Nepokošeno nebo 2 (An Antology od Crotian Haiku Poetry) (2008.-2018.) – Umjesto kave 14. studenoga 2018.

Za listopadske ivanićgradske Bučijade, uz najnoviji broj časopisa Iris, predstavljen je i drugi svezak antologije hrvatskoga haiku-pjesništva Đurđe Vukelić Rožić Nepokošeno nebo 2 (An Antology od Crotian Haiku Poetry), izbor hrvatskih haiđina, zapravo izbor haiku, od 2008. do 2018. godine. Knjiga od 580 stranica velikoga formata naslovljena je prema haiku jednoga od začetnika te forme u nas Dubravka Ivančana: Ležim/ u travi. Nepokošeno/ nebo. Knjigu u izdanju Udruge Tri rijeke, Haiku pjesnici Otoka Ivanića iz Ivanić Grada već je nagradila The Haiku Foundation iz SAD.

Naslovnica nagrađene antologije haiku
Naslovnica nagrađene antologije haiku

Unutra sam dakako našla i naše majstore od Vladimira Devidea, Drage Štambuka, Tomislava Marijana Bilosnića… – ( Drago  Štambuk čak piše uglednome predšasniku u haiku i inim japanskim vezama In memoriam: Devidiana, posvajanje beskraja!), ali i brojne druge mlade lavove i lavice sklone tome minijaturnom izrazu. Sve to niječe tvrdnju jedne navodno ugledne književnice kako haiku pišu oni koji ništa drugo pisati ne mogu. (Bojim se da sama nisam dovoljno disciplinirana ni slogovno – haiku je trostih gdje stihovi imaju redom 5, 7 i 5 slogova, ukupno između 12 i 20 slogova – a ni rimovno da bih uopće i pokušavala napisati haiku, ali izuzetno poštujem taj izraz.)

Sjajno je što su usporedo objavljeni haiku na hrvatskom i engleskom, što se meni osobito dopada, a ako je haiku čakavski ili kajkavski, trostruka je usporedna jezična objava tako da hrvatski dijalekti i standard komuniciraju kao nigdje. Regionalno, nacionalno i globalno. Čestitke! Moguće je!

Haiku pjesnikinj i autorica antologije te prevoditeljica Đurđa Vukelić Rožić / Fotografija Miljenko Brezak
Haiku pjesnikinjai autorica antologije te prevoditeljica Đurđa Vukelić Rožić / Fotografija Miljenko Brezak

Uz to, antologija donosi uvid u rad u nas te u aktivnosti hrvatskih autora po svijetu. U zadnjem desetljeću odnosno od 2008. do 2018. – a godina je trebala da se sve istraži i pripremi! – detektirano je 470 haiđina, što je vrlo široki kvantitativni temelj za kvalitativnu nadgradnju i selekciju, od kojih je biografijom, bibliografijom i radovima višejezično predstavljeno 198.

Zanimljivo je da autorica nabraja 823 nagrade koje iz svijeta stigle hrvatskim haiđinima (zbog čega neki Hrvatsku poimaju i velesilom haiku!) ističući kako ih je vjerojatno i više, jer dio pisaca ne prati haiku scenu niti sudjeluje u njoj, a vanjske su nagrade i manje dostupne.

Od devedesetih, kada se haiku pisao u 30 zemalja, do sada se proširio u čak 130! Kod nas je omiljen i piscima i čitateljima, pa ima i mnogo različitih događaja, natjecanja, susreta, zbirki i časopisa od Samobora, Ludbrega, Milne, Obrovca, Kloštra Ivanića i Ivanić Grada, Krapine, Goskog kotara, Rijeke, Pazina, Opatije…, ne računajući osnovne škole i dijasporu.

Odabirem i nekoliko haiku Iz Nepokošena neba 2posve osobno.

Vladimir Devidé

Sjena penjača
oklijevajući, penje se
sjenom ljestvi

Tomislav Marijan Bilosnić

Crna balega
kad je od moje krave
čisto je zlato.

Siniša Matasović

besplatni oglas
grobno mjesto u Sisku
500 eura

Drago Štambuk

Nohton zglancan
stanijol
Od ćukulate.//
Noktom izglačan
staniol
od čokolade. 

Krv i rizi.
U peštu
mušć i suhvice.//
Krv i riža.
U smjesi
Matičnjak i grožđice.

Enes Kišević

u istoj košulji
dječak i vjetar šeću
uz more 

Dragutin Pasarić

mrzlina vetra
i Katrina Sveta
sneg prizivlju//
Sveta Kata
i hladan vjetar
dozivaju snijeg

Đurđa Vukelić Rožić

u dućanu
moljac i ja biramo
vunenu vestu

20181111 – 20181112

Link

Časopis Iris, dvanaesti put – Umjesto kave 13. studenoga 2018.

 

http://www.bozicabrkan.com/haiku-na-bucijadi-umjesto-kave-20-listopada-2017/

http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-2-veljace-2017-drago-stambuk-hram-u-stijeni-pounutrenje-brazila/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

http://www.bozicabrkan.com/7-medunarodni-knjizevni-susreti-od-mora-do-gora-u-gorskom-kotaru/

http://www.bozicabrkan.com/i-svoj-i-zajednicki-dobar-osjecaj-umjesto-kave-23-listopada-2018/

 

Časopis Iris, dvanaesti put – Umjesto kave 13. studenoga 2018.

Govoreći ljetos na selačkoj pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva Ča-Kaj-Što Drage Štambukao oliveratu Tomislavu Domoviću  nisam jednostavno, ni prigodno mogla zaobići temu što je nama poezija danas,a za primjer održavanja poezije još živom uz oliverata koji mi je bio temom, nisam propustila reći kako je poezija vrlo živa na internetu. Izuzetno zanimljiv mi je primjer s fejsa svaki dan haiku jedan Siniše Matasovića (o – pivu!). Potvrdilo mi se to jer je i u najnovijoj desetljetnoj antologiji Nepokošeno nebo 2a i u časopisu-godišnjaku Irisčasopisu z haiku-poeziju i srodne izričaje.

Naslovnica najnovijega broja časopisa Iris
Naslovnica najnovijega broja časopisa Iris

O irisu bih više mogla govoriti o cvijetu (zbog nacionalnoga cvijeta Iriscroatica!), nego li o haiku. No zadivljena sam već 12. brojem, što govori ponajprije o kontinuitetu – a  danas to napose u kulturi nije uobičajeno, dapače, i Iris izlazi zahvaljujući potporu Grada Ivanić Grada i Zagrebačke župaije! – i  ustrajnosti mnogih ljudi, ponajprije iz Udruge Tri rijeke HPOI Ivanić Grad te urednice Đurđe Vukelić Rožić, a zatim i haiđina koji se redovito sastaju posljednjih nekoliko godina u okviru ivanićgradske Bučijade.

Godišnjak donosi niz informacija o o haiku sceni u nas, od in memoriama, ali i pregleda zbivanja po školama (npr. Oprtalj, Pula, Novska, Bregana, Vežica Rijeka) čime izravno odgajaju pomladak. Ne izostaju ni haiku masteri, ali su tu i amateri, književnici za djecu i profesionalci. Abecedno kazalo navodi 200 imena i jasno da nisu svi objavljeni radovi antologijski, ali ima i izuzetno dobrih i nadahnjujućih.

Pogotovo jer su objavljeni kao vijesti – a ima i vijesti iz tiskanih medija – s natječaja na različite teme (međunarodna putovanja, buča…) i prostora od, dakako, Japana (nosi ime Vladimira Devidéa!) do Slovenije, Rumunjske, Poljske, Rusije… Slijede i prikazi knjiga te izložaba, primjerice hajge(stihovi s fotografijom, obično prirode), zatim haiku putopis iz Japana, gost iz Italije Toni Piccinite, uz drugo, i intervju s Nadom Zidar Bogadi, čiji sam haiku s veseljem odabrala, pročitajte ga dvaput:

ružmarin cvate
moram mu dodirnuti
miris

20181111 – 20181112

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/haiku-na-bucijadi-umjesto-kave-20-listopada-2017/

http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-2-veljace-2017-drago-stambuk-hram-u-stijeni-pounutrenje-brazila/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

http://www.bozicabrkan.com/7-medunarodni-knjizevni-susreti-od-mora-do-gora-u-gorskom-kotaru/ 

http://www.bozicabrkan.com/i-svoj-i-zajednicki-dobar-osjecaj-umjesto-kave-23-listopada-2018/

http://www.bozicabrkan.com/tomislav-domovic-trubadur-za-21-stoljece-umjesto-kave-13-kolovoza-2018/

 

Tošo Dabac ili umjetnik u industrijskoj revoluciji – Umjesto kave 13. studenoga 2018.

Razmišljala sam da li da ugnjavim oduševljenjem izložbom Toše Dapca posve nemaštovito i nemarketinški nazvanom Industrijska fotografija, ili ne. Gnjavim. Izravan poticaj je reagiranje na post mojega Miljenka Brezaka na fejsu Nikole Šimića-Tonina: Ono što je Krleža u našoj književnosti to je Tošo u našoj umjetničkoj fotografiji.

Na klupici iz Tošinog vremena?: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Još imate vremena pogledati je, pa nije naodmet. Sentimentalna sam, nego što, jer sam kao djevojčica 1968. na ferju kod tetke u Zagrebu odabrala Dapčevu izložbu u Lapidariju, socijala prije Drugoga svjetskog rata u sepiji. Prva izložba u životu koju sam sama odabrala da je baš želim vidjeti.

Zaokupljena Tošinim “primijenjenim” fotografijama: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

A u nedjeljnom prazno-praznom Muzeju suvremene umjetnosti pitam se kako to u nas ide da izložbu iz jedne države desetljećima kasnije gleda druga država i koliko me relativno mala, koncepcijski skladno zaokružena (k tome i besplatna!) izložba rastužuje kao da gledam predratne jadničke na zagrebačkoj Ilici, sirotinju i prosjake ispruženih ruku? A prikazuje uslikanu po zadatku vedru i uznositu socijalističku industrijsku revoluciju po cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, što građevine, što strojeve, a što ljude! Vrijeme.

Izložen je i dokument kojim Dabac na godinu dana obustavlja obrtnicu postavši samostalnim umjetnikom. I snima otprilike od 1949. do 1960. ili možda i nekoliko godina kasnije, kad jedva da sam i rođena a i moji jedva da su od seljaka postali proleteri u drvnoj industriji. Gdje li je Dabac pa da ustane iz groba i pofotka ponovno, svejedno da li crno bijelo ili u koloru, redom gotovo sve te uništene industrijske divove, ne samo teške industrije (mlađi pojme to tek kao glazbeni sastav!): Prvomajska, Rade Končar, Pliva, Tvornica parnih kotlova iz Zagreba, Bojadisaona tekstila Varteks iz Varaždina, Đuro Đaković iz Slavonskog Broda, Torpedo iz Rijeke, Brodograđevna industrija Split, Željezara Zenica, Jugovinil Split, HE Nikola Tesla sad Vinodol Novi Vinodolski, Institut za nuklearne nauke Boris Kidrič Vinča, Fabrika stakla i staklene vune u Skopju Makedonija, Svilarski kombinat Nonča Kamišiva Titov Veles, Tvornica čarapa Ključ, Tekstilna industrija Kosovka Priština Kosovo…

Dapčeva fotografija s potpisom: Radnica u Tvornici električnih strojeva “Rade Končar”/ Zagreb 1949./ autorsko povećanje iz vremena nastanka rada / vintage print

Nema kataloga, ne navode tko je izložbu osmislio i dao si toliko truda. Srami li se to autor ili MSU? Odnos jednak prema toj kreaciji i trudu kao prema onome što još postoji uglavnom samo na umjetnikovoj fotografiji. Kao dokument našega vremena. Kako gdje, nekad autorovo povećanje, mat, a negdje digitalni ispis. Sve do onovremenih popratnih dopisivanja s administracijom, primjerice obračun prvog putnog naloga u inozemstvo, ako sam dobro upamtila, na izložbu u Torino. Po zidovima, po podovima na više jezika: Je li radnik tek mala karika u procsu moderne proizvodnje? Is the worker only a small link in the proces od modern production? Pa onda udarac u pleksus: Koja su tvoja prava u proizvodnji? Prava? Čija? Ovo danas gledat će netko poslije nas, ako tko posnimi osim za Facebook i Instagram i slično. Možda još neki Haludizam Damira Fabijanića?

Industrijska fotografija Toše Dapca u MSU / Fotografija Miljenko Brezak

Tošo Dabac svoje je vrijeme, svoja vremena preciznije, ostavio zbilježeno, a i izrečeno u intervjuu Nikici Petraku za Panoramu Radiotelevizije Zagreb, 14. 4. 1968. (baš godini kada sam vidjelu prvu od njegovih izložaba!):

Ljudska lica me naročito interesiraju, kad ih portretiram onda nastojim da ih uhvatim, da ih nekako uhvatim iz zasjede kako bi se reklo. Snimam dotle dok ne dobijem onaj izražaj za kojeg mislim da je za njih tipičan. Pa bilo to 50 snimaka i šta ja znam koliko.

20181111 – 20181112

Link

http://www.bozicabrkan.com/haludizam-damira-fabijanica-umjesto-kave-21-kolovoza-2018/

Čistoća koja smrdi, smrdi, užasno smrdi – Umjesto kave 9. studenoga 2018.

Reklame kojima televizije filaju filmove i serije baš mi jako idu na živce, a bez premca one za sredstva za pranje WC-školjki, posuđa i tak. Neke su toliko gadljive da čovjek htio-ne-htio pomisli da smo ili baš zmazani, totalka, ili da premalo kupujemo. Hvala zato Goranu Pavloviću i magazinu Ja TRGOVAC na istraživanju (rezultate kojega su mi poslali a da nije o hrani!) koje su tijekom rujna 2018. proveli s agencijom Hendal.

Na što vonja? / Fotografija Magazin Ja trgovac
Kako vonja? / Fotografija Magazin Ja trgovac

Gotovo polovica ispitanih građana Hrvatske (46,4%) u drogerijama – najveći udio kupaca najčešće kupuje u lancima DM-u (68,9 %), a manji u Mülleru (22,4 %) te Bipi (8,7 %) – kupuje  nekoliko puta mjesečno, a 28,4 % kupuje rjeđe od nekoliko puta mjesečno. Nekoliko puta tjedno kupuje 11,6 % građana, a 4,9 % samo vikendom. S druge strane, ukupno 8,1% građana ističe da ne kupuju u drogerijama, a nasuprot tome, onih koji u ovim trgovinama kupuju svakodnevno, ima 0,7 % u nacionalno reprezentativnom uzorku. Kažu dalje:

U drogerijama se najviše kupuju sredstava za osobnu higijenu (46,4%). Kozmetiku na tim prodajnim mjestima kupuje četvrtina građana (24,9 %), a njih – ipak neusporedivo manje, kažem ja – 10,8 % kupuje sredstva za čišćenje kućanstva. Približno podjednak broj građana kupuje proizvode za kućne ljubimce (5,7 %), parfeme, mirise i sl. (5,6%) te proizvode za bebe i djecu (4,7 %).

Prosječna košarica pri kupnji u drogerijama za većinu kupaca (49,2%) iznosi između 100 i 200 kn, dok jedna trećina kupaca (33,5 %) u prosjeku troši između 50 i 100 kn. Manje kupnje, s košaricom do 50 kn, obavlja 11,6 % kupaca, a 4,6 % kupaca u prosjeku troši između 200 i 500 kn. Vrlo mali broj kupaca, 1,1 %, u drogerijama obavlja kupnje u iznosu većem od 500 kn.

Najvažniji razlozi kupnje u drogerijama su asortiman kojega nema u klasičnim supermarketima (51,6 %), povoljne cijene (48,6 %) te percipirana kvaliteta proizvoda (40,3 %). Manje značajni motivatori su programi vjernosti drogerijskih lanaca (29,3 %) te ugodna atmosfera za kupnju (24,0 %). 

Poslije ovih postotaka manje ću se nervirati s reklamama. Razmišljat ću o njima kao o dobrohotnoj edukaciji, a ne o pozivanju na konzumerizam i pretjeranu čistoću, uključujući i običnu vodu ili kraljevska povijesna mirisanja da se pokrije nekupanje. I s patuljcima, što kaže jedna od reklama, smrdi, smrdi, užasno smrdi!

20181026 – 20181109  

 

I Arsen bi bio zadovoljan – Umjesto kave 6. studenoga 2018.

Više od dva sata čiste glazbe. Zaista dobre glazbe. Gabi Novak, Bisera Veletanlić, Matija Dedić i Vasil Hadžimanov. Ne znam što sam točno očekivala, ali ono što su te večeri sjećanja, sadašnjosti i budućnosti, kako reče gospođa Novak, izvela dvojica odličnih pijanista svjetske klase i dva plemenita glasa, bilo je još bolje od toga. Zanatsko umijeće i talent preštrikalisu i ono što smo nekad davno poznavali u nove, ne nužno savršene, ali svježe i sjajne improvizacije. Što bi rekao moj M.: I Arsen bi bio zadovoljan.

Na pozornici Lisinskoga Vasil Hadžimanov, bisera Veletanlić, Gabi Novak i Matija Dedić / Fotografija Božica Brkan
Na pozornici Lisinskoga Vasil Hadžimanov, Bisera Veletanlić, Gabi Novak i Matija Dedić / Fotografija Božica Brkan

Baš smo podijelili dobar osjećaj oni s bine i mi u gledalištu-slušalištu Lisinskoga. Teško prepričati riječima, kao što baš govori o nečem drugom neki na TV-u. Naravno da HTV nije snimala. Natprosječno nije dobrodošlo. Ne znam je li na kocertu bio i koji kritičar, osim jednog fotića i eventualno koji novinar. Čak mi se i publika učinila drugačijom: ne možeš joj ni prići s ruke u zrak. Ali što zna pljeskati! Na prvim mjestima.

Gabi Novak i Matija Dedić / Fotografija Božica Brkan
Gabi Novak i Matija Dedić / Fotografija Božica Brkan

Očekivala sam samo nas metuzaleme i vremešne poštovaoce, a ono do nas i mladci. Recimo, momak jedva prešao dvadesetu netremice koncentriran kako se dva klavira nadmeću u vještini i kreaciji na licu mjesta u onome što upućeniji nazivaju spojem balkanskih ritmova i modernih stilova jazza, funkyja, world musica i što ti ga ja znam. (Bila sam koncentrirana što će svirati i pjevati Arsenovo.) Zagledan kako dvije sjajne dame glasom oblikuju ljepotu, u mraku pjeva s njima balade i Pamtim samo sretne dane. Dobro ne može biti nego dobro. Ma i samo na zagrebačkom proputovanju neobičnoga kvarteta. Ne dam se, pamtim samo sretne dane.

Vasil Hadžimanov i Bisera Veletanlić / Fotografija Božica Brkan
Vasil Hadžimanov i Bisera Veletanlić / Fotografija Božica Brkan

Moj me M. kao gimnazijalku vodio na Arsenov koncert u Gavellu. (Od tinejdžerske dobi meni nema do Arsena.) Trajao je toliko da smo jedva stigli na ponoćni vlak za povratak u našu provinciju. Tada sam prvi put Gabi vidjela uživo: prvi se put poslije Matijina rođenja popela na pozornicu, glasa čudesnog, bogme i linije u bijelom svilenom kompletu rukom oslikanom.

Dvojica i dva klavira / Fotografija Miljenko Brezak
Dvojica i dva klavira / Fotografija Miljenko Brezak

Otad je iza nas, a i iza nje cijeli životni luk, Arsena nema, a sin joj grmi na svom instrumenu, razmišljam na koncertu u Lisinskom iz sredine prvoga reda. (Kad M. časti, onda časti i pretjerivanjem, prvi je kupovao karte za koncert četvoro prijatelja, tete i nećaka te majke i sina.) Po običaju elegantna, sad dama u crnom, meni je baš lijepa (ne mogu nikako reći starica) i sada mi pjeva najbolje u životu. A Bisera Veletanlić podsjetila me na raskoš KornelijaKovačakoju sam propustila posljednja već tri desetljeća. A kao studošicu na posljednjem koncertu njegove Korni grupe u Domu sportova umalo su me stampedski pregazili i otad izbjegavam velike koncerte.

Cvijeće na kraju / Fotografija Miljenko Brezak

Teško je uspoređivati, ali meni je malisinoćnji koncert i bolji od onoga baš raskošnog Zagrebačke filharnomije posvećenoga mojem Arsenu.

20181106

Anita Celinić: Ako je jezik domovina, mjesni, materinji govor nam je zavičaj

Na predstavljanju Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja 30. listopada 2018. govorila je i dijalektologinja dr. sc. Anita Celinić iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Uvjereni kako njezino izlaganje zaslužuje i šire zanimanje, objavljujemo ga s dopuštenjem autorice.

Dr. sc. Anita Celinić / Fotografija Miljenko Brezak
Dr. sc. Anita Celinić / Fotografija Miljenko Brezak

Svaki je čovjek određen, uz ostalo, svojim jezikom. Jezik je bitno obilježje našega identiteta. Što sve uključuje taj pojamjezika? On može biti višestruk, ali uključuje najmanje dvije sastavnice. S jedne strane, to je književni (ili standardni) jezik– onaj jezik koji u društvu kojega smo dio osigurava jasnu, preciznu, nedvosmislenu, iznijansiranu komunikaciju o svemu što razabiremo o svijetu i o sebi, i to među nama koji u našem vremenu i na našem prostoru živimo i govorimo, ali i u vremenskoj okomici, tako da po mogućnosti razumijevamo što su nam rekli ljudi koji su nešto pisali prije 100, 200, 500 ili, zamislite, 1000 godina, koliko god iz dubine prošlosti imamo pisane tragove.

Ništa manje ne bismo trebali misliti i na ono kako i što mi današnji ostavljamo zapisano za budućnost, za one koji će živjati za 100, 200 ili 500 godina. Kao oni prethodnici, čije zapise možemo čitati do danas, tako i mi ne bismo trebali izgubiti iz vida što ostavljamo zapisano za budućnost – za onu budućnost koju zamišljamo u silnom razvoju znanosti i tehnologije – i kako to bilježimo.

Naslovnica Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja
Naslovnica Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja

Zato postoji književni jezik. Književni je jezik koji se njeguje, jezik kojim se piše i kojim se pisalo kroz povijest, stoljećima, a pisat će se i u budućnosti. To je jezik koji se uči – nitko se ne rađa s književnim jezikom (kao što se rađa, odnosno raste s materinjim govorom). Književni je jezik koji ima uređena pravila, zapisana u priručnicima (npr. gramatikama), jezik koji ima uređeno pismo, tzv. grafiju, pomoću koje možemo zapisati sve što na njemu izgovaramo. Književni je jezik kulturno i civilizacijsko dobro. Osobe (djeca, učenici – mi smo sada u školi i to je važno reći) koje u školskoj dobi dobro svladaju pisanje, čitanje i razumijevanje književnoga jezika, osiguravaju sebi, a time i društvu u kojem žive, razumijevanje i sporazumijevanje, što je temelj svih znanja, a i odnosa. Ne čini li se da je uzrok mnogim teškoćama u društvu upravo ne-razumijevanje?

Međutim, pitanje našega identiteta ne zaustavlja se samo na književnom jeziku. Uz njega, svaki je čovjek određen barem još jednim tipom jezika – onim obiteljskim, mjesnim, zavičajnim. Određeni smo svojim govorom, svojim materinjim govorom, govorom svoje obitelji, svojega mjesta – zaselka, sela ili grada. To je onaj tip jezika koji često ne biva zapisan, koji većinom postoji u usmenom obraćanju i zato za njega upotrebljavamo riječ govor. Taj govor većinom nema zapisanih pravila (ali pravila i te kako ima), na njemu uglavnom nisu pisani nikakvi tekstovi (ali su bezbrojni izgovoreni), to je govor za čiji nam valjani zapis često nedostaju slova (jer ima drukčije glasove od književnoga jezika). To je naš materinji, zavičajni, mjesni govor. Poznati je jezikoslovac rekao da je prava čovjekova domovina jezik – dodala bih: ako je jezik domovina, mjesni, materinji govor nam je zavičaj.

S predstavljanja rječnika:Danica pelko, Anita Celinić i Božica Brkan / Snimio Miljenko Brezak
S predstavljanja rječnika: Danica Pelko, Anita Celinić i Božica Brkan / Snimio Miljenko Brezak

Ako ostavimo sa strane taj važan identitetski značaj mjesnoga govora, kao dijalektolog željela bih naglasiti da je zapisivanje i proučavanje mjesnih govora nevjerojatan izvor podataka o povijesti jezika, a time i naroda(u psl. jeziku riječ *językъ značila je i ‘jezik’ i ‘narod’). To kako izgleda, odnosno zvuči, neki mjesni govor nipošto nije slučajno. Ako smo valjano zapisali riječi bilo kojega hrvatskoga mjesnoga govora – od Međimurja do Dubrovnika, pa tako i npr. govor Gornje Stubice, ili Donje, ili Oroslavja – ugradili smo kamenčić u vrlo složni mozaik hrvatskoga jezika – njegove sadašnjosti i prošlosti. Jer, nikada se ne smije zaboraviti:kada kažemo hrvatski jezik, to nipošto ne smije uključivati samo njegov književni oblik, nego i sve njegove mjesne govore, u svoj njihovoj raznolikosti.

Živeći u vremenu koje se ubrzano mijenja, znamo da se i naši mjesni govori danas mijenjaju brže nego ikada prije. Teško je reći kako će oni izgledati za 50 ili 100 godina. Danas još ti govori čuvaju starinu, tako važnu i vrijednu za povijest hrvatskoga jezika, starinu koju kroz postupni, polagani ravoj govori baštine još od praslavenskoga doba i praslavenskoga jezika. Ubrzanim će se razvojem bez sumnje mnogo toga narušiti. Ne zabilježimo li to što sada još imamo i što je kao vrijedna baština došlo do nas, izgledno je da za 100 godina najveći dio toga više nećemo imati. Alate, nošnje, etnografske i historiografske predmete… možemo spremiti u škrinje, i vitrine, i ostaviti ih, ako sada nemamo prilike, za neka buduća istraživanja. No, govor – njega ne možemo spremiti u škrinju. Govor živi u ustima svojih govornika – s njima živi, s njima i umire. Odgovornost da ga očuvamo na nama je.

Tu je odgovornost prepoznala i ova škola, prepoznala su ju djeca koja su sazdala ovu knjigu, i njihova sjajna mentorica koja je u djeci pobudila, probudila, posvijestila i, vjerujem, kao zalog za budućnost mjesnih govora, usadila: i svijest, i ljubav i znanje o mjesnom, domaćem govoru i njegovu čuvanju. Od srca čestitam svima koji su sudjelovali u nastanku ove knjige. Činjenica da predstavljamo njezino već drugo izdanje puno govori o tome kolika je potreba i želja za ovim i općenito za rječnicima mjesnih govora.

Oni su stvorili Mali rječnik! / Snimio Miljenko Brezak
Oni su stvorili Mali rječnik! / Snimio Miljenko Brezak

U rječniku su sabrane brojne riječi mjesnih govora stubičkoga kraja. Osim toga, autori su prepoznali još nešto vrlo važno – potrebu da se rječnik obrne, tako da u knjizi, osim stubičko-standardnohrvatskoga rječnika, imamo i obrnuti, standardnohrvatsko-stubički. To je dio koji mnogim drugim dijalektnim rječnicima nedostaje. Kao sjajan dodatak drugom izdanju napravljene su snimke riječi (natuknica) iz ovoga rječnika. To je izvrstan način korištenja mogućnosti suvremene tehnologije. Djeca su, zajedno s gđom Pelko, svojom mentoricom, snimila riječi zavičajnoga govora i pohranila ih na internet. Zainteresirani čitatelj i slušatelj može ih na odgovarajućem mjestu na internetu pronaći i jednu po jednu poslušati.

Upravo slušanje izgovorenih riječi, osobito kod onih primjera u kojima se čuju posebni glasovi mjesnih govora, glasovi koji se razlikuju od glasova književnoga jezika, slušatelju omogućuje dobivanje prave zvučne slike obrađenih riječi. Tu čujemo i još jedno vrlo važno obilježje domaćih riječi: izvorni naglasak. Mogućnost da preslušamo rječničke natuknice osigurava nam da dođemo (pod time mislim i na zainteresirane ljubitelje i amatere, ali i na stručnjake i znanstvenike) do onih podataka kojih u tiskanom izdanju rječnika nema (i ne može ih biti jer bi to bilo prezahtjevno za djecu), kao što su oznake naglasaka i posebnih glasova (npr. ). Ti podatci označeni u samom tekstu mogli bi se očekivati u većem, dijalektološki nadziranom rječniku. Voljela bih zato dodati, za većim rječnikom stubičkoga kraja – rječnikom koji bi imao i naglaske, i posebne znakove za izgovor i, na primjer, rečenične primjere svake natuknice – velika je potreba i nadam se da će se u ovoj poticajnoj sredini i za takvo djelo naći snage. Kao dijalektolog usredno vas potičem i na taj korak.

S predstavljanja: Anica Celinić i Božica Brkan / Snimio Miljenko Brezak
S predstavljanja: Anica Celinić i Božica Brkan / Snimio Miljenko Brezak

Na kraju, još bih spomenula neke dijalektološke pojmove i termine (jer, pišući rječnik, našli ste se na području znanstvene discipline koja se zove dijalektologija i koja proučava i bilježi mjesne, zavičajne govore), pojmove koji bi mogli biti od koristi i olakšati stavljanje ovoga djela i obrađenih govora u kontekst. Prvi je pojam mjesnoga govora. Kada govorimo o govoru jednoga mjesta, govoru po kojem se stanovnici toga mjesta razlikuju od svih okolnih govora u okolnim mjestima, upotrijebit ćemo termin mjesni govor: mjesni govor Gornje Stubice, Donje Stubice, mjesni govor Oroslavja, mjesni govor Svetoga Mateja, mjesni govor Šagudovca… Budući da se svaki od tih govora pomalo razlikuje jedan od drugoga, reći ćemo da su to različitimjesni govori. Istovremeno, budući da ti govori imaju i dosta zajedničkih osobina, možemo ih sve svrstati u skupinu govora(npr. stubička skupina govora). Govori se te skupine po određenim zajedničkim osobinama razlikuju od govora okolnih skupina (npr. od zlatarske skupine govora, ili od zabočke i sl.). Više skupina govora po nekim se zajedničkim crtama svrstava u jedan dijalekt. Podjele na dijalekte su različite pa tako možemo reći da se stubički govor, prema dijalektologu Stjepanu Ivšiću, svrstava u zagorsko- međimurski dijalekt, a prema dijalektologu Miji Lončariću u središnjozagorski dijalekt. Dalje, taj se dijalekt, zajedno s okolnima, svrstava u još višu jedinicu, u narječje(središnjozagorski dijalekt pripada kajkavskom narječju, a imamo i čakavsko i štokavsko), a narječja čine jezik,hrvatski jezik. Prolazeći kroz taj niz, zaključujemo: govori stubičkoga kraja, svaki posebno, mjesni su govori hrvatskoga jezika i svaki od njih predstavlja dio njegova živoga, organskoga tkiva.

Rekla sam na prije, govor se ne može spremiti u škrinju. Jedini način da ga zabilježimo – za sadašnjost i za budućnost – jest da ga zapišemo u knjigu. Knjiga je ta škrinjica, shramba – nekada su rekli – u kojoj pomno pohranjujemo ono što nam je najvrednije.Veselim se, zahvaljujem i, svima koji su je napisali i oblikovali (npr. i ilustratorima!), čestitam što ovu škrinjicu možemo držati u ruci! Dodala bih samo da, da bi govor živio, njime se mora govoriti. Dakle, govorite, upotrebljavajte svoj mjesni govor, onaj neizmijenjeni, iskonski, govor vaših mamica i babica, sa svim njegovim izvornim glasovima i naglascima, oblicima i riječima! Govorite ga! Znamo gdje su mjesta za izražavanje na književnom jeziku, ali izvan tih mjesta ostaje mnogo prostora za domaću, materinsku riječ. Oni uopće nisu u koliziji. Onaj tko je naučio upotrebljavati i poštovati vlastiti domaći govor, znat će na isti način poštovati, i s veseljem prihvaćati, i svaki drugi mjesni govor, od bednjanskoga do mljetskoga, od iločkoga do prezidanskoga, i to ne kao nešto čemu se treba čuditi ili, ne daj Bože, podsmjehnuti, nego kao sastavni dio hrvatskoga i slavenskoga jezičnoga tkiva. Dijalektna raznolikost jedno je od bitnih obilježja hrvatskoga jezičnoga i nacionalnoga identiteta.I ova nam knjiga to pokazuje, zajedno sa svojim autorima – malima i velikima.

20181105

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/mali-skolski-prerasta-u-ozbiljan-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickog-kraja-umjesto-kave-31-listopada-2018/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-9-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja-2/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-8-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja/

https://www.facebook.com/bozica.brkan?fref=nf&pnref=story

https://www.facebook.com/pou.donjastubica.1?pnref=story

https://www.facebook.com/sanja.vacek/posts/10211851629222809?pnref=story

https://www.bozicabrkan.com/tekst-kao-zavicajnica-bozice-brkan-objavljen-u-hrvatskom-slovu/ 

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-kolovoza-2016-hrvatski-jezik-nismo-zastitili-ni-od-hrvatskoga-premijera/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-sijecnja-2017-ljerkin-kanat-bozicin-kesnokric/ 

http://www.bozicabrkan.com/i-svoj-i-zajednicki-dobar-osjecaj-umjesto-kave-23-listopada-2018/

Susret crvene i bijele Moslavine, književne – Umjesto kave 4. studenoga 2018.

U prilog oživljavanja kulturnog identiteta Moslavčana i Moslavine, regije rijetko podijeljene između triju županija i triju biskupija, a u povodu Mjeseca hrvatske knjige, Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkom domu u Kloštru Ivaniću u subotu, 3. studenoga 2018. organizirala je susret ljudi od pera nazvan prema opisu i definiciji etnologinje Slavice Moslavac Crvena i bijela Moslavina.

Sudionici ljudi od pera i organizatori / Fotografija Miljenko Brezak
Sudionici ljudi od pera i organizatori / Fotografija Miljenko Brezak
Večer posvećena lijepoj riječi u povodu Mjeseca hrvatske knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Večer posvećena lijepoj riječi u povodu Mjeseca hrvatske knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Pred za temu i mjesto brojnom publikom svoje su tekstove govorili autori podrijetlom ili življenjem Moslavčani. Uvodno je o temi govorio predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, a zatim se predstavili Božica Brkan iz Zagreba, Dragutin Pasarić iz Kutine, Đurđa Vukelić-Rožić iz Ivanić Grada, Anica Vukić iz Kutine, Ante Juretić iz Kutine, Ankica Pribanić iz Kloštra Ivanića, Krunoslav Božić, Štefica Vanjek, Katarina Brkić iz Kutine i drugi. Večeri su glas dale Angeline, a crveno-bijelu moslavačku scenografiju ručnici izzbirke Stjepana Đurića iz Mostara.

Motiv s ručnika: pevčeki u crvenom pismu na bijelom lanu / Fotografija Miljenko Brezak
Motiv s ručnika: pevčeki u crvenom pismu na bijelom lanu / Fotografija Miljenko Brezak

Valja poželjeti kako će ovakvi susreti biti upriličeni i u drugim moslavačkim mjestima i s drugim autorima od pera, od Čazme do Garešnice i Bereka te Kutine te da će postati tradicionalni. Već prošle godine Kloštranci su upriličili nešto skromniji prvi takav susret – Moslavina u srcu

I Angeline prigodno u nošnjama u crvenom i bijelom / Fotografija Miljenko Brezak
I Angeline prigodno u nošnjama u crvenom i bijelom / Fotografija Miljenko Brezak

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-5-sijecnja-2017-dvije-klostranske-knjige/
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-travnja-2017-etnografska-mapa-u-cast-zavicaju-i-tradiciji/
http://www.bozicabrkan.com/nagrada-za-putopis-u-loboru/
http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/hrvatski-knjizevni-putopis-u-loboru

Mali školski prerasta u ozbiljan rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja – Umjesto kave 31. listopada 2018.

O osnovnoj školi Donja Stubica u utorak 30. listopada 2018. predstavljeno je drugo izdanje dopunjeno multimedijalnim rječnikom Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja. Bazu audiorječnika možete naći na adresi www.kajkavskigovor.com, lozinka je Copernica.

mentorica i urednica Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja Danica Pelko sa svojim jezikoslovcima i govornicima / Fotografija Miljenko Brezak
Mentorica i urednica Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja Danica Pelko sa svojim jezikoslovcima i ilustratorima te govornicima na web-rječniku/ Fotografija Miljenko Brezak

Uz urednicu i mentoricu profesoricu Danicu Pelko i dr. sc. Anitu Celinić, dijalektologinju iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, imala sam zadovoljstvo govoriti o tome projektu koji ima perspektivu i mjerodavnu podršku da izraste u ozbiljan rječnik svoga kraja, sudeći po riječima gradonačelnika Nikole Gospočića.

Predstavljanju su prisustvovali i Katarina Grgec iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, koje je pripomoglo financijski izdavanje školskoga rječnika te nastavnici, roditelji, učenici, mještani. Članovi Male kajkavijane govorili su svoje pjesme te svirali zagorske popijevke. Naglašeno je kako se mnoge lijepe i vrijedne baštinske stvari poput odjeće mogu spremiti u škrinjicu, ali ne i govor, koji se, da bi se održao, mora – govoriti.

Naslovnica novoga izdanja
Naslovnica novoga izdanja tiskanoga rječnika

Željela sam naglasiti nacionalni kontekst školskoga donjostubičkoga školskog projekta, to prije što mu on daje na važnosti.

Na jednome koncertu nedavno izvodeći džez, muzičari su pitali ima li tko da ne razumije engleski, lingua franca? Javio se samo jedan dječačić! Kako stojimo sa znanjem hrvatskga? Bude li tako usvojeno, neće ga trebati znati niti za dobivanje državljanstva! Izumire. Obeshrabruju podaci koliko jezika neprestance, danomice izumire. Nas pjesnike kajkavce obeshrabruju antologije recentne hrvatske poezije u kojima samozvani antologičari, bez da pocrvene, ističu u uvodu da ne prate čakavsku i kajkavsku produkciju.

Tim su vredniji projekti poput već 30-godišnjega Croatia rediviva Ča-Kaj-Što zlatna formula Drage Štambuka zaštićenoga kao intelektualno vlasništvo, jer drugačije nije moglo. Srećom, na UNESCO-vu i nacionalnome popisu zaštićene nematerijalne baštine je i nekoliko lokalnih idioma i kajkavskoga (npr. bednjanski, čabarski, kajkavska ikavicai sl.).

Kajkavski rječnik delnički srednjoškolaca
Kajkavski rječnik delnički srednjoškolaca

Strani jezikoslovci upozoravaju da smo propustili bogatstvo triju dijalekata hrvatskoga, najviše razlikovna vrijednost od sličnih i bliskih jezika, pretočiti u hrvatski standard, u rječnike, u svakidašnjicu. A lokalni nam govori izumiru.

Kako se više bavim baš time i kako sam do jezika došla preko književnosti, jasnija mi je spoznaja koliko je, unatoč međunarodnom priznanju i kajkavskoga još živoga kao književnoga jezika, zapostavljena hrvatska jezična raznolikost. Zanimljivo je da se o tome i ne sporimo, makar upola koliko o regionalnom nadjeziku.

Sjajan povod da se to pokuša promijeniti predstavljanje je jedinstvenoga, sad već multimedijalnoga rada Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja sa 3200 riječi, načinjenoga dvosmjerno kajkavsko-standardni i standardno-kajkavski, a u 2. izdanju i dopunjenoga multimedijalnim rječnikom što odškrinjuje pokušaj novih, kreativnih i interaktivnih spajanja IT-mogućnosti, poslije weba i društvenih mreža itd.

Danica Pelko tumači nastajanje rječnika i njegovo širenje / Fotografija Miljenko Brezak
Danica Pelko na predstavljaju tumači nastajanje rječnika i njegovo širenje / Fotografija Miljenko Brezak

Danica Pelko, urednica Maloga rječnika i mentorica, piše:

Rječnik je namijenjen djeci i učiteljima, ali i svima ostalima kojima je kajkavsko narječje u srcu. Prvo izdanje rječnika je izašlo u studenom 2016. i 300 je primjeraka rasprodano u 3 mjeseca (drugo je izdanje otisnuto u 200 primjeraka).
Rječnik je postao priručnikom za voditelje izvannastavnih aktivnosti diljem Zagorja, iako su razlike u govorima pojedinih dijelova Zagorja velike. Samim time postao je i ostao poticaj stvaralačkom radu na kajkavskom jeziku. No, pokazalo se da nedostaje akcentuacija pa je djeci i odraslima problem pogoditi kako se pravilno izgovara pojedina riječ. Zato smo uz drugo izdanje rječnika odlučili snimiti zvučni zapis kako bi se izbjegle dileme oko izgovora.
Dodatna vrijednost ove snimke je što riječi izgovaraju djeca. To je za njih bila odlična prilika da usput nauče izgovarati pojedine riječi, a za korisnike rječnika su prelijepi dječji glasovi dodana vrijednost.
U snimanju zvučnog zapisa su sudjelovali učenici OŠ Donja Stubica: Antares Jaić, Paola Novak, Lovro Lacković, Marta Drempetić-Hrčić, Ema Hren, Marta Drempetić, Marta Hren, Marko Gorupec, Magdalena Blagec, Paula Jozić i Petra Fišter, članovi Male Kajkaviane.

To je tipična knjiga, koje sam nekim drugim povodom, okrstila zavičajnicama, a koje su stjecajem prilika i čak i neočekivanom važnošću pokrenule cijeli svoj kraj, ne samo one koji se bave jezikom, književnošću i izvedbenom umjetnošću. Lijepi primjer je nedaleka kajkavska ikavica.

Nedavno sam upoznala u Gorskom kotaru i slično ukoričen projekt Čuvari baštine Srednje škole Delnice, usporedni (razlikovni?) rječnik mnogih ne samo mjesta nego i naraštaja učenika i nastavnika i kazivača, govornika. Prije dvadesetak godina počelo je sve jednom maturalnom radnjom o lokvarskom govoru. Počiva tu silan trud i upornost te jubav  mnogih zanesenih ljudi.

Iako je već krenula u oroslavsku gimnaziju, Magdalena Blagec, mlada i nagrađivana pjesnikinja, došla je i na promociju rječnika na kojem je surađivala / Fotografija MIljenko Brezak
Iako je već krenula u oroslavsku gimnaziju, Magdalena Blagec, mlada i nagrađivana pjesnikinja, došla je i na promociju rječnika na kojem je surađivala / Fotografija MIljenko Brezak

Prije će se ti lokalni govori održati nego naša moslavačka, kriška, jokešinska kekavica– održavamo je živim – jer jezik umire kada ga djeca prestaju učitiZato je nama Moslavčanima važno hodanje po terenu, Misija Moslavina, za regionalni kulturni identitet (uvijek mislim: neka Mala Božica je publici!) uključujući i krišku Malu školu kekavice.

samo dio publike koja je pozorno pratila promociju / Fotografija MIljenko Brezak
Samo dio publike u kojoj su bili i Katarina Grgec iz mjerodavnog ministarstva, gradonačelnik Nikola Gospočić, ravnateljica škole Sonja Martinek i drugi, koja je pozorno pratila promociju / Fotografija Miljenko Brezak

U Zagorju, u stubičkome kraju, u Donjoj Stubici, to nikako nije slučaj, a dokaz je upravo ovaj rječnik i silan trud – ponajprije obrazovni i odgajateljski, ne samo đaka nego i cijelih njihovih obitelji i susjedstva – nemjerljiva  ljubav, jer već gotovo 20 godina opstaje uporno kao izvannastavna, izborna aktivnost. A zašto ne nastavno, redovito? Predlagali su mnogi, uglavnom udruge (Kajkavijana, Muži zagorskoga srca itd.), ali nije zaživjelo. No, možda Mali rječnik, očigledno prerastavši sam sebe – zašto ne? – preraste i u veliki rječnik Donje Stubice i stubičkoga kraja.

Zavičaj je pitanje memorije.
memorija je jamstvo razlike.
Razlika je uvjet usporedbe, dakle spoznaje.
(Željka Čorak)

Riječ je početak. Riječ je bit, ono što jesmo i po čemu jesmo. Narod, kraj, zavičaj, obitelj, pojedinac. Po njoj se poznajemo, identificiramo, njome s e sporazumijevamo, iskazujemo misli, osjećaje, potrebu, kreativnost… Ima li onda nešto važnijeg i ljepšeg od materinjeg jezika, domaće besjede?
(Iz Uvoda Čuvari baštine, zbirka zavičajnog govora Srednja škola Delnice – voditeljica projekta Jasminka Lisac, prof.)

Post Božice Jelušić na jednoj od društvenih mreža, Facebooku, u povodu dodjeljivanja hrvatske putovnice i bez znanja hrvatskoga jezika, podsjetio je na Humboltovu: Prava je domovina zapravo jezik.

Nas tri predstavljačice rječnika: Danica Pelko, Anita Celinić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Nas tri predstavljačice rječnika: Danica Pelko, Anita Celinić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Čestitke mladim kajkavcima, domoljubima u jeziku, koji nisu svjesni važnosti onoga što su učinili i što čine, a posebice njihovoj mentorici profesorici Danici Pelko. Te svima koji njihov i sve takve projekte podržavaju, ako već ne sudjeluju u njima, posebice financijerima (Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te samozatajnoj IT tvrtki). Nadam se također da će barem netko od malih jezikoslovaca ostati i životno zainteresiran za temu, ma u kojem obliku. To je, zapravo, prava škola za život!

20181022 – 20181028 – 20181030 – 20181031

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-9-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja-2/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-8-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja/

https://www.facebook.com/bozica.brkan?fref=nf&pnref=story

https://www.facebook.com/pou.donjastubica.1?pnref=story

https://www.facebook.com/sanja.vacek/posts/10211851629222809?pnref=story

https://www.bozicabrkan.com/tekst-kao-zavicajnica-bozice-brkan-objavljen-u-hrvatskom-slovu/ 

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-kolovoza-2016-hrvatski-jezik-nismo-zastitili-ni-od-hrvatskoga-premijera/https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-sijecnja-2017-ljerkin-kanat-bozicin-kesnokric/

I svoj i zajednički dobar osjećaj – Umjesto kave 23. listopada 2018.

 

Sve Moje prve knjige učiteljice Karmen Soldo – Umjesto kave 29. listopada 2018.

Obično se prigodno uz Mjesec knjige javno računa koliko se knjiga (ne)pročita po glavi Hrvata. Prosječno malo, a neke glave mogu i bez knjige i bez čitanja. Unatoč tome veseli me svaka vijest o izlasku nove knjige. Napose prve. A osobito kada si vrlo mladi čitatelji, pisci i ilustratori odjednom sami zamisle, napišu i nacrtaju svoju prvu knjigu.

Naslovnica slikovnice
Naslovnica slikovnice

Iako sam kao iz tih krugova, iako o čitanju bilo s papirnog ili drugih, elektroničkih medija pripovijedam komu god i gdje god stignem, tek sam zahvaljujući Karmen Soldo, ambicioznoj i razigranoj učiteljici iz Osnovne škole Ivana Kukuljevića iz Belišća, doznala o natječaju na kojem djeca sama stvaraju svoju knjigu. Pitala me što mislim o slikovnicama koje su mjesecima nastajale u njezinu razredu. Štoviše, ove je godine sa još devetoro osnovaca iz cijele Hrvatske njezina učenica 3. razreda Lana Vujnovac nagrađena objavljivanjem svoje slikovnice Svađa godišnjih doba.

Sretan kraj Lanine bake
Sretan kraj Lanine bake: pies Proljeća, Ljeta, jeseni i Zime

Čeprkajući, guglajući doznala sam kako natječaj traje već godinama, a iz prezentacije učiteljice Karmen za gradske vlasti doznala sam da ona ustrajava sa svojim klincima različitih uzrasta i s lijepim priznanjima još od 2010. (1 slikovnica osvojila je drugu nagradu, 4 slikovnice treću nagradu, 14 slikovnica poticajnu nagradu te jedna slikovnica prvu nagradu, a 2014. se natjecalo čak 12 učenika njezina razreda).

Ponos Belišća: mlada autorica jedne od ovogodišnjih prvih knjiga i njezina mentorica / Presnimljeno s Facebooka Karmen Soldo
Ponos Belišća i Osnovne škole Ivana Kukuljevića: mlada autorica jedne od ovogodišnjih prvih knjiga i njezina mentorica / Presnimljeno s Facebooka Karmen Soldo

Ovako mi je Karmen Soldo opisala rad kako nastaje slikovnica:

Započinjem motivaciju filmićem o slikovnici, kako nastaje što je potrebno (You Yube, Moja prva knjiga) te pokazivanjem knjiga koje su tiskane. Zatim slijedi motivacija: pišemo na ploču naslove priča, o čemu bi se sve moglo pisati, razgovaramo… Sljedeći je zadatak pisanje priče. Učenici mi priču daju na pregled, ispravljam, dopisujem što bi trebalo popraviti, dopuniti. I tako nekoliko puta. Kad je priča gotova, dijelimo je na odlomke prema zadanom broju stranica (15 + podnaslovnica i naslovnica slikovnice). Tek tada započinje ilustriranje, stranicu po stranicu.

Pažljivo se pročita odlomak te odlučuje što će se nacrtati. Učenici mi pokazuju skice, razgovaramo o tehnikama, dorađujemo ideju, primjenjujemo znanja sa sati likovne kulture. Tek tada započinjemo rad u slikovnici. Nakon crteža se pristupa bojanju… I tako stranicu po stranicu; učenicima se može sugerirati neka ideja, ali sve što se radi u slikovnici je samo njihov rad. Kad je naslikano svih 15 strana slikovnice, posebna pozornost se pridaje podnaslovnici, a još više naslovnici. Slijedi tipkanje teksta, izrezivanje te stavljanje na stranice. Potrebno je još ispuniti podatke o učeniku, školi i poslati te čekati rezultate oko tri mjeseca.

Učenici slikovnicu rade od početka školske godine, znači započinjemo početkom listopada, a trebamo je poslati do 30. ožujka sljedeće godine (radimo je znači oko pet do šest mjeseci). Pošto vodim plesnu, a ne likovnu skupinu, to je moj dobrovoljni rad. Kako bi radili, učenici su dolazili jednom tjedno na nulti sat, a često i na sate dopunske ili dodatne nastave. Rad kod kuće bilo je dovršavanje započetoga u školi, znači samo bojanje.

Rad na slikovnici vrlo je opsežan posao i ponosna sam na svoje učenike: potrebna je strpljivost i izuzetna motiviranost. Učenici stvaranjem pokazuju svoj spisateljski talent, razvijaju maštu, kreativnost, upornost, smisao za estetiku. Radujemo se nastanku svake stranice, a učenici potiču jedni druge, a to je ono najbitnije.

Doznala sam i kako je samo prošle školske godine na taj državni natječaj pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta samo u školskoj godini 2017./2018. stiglo 726 slikovnica učenika osnovaca svih razreda iz 181 škole.

Glavna nagrada tiskanje je 50 kom slikovnice, što nije malo ni za odrasle a kamoli za djecu. Tako sam se i ja domogla jedne Lanine slikovnice s posvetom i potpisom autorice i mentorice.

Dive spisateljica: Lana Vujnovac i Silva / Presnimljeno s Facebooka Karmen Soldo
Dive spisateljica: Lana Vujnovac i Silva / Presnimljeno s Facebooka Karmen Soldo

Književnica Silvija Šesto u recenziji slikovnice Svađa godišnjih doba Lane Vujnovac piše:

Likovno sasvim posebna slikovnica s odličnom pričom koja uz adekvatnu notu pruža i zaplet koji će mali čitatelji / gledatelji zavoljeti. Autorica pripovijeda o četiri vile, koje predstavljaju godišnja doba koja se natječu za dječja srca, da bi na kraju, u raspletu došlo sve na svoje mjesto, kao što po prirodi i mora doći uz predstavljanje godišnje četvorke, te govori o toleranciji, o potrebi da ne krademo tuđi prostor i tuđe vrijeme, o činjenici da je sve postavljeno kako treba  i da uz manjak bahatosti i više samozatajnosti ovaj svijet može biti najljepši od svih, kako je i zamišljen. I ovo je primjer slikovnice koja se radila s guštom pa će se tako gledati i čitati.

Zadnja stranica slikovnice: o njezinoj autorici Lani
Zadnja stranica slikovnice: o njezinoj autorici Lani

S veseljem čestitam ne samo najuspjelijima, onima koji su objavili svoje prve knjige, nego i njihovu izdavaču Udruzi za promicanje kulture čitanja KAlibra Karlovac i organizatoru natječaja karlovačkoj Knjižari Knjiguljica.

Svoj djeci želim učiteljicu poput g. Karmen odnosno poput svojih učitelja Ljubice Mindoljeviću Područnoj osnovnoj školi Novoselec i Vere Vukoviću OŠ Križ (danas OŠ Milke Trnine!) te učiteljice mojega Ivana Mirjane Sučeviću zagrebačkoj Osnovnoj školi Josipa Račića.

A vama, odrasli: jeste li razmišljali da sami kreirate svoju odraslu knjigu? Ako niste, jeste li razmišljali da barem pročitate jednu ili pak jednu više, kako biste povećali čitanost per capita?

20181026 – 20181027 – 20181028 

 

Plemeniti Ivan Golub u životu večnomu – Umjesto kave 27. listopada 2018.

Stavivši jučer skromnu bilješku na fejs o tome kako je otišao Ivan Golub, meni ponajprije sjajan pjesnik, a drugima, kako kome, profesor ili svećenik, akademik, hodočasnik u Rimu, šulkolega Joži Skoku u Sjemeništu kako su obojica prigodno podijelila sa svojim čitateljima i štovateljima u Društvu hrvatskih književnika i Matici hrvatskoj, a u svakom slučaju sjajan čovjek, nisam ni slutila s kim ću sve podijeliti iskrenu tugu, toplinu, nježnost.

Susret u Kući Šenoa: predsjednik DHK Đuro Vidmarović i akademik Ivan Golub / Fotografija Miljenko Brezak

Čeprkam dalje po svojim bilješkama, pa nalazim kako mi je Ivan Golub otpisao na mejl s fotografijama poslanim s promocije u Kući Šenoa, gdje je kod gospođe Jasmine Reis bio omiljeni gost.

Puna šenoina kuća dobrih ljudi / Fotografija Miljenko Brezak

Ne bi se ljutio što ću ga, dragi prijatelji, sada podijeliti s Vama.

Plemenita!

Hvala Vam za poslane slike. Koje oko ima slikar! Uhvatiti ugođaj. Čas i čin. Umjetnik! Hvala mu i pohvala.

Vama hvala za tri knjige, što ste mi ih darovali u Kući Šenoa iz ruke u ruke, koje je foto-oko zabilježilo u mojoj ruci. I knjigu „Život večni“ u ruci. Potaknula je knjiga u meni sjećanje na moju pjesmu „Moje vjerujem“, koju sam, u ulomku, unio u knjigu spomena u Kući Šenoa. A sada sam posegnuo za svojom knjigom, gdje je pjesma objavljena. Izašla je u zbirci: “Ivan Golub, Hodočasnik / Peregrino“ u Barceloni 1998. Školska knjiga. Gle, prije 20 godina. Zbirka je bila na „Svjetskom natječaju mistike poezije Fernando Rielo“ u Madridu. Ušla je u deset finalista iz oko 200 rukopisnih zbirki s raznih strana svijeta. Zbirka završava pjesmom „Moje Vjerujem“. Evo je:

Moje Vjerujem

Moje vjerovanje moj je život

Dok smo mladi
dok smo snažni
dok su nam svijetle vlasi
dok nabreknu mišice
molimo najradije:
Vjerujem u Boga Oca
svemogućega stvoritelja.

Kad stanemo nazirati
drugu obalu,
kad klecaju koljena
klonu ruke
molimo najradije:
Vjerujem u uskrsnuće tijela
i život vječni.

Kraj vjerovanja
Kraj putovanja. Amen (str. 138)

Španjolski „Mi credo“ (str. 139)

Hoćete li mi javiti ako je pismo stiglo. Radostan pozdrav Vama i gospodinu Miljenku

Akademik, mons. Ivan Golub
dijamantni misnik

Ivan Golub, Živana Morić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Od srca, za čitanje poštovanom Kajkavcu / Fotografija Miljenko Brezak
Za toplo i dugo sjećanje gotoljubiti domaćini Kuće Šenoa i mi gosti / Fotografija Miljenko Brezak

U Zagrebu, 26. veljače 2018.

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/u-gostima-kod-senoe-ili-senoa-nas-veze-i-spaja-umjesto-kave-15-veljace-2018/

http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/preminuo-ivan-golub