Hommage à Rabuzin/ U čast stote obljetnice – Umjesto kave 30. studenoga 2021.

Moja prijateljica i suradnica Maja Matković prije više mjeseci lektorirajući tekst Vladimira Crnkovića o Rabuzinu neprestano mi je govorila to bi tebi bilo jako zanimljivo, kad izađe. Nisam ni znala da će taj tekst sa sunakladnikom (i sufinancijerom) Gradom Novim Marofom objaviti moji kajkavci, Kajkavsko spravišče, u Biblioteci Artistica, knj. 3, u formatu je časopisa Kaj. Hommage à Rabuzin, U čast stote obljetnice (urednici Vladimir Crnković i Božica Pažur) predstavljen je u srpnju u novomarofskom Kulturnom centru Ivan Rabuzin kao posvetna memoarska monografijaklasiku hrvatske i svjetske naive, te velikanu suvremene hrvatske i svjetske kulture i umjetnosti rođenom u Ključu kraj Novog Marofa 27. ožujka 1921. i preminulom u Varaždinu 18. prosinca 2008. godine.

Rasklopljene korice knjige posvećene 100. obljetnici rođenja Ivana Rabuzina, dizajn Boris Ljubičić

Ta stručna knjiga, studija Prisjećanja na Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja, vjerojatno najvećega poznavatelja umjetnikova rada   Vladimira Crnkovića s bogatom bibliografijom o Rabuzinu, dopunjena je prigodno i pjesničkim zapisima Ernesta Fišera, Božice Jelušić, Emilije Kovač, Zdenke Maltar, Luke Paljetka, Božice Pažur i Valentine Šinjori. Nezaboravna mi je pjesma Šinjorijeve Vu centrumu cveta, posvećena I. Rabuzinu, susedu: Koga ste šteli prevariti, Slikar Dragi, da se je kak biti treba da/ Cveti su kak vankuši do neba, da neje nesklada, da človek se/ Na dvoje, na konce ne konča i da za se je dosta Sonca/ velikoga/ Iskonskoga i deteline četverolisne i da svet je/ Mili kak duše dečice na snekošam spoda Kluča/ i na jeni od nih i vaše se detinstvo kupča spod stare spoda vrbe/ Se niše se dronca i cungala/ Na žufkomu žmajhu/ Cingu mingu ciinguu miiinngu ciinngguuuu…../ Do joblaka, do zvezdi, do Sonca!!!!! (…)

Stjecajem prilika nisam mogla na predstavljanje, ali sam se prigodno baš s veseljem prisjetila kako sam išla doma k Rabuzinu za sajamski intervju, više se ne mogu sjetiti da li za Vjesnik ili za Večernji list, kad je na Ambienti na Zagrebačkom velesajmu izlagao namještaj (škrinje, stolci…) oslikan slikarovom rukom – poslije su svi à la Rabuzin oslikavali njegovim cvijećem i oblacima i vrata, i prozore, i cvjetne kopanjice, i šamrlice, i… – pošto su već Japanci na najfiniji porculan prenijeli seriju Rabuzinovih motiva. U tekstu sam opisala i kako sam upoznala velikog slikara kad je Liga za borbu protiv raka prodavala papir na kojem su on i Ivan Lacković Croata na licu mjesta, flomasterima, oslikavali različite prizore, humanitarno. A onda i kako smo bili na njegovoj izložbi rasprostrtoj čak i u podrumu Umjetničkoga paviljona, kad je naš dječak IBB prepoznao stričeka iz svoje slikovnice, pa smo cijelo poslijepodne razgledavajući Rabuzinove pastelne bregeke, sunašca, stabla i cveteke u svim tehnikama naletjeli i na slikara, pa se, naravno, upustili u razgovor i kako se onda umjetnik s našim malim napričao toliko da mu je napisao veliku posvetu na izložbeni katalog.  

Rabuzinov portret 1970. snimila je Marija Braut, presnimljeno iz monografije

Prošle su otad godine, a mi se samo, na žalost, možemo složiti s Crnkovićevim riječima u Prisjećanja na Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja:

Valja konstatirati kako mi zapravo nismo još ni dovoljno svjesni šireg značenja i vrijednosti Rabuzinove umjetnosti. On ne samo da je jedan od najznamenitijih slikara svjetske naive i hrvatske moderne umjetnosti nego je i jedan među najvećim lirskim slikarima 20. stoljeća te jedan među najvećim figurativnim slikarima druge polovine tog stoljeća. Ili, kazano drugim riječima: Ne može biti nešto veliko unutar jedne grupacije, pokreta ili u okviru nacionalnih granica a da ne bude istodobno relevantno u svjetskoj umjetnosti.

Slikovnica Pod Gupčevom lipom s tekstom Gustava Krkleca, koju je ilustrirao Ivan Rabuzin iz naše kućne knjižnice
Slikovnica Sunčanin cvijet u izdanju Mladosti s tekstom Ante Gardaša i ilustracijama Ivana Rabuzina iz naše kućne knjižnice

Vladimir Crnković, sad već u mirovini, biografski je strukovno povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i teoretičar, ekspert za naivu i muzealac, dugogodišnji uspješni ravnatelj Hrvatskoga muzeja naivne umjetnosti (2003.-2014.) te obnašatelj mnogih uglednih stručnih dužnosti u svijetu. Pisac je tridesetak monografija, monografskih kataloga i knjiga, te urednik, koautor i/ili komentator još dvadesetak knjiga. Autor je brojnih samostalnih i skupnih, monografskih, retrospektivnih i kritičkih izložaba priređenih u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Srbiji, Švicarskoj, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. U akribijskoj studiji – monografskim pristupom i praćenjem vrlo zanimljiva umjetnikova životnoga puta – interpretira genezu i osebujnost poetike, uz vrhunsko kvalificirano vrednovanje cjelokupnoga Rabuzinova djela.

Crnković uz Kolaž memoarskih zapisa popraćen fragmentima tekstova o Rabuzinovoj umjetnosti što sam ih ispisivao tijekom naše iznimno uspješne 40-godišnje suradnje donosi i vrijednu dokumentaciju odnosno Izbor iz popisa Rabuzinovih izložaba i bibliografije, a monografija nije propustila i vrijedan indeks imena. Urednica Božica Pažur osobitom vrijednošću knjige ističe moderan dizajn glasovitog Borisa Ljubičića, koji slijedi Rabuzinovu poetiku. Monografija sadrži 26 reproduciranih umjetnina Ivana Rabuzina, od kojih 23 u koloru, a 3 crno-bijele, te 6 fotoportreta. Zaključuje:

Duplerica iz knjige s reprodukcijom Rabuzinove slike

Monografska knjiga Hommage à Rabuzin prvi je dostojanstveni rezultat šire zasnovanog umjetničkog i nakladničkog projekta Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, pod radnim nazivom „Sto stranica za sto godina Ivana Rabuzina“. Taj će projekt nadrastajući početni opseg svoga naziva, biti primjereno nastavljen u ovogodišnjoj produkciji  na stranicama časopisa za književnost, umjetnost, kulturu Kaj – koji već 54. godište redovito izlazi u Zagrebu, upravo u nakladi Kajkavskoga spravišča. Umjetnički velikan Ivan Rabuzin bio je ugledni član te kulturno-znanstvene udruge još od njenih početaka i suradnik časopisa Kaj od 1973. – objavivši u monografskom izdanju o novomarofskom području (br. 4-5/1973, i separatu) svoje prve i začudne pjesničko-prozne zabilježbe „Zapisi o nenaslikanim slikama – Rabuzin o sebi“. Time je u hrvatskoj kulturološkoj javnosti potvrđena, među ostalim, rijetka Rabuzinova sposobnost interpretacije/tumačenja vlastita djela, ali i likovnosti svoga doba.

Uvjerena sam ne samo svog doba. Iako smo, za razliku od nekih drugih naših umjetnika kojima ove godine vijek rođenja slavimo brojnim i raskošnim izložbama poput Ede Murtića recimo, kao da je stota obljetnica svake godine, propustili povod i ponovno pred javnost iznijeti Rabuzinove umjetnine. Barem iz vlastitih fundusa. Pogotovo oni koji su to trebali upriličiti po prirodi stvari, primjerice Hrvatski muzej naivne umjetnosti, čija djela, a ondje je najveći broj Rabuzinovih kapitalnih djela, nisu uvrštena ni kao reprodukcije u Hommage à Rabuzin, jer, kako Crnković izrijekom navodi, s tom institucijom nije mogao postići sporazum o uvrštavanju djela u ovaj projekt. Ali, srećom, jest s muzejima i privatnim zbirkama: Muzejom naivne i marginalne umetnosti, Jagodina, Srbija; Muzejom naivne umetnosti Ilijanum, Šid, Srbija; Zbirkom Malogorski, Varaždin; Zbirkom Rabuzin, Ključ; Zbirkom Zander, Njemačka.

20210731 – 20211109   

Tradicija i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje) Slavice Moslavac – Umjesto kave 26. studenoga 2021.

Poslije knjige života Etnografski zapisi po moslavačkom i širem zavičaju, Muzej Moslavine Kutina, 2020., na više od 300 stranica velikoga formate, Slavica Moslavac nije trebala napisati zapravo više ništa, jer je – sve rekla. To bi mogli očekivati sami oni koji nedovoljno poznaju uglednu etnologinju i kreatoricu kulturnoga života na mnogo razboja, ne samo u Kutini i Moslavini, nego mnogo šire, jer je otad, u manje od godine, napisala, pripremila i objavila još nekoliko knjiga, a da je nisu silile muzejske izložbe koje je donedavno morala popratiti katalozima.

Slavica Moslavac sa svojom knjigom i kćeri Lanom, koja joj je pomagala i radeći na knjizi i na predstavljanju

Ove je godine, uz drugo, što ovom prilikom neću nabrajati da se brojnošću ne zamaglim vrijednost svake ponaosob, objavila prema mojoj prosudbi knjigu bez premca – Tradicija  i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje). Izdanje izdavački potpisujeVokalna skupina Rusalke, grafički je knjigu pripremio Željko Stublija, a kao urednica sama autorica. Prikupila je prema dobrom običaju brojne fotografije (Slavica Moslavac, lana Moslavac, Nevenka Radočaj, Mirna Češković, Tea Krnjak Buković, Vladimir Fugaš, Tošo Dabac, Dubravko Vidiček, Igor Grgić. Na stotinu stranica formata 21 cm x 21 cm ništa do pomno odabrane raskošne a odmjerene ljepote.
Tradicija i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje).

Rusalke su svoju članicu poduprle i vokalno i kao izdavač knjige

Hrvatski jezični portal pojam tràdīcija osim pravno (dokument o prijenosu nekog pravo, vlasništva i sl.) i teološki (ukupnost vjerskih propisa i dogmi preuzetih od utemeljitelja i vođa i prenesenih na njihove sljedbenike (kod Židova Mojsijev Zakonik i 10 Božjih zapovijedi, kod kršćana nauk Isusa Krista i njegovih apostola), definira ponajprije kaoprenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr te kao dugotrajno uspostavljan način mišljenja, ustaljeni običaji preuzeti iz ranijih razdoblja. A ùmjetnōst (navodi: avangardnu, modernu, suvremenu, primijenjenu itd.) definira kaostvaralačka djelatnost osnovana na osjetilnosti i izražena pomoću govorne ili pisane riječi, glasa, linija, boja, pokreta, plastičnog oblika, konstrukcije i dr. te razgovorno kao veliku vještina u čemu

Slavica Moslavac sa svojom još jednom odličnom knjigom i izvornom slikom za naslovnicu Jadranke Del Ponto

U svome kratkom  predgovoru, koji sam s razlogom naslovila Tradicija i umjetnost u etnovezu Slavice Moslavac, napisala sam:
Slavica Moslavac ukazuje nam multidisciplinarno i multi dimenzionalno (čak i pokretom i zvukom!) – jer u knjizi donosi i notografiju (Lana Moslavac, Tomislav Brajdić i  Zvonimir Lovrenčević) pjesama Sejala sem lena i još šest pjesama – na takvu ljepotu koja s ljudima, nažalost, kao preživjela i nepraktična nestaje iz svakidašnjice i ne da nam da je odmetnemo i zaboravimo, nego da se njome, štoviše, i ponosimo, pa i da umijeće izrade poput izrade paške ili lepoglavske čipke, ivanečkoga veza, bistranskoga i samoborskoga kraluša i sličnoga, ubilježimo na popis nacionalne, a možda i nematerijalne baštine čovječanstva. Ako ni zbog čega, za sjećanje i za turistički suvenir. Prilog Slavice Moslavac u tome je nemjerljiv.

Dodala bih i: izravno upisan u zavičajni, pa i nacionalni identitet.

Dodatak knjizi – stručno predstavljanje Moslavčeve tkanja, vezova, boja i ornamenata

Napisala sam i kako poslije brojnih izložbi i stručnih analiza upućeno i radoznalo ponovno izvuče iz navodno odavno temeljito proučene prošlosti vlastita zavičaja nešto nepoznato, novo, naizgled detalj.

Oprimjerujem, kako sam u ovome tekstu, uza sve drugo, prvi put, naišla na riječ pesevina, kako je protumačila, travu koja raste po ledinama: njoj je to usputno nabrajanje materijala kojima se nekad bojio domaći tekstil, a meni još nezabilježena, nova riječ u mome moslavačkom kajkavskom rječniku. Zatim iz zaborava izvlači Lan i tkalačku radionicu Ivanić Grad, Posavski Bregi, jednu od redovitih tema priloga Vrt Večernjega lista, koji sam godinama uređivala! Tako bi, ne samo ja, mnogi mogli ići kroz tekst dalje prepoznajući i vlastitu i opću ne samo zavičajnu prošlost, koja zahvaljujući upravo Slavici Moslavac postaje i zajedničkom, ne samo zavičajnom poviješću. Da ona ne osvijetli, unatoč trudu i predanosti drugih, mnogo od toga, pa i sam taj trud, zauvijek bi, nažalost, nestali u mraku. Nedokumentirani. Ovako nam daje mogućnost, ako prepoznamo i zadatak, da s time učinimo nešto, ne samo da se sentimentalno sjećamo nego da spoznajama i materijalima oplemenimo svakidašnjicu.

Iz knjige: Posavka u žalobnom ruhu

Dakako, svatko bi mogao naći vlastite primjere-otkrića, kao što sam ih ja izvukla iz moslavačkih sjećanja, djetinjstva i mladosti. Opisujem kako nije Moslavac bez razloga kroz izložbe i kataloge-knjige opetovano tematizirala tradicijske etnološke stvari, od drvene arhitekture do tekstila, u umjetnosti, kako amaterskoj tako i visokoj, procjenjujući kako su tradicija i umjetnost jedna drugoj ne samo važan dokument nego i trajnim nadahnućem. Kako, svjedoči i ova nevelika, ali vrlo koncentrirana knjiga, koja će mnoge podsjetiti, kao što je i mene, na folk fazu iz mladosti – bluzu ukrašenu pećkim vezom ili panamu s cvjetovima od križića (koje sam početnički sama izvezla!), na ljetne bijele predžne bluze s placa koje su se nosile na traperice, na haljinu od babine šupljikane koperte, na heklane haljinice u djetinjstvu ili kasnije za plažu…

Iz knjige: Moslavka u tradicijskom ruhu

A nisam napisala kako se u Slavičinoj knjizi, silnom trudu kroz desetljeća o silnom trudu kroz vjekove, međusobno zrcale tradicija i umjetnost. Probrane, kao najbolje od jednoga i od drugoga. Tako da se međusobno uzdižu i slave kao svojevrsni evergreeni, klasici, s tim da je ono iz tradicije, narodno, etno, uglavnom anonimno, a ono iz umjetnosti potpisano, autorsko. Kako bi bilo zanimljivo razgovarati o autorstvu jednoga i drugoga! Naime, ako bismo zgusnuli ovu zanimljivu Slavičinu temu, usporedbu, u neku vrstu ženske knjige, onda bi mogla biti danas omiljena fashion & beauty.

Iz knjige: tradicija u suvremenosti

Iako jesam spomenula kako se izvođači krapinskoga festivala redovito odijevaju nošnje te kako se za požeški festival šivaju odjeću s replikama bogatoga slavonskog zlatoveza te Kiću Slabinca na Pjesmi Eurovizije 1971. godine u narodnom sakou s posavskim vezom, mnogim to, ne računajući izbor najljepše snaše ili Najuzornije hrvatske seoske žene ili svadbe sa šlinganim, štikanim ili vezenim vjenčanicama, zlatnim naušnicama i ogrlicama te Geninim hrvatskim odijelom, ili narodnu poslovnu torbu Petrinih pletilja u premijerke Jadranke Kosor, izgleda više kao izuzetak a ne pravilo. Nema u nas običaja kao u Austrijanaca ili Bavarac s dindrlicama i lederhozama bez koje ne može ni jedna svečanost ili kao u Škota s kiltom od kockastoga tartana.

Iz knjige: rekonstrukcija banovinske nošnje

Povremeno, istina, neka od nacionalnih misica za koji svjetski izbor ponese reinterpretaciju nacionalne haljine, nošnje koje slavne kreatorice. Međutim, povremeno etnotrendovi zapljusnu i tekuću modu, pa se upravo ovih dana  na više mjesta od glam časopisa Glorija hrvatska manekenka i modna dizajnerica Helena Šopar Zadro po njujorškim lokacijama prepoznatljivim iz najgledanijih povijesnih filmova poput Manhattan, Doručak kod Tiffanya, Kramer protiv Kramera itd. sešn u odjeći na koje je aplicirala uobičajene ovdašnje heklane tabletiće. Internetom se kajkavskim stranicama zarazno šera post Mali vez – bezvremenska modna kolekcija za najmlađe, ali i starije o, kažu, iskoraku mlade dizajnerice Maje Miklaužić Vahtarić iz Huma na Sutli. Katkad se dobra namjera izjari kao u spotu za pjesmu Letovanić, Letovanić selo pokraj Kupe u kojem pregača raskošna poput jedne iz kolekcije Ivana Lackovića Croate – vidi i u ovoj u knjizi Moslavčeve! – odjevena naopako.

Iz knjige: visoke tkane cipele iz Potoka

Tim su vrednija autorska izuzetno stručna i kvalitetna izdanja poput Tradicije i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje) Slavice Moslavac. Na vrijednosti, ne samo materijalnoj nego i duhovnoj, dobivat će s vremenom. Sa sve više globalnih agresivnih brendova, a sa sve manje umjetnički izrađenih i obrađenih uporabnih predmeta primijenjene umjetnosti; sa sve više samozvanih, potpisanih, sveprisutnih autora, a sa sve manje dostupnih izvornih, nemedijskih, anonimnih kreativaca, svjedoka i kazivača. 

20211121

S kutinskog predstavljanja: autorica i domaćica Suzana Pomper

Post scriptum

Sinoć je u u Knjižnici i čitaonici Kutina predstavljena nova knjiga Slavice Moslavac – Tradicija i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje). Čestitke autorici i zahvala ravnateljici knjižnice Suzani Pomper što je moj prikaz, prošireni uvodnik u knjigu, prenijela publici i pročitala ladlin, moju pjesmu iz Slavičine knjige, što ja nisam mogla.

Književnici pred Canonom Branke Primorac – Umjesto kave 23. listopada 2021.

Hvaleći nedavno na fejsu fotografije Ankice Barbir s jesenskim motivima iz zagrebačkoga Botaničkog vrta gdje je sve bakreno, čak i jedna maca, Damir Millan pohvalio je jednostavan, a dojmljiv post: Evo, kad se novinar ubaci u fotoreportere. Ankica je nekadašnja novinarka TV Zagreb, vodila je i Dnevnik. Umalo sam pokrala tu FB-ideju za izložbu fotografija Branke Primorac u Narodnom sveučilištu Dubrava (15. studenoga – 9. prosinca 2021.). Pogotovo jer ju je naslovila Moje kolege. Mogla je snimati i svoje kolege novinare i pogotovo fotiće s kojima je surađivala, ali ovjekovječila je književnike.

Branka Primorac na otvorenju izložbe s jednim od portretiranih kolega novinara i književnika Damirom Karakašem / Foto Miljenko Brezak

Prema katalogu izložbe, Branka Primorac hrvatska je spisateljica, novinarka i urednica, fotografkinja rođena u Zagrebu, odrasla na Trešnjevci. Završila je Fakultet političkih znanosti i Novinarsku školu CINK (Centar za izobrazbu novinarskih kadrova). Cijeli je radni vijek novinarke i urednice provela u Večernjem listu. Uređivala je nekoliko rubrika, a najduže subotnji prilog Revija (prethodnik današnjeg Obzora) i poznati Večernjakov književni Natječaj za kratku priču Ranko Marinković.

Prvi književni radovi tiskani su joj u časopisu Tina (1972. – 73.) pod djevojačkim imenom Branka Matić. Godine 1992. izlazi joj roman za djecu Mama, pazi pas!, a nekoliko mjeseci kasnije i njezin najpopularniji roman Maturalac (ima i španjolsko izdanje) , koji 1993. osvaja Nagradu Mato Lovrak, a kao lektirni naslov ima ukupno 16 izdanja u nakladi većoj od trideset tisuća primjeraka. Zvonka Zmaj i Tri kavalira (Nagrada Anto Gardaš za 2012.) svrstana je na Časnu listu IBBY-ja za 2014., što je autoricu odvelo na Svjetski kongres IBBY-ja u Meksiko. Roman Moj brat živi u kompjutoru (2016.) donio joj je Nagradu SFERA popularnoga SFeraKona i ponovno Nagradu Mato Lovrak. Za djecu i mlade napisala je i zbirku fantastičnih priča Moj djed astronaut i Sve zbog Ane, roman naslonjen na Maturalac. Za odrasle piše priče, romane, dramske igre za radio. 2001. objavljuje romansiranu biografiju Perešin, život i smrt za koju dobiva Nagradu Bili su prvi kad je trebalo, a 2010. roman Divlje godine. Okušala se u pisanju slikovnica, a najnovija knjiga s dobrim recenzijama je Suze male Miljenke iz 2021. 

S otvorenja izložbe Moje kolege / Miljenko Brezak

Za studentskih dana pohađa tečaj fotografije pri Češkoj besedi u Zagrebu. Od puberteta stalno je u dobrim odnosima s fotoaparatom, no umjetničkom se fotografijom ozbiljnije počinje baviti početkom 2000., što rezultira prvom samostalnom izložbom Pogled u krošnje u Cro Art Photo Clubu u Zagrebu u veljači 2006., te u Požegi u listopadu 2006., u Grazu u prosincu 2007. U Pagu 2008. i 2009. u Budimpešti javlja se novom temom Paške čipkarice, a izložba Paški motivi u lipnju 2009. u Fotoklubu Zagreb (kojega je i danas članica!)  objedinjuje dvije teme – čipkarice i Pag. Izloženi portreti pisaca nastali su u posljednjih deset godina i nisu izlagani, iako su neki objavljeni u časopisima i novinama, a pojedini i dobili nagrade.

Branka Primorac govori na otvorenju svoje izložbe umjetničkih fotografija / Foto Miljenko Brezak

Kako novinarka, urednica u novinama i književnica ode u fotografiju? Kada? Zašto? Zato što stvarno fotografija govori tisuću riječi ili…?

Meni je taj proces posve prirodan. Jedinstvo slike i riječi u našem je poslu simbioza bez koje ne bi bio ono što jest. No, u novom mileniju taj odnos se mijenja na štetu novinskog teksta, što me ne veseli ma koliko voljela fotografiju. Morala bih sada braniti dvije ljubavi što je nemoguće. Ušla bih u labirinte iz kojih bi se teško izvukla. Sigurno je da su s razvojem digitalne tehnologije posljednje decenije donijele promjenu u grafičkom izgledu novinskih stranica. Velike fotografije i jedva nešto malo teksta. Grubo rečeno, fotografija oduzima prostor tekstu. Fotke su sve veće, a tekst sve kraći. Novo doba, nova pravila. Novinarka u meni nikako se s time ne miri, a opet moje fotografsko oko žudi za  dobrom fotografijom koja govori tisuću riječi. Koja podvojenost?! Mogu se našaliti na svoj račun pa reći da sam preteča nove mode. Na novinarski sam zadatak i kad nije trebalo, jer je sa mnom išao fotoreporter, nosila svoj Olympus, mnogo prije nego što je to za današnjeg mladog novinara pravilo. Ja sam tu malu lijepo dizajniranu digitalnu spravicu, koja mi je stala na dlan, nosila iz zadovoljstva, a današnji kolege ih nose jer moraju. Bolje im je doći na zadatak bez olovke nego bez fotoaparata, videokamere. Takvo vrijeme, a krilatica glasi: Suvremeni čovjek nema vremena čitati dugi tekst. Dajmo mu televiziju u tisku! Eto zašto sam se zaljubila u fotografiju mnogo prije nego je postalo normalno više gledati nego čitati. Ironiziram, naravno da to nije razlog jer me isključivost ne veseli. Već sada nam se osvećuje na mnogim planovima, osobito komunikacije, jezika, a dugoročno je pogubna.

Branka Primorac samo sa dijelom nas od pedesetak portreta kolega književnika / Foto Miljenko Brezak

Snimala si fotografiju i novinsku i umjetničku. Po čemu se, po Tvojemu, razlikuju, ako ima razlike?

Teško mi je to objasniti. Točno znam kakva mora biti novinska fotografija, objavila sam ih bezbroj. Jednostavno mora biti dobra, mora biti oštra, dobro kadrirana i mora biti ilustracija teksta uz koji stoji. U sferi umjetničke fotografije stvari se kompliciraju. Zašto snimamo stotine fotografija? Zato da bi dobili jednu-dvije-tri dobre, odlične, umjetničke, vrhunske pred kojima zastaje dah. To je neizvjesna potraga kao istraživanje lijeka za strašnu bolest. Nekome se klik dogodi od prve, nekada od ente, nekada nikad. Ali se nekome ipak dogodi! Mislim da je zato taj prostor djelovanja toliko privlačan. Meni npr. oduvijek, od puberteta, iako nisam do kraja bila svjesna kamo to vodi. Puno toga treba znati o tome kako zarobiti svjetlo, puno eksperimentirati. Puno se toga treba poklopiti u malo vremena – od izbora motiva, rukovanja okularom, trzaja ruke, rakursa, svjetla – da se uhvati neponovljiv trenutak. I to nije sve. Vještina u svemu nabrojenom vodi do umjetnosti, ljepote snimke u kojoj svjetlost odradi posao, donese rezultat koji nekada bude bolji nego što ga je oko nagovijestilo. Dogodilo se i meni nekoliko takvih s kojima sam ja zadovoljna pa i drugi, ali kako točno ponoviti isto odgovora nemam. Dogodi se ili se ne dogodi.

Izjava za TV / Foto Miljenko Brezak

Imala si različite motive i izložbe od neobičnih fotografija poput davnih prirode na naslovnici Večernjakova Vrta – kad su nas se zbog njihove neobičnosti na kolegiju napali naše kolege profesionalni fotići.

Riječ je o izložbi u Fotoklubu Badrov Pogled u krošnje o kojoj svaki put još danas svoje divljenje izrazi Slavka Pavić, najstarija hrvatska fotografkinja. Njoj se to svidjelo, kolegama nije. Bilo je to nerazumijevanje, možda i nešto drugo. Ne bih sada ulazila u detalje, uvijek ima ljudi kojima se nešto sviđa i kojima se nešto ne sviđa. Ali čudi reakcija profesionalca koji bi morao znati prepoznati dobru fotografiju. Ti si kao urednica Vrta prepoznala zanimljivu temu, vrijednost fotografija i objavila ih na ekskluzivnom mjestu tvog priloga i doživjela neugodnu kritiku. Bilo je davno. Mi doduše pamtimo, svi drugi su na to zaboravili. No, evo prigode da kažem kako je nastala. Dobila sam na dar novi fotoaparat, Canon EOS-350 D, digital. Prvi u nizu Canonovih profesionalnih aparata, za mene jedino dostupan. Preporuka je to bila Večernjakova fotoreportera Patrika Maceka. Jedva sam čekala kad ću se sprijateljiti s njime. Iskoristila sam jedan četvrtak kad sam dugo u noć ostajala u redakciji završavajući Reviju, subotnji magazinski prilog, preteču današnjeg Obzora. Da bi mi se glava ohladila kući sam se vraćala pješice. Od Vjesnikova nebodera do Vrbana je tri i pol kilometra. Na tom potezu moj je Canon, kojem je danas skoro dva desetljeća, izgubio nevinost. U mraku u zimsko doba nije bilo pored prometne ulice bilo bog zna što zanimljivo za fotografa. Bar se tako meni činilo. Reda radi okinula sam jedno drvo, golo, tek s nekoliko suhih listova. Blic je jedva odradio posao. Pogled na displej me iznenadio. I tako je počelo. Do kraja puta imala sam cijelu seriju fotografija. Nastavila sam i sutra i prekosutra. Za mjesec dana imala sam trideset dobrih koje su završile na ukupno tri izložbe. Tako slučajno rodila se ta tema.

Branka Primorac: Autoportret

A s otoka Paga, čipkarice i otok sam?

Imam sreću da ljetujem često na Pagu u kući prijatelja. Što logičnije nego nositi fotoaparat i snimati taj predivan gradić oblikovan rukom Jurja Dalmatinca. Tada sam nabavila i stativ za noćno snimanje. Oprema se počela gomilati, ali vrijedilo je. Usput se rodila ideja o kolekciji fotografija paških čipkarica. Obilazila sam ih jedno proljeće, jedno ljeto i još potkraj rujna. Pomagala mi je jedna čipkarica naći sve one Paškinje koje se ne vide na ulici već marljivo rade u svojim malim kuhinjicama. Rado su stale pred fotoaparat. Neponovljivo iskustvo. Ta je izložba u Kneževu dvoru bio događaj za Pag. A vidjeli su je i u Budimpešti i Zadru. 

Na plakatu izložbe Moji kolegei omiljeni Brankin urednik Ivan Kušan

Na nedavno otvorenoj izložbi Moje kolege u Fotogaleriji Narodnoga sveučilišta Dubrava – koja je i povod ovomu našem razgovoru – izložila si čak pedesetak portreta, faca. Jesi li prije odabrala koga ćeš fotkati ili si fotkala pa odabrala najbolje fotke ili…

Svaka je fotografija nastala u drugačijim okolnostima. Najčešće sasvim spontano i bez pravog povoda i namjere da jednom bude izložena. Da sam na to mislila sigurno bih bila sputana i ja i model. Ovako je bilo prirodno da uhvatim skoro na prepad ili baš na prepad neobične nenamještene poze, nekad na granici onoga što se smatra dobrim portretom za javno korištenje npr. u knjigama uz biografiju pisca. Ali baš takve imaju draž, neku dodanu vrijednost. Nadam se i portreti mojih kolega književnika. Još nešto! Zahvalna sam Čedi Grosu koji je kod traženja naslova za ovu prigodu ispalio onaj koji sam iskoristila za aktualnu izložbu.  

Na pozivnici izložbe Brankina kolegica književnica za djecu Silva Šesto

U kojim trenucima fotkaš? Sjećam se kad si cijelu Skupštinu DHK čekala jednoga kolegu želeći snimiti jer ti je falio njegov portret…

Bilo je to kad je izložba već bila zakazana. Tražila sam lica koja bi mogla biti zanimljiva kameri, koja bi mogla dati kolekciji dodatnu težinu. Istoga za kojeg pitaš nisam dočekala. Mislim da mu se nije dalo natezati sa mnom, ali su zato među zadnjima ove godine pristali biti fotografirani Božidar Brezinščak Bagola, Zlatko Krilić, Damir Karakaš, Hrvoje Hitrec i Marko Gregur čija mi fotografija nije uspjela. Tako misli Gros koji mi je pomagao u izboru. Ja nisam do kraja sigurna, ali sam popustila iskusnom oku. Tko zna, možda ga baš takvoga uvrstim u neku drugu izložbu istog naslova.

Primjećujem da su neki naši kolege na Tvojim fotkama prikazani drugačijima nego na uobičajenim svojim službenim portretima, pogotovo kada se sami selfiraju.

Mora tako biti. Inače ne bi govorili o umjetničkoj fotografiji ili nečemu što to nastoji biti. Uostalom i tvoja je fotografija s izložbe upravo takva. Tvoj Miljenko pazi da te ne fotografira baš tako kako sam te ja. Nadam se da nisi ljuta na mene zbog toga. Mislim da nijednog kolegu nisam dovela u situaciju da mu je neugodno stajati pred vlastitim likom na fotografskom papiru. Ali neki pomak od vlastite vizije sebe mora biti.

Branka Primorac: Autoportret

Izložba je i svojevrsni hommage, jer nekih kolega više nema.

Da. To mi teško pada, a istodobno prizivalijepa sjećanja na zajedničke trenutke, događaje ili izrečeno. Npr. karizmatični Ante Stamać me iznenadio komentarom moje biografije Rudolfa Perešina. Ponavljao je njegovo oduševljenje kod svakog susreta. Imam ga fotografiranog u fazi kemoterapije, bez kose, no odustala sam od te snimke. Posebno sam vezana za Ivana Kušana, mog prvog urednika knjige za mladež Maturalac. Tada je učinio grešku u kratkom tekstu moje biografije koja se i danas može naći u bespućima interneta. Nisam zbog toga ljuta, kako bih i bila kad me pomladio za osamnaest godina. I njegovih portreta imam više, ali izabrala sam jedan od zadnjih kad je već bio u domu za starije i nemoćne. Dugo sam tražila dobru fotografiju naglo umrle Irene Lukšić. Bilo mi je stalo da je izložim. Gros s nijednom nije bio zadovoljan, ne toliko zbog moje nesposobnosti koliko njezine vrckavosti pred fotoaparatom. Našla sam jednu koja je više novinska nego umjetnička, ali nadam se dovoljno dobra da stoji uz sve ostale. I tako bih ja mogla još. Spomenut ću još Saliha Isaaka. Njegovih fotografija skoro pa da nema. Sjećam ga se od dana kad sam prvi put došla u DHK. Znao je sve o meni, a ja o njemu ništa. Imala sam tek tri knjige, jedva za članstvo. Nije se volio fotografirati, a ja sam ga ulovila na prepad, mislim na jednoj Skupštini. Njegovo lice koncentracija je melankolije.   
 Nastavljaš li snimati književnike ili već imaš u glavi neku novu temu za izložbu?

Trčiš pred rudo. Prvo da se ohladim od ovog događaja koji još traje. Nikada ne mogu iz jednog uzbuđenja u drugo. Budući da su već pale ideje za Moje kolege na drugom mjestu nastavit ću snimati usput nova imena. Za neke mi je žao da već nisu snimljeni, a s njima sam bila bezbroj puta. Moram to popraviti.

Čime snimaš?

Na izložbi su sve fotografije iz spomenutog Canona koji me dobro služi tolike godine. Naravno da bih ja nešto novo, ali neki dan sam imala u rukama profesionalni Nikon fotoreportera Pixsella Igora Šobana. To je čudo od aparata, a teško kao pretrpana vrećica namirnica iz trgovine koju jedva nosi muško, a kamoli žensko s teškoćama u kretanju. A stoji toliko da sam se smrzla. Ostajem kod starog vjernog Canona. Prije njega to su bila dva prelijepa praktična digitalna Olympusa i u pubertetu moj prvi aparat – analogni ruski Zorki 6.

Za uspomenu, s kolegama, poslije otvorenja izložbe / Foto Miljenko Brezak

Je li te fotografija, pa i izložba, možda nadahnula za neku novu knjigu?

Još nije. Moram završiti one koje su mi već u glavi i dijelom u kompjutoru.

Baš kako u kataloškom tekstu Portreti književnika: Memoarski fotografski zapisi Branke Primorac počasni predsjednik Fotokluba Zagreb Vinko Šebrek citira slavnoga američkog pejzažnog fotografa i ekologa Ansela Adamsa: Ne radite fotografiju samo fotoaparatom. Fotografijom dovodite sve slike koje ste vidjeli, knjige koje ste pročitali, glazbu koju ste čuli i ljude koje ste voljeli.

Branka Primorac: Božica Brkan, 2011., na zložbi Moje kolege presnimio Miljenko Brezak

Ovaj smo razgovor vodile u uobičajeno, što preko messengera a što mejlom. Kao na kavi, iako je već dugo zbog korone nismo popile na nekom od naših mjesta. Uostalom, na kavu smo počele odlaziti tek otišavši iz zajedničke novinske redakcije u kojoj smo povremeno dijelile i prostor i mala slavlja, doduše ne i rokove prijeloma. Mirovinu koristimo obje još više – pišući. I fotkajući. Moram otkriti kako mi se moj Brankin portret s izložbe Moje kolege, snimljen 2011., baš dopada. I podsjeća me na od uha do uha nasmijanu mladalačku karikaturu također zajedničkoga nam redakcijskog kolege Zvonimira Gavranovića Gage. Ne mogu prešutjeti i kako sam na kraju pitanjâ odnosno razgovora Branki napisala:
UOBIČAJENO NOVINARSKI  
Možeš dodati i nešto što te nisam pitala, a imaš baš dobar odgovor!
I da je odgovorilaUOBIČAJENO NOVINARSKI:
Zar bi još? To ti je možda već ionako previše. Bok!

Nije bilo previše, jer smo razvezle i o naslovu izložbe, uredničko-lektorski!

20211111 – 20211121 – 20211122

Pozdravljam Antonia Sammartina – Umjesto kave 22. listopada 2021.

Antonia Sammartina upoznala sam posredstvom istraživača Hrvata i njihove književnosti iz okolnih zemalja Đure Vidmarovića. Iz Molisea mi je darivao osobit suvenir – kuharicu. Vrlo zanimljivu i jezično i jelima, s pet stoljeća   prožimanja staroga i novoga zavičaja Hrvata koji su s naše strane mora pobjegli na talijansku, pa sam 20. veljače 2012. na svojoj stranici Oblizekima pisala o njoj, zapravo o Moliškim Hrvatima i njihovoj sudbini, kroz Pokladno jelo Moliških Hrvata specatin s kažovem ili složenac s valjušcima – koliko jednostavno toliko neobično i baš fino!

Antonio Sammartino, Zadar, potkraj lipnja 2021. / Foto Miljenko Brezak

Povremeno bih doznavala poneku vijest o zanimljivostima preko mora i kako na Apeninskom poluotoku tek još nekoliko seoca održava svijest o vlastitu, hrvatskom identitu. Dakako, kao i posvuda, i ondje kopne. Tek sam ove godine u pandemijskim uvjetima potkraj lipnja u Zadru na tamošnjoj 15. Domaćoj riči govoreći o svome zavičajnom Jokešinskom vrčaku i pjesme na kekavici, imala priliku među šezdesetak sudionika upoznati i Antonia Sammartina. Zadarski matičari uz gradišćanske, bosanskohercegovačke, crnogorske i druge, ugostili su i Hrvate iz Molisea – Francesca Sammartino (kći!) i Antonio Sammartino temu svoga izlaganja o usmenim pjesmama u moliških Hrvata nazvali su Usri mora je jena put. Razmijenismo knjige, poslije i fotografije i mnogo dobrih želja za novim susretima. Oni nastaviše turu dalje po Hrvatskoj…

O moliškoj usmenoj pjesmi s kćeri Francesci u na zadarskoj 15. Domaćoj riči / Foto Miljenko brezak

I danas tugujem i dijelim tugu s Antoniovom obitelji i prijateljima, jer nam je iz zajedničkoga Društva hrvatskih književnika stigla vijest, koju prenosim, da ga se sjećamo:

U nedjelju u 60. godini života preminuo je naš član Antonio Sammartino.

Rođen 15. lipnja 1961. godine u Mundimitru (tal. Montemitro), hrvatskom selu u talijanskoj pokrajini Molise. Po struci geodet, dugi niz godina, osim što se bavi pisanjem, radi kao društveni djelatnik i aktivist moliškohrvatske manjinske zajednice. Zbog svojih je zasluga za očuvanjem manjinskih prava, od 2004. do 2010. godine obnašao funkciju počasnog konzula Republike Hrvatske u pokrajini Molise.

Utemeljitelj je i predsjednik Zaklade Agostina Piccoli, koja ima za cilj očuvanje moliškohrvatskog jezika i tradicije, a u okviru koje surađuje s talijanskim i hrvatskim institucijama koje skrbe za moliškohrvatsku baštinu i kulturu. Zaklada također ima razvijene kulturne veze s različitim udrugama i društvima ostalih hrvatskih manjina u drugim zemljama. Dopredsjednik je Saveza hrvatskih zajednica u Italiji (SHZ), koji okuplja predstavnike zajednica Hrvata u Italiji.

Utemeljitelj je i predsjednik Saveza moliškohrvatskih kulturnih udruga, koji okuplja udruge iz sva tri hrvatska mjesta u Moliseu (Kruč, Mundimitar i Filič). Član je CONFEMILI-a, konfederacije jezičnih manjina u Italiji, koja je sugovornik talijanskoj Vladi za prava jezičnih manjina. Predsjednik je žirija za Nagradu Fondazione Piccoli (literarni i likovni natječaj). Organizator je brojnih skupova i autor izložbi na jezično-kulturnom polju koje je predstavio u Italiji, Hrvatskoj, Austriji, Slovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj. Neki od njih su: Međunarodni jezični skup Riča živa (Mundimitar, 2000.), Multimedijalna izložba Riče oš sviče (Molise / Austrija, 2001.), Etnografska izložba Kako se nosahu riče (Mundimitar, 2001.), Kongres i izložba Hrvati drugog doba (Zagreb / Molise, 2002.), Kulturna manifestacija Jezik srca spaja  (Austrija / Mađarska / Slovačka, 2002.), Jezično-kulturna manifestacija Moliški Hrvati danas (Split / Metković, 2003.), Izložba Kako se zove… (Mundimitar, 2003.), Etnografska izložba Sime do simena (Mundimitar, 2005.), Izložba Čeljade (Molise, 2007.), Međunarodni povijesno-jezični skup Molise – sto godina nakon Rešetara (Kruč / Mundimitar / Filič, 2008.), Literarna izložba Stare riče (Mundimitar, 2008.), Multimedijalna izložba Drevni kamen moliških Hrvata (Zagreb / Split / Molise, 2009.), Jezično-kulturni skup Moliški Hrvati – pet stoljeća ‘na-našo’ (Poljska, 2011.), Jezično-umjetnička izložba Riče u joč  – Ivan Lacković i moliške pjesme (Mundimitar, 2011.), Izložba Moliškohrvatska literatura (Molise, 2012.), Literarna izložba S našimi riči (Mundimitar, 2013.), Multimedijalna izložba Pet sekuli naza / Unatrag pet stoljeća (Mundimitar, 2014.), Dani moliškohrvatske kulture Pet stoljeća povijesti (Zagreb, 2014.), Povijesno-književni kongres Gente dell’Est (Mundimitar, 2015.), Ljetne kulturne manifestacije Lito s nami / Lipo s nami (Mundimitar, 2001.).

Božica Brkan sa Sammartinovima, Antoinom i kćeri Francescom / Foto Miljenko Brezak

20210628

Vijenac o 19. Pulskim danima eseja 2021.

Vijenac, književni list za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, u broju 723. od 18. studenoga 2021. objavio je tekst Božice Brkan o dvodnevnom skupu posvećenome eseju:
Održani 19. Pulski dani eseja (22. i 23. listopada)
Pisac, demokracija i ideologija kao poticajna tema za dvanaestero esejista.

Preslika teksta iz Vijenca

20211122

U Šalatovoj Poeziji za povećalo i Obrubljivanje Veronikina rupca Brkanove – Umjesto kave 16. studeni 2021.

U užem izboru za Nagradu Zvane Črnja 2021. za najbolju knjigu eseja objavljenih unatrag godine dana, dodijeljenoj u listopadu na 19. Pulskim danima eseja, našla se i tek netom javnosti predstavljena knjiga Davora Šalata Povećalo za poeziju, Matica hrvatska, Zagreb, 2021 u biblioteci Kratki rezovi.

Naslovnica najnovije Šalatove knjige

Na više od 400 stranica, kako je na Tribini DHK istakla voditeljica Lada Žigo Španić, obuhvaća brojne eseje o pjesnicima i knjigama i daje široku panoramu poetskih stilova. Šalatovi eseji obuhvaćaju znanstveni i esejistički pristup (npr. od tipologizacije, periodizacije, versifikacije do metafizike). Autor mnoge pjesnike tumači i iz drugačije perspektive, pa je ova knjiga znatan doprinos istraživanju hrvatske poezije

Davor Šalat za govornicom 19. Pulskih dana eseja, također kao esejist / Foto Miljenko Brezak

Povećalo za poeziju, izrasla iz Šalatova doktorata, šesta je knjiga eseja i kritika toga autora koji sustavno prati suvremeno pjesničko stvaralaštvo i znalački reagira na interpretativne izazove što ih ono postavlja, napominje nakladnik, naglašavajući kako je riječ o trodjelno strukturiranoj zbirci eseja o pjesnicima, zbirkama pjesama i teorijskim knjigama s književnokritičkim i književnoznanstvenim elementima. Dodaje kako Šalat ispisuje dijagnozu suvremenih pjesničkih kretanja i impulsa na svim razinama pjesama i opusa kojima pripadaju – od fonetske do svjetonazorske i intertekstualne.

U publici 19. Pulskih dana eseja u listopadu 2021. / Foto Miljenko Brezak

U knjizi su tekstovi u kojima se detaljno interpretiraju opusi ili pojedine pjesničke zbirke hrvatskih, kao i nekih španjolskih pjesnika i to od krugovaškoga naraštaja pedesetih godina prošloga stoljeća do danas – primjerice Goloba, Slamniga, Zidića, Vučićevića, Fišera, Rogića Nehajeva, Valenta, Štambuka, Rešickog, Bajsića, Andrijane Kos Lajtman, Neve Lukić, Jiméneza, Bergamína.

Pjesničko druženje uz 19. Pulske dane eseja, slijeva: Božica Brkan, Božica Jelušić, Lana Derkač i Davor Šalat / Foto Miljenko Brezak

S nemalim ponosom, u zaista odabranom i dobrom društvu, u drugoj cjelini Eseji o knjigama pjesama (str. 232. – 238.) pronašla sam i sjajan tekst o svojoj zbirci Glas tranzicijskih gubitnika (Božica Brkan, obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2014), objavljen inače u časopisu Republika, mjesečniku za kniževnost, umjetnost i društvo broj 2, veljača 2015. Kritika, str. od 76. do 78.) Sa zahvalnoću i s veseljem, s dopuštenjem autora, ponovno podsjećam na taj tekst i na odličnu knjigu koju valja pomno i ponovno čitati.

Glas tranzicijskih gubitnika

(Božica Brkan, obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2014)

Božica Brkan napisala je zanimljivu knjigu pod naslovom obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., za čiji je rukopis dobila drugu nagradu na manifestaciji „Pasionska baština za književno djelo na pasionske teme“. U toj knjizi, vrlo slobodno parafrazirajući književno-meditativnu formu križnog puta, piše o vrlo teškoj i tužnoj sudbini u prvom redu žena koje se postale žrtva hrvatske tranzicije. Riječ je, kako autorica i kaže u posveti knjige, o „naraštajima rođenim pedesetih godina dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma“, odnosno „hrvatskim tekstilcima“ u mnogim propalim tekstilnim tvrtkama i tvornicama. Knjiga se sastoji od osamnaest postaja, dakle, više nego u standardnim križnim putevima, što zapravo sugerira produljivanje ljudske muke u beskraj, bez ikakve perspektive za neko razrješenje, kao što se to u križnom putu ipak događa.

Temeljni karakter tih poetskih tekstova s naglašenim narativnim obilježjima jest izlaganje u prvom licu, odnosno, prema Gérardu Genetteu, homodijegetska pozicija u kojoj sam pripovjedač aktivno sudjeluje u događajima o kojima pripovijeda. Uistinu, sve se tu oblikuje po mjeri iskaznog subjekta, a iako je glavni lik otpuštena sredovječna tekstilna radnica, u više se tekstova u ulozi naratora pojavljuju ljudi koji je okružuju i koji njezinu sudbinu iznose iz svojih perspektiva. Time, uz poetski i pripovijedni, knjiga stječe i dramski karakter, posebice u suprotnostima pa i znatnijim srazovima različitih perspektiva, odnosno uloga u drami propadanja jedne žene kao sinegdohe svih gubitnika tranzicije. Knjiga zadobiva posebni intenzitet u izvrsnoj jezično-stilskoj karakterizaciji likova koji se u prvom redu legitimiraju samim svojim govorom, upravo sebi svojstvenom idolektu u kojemu se, dakako, prepoznaju i čitave društvene skupine. Ovdje se tako radi o sup(r)otstavljanju autorici rodnog kekavskog dijalekta u Moslavini, zagrebačkog, još uvijek kajkavski stiliziranog slenga, mladenačkog govora prepunog anglizama iz računalnog cyberspacea, štokavskog kolokvijalnog govora nižih socijalnih razina, bešćutnog izjavnog izričaja novopečenog tajkuna te natukničarskog, reduciranog stila planera modne tekstilne industrije.

Tako drama postojanja, svih njegovih muka i nepravdi, svih silnih socijalnih razlika, postaje i drama jezika, bolje rečeno raznih jezika koji se mimoilaze u generacijskim i statusnim jazovima. Bahtinovska je to heteroglosija, odnosno višeglasje, polifoničnost, u kojemu se u jezik i književnost utiskuje babilonska rascijepljenost i ranjenost svijeta. Tako su likovi ovog parafraziranog križnog puta prvenstveno zaodjeveni u tkaninu jezika i putem njega nam se objavljuju, ali su to i ljudi koje oblikuje tegobna stvarnost, a književnost proniče u njihovu tipologiju kao signale po kojima ih svi prepoznajemo.

Božica Brkan na početku knjige ide in medias res, kako bi se današnjim medijskim jezikom reklo – „u glavu“, pa se glavna junakinja zatječe na karakterističnom mjestu. Naime, nakon što je njezina tekstilna tvrtka prestala postojati, a zemljište je kupio neki obnoć obogaćeni podobnik, njoj preostaje jedino raditi „na crno“ i fizičkim poslovima, a znatno narušena zdravlja, zaraditi tek toliko novca da preživi ona i njezina obitelj. Posve pritisnuta životnom mukom, ona u crkvi, u kojoj uzima mjeru za šivanje, razgovara s Bogom, u kojeg se razočarala pa više i nije sigurna da uopće postoji. On, ipak po njoj prisutan u tekstu, biva jedini kojemu može podastrijeti široke i vrlo konkretne lamentacije o svojoj očajnoj situaciji. Nju pak, s neskrivenim, ali ipak i pomirljivim prijekorom, suprotstavlja Božjoj ptičjoj perspektivi iz koje je, kako se kaže u pjesmi, „lefko odzgor gledeti“.

Tako se odmah uspostavlja svojevrsna žablja perspektiva iz koje se gleda sav život, perspektiva žene koja utjelovljuje starodrevnu tradiciju kajkavskog fatalizma, ali i dubinskog prosvjeda pa i unutarnjeg puntarstva, protiv postojećeg društvenog, čak i kozmološkog ustrojstva svijeta kojemu su konstitutivne goleme nepravde i, heideggerovski rečeno, bitak prema smrti. Spomenuta je žena i svojevrsna potka, jedino koliko-toliko čvrsto tlo vlastite obitelji u kojoj je muž, uslijed sudjelovanja u ratu, teško fizički i psihički bolestan, izrazito konfliktan, jedan joj je sin poginuo, a drugo dvoje djece još je uvelike nesamostalno i dezorijentirano. Upravo ta žena kao sinegdoha društva i arhetip ženske i majčinske brige za opstanak života kao takvog, središnja je točka oko koje se vrti cijela knjiga, a zanimljivo je kako duboka etika njezine egzistencijalne borbe može u tuđim očima izgledati sasvim drugačije.

Baš u odmacima od njezine perspektive leži napetost cijele knjige pa svaki novi lik zapravo pokazuje koliko zbog svojih različitih situacija i očišta ljudi imaju malo ili nimalo razumijevanja jedni za druge. Tako već kći bivše tekstilne radnice govori drugačije od svoje majke, za razliku od njezine kekavice, ona je u zagrebačkom slengu tek natrunjenom kajkavskim, a mamin žal za tvornicom tekstila vidi kao „patetični socrealizam“ pa je već, govoreći o majci, „umorna od spike o njoj a i s njom“. Bivša pak kolegica glavne junakinje, koja je odrasla u selu kraj njezina, također u stilu govora otkriva svoj odmak od bivše tekstilne radnice, ali i vlastiti životni razvoj od kekavice do čistog štokavskog kao društveno poželjnog idioma, u čemu se ogleda i njezino znatno napredovanje u obrazovnom i društvenom položaju. Osobito je pak odmaknut od glavne junakinje, ali i od položaja svih ostalih tekstilnih radnica, novopečeni tajkun koji je ispod cijene kupio zgradu bivše tvornice i u njoj napravio hotel. Njegov je govor štokavski s nešto turcizama, služben, ali i iznimno arogantan, a kulminira u proverbijalnoj frazi „milosti ne tražim niti bih vam je dao“.

Vidljivo je, dakle, da je u spomenutim likovima Božica Brkan ocrtala cijeli jedan spektar društvenih slojeva, međusobno suprotstavljenih po generacijskoj pripadnosti, socijalnom položaju, po opreci grada i sela te podrijetlu iz pojedinih krajeva. Autorica u svemu tome stavlja naglasak na čisto egzistencijalna pitanja, s posebnim fokusiranjem na sudbinu mnoštva niskokvalificiranih žena. Tako je najčešće riječ o razmatranju nižih društvenih slojeva, osobito onih koji su potpuno obespravljeni, dovedeni na rub opstanka divljim kapitalizmom i bešćutnim privatizacijama. Zato se u toj drami ubrzanog i radikalnog društvenog raslojavanja, autorica gotovo u potpunosti oslanja na razgovorni stil pisanja kojeg obilježuju neposrednost, osobnost, prirodnost, emotivnost, nezavršene rečenice, digresije, poštapalice te, u leksičkome smislu, kolokvijalizmi, vulgarizmi, žargonizmi.

Na kraju se knjiga obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. efektno zaokružuje završnim monologom glavne junakinje ili, možda prije, antijunakinje, u kojemu se katolička simbolika i ikonografija rana Božjih transponira na svakog čovjeka, posebno na one životno najugroženije. Tako se osamnaesta postaja ovog osebujnog križnog puta završava tekstom pod naslovom pet ran. U njemu bivša tekstilna radnica do kraja iznosi svoju životnu filozofiju, svoju tužaljku koja neprestance oscilira između fatalizma, razgovora s Bogom i prigovaranja zašto On ništa ne poduzima kako bi pomogao čovjeku u njegovoj neizdrživoj situaciji. Ona zato kaže da njezin govor: „ne ti to pesma ne ti to molitva/ ne ti to spoved (ne znam več kej je greh i kej bi to/ mogla spovedati/ samo muku i muku)/ samo sam si tak naj zameriti prisela v klecalo/ noge otpočinuti/ da ti povem kak bum to lepo zešila kak se spada“. „Pet ran“iz naslova demetaforiziraju se, desimboliziraju, pa čak i desakraliziraju, i postaju doslovnih pet rana koje muž bivše tekstilne radnice nosi iz Domovinskog rata, a on sam više ne vjeruje u Boga jer mu nije pomogao kad su ga mučili u ratu i zarobljeništvu. Takve prigovore, zadržavajući ipak svijest o Božjem postojanju, ponavlja i sama glavna junakinja. Ona se, kao i na početku knjige, tuži da Bog samo gleda odozgor pa ga poziva da siđe među ljude na njihov križni put i da, ako im već ne pomogne, barem bude blizak njihovoj muci i da sluša i razumije njihova jadanja. Ponavlja i starodrevni motiv kajkavske poezije – „na raspelu bokca čoveka raspetoga“, no u njemu ne vidi toliko božansku i spasenjsku stranu, nego čisto ljudsku u beskonačnom fatalističkom trpljenju.

Kako Božica Brkan u svojoj knjizi obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. pretpostavlja i žanrovske karakteristike križnoga puta, koji u sebi ima i poetskih i pripovjednih i dramskih elemenata, tako se i ta knjiga ne može žanrovski svrstati samo u poeziju. Prejak je, naime, narativni tijek životnih sudbina, ali i dramska napetost između likova. No, postoji i određena sličnost takvih tekstova naglašeno narativnoj poeziji kojoj je predmetno-tematski obzor neposredna svakodnevica, a izražajni modus posvemašnja kolokvijalizacija poetskog govora. Očito je da je u suočavanju s brutalnom zbiljom i poezija u nekim svojim oblicima morala postati izravnija. Pjesničku je eskpresivnost tako potražila ne u autonomnom i od zbilje odvraćenom izrazu, već u jeziku ulice i stvarnog života, u glasu ljudi s margine i njihovom progovaranju istine o bolesnoj i nepravednoj društvenoj situaciji. U takvoj vrsti pjesničkog izričaja koji više računa na autentičnost i istinitost, nego na ljepotu, i koji je na kraju krajeva potresna ispovijed današnjih ljudi i njihovih mučnih sudbina, Božica Brkan je ispisala uistinu dojmljivu knjigu promišljene i cjelovite kompozicije, zanimljivih literarnih postupaka i snažnog poetskog i ljudskog svjedočanstva.

20211109

Zavičajne Atlantide esejističkim perom Božice Jelušić – Umjesto kave 11. studenoga 2021.

Primajući u listopadu na 19. Pulskim danima eseja Nagradu Zvane Črnja 2021., Božica Jelušić rekla je i kako se nikada nije definirala književnicom, odnosno da nikada nije za sebe napisala da je književnica. Mi pisci, živimo, radimo i trajemo u nekom međuvremenu i krademo vrijeme na dnevnoj bazi, kazala je ističući da je svaki prostor nečiji i da sve na svijetu ima i počinje – zavičajem. Onim čemu je posvetila među svojim knjigama četvrtu knjigu eseja, nagrađenu Kajogledi, vnebogledi.

Božica Jelušić pred pulskom Arenom / Foto Miljenko Brezak

Ta je knjiga, prema autoričinim riječima, htjela izbjeći da zavičaji potonu, da nestanu, a spomenula je, ne prvi put, tri Božice koje uporno njeguju kulturnu baštinu svog zavičaja odnosno kopaju kajkavsku gredicu – Brkan, Pažur i svoju malenkost, zaključila je Božica Jelušić. Poruka je to ove impresivne knjige autorice koja, usto, ove godine slavi 70. rođendan i 50. obljetnicu rada.

Svečano uručivanje Nagrade Zvane Črnja 2021.: Mirko Ćurić, Božica Brkan, Božica Jelušić i Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak

Na Natječaj za Književnu nagradu Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja objavljenu od rujna 2020. do rujna 2021. godine prijavljeno je deset knjiga od kojih devet udovoljavalo pravilima i uvjetima Natječaja. Prosudbeni sud DHK (prof. dr. sc. Vinko Brešić, književnica Božica Brkan i te književnica i kritičarka Lada Žigo Španić) pristigle su knjige ocijenili iznimno zanimljivim, raznovrsnim tematski i stilski, ali i da među njima ima nekih koje prvenstveno nisu esejističke. Većina su uistinu vrijedni prilozi nacionalnoj književnosti i kulturi, a u uži izbor ušle su tri: Povećalo za poeziju (Matica hrvatska, 2021.) Davora Šalata; Pisma s juga (V.B.Z., Zagreb 2020.) Marka Tomaša i Kajogledi, vnbogledi (Društvo hrvatskih književnika – Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2021.) Božice Jelušić.  

Božica Jelušić s nagrađenom knjigom / Foto Miljenko Brezak

U obrazloženju, koje sam imala priliku pročitati na prigodnoj svečanosti, navodimo:

Ogledi naše ugledne pjesnikinje Božice Jelušić (Pitomača, 1951.) Kajogledi, vnebogledi tematski su određeni autoričinim trajnim zanimanjem za kajkavsku književnost, jezik i kulturu, a pisani su esejističko-poetskim stilom s dozom subverzivnosti prema jezičnome standardu s jedne i procesima opće globalizacije i unifikacije s druge strane.
Knjigu čini 45 eseja razvrstanih u tri cjeline.
Prva i najopsežnija cjelina sastavljena od 25 priloga
Šara koja boje stvara posvećena je piscima, tj. njihovim pojedinim knjigama, opusima i životima – od onih koji odavna imaju mjesto u nacionalnoj književnosti, poput Frana Galovića ili Dubravka Ivančana, do onih koji to mjesto još traže upravo preko zavičajnoga jezika, npr. Emilije Kovač, Mirne Weber, Sunčice Orešić, Davora Grgurića, Katarine Zadrije itd.
U drugoj cjelini
O slikama i prilikama 17 je priloga posvećenih zavičajnim slikarima, i to ne samo klasičnim imenima slavne Hlebinske škole poput Ivana Večenaja ili Ivana Lackovića Croate, nego i tzv. manjim imenima poput Vladimira Bedekovića, Katice Blažok, Milana Generalića, Katarine Henc i drugih u čijim radovima, napose u zavičajnim motivima, autorica nalazi i ozbiljne slikarske domete. Ni ovdje Jelušićeva ne skriva fascinaciju predmetom svoga pisanja, pa nerijetko eseje dopunjava vlastitim pjesmama prigodnicama autorima ili njihovim motivima dajući na znanje da joj je pjesnikovanje primarni poziv.
Treću cjelinu čine svega tri eseja koji pod zajedničkim naslovom
Zavinuti spram zavičaja zaključuju knjigu na izvrstan autobiografski, odnosno autoreferencijalan način. Prvi, Podravska abeceda, apoteoza je podravskome prostoru, njegovim krajolicima i kulturi onih kojima je taj prostor zavičaj. A zavičaj je i prva kategorija domoljublja, zavičaju dugujemo sve što posjedujemo, pa je pitanje časti da taj dug i vratimo, andrićevski poantira autorica izvodeći pritom od međunaslova akrostih PODRAVINA.
Već prvom rečenicom pretposljednjega eseja
Zavičaj s pogledom na svijet Božica Jelušić svrstava se u kategoriju književnika zavičajnika u prvome redu zbog jezika koji je most prema drugoj, paralelnoj stvarnosti, tj. književnosti, dodajući kako je dvije trećine njezinih pjesama izravno nadahnuto zavičajnim prostorom te da odražavaju njezin mikrokozmos. Pozivajući se na Veselka Tenžeru, završnim esejom (sažetkom), ona sve zavičaje naziva našim malim Atlantidama u čijoj rekonstrukciji sudjeluje naš jezik kao čuvar od zaborava toga potonulog svijeta. Pa premda joj je život nudio mnoga zamjenska gnijezda, Podravina je bila nezamjenjiva, jer joj je samo ona davala smisao, karakter i identitet.
Ovime autorica kao da potvrđuje tezu kako je svaki prostor nečiji i da sve na svijetu ima i počinje zavičajem.

Članica Prosudbenoga suda Lada Žigo Španić intervjuira Božicu Jelušić za društvene mreže DHK / Foto Miljenko Brezak

Osobito se ponosim što Božica Jelušić, a kojom sam, uz drugo, 2020. godine objavila i zajedničku zbirku pjesama Gastrolatrija (Acumen) u tekstu Zavičaji, naše male Atlantide (Sažetak), dojmljivuzavršnom tekstu u Kajogledima, vnebogledima, među odabranim pjesnicima koji svoje Atlantide oživljavaju svojim stihovima, uz Pavića, Goluba, Doleneca-Dravskoga, Petrovića navodi i – Brkan:

Božica Jelušić piše i crta posvetu Božici Brkan / Foto Miljenko Brezak
Posveta krasopisom / Foto Miljenko Brezak

BOŽICA BRKAN donosi moderan leksik, ulazi u složenu problematiku današnjice, teme su joj urbane, često gorke, kritički intonirane. Duboko je zagrabila u ratnu i poratnu problematiku, s jasnim mirotvornim i altruističkim akcentima. Osjećaj zavičajnosti, kroz opise njenog djetinjstva, „preslikava“ se na cijeli svijet. A u tim živahnim i uvjerljivim opisima, ispada iz „etno-korica“, okrećući se lirskim inventurama: korespondira s domom, susjedima, obitelji. Istodobno, regenerira dobrovoljnost i dobrohotnost, u kojima prevladava „optimizam memorije“. Sočnost života i filozofska pomirenost pružaju si ruke, pa iskustvo i mudrost nisu u zavadi, već ruku pod ruku ide prema kompromisu. Valja istaći i njene osebujne „gastrolatrijske bravure“, gdje se duh zavičaja osjeća kao hedonizam, čime nadvladava melankoliju. U krugu života svi smo u velikom mlinu (vetrenici), gdje se kukolj čisti od zdravoga žita. Fatalistički se u njenoj optici mirimo sa životom i smrću: „se pomalo tak to ide/ senak se na svoje zide/ viš/ rešeto broji/ pušča zemle ušor jemle/ mele mele se zatrese / vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra/ vetratra“.

20211030 – 20211108

Nerudina Sjećanja u prijevodu Željke Lovrenčić maestralna – Umjesto kave 8. studenoga 2021.

Željka Lovrenčić. Fascinantne biografije i bibliografije, koju bi sama na graničkim prijelazima po cijelome svijetu započinjala sa escritora y traductora odnosno spisateljica i prevoditeljica, doktoricu znanosti i svjetsku putnicu dugoga jezika nerijetki, neskloni joj i zavidni (ima takvih!) nastoje svesti tek na prevoditeljicu. Tekstovima se poznajemo desetljećima, a izravno, ali intenzivno ne više od desetljeća, posebice kroz Upravni odbor DHK, čije smo članice, te na književnim putovanjima koja je organizirala – ja sam imala priliku putovati u Australiju, Kolumbiju i nedavno u Crnu Goru – uvijek s povodom kao što su važne knjige, panorame hrvatskoga pjesništva, koje priprema zdušno, predanošću zaljubljenice. Još otkrivam kako to da ne piše poeziju, a rado je i često prevodi i kakva je to obostrana ljubav Željke i hispanistike.

Povod za još jedan naš razgovor je knjiga Pabla Nerude Priznajem da sam živio/ Sjećanja, koju je objavila Iris Illyrica 2020., uredila Ivana Glavaš Bakija, a prevela – Željka Lovrenčić.

Naslovnica Nerudine knjige u prijevodu Željke Lovrenčić

Svi, poput Borisa Rašete u Expressu, hvale prijevod u kojem je obilje zaista raznovrsnih Nerudinih zapisa, koji će se sigurno citirati poput nobelovčevih ljubavnih pjesama, a nerijetko su lucidni poput onoga: Ja sam profesor života, sumoran proučavatelj smrti, a ako vam ovo što ja znam ničemu ne služi, nisam ništa rekao; rekao sam sve… Kako si odabrala za prijevod ovu knjigu obujmom i temama sveobuhvatnu knjigu, dopunjeno izdanje knjige kojom je 1974. trebao biti proslavljen Nerudin 70. rođendan? Nije ga doživio, jer je umro 23. rujna 1973., tek koji dan poslije državnog udara u Čileu i ubojstva njegova prijatelja, čileanskog predsjednika Salvadora Allendea. I prvo izdanje objavljeno je posmrtno (materijal su sredili Matilde Urrutia i Miguel Otero Silva), a drugo, pripremljeno 2016. i 2017. godine, obogaćeno je brojnim recentnim autobiografskim materijalima (predgovor i bilješke uredio je Dario Oses).

Izdavač Iris Illyrica predložio mi je da napravimo prvi hrvatski prijevod, jer je prema prvome originalnome izdanju u Beogradu knjiga prevedena davne 1975. godine. Zaklada Pabla Nerude u Čileu tražila je životopis prevoditelja i kako sam s Ivanom Bakijom Glavaš iz Iris Illyrice radila već pet, a u tisku je sada i šesta knjiga, nekako smo se svi međusobno opredijelili jedni za druge.

Koja Ti je to prevedena knjiga?

Šezdeset i sedma sa španjolskoga i na španjolski, od toga je 20 na španjolski. Nerudu nisam do sada prevodila. Za izložbu o Pablu pisala sam 2004. u povodu 100. obljetnice rođenja što smo obilježili katalogom Život i djelo Pabla Nerude uz izložbu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici za ravnatelja Josipa Stipanova u suradnji s Veleposlanstvom Čilea. O prvoj Nerudinoj knjizi pjesama Pjesme u suton pisala sam u Zborniku koji je objavila Gradska knjižnica, također u povodu 100. rođendana kad je knjižnica s Veleposlanstvom Čilea organizirala međunarodni simpozij hispanista.

Željka Lovrenčić, 2018. / FOTO Miljenko Brezak

Kako se si se uopće opredijelila za prijevod Nerudinih Sjećanja?

Jako volim Čile. Živjela sam u njemu ukupno pet godina, što u Punta Arenasu kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Školi stranih jezika, a što kao diplomatkinja u Veleposlanstvu RH u Santiagu. Dakako da jako volim i Nerudu, vrhunskoga pjesnika. Bila sam u nekoliko njegovih kuća. U Isla Negri više puta, upisala sam se i u knjigu dojmova. Bila sam ondje i u okviru međunarodne suradnje DHK s kolegama književnicima Borisom Domagojem Biletićem i Mladenom Machiedom, čini mi se 2012. Prevela sam i tri romana Čileanaca hrvatskih korijena, koji u toj zemlji uživaju veliki ugled.

Željka Lovrenčić ljetos u Španjolskoj / FOTO Mladen Budimir

Koliko dugo si prevodila Priznajem da sam živio?

Petsto stranica nije lako prevesti, a pogotovo je veliki izazov ovako raznolika knjiga s mnogo pjesničkih opisa, politike, publicistike. Intenzivno sam radila dva mjeseca u vrijeme pandemijskoga lockdowna doma, po dvanaest sati dnevno, što inače ne mogu. Nije bilo ni posla, ni fitnisa, ni frizera, ničega, a i mužić mi je fino kuhao.

Uz to, prekrasan je to tekst, poetičan, raznovrstan, svjedočanstvo vremena iz ne tako davne čileanske povijesti, španjolskoga građanskog rata s Lorcom i spašavanjem ljudi kada je Neruda bio konzul u Parizu. Mnogo je zanimljivosti o Nerudinu odnosu prema politici, putovanjima, političkim strankama, ljubavi, poeziji i lijepim stranama života, jer je Neruda bio i veliki hedonist.

Željka Lovrenčić ovoga ljeta na putovanju Španjolskom / FOTO Mladen Budimir

Jesi li doznala nešto o Nerudi što još nisi znala? Osim da je, kako je napisao Denis Derk u Večernjem listu, od uvjerenog komunista do hedonista i zavodniku koji živi poeziju? Je li ti bilo teško prevoditi nešto što je izvan tvojih životnih poimanja i stavova, primjerice prema tvrdom komunizmu, Staljinu…?

Ne. Većina sadržaja mi je i prije bila poznata. Možda sam samo doznala više detalja o poznatim činjenicama. Iz doba mladosti, o odnosu s maćehom, o brakovima, o čvrstim političkim stavovima, neovisno slagali se s njima ili ne.

Što ti je u tome bilo osobito zanimljivo?

Željka Lovrenčić u rujnu na putovanju u Crnu Goru u epidemijskim uvjetima / FOTO Božica Brkan

Životopis čovjeka koji je živio u burnim vremenima i bio diplomat, pjesnik, svjetski putnik i živio je na nekoliko kontinenata. Posebno teško kao prevoditeljici, a i urednici vjerujem, bilo je teško uskladiti sva ruska i kineska imena. Težak posao preko više izvora.

Kako uopće prevodiš? Kada čitam tekst, čini mi se s lakoćom, pomno biranim riječima. Često se pitam kako prema ipak tuđem jeziku nađeš tako lijepe riječi u materinskom… Pitam se kad je nešto iz španjolskoga u hrvatski stiglo kao crveno, rumeno, a kad kao purpurno.

Prevodim najprije doslovno, a onda u drugoj redakciji teksta biram, tražim bolje, kako kažeš pomno birane riječi, kako bih iz jednoga jezika prenijela u drugi najplemenitije izvorno napisano značenje. Isto uklapam u stil koji želim postići.

Imamo i drugih hispanista, ali ne prevode često s hrvatskoga na španjolski i to na
različite španjolske, da tako kažem, od onoga u Španjolskoj do svake od zemalja u Latinskoj Americi.

S književne promocije odabranih hrvatskih pjesnika u Cetinju s veleposlanikom RH u Crnoj Gori Veselkom Grubišićem i domaćinom Božidarom Proročičem

Osim što sam hispanistica, ja sam i komparatistica, bavim se i time. A članica sam i Hispanističke književne akademije od 2020. Hispanistički je svijet zaseban, rekla bih, ima svoju kulturu i svoj važan trag u svijetu, a bome i Latinska Amerika u književnosti ima važnih pisaca. U tome sam od svoga magistarskoga rada 2001. Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu do danas.

Što upravo radiš?

Prevodim roman Angosta kolumbijskog književnika Hectora Abada Faciolincea. Pripremam se za Hrvatski festival svjetske književnosti u Zagrebu, na koji dolaze Andres Morales Milohnic i Oscar Barrientos Bradasic, poznati čileanski književnici koje sam također prevodila na hrvatski. Među mnoštvom čileanskih autora čija sam djela prevela na hrvatski posebno bih istaknula izvrsnog pisca Roberta Ampuera, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova i nagrađenika u Kini. Njegove su romane Ljubavnici iz Stockholma i Grčke strast objavile nakladničke kuće Mozaik knjiga i AGM 2008. odnosno 2016.

A, naravno, prevodim i naše književnike na španjolski. Španjolski jezik svjetski je važan jezik, ponegdje i jači od engleskoga, a i u SAD je već drugi jezik, odmah iza engleskoga. Zato mislim da je važna promidžba hrvatskih autora na španjolskom, pa nastojim naše dobre književnike prevoditi i objavljivati po cijelom hispanističkom govornom području, od Španjolske do Meksika, Kube i Čilea.

20210824 – 20211107

Post scriptum

Društvo hrvatskih književnika, 3. prosinca 2021.

Nagrada „Libar za vajk“ knjizi u prijevodu Željke Lovrenčić

Na ovogodišnjem, 27. Sajmu knjiga u Istri koji se od 19. do 28. studenog održavao u halama bivše tvornice „Arena“ trikotaža u Puli, nagradu publike „Libar za vajk“ dobili su memoari Pabla Nerude „Priznajem da sam živio“ u izdanje zagrebačke nakladničke kuće “Iris Illyrica” i u prijevodu književnice i prevoditeljice Željke Lovrenčić.
Publika je pobjednika mogla odabrati među nominiranim naslovima stručnog žirija knjižara u kojemu su bili Dragan Dabić, Katarina Njavro i Vlatka Balinčić.
Ovogodišnja dodjela ove nagrade svoju posebnost duguje odabiru među čak trideset knjiga (tradicionalno ih je petnaest, ali budući da prošle godine zbog Covida 19 izbor nije održan, ove ih je godine bilo dvostruko više) među kojima su čitatelji izabrali sjajno djelo glasovitoga čileanskog pisca. Ono će se zbog svoje vrijednosti čuvati zauvijek – odnosno, „za vajk“, u Trezoru knjižnice osnovne škole dr. Mate Demarina u Medulinu.
U obrazloženju odluke između ostaloga navodi se i to da „ovo izuzetno književno djelo vjerno svjedoči o duhu dvadesetog stoljeća i pjesnikovim razmišljanjima o umjetnosti i poeziji“.
Na svečanoj dodjeli nagrade održanoj 27. studenog, stiliziranu je skulpturu u ime nakladnice Ivane Glavaš Bakija preuzela književnica Tatjana Pokrajac Papucci. 

Čestitamo prevoditeljici Željki Lovrenčić na Nagradi!

Više na: nacional.hr/sanjam-knjige-u-istri-memoarima-pabla-nerude-i-nakladi-iris-illyrika-nagrada-libar-za-vajk/ i sanjamknjige.hr/dodjela-nagrada-doktor-ivo-borovecki-i-libar-za-vajk/
Izvor: online izdanje “Nacional” i web stranica “Sa(n)jam knjige u Istri”  


Foto: Slavka Pavić – Umjesto kave 29. listopada 2021.

Slavka Pavić. Brend za dobru fotografiju, za ljubav prema fotografiji i prema njezinu fotografu Milanu Paviću. Pojam za sjajna čovjeka. Za damu koja svako malo u svom Fotoklubu Zagreb nešto slavi: ovog tjedna rođendan. 94. Piše na torti koji su joj darivali. Pojam za prijateljicu koja ti i u vrijeme selfija i digitalne donese starinsku, pa i analognu fotku, koju je snimila kad ste ono bili…

Slavka Pavić u Fotoklubu Zagreb s tortom za 94. rođendan koju joj je ispekla Đurđica Kocijančić / Foto Miljenko Brezak
Čestitke kolega fotografa poštovanoj kolegici fotografkinji u Fotoklubu Zagreb / Foto Miljenko Brezak

Mislim kako se znamo, poštujemo i volimo oduvijek, a ono jedva petnaestak godina, Slavka zna: od promocije mojih Oblizeka u Selcima u Poliklinici dr. Vlaste Brozičević. Kako su jedna od Slavkinih izložaba i odlazak na druženje s mladim kolegama ponukali mojega Miljenka Brezaka da se nakon 50 godina i on pomladi i vrati u Fotoklub Zagreb i fotografiji, čestitamo našoj Slavki – razmjenom fotki. Svi su se sad ionako o njoj raspisali i nikome štofa ne može ponestati. Živjela!

Božica Brkan potpisuje Slavki Pavić knjigu Nemoj mi to govoriti na promociji DHK 30. listopada 2019. / Foto Miljenko Brezak
Fotografija Slavke Pavić: Kuća Šenoa, Božica Brkan i Tonko Maroević, 14. studenoga 2019.

Esej s pogledom na pulsku Arenu 2021. – Umjesto kave 28. listopada 2021.

Otkad je poslije loših rezultata na kraju školske godine 2020./2021. najavljeno kako neće maturirati nitko tko neće napisati prolazni esej, ne samo spisatelj nego se svaki ozbiljan stanovnik RH zamislio: pa nije valjda onda tako teško napisati esej!? Iako sam se eseja i načitala, a i napisala, od onih što su narasli na debelu knjižurdu do Žmegačevih SMS-eseja, štreberski sam nakanila utvrditi gradivo: što je esej?

Dio književnika sudionika 19. Pulskih dana eseja prvoga dana ispred prostorija Istarskoga ogranka DHK / Foto Miljenko Brezak

A sve kako bih bila što objektivnija kao članica stručnoga ocjenjivačkoga suda za Nagradu Zvane Črnja bila što je Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika u čast svoga zavičajca, književnika, esejista dodjeljuje za najbolju knjigu eseja objavljenu unatrag godinu dana.

Kajogledi, vnebogledi

Svečano uručivanje Nagrade Zvane Črnja 2021. / Foto Miljenko Brezak

Od 2007. Črnju su dobili primjerice Tomislav Žigmanov, Mirko Tomasović, Dean Duda, Marko Pogačar, Dunja Detoni Dujmić, Marko Grčić, Pavao Pavličić, Marina Šur Puhlovski, Ivica Matičević, Jelena Lužina, Zlatko Kramarić…, a ove smo se godine između deset prijavljenih knjiga Vinko Brešić, Lada Žigo Španić i ja opredijelili da u uži izbor uđu Povećalo za poeziju Davora Šalata (Matica hrvatska, 2021.), Pisma s juga Marka Tomaša (VBZ, 2020.) i Kajogledi, vnebogledi Božice Jelušić (DHK, Podravsko-prigorski ogranak, 2021.).

Božica Jelušić na nagradu uzvraća esejom uživo / Foto Miljenko Brezak

Ta je, inače od brojnih knjiga pjesnikinje – koja ove godine slavi 70 godina života i 50 godina pisanja – četvrta knjiga eseja. Sa 45 eseja podijeljenih i tri cjeline, napisana je, prema obrazloženju,

već prepoznatljivim, sjajnim esejističkim, poetskim stilom, a na tragu sjajnih prethodnika poput A. G. Matoša. Eseji su tematski određeni također trajnim autoričinim zanimanjem za nadahnjujuće joj teme zavičaja i zavičajnosti, zavičajne književnosti i kajkavskoga jezika na ukupnome njegovu prostoru od Podravine i Zagorja do Gorskog kotara, Prigorja i Moslavine, zatim za (može se reći također zavičajno, podravsko!) naivno slikarstvo i druge slične, ponajprije baštinske i prirodne teme, danas ne samo u umjetnosti važne i kao svojevrstan otpor globalističkoj agresivnosti i unifikaciji. Jelušićeva čini to i raskošnim stilom kroz stvaran i imaginarni (umjetnički) prostor i kroz vrijeme   

Fluidnost eseja

Ivica Matičević, jedan od prijašnjih dobitnika Nagrde Zvane Črnja, povukao je zanimljive paralele pisaca iz vremena NDH i današnjega / Foto Miljenko Brezak
Davor Šalat: knjiga eseja u užem izboru, a vrlo zanimljiv esej u izlaganju / Foto Miljenko Brezak

Naše ocjenjivačko povjerenstvo većinu je pristiglih knjiga ocijenilo uistinu vrijednim prilozima nacionalnoj književnosti i kulturi, a više-manje sve izuzetno zanimljivim, raznovrsnim tematski i stilski. Primijetili smo i kako neke primarno nisu esejističke, što valja pripisati u prvome redu fluidnosti žanra, odnosno dvojbama koje prate tumačenja što danas esej jest. Djelomice to pripisujemo razvedenosti eseja/ ogleda kao vrste danas odnosno dvojbama – što je uočljivo i u knjigama – njegove hibridizacije i prelijevanja te čak zamjene mjesta s drugim vrstama (znanstveni članak, književna kritika, kolumna, blog itd.). Premišljanja su kako stručno-metodička, tako o odnosu znanosti, filozofije i književnosti, fikcije i fakcije i tome slično.

Miroslav Mićanović govorio je o temi Pjesnik i nevrijeme / Foto Miljenko Brezak
Mirko Ćurić, potpredsjednik DHK i prvi čovjek Đakovačko-slavonskog ogranka, predstavlja svoj esej / Foto Miljenko Brezak

Nisam daleko od takvih dvojbi bila ni kad sam sama kretala pisati svoj esej za 19. Pulskih dana eseja – covid izdanje (bez publike!) 22. i 23. listopada 2021. Prijašnjih godina, uz brojnu publiku i odjeke, Pulski dani esejabili su posvećeni temema: Zbilja i sudbina književnosti, Akademik Josip Bratulić, 1918.-2018. Stoljeće od raspada Monarhije, Patnja, Hrvatski književni regionalizam – nekoć i danas, (Ne)sloboda i demokratska cenzura, Hrvatska književnost u susjedstvu, Optimizam, Politika i političari, Dokolica, Zvane Črnja, Manipulacija, Autoritet, provincija, Ljubav i mržnja

Božica Brkan izlaže esej Lova kao piščev ideal / Foto Miljenko Brezak
Lada Žigo Španić izlagala je o nobelovcima, a intervjuirala književnike koji Nobela još nisu dosegli / Foto Miljenko Brezak

I ove je godine tema bila vrlo intrigantna – Pisac, demokracija i ideologija. Odabrala sam govoriti o temi Lova kao piščev ideal, pomalo odmaknuto. Uz poticajno moderiranje autora programa Borisa Domagoja Biletića govorili su prvoga dana Mirko Ćurić (Pisci, ideologija i (ne)legitimno čitanje), Primož Repar (Dar osobe, izazov personalizma i sloboda mašte), Dolores Butić (U kojoj smo priči), Branko Čegec (Otpor u književnosti postideologijskog vremena) i Lada Žigo Španić (Nobelova nagrada za književnost – umjetnost i politika), a drugog dana Ivica Matičević  (Književni kritičari za Nezavisne Države Hrvatske: mjera estetike, tragovi ideologije), Sanja Nikčević (zbog bolesti će naknadno dostaviti svoju temu Poetika, poruka, politika i svjetonazor ili što zapravo pisac može izabrati?),Janko Rožič (Moć riječi nije u uvjeravanju, nego u svjedočenju…), Jelena Lužina (O piscima i Hekubi, demokracija i ideologija uključene), Davor Šalat (Roman Javiera Cercasa Anatomija jedne pobune – apologija demokracije) i Miroslav Mićanović (Pjesnik i nevrijeme). Iako ne inzistiraju da su međunaordni, jesu, a da su Pulski dani eseja, koje inače u Godini čitanja podržavaju Grad Pula, Istarska županija, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Turistička zajednica Grada Pule, održani u metropoli, zacijelo bi i medijski bili puno vidljiviji i zauzeli mnogo širi medijski prostor. Glas Istre, recimo, odlično ih je pratio i u tiskanom i u online izdanju i prvoga i drugoga dana .

Zašto Pulski dani eseja?

Dolores Butić ima riječ / Foto Miljenko Brezak
Autor i voditelj Pulskih dana eseja Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak

Tumačeći svojedobno Zašto Pulski dani eseja? Boris Domagoj Biletić, uz drugo, napisao je:

Pulskim danima eseja nastojimo pokrenuti, i učiniti je tradicionalnom, jednu međunarodnu, samo književnu manifestaciju u Puli koju, iz posebne literarne i književničke vizure, shvaćamo i kao grad-esej – ogledan jednako u dobromu kao i u lošemu, a ugledan onoliko koliko se mi današnji, ovdašnji i gostujući stvaratelji i intelektualci, trudimo oko njegova ugleda… Pula bi, uspijemo li, svojim esejističkim danima konačno mogla biti upisana u kulturno-književni zemljovid naših gradova domaćina bitnih književnih događaja. U Hrvatskoj se esejistika nagrađuje, no u nas ne postoji skup gdje bi se oko eseja okupili kreativci koji o njem i na esejistički način itekako imaju što reći. Ova ponuđena mogućnost – naslovljena Pulski dani eseja – zasad ovisi samo o angažmanu i dobroj volji nekolicine ljudi, a vidjet ćemo kako će i koliko i službena i neslužbena, osobito ona kulturna Pula shvatiti taj kulturološki poticaj i kulturalni znak, kako će i koliko ubuduće prigrliti i podržati ovu inicijativu.

Samo jedan od inozemnih gostiju: Janko Rožič iz Slovenije / Foto Miljenko Brezak
Jelena Lužina zainteresirala je i druge izlagače i slušače uvukavši u priču i Hekubu / Foto Miljenko Brezak
Pred Arenom i u slobodno vrijeme: Božica Brkan, Božica Jelušić, Lana Derkač i Davor Šalat / Foto Miljenko Brezak

Pohvalno je što će zainteresirani – jer događaj se zbog epidemioloških ograničenja održavao i bez publike – sva izlaganja moći snimljena pratiti na stranicama DHK i Istarskog ogranka DHK i prvoga i drugoga dana – kao i predstavljanja brojnih knjiga – te na Facebooku, a objavljena čitati u književnom časopisu Nova Istra, koji je također organizator. Dakle, samo nove prilike za esejistička propitivanja i – nadahnuća. Očekujem s radoznalošću iduće 20. Pulske dane eseja.

Koncentracija: Branko Čegec / Foto Miljenko Brezak
Samo kratki predah između intelektualnih odmjeravanja i druženja uz podršku tajnice Istarskoga ogranka DHK Vanje Grubišić / Foto Miljenko Brezak

20211028