Hrvatski kvadrati, hrvatske kockice – umjesto kave 15. srpnja 2018.

Kolega Zlatko Šimić odličnom rubrikom Tjedan u 10 pitanja Borisu Ljubičiću u Magazinu Jutarnjega lista, 14. srpnja 2018. podsjetio me i na moje kockice, kojima i današnji nogometni slap, poput onoga Dobriše Cesarića, i moja kaplja pomaže ga tkati.

U intervjuu naš sjajni dizajner Ljubičić podsjeća uporno kako su hrvatske kockice, prema američkim zvijezdama, startale njegovim crveno-bijelo-plavim kvadratima 1990. One koje je kreirao za crikvenički Product of Croatia 1994. udružene su na plakatu i drugim promomaterijalima s mojim tekstom, zapravo dijelom novinarskoga teksta kojim sam samu sebe ispratila 1992. iz Vjesnika i poželjela si dobrodošlicu u Večernji list. Ponoseći se plakatom i tekstom, objavljujem ga kao još aktualnoga:

Product of Croatia koristimo kao emotivni naboj, ali nipošto kao nadomjestak za inferiornost u kvaliteti, količini, ideji, odabiru. Hrvatska se najbolje brani i najbolje osvaja standardima, koji se ne razlikuju od europskih/svjetskih. Na svakom području. Na svakom području možemo bolje i možemo svoje.

Božica Brkan

20180715

Na lažini suvoj ležat… – Umjesto kave 21. lipnja 2018.

Borben Vladović na Kvirinovim poetskim susretima u Sisku 2018. godine / Fotografija Miljenko Brezak

Dok je Oliver galebu pjevao – koliko se sjećam tekst Tomislava Zuppe – Lipo mi je, lipo mi je,/ Na lažini suvoj ležat,/ Na osami blizu mora,/ Nad pučinom tebe gledat…, mislila sam kako subjekt pjesme zagledan u slobodan ptičji let leži na osunčanoj stijeni. Sve dok na Kvirinovim poetskim susretima kolega Borben Vladović iz svoje najnovije zbirke Žiroskop nije pročitao pjesmu Lažina proširivši zasvagda mi moje panonske vidike običnom nakupljenom suhom morskom travom na pješčanoj obali, očito jadranskoj. Meni je tipičan primjer lokalizma, dijalektalizma koji glatko može ravno u standard, jer mi gore, da i ne govorim o fjaki, nemamo ni galeba, a ni lažine.

Borben Vladović          

Lažina

Morska tava na pijesku
čini se posijana nemarnim sijačem
travka preko travke
raznih duljina
izgledaju u nekom neredu
no struktura je romaneskna

Čini se sve su iste boje
no tanani preljevi ih razlikuju
ako je lažina svježa
raznobojnost je uočljiva

Koliko doseže na žalu
njena granična crta
ovisi o volji valova

Lažinu neki ne žele dotaknuti
od nje netko napravi malu piramidu
po njoj bosonogi hodaju
drugi je uzmu u ruke
i žele pomirisati

Moje misli su poput lažine
Nabacane jedna preko druge
nejednako odrezana tjestenina
sluzave i imaju nešto sa soli

20180604 – 20180605

Link

http://hrvatski.enacademic.com/24768/la%C5%BEina

Sipčina – Umjesto kave 19. lipnja 2018.

Božica Brkan i arheologinja Lea Čataj na Sipčini 6. lipnja 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Sredinom lipnja okončalo je ovogodišnje mjesec i pol dugo iskapanje na arheološkom nalazištu Sipčina.

Arheologinja Lea Čataj, koja vodi tu rimsku priču u mojemu rodnom Okešincu, općina Križ, pozvala nas je u obilazak. Baš sam bila uzbuđena!

Tako sam doznala dvije lijepe stvari. Odsad, kaže, piše Sipčina, a ne Sipćina, kako se u znanstvenom radovima pisalo dosad (ne zna se zašto, a za što sam se zauzela u svome prošlogodišnjem putopisu jer lokalni toponim nikako ne može kajkavski omekaniti!). A drugo, početkom rujna predstavit će na izložbi u kriškoj Galeriji sve dosadašnje spoznaje i pronalaske.

U rukama Lee Čataj na Sipčini našla se i najnovija knjiga priča “Umrežena” Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Baš se ponosim tom našom rimskom villom rusticom i zahvaljujem svima koji radove ustrajno i financijski podržavaju, jer nedostaje novca da bi se sve sve istražilo odjednom. Tako će i oni, pogotovo domaći, koji o Sipčini – unatoč višegodišnjim iskapanjima, mojem nagrađenom putopisu, igrokazu Sipčina koji sam napisala na male Križane u Društvu Naša djeca Vladimir Nazor i Dječju skupinu Amaterskog kazališta Josip Badalić i koji ga vrlo uspješno izvode po cijeloj Hrvatskoj, još nisu čuli detalje ili čak ništa, kako se pokazalo na Fejsu, moći doznati okrhak naše još nepoznate povijesti.

20180607 – 20180619

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=QItrStthj8A

http://www.bozicabrkan.com/tag/nova-moslavacka-razglednica-villa-romana-na-sipcini/

http://www.bozicabrkan.com/nagrada-za-putopis-u-loboru/

http://www.bozicabrkan.com/ivica-ivankovic-bastinski-o-moslavini-s-bozicom-brkan-na-hrvatskom-radiju/

Ove subote zavičajni program KEKAVEC SAM OD ROĐENJA

Nove hrvatsko-kubanske književne veze iz radionice Željke Lovrenčić – Umjesto kave 12. lipnja 2018.

Gaetano Longo, Željka Lovrenčić, Marko Gregur i Tomislav Marijan Bilosnić

Na jednom od najvećih i najprestižnijih svjetskih pjesničkih festivala koji se od 1996. održava u Havani na Kubi, od 26. svibnja do 4. lipnja 2018. gostovali su i hrvatski književnici Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Marko Gregur. Najavila sam onaj zanimljiv literarni put, pa čemu ponovno bajam o njemu?

Iako su naši književnici gostovali na kubanskoj TV, da nije internetskih portala u nas jedva da bi tko o gostovanju i znao! Prenosim priču kolega s veseljem o uspjehu, i njihovu i našemu.

Željka Lovrenčić i Virgen Gutierres Mesa

Voditeljica i ovoga za suvremenu hrvatsku književnost važnoga projekta bila je ugledna hispanistica dr. sc. Željka Lovrenčić, koja je prije dvije godine i započela suradnju s kubanskim književnicima. Otad je Ž. Lovrenčić prevela četrdesetak kubanskih suvremenih pripovjedača te su njihova djela objavljena u časopisima Republika, Forum i Nova Istra, a kultni roman Ispovijest jednoga roba Miguela Barneta objavila je zagrebačka Alfa.

Lovrenčićeva je za cjelokupni hispanski prostor prevela izbor pjesama pedeset hrvatskih suvremenih pjesnika, čime su upoznati i kubanski književnici, kao i književnici u više zemalja Latinske Amerike. U tom je kontekstu u Bogoti u Kolumbiji, prije odlaska na Kubu, predstavljena i Lovrenčićkina antologija Encuentrostakođer predstavljena i u Havani.

Pred mnogobrojnom kubanskom publikom i kolegama iz cijeloga svijeta na Međunarodnome pjesničkom festivalu u Havani, ondje vrlo cijenjena Ž. Lovrenčić govorila je o književnim vezama između Hrvatske i Kube te je predstavila hrvatsku inačicu spomenutoga romana kultnoga kubanskog pisca i predsjednika UNEAC-a M. Barneta te svoje hrvatske prijevode kubanskih prozaika objavljene u hrvatskim časopisima, poglavito u časopisu DHK sa 35 pripovijesti.

Tomislav Marijan Bilosnić s pjesnikinjom Nancy Morejón

Tomislav Marijan Bilosnić u više navrata predstavio se pjesmama iz zbirki Tigar i Afrika, također u prijevodu Željke Lovrenčić. Tigar je, podsjećam, objavljen i prije tri godine u Španjolskoj. Marko Gregur kubanskoj i festivalskoj publici predstavio se pjesmama u prijevodu Ž. Lovrenčić objavljenih u posebnom broju časopisa DHK Most/The Bridge iz 2015., a predstavio je i časopis Artikulacije u izdanju istoimene umjetničke organizacije iz Koprivnice, koja je i organizirala put hrvatskih pjesnika što ga je financijski poduprlo više hrvatskih institucija.

Hrvatski dan u Havani – Bilosnić, Lovrenčić, Gregur na jednom od nastupa

Hrvatski književnici nastupali su u samostanu Svetoga Franje u starom dijelu Havane, u prostorijama UNEAC-a (Udruženje kubanskih umjetnika i književnika), u Kući poezije (u blizini havanske Katedrale) te u Kubanskome nacionalnom kazalištu. U Kući poezije i u Kubanskome nacionalnom kazalištu naši su se autori predstavili uz pjesnike iz Kube, Italije, SAD-a, Meksika i Kolumbije.

Željka Lovrenčić i T. M. Bilosnić daju izjave za kubansku televiziju

Hrvatska je i posebno predstavljena 31. svibnja u Udruženju kubanskih umjetnika i književnika. Poseban događaj toga dana bila je izvedba drame Mire Gavrana Lutka (također u prijevodu Ž. Lovrenčić, a u interpretaciji Simóna Carlosa Martína i Mercedes Maríje Noya, članova kazališta Buscón. Publika, u kojoj su uz Kubance bili i predstavnici mnogih zemalja sudionica Festivala, razvidno je uživala u duhovitoj predstavi najprevođenijega hrvatskoga suvremenog književnika.

Pjesnici uz bistu Gabriela Garcie Marqueza

Za posebno je istaknuti kako su Željku Lovrenčić, zbog njezinih vrlo uspješnih i zapaženih hispansko-hrvatskih književnih veza kubanske kolege predložili za članicu žirija za dodjelu najznačajnije latinsko-američke književne nagrade Premio Casa de las Américas. Biblioteci Casa de las Américas hrvatski su književnici darivali više svojih izdanja.

Hrvatski su se književnici sastali i s više kubanskih kolega, kao i s književnicima s raznih strana svijeta. Domaćin i pratitelj našim je kolegama bio je poznati talijanski pjesnik Gaetano Longo koji već dvije godine živi na Kubi.

20180611

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/hrvatska-knjizevnost-u-havani-umjesto-kave-25-svibnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/

http://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/

Macbeth ili i Shakespeare i Nesbo u Lijepoj našoj – Umjesto kave 6. lipnja 2018.

Čitam oba Macbetha: krimić me vratio izvorniku, tragediji. E, baš sam našla! Čekam, Willu moj, valjda samo da se šuma pokrene…

I umirem od smijeha na vlastiti, na naš račun. Na stranici 230. svog Macbetha (objavio Fokus 2018., prevela s norveškoga Jelena Loma) Jo Nesbo piše kao da se baš, bivajući u Lijepoj našoj, nadahnuo ovdašnjim tragikomedijama i lady Macbeth tipa Borg:

«Oprostite», ubaci se Lennox. «Ali postoji li protokol za to?»
«Protokol ćete uskoro svi vidjeti, upravo je u tijeku njegova izrada.»
«A tko sastavlja taj protokol?» upita Caithness.
«Viši inspektor Seyton», odvrati Macbeth. «Novi zapovjednik Specijalne.»
«On
samome sebi piše protokol?» upita inspektorica Caithness. « Da da nas…»
«Vrijeme je za djelovanje», prekine je Macbeth. «A ne za stilsko lickanje protokola. Uskoro ćete vidjeti rezultat, siguran sam da ćete biti zadovoljni koliko i ja. I ostatak grada.»
«Ali…»
«Naravno, kad protokol bude gotov, dobit ćete uvid u njega pa možete i komentirati. Sastanak je gotov, svi na posao, narode!»

Meni je to prizvalo u sjećanje na stvarno davnu storiju kada sam za jednoga od sadašnjih velikih savjetnika u Agrokoru pisala neki tekst pa sam mu ga predala s napomenom kako nije lektoriran, a on mi je već otisnuti materijal vratio s napomenom da će biti. Što je bilo prije, a što poslije, tko je zadužen za što? Ma što mi tu imamo misliti, kad se odavno u nas zna kako to ide po onoj kadija te tuži, kadija ti sudi, a prije toga i napiše zakon odnosno protokol po kojem to čini. Jedva čekam novi Nesboov materijal s nadom da je, kao ustrajni penjač po stijenju, odozgo mnogo toga lijepoga vidio. I bolje od nas.

20180523 – 20180604 – 20180605   

 

 

Stihovnica u knjizi – Umjesto kave 5. lipnja 2018.

Naslovnica knjige

Da se odmah razumijemo: na Stihovnici, čudesnoj tribini Matice hrvatske Ogranak Sisak, koju je tadašnja predsjednica ogranka Đurđica Vuković, kao još i prije i Kvirinove poetske susrete uostalom, pokrenula 2010. i na kojoj su svoje pjesme čitali stvarno brojni pjesnici, ne amo sisački, sigurno se čulo i bolje poezije.

Sisak u znaku 22. Kvirinovih poetskih  susreta: Đurđica Vuković, Đuro Vidmarović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Boljih je pjesama sigurno i u istoimenoj knjizi, koju je MH Ogranak Sisak objavio potkraj prošle godine, a uredio sadašnji voditelj tribine Siniša Matasović, također pjesnik, ali ja sam se napokomolila na – orahove pjesme. Kako li sam baš njih našla među 26 u ciklusu Dnevni boravak (prevladavaju sisački autori) i 26 u ciklusu U ruksaku (glavni gosti večeri)? Jedna je iz jednoga, a druga iz drugoga ciklusa. A ni jedna nema veze s krasnim kolačima prepunih što bi neki rekli orasa, samljevenih. Nisu sve godine poput ove kad je glavninu plodova mraz obrao još u cvatu.

Siniša Matasović u ulozi voditelja / Fotografija Miljenko Brezak

Nema to veze ni s mojom odnedavno novom omiljenom Kupila sam brdo Diane Burazer, iako Marija Dejanović pjeva: Kad pomislim na brdo,/ sjetim se oraha koji padaju, / a nitko ih ne jede./ Prije mi se to činilo strašnim:/ baka ima ruke koje ne sakupljaju,/ ima leđa koja se ne saginju,/ usta koja ne jedu. Kasnije sam shvatila da orasi čekaju mene,/ a ne nju.Rastu na grani/ kao mala biljna prasad/ i pocrnjeli se spuštaju u zemlju.// Takvi me čekaju: istanjene kože,/ kosiju sve više suhih,/ nutrinom podsjećaju na mali praseći mozak…

Jedan od poetskih nastupa na ovogodišnjem Kvirinu Marije Dejanović / Fotografija Miljenko Brezak

Sanja Horvat gostovala je na Stihovnici 25.4.2015. Njezin je Orah meni za napunit i oči, i usta, i dušu:

Pojest ću šaku oraha prije spavanja,/ možda se ujutro probudim ovijena ljuskom.// Sigurna u svom oklopu, otkotrljat ću se u svijet.// tko me poželi otvoriti,/ morat će razbijati./ Pokuša li me zagristi,/ Slomit će zube.// Nađeš li pravi način za otvaranje,/ slatkoća jezgre/ Zagolicat će ti nepce/ kao najslađi liker/ čuvan godinama/ na vrhu bakinog ormara od orahovine.// Do večeri ću biti razgranata krošnja/ s mnoštvom plodova./ Ipak pazi./ Ako zapuše vjetar,/ da ne prođeš ispod nje.

Dojmljiv nastup Branka Tompića / Fotografija Miljenko Brezak

Ma pomislili poput Branka Tompića (Slatki jezici) Samo suhe laži i obmane,/ zašećerene,/ pronalaze svoje slatke jezike? Ili poput Biserke Rozer (Pjesma) Pjesma – hraniteljica duše,/ Pjesma – svećenica riječi,/ Pjesma – aureolo riječi/ Stojiš neispjevana…, posegnuti vam je za Stihovnicom: ili je čitati ili je slušati i na njoj – govoriti pjesme. Zapravo, rekla bih u pjesmi, (ta moja kej pesma): čuti pjesme.

 20180203 – 20180604 – 20180605

http://www.bozicabrkan.com/na-22-kvirinovim-poetskim-susretima-gostovala-i-b-brkan/

http://www.bozicabrkan.com/stihovnica-sisacka-umjesto-kave-16-travnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/kupila-sam-brdo-umjesto-kave-7-rujna-2017/

Hrvatska književnost u susjedstvu – Umjesto kave 4. lipnja 2018.

Što je to književno susjedstvo? Uvodeći u knjigu Hrvatska književnost u susjedstvu prof. dr. sc. Vinko Brešić lista Anićev Rječnik hrvatskoga jezika i tumači riječi susjed (onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga) i susjedstvo (blizina s kim ili čim po mjestu stanovanja i sl.), a zatim prema sličnosti i razlikovanju opisuje kako povijest pokazuje da je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo i priroda tih odnosa mijenjala se ne samo prema oblicima nego i prema intenzitetu. Zato je važno istaknuti podnaslov odnosno dio naslova Hrvatske književnosti u susjedstvu: Austrija, Bosna i Hercegovin, Crna Gora (Boka kotorska), Češka (Moravska), Italija, Mađarska, Makedonija, Njemačka, Slovačka, Slovenija, Srbija (Vojvodina).

Naslovnica knjige
Naslovnica knjige

Pozadina ove zanimljive knjige također je zanimljiva. Više od desetljeća i pol Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika – vjerojatno i najaktivniji od ogranaka DHK – održava Pulske dane eseja s tematskim kolokvijem i dodjelom Nagrade Zvane Črnja za najbolju objavljenu knjigu eseja. 13. Pulski dani eseja 2014. bili su posvećeni književnosti u susjedstvu. O toj je temi govorilo dvadesetak književnika, a objavljena je potom kao tema u časopisu Nova Istra. Međutim, vrlo maštovit i poduzetan prvi čovjek pulskoga ogranka DHK i inspirator svih tih aktivnosti dr. sc. Boris Domagoj Biletić zamislio je, sastavio i uredio i knjigu, koja je na više od 300 stranica objavljena potkraj 2017., a početkom 2018. i predstavljena na tribini DHK u Zagrebu.

Taj jedinstven zbornik radova sadržava vrlo različite, a vrijedne i zanimljive teme. Ljiljana Avirović piše o temi Prijevod  eseja u svjetlu najnovijih teorija; Milan Bošnjak Pričanje fra Joze Župića – Priča iz tuđine i/ili priča iz duše; Valnea Delbianco o talijanskome čitanju hrvatske ranonovovjekovne književnosti; Željko Ivanković o hrvatskoj književnosti u BiH, Zvonko Kovač o novoj međukulturnoj književnosti; Željka Lovrenčić o poeziji Doroteje Zeichmann Lipković; Antun Lucić je odabrao temu Otisnuća u književnu baštinu; Jelena Lužina o hrvatskoj književnosti na makedonskoj ćirilici; Zoltan Medve temu je naslovio S ratišta prema otoku; Šimun Musa o pjesništvu Krešimira Šege; Milorad Nikčević donosi Panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književnokulturnih veza od najstarijih bremena do suvremenosti; Mile Pešorda opisuje Književno Hrvatsko proljeće u Sarajevu i BiH; Milorad Stojević o Francu Rotteru, človik ohne Sprache; Đurđa Strsoglavec naslovila je temu Stari «dugovi» i recentni naslovi; Đuro Vidmarović pita se o posljednjim pjesnicima Hrvata u Boki kotorskoj; Sanja Vulić piše o književnosti Hrvata u Mađarskoj te o hrvatskoj književnosti u Slovačkoj i Moravskoj, a Tomislav Žigmanov donosi Crtice o otočnoj naravi hrvatske književnosti u Vojvodini. Uz summary na engleskome te naznake bilježaka o samim autorima, zbornik ima korisno bogato imensko kazalo.

Bitnim političkim i kulturnim promjenama proteklih desetljeća, a i idućih, ova će knjiga, unatoč raznolikosti ili baš zbog njih, kao komparativno propitivanje i dokument aktualnoga gledanja s vremenom samo dobivati na vrijednosti.

Promotori književnosti u susjedstvu u DHK u Zagrebu: Miroslav Mićanović, Jelena Lužina, Vinko brešić i Lada Žigo / Fotografija Božica Brkan
Promotori Književnosti u susjedstvu u DHK u Zagrebu: Miroslav Mićanović, Jelena Lužina, Vinko Brešić i Lada Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan

Predsjednik DHK Đuro Vidmarović na predstavljanju knjige istakao je kako taj opsežan projekt istarskoga ogranka DHK problematizira hrvatske manjine u svijetu, koje su i inače stalan interes DHK. Prema prof. dr. sc. Jeleni Lužini  knjiga je izuzetno važna jer pokazuje otočnu narav hrvatskoga jezika u morima drugih jezika. Iziskivala je veliko proučavanje i entuzijazam, jer je tema kojom je posvećena inače tema kojom se bave znanstvene i kulturne institucije u drugim državama odnosno, naglasila je, to bi proučavanje trebalo biti posao države.    

Prof. dr. sc. Vinko Brešić naglasio je kako je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo, spominjući samo tri njezine velike epohe – srednjovjekovnu, stariju i noviju:

Došavši iz Zakarpatja na obale Adrianskoga mora, srednjovjekovni su se Hrvati iz duboko kopnenoga dijela europskoga kontinenta našli u krugu mediteranskih naroda, dakle, ne samo u jednome novome, bitno drukčijem zemljopisnome prostoru, nego i u novome kulturnome svijetu. Na taj svijet oni će se postupno ne samo navikavati, nego ga posvajati i napokon doživljavati dijelom vlastitoga identiteta. Dva tada moćna kulturna kruga – rimski i bizantski – upisivali su se u život srednjovjekovnih Hrvata te ostavili dubok trag u onome što danas nazivamo hrvatskim srednjovjekovljem.

Brešić je spomenuo i preporod i preplitanje slavenske i germanske kulture, što je ostavilo dubok trag na naše autore, teme i jezik danas. Važnima ocjenjuje i druge veze Hrvata s drugim prostorima i kulturnim krugovima. Hrvati su svoj nacionalni identitet gradili u konfliktnom odnosu prema drugim narodima, naglasio je, pa su se mijenjale administrativne granice, regionalni identiteti, etničke enklave itd. Tako je i nastalo prožimanje Hrvatske s njom bliskim literaturama.

Publika na zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Božica Brkan
Publika na zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Božica Brkan

Svakako valja na kraju, ne i najmanje važno, istaknuti kako je knjiga Hrvatska književnost u susjedstvu samo jedna od čak osamdesetak važnih knjiga, cijele jedne dojmljive biblioteke, koje Istarski ogranak DHK objavljuje uz časopis Nova Istra i druge aktivnosti koje su, uz izuzetno zalaganje Biletića i njegove ekipe uspjele afirmirati Pulu kao nezaobilazno kulturno središte.

20180531 – 20180601    

 

 

 

U što sve vjeruju koji u boga ne vjeruju? – Umjesto kave 3. lipnja 2018.

Iako je izdavač VBZ promovira uz napomenu knjiga nakon koje u Hrvatskoj više neće biti nepopularno deklarirati se kao agnostik ili ateist, nisam u to uvjerena, dapače, ali preporučujem i vjernicima i nevjernicima da pročitaju knjigu U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo Drage Pilsela koji je na 250 stranica svjedočanstva prikupio i knjigu uredio. Kako naslov posvuda pišu verzalom, u dvojbi sam kako bi to Pilsel napisao. Glavni izdavački smisao ove knjige, ono što je izdvaja od drugih, nisam provjeravala kod izdavača VBZ-a, ali po mojem je ideja da knjiga nastane, da s agnosticima i ateistima razgovara teolog, potkovan i teorijski i praktično. Da tu ima i za čitanje i za nevjernike i za vjernike, kako bi uglavnom vjerojatno potvrdili vlastiti stav, ma kakav bio, govori u prilog što bih mogla naći nebrojene zanimljivije motivirajuće citate, i lake i komplicirane. Ali, bolje da ih odčitate i ispišete sami.

Naslovnice - inspirativne svakako, ali - kome?
Naslovnice – inspirativne svakako, ali – kome?

Knjigu ponajmanje valja čitati kao poimenični popis trideset javnih osoba, hrvatskih, koje nisu vjernici, a spremne su uopće govoriti o tome što ih nosi u životu, što im je temelj. Mnoge će iznenaditi kako razmišljaju ljudi koje poštuju ili ne poštuju iz posve drugih razloga, kao književne i druge kreativce, novinare, odvjetnike, sveučilišne profesore, političare recimo. Možda neće moći povezati dosadašnja i odsadašnja poimanja pojedinih osoba. Otprilike kao što sam ja razmišljala ponukana Pilselovim tekstom o taman preminulom kolegi novinaru Predragu Luciću, kojem se Pilsel također obratio da svoje svjedočanstvo napiše u knjizi iznenadivši se što ne može, jer je, i na njegovo a i na moje iznenađenje, feralovac bio vjernik.

Nevjernici se ne moraju opravdavati vjernicima, rekao bi Pilsel, ali, dodala bih, o smislu života može govoriti svatko, pa i vjernici i nevjernici međusobno. O čemu bih satima razgovarala sa svojim prijateljem vjernikom Đ.? Iskreno, voljela bih vjerovati, jer mislim da je lakše vjerovati. Ako vjeruješ. Kad vjeruješ. Zanimljiva mi je i tema, čak i za knjigu: ako ju je imao, kako je i zašto tko vjeru izgubio? Uglavnom je u medijskoj modi govoriti o tome kako se netko vratio ili našao u vjeri.

Abecedno Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Borivoj Radaković, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić po mnogo čemu su različite zanimljivosti, da ne kažem  nezanimljivosti, pa tako i u ovome kontekstu, ali svejedno je radoznalima, pa i onima koji bi o tome rado polemizirali i ne pročitavši svjedočanstva, da najprije pročitaju. Neke to čine izuzetno zanimljivo, a malo je reći da baš svaka priča i svaki stav nuka da se o njemu razmisli. K tome, vidim koliko se različito i na kakvim sve različitim mjestima citiraju razmišljanja poznatim nevjernika o vlastitu vjerovanju koje ne uključuje boga i religiju. Nužno je razmišljati i razgovarati o sebi u svijetu, o dobru i zlu ponajprije.

 

S nestrpljenjem očekujem najavljeni svojevrsni nastavak ove Pilselove knjige, svjedočanstva onih koji vjeruju.

Baš kad sam prvi put čitala knjigu Drage Pilsela – a jednako mi je bila zanimljiva i u drugome ponovljenom temeljitu čitanju (s novim podcrtavanjem, dakako!)! – u paketu s Večernjakom, čak i u megapaketu za samo 10 kuna, na kiosku je ponuđena knjižica Božja znanost / Javna svjedočanstva hrvatskih i svjetskih znanstvenika o osobnoj vjeri, koju je pripremio Slaven Letica. Nadam se da su mekouvezani knjižuljak na stotinu stranica dobro utržili, jer su ga nekoliko puta ponavljali, iako osim Pilsela ne nalazim izravnoga povoda zašto to, zašto tako i zašto baš sad. Kao da su htjeli uvjeriti kako se znanost i Bog ne isključuju: Dva svjetonazora nisu u sukobu: Znanstvenici koji istodobno vjeruju u Boga i znanost. Zanimljiva su i svjedočenja – ovdje ne samo hrvatskih – znanastvenika Antonija Balenovića, Romana Brajše, Daniela Bučana, Darka Chudyja, Maria Esserta, Miroslava Furića, Vlade Jukića, Aleksandre Korać Graovac, Stipe Kutleše, Johna Lennoxa, Emilia Marina, Matka Marušića, Petra Tomeva Mitrikevskija, Vladimira Para, Davora Pavune, Nine Raspudića, Darka Richtera, Jerka Rošina, Igora Rudana, Marija Selaka, Ivice Šole, Marcela Šperande, Marijana Šunjića i Dijane Vican s proslovom Francisa Collinsa i umjesto zaključka Pismo nevjerniku (odnosno Eugeniju Scalfariju, uredniku i suosnivaču talijanske La Repubblice) Pape Franje.

Ali kao da jedno ponovno prolazi mimo drugoga. Stoga, priznajem, nestrpljivo očekujem najavljenu Pilselovu knjigu s onima koji vjeruju. Koje će javne osobe vjernike uvrstiti u nju? Da budem iskrena, voljela bih zapravo pročitati jedinstvenu knjigu, knjigu-dijalog, i s vjernicima i s nevjernicima. To bi imalo smisla kako ja gledam na stvar (ne)vjere i (ne)vjerovanja, život uopće. Zasad je nema. Kao što nema ni ustrajna dijaloga, propitivanja. Važno je da se iznose vlastiti argumenti, pogotovo na zanimljiv način kako se trude pisci svjedočanstava, da se saslušaju i čuju i da se, što se rado čini, ne nameću drugima.

20180529 – 20180531

O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.

Na izložbi Staklo i priča o staklu autorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina u travnju 2018. izložena je na panou i moja pjesma Lakrimonij / Lakrimarij. Dio te vrlo zanimljive izložbe početkom lipnja moći će se vidjeti i u Kloštru Ivaniću. Osjećam ponos, ali i obvezu ispričati pozadinsku priču ne više samo o malo poznatome krhkom predmetu koji me je nadahnuo za pjesmu, nego još više o nastanku i oblikovanju pjesme te samome izrazu.

Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak

U odličnome izložbenom katalogu, str. 21.-22. objavljena je također i moja pjesma:

lakrimonij / lakrimarij                                             


udubljujemo se tobože
a uzgred
turistički akcelerirano
namjenski
sve kao
shot cut
za kišice fjake između doručka plaže sieste
u muzejsku lokalnu storiju
vinodolski zakonik i frankopani začinjeni etno i artefaktima
kamena urna
rimska opeka
poklopac rimske amfore s verzalnim trima slovima
umalo odlična reklama za marku auta
tko li je u toj u povijesti nestaloj amfori i kamo prevozio maslinovo ulje vino
kamo su ishlapjele tekućine kad su izvađene iz mora
okrhci historije

i staklena posudica
još cijela
nemaš je što vidjeti
što li su pospremali u nju tako krhku
kako li je pretekla vjekove do našega
zakopana u grobu
uz nekoga od koga nije ostao ni prah
začepljena
čak je vidi se nešto u njoj nataloženo
odonda
možda sol suzna

zovu je lakrimonijem govori kustosica koncentrirano
po tko zna koji put
legenda ispisuje autoritativno
nalaz iz rimskoga grada murula kraj stinice kod jablanca
simetriju dva stoljeća stare i dva stoljeća nove ere
lakrimonij suznik mogli bismo reći
upotrebljavao se i za mirise opisuje legenda

odakle u novome u muzeju
tko je u to krhko staklo spremao božao suze
s kojom svrhom
zašto je netko plakao zbog koga
da bismo ih poslije stoljećâ mogli kroz staklo
gotovo
dotaknuti
krhke

tko li je uopće izmislio lakrimonij
tko li je poput zmijskoga otrova ili mljeziva muzao suze
skupljao kolekciju suza
čije
i za koga

danas se toga uzaludnog predmeta nitko ne bi ni sjetio
nitko ni za čime ni za kime više i ne plače
plač je slabost plač je dijagnoza
radije redovito ujutro i uvečer ukapavamo umjetne suze
ili čitamo istoimenih valentovih 1000 stranica pisanih deset godina
ili tek puštamo sanremski hit iz mladosti bobia sola
una lacrima sul viso
ili na natječaj za izbor lokalnoga suvenira prijavljujemo lakrimonij
od fine razgradive plastike koja će sve do doma turistima
dotrajati kao sjećanje na jug na malen grad sjevernoga jadrana
ili na vrijeme kad su još ljudi plakali

Novi Vinodolski, Crikvenica, Zagreb, Malinska – 20160604 – 20160714 – 20160716, Zagreb 20160719, 20160730, 20160731 – 20160801 – 20160802 – 20160809 –20170413 – 20160814 – 20170429 – 20170430 

 Post scriptum
U Muzeju Narone vidjela sam jednako malene, jednako krhke staklenke balzamarije. Nudili su ih i kao suvenir, ali unatoč dobroj ponudi, tog trena baš ni jedan nisu imali za prodati.

20170814

Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe
Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe

No, moram ispričati kako me je zaključujući izložbeni katalog 16. ožujka 2018. nazvala autorica izložbe etnologinja, viša kustosica Slavica Moslavac s pitanjem: što je lakrimonij, je li to neki moj neologizam, što može biti s obzirom na licentiu poeticu, ili se, sudeći po sadržaju, a na što su je upozorili arheolozi, ipak radi o lakrimariju?

Prisjetila sam se kako sam pri nastajanju pjesme nad bilješkama s crikveničkih Jadranskih pjesničkih susreta, kamo me je pozvala kolegica pjesnikinja, Carica, Ljerka Car Matutinović, u svibnju 2016. prekapala po rječnicima ne nalazeći tumačenja za lakrimonij. Izuzevši latinskih rječnika: lacrimula, -ae, f. = suzica.

Pregledala sam nakon gotovo dvije godine ponovno bilješke i i fotografije legende uz izloženi predmet i ne našavši nigdje njegovo ime, obratila se i Đurđi Krišković, ravnateljici i kustosici Narodnoga muzeja i galerije Novi Vinodolski, koja me je vratila – lakrimariju. Suočena sa slijepim ulicama kamo sam god krenula, obeshrabreno sam pomislila na novinarski tipić u svom blokiću, na Freuda i jedino mi preostalu kao očitu vlastitu nesvjesnu grešku ili u pisanju, lapsus calami, zapravo u čitanju odnosno govoru, lapsus linguae, moga vrlo ispisanoga rukopisa. U brzini ostavismo lakrimonij, ali dodasmo sleš, kosu crtu i lakrimarij. Sad mi preostaje da popravim i grešku u sjećanju, lapsus memoriae. Zato ostavljam i hrvatski prijevod: suznik.

Pjesma u catalogue izložbe
Pjesma u katalogu izložbe

 A kad se nisam predala malodušju, tu, dakako nije bio kraj, jer na internetu su brojni lakrimariji. Čak i literarni, poput pjesme U zaljubljenosti lakrimarija Ivice Prtenjače u sisačkome časopisu Riječili Lakrimonija, knjige makedonskoga pjesnika Petrea A Andreevskoga, Zumpres 1999..

Fascinantno je da je Lakrimarijem prozvan i memorijalni park u spomen djeci poginuloj u Domovinskom ratu, a da se o tome ne zna. Dakako, rječnici ga ne tumače ili ga tumače. Možda je najzanimljiviji srpski Vukajlija s izrazom Evo ti epruveta, pa plači, koji, priznajem, nikad nisam čula, a koji bukvalno prevodi latinski lakrimarij. Ispreda kako su u devetom stoljeću, kada su muškarci u Italiji polazili u rat, svojim ženama obvezno ostavljali epruvete (lakrimarije) u koje će skupljati suze, kako bi, kad se vrate s bojišta, mogli vidjeti koliko su patile za njima. Priča govori o prijevarama: žene bi lakrimarij punile prokuhanom, posoljenom vodom. Lakrimarij se tako danas poput novokomponovanih cajki, turbofolka, vezuje uz takve lažne suze: Sada ovaj izraz ima drugo značenje. Koristi se kada vas neki osećajan lik spopadne sa svojim patetisanjem.

Pjesma u catalogue izložbe - nastavak
Pjesma u katalogu izložbe – nastavak

Svakako mi je logičnije tumačenje Proleksis enciklopedije iz struke likovnih umjetnosti i arhitekture :

lakrimarij (latinski lacrima: suza), mala staklena, keramička, metalna ili alabasterna posudica široka kratka tijela s izduženim vratom. Služila je za pohranu mirisa i balzama korištenih u pogrebnim obredima. Čest je prilog u rimskim i ranokršćanskim grobovima, te se pogrešno mislilo da je služila za skupljanje suza za pokojnikom.

Ni jedno ni drugo ne ide u prilog moje pjesme, bila naslovljena Lakrimonijem ili Lakrimarijem ili njihovom dubletom. A kad već internet nema – od sada ima! – mojega inovativnog lakrimonija, jedva da i ima muzeja koji ne bi imao negdje na svome području iskopan lakrimarij. Osim onih u Novom Vinodolskom i u Naroni, našla sam i Muzej Istre, Muzej Slavonije i mnoge druge te meni najdraži, doduše neprovjereni podatak da je u antičkoj Siscii pronađeno čak sedam lakrimarija i to od ljubičastog stakla! Pomišljam kako moraju biti lijepi ti suznici i kako su ljudi, kao u mojoj pjesmi, ipak stvarno plakali. I još plaču.

20180318 – 20180425 – 20180531  

linkovi

Sorte – Umjesto kave 29. svibnja 2018.

Dvojba najprije o ocjeni kakvoće, a onda o načinu pisanja sorte / Fotografija Miljenko Brezak

Imate li najmiliju jabuku, jagodu, krumpir, rajčicu…? Godinama se već usred sezona pojedinoga voća u potrošačkim akcijama ocjenjuje kakvoća plodova, ali manje zbog kakvoće same, više zbog afiniteta, ukusa i da se znaju ravnati sami proizvođači, uzgajivači osobito kratkotrajnih voćnih i povrtnih vrsta što da odaberu za novu sadnju. No uglavnom se i dalje rijetko u prodaji ističu sorte, prije domaća ili robna marka, primjerice Vrgoračka jagoda, zagrebačka Jagodica purgerice, kaštelanske trešnje, umaška rajčica…

Nije dovoljno što se lagano, onako potrošački, nerviram zbog toga svakog proljeća, a sad još i više zbog načina pisanja sorata/ sorta / sorti. Svojedobno u Večernjakovu prilogu Vrt, koji sam uređivala od 1993. do kraja 2009. godinama sam s najupućenijom u to, šeficom redakcijske lektorske službe Majom Matković, rješavala sve vrtno neriješeno tadašnjim pravopisom i praktično i tekstovima, koji su citirani i u jezičnim savjetnicama, primjerice upravo Maje Matković, Nives Opačić kako pisati nova, vrlo brojna, i uglavnom stranjska imena i sorti, a i samih u nas novih voćaka, povrtnica, cvijeća, vinove loze…, zatim kućnih ljubimaca. Jesmo se stvarno dobro napolemizirali!

Pod reflektorima: različite sorte jagoda / Fotografija Miljenko Brezak

Vremena se mijenjaju, u Večernjaku ne samo da nema Vrta, nego nema valjda ni lektorske službe. A i polemika je sve manje: svatko svoje govori u vjetar, uzaludno, s manje rezultata nego da se u vjetar popiškio. U izvještaju na Oblizekima s ovogodišnjega ocjenjivanja kakvoće jagoda  – sorte sam napisala malim slovima. Pohvalivši lijepi članaka s fotografijama voditelj ocjenjivanja prof. dr. sc. Boris Duralija, stručnjak za jagodasto voće, napisao mi je kako su ga uboli u oči neki detalji – o asortimanu i sortimentu ću još pisati – pa je naveo kako imena sorata jagoda u hrvatskom jeziku za voćne vrste pišemo u originalu tj. velikim početnim slovom. Neke kolege već inzistiraju i na jednostrukom apostrofu na početku i kraju takvog imena. Naime, za razliku od biljaka koje se razmnažaju sjemenom gdje je biljka križanac roditelja kod voćaka se vegetativnim razmnažanjem (kloniranjem) dobivaju “istovjetne” biljke.

Sorta Yolly / Fotoggrafija Miljenko Brezak

Profesor s Agronomskoga fakulteta dodao je: Ako imate svoje argumente, rado ću ih saslušati i početi primjenjivati ukoliko su razumni. Dakako da sam odmah nazvala svoju jezičnu savjetnicu, koja mi reče kako se, otkad mi ne gnjavimo ljude, to i jezično uvriježilo. Studenti bi dobili lošu ocjenu, da ne pišu tako. Dakle: Raurica, Asia, Clery, Alba, Mara des Bois, Honeoye, Albion, Elsariusz, Miss, Markat…

Onda sam se sjetila kako sam i u naše vrijeme riješila prijetnju Podravke da će povući već autorizirani tekst o Vegeti, ako je budemo pisali malim slovom. Matematički, da ne kažem financijski. Priznajem da je prihvaćenost Vegete meni bio kompliment najproizvodu, robnoj marki, brandu, ali nisam kao glavna urednica posebnoga gastropriloga željela sama odlučiti o gubitku popriličnog novca od koprivničkoga sponzora. Tada je, naime, jer je ondašnji pravopis koji smo rabili između više njih dopuštao i ovako i onako, redakcijski stil Večernjaka bio da se zaštićena imena pišu malim slovom. Što sam odlučila? Da u svim tekstovima, bilo plaćenim ili neplaćenim, potpisanim ili nepotpisanim, sva zaštićena imena pišemo velikim slovom. Kad je kako je, neka barem bude ujednačeno! Uskoro je za cijeli list, tada još vodeći u zemlji, s vrha stigla naredba da se sve piše velikim slovom.

Od jagoda slađa sitnim šećerom zaslađena savijača / Fotografija Miljenko Brezak

Tako sam sada, slijedom Pravopisa Instituta za jezik i za sve jagode u svom tekstu s maloga promijenila u veliko slovo. Ne bez gorčine. Uskoro će, ako to već ne čine, različite struke poput agronoma, veterinara, medicinara, a osobito marketingaša (kojima pak presuđuje dizajn recimo!) odlučivati više od jezikoslovaca o jezičnim temama. Sudim, više od struke, ma koje, presudit će neznanje i globalni, ekonomski engleski. Hoćemo li od najobičnijih posvojnih pridjeva do naslova pisati velikim slovima, čak verzalno?

Zaključila sam: Hrvati i hrvatski očigledno odustaju. Samo me muči: da li da i BOŽIĆNICU odsad pišem malim ili velikim slovom? Možda ćemo joj ime prigodno prevesti. Što je s MJESEČARKAMA, ŠUMSKIM JAGODAMA…? Što bi rekao Šulek, a što Maja Matković, koja je napisala samo na mojim Oblizekima brojne stvarno bedaste primjere u kolumni Gastro(s)pis o tome kako su se, recimo, čak i usklici poenglezili http://oblizeki.com/i-usklici-poenglezeni-16185 !? Profesore, imam samo svoje bespomoćne argumente, a razuma…

20180523 – 20180528

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-20-svibnja-2016-sorte-jagoda/

http://oblizeki.com/sorta-raurica-je-najjagoda-2018-22221

https://www.facebook.com/oblizeki/?hc_ref=ARQYUsl3tFLh7prvkchelj_uRmYHxwGrMyfIz1CGLlHKqWjsSuytO5s8gTxt5BjpXNI&fref=nf

https://www.facebook.com/bozica.brkan?hc_ref=ARTToJF4UUk8x3F0qv11t36GIHhX3ZmMgYlr_MWlRqNAKKFu2LIhNugused7OCudlJA

http://oblizeki.com/i-usklici-poenglezeni-16185