Kategorija: Božica Brkan / Umjesto kave

Josipa Ivankovića (1949. – 2024.) ispratili smo na Krematoriju u petak, 16. veljače. Suzama i pjesmom: tucet tamburaša iz desetak sastava i njegovim pjesmama Zbog tebe plačem, Listaj, lipo stara i instrumentalom Pjesma rastanka.

A ja se, eto, tekstom opraštam danima. Joža je otišao baš na moj rođendan, njegov je bio potkraj siječnja. Nismo si čestitali. Pripadao je onim ljudima s kojim prijateljujete povremeno, a kad se susretnete kao da se niste ni rastajali. Znamo se od kraja moje još maloljetnosti. On, Slavonac, tada je imao curu u Ivaniću, on boem, a ona profesorica engleskoga iz ugledne familije, čudesna Nada. Imao je i gitaru, svirao dva-tri hvata i pjevao je tada vrlo moderne protestne pjesme. Ja sam bila gimnazijalka, mala omladinska aktivistica osobito za informiranje i samo pisala pjesme. Pjesmama smo se našli u Mladim hrvatskim pjesnicima ’72, a koju godinu kasnije tajnik ivanićke Omladine Tomo Benko kao kulturne goste vozio nas je brigadirima na ORA Savu: ako se ne varam, on je čak, već kao prepoznat šansonjer, kantautor, uspio i naplatiti nastup, a ja sam besplatno i zanosno čitala nešto estradno, bosa kao Sandi Shaw na Euroviziji s Lutkom na koncu. Bili smo baš dobri. Častili su nas ručkom ili večerom. I poslije smo zajedno nastupali, s nekim drugim pjesmama.

Nekom drugom prilikom moj dečko M. uzeo je Jožinu gitaru i odsvirao mu njegovu pjesmu Uostalom tko vas jede (Ja živim svoj život kao boem,/ volim večeri i jutra/ i uvijek sve radim po svojem, ne brinem što će bit sutra…). Čudili su koliko su ih stihovi naveli na slične melodijske linije. U ljeto kad je Nadu poslao na ljetovanje, a on zagledan u preuspješnog Novkovića odlučio svladati tajnu pisanja hitova i već okupio neke pulene, u stančić u Berislavićevoj, valjda čuvarski u Nadinoj firmi, vodili smo mu na ogled zvijezdu našega seoskog omladinskog kazališta Točka, ali ga je otfikario, nije mu dobro pjevao. U Novkovićevoj Nadi što ju je pjevala Gabi Novak prepoznala sam Jožinu pjesmu posvećenu Nadi, ljuti me što se ne buni, jer sigurno ju je slavnijem kolegi barem odsvirao…

Poslije mi je obilazeći Vjesnikov neboder na upoznavanje doveo novu pjevačicu Prve ljubavi malu Sanju Doležal, prije Novih fosila. Kako li je samo odabirao obleku za te svoje klince, smiješne trendovske kapice za Matu Matišića.

Onda ga je zainteresirala tamburaška glazba i uvjerena sam da se baš njemu tambura vratila i zaživjela u našoj glazbi. Kad nam je sjedeći posred postelje poput Johna Lenonna u dugavskome stančiću na samici – moj M. odmah je htio kupiti samicu! – izveo lascivne pjesme za cijeli LP, bila sam uvjerena da ima veliki hit. Valjda nije to ni snimio ili im je bilo to much.
Nešto smo razmjenjivali pjesme, jako su mu se svidjele moje jagode sa šlagom: mrak. Ali je osnovao Zlatne dukate. Kada sam dečke čula uživo prateći za svoj list otvorenje Name ili Konzuma na Žitnjaku, zvučali su savršeno kao kaseta Nek’ zvone tambure. Odjenuo im je reinterepraciju narodne nošnje – crvene kožne prsluke sa zrcalima, crne hlače i čizme. Samo je sav ponosan pitao ne očekujući odgovor: Što kažeš?

Već su snimili i Hrvatsku pjesmaricu i vukli su ga po miliciji za izjave, susretnemo ga u Tkalči. Krenuli su na turneju u Njemačku, a njemu istekao YU pasoš pa ga vratiše s granice. Cijelo popodne seljakali smo se od birca do birca, a u svakom po sastav tamburaša svira Jožine pjesme. Kasno navečer krenusmo na tramvaj, a on nam na Trgaču tumači gdje je bio spomenik Banu, još ga nisu vratili. Jedva smo ga poslali doma prije negoli su nas legitimirali milicajci koji su se šetuckali oko nas. U Lisinskom onda sviraju ozbiljnu glazbu. Maestralno. Već u Večernjem, imam ideju da napravimo knjigu o Dukatima, neće i neće. Kad počne rat, posve opremljeni Dukati odlaze u slavonske rovove, vraćaju ih, jer su vredniji s tamburama: TV Dnevnik Lilić završava sa Vukovar, Vukovar kao viješću, a posvuda Dukati sa Škorinom Ne dirajte mi ravnicu. Na duplerici objavljujem fotku Lilića s bocom na glavi, a uokolo dečki sviraju. Umalo skandal. Valjda pišem neku reportažu, fotić mi preneražen jer Joža izvlači 10 pištolja koje drži po stanu. Poslije umalo da mu tu, na Zatišju, nismo postali susjedi u stanu sa zimskim vrtom i pogledom na proplanak kamo ujutro silaze srne…

Kad nam s obitelji, uključujući i punicu, navraća u Širinec, u hladovini pripremam kotlovinu i ostaje za povijest da sam papar nehotice zamijenila cimetom. Mislio je da je inovacija. Jožu oduševljava šljivovica Božica koju su ispekli M. i moja mama. Najbolji hrvatski tamburaši sviraju na našoj požeškoj ili vinkovačkoj Kulenijadi i žali mi se Stanko da su s Jožom na sudu zbog imena, ne da im ga.

Sudaramo se povremeno na Trgaču, po Ilici i na promocijama u DHK. Na fotki s predstavljanja moga romana Ledina na Interliberu sjedi prvi u prvom redu, a prijateljica Maja Matković podsjeća me da sam mu kod nekog planinarskog doma organizirala predstavljanje knjige za djecu Sljemenski surfer, koju je napisao poslije uspješnice Klinci mandolinci, ona je govorila, a planinari i šetači slušali su i pljeskali, čak je bio Nikica Valentić. Uopće se toga lijepog izleta ne mogu sjetiti, ali se sjećam da mi je Joža donio zanimljivu vinsku zbirku, a nikako mu nisam uspijevala naći sponzora.

Pomalo smo se pogubili, istekli e-mailovi, brojevi mobitela… Citiram ga u svom eseju o psovci u umjetnosti, rado bi da je doznao da su mi Cinkuši komponirali pjesmu molitva punu kletvi i zaklinjanja… Rado bih da nisam propustila da su mu objavili Gold Collection, kako na svom Facebooku 10. veljače 2024. piše Siniša Škarica: Taj namćorasti hipi očiju boje različka, koji kao da je iskočio iz slikovnica ruskih bajki ili same Šume Striborove, nikad odrastao dječak, hedonist i roker u duši, shvatio je da je ipak bliži Kozarcima, Teni i Đuki Begoviću nego Dylanu, Brelu i Johnnyju B. Goodeu; bećarcu i slavonskoj elegičnosti, nego rock ‘n’ rollu i sentimentalizmu pop balada; radije je birao „Milovo sam garave i plave“, nego „Ne me quitte pas“.

Svatko od nas u velikoj dvorani Krematorija gdje se opraštamo s Jožom, ima svoju priču o čovjeku koji vas je, kako kaže moj M., gledao ravno u oči kao nitko. Vijenac kćeri Lene i Maje i Nadin, i dvadeset godina poslije, to the love od my life. U obavijesti o smrti citiraju pjesmu iz neobjavljene zbirke: Skužil buš po osmrtnici, / saznal buš popartecetli / da sem i ja svršil v kmici,/ da i meni sveća svetli. / Na mojoj buš čitulji / čital da sam v ritulji. Dinamov plavi vijenac zahvala za himnu Plavi, plavi… Negdje i od DHK. Jurica Pađen, i Miroslav Škoro i Ružica Cigler, moja nekadašnja glavna urednica u Večernjaku, pa slavonska muzealka Dragica Šuvak s kojom se spremao napraviti knjigu o Čađavici. Njegov školski prijatelj iz djetinjstva Čađavičanin Stjepan Kokorić, pridržavajući svoj bijeli štap, na rubu plača prisjeća se vremena potkraj pedesetih i početkom šezdesetih te kako je novcem koje su mu roditelji dali za zimsku jaknu Joza kupio prvu gitaru, pa govori pjesmu Slike iz slavonskog kalendara. Svećenik citira kako je glazba najsigurniji božji potpis u ljudskom srcu.

Govori i Mate Matišić, ne znaš da li bolji glazbenik ili književnik, koji je smiješnu kapicu koju mu je Joža nataknuo kao zvijezdi Prve ljubavi zamijenio već sijedima. Molim ga da mi dopusti da objavim bilješke za govor koji je sve ganuo… Uz dopuštenje, dodajem:

Draga Majo, Lena, gospođo Nada, gospođo Vesna, poštovane prijateljice i prijatelji pokojnog Josipa.

Iako sam siguran da bi se Josip zafrkavao na moj račun da me vidi da mu držim posmrtni govor, ja to ipak radim jer tom neobičnom čovjeku iz Čađavice dugujem jako, jako puno.

Dakle, dragi Josipe ovo nije posmrtni govor, nego govor zahvalnosti, mene tvog troglodita iz sela pored Imotskog Mate Matišića, ali i ostalih članova sastava Prva ljubav – Tomislava Šojata, Marija Lekića, Galiba Čauševića i Sanje Doležal.

Naime, tebi su 1977. u malu garsonjeru u Berislavićevoj došla četiri klinca, bez ikakvog znanja o glazbi, ali s velikom željom da budu glazbenici. Mi smo tebi odsvirali našu „Dosta mi je mode“, a ti si nama na svojoj crvenoj klasičnoj gitari otpjevao svoju pjesmu „Hej, mala cakana“ koja je bila kao stvorena za jedan takav dječački sastav. I od tada smo se družili svaki dan četiri – pet godina. Omogućio si nam da snimimo četiri LP albuma i sedam singl ploča. Snimili smo i poznatu Dinamovu himnu. No, to su ipak samo leksikografske činjenice koje se mogu naći na ZAMP-ovim stranicama i koje ne govore ništa o našim ljudskim odnosima.

Jer. Osim što si bio autor naših pedesetak pjesama bio si autor našeg odrastanja.

Tek sad nakon četrdeset i više godina shvaćam koliko si bio ludo hrabar uzeti na brigu, kao nekakav glazbeni skrbnik, četiri tuđa djeteta. Vozio si nas na koncerte, brinuo o našoj prehrani, garderobi…, o televizijskim nastupima…, o ocjenama u školi…, sve ono što zapravo rade roditelji… I ti si to zaista bio, naš otac broj 2. Barem ja to tako osjećam.

Naime, svatko onaj tko se bavi tzv. show businessomzna da je koncert najkraći dio tog posla. Najvažniji dio su druženja, razgovori u tvom Renaultu 4… o svemu… od politike do glazbe… Tek sad, kad sam i sam starac, shvaćam koliko su nas – tzv. teen zvijezde Ex Yugoslavije – formirale tvoje priče, tvoje psovke, tvoji komentari na zbilju, na glazbu, na sve što nas je okruživalo… O nekim stvarima koje su nam se događale bolje je ne govoriti… Ali mi smo u svemu tome uživali… I u užasima koji su se događali… I kada bih morao sve to sabiti u jednu riječ, rekao bih da si nas poučavao važnosti slobode, umjetničke ali i one obične, svakodnevne, slobode preživljavanja… Ako gledamo po formalnim rezultatima tog nesvakidašnjeg paralelnog roditeljstva – mislim da se može reći da si nas – tvoju  glazbenu djecu – dobro odgojio. Neki od nas još uvijek žive od glazbe, i mislim da nema ljepšeg načina od trošenja života svirajući i pjevajući.

Hvala ti u ime Marija, Tompe, Gale, Sanje, da si imao hrabrosti biti naš producent, skladatelj, tjelohranitelj, tekstopisac, šofer i prije svega dobar i nasmijan  učitelj. Hvala ti jer smo ostali prijatelji i nakon što je naš bend po prirodi stvari – našim odrastanjem – izgubio smisao svog postojanja, i što se tako prirodno ugasio… Baš u trenutku kada se to moralo dogoditi. Rastali smo se, ali je svatko od nas otišao svojim putem ispunjen sjećanjima na jedno jedinstveno i zapravo privilegirano odrastanje.

Oprosti mi, ali moram reći nešto i o tvom utjecaju samo na mene. Naime, iako ti je jazz išao na živce, i govorio si mi „Mate, jazz treba ili svirati ili prezirati“, upoznao si me s Aleksandrom Bobanovićem i Boškom Petrovićem s kojima sam onda kao petnaestogodišnjak počeo svirati. Naravno da je ta moja jazzerska ambicija bila posve suprotna planovima našeg benda. Štoviše, ona je ugrožavala bend… No, ti si mi pomogao da se glazbeno razvijem i u tom pravcu.

Isto tako, zahvalan sam ti jer si mi pomogao kada sam prekinuo školovanje i kada sam kao klinac završio na cesti. Jedno vrijeme sam čak živio u obitelji tvoje supruge Nade u Ivanić-Gradu. Uopće ne mogu zamisliti kako si tim dobrim ljudima objasnio da pomažeš jednom klincu koji ne želi ići u školu. Ali najviše sam ti zahvalan jer si mojoj majci rekao: „Gospođo, ne brinite, bit će s njim sve ok.“ Ona se je sve do svoje smrti često puta sjetila tvojih riječi ohrabrenja.

Nakon što sam nastavio školovanje počeo sam se baviti pisanjem. I tebi sam prvome nosio svoje početničke radove. Jedino me tebe, prijatelju, nije bilo sram. Nalazili smo se u tvom stanu u Dugavama, i ti si mi, pročitavši to što sam napisao, rekao: Znaš, ima to smisla… Piši… Bez tih riječi možda bih odustao i moja biografija bi bila sasvim drugačija. Ti si meni u to vrijeme počeo svirati svoje pjesme koje si skladao za Zlatne dukate. Među prvima sam čuo „Zbog tebe“, „Nek’ zvone tambure“, „A duša boli“ i mnoge druge. Danas su sve te pjesme standardi tamburaške glazbe, i kad god ih čujem na radiju, ili nekoj svadbi, vidim tebe koji u pidžami ležiš na krevetu i tražiš tekstove svojih novih pjesama. I onda pokušavaš palcem odsvirati osnovnu melodiju… i onda mi pjevaš…a ja te slušam… Uvjeren sam da će se tvoje tamburaške pjesme pjevati i godinama nakon što nikoga od nas, ovdje okupljenih, ne bude. Dogodit će se ono najljepše što se može dogoditi jednom autoru: one će postati naše hrvatske pjesme koje će se pjevati kad Hrvati budu sretni i kad budu žalosni…I dok bude Dinama.

Osim ploča i CD-a Dukata i Prve ljubavi Josip je objavio i pet knjiga poezije. Objavljivao je u dječjim i književnim časopisima Republika, Oko, Modra lasta, Radost etc. Koliko znam, surađivao je i s našim vrlo poznatim autorom Jurom Pađenom, kao i s grupom Parni valjak, Drugi način i s još nekim našim poznatim pjevačima.

U svakom slučaju, dragi moj Josipe, dužnik sam ti, i koliko god tebi to patetično zvučalo, ostaješ sklonjen u posebnom dijelu mog srca i mojih sjećanja.

Za kraj ne mogu reći počivaj u miru, jer znam da ćeš i gore biti jako, jako dječački nemiran.

Dakle, počivaj u svom dječačkom nemiru, dragi prijatelju.

…I ako postoje
Oni drugi svjetov
Opet ćemo skupa ja i ti
Tambure zasvirati…