala jednu od svojih polemičkih tribina Bez cenzure u DHK-u .
Naslovnica zanimljiva i korisna eseja Mirka Ćurića
Posvetila ju je baš temi namnoženih književnih radionica. Imenovala ju je Klasici nisu izrasli iz književnih radionica. Pa čemu služe danas?Pozvala je Dubravku Brezak Stamać, Miroslava Mićanovića i Kristijana Vujičića da s publikom polemiziraju o umjetnicima profesionalcima i amaterima, stvaranju slike, teksta (ne nužno književnoga!), kipova i koječega prema uzorima.
A tada, baš s početkom planiranja ljetovanja, kao što je inače običaj početkom jeseni, početkom kulturne sezone, počeli su se množiti pozivi i na radionice kreativnoga pisanja, što online, a što uživo na krasnim odredištima po jadranskim otocima, brdskim jezerima, seocima na romantičkim OPG-ima, dvorcima u šumama… S književnim radionicama, navrle su radionice storytellinga (Krčani ljetos na gradskim sajamskim šetnjama nude storrytellinge na engleskome!) ili raspisivanje scenarija, radionice poezije (valjda u prozi, a može i u rimama), radionice slikanja portreta ili krajolika, ulja i akvarela, izrade skulptura u drvetu ili slanom tijestu, radionice joge, šivanja, kuhanja… Raspištoljile su se čak i turističke zajednice, jer nije loše uz Severinu, Rozgu ili Maju Šuput dodati i malo prave kulture.
Nisu ni literarne radionice ništa
novo. Godinama su neke uhodane na uglednim imenima, koja polaznicima postaju ne
samo uzori nego savjetnici, lektori, urednici, recenzenti, izdavači, članovi komisija
za primanje u profesionalne udruge, zatim ocjenjivačkih sudova na kojekakvim
natječajima, nagradama i uopće podupirateljima. Uhodane su jednako i za
radionice i za prezentaciju radova polaznika i lokalne i državne, pa i EU
potpore, recimo za nas 65+, inkluzivne ovako ili onako. A dio, također navodno
uz ugledna i iskusna literarna imena, ne samo po POU i knjižnicama, poslije
korone održava se i online, može čak i na otplatu, valjda da se naplatom
vlastitoga umijeća, talenta ili dosjetke popune kućni budžeti između pisanja
ili drugih tezgi. Po izboru, i proza, osobito kratke priče, i poezija koja se
temelji na 11 ili 12 zadanih riječi, nisam sigurna, pa haiku, pa sonet sve do
akrostiha, pa… Katkad spominju i iscjeljujuća intelektualna, svaki put i
zabavna, nigdje naporna druženja. Nije više vrijeme da bez muke nema nauke.
Bolje stojeći koji si to sad mogu
priuštiti, upisuju radionicu jer osjećaju zanatsku zakinutost budući da si u
mladosti, u izostanku stipendija za mlade talente, nisu mogli priuštiti
umjetnički nego tek neku praktičnu školu ili studij da što prije dohvate kruh u
ruke. Davno su bili dobri u školskim literarnim i novinarskim grupama, dobivali
nagrade na LIDRANO-u, isticali su ih talentiranima, ali život im nije dao… Neki
tako bez mnogo ambicija samo izbjegavaju usamljenost. A ništa više nema
besplatnoga.
Prisjetila sam se i kako sam u proteklim desetljećima i sam nadnaslovima Vrtovih inače odličnih serijala skrivila i po koju malu školu (domaćega slavonskog kulena, autohtonih hrvatskih sireva!) i akademija (zdravoga življenja!) prije pola stoljeća za prijamni na komparativnu na zagrebačkom Filozofskom uz drugu literaturu imali i odabrane dvije knjige o tome kako pišu dobri pisci, jedna s primjerima iz svjetske, a druga iz domaće književnosti. Fasciniralo me zapisivanje, neprestano prepisivanje (još rukom jer još ni stroja a kamoli prijenosnoga računala nije bilo!) te da sam se do danas zadržala na Goranovim krpcima, papirićima sa zapisanim riječima-podsjetnicima i možda Tadijanićevim zapisivanjem datuma ispod teksta. Nikako da se posve riješim montaže pri pisanju. I dalje čitajući književni, pa i novinarski tekst zagledam stil, kao da ću još to prokomentirati s Inom Beškerom ili Majom Matković. Često uspoređujem, istražujem, a katkad mi se čini da i dalje, nakon desetljeća vježbam, prekrajam, uvjerena kako svatko najviše može i naučiti čitanjem i dobrih i loših pisaca i, mnoge će razočarati, lenjinskim – pisati, pisati pisati.
Mirko Ćurić na svojoj tribini u DHK s novim naslovima (Foto Miljenko Brezak)
Zato me i jest to više oduševila također uoči ljeta u izdanju Đakovačkoga kulturnog kruga objavljena nevelika knjižica Kako napisati roman / prema uputama velikih romanopisaca Harukija Murakamija, Phiilipa Rotha, Milana Kundere, Orhana Pamuka, Maria Vargasa i Amosa Oza. Autor Mirko Ćurić je đakovački predani književnik, istraživač kulture i povijesti svoga zavičaja, kulturni organizator brojnih od lokalnih do međunarodnih književnih i drugih priredaba koje tematiziraju književnu kritiku, A. G. Matoša i kao kulturnjaka biskupa Strossmayera na kojem je i doktorirao, hrvatsku panonsku književnost, https://www.bozicabrkan.com/privremeno-neuporabljivo-b-brkan-predstavljen-u-dakovu/dalmatinsko-slavonske veze kroz Luku Botića itd. Nevelikom knjižicom kao pedagog i ravnatelj mnogo čime uzorne Sredne strukovne škole Antuna Horvata, jedne od najboljih hrvatskih strukovnih srednjih škola, iskazao se i kao kreaciji, poticanju i vođenju poput kakva pouzdana starinskog učitelja. Napisao je odličan esej i uvjerena sam kako je literatura ponovno na dobrom putu da, ako ništa, pokvari sumnjive biznisiće sitnih literarnih kulturpoduzetnika s kreativnim radionicama.
Pitala sam Mirka
Ćurića zašto se upustio u pisanje ovakve knjige. Kaže:
Postoje danas mnoge škole i radionice koje
podučavaju autore kako kreativno pisati. Upisao sam u Googlovu tražilicu pojam
„kreativno pisanje“, očekujući kako će izbaciti niz stranica koji nude savjete
ili radionice za kreativno pisanje. Međutim, ipak me iznenadio tako velik broj
radionica, predavača, polaznika. Mnogi su predavači ili predavačice
afirmirani književnici i književnice, ali svemrežje poručuje kako ima i onih kreativnih
podučavatelja čije biografije ne obećavaju puno. Naravno, dobar sportaš ne mora
biti dobar trener: Ćiro Blažević i Zlatko Dalić su bili osrednji nogometaši i
vrlo uspješni treneri, pa je možda netko od tih malo poznatih učitelja
kreativnog pisanja upravo književni Ćiro, ili se kod njega/nje može naučiti
(što je realnije), kazano Ćirinom terminologijom, kreativno pisati kao nogomet
„kod Gige u šupi.“
Još više
zadivljuje ili čudi, koliko ljudi želi postati književnikom/književnicom, u
vrijeme kada se govori o nečitanju i smrti književnost. Dodatno se možemo
začuditi ako se broj književnika i književnica usporedi s nakladama
hrvatskih knjiga, napose poezije, koja se najustrajnije objelodanjuje i nema
gotovo dana da se negdje ne objavi ili ne predstavlja kakva nova zbirka. Ali
još nešto začuđuje, također, koliko ljudi koji su završili gimnazije i
fakultete, treba dodatan autoritet/autoritete koji će im otkriti tajne pisanja
i probuditi kreativnost.
Za uspomenu: sa svibanjske tribine u DHK Lade Žigo Španić na kojoj je predstavila Mirka Ćurića (Foto Miljenko brezak)
Dala mi je misliti nedavno pročitana izjava upućenoga autoriteta o američkim piscima kako s obrazovanjem ne raste kvaliteta njihove literature, čak ne ni broj bestselera. Ćurić u knjizi Kako napisati roman? – kako se vidi i iz podnaslova – dodaje razmatranja svojih omiljenih probranih uglednih svjetskih književnih veličina, njihove fotoportete i kratke biografije te izvlači i njihove savjete, koji su nerijetko kontradiktorni, kako napisati roman. Nisam se usudila pitati bi li mogle uslijediti i druge vrste, recimo kratke priče, drame, poezija… – Po mojemu, a očito i Ćurićevu, knjiga je to zanimljivija da čitatelja i potencijalnoga pisca romana potakne na kreativnost, na procjenu što i kako
Piše na koricama
Kako se
postaje književnik odnosno romanopisac? Presuđuje li nadarenost ili mukotrpan
rad? Postoji li naputak koji mogućem autoru ili autorici može
pomoći napisati roman? Mogu li nam u tome pomoći savjeti
uspješnih romanopisaca?
Autor ovoga
eseja zatražio je pomoć Harukija Murakamija, Amosa Oza, Milana Kundere, Orhana
Pamuka, Maria Vargasa Llose i Philipa Rotha: pristupio je njihovim knjigama i
tekstovima u kojima govore o vlastitom pisanju ili pisanju uopće. Ne
sumnjamo kako će ovi savjeti mnogom budućem književniku/književnici
biti od koristi: čak i ako se ne slažete s nekim zaključkom ili prijedlogom,
korist će biti barem od toga što ćete saznati kako ne biste trebali
pisati ili kako ne želite pisati.
Pisanje je
(osim za Murakamija) ozbiljan, težak, mukotrpan posao. Stvoriti
iz nepisanog svijeta pisani svijet je kompleksan proces,
ali i prostor neograničene slobode i imaginacije s kojom se nije uvijek lako
nositi. Nije, stoga, loše na tom putovanju imati smjerokaze koje su
postavili veliki romanopisci.
Vraćam se Mirku Ćuriću koji u Zaključku eseja, uz drugo, nimalo sveznadarski piše: Želio sam dati svoj doprinos pisanom svijetu i iskazati poštovanje književnicima koje volim i iznova čitam, čak i kada su mi njihovi savjeti nejasni, preopćeniti, nekonkretni i možda nepotrebni. Međutim, još su mi jednom potvrdili kako ne postoji recept koji će pismen i korektan tekst učiniti tekstom koji će nam promijeniti život…To je nešto što prelazi okvire ovakvoga eseja. A moj skromni savjet s radionicama? Hajdemo čitati, čitati, čitati i samo pisati, pisati, pisati! Svatko svoje.
Kako dan na dan zbrajaju turističke rekorde, ne mogu a da ne
pomislim: što ti svi ljudi, osim selfija i sjećanja na raznorazne avanture i
uzbuđenja, iz naših krajeva ponesu kao suvenir? Oblutak s plaže? Bocu vina,
travarice ili maslinova ulja? Kolut sira? Vrećicu lavande ili stručak
začinskoga bilja? Portreta s plaže? Knjige, primjerice odlične kuharice Hrvatska
za stolom ili neke Pervanove monografije…? Otkriće mi je Dalmacija
očima stranaca / Dalmatia through foreign eyes Sveina Mønneslanda, koju su u autorovu prijevodu, dvojezično na hrvatskom i
engleskom, još 2011. objavili nakladnici Fidipid iz Zagreba i Sypress Forlag
Oslo. Ne mogu se načuditi da je turistički
promotori ne preporučuje kao svjedočanstvo o Dalmaciji kakva je nekad bila.
Kako tumači Norvežanin zaljubljenik u našu zemlju, upustio se u istraživanja po
europskih i svjetskim arhivima i knjižnicama. Zato što je, unatoč masovnome
turizmu, Dalmacija donedavno slabo
poznata u Europi, a rekla bih: još poznata nedovoljno, pogotovo u svijetu.
Slika na naslovnici Eugen Adam Dalmatinski seljaci kod izvora detalj 1869 Crocker Art Mseu, Sacramento, Kalifornija
Urednik knjige velikog formata na 400 stranica Tonko
Maroević u uvodniku Zrcalo adrijanskopiše:
U svojoj ljubavi prema zavičajnoj nam Dalmaciji nerijetko smo izloženi
napasti pretjerivanja: Katkad nam se ona čini značajnim europskim prostorom,
takoreći „pupkom sredozemnog svijeta“, a koji put padnemo u kušnju nijekanja
svake joj univerzalne mjere, svjesni njezine malenosti i velike sjene koju na
nju bacaju nedaleki kulturni svjetionici poput Atene i Carigrada, Venecije i
Rima, Budimpešte i Beča. U svakom slučaju prirodno osjećamo potrebu odmjeriti
se i s tuđim pogledima na naš prostor, razmotriti saldo inozemnih putnika i
namjernika, usporediti vlastito viđenje s onim kako nas drugi vide, u nadi da
ćemo tako doći do objektivnije slike položaja i značenja Dalmacije u
općenitijim kulturnim koordinatama.
Knjiga Sveina Mønneslanda „Dalmacija očima stranaca“
dobro nam dolazi da monološku poziciju zamijenimo dijaloškom sviješću.
Istraživanjima u nizu svjetskih knjižnica i arhiva, zaslužni je znanstvenik
okupio impresivnu građu raznovrsnih svjedočanstava od preko stotinu različitih
autora, putopisaca i veduista, arheologa i etnografa, pustolova i hodočasnika,
moreplovaca i graditelja, prirodoslovaca i novinskih izvjestitelja, a nastalu u
rasponu od gotovo čitavoga tisućljeća (između 1154. i 1925. godine).
Jedna od naslikanih povijesnih zemljopisnih karti
Pohvaljuje Maroević i autorovu pouzdanu metodičnost, izrazitu skrupuloznost, pisanje bez predrasuda, bez italocentričnosti i austrofilnosti, empatičnost i ljubav u otkrivanju povijesnih izvora. Ističe: Primamo knjigu kao novo zrcalo u kojemu se možemo ogledati. To zrcalo nije namijenjeno ni zadovoljavanju našega narcizma, a bogme niti hranjenju našega kompleksa manje vrijednosti.
Vrijednost je što je monografija
mozaik mnogobrojnih subjektivnih viđenja i nataloženo iskustvo gotovo milenijskoga
trajanja. Raznovrsno je viđenjemnogobrojnih autora različitih
strukadalmatinskih uzmorskih, otočkih i gradova i sela u zaleđu. U
vremenima kad smo bili još veća periferija, provincija, na rubu (njihovih)
velikih država, i egzotika. Ukratko, valja nam se složiti s Maroevićem kako u
svakom slučaju, međutim, imamo dodatne
argumente za neravnodušan odnos prema prostoru u kojem smo odnjihani,
prema „malom starinskom svijetu“ što smo ga naslijedili s obavezom da ga čuvamo
i kao ravnopravan dio svjetske baštine.
Svein Mønnesland predano je istraživao po brojnim arhivima i knjižnicama, ali ne manje
predano napisao i uvod oslikavši povijest koja je u znaku strane dominacije, od
Venecije i Austrije dalje. U mnogim će opisima suvremeni čitatelj naći
greške i čak ozbiljne zablude, zbog nepoznavanja regije, što može biti vrlo
zanimljivo, i dakako jezika, a razlike u
govoru, nama izuzetno zanimljive, stranci nisu zapazili. Poučne su i
dokumentirane predrasude prema domorocima Vlasima/Vlajima, a zanimljivo je kako,
primjerice, William Shakespeare nikad nije posjetio Dalmaciju, služio se
nazivom Ilirija, ali ju je uzeo za okvir za dramu Na tri kralja ili Kako
hoćete i spominje je desetak puta! Nadoknađuje se sve – uz opise prema
nekima divnom i iz sna, a prema nekima divljom Europom – ljepota ilustracija,
ne dakako fotografijama kojih nije ni bilo, nego crtežima, gravirama, akvarelima,
i crno-bijelima i koloriranima.
Slika drevnoga Šibenika
Dalmacijom su s različitim
ciljevima i putovima štrapacirali mnogi putnici, najznačajniji putopisci, a sustavno je dosad malo toga
sabrano i objavljeno, samo njemački putopisci u dvjema Ivana Pederina, nešto od
britanskih autora, a još manje s drugih jezika. Prava je egzotika kako je u Bibliji
spominje prvi put sv. Pavao kao Ilirik, iako timeline knjige počinje s arapskim
geografom al-Adrisijem, koji je 1154. radio zemljovid za normanskoga
kralja na Siciliji. Mnogi su plovili Jadranom od križara do srednjevjekovnih
trgovaca, hodočasnika, diplomata.
Dalmatinci spočetka 19. stoljeća
Slavni turski putopisac Evlija
Čelebija u 17 st. 40 godima putovao je Otomanskim carstvom i susjednim
zemljama pa posjetio i opipao i neprijateljski teritorij – Dubrovnik, Trogir,
Split. Zadar, Kotor Herceg Novi, Knin… Alberto Fortis putuje u Dalmaciju
1774. i opisuje zagorske Dalmatince, Morlake, te u Veneciji 1774. to objavljuje u dvije knjige, kod nas
prevedene tek – 1994. godine ! Uz drugo, opisuje: Djevojačke čarape uvijek
su crvene; obuća im je slična muškoj i zove se opanci; imaju potplat od sirove
volujske kože, gornjišta od usukanih traka načinjenih od ovčje kože…
Djevojkama, čak ni iz najbogatijih obitelji, ne dopušta se da nose drukčiju
obuću. Kada se udaju, mogu odložiti opanke i uzeti turske papuče ako žele.
Djevojke drže pletenice skrivene pod kapom, ali kad se udaju, puštaju ih da padnu
na grudi. Opisuje i praznovjerja Morlaka te smrtno gađenje prema žabama.
Našli su tu mjesta i lijepe građevine, arheološke iskopine, lokalni stanci, a
uz drugo i Bitka kod Visa 20. srpnja 1866. kad je Austrija osigurala kontrolu
nad Jadranom, jer je njezina austrijska mornarica pod vodstvom Tegetthofa sa 27
brodova porazila talijansku sa 24 broda…
Arhitektura, svakidašnji životPogled na palače i detalje
Vrijedna, odlično i pregledno oblikovana knjiga o Dalmaciji i dalmatinskome identitetu kroz osamsto godina krasan je dar i strancima i domaćima, a samim Dalmatincima odlično zavičajno štivo o književnosti, slikarstvu, arhitekturi, arheologiji, etnologiji, povijesti…Ona je i jedan od brojnih važnih naslova malene izdavačke kuće Fidipid bračnoga para Diane Burazer Delalić i Slobodana Delalića. Dianu će mnogi znati i kao odličnu pjesnikinju, prepoznati je po nezaboravnim stihovima o naranči i po tome da je kupila brdo ili po nekim drugim nagrađenim pjesmama iz više zbirki, po tribini PEN-a Tumači poezije, poput one naše vrlo uspjele o dijalektalnoj književnosti.
Portreti Dalmatinki i Dalmatinca
Rat je iz Mostara iselio Dianu i Slobodana u Zagreb, a Slobodanova brata Muniba Delalića, književnika, čak u Oslo, gdje i sada živi. Norveški jezik učio je čitajući knjige na norveškom, te ih je počeo i prevoditi i specijalizirao se za norveške autore postavši vrstan znalac. Objavljivao je i u drugih nakladnika, a onda su ga Delalići podržali svojom firmom, dotad specijalziranom za IT. Fidipid su, uostalom, nazvali prema grčkom maratoncu, simbolu upornosti, jer je to bilo primjereno poslu u koji su krenuli. Dosad su objavili više od 50, a od toga 40 probranih naslova norveških autora, među kojima sa po više djela i velike i značajne autore kao što su: Lars Saaby Christensen, Dag Solstad, Tomas Espedal, Tarjei Vesaas, Per Petterson, Knut Hamsun. Još 2010. objavili su i izabrane drame prošlogodišnjega nobelovca Jona Fossea Netko će doći. Ističu i dvije antologije norveških pjesnika.
Diana Burazer s nekima od izdanja Fidipida (Foto Miljenko Brezak)
Uz desetak drugih knjiga, osobito se ponose izvrsnom monografijom Dalmacija očima stranaca. Nažalost, s obzirom na stanje u izdavaštvu i na tržištu te trenutačni način otkupa skrenuo ih je da otišavši u mirovinu, kad su se naglašeno kanili posvetiti izdavanju samo biranih knjiga, pomišljaju na odustajanje – zatvaranje Fidipida. A da je samo do Dalmacije, to njihova dosadašnja dostignuća nikako ne zavređuju.
Legendarica. Knjiga od gotovo tristo stranica, pristigla
mi je poštom, naokolo, zahvaljujući prijateljskom prepoznavanju i vezama. Drugo
izdanje, izdavač KUBS Baštinica, Otočac, 2024. Inovativan naslov izvire, dakako
iz lègēnde koju Hrvatski jezični portal etimološki detektira
u lat. legere, čitati odnosno (štivu) koje se mora pročitati tumačeći
je: i „knjiž. pripovijest u prozi ili stihu u kojoj su
povijesno-bibliografski podaci isprepleteni s fantastičnim događajima; priča o
neobičnom događaju [prema legendi; razbiti legendu];“ i „predaja
o životu neke osobe ili o nekom događaju, najčešće izmišljena ili obogaćena
maštom;“ i „term. tekst kojim se tumače znakovi na zemljovidu, slici,
nacrtu itd.;“ i „glazb. instrumentalna, vokalno-instrumentalna, pa i
dramska kompozicija kojoj su tema legendarna zbivanja“.
Naslovnicu su oslikale Barbara Spasović i Deborah Gomerčić
A tvoriteljica i naslova i knjige je Manja Kostelac-Gomerčić, srednjoškoska profesorica hrvatskoga. Dva nevelika izdanja, predstavljena dvaput u Otočcu, jednom u Zagrebu, jednom u Grožnjanu. Piše mi: Napravila sam i istoimeni igrokaz sa srednjoškolcima koji je pobijedio na LiDraNu i bio pozvan na državnu smotru. O Legendarici se puno vrtjelo na društvenim mrežama, i još uvijek se vrti. U Večernjaku sam imala intervju o njoj itd. Puno se toga izdogađalo. Poslužila je i kao podloga nekim stručnim radovima na nekim znanstvenim i stručnim skupovima u Puli, Zadru i Beogradu. Morala bih utrošiti vremena kojega nema i pronaći linkove i slike… Legendarica je samo jedan od mojih projekata, pa ne stižem ništa arhivirati, sortirati itd.
S predstavljanja Legendarice u Zagrebu
A knjiga – imala
je ideju o raskošnoj slikovnici za male i velike i stručno-znanstveni rad, pa je u financijskim ograničenjima hibrid s
mnogo zanimljivoga teksta i manje raskošnim ilustracijama, crtežima i
fotografijama. Htjela sam, tumači, izvući najviše što se može u vrlo kratkom
vremenu. S obzirom da drugoga nema, reprezentativno, čitljiv i dvima dostupno
štivo, istovremeno iskoristiv za
buduće znanstvene priloge. Takve
sam knjige odavno prozvala zavičajnicama – moslavačke, zagorske,
imotske…) – a Legendarica je zavičajnica Gacke, Like, Krbave i Senja. Pokazuje
danas rijetku kreativnost i požrtvovnost – zato maturanti i ne znaju značenje
te riječi! – da se zapiše usmena predaja zavičaja. Zadnji je čas da se još
nezapisano spasi, ako se još ima što i spašavati, pred zaboravom i najezdom
ravnodušnoga a svemoćnoga svijeta multimedije.
Ilustracija Tea Galović
Prikupljanje usmene predaje u uvodniku autorica Manja Kostelac-Gomerčić naziva stihijskim. Tumači kako priča kopni poput snijega. Reći će se, nije nikad ni bila, a povijest će se ponavljati. Ne danas, nego jučer mora(lo) se zapisati, scripta manent. Još je 2005. počela zadavati svojim učenicima da zapisuju lokalne legende, a prošle je godine uputila javni poziv stanovnicima Ličko-senjske županije putem lokalnih medija, kao i globalne mreže, da pokušaju zajedno prikupiti što je još ostalo od narodne predaje u njihovim mjestima. Sada već razmišljaju o Legendarici 2, jer priče se roje, a novac za objavu prikuplja, što iz Županije Ličko-senjske, što od Grada Otočca, a što od prodaje knjige. Fascinantno je da je zaljubljenica u književnost, usmenu baštinu i svoj kraj navela izvore, zapravo, uz zahvalu, imena sakupljača (13), kazivača (51), učenika sakupljača (67), fotografa (13) i ilustratora (6) te odakle su. Neka se priča i ljudi koji su je pričali, a i oni koju se potrudili zapisati je, ostanu zapisani. Koga zanima dalje, detaljno navodi i tiskane i internetske izvore. Priče su zapisivane i na izvornome govoru, kako su ispričane, pa i na gackom čakavskom. Nisu odustajali ni od onih koje su preostale tek u fragmentima.
U uvodu o tome kako je nasta(ja)la Legendarica urednica piše:
Dulerica iz Legendarice
Usporedbom današnje predaje i arhivske građe, prikupljene uglavnom
50-tih godina 20. st. na području Gacke, Like i Krbave i objavljene u
Digitalnom repozitoriju Instituta za etnologiju i folkloristiku, iščitava se
frapantna razlika – u količini pripovijedanja i sadržaju. Sredinom prošlog
stoljeća, bez obzira na starosnu dob, svi su kazivači, i školska djeca i
starci, raspolagali velikim fondom priča, od kojih su neke bile jako dugo
(nekoliko stranica zapisa), a ispripovijedane su zadivljujućim logičnim
sintaktičkim slijedom (zapisi kazivača uvijek su doslovno preneseni). Današnje
generacije pričaju samo vrlo kratke priče, često se pravdaju da su zapamtili
samo jednu rečenicu, a kod nekoliko kazivača uočava se i nedosljedno sklapanje
fabule uslijed zaborava ili nerazumijevanja priče koju su čuli. Pritom su
uobičajene pojave nadogradnja osobnim doživljajem ili osuvremenjivanje priče
uslijed manjkavosti vremenom osiromašenog, izvodnog predloška.(…)
Treba dodati i da je prilikom prikupljanja zamijećen novi, ‘urbani’ sloj
pripovijedanja koji sam, mada nije izravno usmena baština već je u procesu
nastajanja, također uvrstila. Čini se da bi taj aktualni pripovjedački sloj
trebalo dodatno njegovati i prikupiti jer, u skladu s duhom vremena, danas sve
brzo nastaje, ali isto tako i nestaje. Nekad se pripovijedalo dok se čekalo na
red za meljavu žita, kod rakijskog kotla, na prelima, prilikom obiteljskog okupljanja
u smiraju dana ili prilikom posjeta rodbine. Sada ništa više od toga ne živi, s
običajima, zamrla je i narodna priča. U eri transhumanizma usmena predaja
postala je nevažna, necijenjena, čak nepožaljna. Nekadašnje druženje i
pripovijedanje izgubili su bitku sa surfanjem, guglanjem, četanjem. Ili ipak
nisu? Legendarica je spojila jedno i drugo i govori o dobivenim a ne
izgubljenim bitkama.
Duplerica iz Legendarice
A dobivene bitke su legende zapisane o Otočcu, o Brlogu, Dabru i
Drenovu Klancu, Kuterevu (da, da onome s medvjedima!), Ramljanima, Selcu,
Švici, Kosinju, Pritvičkim Jezerima, Krasnu… O vilama, ljudima, mjestima za
koja nikad niste ni čuli i koja danomice pred našim očima nestaju. Legendarica
im neće dati! U čast svome dragom kolegi Ličaninu Damiru Karakašu prenosim kratku
priču o njegovu Brinju:
Zašto se Brinje tako zove Usmena predaja kaže da je Brinje dobilo ime po grmu brinja
koji je rastao u blizini. Malo modificirana priča kaže da je na području Brinja
raslo puno brinja pa je cijelo mjesto dobilo naziv po tome. Brinj
ili Brinje drugo je ime za plod obične borovice ili kleka. Uz ovu usmenu
predaju javila se i teorija da je mjesto možda dobilo ime po riječi brïna,
u značenju uzvišice, povišena terena. (Zabilježila: M.K.G.)
Duplerica iz Legendarice
Ličani, eto, zapališe vatru usmene predaje i održavaju to svoje ognjište živim pričama. Hvala Manja Kostelac-Gomerčić!
Zahvaljujem na pitanjima o knjizi Umjesto kave / izabrani blogovi o netemama 2016–2023., Mala knjižnica DHK, 2024. te gdje se može kupiti, upućujemo vas na izdavača: http://dhk.hr/mala-knjiznica/detaljnije/bozica-brkan-umjesto-kave-izabrani-blogovi-o-netemama-2016.-2023. Dodajemo i kazalo imena spomenutih u knjizi. Autorica
Andersen 22
Andrić Ivo 205
Andrlić Vlasta 187
Anočić Saša 159
Antić Goran 60
Aralica Ivan 159, 232
Babeli Marko 210
Babić Ivan 61, 62, 157
Babić Goran 222,230
Badalić Josip 198
Bagarić Krešimir
Acumen
Bakić Vojin
Bakija Glavaš Ivana 163
Baković Sanja
Balažin Eva 204
Balaban Dominik 210
Balog Vid 86
Barić Ernest 113
Bartolčić Nenad 69
Baštovanović Neven 209
Bauer Ludwig 69, 89
Begović Milan 89
Belavić Marijan 239
Gavranović Ante 187
Gerenčer Igor
Gisges Jan Maria 65, 66, 91
Glavašević Siniša
Glowatzky Tihomir 192
Glowatzky Novosel Marta 192
Gloria
Golub Ivan 52, 75, 77, 89, 220
Google
Greenberg Marc L. 86
Gregorić Franjo 137
Gregur Marko
Grgac Vera
Grgičević Marija 234
Grizelj Petra 211
Gujaš-Đuretin Josip
Gutenberg 225
Hadžimanov Vasil 78
Haluga Vesna 204
Zahvaljujem na pitanjima o
knjizi Umjesto
kave / izabrani blogovi o netemama 2016–2023., Mala knjižnica DHK, 2024. te
gdje se može kupiti, upućujemo vas na izdavača:
http://dhk.hr/mala-knjiznica/detaljnije/bozica-brkan-umjesto-kave-izabrani-blogovi-o-netemama-2016.-2023.
Dodajemo i kazalo imena spomenutih u knjizi. Autorica
(Božica
Brkan) Uvod: Poziv na kavu, poziv na blog 5
talog (moto) 15
BLOGOVI
Umjesto kave
24. ožujka 2016.: Što bi sad čitala mala Božica? 19 http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-24-ozujka-2013-sto-bi-sad-
citala-mala-bozica/
Umjesto kave
6. travnja 2016.: Napršnak kave 26
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-travnja-2016-naprsnak-kave/
Umjesto kave
8. srpnja 2016.: Rekvijem za Trebež i ostali rekvijemi 27 http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-9-srpnja-2016-rekvijem-za-
trebez-i-ostali-rekvijem/
Umjesto kave
17. srpnja 2016.: Šumica, hrastić, pogled na more 29 http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-17-srpnja-2016-sumica-
hrastic-pogled-na-more/
Umjesto kave
18. listopada 2016.: Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch! 32 http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-18-listopada-2016-petrica-
kerempuh-govori-hochdeutsch/
Umjesto kave
23. listopada 2016.: Wajda! 34 http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-23-listopada-2016-wajda/
Umjesto kave
6. siječnja 2017. : Ljerkin Kanat & Božičin Kesnokrič 37 http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-sijecnja-2017-ljerkin-kanat-
bozicin-kesnokric/
Umjesto kave
9. veljače 2017.: Peričićev citat u fusnoti, o kajkavskom i koječemu 41 http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-8-veljace-2017-pericicev-citat-
u-fusnoti-o-kajkavskom-i-kojecemu/
Umjesto kave
25. veljače 2017.: Močvara. 44 http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-25-veljace-2017-mocvara/
Umjesto kave
27. veljače 2017.: Knjige kao tapete 46 http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-27-veljace-2017-knjige-kao-
tapete/
Umjesto kave
27. travnja 2017.: Nicholson, Severina i Nives 50 http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-27-travnja-2017-nicholson-
severina-i-nives/
Skok, Joža –
Umjesto kave 24. svibnja 2017. 52 http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/
Glavonošci
u parku u Malinskoj – Umjesto kave 20. srpnja 2017. 54 http://www.bozicabrkan.com/glavonosci-u-parku-u-malinskoj-umjesto-
kave-20-srpnja-2017/
Murtićev
atelje – uz 21. listopada 2017. 56 http://www.bozicabrkan.com/murticev-atelje-uz-21-listopada-2017/
Šenoa i
štap grofa Janka Draškovića – Umjesto kave 14. prosinca 2017. 58 http://www.bozicabrkan.com/senoa-i-stap-grofa-janka-draskovica-umjesto-
kave-14-prosinca-2017/
Poezija
to go ili
Sonja Zubović, go, go! – Umjesto kave 30. siječnja 2018. 60 http://www.bozicabrkan.com/poezija-to-go-ili-sonja-zubovic-go-go-umjesto-
kave-30-sijecnja-2018/
Poljski
plakat: Tijelo – Umjesto kave 13. veljače 2018. 63 http://www.bozicabrkan.com/poljski-plakat-tijelo-umjesto-kave-13-
veljace-2018/
Lukšić,
Malić, Gisges – Umjesto kave 25. srpnja 2018. 65 http://www.bozicabrkan.com/luksic-malic-gisges-umjesto-kave-25-srpnja-
2018/
Haludizam
Damira
Fabijanića – Umjesto kave 21. kolovoza 2018. 67 http://www.bozicabrkan.com/haludizam-damira-fabijanica-umjesto-kave-
21-kolovoza-2018/
Kad knjiga i
književnici spuste jedra – Umjesto kave 22. kolovoza 2018. 69 http://www.bozicabrkan.com/kad-knjiga-i-knjizevnici-spuste-jedra-
umjesto-kave-22-kolovoza-2018/
Roklicer,
Robert – Umjesto kave 16. rujna 2018. 71 http://www.bozicabrkan.com/roklicer-robert-umjesto-kave-16-rujna-2018/
Khevenhiller
i Svakidašnja
jadikovka u metraži – Umjesto kave 8. listopada 2018. 74 http://www.bozicabrkan.com/khevenhiller-i-svakidasnja-jadikovka-u-
metrazi-umjesto-kave-8-listopada-2018/
Plemeniti
Ivan Golub u životu večnomu – Umjesto kave 27. listopada 2018. 75 http://www.bozicabrkan.com/plemeniti-ivan-golub-u-zivotu-vecnomu-
umjesto-kave-27-listopada-2018/
I Arsen bi
bio zadovoljan – Umjesto kave 6. studenoga 2018. 78 http://www.bozicabrkan.com/i-arsen-bi-bio-zadovoljan-umjesto-kave-6-
studenoga-2018/
Tošo Dabac
ili umjetnik u industrijskoj revoluciji – Umjesto kave 13. studenoga 2018. 80 http://www.bozicabrkan.com/toso-dabac-ili-umjetnik-u-industrijskoj-
revoluciji-umjesto-kave-13-studenoga-2018/
Apostrof,
izostavnik – Umjesto kave 8. prosinca 2018. 83 http://www.bozicabrkan.com/apostrof-izostavnik-umjesto-kave-8-
prosinca-2018/
Mali Princ
je pregovoril kajkavski! – Umjesto kave 15. prosinca 2018. 85 http://www.bozicabrkan.com/mali-princ-je-pregovoril-kajkavski-umjesto-
kave-15-prosinca-2018/
Vinko
Brešić ili pišući o tuđim, ispisao i svoju autobiografiju – Umjesto kave 2.
siječnja 2019. 88 http://www.bozicabrkan.com/vinko-bresic-ili-pisuci-o-tudim-ispisao-i-
svoju-autobiografiju-umjesto-kave-2-sijecnja-2019/
Stazom
pored druma, Dnevnik osamdesetih Zdravka Malića – Umjesto kave 4. siječnja
2019. 91 http://www.bozicabrkan.com/stazom-pored-druma-dnevnik-osamdesetih-
zdravka-malica-umjesto-kave-4-sijecnja-2018/
Psujemo,
psujemo, užasno psujemo! – Umjesto kave 14. veljače 2019. 95 http://www.bozicabrkan.com/psujemo-psujemo-uzasno-psujemo-umjesto-
kave-14-veljace-2019/
Coffee to
go –
Umjesto kave 30. travnja 2019. 98 http://www.bozicabrkan.com/coffee-to-go-umjesto-kave-30-travnja-2019/
Dižem svoj
najdraži šešir u čast Nadi Kobali – Umjesto kave 26. kolovoza 2019. 103 http://www.bozicabrkan.com/dizem-svoj-najdrazi-sesir-u-cast-nade-kobali-
umjesto-kave-26-kolovoza-2019/
Noć
šišmiša – Umjesto kave 31. kolovoza 2019. 105 http://www.bozicabrkan.com/noc-sismisa-umjesto-kave-31-kolovoza-2019/
Bećarac kao
učitelj / učiteljica u školi za život – Umjesto kave 16. listopada 2019. 107 http://www.bozicabrkan.com/becarac-kao-ucitelj-uciteljica-u-skoli-za-zivot-
umjesto-kave-16-listopada-2019/
Ima li
satira u Hrvatskoj budućnost? – Umjesto kave 4. prosinca 2019. 110 http://www.bozicabrkan.com/ima-li-satira-u-hrvatskoj-buducnost-umjesto-
kave-4-prosinca-2019-%EF%BB%BF/
Uknjiženi
Josip Gujaš-Đuretin u mađarskom zavičaju – Umjesto kave 14. prosinca 2019. 112 https://www.bozicabrkan.com/uknjizeni-josip-gujas-duretin-u-madarskom-
zavicaju-umjesto-kave-14-prosinca-2019/
Retrospektiva,
akademski slikar Ivo Radošević – Umjesto kave 17. prosinca 2019. 114 http://www.bozicabrkan.com/retrospektiva-akademski-slikar-ivo-radosevic-
umjesto-kave-17-prosinca-2019/
Reč po
reč jel moj rečnik kajkavski – Umjesto kave 1. travnja 2020. 115 http://www.bozicabrkan.com/rec-po-rec-jel-moj-recnik-kajkavski-umjesto-
kave-1-travnja-2020/
New York,
New York… – Umjesto kave 2. travnja 2020. 118 http://www.bozicabrkan.com/new-york-new-york-umjesto-kave-2-
travnja-2020/
Idemo na
kavu! – Umjesto kave 9. svibnja 2020. 120
http://www.bozicabrkan.com/idemo-na-kavu-umjesto-kave-9-
svibnja-2020/
Letio nam,
Galebe! – Umjesto kave 1. kolovoza 2020. 123 http://www.bozicabrkan.com/letio-nam-galebe-umjesto-kave-1-
kolovoza-2020/
Životno
djelo Slavice Moslavac – Umjesto kave 26. kolovoza 2020. 126 http://www.bozicabrkan.com/zivotno-djelo-slavice-moslavac-umjesto-kave-
26-kolovoza-2020/
Pirgo je
žalostan – Umjesto kave 12. studenoga 2020. 128 http://www.bozicabrkan.com/pirgo-je-zalostan-umjesto-kave-12-
studenoga-2020/
Moj uzor
Štefica Krčmar – Umjesto kave 1. prosinca 2020. 130 http://www.bozicabrkan.com/moj-uzor-stefica-krcmar-umjesto-kave-1-
prosinca-2020/
Tito,
Tuđman, Tuđen – Umjesto kave 8. siječnja 2021. 134 http://www.bozicabrkan.com/tito-tudman-tuden-umjesto-kave-8-
sijecnja-2021/
Vernakularna
stilistika –
Umjesto kave 25. siječnja 2021. 138 http://www.bozicabrkan.com/vernakularna-stilistika-umjesto-kave-25-
sijecnja-2021/
Kaj bi
štela? – Umjesto kave 28. siječnja 2021. 142 http://www.bozicabrkan.com/kaj-bi-stela-umjesto-kave-28-sijecnja-2021/
Fotokemika,
naša baština – Umjesto kave 8. veljače 2021. 145 http://www.bozicabrkan.com/fotokemika-nasa-bastina-umjesto-kave-8-
veljace-2021/
Kad Jura
Gašparac lovi antikvitete – Umjesto kave 12. veljače 2021. 146 http://www.bozicabrkan.com/kad-jura-gasparac-lovi-antikvitete-umjesto-
kave-12-veljace-2021/
Ja sam
dotepenka – Umjesto kave 20. veljače 2021. 148 http://www.bozicabrkan.com/ja-sam-dotepenka-umjesto-kave-20-
veljace-2021/
N1 kao breaking
news – Umjesto kave 27. ožujka 2021. 150 http://www.bozicabrkan.com/n1-kao-breaking-news-umjesto-kave-27-
ozujka-2021/
Usporedba
roditeljstva – Umjesto kave 22. svibnja 2021. 153 https://www.bozicabrkan.com/usporedba-roditeljstva-umjesto-kave-22-
svibnja-2021/
Denisu
Vinceku u spomen – Umjesto kave 31. svibnja 2021. 154 https://www.bozicabrkan.com/denisu-vinceku-u-spomen-umjesto-kave-31-
svibnja-2021/
Uknjiženi
Zmijavci Maje Matković – Umjesto kave 5. lipnja 2021. 156 https://www.bozicabrkan.com/uknjizeni-zmijavci-maje-matkovic-umjesto-
kave-5-lipnja-2021/
Zašto je
Krleža autorska prava ostavio DHK? – Umjesto kave 19. srpnja 2021. 159 https://www.bozicabrkan.com/zasto-je-krleza-autorska-prava-ostavio-dhk-
umjesto-kave-19-srpnja-2021/
Foto: Slavka
Pavić – Umjesto kave 29. listopada 2021. 161 https://www.bozicabrkan.com/foto-slavka-pavic-umjesto-kave-29-
listopada-2021/
Nerudina Sjećanja
u prijevodu Željke Lovrenčić maestralna – Umjesto kave 8. studenoga
2021. 162 https://www.bozicabrkan.com/nerudina-sjecanja-u-prijevodu-zeljke-
lovrencic-maestralna-umjesto-kave-8-studenoga-2021/
Baloni
Adrianove generacije – Umjesto kave 2. ožujka 2022. 168 https://www.bozicabrkan.com/baloni-adrianove-generacije-umjesto-kave-2-
ozujka-2022/
Ljubiće ne
objavljuju samo ženski časopisi niti ih čitaju samo žene! – Umjesto kave 6.
lipnja 2022. 169 https://www.bozicabrkan.com/ljubice-ne-objavljuju-samo-zenski-casopisi-
niti-citaju-samo-zene-umjesto-kave-6-lipnja-2022/
Srednji
prst, prost ili damski? – Umjesto kave 25. kolovoza 2022. 174 https://www.bozicabrkan.com/srednji-prst-prost-ili-damski-umjesto-kave-
25-kolovoza-2022/
Musk na
Marsu, Musk u Ukrajini – Umjesto kave 17. listopada 2022. 177 https://www.bozicabrkan.com/musk-na-marsu-musk-u-ukrajini-umjesto-
kave-17-listopada-2022/
Ako sam
ikada postojala:
Dunja i Maladunja – Umjesto kave 25. listopada 2022. 181 https://www.bozicabrkan.com/ako-sam-ikada-postojala-dunja-i-
maladunja-umjesto-kave-25-listopada-2022/
Aldomaš –
Umjesto kave 31. listopada 2022. 184 https://www.bozicabrkan.com/aldomas-umjesto-kave-31-listopada-2022/
Pavlekov
marketing iz Đelekovca – Umjesto kave 16. prosinca 2022. 187 https://www.bozicabrkan.com/pavlekov-marketing-iz-delekovca-umjesto-
kave-16-prosinca-2022/
Kosor,
Zweig, Matičević ili znamo li prepoznati svoje heroje? – Umjesto kave 3.
veljače 2023. 190 https://www.bozicabrkan.com/kosor-zweig-maticevic-ili-znamo-li-
prepoznati-svoje-heroje-umjesto-kave-3-veljace-2023/
Hranjecova Hrvatska
kajkavska dječja književnost – Umjesto kave 13. ožujka 2023. 194 https://www.bozicabrkan.com/hranjecova-hrvatska-kajkavska-djecja-
knjizevnost-umjesto-kave-13-ozujka-2023/
Djeca
čitaju Rokija na dijeti, a boje motive s narodne nošnje – Umjesto kave
23. svibnja 2023. 199 https://www.bozicabrkan.com/djeca-citaju-rokija-na-dijeti-a-boje-motive-s-
narodne-nosnje-umjesto-kave-23-svibnja-2023/
Dr. sc.
Vesna Haluga u Znamenu na koži citira Ledinu B. Brkan – Umjesto
kave 9. lipnja 2023. 204 https://www.bozicabrkan.com/dr-sc-vesna-haluga-u-znamenu-na-kozi-
citira-ledinu-b-brkan-umjesto-kave-9-lipnja-2023/
Stražar sa
šetališta i trojica, a na Antunovo – Umjesto kave 14. lipnja 2023. . 208 https://www.bozicabrkan.com/strazar-sa-setalista-i-trojica-a-na-antunovo-
umjesto-kave-14-lipnja-2023/
Sipčina
dvije tisuće godina poslije – Umjesto kave 17. lipnja 2023. 210 https://www.bozicabrkan.com/sipcina-dvije-tisuce-godina-poslije-umjesto-
kave-17-lipnja-2023/
34. Vrazova
Ljubica, više od festivala ljubavne poezije – Umjesto kave 20. lipnja 2023. 213 http://www.bozicabrkan.com/34-vrazova-ljubica-vise-od-festivala-
ljubavne-poezije-umjesto-kave-20-lipnja-2023/
Izložba
fotografija Hrvatski književnici zlatni rez Miljenka Brezaka – Umjesto
kave 7. srpnja 2023. 216 https://www.bozicabrkan.com/izlozba-fotografija-hrvatski-knjizevnici-
zlatni-rez-miljenka-brezaka-umjesto-kave-7-srpnja-2023/
Goran: nakon
80 godina – Umjesto kave 13. srpnja 2023. 221 https://www.bozicabrkan.com/goran-nakon-80-godina-umjesto-kave-13-
srpnja-2023/
Gutenberg i
profesor Frane Paro u ročkoj tiskari – Umjesto kave 7. kolovoza 2023. 224 https://www.bozicabrkan.com/gutenberg-i-profesor-frane-paro-u-rockoj-
tiskari-umjesto-kave-7-kolovoza-2023/
Tuguju
mladenke i lopoči Dragice Cvek Jordan – Umjesto kave 14. kolovoza 2023. 226 https://www.bozicabrkan.com/tuguju-mladenke-i-lopoci-dragice-cvek-
jordan-umjesto-kave-14-kolovoza-2023/
Denis Derk
posprema knjige s Večernjakova stola – Umjesto kave 3. rujna 2023. 229 https://www.bozicabrkan.com/denis-derk-posprema-knjige-s-vecernjakova-
stola-umjesto-kave-3-rujna-2023/
Graditelj
svratišta d. o. o. – Umjesto kave 15. studenoga 2023. 231 https://www.bozicabrkan.com/graditelj-svratista-d-o-o-umjesto-kave-15-
studenoga-2023/
Snimio:
Pavao Cajzek – Umjesto kave 22. studenoga 2023. 234 https://www.bozicabrkan.com/snimio-pavao-cajzek-umjesto-kave-22-
studenoga-2023/
ABŠ –
Umjesto kave 24. studenoga 2023. 237 https://www.bozicabrkan.com/abs-umjesto-kave-24-studenoga-2023/
Bajkovita Perunika, Strijelka, Sabljica, Bogiša… i Iris croatica –
Umjesto kave 28. prosinca 2023. 240 https://www.bozicabrkan.com/bajkovita-perunika-strijelka-sabljica-bogisa-
i-iris-croatica-umjesto-kave-28-prosina-2023/
Pogovor
(Ivan Brezak
Brkan) Umjesto algoritma Imaju
li blogovi smisla u 2024.? 245
Profil je početkom ove godine objavio izmijenjeno i
dopunjeno 2. izdanje, na više od 320 stranica putopisa Na Putu svile,
kojemu je putopisac Jasen Boko dodao podnaslov Kako nam je lagao Marko Polo
te mnoge pretjerane priče, pa i priče o svili i njezinim putovima i
tisućljećima prije karavana i starih saraja. Dakako da sam se odmah upitala kako
nam laže Jasen Boko, koji je svilenim spojem Istoka i Zapada putovao u
razmaku od petnaest godina, prvi put 2008. Možda se tko nadahne pa za koju
godinu ili desetljeće krene njegovim Putom svile. Čitala sam i prvo izdanje, ali ih nisam uspoređivala. Odabrao
je, i sam navodi a i objavljuje zemljopisne karte, i dio ture kojom još nije
putovao. Opredijelio se, tko je čitao njegova putešestvija, da odmah na početku
obeshrabri ili ohrabri ocjenom kako se zapravo, malo što na Putu svile
promijenilo. Nabolje – ništa. Pa proteklo je tako malo vremena uspoređujući
makar s onovremenim Markovima ili prigodnim TV putovanjima vođenima svilenom
niti.
Nekoga poput mene tko voli putovati uređenim zemljama, u paket-aranžmanima s unaprijed najavljenim itinerarom, prema kalendaru ali ipak s dovoljno slobode, ne baš u masovnom turizmu s hinjenim influencerskim uzbuđenjima, putovanjima radi putovanja ili zbog uzbuđenja ili da zbog boljeg selfiea završiš u grotlu vulkana ili niz liticu vodopada, to bi od putovanja odvratilo, primjerice jer je i red vožnje apstraktan pojam, ali i od čitanja – ni slučajno. Iako mi ipak često ostaje dužan praktične životne detalje od lokalne love do toaleta. Praveći oštru distinkciju između turista i putnika, sebe rado vidi kao potonjega, Boko piše:
Turist hoće da mu putovanje izgleda što sličnije boravku kući, pratit će pomno vijesti od kuće dok je na putu, kako ne bi što propustio, kupovat će turističke brošure kako bi se informirao i trudit će se što manje mučiti i oko organizacije ili samostalnog hotela i transporta. (…) Cilj turističkog putovanja jest povratak i materijalni suveniri, dokazi putovanja. Cilj putnika putovanje je samo!
Fotografija s puta
Ne putuje Boko samo da mu rit vidi puta nego jer voli
zaći tamo gdje ništa nije organizirano, odlučno ni na ovakvu putovanju ne
leti nego se služi isključivo lokalnim prijevozom, priznajući kako je u eri
masovnoga turizma sve teže biti putnikom. Ali nam nepoznate i daleke svjetove, zabačene
zakutke u koja hrvatska noga kročila nije – a i zanimljivi su i slučajni
susreti sa zemljopisno bliskim putnicima – manje snima, a više opisuje krasnim
jezikom. Oduševljava me povremenim lokalnim spli’skim izrazima i
usporedbama. U cjelini Kako sam postao taliban tako opisuje: Nepostojeći
higijenski standardi obilato su kompenzirani srdačnošću susjeda za istim
stolom, jedino Lepa Smoje nedostaje da se osjećam kao kod Fife. Ovakvim bi
me razglednicama i ne znajući stvarno mogao navesti na kakvo takvo
putovanje. Uzdala bih se samo u vodiča koji bi bio poput njega.
Knjizi sam napravila ne samo uobičajena brojna uha nego valjda nema stranice
bez dodatne podvlake ili bilješke. Osim fascinantnih faca, sporazumijevanja i
nesporazuma, napredovanja i povratka, Boko raspisuje dvojbe o transkripciji,
primjerice kineskih naziva, o poimanju vremena, o svakidašnjici… O tome zašto
putuje sam. Vješt pisac serijala putopisnih knjiga u 33 cjeline Na putu
svile napeto vodi svoje putovanje poticajnim naslovima poput Prema
Divljem zapadu, u zemlji barbara, Kroz pustinju i pustinju, kroz
strane vragova, na čaj s Ujgurima ili sajam u Kašgaru (Azija
intravenozno, kaže), razglaba Zašto Hrvati ne putuju?, vodi dalje
kroz Kalaš, dolinu izgubljenih Aleksandrovih potomaka, pa na divlju granicu,
kroz Beludžistan (što brže, to bolje!), kreativno psuje Viza ti
materina! I otkriva trista putnih čuda od Budi kao Barbie, budi kao Ken
– stavi novi himen! do karavansaraj s gulašom od devina mesa.
Zanimljiv putopis kao putopis, međutim, ova je knjiga meni najdraža
kao intelektualno svjedočanstvo o razornoj globalizaciji, od brendirane robe Made
in China do vrištećih neprijateljskih poznatih TV reklama i natpisa čak i u
Iranu Enjoy Coca-Cola. Kao Mediteranac, vraćajući se Mediteranu, Boko prepoznaje
ne, kako bismo očekivali naš piarovski Mediteran kakav je nekad bio,
nego Mediteran kakav će jednom biti. Pročitajte kakav. I pročitajte gdje
i kada spominje i citira Hafiza i Tina.
Ali pročitajte i meni ponajbolje, razorne teme, komparatističke i konzumerističke, zbog kojih zaključuje: Gdje god uđe novac od turizma, ljudi i običaji se mijenjaju, poznato mi je to s Kube, iz Indije, Vijetnama… Javlja sepohlepa, obijest, bahatost, proizišla iz akumulacije kapitala (čak i kad se ona broji s deset ušteđenih dolara). Pročitajte, dakle, Gdje su nestali bazar i kebab? (Ali čim kebab stave u sendvič, e to je drugo, nije više kebab, nego sendvič i, u kombinaciji s Coca-Colom…) i naći najviše kebab restorana u – njemačkoj prijestolnici.
Pročitajte i dojmljivu temu Globalizacija i turska kava. U Turskoj turske kave – jok!Ali imanescafe, s aromom vanilije ili čokolade, frape, icecoffe, cappuccino… I čaj, Earl Grey ili voćni! Da se zapitaš: čemu onda uopće putovati? Pa nije li mene najveće domotožje udaralo sladoledom King? Ove potrošačke slučajno pratim odavno, kao i Boko na proputovanju, od restorana tipa Put svile, drevni azijski a sad globalno popularan Shiraz ili na povratku već na Balkanu bečku šniclu za srpski dinar (što nije Karađorđeva!?). Ali da Boko nije putovao (ovaj put!) desetak tjedana Azijom, ni mi ne bismo mnogo toga, unatoč malenosti svijeta pred medijima i breaknews,iz povijesti i našega vremena doznali da nam nije i ispričao. Putuj, Boko, samo putuj i za nas!
Čast je svakom piscu da mu Dunja Detoni Dujmić napiše tekst o djelu. Baš je tako, vrlo precizno, rekla Lada Žigo Španić predstavljajući 24. svibnja 2024. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića proznu knjigu Mikročitanja / Hrvatski roman2016.-2023., objavljenu kao i knjiga poezije Arhipelag Galešnjak u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, samo godinu poslije, ove godine. Podijelile smo izdavača, knjižnicu, urednika Ivicu Matičevića i dan izlaska njezina i vrijeme udubljivanja, s mojom Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023. te sam višestruko ponosna. Pogotovo jer u svojoj s Interneta prenosim blog Ako sam ikada postojala Dunja i Maladunja – Umjesto kave, 25. listopada 2022.
Nove knjige Dunje Detoni Dujmić (Foto Miljenko Brezak)Književnica na predstavljanju (Foto Miljenko Bezak)
Početak teksta o romanu Privremeno neuporabljivo Božeice Brkan
A ponosim se ne
samo na malome prostoru dubinskim, temeljitim, širokim, nipošto mikrotekstom,
nego i naslovima koje je također analizirala: od Ciganina, ali najljepšeg
i Slučaja vlastite pogibije Kristiana Novaka; Sjećanja šume, Proslave,
Okretišta i Potopa Damira Karakaša; Stajske bolesti Slađane
Bukovac; Opsega otpora Nede Mirande Blažević Krietzman; Tihoga
rušenja i Plivača Ivice Prtenjače; Igrača i Divljakuše
Marine Šur Puhlovski; Šofera i Muškarca u žutom kaputu Ludwiga
Bauera; Crvene vode Jurice Pavičića; Špilberga Hrvoja Hitreca; Divljih
Gusaka Julijane Adamović; Blata u dvorištu Ratka Cvetnića; Skica
u ledu Josipa Mlakića; Schindlerova lifta Darka Cvijetića; Sve o
sestri Robina Hooda Irene Lukšić; Oca od bronce Gorana Tribusona; Štićene
osobe Pavla Pavličića; Nadohvata Ene Katarine Haler; Nevremena Nikole
Đuretića; PizzerieEuropa Žarka Jovanovskoga; Putujućega
kazališta i Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića; Vošickoga
Marka Gregura; Punom parom u Europsku uniju Lade Žigo Španić; Ledenih
haljina Milka Valenta; Sve o Križaniću Denisa Peričića do Broda
za Issu Roberta Perišića i drugih.
Urednik Male knjiženice DHK i književni kritičar Antun Pavešković (Foto Miljenko Brezak)
Pomišljam:kad
bi se samo našao jedan od ovih svuda oko nas kvazipisaca, kvazikritičara,
kvaziantologičara itd. piarovski razvikanih i razbacanih po medijima i kasama da
utroši za iščitavanje Dunjine knjige baš koliko je ona utrošila ma na samo
jednu od analiziranih te na komparaciju s recentnim kontekstom. Iako
fascinantne biografije sa dvadesetak objavljenih vrlo ozbiljnih i nagrađivanih
knjiga, kako enciklopedijskih tako i kritika i poezije ovu svoju nazvat će
nepretenciozno unatoč 64 naslova, i značenjski ih objedinjuje naslovom kojim
je, kako uvodno kaže, željela sugerirati načine čitateljskih pristupa svakom
trajno otvorenom djelu, izloženom najrazličitijim mogućnostima interpretativnih
čitanja; potkrijepiti razloge upornog i preciznog traganja za dubinskim tajnama
odabranih tekstova, iako svjesna kako niti jedno djelo nema jedinstveno ili
konačno značenje, nego su nužna višestruka,ponovljiva,proturječna
pa i subverzivna čitanja. Njima bi se naznačili makar i neznatni podaci
prema nedostižnom idealu savršenoga čitateljskog pronicanja u bit teksta.
s promocije: govori književnica i kritičarka Lada Žigo Španić (Foto Miljenko Brezak)
Svoj izbornički
pristup opisuje subjektivnim, a interpretacijski postupak je također ovisio o o
tomu u kojoj je jeri uspjela posvojiti tekst, u isti čas biti u njemu i izvan
njega, povremeno ga prihvatiti gotovo kao vlastito djelo i zatim oprezno
izložiti osobnom književnokritičkom pogledu. Stoga se i svi prilozi ove knjige mogu protumačiti kao moj osoban doprinos
kreativnom čitanju jednog dijela suvremene hrvatske proze. Takvo se čitanje na
najprirodniji način stapa s iskustvom pisanja, pričem je čitatelj uvijek pomalo
i skriveni, pozadinski suautor djela.
Pjesnikinja i kitičarka Darija Žilić govorila je o Arhipelagu Galešnjak (Foto Božica Brkan)
U izboru je naglasak
na autorima srednjeg i mlađeg naraštaja, pa iako nije zanemarena valorizacijska
komponenta, uvršteni su i oni tekstovi koji ne predstavljaju vrhunska
ostvarenja unutar piščeva opusa pa i cjelokupnoga hrvatskoga književnog
korpusa, nego figuriraju i na druge načine, kao intrigantnije, obećavajuće
paradigme, kadštro i u znaku efemerne dopadljivosti. Time se željelo pružiti
simptomatičnu a pomalo nagovještajnu sliku žanrovski, poetološki, tematski pa i
stilistički kreativne raznovrsnosti književnih pojava i izvedaba u određenom
razdoblju.
Posveta svojim čitateljima (Foto Miljenko Brezak)
Željela je otkriti
ono što je u fikcijskom svijetu umjetnički zanimljivo kao i naznačiti načine na
koje taj svijet korespondira s iskustvenim područjima, znanjima i estetskim
parametrima, duhom, kulturom te drugim životnim i uljudbenim oblicima naše
suvremenosti.
Na predstavljanju knjiga Dunje Detoni Dujmić potkraj svibnja kod Jasne Kovačević u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića urednik Male knjižnice DHK i književni kritičar Antun Pavešković te književne kritičarke Lada Žigo Španić i Darija Žilić izdašno su častili autoricu kako je obradila sve relevantno u hrvatskoj prozi zadnjih godina, kako je izvan ideologiziranih krugova, kako i o ženskome pismu primjerice, govori u najboljem smislu. Dunja Detoni Dujmić slojevito iščitava tekst, s izuzetnim teoretičkim znanjem, a ispisuje ga bez teško razumljiva metajezika, kompetentno, ali ne superiorno iznad pisca, ne egocentrično kako to neki čine. Ona je piščev suputnik, čak i kad ga se na svojevrstan način trudi obraniti i od njega sama govoreći o njegovu prosedeu. Tako o prozi drugih, a tako i poeziju iz sebe.
Čovjeku dođe da
se zapita, čulo se, zaslužuje li hrvatska književna scena – na kojoj postoje,
što bi Pavešković rekao, nepismeni i pisci, a danas kad je lako tiskati knjigu
i na najuglednijim natječajima jedva da je desetina zanatski suvislih – takvu
knjigu i takvu autoricu.
