Kategorija: Božica Brkan / Umjesto kave

Stigla je Litterra Gacka, godišnjak za kulturu, književnost, umjetnost i znanost u rujnu u Otočcu objavljen. Prvi! Nakladnik je Kulturna udruga za baštinu i stvaralaštvo Baštinica, a glavna urednica Manja Kostelac-Gomerčić u uvodniku izražava veliku potrebu za takvim štivom. U rujnu su održali već 5. Litterru Gacku, a sad su već duboko u Mjesecu knjige s brojnim događanjima i u pripremama sadržaja za drugi broj svoga kulturnog godišnjaka. Posao je to! Prvi ima više od 300 stranica većega formata i obiluje sadržajem.

U cjelini U stihove se skrih sa 4. književnog festivala 2024.u Otočcu  predstavljaljaju 16 autora: Gorana Jurkovića, Marinu Majnarić, Nevena Matijevića, Marijanu Musić-Mašić, Mirnu Prpić, Ivana Tominca, Magdalenu Marković, Ivanu Rudelić Burić, Berryja Costella (Berislava Kostelca), Jelenu Benčić, Anu Klikovac, Mirka Sankovića, Katicu Samardžić, Ljiljanu Bogdanović, Marijanu Žalac i Manju Kostelac-Gomerčić. 

U cjelini Književni diptih prestavljena je zbirka poezije Vrištine Ivane Rudelić, a potom je u trećoj cjelini predstavljen njihov Franjo Laskan – Zaboravljeni hrvatski književnik s radovima i tekstovima o njemu.  Slijedi Litterratura – Knjige u kojoj Goran Jurković predstavlja nakladničku djelatnost KUBS Baštinica: Koronameron, Kulturni krajobrazi Gacke Hologrami, Priče Coklje Tonke, Zb(i)rka pjesama Berryja Costella, Švičke besede, Otmica nevjeste, Legendarica, Vrištine, Priče iz Gacke, Dabar – zaboravljeni raj, Čuvari Gacke doline i Publikacija Litterra Gacka.

Legendaricom se bavi nekoliko autora: Gačanskoj publici predstavljena Legendarica(M. Kranjčević), Legendarica, uzor zavičajnica (B. Brkan)
Živa vilinska tradicija i priče o nadnaravnim bićima(B. Matijević) te Legendarica i srednjoškolci(K. Varda) te Moje viđenje: Legendarica na državnoj smotri LiDraNo (M. Kostelac-Gomerčić).

U cjelini Otmica nevjeste slijedi tekst Na drugi pogled (V. Lončarević), a u cjelini Čuvari Gacke doline Povijesne pripovijetke Čuvari Gacke doline Gorana Jurkovića(J. Brala-Mudrovčić). I cjelina Žmirićeva radionica pisanja saržava više tekstova osvrta uz predstavljanje Zorana Žmirića. Cjelina Litterra Gacka historica ubrađuje Otočku kapetaniju u 16. stoljeću(Ž. Holjevac) i donosi Reminiscencije: Gačanski park hrvatske memorije(M. Kostelac-Gomerčić) sa više od deset podcjelina. Litterrart je posvećen likovnosti i Muzeju Gacke odnosno Deset godina izložbenog ciklusa „Likovni umjetnici u Muzeju“ (M. Uzelac). Također i Memorijalnoj zbirci Stojana Aralice u Muzeju Gacke(M. Uzelac) odnosno katalogizaciji i digitalizaciji.
Litterra Gacka mistica donosi Izvještaj o terenskom pregledu arheološkog lokaliteta Švički vrh (L. Bednjanec) te Dodatak uz terenski pregled Švičkog vrha (M. Kostelac-Gomerčić). Litterra uz Gacku iz Gacke predstavlja Ogroman uspjeh Otočana – ekspedicija biciklima do Rumunjske (M. Krznarić), kroz deset dana Dnevnik putovanja biciklima: Prvi dan (Otočac – Glina), Drugi dan (Glina – Brinjani), Treći dan (Brinjani – Siget), Četvrti dan (Siget – Pečuh), Peti dan (Pečuh – Milkut), Šesti dan (Milkut – Nadlac), Sedmi dan (Nadlac – Toc), Osmi dan (Toc – Alba Julia), Deveti dan (Alba Julia – Rimetea), Deseti dan (penjanje, Rimetea), Jedanaesti i dvanaesti dan (Cluj Napoca). Slijedi Gromkova staza – u igri s vilama (M. Perkov)  te Litterra et Acqua Gacka (Priroda i gospodarstvo) – i za cijelu zemlju važna tema Razvoj ribolova i uzgoja domaće i kalifornijske pastrve na području rijeke Gacke (A. Hršak). Broj zaključuju baš ličkom temom  Šljiva – više od voćke(I. Đelilović).

Litterra Gacka prenosi i krasno ilustriran moj blog o Baštinici Legedarica. uzor zavičajnica – Umjesto kave 16. srpnja 2024., str. 139-142. Imala sam čast u rujnu 2024. gostovati na 4. Litterri Gackoj (na YouTubu film Miljenka Brezaka) iz čega je proistekao intervju Sandre Pocrnić Mlakar Predstavljanje književnog i publicističkog opusa Božice Brkan, koji Litterra Gacka objavljuje bogato ilustriran s događaja, na str. od 75. do 91. Prenosim ga u cijelosti:

Predstavljanje književnog i publicističkog opusa Božice Brkan

Božica Brkan predstavila je u Otočcu svoj književni i publicistički rad od „Enciklopedije špeceraja” do „Umjesto kave” i „Breberike”. Razgovor je vodila Sandra Pocrnić Mlakar, urednica u nakladničkoj kući. Na početku razgovora predstavila je književnicu, novinarku i urednicu Božicu Brkan.  

Sandra Pocrnić Mlakar uvodno:

Književnica, novinarka, urednica, nagrađivana urednica Vrta Večernjeg lista, kolumnistica, feljtonistica, autorica Enciklopedije špeceraja. Ovdje su neka od djela Božice Brkan koja ima zaista jednu plodnu karijeru, i književnu i novinarsku. Ja ću kratko pročitati životopis orijentacije radi.

Božica Brkan, književnica, blogerica i urednica, rođena 1955. godine u Moslavini, živi u Zagrebu, piše standardnim hrvatskim jezikom i kajkavskim narječjem, moslavačkom kekavicom. Diplomirala je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica u Vjesniku i Večernjem listu i različitim medijima. Osobito su je zanimale teme vezane uz komunikaciju, tržište i baštinu. Predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na Hrvatskim studijima od 2009. do 2011. Osnivačica je, urednica i autorica internetskih magazina (www.oblizeki.com, www.ziviselo.com, www.bozicabrkan.com) koji su joj priskrbili ime Čuvarice baštine. Dobitnica je nagrade novinske kuće Vjesnik za mlade novinare „Zvonimir Kristl” za reportažu te godišnje nagrade Hrvatskog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka” za najbolje uređen podlistak prilog za 2000. – “Vrt” Večernjeg lista. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog novinarskog društva, Kajkavskoga spravišča i PEN-a te suosnivačica Hrvatske udruge za odnose s javnošću i Hrvatske udruge potrošača. Širok je spektar Božičinih interesa. Imam ovdje i bibliografiju prema kojoj je Božica Brkan objavila sedam zbirki poezije, pet romana, tri knjige feljtona, dvije zbirke priča i upravo joj je objavljena još jedna priča u Večernjem listu.

Božica Brkan:

Možda će vam biti zanimljivo i smiješno, dodajem i 50 kuharica, kao Kuharica za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata, zavičajna čitanka Oblizeki – Moslavina za stolom. Nazvala sam Oblizekima i svoj blog. Pisala sam i „ljubiće”, visokonakladne, 180 tisuća, još prije rata.

“Nemamo dovoljno ljudi po provinciji… Više volimo biti pokondirene tikve”

Sandra Pocrnić Mlakar:

Idemo mi krenuti od dana kad ste ukoričili Enciklopediju špeceraja. Enciklopedija špeceraja ostala je važna referenca u vašoj karijeri. Kako je nastala?

Božica Brkan:

Kad su bile velike nestašice, ja sam bila mlada novinarka u Vjesniku i dobila sam zadatak pratiti kada dolazi npr. tanker ulja u riječku luku ili kad u Zagreb dolazi kava. I onda sam ja to pisala, pisala i iz gradske rubrike došla u unutrašnju, šireći „sektor” od njive do stola. Susretala sam zanimljive ljude kojih nije bilo u medijima. Počela sam pisati kolumne, pa feljtone u Nedjeljnom Vjesniku kod Kreše Fijačka, koji je znao reći „ako hoćeš pročitati dobar tekst, napiši ga sama”. I već smo nakon prve godine objavili i istoimenu knjigu u pet tisuća primjeraka. To je za danas jedna nedostignuta naklada, a tada je to bila relativno mala i ispalo je da je to moja prva knjiga, iako je kod istoga nakladnika CIP-a baš te 1990. izašla i moja prva zbirka kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija. Međutim, tad je došao rat i oni su propali. Mi smo još u Esplanadi, u Zlatnom salonu, s mnoštvom ljudi imali promociju „s pjevanjem i pucanjem”, TV-om i domjenkom, govorili su Mandić i doktor Matasović. Otišla sam iz Vjesnika u Večernji list 1992., prenijela sam svoju kolumnu s istim nazivom, što nije uobičajeno, ali je bio moj uvjet. Danas također povremeno objavljujem Enciklopediju špeceraja na svom blogu Oblizeki, uvijek o fenomenima hrane i prehrane. Pišući tu kolumnu došla sam do “Malih tajni velikih majstora kuhinje“, čuvenoga Vegetina TV-serijala, ušavši kao najmlađa u uhodanu ekipu prekaljenih majstora svog zanata, s kojima sam u jedno desetljeće proputovala i Hrvatsku i Europu. Radili smo zanimljiva snimanja i ovdje, prepoznala sam neke dijelove Gacke, isto smo radili s gospodinom Štefancem. Poslije smo za Večernjakov Vrt snimali dolinu Gacke i pastrvu, a mislim da smo kod vas birali i Najuzorniju hrvatsku seosku ženu. Tako da sam širila svoje interese kamo me je vodila radoznalost. Moje je novinarstvo stilogeno, to su vrste koje su na rubu književnosti, kao što i danas volim ići po rubu. Kada sam otišla u prijevremenu mirovinu 2010., htijući se baviti svim tim, ali za sebe, kao napravit ću neki biznis, skrenula sam u književnost i počeli smo objavljivati moje književne knjige, a imala sam nekoliko blogova koji su trebali postati magazini. Na kraju smo vidjeli da se moramo koncentrirati na to što ja mogu napraviti jer nemam dovoljno snage i vremena za rasipanje.

Sandra Pocrnić Mlakar:

“Oblizeki” su projekt na kojem počiva vaš blog koji vodite, a i visokonakladni projekt s Večernjim listom koji ste nosili. Ovdje je knjiga Oblizeki – Moslavina za stolom. Što su to oblizeki?

Božica Brkan:

Kako moj izdavač kuharica Alfa nije bio zainteresiran i za moju zavičajnu čitanku, naša mala obiteljska izdavačka kuća ponudila ju je Večernjem listu, te smo se zahvaljujući tom aranžmanu našli na kioscima u nakladi 15.000 primjeraka. To je Oblizeki – Moslavina za stolom, lijepa bogato ilustrirana knjiga, koju je grafički oblikovao Jenio Vukelić, sa zanimljivim pričama o mom zavičaju Moslavini, podijeljenom danas u tri županije. Ima tu i povijesti i ljudi, i običaja i hrane, i sjećanja.To je na neki način moja legitimacija, moja vizitkarta, što bi rekao moj suprug. Tu imate gastronomiju, ali to je puno više od hrane, duhovna hrana, kao što je i riječ oblizeki, koje nema u standardu, i meni bi bila velika čast da je uspijemo ugurati u standard da se protumači da to nije samo nešto fino za jelo, nego nešto umno, duhovno, nešto iznutra.

Sandra Pocrnić Mlakar:

Spomenuli ste Moslavinu, Oblizeki su zavičajna čitanka posvećena Moslavini. Budući da je ovdje u Otočcu isto jaka ta navika čuvanja baštine i odnos prema baštini koja je lokalno određena, možete li reći nešto više o ovom naslovu “čuvarice baštine”.

Božica Brkan:

Pa nisam ga negdje specijalno osvojila, ali kad se novinari za nešto dohvate, to kao štafeta prelazi iz jednog teksta u drugi, iz jedne emisije u drugu, s portala na portal. U Križu sam s Palmom Klun Posavec organizirala 1994. za djecu poginulih i ranjenih humanitarnu priredbu ocjenjivanje kolača, koja je prerasla u četvrtstoljetnu priredbu s prekidima 1994. I to su oni nazvali Kriški oblizeki. Imali smo vlak koji je išao do Novoselca i koji se zvao „Oblizek“. Imamo hrpu slastica i peciva koji se tako zovu, firmi koje su se tako prozvale, tako da držim da mi je to čast što sam skrenula pozor na nešto kao što sam i na jezik. U Moslavini imate tri usitnjena kajkavska, u mom Okešincu kraj Križa upitna je rječca „ke”, ne „kaj”. Zapisala sam neke pjesme i priče i moja Kajkavska čitanka Božice Brkan postala je pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednje škole . Ima i rječnik sa šest tisuća riječi. Ja to još radim, širim, ne znam hoću li uspjeti završiti, možda netko iza mene. Za to nema velikog interesa niti se ulaže u baštinu. Vidi se nešto u svijetu, baš smo pričali kako bi turistički potencijal mogao biti tu na Vrilu gdje smo danas bili. Mislim da nemamo dovoljno ljudi po provinciji koji bi mogli podići neke stvari na višu razinu da ih predstavimo svojima. Mi više volimo biti na neki način pokondirene tikve.

Sandra Pocrnić Mlakar:

Imitirati nešto.

Božica Brkan:

Imitirati nešto, mi mislimo, sad imamo i mi to. Ne znam, to obično kolegice moje koje imaju više iskustva, koje se baš iskreno bave hranom, dakle godinama, one uvijek kažu da naša tjestenina, dakle vi spadate isto u taj dio, kontinentalna, gotovo je nepoznata, jer imamo, ulovili smo talijansku, koja je gotova, i to imamo, ili recimo, imate duž Jadrana makarune na iglu, imate istarske fuže, imate krčke šurlice ili nešto, dakle svatko hoće nešto svoje, dakle mi se ne zalažemo za tip, da postoji taj neki tip i da mi to imamo. Ali u isto vrijeme, recimo domišljati Zagorci zaštitili su svoje mlince, cijela sjeverozapadna Hrvatska ima mlince, a oni su zaštitili u Europi zagorske mlince, i čestitam im na tome, jer mi drugi to nismo napravili. Tako da mislim da mi nemamo ništa osmišljeno.

“Kad uspijemo, pretjeramo i oborimo cijeli proizvod”

Sandra Pocrnić Mlakar:

Došli smo ovdje do gastronovinarstva i tu govorite već o nekoj ponudi gastronomskoj vezanoj za turizam, to je jedna vaša velika specijalnost i veliko područje kojim se bavite. Dakle, lokalno, zaštita specijaliteta je jedno područje, koje ste također pratili…

Božica Brkan:

Kulen, recimo, slavonski domaći kulin, naši su se non-stop svađali je li kulin ili kulen, a jedno i drugo je. I, zapravo, umjesto da smo ga zaštitili u Europi kao svoj izvorni proizvod, s obzirom da nemamo sirovinu, jer sirovinu za kulin uvozimo primjerice iz Austrije, mi smo ga mogli zaštititi samo djelomice. Dakle, on je naš, on je takav, ali mi nemamo sirovinu, jer mi sirovinu nismo proizveli.

Sandra Pocrnić Mlakar:

Mi ne uzgajamo svinje?

Božica Brkan:

Uzgajamo svinje, ali nema ih dovoljno, kao što recimo za pršute uvozimo sirovinu iz Italije. Dakle, nisam ja tu baš neki majstor, ali toliko sam naučila, jer recimo godinama sam, nekih 25 godina Kulenijade, čak sam ja Kulenijadi dodala “Večernjakova kulenijada”. Svi su imali kulenijade, pa kad nisu kod nas dobili diplome, jer smo imali žiri koji je prilično strogo ocjenjivao, onda su oni uveli svoje da bi si mogli dijelili velike pehare. A vi zapravo ni sirovine dovoljno nemate. Ili čvarci, recimo. Sirovinu uvozimo iz Danske. Mislim, zašto su čvarci toliko skupi? I tu pretjerujemo, tako da jednostavno kad uspijemo nešto dohvatiti gdje se može zaraditi, onda toliko pretjeramo da oborimo cijeli proizvod. Ili neke vrste kobasica. Ili rušimo kvalitetu, tako da mislim da se prava kvaliteta ne prepoznaje.

“Nema ljepšeg posla od pisanja – ne rješavam samo svoje, nego očito i neke društvene probleme”

Sandra Pocrnić Mlakar:

Krenimo sad preko gastronomije u poeziju. Od kad pišete pjesme? U poeziji ste osvo jili neke nagrade, imate kontinuitet. Ali kako uspijete pisati poeziju u ovakvom tempu novinarskog, dakle dokumentarnog rada?

Božica Brkan:

Dakle, pjesme pišem, što bi se reklo, od malih nogu. Vjerojatno većina od vas piše nešto. Prvu pjesmu objavila sam 1. 1. 1968. Tada sam išla u šesti razred, imala sam 13 godina. I zapravo ja od tad cijelo vrijeme pišem, najprije sam bila pjesnikinja. Ali ne možete od pjesama živjeti. Mislila sam kako ću biti književnica, odnosno spisateljica. Dakle, već kao mala dobivala sam raznorazne nagrade. Neki dan sjetili smo se vremena kad je Desanka Maksimović imala 70 godina, vjerojatno negdje 1968. ili 1969., pa su onda, ne znam koliko nas pionira iz Jugoslavije, vodili preko Beograda u njezino rodno selo Brankovinu u Šumadiju. Meni je to bio kulturološki šok. Kako je moja mama taman počela raditi kao obična radnica tamo u Pilani, u DIP-u Novoselac, gdje je i tata radio, vodila me je moja nastavnica hrvatskoga Vera Vuković. Ondje sam uz druge upoznala i Jadranku Kosor, ona osmi, a ja šesti razred. Još kao maturantica dobila sam i velike hr-vatske i velike jugoslavenske nagrade za poeziju. Od zagorskoga Poznanovca do Bijeloga Polja u Crnoj Gori. A predsjednici žirija bili su Golob i Krklec. Onda sam neko vrijeme na faksu prestala pisati, kao da sam se odmaknula. A odabrala sam Filozofski, kompara- tistiku i polonistiku, za što baš i nemate izbor poslova, pa sam usporedo studirala i novinarstvo da imam gdje raditi. Otuda sam došla na praksu u Vjesnik, pa sam ostala raditi. To me je jako veselilo. Dakle, meni nema ljepšeg posla od pisanja. Razderala sam valjda deset onih klasičnih strojeva za pisanje, onih iz Gutenbergove galaksije, a vjerojatno još deset ovih računala, što velikih, što malih. I neprestano sam pisala i objavljivala, primljena sam i u Društvo književnika, ali to je sve bilo nešto kao mimo, usput. Međutim, kako sam 2010. otišla u tu prijevremenu mirovinu, skrenula sam u lijepu literaturu puno ozbiljnije. Isprva sam govorila da kad imam neki problem, onda si ja napišem knjigu. Napišem roman. Prvu, dakle, knjigu pjesama napisala sam kad mi je tata umro, a ja sam bila na porodiljskom. Na kajkavskom je Vetrenica ili obiteljska arheologija, u kojoj sam analizirala zapravo obiteljsku zadrugu Brkanovih, svoje, graničari na rubu svjetova između ovog našeg hrvatskog i onoga turskog. I onda sam počela pisati priče, romane, tako da mislim da radim na neki način usporedo. Ali sad pogotovo dolazimo do zadnjih knjiga, da vas posve ne udavimo, postoje ti neki tekstovi u književnosti, o tome često razgovaramo, koje su sve više slične novinarstvu i sve više obrađuje novinarske svakidašnje teme poput silovanja, mučenja… Teme iz dnevnih novina sele se u romane.

Tako da jednostavno ne znam, gubi se na neki način, fikcija i fakcija gube granice, ulaze u sumnjivu vezu. Kad gledam svoje romane, recimo obiteljski roman Ledina, vidim kako sam obradila Križni put. Tek kad je moj tata umro, doznala sam da je i bio ondje. Slično sam doznala da je moja prabaka Mara, dok je pradjed s ljubavnicom bio u ljubavnom klinču, zapalila štalu. I pobjegla u Ameriku. Moja Američka Baba. U ono vrijeme! Na prelazu iz 19. u 20. stoljeće. Nikad se nije vratila, ostavila je djeda dječaka. Gledamo film Neretva, tata veli: “To tak nije bilo.“ Kak je bilo? Onda saznam da je bio na Neretvi, u ratu. I u kojim sve vojskama. I zašto. Čujete što nikad prije niste čuli. Istražujete. I onda pišem roman, meni je srećom dopuštena fikcija, jer ne mogu ništa doznati, ne postoji literatura povijesna koja bi mi pomogla. Veli mi jedan jako pouzdan povjesničar iz mojeg zavičaja da sam to sve super napisala i da sam ga ponukala da on istražuje. Jer sve fali. I sada hoću napisati roman o muževljevoj obitelji, ali mi fali podatak s druge strane, pa i oni nedostaju. Pretumbavam hrpu knjiga danima za dvije-tri rečenice o dvije partizanske bolnice u Moslavačkoj gori. Morat ću opet nešto nadograđivati. Dakle, tu sad više ne rješavam samo svoje, nego očito i neke društvene probleme.

“Čak i kad su osvetnički palile muževe preljubnike, žene su čuvale svijet od izumiranja”

Sandra Pocrnić Mlakar:
Ali idemo u jednu pjesmu za buđenje. Za razbuđivanje.

Božica Brkan:

Koju ćemo?

Sandra Pocrnić Mlakar:

Jednu pjesmu koja govori o svemu onome o čemu smo govorili. Dakle, ta poezija ima svoje nekako mjesto i sveobuhvatno, ona govori nešto o ženskom svijetu. O jednoj, kao što je Gastrolatrija isto. Dakle, o tri ćoška koje drže žene. Evo na primjer ovo koja je prva na redu.

Božica Brkan:

Haljina za snove? E, to je jedna lijepa, jedna onako jako ženska, šarmantna. I to je iz zbirke Nemoj mi to govoriti, u kojoj miješam standard i svoj zavičajni, to je kajkavski, a posvećena je mojoj mami. Iz vremena je kad se moja mama počela gubiti. A bila je fascinantna žena, vrlo zanimljiva i vrlo dobroćudna starica. A kad se počela gubiti, zapravo bila je vrlo zanimljiva jer smo otkrivali neke stvari koje isto nismo nikad znali. Dođemo je posjetiti, bila je u domu, a ona pjeva pjesmu koju nismo nikad čuli. Jer je to pjesma iz njezine mladosti. I onda je mi naučimo, sad moj muž to pjeva. Ili sjeti se „kak je teško tak živeti”, stalno se „sprema tam nekam, a nikak prejti”. Opjevala sva ta njezina opraštanja. Vjerojatno je još neka i vlastita moja, ali dakle, to je jedna od tih mojih. Haljina za snove se zove. Pjesma je iz 2015. godine.

HALJINA ZA SNOVE

moja haljina za snove doslovce se raspada
rašiva se po švehu
razdvaja po svakoj niti
dvoji hoće li prije vodoravno ili okomito kao u križaljci
skandinavki

moja haljina iz snova
odjednom se ne razlikuje od drugih mojih haljina od spavaćice sa sitnim plavim ružicama
koju sam rasparala za pranje prozora čarobniju od svake čarobne krpe
ili bluze koja je počela nestajati od lijevoga džepa ponad srca baš banalno
otkucala je svoje

kad bih se nekad zavrtjela oko sebe
moja haljina za snove otvarala bi puni krug
svih 360 stupnjeva
starinski glokn rukave na puh i kragl posve preko ramenâ dok sam se okretala sve dok mi se ne bi zavrtjelo uvijala se oko mene kao u bečkom ili u engleskom valceru uvježbanima za maturalni ples

moja haljina iz snova
mirisala je lavandom
mirisala je smiljem
mirisala je horizontom
čak i onime iza njega
prema šnitu iz burde
nije razmišljala o preklopu i brandu
diane von fürstenberg ili makar aleksandra dojčinović shop now

moja haljina za snove
porozna brižna nježna
sad najbolje čisti prozore na jugozapad zagledane u oblake
i nebo kad ostakli u predvečerje
u tvoj dah
i punu mjesečinu

Sandra Pocrnić Mlakar:

Moramo prije nego što krenemo na ovaj dio suvremeni, najnovije knjige, spomenuti Gastrolatriju, zbirka poezije koju ste objavili s Božicom Jelušić. Dvije pjesnikinje i imenjakinje. Postoje četiri božice u književnosti, ovdje su samo dvije. Ovdje dvije Božice pišu o poeziji kuhinje, o gastropoeziji, o poeziji, ta tri ženska ćoška, a svaka od njih na svoj način pristupa tom ženskom svijetu. Kad se čita ta poezija, onda se vidi koliko je taj ženski svijet superioran, sveobuhvatan, moćan.

Božica Brkan:

Ako samo smijem dodati za roman Ledina, kolega Đuro Vidmarović, koji me inače potaknuo da se vratim u književnost, na velika vrata kako govori, jer me jedanput nahario zašto to što pišem i zapisujem ne objavljujem više. On je analizirao, i sad smo nedavno razgovarali, jer njega je zanimalo, dakle ja pišem o svojoj obitelji tijekom 400 godina. Po predaji, obiteljskoj legendi, moji su došli bježeći pred Turcima iz zapadne Bosne ili Hercegovine, ne znam otkud.

Dakle, totalno je sve izumrlo, pretvorilo se u ledinu, dakle, raslo je na ledini, pa je završilo u ledini. I u Ledini! Zanimljivo je kako su im se i imena generacijski ponavljala, i muška i ženska, i kako su, ako su bila trojica sinova, svakoga slali u drugu vojsku da barem netko preživi, za sigurnost. A zemlju, kuću i lozu čuvale su žene. Dakle, te koje su osvetnički palile muževe preljubnike i ljubavnike, zapravo su čuvale svijet od izumiranja, doslovce. Kolega Vidmarović i ja zapravo smo u neprestanim dijalozima o tome zašto su žene moćne i zašto su moje likinje uvijek jače od mojih muških likova. Ne znam ni ja objasniti, ali za sada jesu.

Kekavica: Bog nam greje oprosti

Sandra Pocrnić Mlakar:

Idemo jednu pjesmu iz Gastrolatrije. Koju ćemo? Jedan musolini?

Božica Brkan:

Pjesma je to iz ciklusa koji sam ja pisala za krišku djecu da idu recitirati na svojoj kekakvici na Kajkavijadu, gdje su se svojim stvaralaštvom susretala djeca iz svih devet kajkavskih županija. A sad valjda više i ne postoji. A musolini, pretpostavljam da znate, to nije ovaj ćelavi Musolini, nego je piće musolini. Tu smo pjesmu čitali opraštajući se s mojom mamom.

MUSOLINI

išle smo jemput z križa moja mama i ja
i na pol puta v novoselcu smo bile tak žedžne da je mama ko se oče smejati nek se smeje
otišla ravno v gostijonu
punu muže
i nazvala je bogme dva deci musolinija
i dala da se ja dete kak je bilo vruče
lepo napijem prva
kej pravi čovek

a ja kak sem nategnula
tak sem bogme se popila
i onda je mama pripovedala ja se toga ne sečam
kak je od srama mam zišla van bogme žedžna

Sandra Pocrnić Mlakar:
I sljedeća je Molitva. Djeluje kao štamplić rakije poslije Musolinija.

Božica Brkan:

Da, ovo vam je za kajkavske vježbe. A moram reći i o pjesmi Molitva.  Uglazbili su je Cinkuši, koji su prošle godine napravili svoj novi nosač zvuka i nazvali ga prema parafrazi njezina završnog stiha, “Bog nam greje oprosti” su ga nazvali. I dobili su Porina ove godine za njega. Očito je uglazbljeno maestralno kad su dobili Porina.

MOLITVA

jebal te cucek šari kurtasti
i vrag te jebi
jeblo te kej ima i noge i roge
jeblo te onulko vragov kulko te je ludi vidlo nevolice te krčile
zmija ti oči spila bog dej
črvi te jeli
pesi ti čreva razlekli bog dej
bog mi greje oprosti

2.
VI. i 18. X. 1986. te 13. I. 1987.

„Vetrenica ili obiteljska arheologija“, Zagreb, CIP, 1990.

„Kajkavska čitanka Božice Brkan“, Zagreb, Acumen, 2012.

Uglazbili Cinku i „Bog nam greh oprosti” (MAST Produkcija),
2023. ili 2024. 

Umjesto kave: Pišem ono što mediji ne prate, a morali bi!

Sandra Pocrnić Mlakar:

Vaša je najnovija knjiga Umjesto kave. Dakle, Oblizeki su samo jedan od blogova koji vodite. A Umjesto kave je blog koji zapravo zamjenjuje redakcijske kolegije, koji su se u redakcijama nekada okupljali i na kavama kao tepli aktualne teme. Umjesto kave je blog koji slijedi ideju novinarskih jutarnjih čavrljanja na kavama. Ovdje su zapravo teme, bilješke iz kulture o događajima koje ste posjećivali, pratili od 2016. do 2023. Evo, Vinko Brešić ispisao svoju autobiografiju.

Božica Brkan:

Vjerojatno vam je poznato da je Vinko Brešić pripremio pet knjiga autobiografija recentnih hrvatskih književnika. Najprije se bavio autobiografijama umrlih književnika, a onda je radio knjige tražeći da ljudi napišu sami, znači, književnu autobiografiju, svaki svoju.

Sandra Pocrnić Mlakar:

On je samo jedan od onih koje spominjete. Ovdje imamo i prijevod Khevenhillera, Krležinih Balada Petrice Kerempuha na njemački, što je na promociji hvalio akademik Viktor Žmegač. Navodite i prijevod Maloga Princa na kajkavski…

Božica Brkan:

A imamo sad i na čakavskom.

Iz publike:
Mići Kraljić!

Sandra Pocrnić Mlakar:

Dakle, to su neke kulturne teme. Pišući na ovoj knjizi, primijetila sam da su to kulturne teme koje mi ne nalazimo u dnevnom tisku. Dakle, to su neke stvari koje bi trebale biti u medijima, u takozvanim „mainstream” medijima. A mediji to ne prate, nego vi, kao bivša novinarka, osjećate nekakav svoj poziv da zabilježite kulturna događanja kojima prisustvujete. Jednom novinar, uvijek novinar.

Božica Brkan:

Možda je dobro reći da ovdje imam podnaslov Izabrani blogovi o netemama. Dakle, asociram. Znate, više ne moram tumačiti. Bilo mi je glupo da svi idu na Svjetski festival književnosti, svi pišu, imate kronike, sve svi pišu, sad ću i ja to pisati. Dakle, ja nisam imala medije gdje da napišem neke te svoje ljutnje. I onda sam, kad imam potrebu, počela jednostavno zapisivati. Pa se nakupilo nekih 400-500 objavljenih nastavaka, različitih vrsta, od vijesti i bilješke do kritike i intervjua, a primjereno mediju uz fotografije, ilustracije. Tek sam sad primijetila da imam sve više kulturnih, književnih tema. Dođete na neku promociju, savršenu, a imate više onih koji promoviraju nego onih koji slušaju. I onda vam je žao da to ne podijelite. Dakle, usput, jako mi je drago i zahvaljujem što vas je toliko došlo večeras. Jer ja dosta puno hodam okolo i volim kad si ljudi sami rade sadržaj. U Zagrebu imate mnoštvo događaja, recimo, jučer smo imali zanimljivu tribinu u DHK na kojoj je bilo relativno dosta ljudi, međutim, organizatorica je mislila da bi možda mogla odgoditi jer da ih nema dovoljno. Padala je kiša. A kao moglo biti više. Pa je bila ljuta tko je najavio, tko nije, iako je čak i HTV „Dobro jutro, Hrvatska” najavio. I tema je bila super. I došli su ljudi iz Ludbrega, iz Siska, iz Vrbovca. I sada vi ne održite tribinu.
Dakle, nekad imate istomišljenike, nekad nemate.

“Unatoč svemu, vrijedno je jednostavno nešto raditi”

Mislim da je dobro skrenuti pažnju na ono što mislite da je dobro, a nije dovoljno primijećeno. Recimo, imamo jednog profesora kojemu je više od 90 godina, nekad u Kutini radio, Dalmatinac je i živi u Zagrebu. Svaki dan ide u Državni arhiv iskapati raznorazne teme koje ga zanimaju i nisu obrađene. Svaki dan pješice ode od kuće u Arhiv, sjedi satima i istražuje. Čovjek napravi fantastičnu knjigu o HSS-u u Moslavini, od osnutka do Drugoga svjetskog rata, stvarno cijelu onovremenu povijest Moslavine, ima promociju, dođe malo ljudi, otisnu toliko knjiga koliko formalno treba dati za Nacionalnu knjižnicu i nitko ne napiše ni slova. I ja iz poštovanja napišem jako seriozan blog, zapravo kritiku, ne prikaz, i sad ljudi zovu pitajući gdje da kupe knjigu jer je nigdje ne možete kupiti. I drago mi je da sam ja ispričala priču o čovjeku koji to zaslužuje, o njegovoj knjizi. Jučer je na spomenutoj tribini jedna urednica rekla kako je saznala o meni tražeći na Internetu, tražeći o kolegici Veri Grgac nešto, pa je našla o njoj moj tekst, valjda nitko drugi u njoj nije pisao. A nas troje-četvero govornika razglabali smo nešto o e-časopisima i kulturi! Mnogo se puta osjećate jako usamljeno, ali više puta vam je drago da te neke stvari bar zabilježite, da negdje postoje. Da tu ima nekih malih tekstića o nekim ljudima koji mislim da zaslužuju. Jedno vrijeme sam na Facebooku, kad bi umro netko od dragih i vrijednih ljudi poput Jože Skoka, tekst završavala: „Ni on nije bio član HAZU.” Zapravo sam precjenjivala HAZU hoteći reći da čovjeku kao društvo nismo dali priznanje koje zaslužuje i da smo zakasnili. A koliko je takvih ljudi!? Kolega koji je večeras pjevao, spominjao je neke ljude iz vaše sredine, koje ne poznam, a koji su nešto zanimljivo napravili. Nikad ne znaš, mislim da je, unatoč svemu, jednostavno vrijedno nešto raditi.

“Treba nam jedan veliki ‘pijat’, ali kultura nema novaca!”

Sandra Pocrnić Mlakar:

Budući, da smo ovdje toliko puta spomenuli Moslavinu, bilo bi lijepo, evo, ja ću sad reći da je to neka ideja, da se, recimo, Moslavina predstavi isto ovako nekom prilikom ovdje, u Otočcu, da malo vidite, da malo razmijenite iskustva bavljenja kulturom u jednoj sredini, izvan centra. A na isti način, evo, i rijeka Gacka može se predstaviti u Moslavini, u Kutini ili u Sisku, središtu Sisačko-moslavačke županije.

Božica Brkan:

Moslavina je podijeljena između tri županije. Donijela sam vam nešto svojih knjiga, najviše posvećenih upravo svom zavičaju. Nadam se da će vam biti zanimljive za čitanje, za razmjenu, da i na taj način ne budemo usamljeni.

Sandra Pocrnić Mlakar:

Jer dakle, ovakve male sredine koje imaju svoju kulturu koju njeguju mogu nekom razmjenom iskustava i uzajamnim predstavljanjem nekako oživjeti svoju kulturnu scenu i predstaviti se u nekim drugim sredinama, pa onda doći, pobrinuti se da to bude i zabilježeno, jer mediji neće ništa napraviti sami od sebe. Moramo se i tu potruditi.

Božica Brkan:

Trebalo bi jedan veliki PR platiti, ali znate da kultura baš nema novaca.

Sandra Pocrnić Mlakar:

Bolje napraviti sami, ne vrijedi platiti. Ovako kad napravimo, onda barem ostane lijepo u užem krugu i barem mi koji želimo znati, znamo. Imamo li pitanja za Božicu Brkan? Nije svaki dan u Otočcu.

Iz publike:
Još nismo nešto čuli o romanima vašim.

Božica Brkan:

Evo, možda je zanimljivo. Sandra me je ponukala. Dakle, sad ću reći o tri. Dakle, jedan je tu. Zadnji. Takozvani potresni roman Privremeno neuporabljivo, zagrebački roman s naljepnicom. Na naslovnici mu je srednji prst, Ciglanin toranj, odnosno dimnjak. To je isto polemiku izazvalo.

Sandra Pocrnić Mlakar:
Postpotresna knjiga.

Božica Brkan:

Međutim, to je od pet mojih romana treći posvećen novinarstvu. Sandra me je ponukala da spojimo ih spojimo u „Novinarsku trilogiju”. Oni nisu u nastavcima, jer sam u prvom romanu Lift / Politička melodrama pisala o iskustvima iz Vjesnika. Dakle, to je još bilo u neboderu. Sjećate se 16 katova? Ne znam koliko sam ja stavila katova. To je trebao biti ljubić kojem, kako kaže Sandra, nisam dala da bude ljubić. Dakle, ovome trećem isto nisam dala da bude ljubić. Zanimljivo je, to smo kasnije primijetili, da većina tih romana ima i nekakve recepte, nekakve priče iz književnosti, vezujem se osobito na zagrebačke književnike. Drugi je roman Rez / Leica-roman u 36 slika. Prvi je bio posvećen jednoj lektorici. Dakle, na prijelazu novinarstva iz sistema u sustav. Društvenog, ali isto tako, računalskog i ostalog. Drugi je bio posvećen fotiću, kojeg ubiju jer je snimio u Domovinskome ratu nešto što nije trebao, ubojstvo. Ima isto nekih ljubavnih zavrzlama. Treći je iz sadašnjega e-novinarstva, radijskoga. Možda iduće godine uspijemo ta tri romana spojiti u jednu knjigu, „Novinarsku trilogiju”, jer nisu predugački.

Ledina je obiteljski roman u kojem žene pričaju o tristo-četiristo godina iz različitih perspektiva, svaka u svoje vrijeme, što se događa, kako su proživjele. I treći je, to je peti, dakle, ne kronološki, ali ovo je jedan od tih pet, Generalov sin, Srbin a ne Hrvat. Napisan je po stvarnom događaju, a priču mi je prijatelj donio iz svoga rodnog kraja. Čak su mi se javili neki iz vašeg kraja, da se to tu vjerojatno događalo, ali nije. U postojbinu se vraća čovjek koji je živio u Beogradu, jer mu je otac general, Srbin, a pokaže se da mu je biološki otac netko drugi, Hrvat. Naša gotovo klasična politička slika. Isto ima hrane, ne recepata, ali ima hrane.

“Ispisala sam cijeli ciklus pjesama o biljkama iz svog kraja”

I još ću o pjesmama nešto reći. Recimo, neki su primijetili da u zadnje vrijeme imam pjesničke duetknjige. Kao Božica Jelušić i ja u Gastrolatriji, izboru pjesama vezanih uz hranu, starih i neobjavljenih, kajkavskih i štokavskih. Kajkavsko spravišče ima sjajnu biblioteku „Kaj i Ča: Susreti” i kad uspiju skupiti novce, uzmu uvijek jednog kajkavskog i jednog čakavskog, sve vrsnih pjesnika. Profesor Paro napravio je sjajnu naslovnicu za devetu knjigu u toj biblioteci „Breberika & Eklektika” koju smo svak na svom dijalektu ispjevali Boris Domagoj Biletić iz Pule i ja, Moslavka iz Zagreba. Breberika je zaštićena biljka, posebna vrsta božikovine, koja jako pika, ima crvene bobice, obično od nje pletu vijence. Ispisala sam cijeli ciklus pjesama o biljkama iz svog kraja i svog djetinjstva. Nisam bez razloga uređivala Večernjakov Vrt i za njega bila nagrađena godišnjom Zagorkom za 2000. Da pročitam koju? Jedna od najdražih mojeg muža zove se Bukve.

BUKVE

da me ne stra
najrajše bi otišla nekam v šumu
de ni čoveka ne
najrajše bi otišla
tam de je gliboka šuma najglibleša tam de je stara šuma najstareša tam de su tičja gnezda najredeša tam de su i rasti najvišeši
tam de bi si čovek mogel leči
a da ga niko mam ne najde ni ne dozove i tam de su bukve najdebleše
da zagrlim
jenu
i da je dam da i ona mene zagrli

“Nije ni najteže objaviti knjigu”

Božica Brkan

Da, ne znam što da vam još velim. Pripremam roman, zbirku pjesama, eseje, slikovnicu… Problem je što obično nosim teme jako dugo u glavi, kod mene je sve „u radu”. Kad sam trebala početi pisati Ledinu, imala sam šesnaest kutija arhive i onda sam nenadano dobila stipendiju Ministarstva kulture ne očekujući je. Dakle, trebam završiti roman do tad i tad, dobili smo čak i novac za tisak i onda smo morali završiti knjigu do nekog roka i onda sam si u glavi napravila klik i knjiga je dobila posve drugačiji izgled. Tako da nikad ne znam kad nešto krenem pisati, što će od toga ispasti. Ne znam da će nešto imati nužno sretan kraj. Zamišljam neke knjige, recimo o ljubićima, kao što su pisali naši vrli akademici o krimićima, moj profesor Pavličić i Mandić, moj recenzent, koji nikad nije bio član akademije. Htjela bih ispričati „Kako napisati dobar ljubić”, a da bude zabavno i korisno onima koji hoće pisati ljubiće, recimo. I još neke stvari, ali ne znam hoću li to sve stići. Da, ne znam je li vas još nešto zanima. Ako budete čitali moje knjige, obično ćete primijetiti da imam na dnu nekakve brojeve. To vam je malo obrnuti američki način pisanja datuma, jer ja, kako je kolegica rekla, stalno nešto mijenjam. U neke tekstove, pjesme recimo, ulazim toliko puta da ima više dolje potpisanih datuma nego što ima stihova. Nek vas to ne zbuni. Sve je to kreacija. I čovjeka veseli.

Sandra Pocrnić Mlakar:
Evo, ovo je bio presjek, skica za portret Božice Brkan. Molim vas jedan pljesak.

Božica Brkan:

Ja bih htjela gospođi Manji zahvaliti što me je pozvala. Mi smo se preko Sandre našle upravo preko tih zavičajnih, baštinskih tema. Tako da se nadam da ovo nije zadnji put.

Sandra Pocrnić Mlakar:

Da se možda nađemo…

Kava u Book cafeu Paradiso

Božica Brkan:

Nadam se, nađemo se, dakle, Moslavina u Otočcu. I da će biti nekakvih novih rukopisa, odnosno da ćemo ih uspjeti objaviti. Na kraju krajeva, znate što, nije ni najteže danas objaviti knjigu. Recimo, ova moja Umjesto kave objavljena je u Maloj knjižnici Društva književnika, do koje jako držimo i meni je stalo – meni je tu isto jedna zbirka pjesama prije deset godina izašla – međutim, problem je u tome što vi tu knjigu teško možete kupiti, ne možete je naći u dućanima. A za naručivanje i slanje, poštarina je skuplja nego knjiga, više-manje. Ili, ne znam, primjer je bio s Breberikom & Eklektikom izdavača Kajkavskoga spravišća. Knjižnica bi htjela kupiti knjigu, pa mora ići preko, e-ne-znam-čega. Ovi nemaju e-ne-znam-što, ovi nemaju ovo, oni nemaju ono, pa im pošalju knjigu badava. Tako da smo mi zapravo sretni da knjige kolaju uokolo i da netko to čita. Ja se ne mogu žaliti na čitateljstvo. Pa u visokonakladnim novinama sam radila. I imala sam jako dobre suradnje, recimo kad sam uređivala Vrt, imali smo Vrtov dežurni telefon kojim smo snimali pitanja čitatelja, pa noću netko javlja da mu nešto napada neku biljku doma, što da radi, čim da prska. Mi smo na to sve odgovarali. Danas bi na društvenim mrežama vjerojatno to radili danonoćno kako smo mi bili ludi. A imali smo i budžet u to vrijeme. Međutim, ono što me fascinira, ja sam imala čitatelje, recimo da su mi se znali na promociji rasplakati.

“Nikad ne znate da još netko ima iskustvo kakvo ste sami opisali”

U Podravini čitala sam jednu pjesmu na kajkavskom, uglavnom govori o velikim vodama kakve su kod nas izlazile, poplave, pa bi smrzle i u Lonjskom led bi obuhvatio stabla. Cijela šuma imala je krugove. I svake zime kad bi to izašlo ili svake desete ili ne znam koje, ostajali su prsteni na kori debla i vidjelo se koliko je led bio debeo. I neka se žena rasplače jer ju je moja pjesma podsjetila na djetinjstvo u Posavini i kako su Posavci preko Lonjskog polja išli u Moslavačku goru, u trsje, po zimi na sanjkama preko leda po vino, za Božić valjda. Žena je ridala i ja nisam znala kojim riječima da je utješim, ja sam samo napisala pjesmu. Nikad ne znate da netko još ima iskustvo kakvo ste sami opisali. Ili recimo na promociji u Petrinji, neka žena u zadnjem redu počela je plakati iz sveg glasa. Govorim, ne znam što se događa i na kraju mi predstave ženu koja veli da je ne znam koliko mojih Ledina već prije kupila i darivala, jer ona je u toj knjizi! Ona misli da sam u toj knjizi o njoj pisala. Meni se događalo slično i s Oblizekima, da su se ljudi prepoznavali na fotografijama na kojima nisu i javljali pitajući odakle mi slika njihove strine, tete, pratete, bake, a na fotki, recimo, moja svekrva i njezina prijateljica. Dakle, ako sliku možete krivo vidjeti, možete i tekst pogrešno prepoznati. Pokušavam osjećati nečije osjećaje, pa ih mogu izreći i drago mi je da ih ja bar mogu izreći, ako ih ta osoba sama ne može izreći. To sam vam htjela reći i zato vam zahvaljujem ako budete nekad čitali nešto što sam potpisala i nadam se da ćete nas se sjećati i po dobru i ove večeri također.

Hvala vam. Hvala vam svima.