Slavica Moslavac, čuvarica baštine – Umjesto kave 11. studenoga 2019.

Čuvari baštine? Bila sam jako radoznala što će sve biti izloženo na istoimenoj izložbi, otvorenoj u četvrtak, 5. studenoga 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog, prava knjiga od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, u njemu nema biografije i bibliografije, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike pronalazila i što zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula. 

U surkama replikama s Erdoedyjevih crteža s početka 19. stoljeća Slavica Moslavac, Božica Brkan i Lana Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak

Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, zamozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda.

Modna revija i kutinske ivančice / Fotografija Miljenko Brezak

Sve čineći s velikim poštovanjem, dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i osamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost. Hvala joj na tome!

Uglednoj moslavačkoj etnologinji čestitale su i kolegice i suradnice, vinkovačke Kreketuše / Fotografija Miljenko Brezak

Sama sam Slavicu Moslavac upoznala 2006. radeći na knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavinei često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale od KutineNovske ,Garešnice, Kloštar Ivanić do Žepča,  kamo smo doslovce vozili dio kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika. Ako se igdje mogu uvrstiti, drugi me već jesu, u Čuvare baštine, gastronomija i jezik, Slavica Moslavac – nomen omen est – mnogo je šire i temeljitije, životni poziv. I još nije gotova!

Iz stare škrinje na danje svijetlo i reflektore javnosti uz poticaj Slavice Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak

Tko će, jednom, nastavljati posao Slavice Moslavac, koji odavno nije samo posao etnologa s visoko postavljenom ljestvicom i stručnim kriterijima, moći se će koncentrirati na postojeće, što je sabrala, zabilježila u kojekakvim medijima, i na tome maštati i kreirati vlastite ideje, ako ih bude imao, prezentirati ovdje prikupljene čuvare baštine u svim medijima, od tekstilnih dijelova narodne odjeće do ciljano snimljenih edukativnih filmova. Želim da sve ima publiku poput primjerice putujuće Slavičine izložbe Pogled odozdoprikazane na 13 (!) mjesta. Dosad! Sve to govori i zašto sam prigodno, u čast Slavice Moslavac i naše baštine, a i sama time počašćena, odjenula repliku surke načinjenu prema Erdödyjevim crtežima spočetka 19. stoljeća.

Slavica Moslavac sa sabljom ljelja i u ozbiljnu znanost i na teren / Fotografija Miljenko Brezak

20191103 – 20191104 – 20191110 

Predstavljena nova knjiga „Mene su ljepote ostavile“ Josipa Gujaša Đuretina – Umjesto kave 6. studenoga 2019.

Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić pozdravlja, predstavljači slijeva nadesno: Božica Brkan, Biserka Ipša, Đuro Vidmarović, Gordan Grlić Radman i prof. dr. sc. Sanja Vulić

Josip Gujaš Đuretin, Mene su ljepote ostavile. Monografska knjiga, koju je priredio Đuro Vidmarović pošto je više od četiri desetljeća studirao malo poznatoga pjesnika, Hrvata iz Mađarske, koji je umro 1976. kao četrdesetogodišnjak. Poslije Đakova, u utorak, 5. studenoga 2019. predstavljanje u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je s Ministarstvom kulture financijski poduprla projekt našega Acumena i potrudila se da veliku dvoranu napuni raznovrsnim i zanimljivim gostima s ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i ravnateljem MHI Mijom Marićem na čelu, ali isto tako i studentima hungaristike s Filozofskog fakulteta i kroatologije s Hrvatskih studija. 

Đuro Vidmarović sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

Autor presretan, a i mi kao izdavač, jer to je prva knjiga naše obiteljske izdavačke kućice autora koji nisam ja. Iskreno. Nije godinama bilo zainteresiranih, valjda nije tržišno. Sretna sam ponajprije zbog dobre poezije i mogućnosti, jer su konačno objavljeni i dosad neobjavljeni radovi iz Gujaševe obiteljske ostavštine, u različitim varijantama. Gujaševa supruga Vera, nažalost, nije dočela knjigu. No, Gujašu se sada ozbiljno, ako požele, mogu posvetiti oni koji se bave i književnom estetikom i jezikom i sličnim. On to zaslužuje, tu tek sad pada moćna željezna zavjesa. 

Odlična interpretacija Gujaševe poezije: dramska umjetnica Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak

Već polemiziramo je li Gujaševu poeziju, ekavsku i zbog zavičajnog govora i zbog u Gujaševo vrijeme u Mađarskoj službeno favoriziranoga srpsko-hrvatskoga odmah trebalo prevesti namodernihrvatski standard; pripada li ubaštinjen, kao što je Vidmarović ubaštinio i mnoge druge manje poznate hrvatske književnike iz barem dvanaest zemalja, zaista u 100 hrvatskih pjesnika; o kriterijima za financiranje uopće dobre literature i tome slično. 

Vidmarović i Grlić Radman: o diplomaciji ili o poeziji / Fotografija Miljenko Brezak

Neću se ni na što žaliti, ponajprije želim zahvaliti svima koji su radili na knjizi – priređivaču Đuri Vidmaroviću, uredniku Miljenku Brezaku, rezenzentici kroatologinji prof. dr. sc. Sanji Vulić, dizajneru Jeniu Vukeliću, tiskari Web2Tisak, dramskoj umjetnici Biserki Ipši Kunčević koja je izuzetno čitala Gujaševe pjesme, kolegama iz medija sve do Vijesti iz kulture HTV1 i Globalne Hrvatske s HR-a te predanoj organizatorici predstavljanja Vesni Kukavici. 

U punoj dvorani i mlada braća Blažetin iz Pečuha, najmlađi naraštaj u svojoj i obitelji hrvatskih intelektualaca u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak


Odabrala sam pjesme Josipa Gujaša-Đuretina: 

AKORDI O HRVATSKOJ  

II     

Kroz plodna polja 
Mađarske
voz juri
prema jugu 
zelena polja 
se njišu
u nedoglednosti života 
samo se crveni makovi 
crvenom bojom svojom 
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
Kroz plodna polja Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedno za drugim 
Potištena stolećima 
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu 
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim 
čudi se jako 
što se tome svetu 
tako raskošnom 
samo hladno divim 
Kroz plava polja 
Mađarske 

voz juri prema jugu 
i samo mi se čudi 
oduševljenje očekuje 
a ne zna 
da ja u svom snu 
nosim samo 
Hrvatsku 

Žute naranče 

Sokove žutih naranča
već danima imam u ustima 

i pričinja mi se: 

kao da su južni krajevi poslali ovamo
svoje podneblje 

Pečuj, 1966.   


Jabuke  

jedemo jabuke
(po glavi po jednu) 
ja i žena
jabuke iz vinograda 
sa izleta
simbolične jabuke: 

sećam se Adama i Eve 
i Edena 

kao da je nova ars poetica  

Pročišćen
Blistav da budem 

Jezik mi treba kao kristal: 
kao prizma što zaslepljuje: 

da se sviđam,
da me cene 

kada mi već moje misli odbaciše 

Bp, dec. 1966. 

bez naslova 

Kad ću biti opet opijen 
duhom 
dosadna je ova krčma 
čama 

duša moja u kutu plače: 

sama

minijature  

Kad sam pošao ulicom 
iskočile sobe pred zidove 
da me vide 

II 

u snu sam išao među voćke 
da budem plod
probudio sam se i saznao 
da nisam stigao nikud 

Jesu li zaboravili  

Jesu li zaboravili
da je bog poslao na njih potop
da su ih lomačama hteli uništiti
da li im još nikada nije jasno
da pred sobom imaju samo dve alternative: 

ili će biti zaista ljudi ili će
kao zveri
zverski nestati 

dec. 1966. Bp. 

beli snežni bregovi  

beli snežni bregovi 
ja o vama sanjam 
beli što ste uspeli biti 
ja vam se klanjam 

minijatura

cvatu trešnje 
osećam miris: 

u hladnim rukama 

braći iseljenicima  

svojoj braći
iza nepremostivih 
morskih pučina
danas šaljem paket reči 

pod nebodere i na kanadske brodove 
jednu nevidljivu nit šaljem 

avionom da put bude kraći 

svojoj nikad neviđenoj braći 
šaljem stisak ruku
iz srca ispaljen 

nevidljivu poruku u svemirskoj lađi 

Odvijana Podravina 

Bela mesečina 
u čaši vina 

Pobegla krčmarica 
Iz snenog vrbika 

Čarda i topole 
Dijamanti mojih zenica 

Bicikl stari
Po pustim stazama plače 

Uši mi ostahu
Bez zimskih priča 

Muči i grize
Odvijana Podravina 

moje blago  

imam gorčinu sto puta pobeđenog 
imam gorčinu što traje do smrti 
ne pobeđenu od nikoga 

golubica 

htela je do mene kroz prozor 
rešetka je ne pusti
može do mene kroz veliku kapiju 
u određeno vreme

Jedno odsustvo iz bolnice  

jedno malo odsustvo 
žličica meda 

jedno malo odsustvo 
dva dana u drugoj sferi 

jedno malo odsustvo
jedno malo prisustvo u životu 

kao da spremaju golgotu  

neka kao priprema 
neki kao planovi 

za novo krunjenje 

već se sabiru povorke
i zluradost već porođena 

tolika gnezda
u nadama oživela 

vruć pesak posiplju 
za pod tabane 

neka kao priprema 
neki kao planovi 

da navale svi na jednoga 

1967. 

dr. Josip Gujaš-Džuretin profesor  

Naličje jedne noći


Ruše hrasta prljavim sekirama 
Gnjev
Ne može se dozvoliti
Pitamo se 
Tko su te zaklonjene osobe 
što patuljke šalju: 

oboriti plemenito stablo 

20191106

Krleža, Grabarić, Serdarević, HGZ – Umjesto kave 22. listopada 2019.

Hvala Miroslavu Krleži, hvala Seidu Serdareviću što ga je uvrstio u svoj Festival svjetske književnosti početkom rujna i što ga je nastavio za nas koji nismo premijerna publika. Ako niste gledali, slušali i čuli, srdačno preporučujem. Ne znate što biste prije: plakali ili se smijali. Nisu posrijedi vicmaheri. Krležin govor o hrvatskoj književnosti iz tridesetih prošloga stoljeća govor je o aktualnoj Hrvatskoj, za što je dovoljno Krležin Tekst i nekoliko asocijativnih recentnih milozvučnica: trgovački centar, blokirani, ekran, književni influencer… Tekst je priredio krležolog Vlaho Bogišić, a Krležu interpretira sjajan Ozren Grabarić (uz pratnju na klaviru Mateja Meštrovića i u režiji Aide Bukvić). Molim kolegu Čadeža da napiše koju o glumcu koji kao Krleža odlično govori na bini i kojega sve razumijete. I ne sjećam se kad sam gledala nešto gdje se ne deru.   

Ozren Grabarić kao Miroslav krleža u Hrvatskom Glazbenom zavodu (Fotografija Božica Brkan)
Ozren Grabarić kao Miroslav krleža u Hrvatskom Glazbenom zavodu (Fotografija Božica Brkan)

Da sam ja netko, poslala bih (i tog!) Krležu s govorom o hrvatskoj književnosti ravno iz Hrvatskoga glazbenog zavoda na turneju po hrvatskim školama (ne samo za sat hrvatskoga, iako ima riječi i o jeziku, a o recenzijama i kritici i da ne govorimo), knjižnicama, društvenim domovima… Kao prilog Školi za životi učiteljskom štrajku. Prije nego što se premetne u generalni.

Tek jedan večernji školski sat za, kako ga opisuju danas, jedno od najvažnijih predavanja Miroslava Krleže. Održano je upravo u Hrvatskom glazbenom zavodu 1930. pred više od 800 slušatelja, kako izvještava tadašnji Jutarnji list, kaže Fraktura u najavi predstave na redovitom repertoaru HGZ-a. Iz tog je predavanja nastao slavni Krležin Moj obračun s njima, a iz knjige i monodrama s nezaboravnim Radom Šerbedžijom. Dodaju kako je drugo predavanje, ono o hrvatskoj književnosti, trebalo biti održano 1933., ali ga je policija zabranila. O njemu se zna samo s najavnih plakata da je trebalo biti o hrvatskoj književnosti. Polazeći od Krležinih tekstova, ponajprije sinopsisa samoga predavanja i Krležinih marginalija o novijoj hrvatskoj književnosti, u Hrvatskom glazbenom zavodu oživljena je Krležina riječ 2019. Razmišljam i ne pada mi napamet nitko od živih tko bi to učinio aktualnije. Pada li možda vama?

Rock u Vinkovcima – Umjesto kave 21. listopada 2019.

Nebrojeno sam puta okrenula broj svoga Slavonca Miše Lišanina i svaki me put dočekalo Dođi u Vinkovce. Nazvah ga neki dan da baš provjerim, a pjesma se izgubila. Ne zna ni on više ni kada. Otkako je otišao na faks iz Vinkovaca i Nuštra, pomno čuva svaku pupkovinu sa zavičajem, pa i refren  tamburaško-hiphoperskog hita Shorty feat Miroslav ŠtivićI kad poželiš se ravnice/ dodji u Vinkovce/ sve moje ceste su davno zarasle/ stojim na pragu vrata Hrvatske/ zovu te, zovu, ravni slavonske/ dođi u Vinkovce.

S predstavljanja u Đakovu o uknjiženu vinkovačkom rocku Želimir Ž. Ivković i Goran Rem (Fotografija Miljenko Brezak)

Što mogu, ali prvo mi je to palo na pamet na predstavljanju knjige Rock u Vinkovcima/ povijest pop i rock scene u Vinkovcima i okolici, koju su u svibnju 2019. objavili Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima i Croatia Records. Bila sam na predstavljanju u Đakovu u Rock klubu King na kolovoškim 10. Danima Luke Botića. I time su, kako bi rekao jedan od organizatora Mirko Ćurić, proširili polje književnosti i kulture.

Od Šerbedžije do Bareta

Želimir Ž. Ivković sa svojom knjigom koja je nastajala 15 godina (Fotografija Miljenko Brezak)

I pokazali su, ne samo izrijekom poezijom ili književnošću, kako se zrno po zrno umijesi u pogaču odnosno kako se ispiranjem šljunka, kamičak po kamičak, otkrije i zlato, kako se zapravo preko više od 115 vinkovačkih i seoskih bendova iz okolice Vinkovaca, od Otoka, Cerića, Nuštra, Ivankova, Jarmine, Vrbanje, Slakovaca, Cerića, pa sve do Zagreba, stigne i do Šerbedžije, Kojota, Colonije, Majki i Bareta. (Opće opasnosti nema na popisu, je su Županjci.)

Iz knjige: Majke

Ako samo dobro gledala, najstariji bi mogli biti Bezimeni, Nivram i Žiška Combo Band iz 1963., Demoni iz 1964., Lutalice i Skromni iz 1965., Molekule iz 1966., Sateliti iz 1969. Svjedoci vremena su i izabrana imena poput Incesta, Inkvizicije, MatrixaNeću žvake ‘oću kusur, Pogreb x, Zlatni delišes, SirotaniExplozivi, TNT, The Užas, Urea, Trn, Sanjalice…, pa čak po dvaput Skromni, Nepopravljivi, Crna pantera

Iz knjige: diskografija slavnoga Vinkovčanina Rade Šerbedžije
Iz knjige: diskografija slavnoga Vinkovčanina Rade Šerbedžije

Trebalo je 15 godina i 333 stranice Želimiru Ž. Ivkoviću da pribere mnoštvo sjećanja, podataka, fotografija, priča i pričica, novinskih izrezaka od Glasa Slavonije do Plavog vjesnika. Vinkovački Rock & Roll, tvrde, uglavnom je ponikao iz davnašnjega Doma omladine i KUD-ova iz kojih su svirački i pjevački dobro potkovani izlazili budući električari, rokeri.

Iz knjige: otac prve vinkovačke električne gitare Tito Cvrković-Titica

Uvrstili ga u kulturu ili u subkulturu, i taj je dio stvaralaštva nezaobilazan dio ovdašnje urbane kulture, a monografija je hommage onima koji su, ne samo skidali hitove s Radio Luxembourga, skupljali se u kakav VIS, pa krenuli s rimama i s nekoliko akorda, rifova…, nego i umjesto tambure poput Tita Cvrkovića – Titice ispilili prvu dasku za gitaru na 220 V te joj selotejpom nalijepili pick up, dodali pojačala i – drndali. Tako danas, kada, osobito mladima, posprdno pripisuju turbofolk, Vinkovčani odmah skoče kako to kod njih ne prolazi, kako su oni urbani već više tisućljeća – jer da svjedoče to i nazivi bendova Cibalia Band, Colonia… – dokazujući da središte, kulturno, može postojati i na rubu, bilo Rimskoga carstva bilo Hrvatske.

Kad se Rem zagleda u zid uz vinkovački korzo

E, sad, nama koji u svojoj zavičajnoj kulturi nemamo korzo poput Slavonaca, teže je pojmiti vrijeme u Vinkulji, makar imali i neke svoje lokalne VIS-ove, makar za zabave. Književnik i sveučilišni profesor Goran Rem – službenu biografiju započinje: Rođen prvi puta 1958. u Slavonskom Brodu, drugi puta 1968. u Vinkovcima, a treći puta 1977. U Osijeku.– uz Barthesa i Kozarca rado citira, recimo, i Bareta, Štulića ili Mambi Molesters.Prisno i nadahnuto u stihovima jedne od svojih pjesama zagledan je u mladost i u zid uz vinkovački korzo na kojem je pisalo Milky Way.

The Milky Way uoči đakovačke svirke (Fotografija Miljenko Brezak)

Prepričao je to na kulturnom događaju u Đakovu. Dok je kraj njega sjedio uporni Želimir Ž. Ivković, tvorac knjige koja govoreći o vinkovačkoj, svjedoči i o povijesti hrvatskoga i jugoslavenskoga rocka, istovremeno i član rock-sastava The Milky Way. Dečki će se i te večeri, da ozvuče knjigu, popeti na đakovačku binu i mladalački prašiti. Živa je još Mliječna, zvjezdana, rock staza slavonska, vinkovačka! Volim teške boje, njima ja sam obojen, ali sam ih svejedno zasladila nekom od namnoženih slastica Milky Way.

I Božica Brkan se, dakako, posula zvjezdanom praširnom s uknjižene Mliječne staze rockera iz Vinkovaca: sa Želimirom Ž. Ivkovićem iz The Milky Waya (Fotografija Miljenko Brezak)

20191015 – 20191019 – 20191020    

Bećarac kao učitelj/učiteljica u školi za život – Umjesto kave 16. listopada 2019.

Ne znam koliko sam puta i na kojim sve medijima – jer, dabome, nema tko se nije viralno pripicuknuo – preslušala bećarac učitelja iz OŠ Darde. Drugi dan štrajka. Premijera Plenkovića netko od savjetnika morao bi uputiti da bi morao biti počašćen sa da te nije učo naučio,/ Plenkoviću, gdje bi sada bio? Ta ne pjeva se bećarac svakome! Ako ne kani dati što štrajkaši traže, barem bi za čast morao zataknuti koju stotku o vrat učiteljske tambure, gitare ili čime već udaraju ritam. I u mojoj Moslavini, gdje se bećarac pjevao i valjda još pjeva samo po svadbama i rođendanima, bio je takav običaj.

Neće se valjda uvrijediti lucidnim štrajk se vrti kao centrifuga poput policajke na dvostih valpovačkog tamburaša te, poput ženskoga službenoga lica, potegnuti još jednu četiri godine dugu parnicu. Mogu oni suditi i dosuditi, ali ne može se lako bećarcu stati na kraj. Navodno je bilo belaja i pri prijevodu lascivnih stihova kada su oni koji ga poznaju bolje od mene bećarac pripremali za uvrštavanje na UNESCO-vu svjetsku listu nematerijalne baštine, ali ipak je bećarac je cilom svitu mio, od UNESCO-a povelju dobio.

Mirko Ćurić s knjigom svoje učiteljice / Fotografija Miljenko Brezak
Mirko Ćurić s knjigom svoje učiteljice / Fotografija Miljenko Brezak

Trajniji je od mjedi i okretniji od vidre taj rimovani dvostih pogađa baš koga treba i baš ondje gdje treba. Da sam ja Plenković, našla bih kako god to što traže, jer, kako je krenulo, bećarac će natjerati prosvjetare iz drugih županija da dodaju koji još opakiji deseterac, pa će se štrajk dalje vrtjet kao centrifuga sa još većim postotkom štrajkaša. A imamo bogme i gangu, reru, ojkanje… Eto ti, baš prava škola za život. Jest da nije to iz mojega kraja, ali odmah se sjetim svojih učitelja, nastavnika i profesora od prvoga razreda do kolega na faksu.

Naslovnica zbirke 800 gorjanskih bećaraca s fotografijom Ljetke i Mirka Kneževića u narodnim nošnjama snimljenom na jednoj svadbi u Gorjancima pedesetih godina prošloga stoljeća
Naslovnica zbirke 800 gorjanskih bećaraca s fotografijom Ljetke i Mirka Kneževića u narodnim nošnjama snimljenom na jednoj svadbi u Gorjancima pedesetih godina prošloga stoljeća

Sjetim se i gospođe Ljerke Knežević (1929.-2016.), koja je učiteljujući u Gorjanima pokraj Đakova od pedesetih godina 20. stoljeća usput zabilježila 800 bećaraca, a za Općinu Gorjane i Đakovački kulturni krug je, prema rukopisu koji je sredio i sabrao njezin suprug, također učitelj, već 90-godišnji Mirko Knežević, baš ove godine i uknjižio njezin učenik, i profesor i književnik Mirko ĆurićGorjanske bećarce. Nestašno pjevaju:

Jednog volim a četiri mene,
Pa me grde i cure i žene.

Pitaju me imam li ja tala,
Imam tala medna usta mala.

Usta moja kutija bombona,
Lola mladi, pa se njima sladi.

Ni mi stalo da me ljubiš malo,
Već dovika, da mi budeš dika.

Sve curice pelcovale cvijeće
Moja draga pelcovala vraga.

Oj, inočo, kako ti je dika,
K tebi dojde kad od mene ode…

Ako je kome promaklo, podsjećam kako je taj književni mikro-žanr, estetički minimalizam, izraz načina života, jednoga tipa slavonske kulture koji je nastajao još u prvoj polovici 19. stoljeća, rascvjetavao se potkraj 19. i tijekom prve polovice 20. stoljeća, a početak kraja vidljiv mu je, otprilike, od sredine 1970-ih. Da i hoću, ne bih mogla bolje od akademika Josipa Užarevića, kojega tu sve redom citiram, ustvrditi kako bećarac bi mogao biti shvaćen kao sinegdoha općega stanja u Slavoniji (a valjda i šire).

Možda dovoljno glasno pjevanje i na suho dopre gore i do Markova trga, s obje strane Markove crkve. Jedan-dva-hopsa-sa!

20191015 – 20191016

Pjesnikinje u Lisinskom – Umjesto kave 25. rujna 2019.

Vodeći ih po različitim zagrebačkim slobodnim mjestima kafićima i knjižarama…, Ana Horvat dovela je svoje pjesnikinje 24. rujna 2019. i u Malu dvoranu Lisinski. Time je obilježila trideset svojih tribina Razgovor s pjesnikinjom–  na kojoj je 17. svibnja 2018. predstavila i mene – a  na kraju je svoju pjesmu čitalo 39 pjesnikinja (neke vrsne odustaše, ne želeći s pionirkama). Program sadržava svih potvrđenih  43 s fotografijom, biografijom i pjesmom. Ja sam govorila Vermut.

Zadovoljstvo pošto su se izredale sve pjesnikinje sa svojim pjesmama / Fotografija Miljenko Brezak
Zadovoljstvo pošto su se izredale sve pjesnikinje sa svojim pjesmama: Božica Brkan, Ana Horvat i Ljiljana Hidić Pasariček / Fotografija Miljenko Brezak

Iskreno, za neke pjesnikinje nisam nikad čula, pa su mi i njihove pjesme bile (ugodno!) iznenađenje. Nemam smisla za babinjake i poeziju ne dijelim na mušku i žensku, ali divim se Ani što na svoju tribinu ustrajno dovodi pjesnikinje često s lošijom od svoje vlastite književnosti. Lako je predstavljati dobre! Time, tumači, poetese stječu javnost, dobivaju glas da ih se čuje. Ne jednoj će nastup u utorak možda biti životni doseg.

Dio publike prije početka / Fotografija Miljenko Brezak
Dio publike prije početka: ne samo prijatelji pjesnika nego i poezije / Fotografija Miljenko Brezak

(Penjući se na pozornicu Male dvorane ja sam se, recimo, prisjetila kako sam, ne znam više ni tko me je pozvao, svoje pjesme čitala i na pozornici Velike dvorana, u vrijeme Domovinskoga rata, humanitarno za pomoć Karlovcu pod bombama te da sam garderobu dijelila s tadašnjom primadonom zagrebačkoga HNK-a Karlovčankom Ivankom Boljkovac, pa joj i na tome zahvaljujem!).

Svih trideset devet pjesnikinja / Fotografija Miljenko Brezak
Svih trideset devet pjesnikinja, ja deseta zdesna / Fotografija Miljenko Brezak

S kolegicom Sonjom Šarunić ovaj put nismo dospjele popiti ni kavicu, a kamoli njezinu radijsku / Fotografija Miljenko Brezak
S kolegicom Sonjom Šarunić ovaj put nismo dospjele popiti ni kavicu, a kamoli njezinu radijsku / Fotografija Miljenko Brezak

Iz takvih se stvari i rađa kvaliteta, dojmljivija od, kako bi Ana citirala muške podsmješljivce urednike kojima je donosila rukopise, je li opet napisala onu svoju ja tebe volim, a ti mene ne. Možda će unatoč vlastitoj poeziji poput Ljubila bih te, koju smo sinoć (poslije mukotrpne probe!) izgovorile mi sve pjesnikinje, svaka po stih, i koja je i otpjevana, izborima o različitim temama i virtualnoj antologiji Hrvatska ljubavna lirika (od 19. do 21. stoljeća) biti zapamćena možda ponajviše kao dobrotvorka ženama pjesnikinjama.

Red Lisinskim prije početka s prijateljima pjesnikom Sinišom Matasovićem i Milkom Bunjevac / Fotografija Miljenko Brezak
Pred Lisinskim prije početka s prijateljima pjesnikom Sinišom Matasovićem i Milkom Bunjevac / Fotografija Miljenko Brezak

Pjesnikinjama različitih naraštaja od, ako sam dobro istražila, 1948. naovamo, različitih bračnih statusa od djevojaka do višestruko razvedenih i udatih, s djecom i samima, podrijetlom iz različitih mjesta ne samo Hrvatske, po zanimanju od vozačica tramvaja i medicinskih sestara do liječnica i novinarki, žena s imenom, s nekoliko prezimena, sa pseudonim poput Ane (jer je cijeli život radila u INA-i na odgovornome mjestu pravnice, pa nije bilo zgodno da još piše pjesme), ali nedvojbeno žena koje u svojim životima ne odustaju od – poezije. Poezije koja nije samo ja tebe volim a ti mene ne. K tome, potrudile su se za ovaj randevui otišle frizeru, odjenule štikle (ja nisam, jer sam svoje davno preselila u pjesmu!) i kreacije različitih stilova sa začudnim modnim accessoriesom.

S organizatorima večeri Pjesnikinje u Lisinskom Anom Horvat i Slavkom Nedićem / Fotografija Miljenko Brezak
S organizatorima večeri Pjesnikinje u Lisinskom Anom Horvat i Slavkom Nedićem Božica Brkan i Ljiljana Hidić Pasariček / Fotografija Miljenko Brezak

Ne samo novinarski, ne mogu ne primijetiti – nisam iznenađena i ne žalim se – da osim najava na Culturnetu.hri Dobro jutro, Hrvatska, nisam primijetila da su mediji, s izuzetkom Katoličkoga radija (!?) uopće uočili trud pjesnikinja, posebice Ane Horvat, a kamoli da bi se potrudili doći i informirati o njemu. Kao koga to zanima? Da smo bacale grudnjake, što bi sjajna voditeljica Sonja Šarunić rekla, koja ih nosi, ili se razodjenule kao… Zanima li javnost samo gola poezija? Pa ni stvarnost neće ogoljenu, nego radije u velovima fejka!

Mlada pjevačica Ivana Sopta i gitarist Slavko Nedić samo su neki od glazbenika koji su ozvučili pjesničku večer / Fotografija Miljenko Brezak
Mlada pjevačica Adriana Baković i gitarist Petar Ivkić samo su neki od glazbenika koji su ozvučili pjesničku večer / Fotografija Miljenko Brezak

Kome je, uostalom, danas potrebna poezija? To malo poezije u svakidašnjici? Sva sreća da mi neki nismo odustali od toga, od ljepote koja nas brani od surovosti i ružnoće svijeta, održava na životu sa smislom. Spoznajemo to zahvaljujući i ovakvim večerima. Nije dovoljno samo postati i lajkati na internetu i diviti se sebi u četiri zida. Tko mi je kriv što neprestano, kako običavam reći, u mraku publike očekujem neku malo Božicu, ambicioznu i kreativnu, i što sam po neku i sinoć, u običan radni, sumoran dan, prepoznala i na pozornici. Ponovilo se. Živjele žene! Živjela Ana Horvat!

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-gosca-tribine-ane-horvat/

https://www.youtube.com/watch?v=u3Byz4i53bE

https://www.youtube.com/watch?v=q-3AxfBIN3U

Pjesnikinje u Lisinskom

 

Noć šišmiša – Umjesto kave 31. kolovoza 2019.

Ako mislite kako ću se prigodničarski diviti korisnim noćnim bićima i onima koji se trude zaštititi ih da ne iščeznu, grdno se varate. Taman noćas zaspim, kadli me prene užurbano kretanje po sobi. Let ispod plafona. Prenem se u polusnu, srce samo što mi ne iskoči daleko iznad mojih uobičajenih otkucaja oko stotke. Nikako da razlučim je li to stvarno ili sanjam. Snova se rijetko sjećam, ali posljednjih dana, kako završavam rukopis, poluspavam na dva kanala, na jednom neprestano rješavajući tekstualne dvojbe. Razbudim se. Leti kao propeler, zapravo dva. Crno. U krugovima većim i manjim mijenjajući visine. Kako se ne sudare? Poput malih lastavica koje su tek nespretno počele izlijetati iz gnijezda, pa brzo natrag. Kao da su se naši piljci iz zagrebačkih gnijezda s našega krova spustili u Malinsku. Možda su ptice s drveća ispred prozora? Ali i za njih je prerano, brzo razmišljam. I nikad nisu navraćale baš u sobu, toliko se pak ne poznajemo, samo ih slušam i rano izjutra i prije sutona slušam kako pjevaju na osušenom drvetu.

Palim noćno svjetlo. I već budim M. Nemoj se uplašiti, govorim mu, izgleda da nam je nešto u sobi. On pali veliko svjetlo. Šišmiši? A ovi lete. Ne vide, govorim štreberski, ali barem mi vidimo njih. Oni okolinu raspoznaju valovima što li, govori M. Pokrivam se da mi koji ne sleti. Negdje sam pročitala da je gadno kad ti se uplete u kosu. M. maše da ih nagovori da se vrate odakle su i došli. Joj, da vidiš koliki ih je vani, cijelo jato, samo da i oni ne krenu unutra, govori. Maše, maše, mašem i ja, uzima i partviš da bude veće strujanje, ovi još bolje lete, pa jedan pada nekamo uz radni stol. Ja meljem kako je baš bilo na televiziji da su navrli neki dan u našu dežurnu bolnicu, Sestara milosrdnica, i da su ih hvatali sa zidova i spuštali. M. krene maloga uzeti u ruku, i viče da ga je ugrizao, na prstu mu šiknula krv. I on se jadan boji, detektiramo, pa se brani. Možda me je i s pandžicama, govori M. To je kao kad ti mjeriš šećer, smiruje me. Nagovaram ga da opere alkoholom, ali tko će sad naći alkohol. Onda rakija… Onda se sjetim da su ih u Vinogradskoj skidali rukavicama. Potrajalo je, da usplahirene u polunesvijesti iznese na balkon i pusti van.

Nije nam do spavanja, nije to bez vraga, što znače ti šišmiši, pa baš kod nas. A i odmah se rastužim prisjećanjem kako su, dok smo još stanovali na Gredicama, M. i mama, IBB i mene odmaknuli što dalje da nas još ne ugrize, išli u dimnjak u kojem je nešto šuškalo – dakako da sam šušanj čula ja – uhvatiti štakora, oboružani crnim vrećama i štapovima, a kad su dimnjak otvorili ondje je bio mladi golub nevješt letenju, koji je kroz četiri-pet katova siroti pao na dno našega dimnjaka.

Sad ujutro, sjetim se da je baš prošla noć bila – Noć šimiša. Živjeli mi šimiši!

P. S. Fotku nemam, jer nam noćas nije bilo do selfija sa šišmišima.

Dižem svoj najdraži šešir u čast Nade Kobali – Umjesto kave 26. kolovoza 2019.

Već nekoliko ljeta nosim slamnati šešir s cvijećem. Na najvažnijim svojim fotografijama – nosim taj šešir. Pitaju me: opet imaš novi šešir? Da imam kćer, vjerojatno bi joj ga ostavila u nasljedstvo, jer krasno se nosi i u njemu se dobro osjećam, a iako mu je stručak bljedunjava cvijeća zamislila na potiljku, najčešće ga nosim na čelu, okrećem ga zapravo ovisno o tome kako mi se nosi. Pomislila sam više puta, osobito zagledajući nove kitničarske skulpture u njezinu izlogu na Cvjetnjaku, bi li se njegova kreatorica, skulptorica Nada Kobali zbog toga naljutila na mene.

Šešir Nade Kobali / Fotografija Miljenko Brezak
Šešir Nade Kobali / Fotografija Miljenko Brezak

A nanosila sam se nešto šešira, i damskih i mangupskih, od prvoga u prvom ili drugom razredu, crvenoga, koji se još vezao ispod brade da ga, nestašna, ne izgubim putem iz škole. Osim ljetnih slamnatih, kojekakvih oblika, s obodom i bez njega, s različitim dodacima, čak i s crnom ružom, nosila sam i zimske, prisjećam se: jedan plavi češki, jedan smeđi pusteni, a najduže, u vrijeme kratke bunde od risa, jedan crni, gotovo muški, da su svi mislili da sam ga uzela M., a također ga je potpisala i izabrala mi ga je gospođa Kobali, valjda još u Palmotićevoj. Ovjekovječen je na mojoj prvoj knjizi pjesama 1990. Snimio me Romeo Ibrišević ispred najbolje pozadine, bijelih vrata toaleta na sedmom katu Vjesnikova nebodera.

Šešir Nade Kobali - detalj / Fotografija Miljenko Brezak
Šešir Nade Kobali – detalj / Fotografija Miljenko Brezak

Toliko sam puta planirana reportažu o njoj, sa puno fotografija, i prije negoli mi je urednikom postao, njezin tadašnji pa bivši muž Uroš Šoškić, i ne znam zašto je nisam napisala. Nisam joj bila ni tako važna mušterija, nisam si dokupila ni novi zimski šešir kako sam stalno planirala, jer nisam mogla odlučiti uza što bih ga nosila.

Dižem svoj najdraži šešir nenadmašnoj Nadi Kobali.

 

Jel kajkavski bude mrel? – Umjesto kave 16. kolovoza 2019.

Poštovana gospođo Brkan, slučajnim pretraživanjem interneta pronašli smo danas dva članka na Vašim stranicama u kojima spominjete našega sina Luku, kojeg ste upoznali prilikom posjeta Marijani Petir u Bruxellesu. On je tamo boravio kao sudionik projekta „Škola ambasador Europskog parlamenta” i predstavnik Ekonomske škole Sisak koju još uvijek pohađa. Na žalost nismo znali da ćete dolaziti u Petrinju na Noć knjige 2019., jer da smo znali i mi bismo navratili. Doista nas je iznenadilo da ste tamo pročitali i Lukinu kajkavsku pjesmu, a vjerujem da je to iznenadilo i neke goste koji su prisustvovali i koji nas znaju. Zahvaljujemo vam za to, kao i za predivan tekst „Luka i kajkavska pjesma”, kojeg ste nedavno objavili na svojem web portalu. Napisali ste i da je Luka napisao jednu jedinu pjesmu na kajkavskom, ali nije, nego je napisao još jednu, koju je njegova škola 2017. godine poslala na školski natječaj o kajkavskom jeziku, za kojeg na žalost ne znamo ni kako je završio. Pjesma se zove „Jel kajkavski bude mrel” i šaljemo Vam je. Također se nadamo, kako ste i Vi napisali, da će Luka nastaviti s pisanjem pjesama na kajkavskom! Lijep pozdrav, Lukini roditelji Kristina i Marijan Brleković

Luka Brleković sa svojim profesorom svećenikom Matom Sukalićem / Obitejski album Brlekovićevih
Luka Brleković sa svojim profesorom svećenikom Matom Sukalićem / Obitejski album Brlekovićevih

To mi je lijepo pismo – poticaj da se čovjek ponekad suoči sa smislom vlastita pisanja – potaklo da se javim obitelji Brleković sa zamolbom da mi pošalju i nekoliko fotografija, jer za prvog susreta Luku nisam fotografirala niti sam ga mogla izvući iz masovnih fotki. Osim što je skroman, srednjoškolac Luka nije baš revan da bi listao mejlove, pa moje od 4. ožujka i 18. travnja očito nije ni uočio. Zanimljivo mu je bilo i na ferju polagati vozački, jer je u međuvremenu postao i punoljetan. Meni je pak drago što su njegove pjesme dospjele i do rodbine, znanaca i drugih poštovatelja kajkavskoga čak na drugim kontinentima. Dakle, Luka Brleković, i dalje čekamo pjesme.

Lukini roditelji s njegovim bratom Leonom i nećakom Mariom / Obitejski album Brlekovićevih
Lukini roditelji s njegovim bratom Leonom i nećakom Mariom / Obitejski album Brlekovićevih

Luka Brleković
Jel kajkavski bude mrel?

Vu mojemu selu
se je manjše ljudi
kaj kajkavski znaju.
Ne bu puno godin prešlo
kajkavski bu došel kraju.

Moji ded i baba
dobro su ga znali
ž njim i zdaj govore.
Al mi deca takva nesmo
čak po stranjski znamo bolje.

Naše selo nije
kak je negdar bilo
vse se vu njem menja.
Nema više krav ni svinja
ni na cesti ni kamenja.

Zato bum ja Boga molil
kolko god bum mogel.
Da kajkavski ne bu vumrl
Bog mi bu pomogel.

Lukini Baka Ankica i djed Ivo s njegovim bratom Leonom / Obitejski album Brlekovićevih
Lukini Baka Ankica i djed Ivo s njegovim bratom Leonom / Obitejski album Brlekovićevih

20190627 – 20190813

Linkovi

Luka i kajkavska pjesma – Umjesto kave 20. lipnja 2019.

U Noći knjige u Petrinju na književnu večer Božice Brkan

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.

 

Ja sam Bajza, Željko Bajza – Umjesto kave 13. kolovoza 2019.

Ove godine moja generacija slavi 45 godina od gimnazijske mature, a ja i 45 godina otkako sam upoznala Željka Bajzu (1943.). U svome rodnom Poznanovcu, u danas zapuštenom Domu boraca i omladine, sa svojom je omladinskom ekipom organizirao Susret mladih pjesnika i recitatora. Visokim kriterijima – predsjednik ocjenjivačkog suda koji je, recimo, nagradio moju pjesmu, bio je Zvonimir Golob! – malo se mjesto pokraj Bedekovčine uspelo na jugoslavensku razinu. Uglavnom vlakom dolazili su ponajbolji pjesnici odasvud. Poslije se susrećemo po antologijama. A jedva da u Zagorju ima mjesta, do skrivenih čuka, gdje nisam govorila svoje pjesme, od poznanovečke tvornice kože Partizan – i Bajza je doktorirao i predavao kožarima kao sveučilišni profesor na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu!– preko doma za preodgoj posrnulih djevojaka, zatim brojnih dvoraca, domova kulture i tako dalje.

Željko bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanastvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak)
Željko Bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanstvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak)

Surađivali smo i u Pinti – što li sam se napisala o toj udruzi koja je utjecajne Zagorce okupljala na obnovi tada vrlo zapuštene baštine, od dvoraca do crkava i kapela, izdavala vrijedna kulturno-povijesna izdanja, organizirala izlete po nepoznatim zagorskim zakucima, iako je nazvana po pinti, franc. pinte, staroj mjeri kojom su zagorski velikaši mjerili vino, a i posudi, peharu, iz koje su, okupljajući se na intelektualnim raspravama, pili. (Zagrebačka pinta navodno je do 1733. vrijedila oko 3,124 l, a poslije 3,332 l,, dok je mađarska iznosila 1,666, a bečka 1,415 od 1761. sve do uvođenja metarskog sustava.) Pisala sam i o kulturnom časopisu Gazophyilacium, koji nazvan imenom Belostenčeva enciklopedijskoga tronarječnog latinsko-hrvatskog i hrvatsko-latinskog rječnika iz 1675. godine otkriva svoju bit, a zacijelo više i ne izlazi, jer tko bi to financirao!? Koliko je samo knjiga i monografija (na)pisao i uredio, koliko tuđih promocija organizirao, ne samo Zagorcima i ne samo kajkavcima.

Željko Bajza i Božica Brkan razmjenjuju svoje knjige (Fotografija Miljenko Brezak)
Željko Bajza i Božica Brkan razmjenjuju svoje knjige (Fotografija Miljenko Brezak)

Hvala, Bajza, mislim – kako, zapravo, da mu zahvalim? – i uspoređujem ga godinama s još jednim, njemu sličnim, Dragutinom Pasarićem, našim moslavačkim kulturnim spiritusom movensom. Rijetki su takvi ljudi-pokretači, kulturni animatori, motivatori, okupljači i u metropoli, a kamoli po regijama, u manjim mjestima. Autor je desetak knjiga različitih tematika, objavio je oko 1000 novinskih članaka i snimio nekoliko stotina radijskih emisija.

Bajzina Obična popevka

Usporio je Bajza posljednjih godina, zbog bolesti, ali se i dalje susrećemo na pjesničkim kajkavskim recitalima – pa i na svibanjskoj je Zelini njegova pjesma ušla u zbornik i izvedena je na pozornici, a u rujnu nam zacijelo predstoji susret u njegovoj Bedekovčini i Poznanovcu na obilježavanju 30. obljetnice tamošnjih pjesničkih susreta te na znanstvenom skupu o kajkavskom u Krapini. Na prošlogodišnjem je govorio o tradiciji i narodnim mudrostima u Belostenca – jer sada, napokon, dolazi sa svojim stvarima. Sve boljima. Belostenčevom riječju: Chlovek, to je ſztvar velika, Koga mores, rech’ chlovika. Bajza moj, živio mi!

20180903 – 20190527 – 20190810