Letio nam, Galebe! – Umjesto kave 1. kolovoza 2020.

Piše se i govori o odlasku Megglea, iz Osijeka i Hrvatske, te kako ostaje na cjedilu 160 radnika i 200-300 proizvođača mlijeka po Slavoniji. Dobro, kao dokaz da se i u Hrvatskoj, u ovim nevremenima, može uspjeti, tematizira se vodnjanski jednorog Infobip. Ali, vidim, Galeb mora zakupiti oglasni prostor na pola stranice kako bi objavio lijepu, danas također rijetku vijesticu: tvrtka osnovana 1951., danas članica Tekstilpromet Grupe, posjeduje vlastite pletionice, dorade i konfekcije, koje su tehnološki dobro opremljene, omogućuju brzo reagiranje na zahtjeve kupaca. Jezikom koji očito nije piarovski vješt niti je nastao u specijaliziranoj agenciji govore kako Imaju 25 maloprodajnih jedinica diljem Hrvatske i kako su sa 365 zaposlenika jedan od naših najznačajnijih proizvođača rublja i trikotaže. Tekstilci su uvijek bili skromni.

Najavna fotografija za izložbu intimnoga rublja (Presnimljeno iz kataloga zaviri ispod Slavice Moslavac)
Najavna fotografija za izložbu intimnoga rublja (Presnimljeno iz kataloga zaviri ispod Slavice Moslavac)

Zato mi je osobito drago što Galeb ne spada u popis pretvorenih i privatiziranih, uništenih i propalih hrvatskih tekstilaca koje sam nabrojila u posveti u svojoj zbirci pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013nadahnutoj Kristovom, ali ženskom mukom u našemu vremenu: 

Gaće kao nadahnuće Zvonimiru Gračanu za umjetničko djelo u gipsu / Fotografija Božica Brkan s izložbe Zaviri ispod

posvećujem  
naraštajima rođenim 
pedesetih dvadesetoga stoljeća
izgubljenima u bespućima
između socijalizma s ljudskim likom
i humanoga kapitalizma i postkapitalizma
posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima
nekadašnje vesne križanke goričanke
kamenskoga nade dimić savemene žene
čateksa krateksa varteksa rio rijeka
modne konfekcije osijek tekstilnog 
kombinata zagreb i drugih

Razvitak ženskih gaća (Presnimljeno iz kataloga zaviri ispod Slavice Moslavac)

Ukratko, Galeb je u potrazi za pouzdanim partnerima kroz program franšize u 15 hrvatskih gradova. Spominju minimalan angažman vlastitih financijskih sredstava i minimalan poslovni rizik. Da sam mlađa i da nemam (drugoga!) posla, javila bih im se, iako dosad nisam kupovala ni njihovo rublje. Godinama, naime, za obitelj kupujem turske pamučne gaćice, svatko ima svoj brand. Krepavali smo od smijeha kada sam usred specijalizirane istanbulske prodavaonice rublje i za pidžame/spavaćice naručila toliko i toliko komada, a prodavači bi mi obvezno donijeli toliko velikih pakiranja sa po barem tucet komada! 

Etnologinja Slavica Moslavac s dijelom svojih izložaka / Fotografija Božica Brkan

Sto sam godina vjerna Liscinim najjednostavnijim pamučnim bodijima s malo elastina i turskim gaćicama od finoga pamuka, uvijek bijelima, uvijek isti kroj i broj – obvezno broj veće jer se u sušilici natprosječno skupe – ako mogu i istu šaru ili ukras uz preponu. Nisu uvijek ni jeftine, ali su obvezno meke i udobne i – biva tako kad se godinama sama ne mijenjaš, a mode se mijenjaju akcelerirano pa naiđe moda i na tebe – napokon je, prema pisanju Novoga lista, i to moje pamučno donje rublje – must haveovoga ljeta. Valjda koroni i prijetnji virusa, bakterija i inih nevidljivih bića imamo zahvaliti da spominju kako su prirodni materijali najzdraviji, kako razvijaju najmanje infekcija… A ja se sjetim kad sam na iznenađenje i radost bliskih osoba, jer ne nudiš rublje svakome, podijelila svoje zalihe bodija s čipkom, makar i svilenih, makar i s tek malo kakvih umjetnih, plastičnih materijala ili s metalnim fišbajnom, od čega bih, kao i od mirisnih omekšivača, dobivala osip i svrab. 

S modne revije uz kutinsku izložbu Zaviri ispod / Fotografija Miljenko Brezak

Obvezno osobito pri odabiru intimne odjeće najprije čitam etiketu, ne obazirem se na modne preporuke. Ni reklamama se ne dam nagovoriti. Ostavila sam po koji komad tek za uspomenu, da mogu ispjevati pjesmu poput haljine za snove ili, primjerice, košulu za na noč, koju sam objavila i u katalogu za etnološku i antropološku izložbu Zaviri ispod/Donje rublje i higijena prijateljice, kutinske etnologinje Slavice Moslavac. Od 2017. godine predstavila ju je u više muzeja i galerija, ne samo po Hrvatskoj, nego što će Galeb uspjeti otvoriti svojih franšiznih prodavaonica. 

Pomno izrađen ukrasni detalj na donjem rublju, iako se ne vidi / Fotografija Božica Brkan

Na svakom otvorenju Slavičine izložbe njezine suradnice hrabro za edukaciju i na reviji ponesu i dio tajnovitih izložaka kako bi se napokon doznalo kada smo uopće počele nositi gaće – bila sam šokirana spoznajom da u nekim krajevima moje vršnjakinje u djetinjstvu nisu nosile gaće, mani pumperice – kako su se k doktoru oblačile gaće urešene čipkom i rasporene između nogu, što se nosilo za osobito proskribirane i skrivane menstruacije, kako su i gdje muškarci nosili nakurnjake, a kad su, ne tako davno, stigli seksi halteri, push upgrudnjaci ili tangice.  Naravno da su se neki ohrabrili toliko da su preuzeli samo modnu reviju: naše bake kao Viktorijine anđelice. Kako god, samo da nam rit nije posve gola! Letio nam, Galebe!

20200726 – 2020731 – 20200801 

Noću za šankom, danju nad Matasovićevim haiku – Umjesto kave 20. srpnja 2020.

Svako jutro poput unučića iskapim, zapravo baš eksnem na Fejsu novi haiku Siniše Matasovića. Najčešće nemam dvojbe s emotikonima: ma o čemu bio, nasmiješi mi dan. Tako je i s knjigom Noću za šankom(Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture, Stupno, siječanj 2020., urednik i dizajn Žarko Jovanovski) s prikupljenim tim haiku te prevedenim, kak se to šika, usporedo na engleski Late Night at the Bar(autorova, kako kaže, slobodna improvizacija ostvarena uz asistenciju nekoliko bliskih prijatelja: Sanje Domenuš, Sanje Frei i Denisa Vidovića), ali prijateljstvom i na ukrajinski Вночі за шинквасом(Jurij Lisenko). Kad se haiku ionako klasično čita dvaput, on će i triput, ali da ne bude dosadno. Uz to, nevelikoj knjižici povećava već multimedijalnu čitanost. 

Naslovnica koju je dizajnirao urednik knjige Žarko Jovanovski

Naslovnica sa 17 čaša piva pjesnički posloženih u haiku formaciju 5-7-5 meni je duhovita, ali kako za razliku o haiku i Sinišine poezije pivo baš i ne pijem (na Oblizekima se vidi da volim o njemu pisati i sljubljivati ga, ne više od toga, ali imam kome darivati majicu Save Water, Drink Beer.). Ti su mu haiku takvom, očekivano ni malo prozračnom opremom te predgovorom samoga autora te (Žarka) Jovanovskog i pogovorom Mihe Zadnikara – koji se prilično dobro izvukao: 

Autoru Matasoviću sam jednom rekao, vidjevši svoju čestu realnost promotora iza šanka: „Kada porastem, bit ću intendant najboljeg jazz kluba za svijetu, a tamo će na zidovima bti okačen izbor tvojih haikuja.“– po mojem prilično zagušeni.

Haiku su koliko konzervativnim, propisanim oblikom toliko i tematski načelno nježnija pjesnička forma, ma koliko nas Sinišini ubijali teškim (ne samo) sisačkim socijalnim temama. Vidim po uhekima na knjigici maloga formata sa 80 stranica da bi ih najradije iscitirala većinu od pretpostavljam ne slučajno odabranih 69. Bole, bole u različitim organima od mozga, srca, do želuca, ali su duhoviti i puni kojekakvih životnih sokova poput guzatihSinišinih pjesama (koje su me natentale da razmotrim uopće ulogu guze u hrvatskoj književnosti) i ne možete ih prestati čitati zbog banalnih osjećaja kao što su radoznalost, pristojnost, ljepota.

Siniša Matasovič na Jutru poezije 6. listopada 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Nekako mi sve dosad nije bilo jasno zbog čega se Marijan Grakalić vrlo bijesno narogušio na Matasovićevo, što bi Zadnikar rekao, posebno umijeće šankiranja, spominjući zbog šanka valjda, čak i kopiranjeDa baš! Ma koliko bio vrijedan, mladi je Siniša dovoljno lijen da, čak i ušančen, ne bi prepisivao kad sam može bolje. I to mnogo bolje i od ne baš malobrojih koji se svako malo busaju međunarodnim priznanjima za haiku. Zacijelo haiku i ne šalje na takva odmjeravanja, jer se svaki dan odmjeravaju multimedijalno, na društvenim mrežama i brojnim čitanjima koje uglavnom sam, podržan književnim prijateljima – u mnoštvu sebi može pripisati i otkriće nekoliko vrlo zanimljivih talenata – neprestano organizira i smišlja projekte. 

Siniša Matasović je spiritus movensknjiževne scene, kako, a na što se ja ježim, običava nazivati svoje krugove ne samo u Sisku i svojoj Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i po Hrvatskoj i internacionalno. Vuče za sobom mnoge mlade talente, od kojih je neke i naveo da propišu i objavljuju, jer nije od hrastova ispod kojih ništa ne raste. Ne znam gubi li time ili ga to obogaćuje, jer, potpisujem, dobar tekst je dobar tekst. Da sam za to mjerodavna, dodjeljivala bih mu još manje para ili bih mu ih uskratila, ta previše je sad i taj Ogranak DHK, i dugogodišnja tribina Matice hrvatske Stihovnica, i Siniša Matasović vam predstavljaNarodne knjižnice Vlado Gotovac Sisak, pa Zalogaj poezije… Još je i urednik u časopisu Riječi i Balkanskom književnom glasniku te pokretač i glodur Alternatora, Katica za sve za umnožene knjižne naslove Sisačke udruge za promicanje alternative i urbane kulture u biblioteci Teatar piva itd. Prije Noću za šankomobjavio je zbirke pjesama Sisak se uspješno pretvara da spava(2015.) i Tvoj novi dečko(2016.) te roman Nećak(2016.).

Siniša Matasović potpisuje zbirku Tvoj novi dečko na sisačkoj promociji 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Stjecajem okolnosti iščitavajući usporedo i jednu izuzetnu knjigu Približavanje zore: Put 88 hramovaMaje Klarić (Kulturna udruga Fotopoetika, Šibenik, 2019., urednik Kruno Lokotar), koja pješači Japanom odnosno Shikokuom ispisuje hibrid vrsta i istočne i zapadne polovice naše civilizacije. Nalazeći kako zen i haiku mnogo toga imaju zajedničko, kaže:Kad bih morala opisati Japan u svega nekoliko riječi, učinila bih to kroz haiku. Mnogi su pisali o fascinaciji modernoga/suvremenogaglobala tom drevnom strogo propisanom malom formom, uz ostalo i kao kondenzatu primjerenom suvremenoj dokolici i elektroničkim medijima, ali Klarić piše:

Haiku je kratka pjesnička forma od 17 slogova, ali koja čak i u tako stisnutom obliku može obuhvatiti cijeli svijetRedovito je vezan uz prirodu i godišnja doba, koja bi prema pravilu u njemu trebala biti naznačena. Opisuje atmosferu, ugođaj, trenutak u vremenu, daje naznake događaja i kulisu zbivanja te poziva čitatelja da sam u tome pronađe smisao.(…) Haiku je povijesno značajan i po tome što odbacuje profinjeni jezik plemstva te radije koristi svakodnevni govor.

Najvažnijim nalazim u cjelini posvećenoj baš tanki i haikuGlavna poruka i jednog i drugog je u tome što nisu rekli. Valjda sam si iz Shoguna Jamesa Clavela davno i trajno nacijepila tu filozofiju kao pijenje čaja iz prazne šalice, ali, tko voli, na ovdašnjim meridijanima i paralelama dopuštam pivo i kriglu, zašto ne? Licentia poetikarječitosti onogačega nema.Jest da naša hodajuća hodočasnica na japanskom putovanju duljem od onoga od Camina de Santiaga, kazuje i: 

Poezija nas spašava od činjenica, od krutih podataka. U njoj umjesto tvrdnji pronalazimo nagovještaje i slutnje, i objeručke pristajemo na nedorečenost. Pristajemo na mogućnost različitih interpretacija. U njoj smo slobodni od zadanih okvira, od prihvaćenih analiza. No, dodaje i: Pjesnik je htio reći ono što je čitatelj htio reći. 

Još jedna rasprava: Božica Brkan i Siniša Matasović na nekom književnom događaju / Fotografija Miljenko Brezak

Kada sam krenula odabirati haiku za primjer, ušančila sam se tako nad knjižuljak da sam se jedva othrvala što bih citirala, a sve da ne nametnem čitatelju što je to Matasović htio reći. Čitatelju, reci si sam!

Siniša Matasović

valja se tiho
kao iskusna kurva 
posavska jesen 

predgrađe siska
očaj lebdi nad cestom 
tik prije smrti 

ples prije zore
u naručju mjeseca 
breze na vjetru 

usta na usta 
osuđeni na propast 
pisci i boce 

nije sve sivo
zimi ispod snijega 
ima i crnog 

besplatni oglas 
grobno mjesto u sisku 
petsto eura 

napuhan pjesnik 
preselio u zagreb 
struže oblake

voćke u cvatu 
potreba za samoćom 
ne pitaj razlog

uklonjen grafit 
na ulazu u sabor 
svi ste vi pizde

hrvatski cvrkut 
ptice šutke pjevaju 
diljem njemačke 

eto ga piše 
pročitao tri knjige 
vrhunski pjesnik

žalostan božić 
duše mladih borova 
lete u nebo 

uhodan biznis
književnost i klanovi 
hrvatska posla 

znalački šuti
ispružen pod tratinom 
besmrtni pjesnik 

20200715 – 2020717  

Moje drvo – Umjesto kave 17. srpnja 2020.

I kad šećem, kaže moja prijateljica Milka, moram imati cilj. Kavu, ako ništa. Kad sam u Malinskoj, pa krenemo lungo mare, rijetko stižemo do Carske plaže, šetnice, sve rjeđe i do Ribarskoga sela u Haludovu, ali moram barem pozdraviti svoje drvo. Ne, nisam ga ja posadila, ali sam ga posvojila, jer me je bor neprirodno i baš smjelo, elegantno nagnut nad more osvojio otkad sam ga prvi put vidjela prije više od dvadeset godina. Kako li me je natkrilio! Ljepota je tome što vjerojatno nisam jedina i što ga dijelim s mnogima. Umislila sam, jer nisam istraživala niti mi je to bitno, kako je u tome inače vrlo kultiviranome uzmorskom dijelu Krka iždžikao i izdužio se kako je mogao, pa su mu se smilili i ostavili ga neka raste. Pristajao bi tu i mediteranski dub, drvo koje je uraslo u lokalni toponim. Ili možda koje drugo od mojih drveta po životu, u različitim vremenima i po različitim mjestima: hrast lužnjak, bagrem, grab, maslina…

Drvo i ja 15. srpnja 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Preživio je taj Pinus sylvestri, običan ili bijeli bornebrojene kvarnerske bure – nije mu to šotovento! – i burnu pretvorbu/privatizaciju okolnih objekata-ljetovališta, kada je čak i glavnina susjednoga zelenila navukla bolesti i štetnike i s njima se borila sve donedavno i bolje od ljudi za slavno ljetovalište više-manje uspješno se izborila. Čak otvoriše i neki smiješni nazovikafić uza samo more i plažu s pogledom na moje drvo. Odemo ga pozdraviti i, po običaju, po stoti se put poslikati s njime, kako me natkriljuje, kad – moje stablo ima protezu. Podboltano je metalnim, čvrstim, tronožnim potpornjem, koji mu glavnu granu sigurno, ali nježno obavija. Kao zagrljajem, pod glavu. Zacijelo je prijetila opasnost da se za neke oluje poput kakva pijanca samo prekrene, zauvijek prevrne u more. Malinska odnosno Malinska-Dubašnica i inače je hortikulturno vrlo osviještena i da, recimo, još izlazi Večernjakov Vrt, koji am nekad uređivala, odmah bih im poslala priču o tome pothvatu punom volje, znanja i ljubavi. 

Drvo i ja, Malinska 4. srpnja 2011. / Fotografija Miljenko Brezak

Tek poslije, gledajući fotografiju na kojoj smo moje drvo i ja, rastužila sam se. Ne zbog svojih životnih, nevidljivih proteza i ljudi koji su me podboltavali, nego zbog Prirode i Života uopće nekako sam toga kvrgavog crnogoričnog Joba, kojemu ne znam ni dob, doživljavala kao simbol neuništivoga, vječnoga, što će na malinskarskom rtiću rasti i kad mene više ne bude, kad će ga dolaziti pozdravljati i pod njim i s njime se fotografirati neki drugi ljudi. Ali, korijenje, meni naizgled zdravoga drveta, očito popušta pod teretom vremena. Možda bi, naklapamo idući onamo, trebali već zasaditi uz njega i mlado drvo? Kako bilo, na dugom lungo maru bor i ja ćemo se u još kojem trenutku namirisanom njegovom smolom i morem zajedno naginjatinad more i selfirati se poput obijesne djece koja će potom uz prskanje nestašno skočiti u plave dubine.

20200716

Lovorvišnje Ane Horvat – Umjesto kave 15. srpnja 2020.

Kada su joj na 31. Vrazovoj Ljubici potkraj srpnja upisivali stih na samoborski zid, Ana Horvat donijela mi je svoju knjigu Lovorvišnja (priče i memoarski zapisi), Zagreb, 2018., kao uzdarje za moje knjige što sam joj ih darivala gostujući na njezinoj tribini Razgovor s pjesnikinjom u Mesničkoj u svibnju 2018. i sa četrdesetak pjesnikinja obilježavanju 30. tribine u Lisinskom u rujnu 2019. 

Naslovnica

Iako se poznajemo desetljećima, pjesnički se nismo susretale, a na prvom mi je predstavljanju čak rekla kako me je pozvala jer sam joj pomogla s pesima(u Lovorvišnji jednu prozu čak izrijekom posvećuje kolegici koja mi je za Vrt u Večernjaku pisala o kućnim ljubimcima!), kad je bila strasna i napasna aktivistica za zatvaranje šinteraja. Zbog njih je, iako nije više aktivna, iz središta Zagreba, s opisanoga Lenjinova trga i sličnih urbanih adresa, i odselila u Čučerje.

Napisala mi je posvetu: Dragoj Božici da vidi kako znam pisati prozu (nadam se).Da sam joj ja urednica – urednica joj je urednica i jedne od mojih zbirki pjesama Maja Kušenić Gjerek – zacijelo bih tekst zgusnula na mnogo manje od svih 36 zapisa na čak 300 stranica, ali pisati i prozu Ana zna. Stil te proze nije mi blizak, ali sadržaj itekako jest. Umjesto kave pišem tek pošto sam shvatila da bi poruka u inbox bila predugačka i da je ono što imam reći Ani, mnogo više od privatnoga.

Ana Horvat na Vrazovoj Ljubica u Samoboru / Fotografija Miljenko Brezak

Uostalom, i ne obraćam joj se kao Jasni Palčec, kako joj je civilno, službeno, a ne pjesničko ime, pseudonimom. I naplakala me je i nasmijala. Strašno mi je bliska, mnogo bliskija tekstom negoli uživo, osobito u mladosti kad smo prijateljevale preko zajedničkih prijatelja – jednoga, onomad prijateljeva najboljeg prijatelja, i spominje, glumca Z. N., kad još nije stigao ni do akademije – njezina opora duhovitost, osobito na vlastiti račun. Nisam, priznajem, znala da imamo važnih zajedničkih književnih motiva, primjerice lakrimarijili i ženu i ljubavnicu preko groba (imam to iz stvarnosti u štokavskoj i mnogo zanimljivije u kajkavskoj priči!). Da sam ih i imala, ne bih se usudila onako kao što Ana zanimljivo, precizno i sočno spominje bratiće, pratete i slične, a još manje vlastite bivše muževe i ljubavnike te majčine ljubavnike. 

Ali silno mi je Ana, Jasna, Klara – ima i memo Klarisa! – bliska govoreći o svojoj vrlo bliskoj prijateljici (kakvu ja dosad nisam imala) Višnji Ogrizović, kojoj posvećuje knjigu u koju uvodi i dvjema pjesmama kolegici novinarki koja je za onovremeni ženski (žurnalistički još nedostižan!) Svijet pisala o kuhanju. Zajedno su objavile i Kuharicu za zaljubljene, konceptualno zanimljivu knjigu ljubavnih pjesama i recepata ljubavnih jela (o kojoj sam davno i pisala u svojim crno-bijelim novinama). Čak mi se čini da smo s promocije te knjige završile na šampanjcu u LovorvišnjiIn memoriamu Višnji Ogrizović opisanome prijateljičinu stanu u tada Ulice Republike Austrije, kako je naslovila i pjesmu (:

Ne smijem proći Ulicom Republike Austrije
osobito njezinim južnim dijelom
uz bivši Zapadni kolodvor.
Ne mogu ni tramvajem, niti pješice.
Sva se raspadnem, koljena mi klecaju,
oznoje mi se dlanovi i čelo.
Pogledom ne smijem dotaknuti
ni jednu zgradu te ulice,
osobito ne onu na broju 27,
s ona tri prozora na prvome katu,
jer ne želim vidjeti 
kako je novi stanar promijenio zavjese
i kako se iza okna ukazuju nepoznata lica.

Otkad je preminula
više ničega
nikoga ne bi trebalo biti
na njezinoj adresi.
S njom su umrli:
sve rođendanske torte, 
nedjeljna ženska druženja, 
njezin pršteći smisao za humor,
stari mlin u Zagorju,
sir s vrhnjem i kukuružnjakom
koje joj je donosila bedinerica,
umrli su i svi mačići u ormaru
gdje su se macile njezine mačke, 
moji tajni ljubavni sastanci

dok je bila u redakciji… )

i da smo ondje jeli Višnjin, dakako klasičan francuski quiche lorraine te da sam zapisala recept po kojem sam ga godinama radila i čak da smo ga po njemu, kad Višnje više nije bilo, za nešto i snimali. Moram napisati za jednu svoju knjigu i priču o Višnji, gastrospisateljici iz predinternetskih vremena, koju možeš izguglati tek u obavijesti o smrti i nizu naslova kuharica za koje je pisala predgovore i odabirala recepte. A u rezervi mi je još, za neki ljubić čini mi se, onaj Višnjin stari zagorski mlin iz njihovih ženskih priča. Zapravo kad govori o Višnji, izuzetno talentiranoj i iznadprosječno obrazovanoj ženi, kćeri Bogdana po kojem je nazvana popularna zagrebačka knjižnica i unuci Milana, koja je mogla sve, a tko zna zašto zapela za gastronomiju, Ana Horvat nedvojbeno govori zapravo o našim ženskim životnim izborima i posljedicama tih izbora te kako se nosimo s njima. 

Zapisom Aorist: Zvonimir Golob, primjerice, podsjetila me i na svog prijatelja odličnoga pjesnika i fotografa aktova, zaljubljivog i jebežljivog, čijega sam se nastupa, zaključujem čitajući Lovorvišnju, kao tinejdžerica s upravo mi nekom tada važnom pjesničkom nagradom uplašila valjda toliko da mu na poziv nisam ni odnijela pjesme na ogled za Republiku koju je uređivao, što moja i Golobova prijateljica pjesnikinja Božica Jelušić i danas ocjenjuje mojom najvećom životom greškom. Da sam, njemu, onda, odnijela mladalačke ljubavne pjesme, zacijelo bi bile u nekoj od Aninih tiskanih i internetskih antologija ljubavne lirike.

Ana Horvat alias Jasna Palčec i Božica Brkan na Mažurancu prije polaska u Samobor / Fotografija Miljenko Brezak

Zašto najviše preporučujem da pročitate knjigu naslovljenu biljkom? Ganula me, jer taman za vrtnu knjigu, koju godinama ne mogu dogotoviti, kopam po arhivu i moje se knjižne lovorvišnje sudariše s Aninima iz čučerskog vrta i s mirogojskoga groba gdje s precima kani ležati dovijeka. Gradska groblja proljećima joj šalju opomene da je podreže, jer da će ih inače odrezati sami, na njezin račun. Valjda će netko za Anu to i poslije raditi, da se ne moramo rastuživati poput nje za Višnjom:sve tvoje je/ izdano/ predano/ prodano/ ni imena ti/ na grobu nema/ samo/ ljubičasti puzavci/ davno presađeni/ s tvoje terase/ na mojo/ još rastu//u njihovoj boji/ i jeki tvog smijeha/ u mojim ušima/ kod mene/ zagrljena/ u miru počivaš  

Uza sve plačeve i uza sav smijeh progutala sam Aninu Lovorvišnjuu dan, ne posve kosim čitanjem, čak sam se na neke odlomke i višekratno vraćala, spajajući sprijeda i straga, njezino i svoje. Čak sam dodatno, kao na knjižnoj naslovnici, pofotkala lovorvišnje za svoj tekst. Ne sijem matovilac ni u improvizirane plastične kištrice (Dunja), ali, Ana, radilo se o tome grmu odnosno biljci za živice ili o višnji i lovoru, vjerujem ti kako god, imaš tekst u vrtnoj knjizi, skup s pesima. U zapisu Lovorovišnjakrećeš ionako geslom Slobodana Vuličevića: Sretan je onaj čovjek iza čijeg lijesa idu pas i mačka.

20200627 – 20200714 

Diviću neprikosnoveni Tomić nije ni do koljena – Umjesto kave 27. lipnja 2020.

Jedan od lanaca svetoga Ante ili već koga što je u ožujku kružio uokolo je i onaj s preporukom nekoliko knjiga za čitanje u koroni. Kako je Covid-19 to opet aktualizirao, aktiviram nedovršenu kavu. Ne, ne bih Dekameronai Boccaccia, a ni Camusovu Kugu, ne bih ni maestralno Pekićevo Bjesnilo, čak niti svoje zarazne Oblizeke, dosta da svi bare i vare, nakuhavaju sve u 16, nego jednu duhovitu knjigu Jure Divića, svoga kolege novinara i odličnog snimatelja, a sada i pisca, kojega sam upoznala na prvom i nažalost jedinom natječaju Ivan Raosza kratku priču u Vrgorcu. Radije bih da je povod bio Tin– u međuvrmenu mi je zbirka Nemoj mi to govoriti ušla u ovogodišnji uži izbor nagrađenika! – ali oduševila sam se jer me nagrada za Umreženuponukala da postanem kratkopričašica i na standardu i kajkavskom, pa sam zahvalna. 

Naslovnica knjige, grafičko oblikovanje Dražen Cvijetković

No, iako se, valjda zbog love, održalo i samo nekoliko natječaja i za prozu, ima smisla, jer Jure Divić također je kratkopričaš i srdačno preporučujem njegovu knjigu Tamo doli (Društvo prijatelja vrgorske starine, 2019.). Zamolila sam ga da mi je pošalje jer sam u Večernjaku u veljači prije virusne gungule pročitala duplericu s njime iz pera meni drage novinarke i nekad vrijedne suradnice Slavice Vuković. Isticana je i ljepota knjige, grafički izgled (grafičko oblikovanje Dražen Cvijetković)  s raskopčanim trapericama i asocijacija naslova na najstariji vrgorački grafit TAMO DOLI ŽIVI ĐOKO na seks. Meni je to, priznajem, više bio odličan PR, gerilla marketing, jer meni je tamo doli, ako već ne down under,kao Tinovo Tamo, tamo da putujem…, antipod od ovdje gore, ali – pročitala sam je nadušak. Baš se lijepo čita.

Jure Divić, novinar, fotoreporter, književnik / Privatni album

Jezično neodrediv – ni standard, ni čakavica ni žargon – alternativac kojega ni jedan od čistunaca vjerojatno ne bi uvrstio u antologiju kratke priče. Po mojemu bi mu ondje bilo mjesto, iako nisam sigurna jesu li ti njegovi hibridi, sudari bjelosvjetskoga i vrgoračkog zaleđa, uopće priče: kratke jesu, ali ta forme može gdjekad biti i (novinska) kolumna, i (digitalni) blog, čak i pjesma u prozi. Baš da misliti! Kako i ne bi, i da ne piše, zanimljiv je i sam čovjek, jer mu je djed imao putovnicu jedne, otac druge, a on teće države da bi onda imao i četvrte. Kao pisac iz dijaspore je, rođen 1965. u Takapuni na Novom Zelandu, pa kaže: Kad sam došao iz Novog Zelanda, hrvatski gotovo i nisam govorio. Znao sam samo psovati!Negdje napisa da jezik na kojem psuješ i moliš, tvoj je

Prema onome što i o čemu piše, zanimljiva mu je i familija, statistički prosječna hrvatska onosno on + žena + sin + kći, gotovo da ih ne kroji već se kao literarni likovi sami stvaraju za moderne vrgoračke tobože laganice, zapravo gadne navlakuše sa zgusnutim, oporim, valjda vlaškim humorom. Najkraće: Tomić mu nije ni do koljena. 

Jure Divić ispred najstarijega vrgoračkog, za knjigu vrlo inspirativnog grafita / Privatni album

Skupe kurve, recimo, započinje: Novinarstvo u Hrvatskoj je otišlo ukurac. I sve teme u novinama su otišle ukurac. Ako u trećoj rečenici sad spomenem spolni organ, onda će ispast da su i novinari otišli u Đonija, Vilija, i kako li ga sve TBF zove. Nisu, hvala Jure!

Ali u više od 40 cjelina isto je toliko svojevrsnih uglova za svaku priliku (pa i predizbornu!), iza kojih ne možeš znati što te čeka, jer se Jure ni u čemu i ne trudi biti dosljednim:

Fakultet, Katolička misija, Najlipša ljubavna priča, Baba sa spejom, Jebavanje na desnici, Trudna udovica, Brutalna baba, Moje trišnje i njezine sandale,  Seks za gospođe ili kratka priča, Šampon protiv peruti, Triba ženit Kineskinje, 7 iljada kuna za moga rodijaka, Agrentina campeones, Dislajk čitabhana, Pozdrav iz Titova Drvara, Jebem ti državu, Pin za pišanje, Tučepi Blues, Imamo za koga glasovati za Alena Slavicu; Frex time job, Degenek, Lucino more, Golf dvica, Suvremena tehnologija, Internet za kućnu čeljad, Bogati barba Konzum… Baladom o svjećici pripovijeda oznanstvenicima koji se poput njega bave ulogama psovke u očuvanje hrvatskog jezika. Kako je i meni tema bliska, dakako da sam se navukla na Jurina otkrića -glagol prčinspominjanje Isusove krvi, jebu mliko materino… 

Tim mi je Jure Divić najdraži kad se jednakom mjerom i bez propisane društvene distance šali s vlastitim okruženjem, a bogme i na vlastiti račun, primjerice u Dislajk ćitabhana(radi u vrgoračkoj Gradskoj knjižnici!):

Geni kameni preko Novoga Zelanda / Privatni album

…Ali, kad sve sabereš, ja sam se slučajno rodija u Takapuni, u Aucklandu, isto ko što se Tin Ujević slučajno rodija u Vrgorcu. Moj je ćaća poslon iša u Novi Zeland, a njegov u Vrgorac, tako su in se dica rodila u mistima i zemljama di su oni raditi, tj. plovili jedan dio života. Kako je moj stari bija užasno nostalgičan, vratija se u Vrgorac i mene doveja sa sobom i smistija me tu di jesam, tu di su živili moji didovi i pradidovi, od vrimena Turaka pa na ovamo ili možda i ranije, ali iz tih vrimena imamo pisane zapise da su Divići sa Stilja, tu iz sela pored Vrgorca. Od tih vrimena pa do danas minjale su se različite vlade i zemlje i moja obitelj bila je stanovnik različitih zemalja i sve te zemlje ostavljale su poneki utjecaj, a ponajviše u jeziku. Razni vladari donosili su svoje namete, običaje i jezik i svim time ostavljali trag na jednu običnu porodicu sa Stilja, koja je uvik lutala, a gotovo uvik se vraćala. Moj did koji je otiša u Novu Zelandu poslije Prvog svjetskog rata otiša je s austrijskom putovnicom, pisalo mu je unutra da je Austrian. Ćaća je šezdesetih otiša s jugoslavenskim pasošem, ja doša s novozelandskim I sada ja pokušavam upratit taj jezik, koji nas sve spaja, hrvatski jezik, onako na ikavici, kojom smo se vjerojatno koristili sva trojica, i did, i ćaća, i ja, i kojom će se vjerojatno koristiti i moj sin, koji za razliku od svojih predaka s austrijskin, jugoslavenskin, novozelandskin pasošem ima hrvatsku putovnicu.

S jedem od promocija
S jedne od promocija / Privatni album

Valjda neće inzistirati na autorskom pravu prenesem li jednu cijelu priču, dijalog sa sinom Matom:

Ne zajebavaj
– Ćaća, kakva je razlika između tipkovnice i tastature?
– Gotovo nikakva.
– Al isto ima neka razlika?
– Ima.

– A koja je?
– Jebi ga, ne znam, sine.
– A jel to ono kao gljiva i pečurka, mrkva i šargarepa?
– Je, otprilike tako.
– To je onaj jezik koji ti znaš, a mi ne znamo, ono kako pričaju u Srbiji.
– Ma važno je samo da razumiješ, što više jezika znaš to je bolje.
– Zato ja i pitam, ali velika je razlika, ja neke stvari i nikako ne razumijem.
– Ma koje ti to ne razumiješ?
– Evo, recimo, mi kažemo ne zezaj, a ti kažeš ne zajebavaj?

Jure Divić s jedne od izložaba svojih fotografija / Privatni album

20200310 – 20200627 


Poezija to go online, zoom! – Umjesto kave 3. lipnja 2020.

Kak si se usudila?Simptomatično mi je to pitanje poslije 31. Poezije to go Druženje s pjesnicima, prvo online. Iako me je Sonja Zubović, tata-mata projekta, već ugostila i u pjesničkim druženjima u birtiji i na radiju, počastila me je i tim prvim nesvakidašnjim, koji je izrastao iz nametnute ne baš kratke epidemijske zatvorenosti, prostorne distance. Prvi dogovor, moj uopće prvi izlazak u svijet u koronskom popuštanju, frizerki i Sonji usput, fotografija svjedoči početkom svibnja, kad se još nije znalo ni koliko će potrajati ni kako će se odvijati. I Sonja i ja još smo maskirane. 

Javno u privatnome, s emitiranja Poezije to go / Fotografija Miljenko Brezak

Pogledavši unatrag, pogotovo nakon sve brojnijih sličnih pjesničkih ončine nastupa, počašćena sam odličnim kolegicama Darijom Žilić, Lanom Derkač, Irenom MatijaševićSonjomte novotarijom, iskorakom u novi medij. To prije što pripremajući više od godine tekst o hrvatskoj književnosti, uvjetno rečeno, na internetu, baš sam Poeziju to gouzimala kao rijedak primjer multimedijalnosti, iskoraka preko vlastitih i granica različitih medija. Lako je poslije masovnog online-iskoraka Covida-19 biti pametan!

Tko je sve na liniji / Fotografija Božica Brkan
S ekrana: Sonja Zubović, Screenshot

Iako imam i TV, i radijskog iskustva, a upravo iz korone za Noć knjigei uključivanja preko društvenih mreža – još sam k vragu i nekakva novinarka i predavačica stila u medijskoj komunikaciji i sin mi jedan od vodećih ljudi u IT industriji u najjačem regionalnom mediju Netokraciji – stvar profesionalne časti je odazvati se i prilagoditi se, skočiti i zaplivati, kad je marljiva i ambiciozna Sonja rekla da je odabrala Zoom. Ako je tu aplikaciju u nevrijeme prema procjenama koristilo više od 200 milijuna Zemljana, tko sam ja da ne naučim i to? Ako sam mogla Skype uključiti kad mi je trebala međunarodna komunikacija, sad sam dovoljno motivirana, ne samo da budem pionirka nego da baš vidim iz prve ruke kako je to. 

Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan za vrijeme probe / Fotografija Miljenko Brezak

Očekivala sam da mi potomak, netokrat Ivan Brezak Brkan, kako I obično, kaže sve imaš na internetu, ali mi je, htijući majku ohrabriti, sve postavio i pripremio već za zvučnu probu dan ranije, kad smo isprobavali povezivanje mejlom i linkom, provjeravali sliku i ton, obavili zadnji dogovor. I na probi i za pravog emitiranja sjedio je uza me za svaki slučaj, a Miljenko Brezak još je snimao te fotoaparatom te s dvije kamere (!?) i dijelova stavljao na svoje medije. Bilo je i problema, ali je Gordan Antić, uz praktično znanje, imao beskonačno strpljenja. Mladci, poznanici s Radija 808, sve i bez mene, odmah su se o svemu dogovorili, gotovo da im nisam trebala. IBB mi je stavio svoje odlične slušalice (nisam ni znala da bi mi mogle trebati!), ionako bi stalno htio podcast Oblizeka ovoga i onoga, Youtube, web, fejs… Kolegice pjesnikinje koje su gledale prigovorile su mi jedino da su mi pokvarile frizuru.

Božica Brkan: koncentracija što se događa na ekranu i u slušalicama / Fotografija Miljenko Brezak

Na dan uključivanja trebali smo se početi uključivati ponovno gotovo sat ranije, a i IBB je došao još i sat ranije. U moj kućni kreativni rusvaj, uobičajeni život, dodao je svjetlo posred stola u dnevnoj sobi, da ne izgledam vampirski, podigao mi laptop, da mi kamera bude u ravnini očiju, ukorio me zbog pretrpane pozadine. Bilo mi je glupo da i ja, poput svih koji su se po različitim TV-ima javljali od kuće, #ostanidoma, imam iza sebe krasno složene knjige. Kao da nemam knjigama zatrpan život, izuzevši kupanica i toaleta, sve prostorije u stanu do šupice i garaže. Loše bih se osjećala. Moji su mi dečki, moji podupiratelji, samo donosili čaj, limunadu, pastilu protiv kašlja.

Pjesnikinja Darija Žilić / Fotografija Božica Brkan

Prvi sam put pomislila kej mi je to trebalo?kad je u jednom trenutku pukla veza. Nisam dospjela ni zajaukati, već se vratila. Mogu mislili koliko je puta što mi je to trebalo?pomislila Sonja Zubović sa svom silom kvrckanja i nama svojim neupućenim gostima, pa joj zahvaljujem na strpljenju i hrabrosti. Pomalo i ludosti.

Sve za poeziju, kako već napisah, odreći se privatnosti vlastita doma i povezati je s javnošću. Rekla bih da mi je jedino nedostajala publika. Ako smo u nekoj radijskoj emisiji, volim povratnu informaciju, izravno javljanje slušalaca, jer onda imam dojam kao da čitam i govorim javno, u nekoj dvorani, živoj publici. Trajale smo umalo dva sata. Sonja je, uz glazbene goste, predstavila i nas i sebe, a mi svoju poeziju. Pročitala sam valjda desetak dogovorenih pjesama. 

Krenulo je još pod maskama: Sonja Zubović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Kad smo se isključili, bila sam sva u znoju, što od svjetiljke, a što od odgovornosti i okončane neizvjesnosti: što će biti s tom poezijom online?Čestitke Sonji Zubović! Poezija to go preko Zooma položila je ispit. Još jedan! I ima mnogo širi domet od čitanja u uskom krugu u kafiću, pa i preko internetskog radija, jer se i naknadno može pratiti, poslušati i pogledati na više kanala na Youtubu i na Facebooku. I pratitelja ima više negoli što bismo svih pet nas zajedno imale čitatelja nama ipak još najmilije knjige.

Pozivnica klasična, izvedba avangardna

Odlično novinarstvo u kratkim hlačama – Umjesto kave 1. lipnja 2020.

U vrijeme kad se mediji i bez pandemije i potresa utrkuju u otpuštanju novinara ili barem smanjivanja prava, plaća i honorara te kad jedan od ministara u Vladi RH i javno izjavljuje znakovito svi mi znamo te novinare,kako uopće pomladiti novinarski zanat? Kako uopće odgajati i odgojiti mlade novinare? Čak je ove kljaste školske godine i LiDraNo odgođen. Srećom je Jutarnji list zadržao tradicionalni natječaj za najbolji školski list godine promovirajućioriginalnost, marljivost, poduzetnost i medijske vještine hrvatskih učenika i njihovih profesora.Da to nije lako znam s lidranskih i drugih ocjenjivanja i iz pozicije đaka i iz pozicije mentora i iz pozicije ocjenjivača. 

Naslovica 61. broja Zlatarskih iskrica

Nadam se da će se na njemu ponovno iskazati i Zlatarske iskrice, već višestruko na nacionalnoj razini nagrađivan školski list učenika OŠ Ante Kovačića Zlatar i područnih škola u Donjoj Batini i Martinščini. Osim tiskanoga, ove godine natjecat će se, čujem, i novim online izdanjem. Nadam se da će unatoč nevremenu imati dostojnu konkurenciju kako bi u nemalu krizu zagazili mainstreammediji imali i za budućnosti vidjeti da novinarstvo, ono pravo, profesionalno, multimedijalno neće propasti, da će samo dobivati na vrijednosti. Usporedo, naime, iščitavam i i Zlatarske iskrice iz rujna 2019. i monografiju mojega nekadašnjeg Večernjeg lista Šezdeset godina s vama(proslavili prošle godine!). 

Izlog broja – impresum, sadržaj i uvodnik glavnog urednika

A uspješne školske novine mentorira moj nekadašnji kolega Denis Vincek, dopisnik i urednik regionalnog izdanja iz Večernjaka, a sad školski bibliotekar i voditelj brojnih edukativnih, pa i međunarodnih multimedijalnih projekata. Još se jednom potvrđuje da boj ne bije svijetlo oružje ni pare već boj bije srce u junaka. Kad se zna, jednostavno se zna, dostaje samo – iskrica. Ona koja pridonosi održavanju vječne vatre novinarstva kao javnoga dobra, moćne Riječi svejedno je li pisana ili izgovorena, a protiv nehumane digitalizacije, zaglupljivanja masovnim medijima, društvenim mrežicama i drugim besmislenim deminutivčićima. Za novinarstvo s mudima nisu nužne duge, posve dostaju već i kratke hlače.

Fejkanje ilustracije zbog odličnog i točnog naslova

Ne hvalim mlade kolege  – već sam o njima i našim susretima oduševljeno pisala – samo zato što sam imala čast gostovati na njihovim stranicama, zapravo biti temom u temi broja o zdravoj prehrani, valjda im je bilo zanimljivo, jer sam završila na dvostrukoj duplerici. Moram govoriti o mladim kolegama i tome mladom, a zrelom novinarstvu sa stavom. Koliko truda i njihova slobodnog vremena, otrgnutoga od igre ili poistovjećivanja s igrom posvetili su samo toj jednoj temi! Nekoliko njih pripremili su pitanja za poduži razgovor, koji su i snimili, pa su ga skinuli u tekst, pa kratili svu silu kartica, pa zaokružili koncepcije, pa autorizirali (što danas rijetki rade!), pa onda nekoliko tjedana kasnije za ilustraciju usred ljeta ponovno su došli u Zagreb i nije im bilo teško snimiti po zvizdanu i jari u jakni s kapuljačom zamišljenu ilustraciju – fejk metaforičke tučnjave. 

Božica Brkan, duplerica prva

Rekoh sumnjičavo: Deca, ni za koga drugog to ne bih učinila niti sam činila!Naravno da su se kesili i zezali na moj račun, ali pristojno, dobro odgojeni. Ali, rekoh sebi, kad se djeca toliko iskreno, predano trude, kako im nećeš pomoći!? Čak i u priči o njihovim zagorskim štruklima. Na kraju mi je samo žao, znam ja sebe, što smo se zadržali na kulenovoj seki, koja baš nalikuje pendreku, a ne dograbili neki razvikani slavonski domaći kulen. Doduše, proizvodnja tekućega godišta nije uspjela ni dozreti, a nije baš ni uzorno zdravo.  

Božica Brkan, duplerica druga

A to je samo jedna od tema, samo četiri od čak 92 kolorirane stranice koje kao glavni urednik potpisuje Matija Mikulec, onda 7.a. Uz jubilarni 60. broj Iskrica Karlo Sviben, 8.b, analizira:  Na Državnom LiDraNu za Iskrice rečeno da su superiorne a okitile se i broncom Jutarnjega lista.Trebao je kolegij od 2. do 8. razreda smisliti toliko tema, pronaći ljude, razgovarati, napisati, pofotkati, prelomiti, provjeriti. Odlična oprema, posebice naslovi. Naslućujem u učenicima koji su po potrebi novinari, literati, ilustratori, fotoreporteri… buduće profesionalce, obrtnike i kreativce. Očekujem od njih svašta do uzbudljivih filmova o životu oko sebe kakav je da jest i kako bi se mogao mijenjati. 

Kuhar i TV zvijezda Tomislav Špiček jedna je od zvijezda i školskih novina

Za svoje su osnovnoškolske novine prepoznali i ostvarili kao preventivnu i važnu, noseću, nipošto samo generacijsku temu Hraniš li se zdravo?i unutar nje, osim one moje, da u njihovoj školi čak 24 učenika ribu nije ni probalo te da su neki učenici u adolescentskoj dobi postali vegetarijanci. Anketirali su srednjoškolce i roditelje o prehrani, razgovarali sa školskom kuharicom, opegejkom, nutricionistom, zagorskim chefomTomislavom Špičekom (koji žali što u njegovu selu još rijetko osim njegova oca goje pajceke!), istražili su kuhanje na youtubu, a i 4.b pokazao je kako u 10 koraka ispeći kajzerice. Našli su i osmaša koji Rubikovu kocku složi za minutu, vrlo uspješnu mažoretkinju, učiteljicu-bajkericu koja puca iz topa, za čitatelje pripremili iskričavu kemijsku. 

Predstavljaju i starijega kolegu, Zlatarščanina Željka Slunjskog, koji slavi 50 godina rada u medijima, a i potpredsjednik je Školskoga odbora njihove škole. Opisuju tekstom i fotkama svoja razmišljanja o različitim temama i nisu u tome ništa lošiji od razglašenih kolumnista i influencera, a otkrivaju i ponešto tajni s boravka u Poljskoj, Litvi, po Hrvatskoj… Predstavljaju i četvoro irskih knjižničara u svojoj školi. Ustanovili su čak, baš kao i Charles Darwin, da biljke mesožderke – ne jedu špek. Imaju i horoskop za tekuću školsku godinu, ali tko bi mogao predvidjeti markiranje zbog štrajka, pa onda i zbog korone? Baš me zanima što će i kako o tome napisati u novome broju Zlatarskih iskrica. Neka krasno rastu ta mlada zlatarska stabla! Bravo, Vinc, odličan (5)!

20200531

Pišući ovaj tekst nisam znala da će Zlatarske iskrice i u tiskanome i u međuvremenu pokrenutome online izdanju biti najbolje ocijenjene osnovnoškolske novine na natječaju Jutarnjega lista.

20200703

Kak se ježi ježiju – Umjesto kave 27. travnja 2020.

Bome buš znala kak se ježi ježiju, obično bi rekla moja mama kad me je htjela unaprijed upozoriti na loš ishod nečega što bih ja tupila. Sjetim se toga pred proljeće, kada se i ježići bude iz zimskoga sna, a i ujesen, kad se spremaju bajkovito na bodlje nabadajući jabuke, lišće, da se utople. Prisjetim se i onoga moslavačkoga, okešinskoga ježa što je davno izbezumljivao mojega selskoga cucka Lafa: kad bismo mu ostavili jelo – a nikad nije pojeo do kraja – jež bi mu okretno uskočio u šalondru i jeo do iznemoglosti. A pas bi se gutio lajući bespomoćno na bodljikavo klupko. Katkad bi hrabro uronio da bih mu sat vremena morala izvlačiti bolje iz njuškice. Sve dok netko od nas šalondru ne prevnuo na miščafl i isnosio ježa čak preko ceste u Čeret, nekamo u travu, u mrak. Još se ne bismo ni vratili, a Laf je već ponovno lajao. Mali je trčao sve u šesnaest.  

Ježek iz Studetskog grada / Fotografija Antonia Hohnjec

Kad je Ivan BB bio mali, i prije negoli je poželio ježek-frizuru, grao se s nekim malim ježekom, valjda siročetom. Ne sjeća se. Ima negdje uslikano. Čak sam mu i pekla čokoladne tortice-ježeve s crnim okicama, crvenim njuškicama i bodljama od ljuštenih bijelih badema. Nepojmljivo mi je bilo kada su se za Vrt javljali ljudi s ježevima kućnim ljubimcima. Divlja životinja, inteligentan, a – pet? Kako mu čiste buhe? Oni bi pripovijedali svoja iskustva i obično citirali Ćopića, Ježevu kućicu, iako privremeno nije bila poželjna, podobna. Znam da smo je na nekom izletu usputno vidjeli prekrivenu debelim slojem nasjele prašine u izlogu knjižare propala lokalne poljoprivredne zadruge.

I sad se pitam jesu li se iskobeljali gladni iz svojih duplji, još bez odgovora jesu li mladim ježevima bodljice mekekako se snalaze s općom izolacijom. Zapravo sam listala knjige i našla lijepe pjesme s ježevima. Pa, sva naježena u vlastito klupko prenosim Dragu ŠtambukaFranju Nagulova, i dakako malo Branka Ćopića. Uz fotke zagrebačkih kvartovskih ježeva, jednoga maesteralnog Antonie Hohnjec, a jednoga, onoga jarunskog, Miljenka Brezaka.

Jarunski jež u noćnoj šetnji / Fotografija Miljenko Brezak

Drago Štambuk
*

Mladi jež sa Sustipana
pristupa mi s mračne strane
crkve svetoga Stjepana, prihaja rijetkom 
travom k mojim cipelama, njuškom ih draška, 
dok govorim stihove prispodobne ukopištu.
„Uskrsnuće mrtvih kostiju“! Dođe bodljikavac, pak se vrati
rubu crkvice sv. Stipana, zatim prilazi nanovo. Posluje živo biće
oko tronožnog stalka mikrofona dok uspravan zborim u noć mlačnu
pritajenom mnoštvu, a brodovi prolaze nehajno, usputno; dohode i odhode
spljetskoj luci. Jež mlad sluša poeziju i njuška pjesnika. Pitomi sisavac, znak Franjina
priseća u noći prepolovljenog mjeseca, zarobljenog raskošnim pinijama i osvijetljenom
palmom na Sustipanu 30. srpnja 2017. Poezija jest, prema ježu mladu – milost i poklon,
skliznuo iz rukava Božjeg u naš surovi svijet. Pohlepa u naramku nezrelog lišća i bobica
donosi smrt.

(iz zbirke Angjeo s bakljom, Atahualpa)

Franjo Nagulov
Recept za dug i zdrav život

Filmskom redatelju iz Mađarske

Baba Ika, doseljenica iz okolice Benkovca, 
često se hranila kuhanim ježevima.
Nedavno je tako pregazila devedesetu.

Kuhani su ježevi, govorila je, zdravi.
Ustvari, nije govorila ništa.
Ona se dakle hranila ježevima koji u vinkovačkom
predgrađu Kolonija, za proljetnih mjeseci, 
nisu imali šanse.
Niti će imati.
Dok je god baba Ika u stanju rano ujutro,
kada preostali umirovljenici spavaju, loviti
bodljikave sisavce.
A u okolici je Benkovca, za posljednjih godina
Kraljevine Jugoslavije, bez imalo gađenja
proždirala zmije.
Narod je bio gladan.
Baš kao danas.
Jesti se mora.
Zato je baba Ika u mladosti bila mungos.
Zato je sada terijer.
(iz zbirke Služba riječi)

Branko Ćopić
Ježeva kućica
Slavni lovac

Po šumi, širom, bez staze, puta 
Ježurka Ježić povazdan luta. 
Lovom se bavi često ga vide, 
s trista kopalja na juriš ide. 
I vuk i medo, pa čak i – ovca, 
poznaju ježa, slavnoga lovca. 
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja, 
zmija ga šarka po svu noć sanja. 
Pred njim dan hoda, širi se strava, 
njegovim tragom putuje slava. 

2020406 – 2020415 – 20200526  



Idemo na kavu! – Umjesto kave 9. svibnja 2020.

Sudeći prema središnjim informativnim emisijama nacionalnih televizija cijela Hrvatska u niskom startu čeka da u ponedjeljak posjeda na capuccino i machiato, kratak ili dugi, s hladnim ili toplim mlijekom ili bez njega, s ovakvim ili onakvim dodacima… I ja sam već danas pitala priprema li naš Vivas bar na jarunskom placu aparate za kavu, sve s mišlju kako će se valjda naći koje mjesto, bilo vani bilo unutra, ma makar i u prostoru za pušače, neću biti izbirljiva. Zapravo, moram nazvati prijateljicu. Ona mi, naši razgovori zapravo, nedostaju više od same kave. Kava nam je samo metafora, cilj. Idemo li prije u šetnju, možda navratimo i Medi. Izostane li kiša, bude li toplije negoli na moru, kako najavljuju, možda pootvaraju i krov. A možda bude koje slobodno mjesto za nas i uz jezero…  I ne sjećam se kad smo bili na kavi, možda 22. veljače? Fotkali smo se u zimskoj jakni s kapuljačom.  

Kava je Hrvatima doživljaj! / Fotografija Franck & 404

Baš mi je ko kec na desetku sjela subotnja objava o svibanjskom istraživanju agencije Hendala i Francka o tome kako Hrvati jedva čekaju ponovno otvaranje kafića i terasa.

Kažu kako je izvanredna situacija u zemlji donijela mnoge promjene, ali i da se ljubav prema omiljenom crnom napitku nije se promijenila. (…) Epidemija koronavirusa negativno je utjecala na značajan broj građana (87%), ponajviše na stanovnike Dalmacije, ali i na njihov emotivni život, pa tako većina u posljednjim mjesecima od kada traje epidemija zbog novonastale situacije osjeća nezadovoljstvo (53%) te ljutnju (29%) i žalost (29%). 

Miriše kao duša... / Fotografija Franck & 404
Miriše kao duša… / Fotografija Franck & 404

Zanimljivo je da čak 34 posto građana, ponajprije muškarci, navodi da su epidemija i restrikcije koje su došle s njom izazvali dosadu u njihovom svakodnevnom životu, dok se 28 posto osjećalo usamljeno, ali i tužno, što posebno ističu žene. S druge strane, oko trećine građana (34%) nastoji zadržati pozitivan stav i gaje nadu da će se život brzo vratiti u normalu. Ističu da im najviše nedostaje druženje s dragim ljudima (78%), izleti i putovanja (48%) te ispijanje kave u kafićima (44%). 

Da Hrvati s veseljem iščekuju ponovno otvaranje kafića i terasa, govori podatak da će ih 47 posto već u prvom tjednu otvaranja posjetiti kafić kako bi popili svoju omiljenu kavu, dok trećina (32%) navodi kako će ipak pričekati s odlaskom dok se situacija ne stabilizira. Kada se otvore, u kafićima će se najviše pripremati kava. Naime, napitak koji će većina (71%) prvo naručiti bit će upravo kava, a 57 posto njih voljelo bi ju popiti s prijateljima te s partnerom ili partnericom (32%), naravno uz strogo pridržavanje mjera i uputa Stožera. Ispijanju kave u kafićima vesele se stanovnici svih regija Hrvatske, a posebice stanovnici Dalmacije. 

Kriza izazvana koronavirusom nije imala značajnog utjecaja na navike 63 posto hrvatskih građana kada su rituali ispijanja kave u pitanju, o čemu svjedoči podatak da će 66 posto građana, koji inače imaju naviku posjećivanja kafića, nastaviti s tom navikom u podjednakoj mjeri kao i prije epidemije. Tijekom restrikcija za 47 posto ljubitelja kave promijenilo se samo mjesto ispijanja kave. 

Iz Franka ističu: „Ova situacija nas je naučila mnogočemu, a ono najbitnije je da budemo jedni uz druge. Zadnja istraživanja pokazuju da se kava pije u gotovo svim prilikama, a na nama je da to i omogućimo, naravno uz sve mjere opreza. Svakodnevno radimo na tome da olakšamo novonastale okolnosti našim kupcima i potrošačima pa smo osigurali kavu za van na dodatnim lokacijama, a sada kada se ugostiteljstvo pokreće imamo sve spremne kapacitete za podršku ugostiteljima.“ 

Ranije Hendalovo istraživanje, u suradnji također s Franckom, iz listopada 2019. pokazalo je da je Hrvatska zaista zemlja kavopija te je idemo na kavu i dalje daleko najčešći (87,5%) poziv na druženje u Hrvata

Najpopularnije vrste kave su mljevena (turska) kava i espresso u kafiću koje pije gotovo 70 posto ispitanih građana, a kada se spomene kava 28 posto građana kao prvu asocijaciju navodi jutro, 16 posto buđenje, 15 posto miris, dok 14 posto njih spominje Franck.

Kava se ispijala i za vrijeme epidemije, samo su privremeno zamijenjena mjesta ispijanja / Fotografija Franck & 404

Upravo Franck. kao vodeća hrvatska kompanija u proizvodnji kave, ima spremne sve kapacitete poput servisnog centra, brojnih profesionalnih aparata i opreme za ugostitelje, dostave te edukacije ugostitelja, a pripreme na terenu su u punom jeku kako bi svojim partnerima pružio punu podršku u narednom periodu kada, s ublažavanjem epidemioloških mjera, dolazi do reaktivacije ugostiteljstva. 

Podsjećam i kako su tijekom posebnim mjera potkraj travnja na više od 1000. mjesta osigurali dodatne aparate za svoju kavu za van, ali i čaj i druge napitke.

Kako god, idemo na kavu!

20200509 

Brendirani apostrof – Umjesto kave 29. travnja 2020.

Tek sam neki dan i to zahvaljujući reklami uočila da Vindija ima ‘z bregov. Nije li davno imala z’ bregovili ‘z bregov? Samo pismenije i strasnije logičare i kajkavce mogao je taj apostrof nervirati poput mene, unatoč tome što je u međuvremenu proslavljen i zapravo taj varaždinski, prvi brend mliječnih proizvoda u nas, kajkaviziran, ali i dalje  apsurdan apostrof i dalje niotkuda i nikamo nije vodio. Najgore što su se u veliki, industrijski uzor po inerciji ugledali drugi, manji i okretniji poduzetnici u svojim projektima, npr. Okusi z’ mojega grunta. Sprijeda, straga!? Pa kej, Brkanice, gnjaviš z tim postrofom?

Lokalni kajkavski štih u međunarodno uspjelom brendu (Fotografija Oblizeki)

O tome sam, rekla bih stvarno davno i različitim prilikama, pisala ne jednom, i usput i koncentrirano – gdje ja ne bih!? – ali su mi raznorazni tijekom godina tumačili kako su htjeli pomiriti dijalekt i standard ali nisu išli u detalje, da im se to činilo kao dobar štos, da su krivi dizajneri i dizajn, da je sve to zbog dobre najmjere i lokalne arome, da će to promijeniti čim potroše otisnutu ambalažu, da je… Godine su prolazile, brend se etablirao i nabujao. Sad je apostrof, kako god okrenuti, na pravome mjestu. 

Mliječni brend govori varaždinski, i lokalno i globalno (Fotografija Oblizeki)

Iz bregova, ‘z bregov? Ma dajte! Sreća je stvarno čudna: kakvoća kravljeg mlijeka različite trajnosti i masnoće, kozjega mlijeka, proteinskih napitaka, vrhnja, sireva, čak kreme cheescake… ‘z bregov mnogo je viša od potrošačke pismenosti. Međutim, ako se ja trudim u svom poslu, očekujem da se trude i restorateri i chefovii odavno jednostavno zaobilazim mjesta s nepismenim kartama jela i pića. Sjeća li se itko skandala s nepismenim jelovnicima na stranim jezicima? Neću se osjećati kao konzument kojega ne poštuju. Ne kupujem ni nepismeneproizvode, bilo na ambalaži bilo u reklamama, pa sam dosad tvrdoglava kakva jesam kupovala Vindijinu mliječnu konkurenciju. Eto, sad sam zbog fotkanja za tekst (koji nije plaćen!) kupila čak nekoliko proizvoda ‘z bregov.

20200419 – 20200420 – 20200428