Denisu Vinceku u spomen – Umjesto kave 31. svibnja 2021.

Čuvši, dan iza, 17. svibnja 2021., samo sam otvorila novi dokument. Tekst. A nisam mogla baš ništa napisati. Ni plakati, samo me je gutilo. Morala sam razmisliti i kad sam zadnji put bila tako žalosna. Kad mi je umrla mama? Kad je iznenada otišla fascinantna prva najuzornija hrvatska seoska žena Štefica Krčmar? Ili moslavački spiritus movens Dragutin Pasarić? Uvijek iznenada. Kao da je ponovno otišla Irena Lukšić. Nismo bili u Zagrebu, ali su me doma za čitanje po povratku, odmah do ruke, čekale zadnje Zlatarske iskrice, koje mi je poslao očekujući kolegijalno mišljenje. Vidjela sam u Jutarnjem i natječaj za najbolje školske novine i kanila sam ga podsjetiti da ih pošalje i ponovno, koji već put razvali. Na Lidranu je već razvalio. I drugo, i kao najbolji knjižničar u nas. A onda… prepoznala bih ga i noću, moj omiljeni Kobaličin šešir na fotki gdje Denis Vincek potpisuje mi svoju knjigu, pofotkao nas moj Miljenko Brezak, a i naš Večernji list kao izvor navodi Facebook. Kolega Željko Slunjski citira me pišući in memoriram čovjeku sa pet indeksa.

Denis Vincek upisuje posvetu na svoju knjigu / Fotografija Miljenko Brezak, 11. srpnja 2019.

Pisala sam višekratno o njemu, o onome što radi, 2019. Denis Vincek Vinc – mentorske iskrice iz školske knjižnice te 2020. o Odličnom novinarstvu u kratkim hlačama pa smo se fotkali tu u susjedstvu u Tesla’su. Prije u Vivasu, kad je sve po dvaput dolazio sa svojim učenicima prikupiti materijal na školske novine. Prepoznali smo se ponovno prije koje godine, on mlađi gotovo dvadeset godina, mogla bih mu biti mama. Kad smo oboje bili u Večernjaku, uredila sam i objavila u Vrtu, obično na naslovnici ili duplerici, nekoliko njegovih lijepih reportaža, stilogenih, iz njegova Zagorja ili s Paga. Za duplericu. Kad me zvao da bi me njihove Iskrice intervjuirali, pristala sam i, što ne bih ni za koga, na fingiranje kako me u kontekstu izgovorenoga o ocjenjivanja hrane mlate kulenom (upotrijebili smo jeftiniju seku!). Sa svojim učenicima dolazio je dvaput, na razgovor  na fotkanje, usput. Piće, slastice, zezanje. (Njegov ravnatelj još mi duguje štrukle.)

Smilio mi se kad bi mi, čak i u meni nevjerojatna vremena, poslao pitanje o kuhanju juhe – odmah sam otvorila fajl za kuharicu-početnicu (ako je ikad napišem, bit će njemu posvećena), o temperaturi na kojoj se pere šareno ili bijelo rublje, o tome kako ga je najbolje objesiti. Ostavši sam, morao je sve životne banalije naučiti preko noći. Na fejsu se još vrte njegove vešmašine i na balkonu suši rublje. Razvaljivala me je njegova gotovo dnevnička upornost i trud za nekoliko nas najupornijih pratitelja. Nije se ni trudio da nas namnoži. Fascinirao me je zahvalan za tanjur tople savijače sa sezonskim voćem. I silan trud i ideje za kreaciju i međunarodnu suradnju s učenicima, za poučavanje kolega. Spremao je nebrojena predavanja online, kad više nije išlo uživo. Učitelj!

Već mi nedostaje. Denis Vincek, Vinc nije uspio pročitati moji novi roman u nastajanju u kojem sam važan muški lik nazvala po njemu, dopustio mi je. Korona ga je pomela u 49. Nije prvi, ali više od drugih natjerao me je da se ponovno udubim o smislu: tko smo, što smo, zašto smo? I nikako da se odmaknem od pomisli koliko (nam!) je još mogao dati…

20210517 – 202100524

Uloga usisavača u našim životima – Umjesto kave 27. svibnja 2021.

Gledam neki dan na Trećem kasnonoćne Rane radove i film zagrebačkih studenata režije, glume itd. Nisam pribilježila imena, žao mi je, nisam očekivala svoju temu. U filmu neprestano plače dijete. I kad se mama i tata seksaju, dijete plače, pa plače, pa se savjetima miješa mama-punica, pa raspravljaju o tome koliko djece imati i imati li ih uopće. Tko je imao maleno dijete, zna o kakvim dvojbama govorim. U jednom trenutku premorena nestrpljiva mama uključuje fen. Kao gun kod O.K. korala. A dijete i dalje plače… Koliko samo naziva ima za takvo plakanje! Bez suza.

Prepoznajem detalj, i prije sam negdje čitala o tome, ali – ne uključuju usisavač. To je valjda nešto generacijski. Meni novo. Uključivali su ga i našemu najmlađem potomku. Različite zvukove iz maternice. I, na kraju, i – usisavač. Protiv grčića, protiv plača. Dok mama i tata nisu skužili – ti pametni telefoni: za sve postoji aplikacija – da na internetu, youtubu, već postoje sati i sati snimljenog zvuka usisavača. Nasnimale druge bespomoćne mame (za društvene mreže koje Jelena Veljača maestralno naziva mamećim grupama). Navodno učinkovito. Zzzzzzzzzzz.

Našoj je generaciji usisavač bio želja i cilj, borac protiv prašine, pa kad smo se namučili s vrećicama ovakvim i onakvim, kupovali smo usisavače na paru, na vodu, ekousisavače, pa za stol, pa za auto, pa… Najfascinantnije mi je bilo kad sam doznala da se za film prašina i paučina napravo usisavačem naopako, nemam pojma kako. Ne volim usisavač ni čuti. Dosta mi ga i pravopisnoga: usisavač, usisivač, usisač...

20210512 – 20210526 – 20210527

P. S. Za bolje shvaćanje mog teksta preporučujem Netokracijin Podacast Ivan je dobio dijete! (Mia Biberović, Tena Šojer i Ivan Brezak Brkan), objavljen 7. lipnja 2021.

Muzej masline ispod Klisa, QR code – Umjesto kave 24. svibnja 2021.

Prošloga je petka – srećom sam ih preduhitnila Oblizekima, posve neupućena – ekipa ministrice poljoprivrede s ekipom Splitsko-dalmatinske županije otvorila otvorila Muzej masline u Klisu te uručila ugovore o potpori iz Programa ruralnog razvoja dijelu korisnika, pri čemu je ukupna vrijednost odobrene potpore putem šest novih ugovora veća od 3,1 milijun kuna. U nedvojbeno predizborni stranački PR vladajućih odlično se uklopio jedinstven projekt koji ne može ne uspjeti nego samo oduševiti posjetitelje. Mogu to ustvrditi i kao jedna od autorica monografije Maslina i maslinovo ulje / Božji dar u Hrvata / Olive and Olive oil / A Gift grom God to the Croats, 2011. i kao koautorica monografske kuharice Mediteran za stolom, 2003., koja je i hrvatska jela prvi put i uvrstila u mediteransku kuhinju. Nadam se da će ih na imanju Polićevih Stella Croatica odnosno Stela Mediteranea ispod kliške tvrđave već ovoga ljeta napokon ponovno biti i u tisućama.

Dio postava Muzeja masline / Foto Miljenko Brezak

Ne vjerujem da su nacionalni i regionalni vođe poput mene zanovijetali što su u čudesnom privatnom muzeju, krasnome projektu poput onih posvećenih oldtajmerima ili propalim ljubavnim vezama, sve legende, opisi na engleskom. Možda je prevladala želja inozemnoga dizajnera da tekst u odličnome konceptu ne zaguši izloške, ali na tom me je mjestu više nego ikad prije osupnula spoznaja kamo nam ide materinski jezik, neovisno je li standard ili čakavica, kajkavica ili štokavica. Dugogodišnji znanac i vlasnik, uz drugo i branitelj iz Četvrte gardijske, Andrija Polić ne mora podatak da se hrvatski tekst uz druge svjetske jezike može pratiti pomoću mobitela i QR codea braniti nacionalnim, domoljubljem i rodoljubljem, jer dostaje i kako su 2019. oborili vlastite rekorde sa nekih 50.000 posjetitelja, od kojih je čak 95 posto došlo iz inozemstva! To tek osupne, zar ne?

Marin Jerković i Božica Brkan pred 1300 godina starom maslinom iz Kaštel Štafilića / Foto Miljenko Brezak

Marin Jerković, voditelj kompleksa Stella Croatica, objasnio mi u pripremama za otvorenje:

Muzeja masline sastojat će se od pet dijelova. U prvom dijelu predstavljamo povijesni razvoj maslinarstva na Mediteranu, s naglaskom na utkanost masline u brojne kulture mediteranskih naroda, s prikazom proizvodnje na malo, koja je bila prisutna u Hrvatskoj dugi niz godina. Drugi dio svojevrsna je oda maslini kao stablu, uz prezentaciju nekih značajnijih sorti maslina u Hrvatskoj. Nakon tranzicijske video sobe, ulazi se u svijet modernog načina prerade maslina i vrsta maslinova ulja. Posljednji dio muzeja oslonjen je na načine prepoznavanja istinskoga ekstra djevičanskog maslinovog ulja te na zdravstveni aspekt, odnosno blagodati konzumiranja takva ulja, kao jednoga od oslonaca preporučene mediteranske prehrane.

Kušanje na imanju pripremljene hrane s maslinovim uljem Stelle Croatice / Foto Stella Croatica

Čestitke i dobre želje, uz nadu da će krasno osmišljen i dobro vođen posao sladak poput njihova smokvenjaka ili bobića, uspješno nastaviti. Sladeći se odličnim dalmatinskim proizvodima, ne mogu se, pomalo s nelagodom, ne prisjetiti začetnika u tim proizvodima i poljoprivrednoj sadnji SMS-a i još jedne hrvatske ideje i sudbine Srđana Mladinića.

20210522 – 20210523

Usporedba roditeljstva – Umjesto kave 22. svibnja 2021.

Jučer sam s publikom javno na fejsu podijelila dvije fotografije i napisala:

Usporedba: rad od doma za porodiljskog/rodiljnog. Godina 1987. Ivan Brezak Brkan spava u maminu, mojem naručju, dok telefonom nešto dogovaram. Godina 2021. Tata Ivan Brezak Brkan žuri obaviti neki posao s usnulim Adrianom Brezakom Brkanom u naručju. Samo je u međuvremenu tehnologija napredovala od čuvenoga, sad muzejskoga crvenog telefona Iskra s dugom žicom do Iphonea s internetom i koječim, umalo ureda. Dosad 4 dijeljenje, 182 lajka i 26 komentara. Uz mnoštvo gifova-kjudića, i vrlo zanimljivih razmišljanja poput:

Zamišljam fotku za cca 30 godina kada će Adrian držati u naručju svog bebača i raditi od doma. Kakva će tada tehnologija biti. (Jasmina Reis)

Ovo je prekrasna slika, kako vrijeme leti, eto vidi se ta obiteljska nota. (Anđelka Blažuna)

1987. : Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan
2021. : Ivan Brezak Brkan i Adrian Brezak Brkan / Foto Božica Brkan

Kej je meni vetrenica? – Umjesto kave 24. travnja 2021.

Ti si u stvari vetrenica, zapisao mi je da ne zaboravim(o) moj Miljenko Brezak u kontekstu čuvarice baštine, 9. travnja 2015. Ne mogu se više sjetiti kojim povodom. Natrapala sam na to pripremajući se za ovogodišnju Noć knjige 23. travnja 2021., u kojoj Knjižnica Sesvete i ove godine održava 14. Sesvetski pjesnički maraton.

Vetrenica, Slavica Moslavac i Božica Brkan u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini, 12. studenoga 2011./ Fotografija Miljenko Brezak

Kao i prošle godine, 13. virtualni maraton, za razliku od prethodnih, i ovogodišnji Maraton  bit će u virtualnom obliku: pjesnici se javljaju pisanim te pjesmama snimljenim u audio i video formatu, koji će biti objavljeni na posebnoj mrežnoj stranici. Zahvaljujem organizatorima Ivanu Babiću i Mihaeli Bily iz Knjižnice Sesvete, Knjižnice grada Zagreba.

Božica Brkan s vetrenicom izloženom u Podravkinu muzeju prehrane u Koprivnici, 13. listopada 2014./ Fotografija Miljenko Brezak

Za ovogodišnji Maraton odabrala sam pročitati pjesmu Vetrenica nastalu 1986./1987. i objavljenu prvi put u zbirci na kekavici Vetrenica ili obiteljska arheologija, CIP, 1990., a poslije u Kajkavskoj čitanki Božice Brkan, Acumen, Zagreb, 2012., pomoćnome sredstvu u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Vetrenica nije vjetrenjača, nego je vjetrilica, ne rešeto nego primitivni stroj za čišćenje žita od primjesa.

Božica Brkan s vetrenicom na imanju Večenajevih u Goli, 22. travnja 2018./ Fotografija Miljenko Brezak

Iz djetinjsta sam se sjećala jedne potrgane, koja me se očito dojmila dovoljno i da je opjevam i da prema njoj naslovim prvu pjesničku i uopće prvu knjigu, koju je uredio Milivoj Slaviček, a objavio zagrebački CIP.

S dobroočuvanom vetrenicom u Hiši vridnosti u Petrovu Selu u mađarskom Gradišću 10. studeni 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Poslije sam tijekom života na vetrenicu nailazila na najmanje očekivanim mjestima i tek sam ih se sada, u potrazi za ilustracijom čitanja mladalačke pjesme u Noći knjige 2021., kada smo u arhivu odvrtjeli fotografije sjetila i mjesta i ljudi i primitivnog stroja za pročišćavanje čistog zrna, onoga što vrijedi od neželjenih, bezvrijednih primjesa: na imanju Zrno Zlate Nanić u Habjanovcu; sa Slavicom Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina 2011. na izložbi o kruhu; s gradišćanskim Hrvatima u Hiši vridnosti u Petrovom Selu u Mađarskoj 2017.; s pjesnicima sjeverozapadne Hrvatske koje je predvodila Božica Jelušić na imanju Večenaj u Goli 2018. Povod da razmislimo kako nam u mnogočemu vrijedne stvari često promaknu, izgube se, nestanu. Povod da se možda i rastužimo. Ali i da se razveselimo kao što sam se ja sa svojom Vetrenicom, za koju sam i zaboravila da je dvostruko antologijska, sve misleći kako je prošla ispod radara, sve dok je i sama nisam ponovo otkrila. Treba život povremeno dobro sprevetrati.

Božica Brkan
vetrenica

komej je mir miroveni vlezel pod sušu
mej kostravu i rasparene vagere
sanduk z vojkami kak su z česme peska dovezli
klepca na kuse
kamen za zelje namakati (bogzna de se to zmoglo)
zubače troje rogle i mačku za z zdenca vedrice vaditi
 koser
nekakov voder

mej duhu po otave i po tikvajna
z kosajne
po skučenom slivošu
po nekve tuftene tuha
i nekej tak luple kej da bi je pretepal
vetrenica je pod sušu sama opsebe zavetrala
minteres zasečkala

i tere tere kak da se oče zatreti
dere dere kak da se oče podreti

z vetrenicu veter vetra veter vetra vetrenicu
sim tam sim tam sekam nikam
klati greštva
steple preteple nateple

čez reške
poskrivečki počkomečki v zaveterju mešetari
rešeto zbira
pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
ni mu dosti nikadar
teple teple se zateple
se poteple kak se steple
kej da mene dela zdela

zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žitek snet
vrti se vreteno vrti se vrtilo
se legiče se prehiče
trople trople komej sople
kej to fuca kej frduca
sa sipliva
kej tak cokče kej tak cmokče
kej tak cmače
z čim lamače
veter hoble kej da zoble
zrno pleva zrno pleva
žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak
zrno zrno zrno zrno
kej da se čislo razišlo
če je zrno još ne zrno
plajda ga oče v zemlu zabiti
vrabec ga oče z zemle skluvati
zelenoga ga oče mraz pofuriti
zelenoga tuča společi miš spodgristi črv sprepiškati
vetrenica z plevu otpuhnuti
dodrla se prepušča
zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žite snet
drmeš drmaš drmeš drmaš vetrenica
zrno pleva zrno pleva
žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak

lajaj lajaj samo lajaj
zalajana zatrajanka
trajaj trajaj če kej imaš
ofurdana macafura

šali se veli
nedej bog takve šale
ona guče guče guče
guče žitek guče snet
 jel tak i tak veli
se se to sprejari
džurašini brunčenaki jambreki leši kumpesi
tuzli saboli brkani
se pomalo tak to ide
senak se na svoje zide
viš
rešeto broji
pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra vetratra

Okešinec – Zagreb, X. 1986. – IX.1987.

Vetrenica na naslovnici Kajkavske čitanke Božice Brkan u dizajnu Jenia Vukelića

Objavljeno u antologiji kajkavske poezije 20. stoljeća Rieči sa zviranjka prof. dr. Jože Skoka, Zagreb, Disput, 1999., str. 327.-329.; u antologiji Kajkavska lirika Moslavine Dražena Kovačevića, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2009., str. 129.-131.

Naslovnica prve knjige poezije Božice Brkan, dizajn Filka Vigna Somek

manje poznati pojmovi
vetrenica
– vjetrilica, vijača (Stari Perkovci kod Slavonskog Broda, Tea Klaić), vjetrovnjača (Čađavica, Josip Ivanković), jednostavan stroj za čišćenje žita od primjesa. Dr. Vinko Mandeković (Naše žitarice, knjiga I, Naklada Društva Svetojeronimskoga, Pučka knjižnica, knjiga CXCV, Zagreb, 1917.) piše:
„…Dobiveno žito neka se prije vjetrenja prospe krupnim sitom. Sito valja dobro okretati i češće se rukom uvjeriti nema li još zrnja u njemu. Time se riješimo mnogo suvišnog, pa i vjetrenje ide brže.
Izmlaćeno se žito bacalo prije lopatama protiv vjetru i na taj se način čistilo od pljeve
i sitne slame. Laganu je pljevu i slamu odnio vjetar, a teže je zrno palo posebice kao pročišćeno. U mnogim se krajevima još i sada tako radi. Veliki je dobitak kod ovog bacanja, što najkrupnije žito ode najdalje, jer je najteže, pa se ne može posebice posušiti i upotrijebiti za sjetvu kao izvrsno sjeme.
U naprednijim krajevima naći ćeš gotovo u svakom selu po koju vjetrilicu. Njome ćeš moći u svako vrijeme obaviti onaj isti posao, za koji bi inače morao čekati povoljan vjetar. Ona radi daleko jeftinije, brže i čišće, nego što se može napraviti vijanjem. Vjetrilica zaprema malo mjesta, a nije baš osobito ni skupa, pa ne bi smjelo biti boljeg gospodara, koji je ne bi nabavio…
Provjetreno žito nije posvema čisto. Ono je doista očišćeno od slame, pljeve i drugog smeća, ali ima u njemu svakovrsnoga korova, koji je često i škodljiv, pa obara cijenu žitu. Zaboravljeno i nepročišćeno zrnje ne bi se uopće smjelo upotrijebiti za sjeme, jer će polje zaraziti korovom, koji će silno sniziti buduću žetvu. Dobar će gospodar nastojati da očisti svoj prirod i onaj koji je određen za sjeme i onaj što će otići u trgovinu…”
česma tur. – Česma, također Čazma, lijevi pritok Lonje
Džurašini, Brunčenaki, Jambreki, Leši, Kumpesi, Tuzli, Saboli, Brkani neke od starih, već i nestalih okešinečkih graničarskih obitelji

N1 kao breaking news – Umjesto kave 27. ožujka 2021.

Moć navike: ma što radila, jer želim biti u toku, pa i kad radim nešto što zahtijeva punu koncentraciju, a da me ne ometa buka vanjske stvarnosti, već mi je pet godina zvučna kulisaN1. Preko A1 – zapravo, na tome sam kablu još od B-neta – koji ih navodno prestaje emitirati za koji dan. Moj radni dan započinje s Novim danom, a otprilike završava s Newsroomom, sa po kojim filmom i serijom i nekom drugom TV-emisijom između i poslije. 

Prepoznatljiv logo

Doznam li kako ću ih pratiti ako ih skinu s travnjem, prebacit ću se na neki drugi kabel ili već nešto, jer oni su po mojoj konzumerističkoj, ali i profesionalnoj novinarskoj mjeri. Uz još s nekim, sve rjeđim kolegama novinarima iz drugih medija, njima i njihovim 5W vjerujem i kad donose nešto s čime se ne slažem. Toliko da sam Tihomira Ladišića i Hrvoja Krešića predlagala za Novinara godine u izboru našega Hrvatskoga novinarskog društva i glasala za njih. O stilogenosti Ranka Stojanca mogu se pisati znanstveni radovi. U mladima poput Ane Mlinarić, Katarine Brečić, Elvira Mešanovića… – nekamo se odmetnula maestralna Nina Kljenak – vidim budućnost novinarstva, ne samo hrvatskoga; Iva Puljić Šego duplo je bolja negoli u Večernjaku, a Domagoj Novokmet i nekoliko kopalja bolji negoli na HTV-u. Ozbiljno, kompetentno, ustrajno i u realnom vremenu. Uporno. Znaš kad je vijest, a kad komentar. 

I da će caru kad je gol, reći da je gol, neovisno o ljutnji cara. Neovisno je li on u Banskim dvorima ili u nekoj banijskoj Vukojebini, neovisno u cik zore ili kasno navečer, u pet minuta ili u cjelodnevnom breaking newsu. Ne gledaju, imam dojam, kad je kraj smjene. Ne znam kako će sudar, u kojem nedvojbeno ima i ekonomije i politike, završiti, ali i eventualna moguća nastala crna rupa u emitiranju ili nedostojnom zamjenom o svim izravnim i neizravnim sudionicima govori više od cjelodnevnog breaking newsa. Ostavila bih ne naših uobičajenih prigodnih pet minuta gromoglasne tišinenego – crnu tišinu. Prime timekao u Prime Timeu!

Možda će se tada napokon govoriti o stanju u medijima i medijskoj industriji, kako se to kaže, u Hrvatskoj od početka 21. stoljeća. Eto, kolege su me preko WhatsAppa podsjetile da se 22. ožujka napunilo desetljeće od onoga velikog štrajka u Večernjaku – otišla sam iz redakcije početkom 2010., ali sam se 2011. priključila podržavajući kolege u zahtjevima – i odlučni i ustrajni sindikalist Anton Filić odnosno Sindikat novinara Hrvatske izdali su prigodno priopćenje, izuzetno zanimljivo i analitičko ne samo o Večernjaku i Večernjakovim vlasnicima nego i o medijskoj slici u nas odnosno, priča o korupciji, kriminalu i izvlačenju novca.Slavite li, zezam nekadašnjega kolegu, dovoljno mladoga da će mirovinu morati zaraditi negdje drugdje a ne u novinarstvu. Nemamo razloga slaviti, govori mi, nego se samo sjećamo kako smo bili hrabri i kako danas kolege koje su bili štrajkbreheri vide posljedice nesudjelovanja u borbi za naša prava. Meni je danas posve jasno da hrvatskoga novinarstva više nema, dodaje gorko, jer i spomenuto priopćenje od svih je medija prenio samo – Narod.hr . Nadam se da mu se, u međuvremenu, netko pridružio. 

A tiskovine, TV i radijske stanice i kuće, kanali ovakvi i onakvi, internetski poduzetnici i influenceri neka se redizajniraju, broje konzumente i klikove, udio u svojoj branši, svijetom uzimaju nagrade za redizajn i kojekakve marketinške projekte, neka potencijalnim pretplatnicima nude brda i doline, neka nam najstora Beškera uvjetuju cijelim besplatnim kopipejstanim e-kioskom. Ma neka spominju javni interes, ja se kao pojedinačni, natprosječno izbirljiv konzument koji ništa ne traži badava, samo nadam da ću kad-tad, možda i vrlo brzo, kad ispropadaju bahati monopolisti koji se ne libe da im žrtve postanu i vlastiti mediji, kad iz podzemlja izmile tajni vlasnici ne samo pola radijske Hrvatske, kad se promijene pretpotopni zakoni, neuređeno tržište i mnoge druge stvari, pa i u mom novinarskom cehu, na nekom od nacionalnih frekvencija, kanala, aplikacija, podcastova, društvenoj mreža čega li, naći i svoju odabranu zvučnu kulisu.

Miroševićeve monografije o autohtonim vinima – Umjesto kave 12. ožujka 2021.

Da napokon sjednem van, na terasu, na novozagrebačku kavu, imala sam dobar motiv: prof. dr. sc. Nikola Mirošević opet je okupio ekipu da napravi knjigu o još jednoj, šestoj autohtonoj, sorti vinove loze, pošipu sa svoje rodne Korčule. Zadnja je objavljena također o autohtonom korčulanskom grku Lumbarajski grk / od psefizme do naših dana, Nova Stvarnost u Biblioteci Hrvatska baština i Udruga vinogradara i vinara Grk-Lumbarda i Općina Lumbarda, 2012. Imala sam čast surađivati na svih šest, od prve Dingač / Priča o velikom hrvatskom vinu, Golden marketing – TTehnička knjiga i Udruga vinogradara i vinara Dingač Potomje, 2008. Nikola Mirošević imao je startno u glavi 12 knjiga o 12 sorti, a dvojim da će netko nastaviti onih šest preostalih: vugavu, babić, malvaziju, portugizac, pušipel ili pošipel (koji, s razlogom, radije zovem moslavac) i škrlet. 

Naslovnice monografija dosad pet autohtonih sorti vinove loze i vina nastale pod vodstvom prof. dr. sc. Nikole Miroševića / Foto Miljenko Brezak

Da se objavi prvih šest trebalo je petnaestak godina, a mijenjali su se izdavači (prve četiri objavio je Golden Marketing-Tehnička knjiga, a petu Nova Stvarnost  s pripadajućim udrugama, a da se i ne spominju raznorazni financijeri. Uza spomenute: Vrbnička žlahtina – Plemenitost otoka Krka, Golden Marketing – Tehnička knjiga i Poljoprivredna Vrbnik, 2010.; Iločki traminac / Princ s Principovca, Golden Marketing – Tehnička knjiga, 2010.; Kutjevačka graševina / Nadarbina Zlatne doline (Vallis aurea), Golden Marketing – tehnička knjiga i Udruga Vinogradar i vinara Kutjevo i Kutjevo d.d.

Nikola Mirošević i Božica Brkan ili kava o pošipu s posvetom, Novi Zagreb, početkom ožujka 2021. / Foto Miljenko Brezak

Samo je profesor Mirošević, autor i urednik brojnih naslova, a sa Zdenkom Turkovićem autor i Ampelografskoga atlasa, znanjem i ugledom ustrajavao okupljajući ekipu na temi.

Počašćena sam što imala priliku sudjelovati obično u povećoj skupini posvećenih odabranih specijalista s puno prefiksa i sufiksa i, ako zbog ničega samo bih se zbog toga, a pogotovo da moj tekst ne zaostane za njihovim autorskima, ako je ne bih poznavala, trudila istražiti lokalnu tradicionalnu i modernu kuhinju uz promišljanja što bi se najbolje moglo sljubiti s obično već poznatim vinima. Čini mi se da sam se, kako je odmicalo vrijeme i kako su se njegovala vina sve češće sve boljih i raznolikijih izvedbi, a i jela, kad je god bilo prilike, radovala novim kušanjima. I iskušenjima! Osjećala sam se kao u najboljim godinama Vegetina TV-serijala Male tajne velikih majstora kuhinje: da bi mogla pisati, moraš kušati, koliko pravih bečkih sve do Beča, pravih recenzija (onda je takvih bilo i u umjetnosti!) bez nametanja piarovskih i sponzorskih zahtjeva. 

Dakako da smo u zagrebačkom proljeću uz tekst, razmijenili i nešto knjiga te karton odličnih južnodalmatinskih vina, pa i pošip Merga Victa, krasne etikete (i vjenčić suhih smokava upleten s lovorom te lumbliju iz zamrzivača!). Hvala Profesore! Koliko su se samo promijenili vinogradari i vinari, ne samo generacijski, koliko se promijenila tehnologija, uživala bih i ne pišući. 

Pozdrav s Korčule: pošip, lumblija, suhe smokve… / Foto Miljenko Brezak

Ali namamila sam se Vučićevim cirkusom s istarskom malvazijom, zaboravivši da smo trebali, ali nismo objaviti monografiju i o njoj. Nije pao dogovor, čak i je i gastronomski dio trebao pisati lokalni kolega koji kao bolje poznaje stanje, ali i da sam ne jednom pisala o tome vinu. Šteta da malvazija nema svoje monografije u našem nizu, jer bih je rado kao informaciju poslala u Beograd, kao što sam slala još neke naše knjige. Osim toga upravo je istarska malvazija primjer i kako se rade i dobra vina, a još više i dobar PR. Znate ono: IQ, Istrian Quality?

Jedan od pošipa / Foto Miljenko Brezak

Sad jedva čekam da s korčulanskom Udrugom društva prijateljaVino u tradiciji življenja, nazvanu prema istoimenoj izložbi u Blatu 1995., uspijemo privesti kraju knjigu o pošipu, kao i prije, usporedo s hrvatskim i engleskim tekstom i odličnim fotografijama Maria Hlače. A dopuštam si s veseljem citirati pjesmu Mare Mirošević iz knjige Putujem kroz vrijeme, Vlastita naklada, Zagreb, srpanj 2018., koju mi je Profesor darivao usput:

POŠIP

Sazvučje mirisa, 
okusa i boje.
U zagrljaju zemlje crvene
zove, nudi i opija
ptice, kukce i ljude…
Plodan i raskošan
pošip diše.
Gošćica, kupina, maslina
u životnom okružju pošipa.
Miris pretočen
iz kadulje, popunca, mirte
u opstojnosti življenja,
s pošipom
i uz pošip.

Monografije objavljene prije one o pošipu / Foto Miljenko Brezak

20210309 – 20210312 

Poziv na kavu – Umjesto kave 4. ožujka 2021.

Nameračila sam, a da se još nije ni znalo kada će se s to gopreseliti u kafiće i barem terase, pisati o kavi. Kad me je još u veljači fejs podsjetio na punu godinu od kave u našem Vivasu prije Milkina putovanja u Istambul, taman na početku korone, na zadnju uoči lockdowna, smislia sam pereks. I kad me danas podsjeća na kavu na istom mjestu iz 2015., osjećam se jednako kao prema kavi koje sam se količinski odrekla zbog jedne i sadržajno zbog druge dijagnoze. Kad sam se mogla odreći kave, za koju sam mislila da je stalan sadržaj mog života, pratiteljica od rane mladost, pa sam i blog okrstila Umjesto kave, mogu eto i ne otići na kavu van ni u ponedjeljak, ni u utorak, ni u srijedu, a ni u četvrtak. Pijem svoju kavu, pišem svoju Kavu i mislim kako nema više povratka na staro. Skoro? Nikad više! 

Zatvorena sam, rijetko izlazim, zbog dobi i dijagnoza; nisam još imala koronu a nisam se još uspjela ni cijepiti. Ne hrlimo, ali odgovorno smo dvaput odabrali ostati i dodatno zatvoreni, za svaku sigurnost, svoju i tuđu. Oko nas je bilo i bolesti i smrti i cijepljenja prije reda. Razmišljam, međutim, a o tome se malo govori, kako ćemo zbog svih silnih dezinficijensa i ubijanja ne samo loših nego i dobrih bakterija i virusa postati još osjetljivijiI lakovjerniji, vidim. Po e-razglednicama odasvud koje bi valjda trebale govoriti o neustrašivosti, čemu li. Možda o načinu da se kakti najlakše preživi? 

Poziv na kavu, dan prvi / Fotografija Franck

Influenceri, digitalni nomadi i ini zagledani u nadgradnju – ali u uže shvaćenu kulturu, pa ni onu pop! – nego u rijetko kome dohvatnu odjeću i obuću, kozmetiku, putovana, iće i piće.., već su u niskom startu, selfiji i naslikavanje pustinjakova pupka valjda treba početi, ako već nije, kao i priredbe za mase s obzirom na učestala noćna tehno-drndanja u našem jarunskom susjedstvu; kao i marketinške kampanje poput Franckova kreativnoga nagradnog natječajas darivanjem potrošača i, kako ističu, njihovih omiljenih kafića, prigodno, u povodu otvorenja terasa, u kojem možete osvojiti vrijedan poklon paket proizvoda za sebe i kavu za svoj omiljeni kafić. Trebate samo… 

Kava s prijateljicom Milkom u Vivasu, 4. ožujka 2015. / Fotografija Miljenko Brezak

Kakva jesam, kvarim zabavu i odmah pomišljam na one koji si poslije tužne pandemijske i još i potresne godine, u ovom našem novom normalnom,ne mogu više priuštiti ni kavicu s prijateljem ili su rastuženi kojekakvim crnim vijestima, pa i ne prate ni nagradne natječaje. Čudim se kako nije organiziran niti jedan s cjepivom. Čudim se što se lova – gadni milijuni nečega – troši na PR za proizvode kojih nema negoli da se nešto stvori, stvarno potrebno, nasušno; na proizvode kojih nije ni bilo na tržištu ili su nestali s njega, ali se spominju sve nekakvi noviji brendovi, dok veliki svjetski prešutno krepavaju poput dinosaura skupa s lancima razmetljivih dućana bez čijih reklama nisu mogle ni jedne novine, a kamoli glossy. Pogledamo li ikad kroz prozor? Pogledamo li katkad u vlastito zrcalo? Suočimo li se sa stvarnošću? I stvarnost kao da nam je otišla u virtualno, u to go

U najnovijem PR-u iz Francka, koji je u međuvremenu imao i uspjelih poslovnih poteza s to go, pišu:

Dio dnevnoga rituala mnogih Hrvata koji bez nje ne mogu zamisliti svoj dan, a koliko uživaju ispijati svoj omiljeni crni napitak baš u kafiću pokazalo je i prošlogodišnje istraživanje agencije Hendal i Francka provedeno za vrijeme prvog lockdowna. Rezultati istraživanja pokazali su kako je za vrijeme lockdownačak 44 posto građana nedostajalo ispijanje kave u kafićima, a 47 posto ih je izjavilo kako će odmah u prvom tjednu kada se otvore ugostiteljski objekti, popiti kavu upravo tamo.

Kavica u Vivasu 2015.: Milka Bunjevac, Miljenko Brezak i Božica Brkan

Da su mene onda anketirali, povisila bih taj postotak zaklevši se na kafenisanje. Sad se pitam s uobičajenim vidimo se na kavi, a stvarno nikoga precizno još i ne pozvavši na kavu zbog opreza s dnevnom kovid-statistikom: hoće li ubuduće dio mojega životnog stila uopće biti svakidašnje ispijanje kave?

Hvala Ti, Drago Pasariću! – Umjesto kave 28. veljače 2021.

Sinoć je stigla vijest (on bi je i poslao odmah sinoć): Umro je Dragutin Pasarić, Kutinjanin, rođenjem 1948. Repušnjak, naš moslavački Spiritus movens

S jedne od svojih brojnih promocija, u Kutini 2018. / Foto Miljenko Brezak

Napisao je toliko oproštajnih govora da me je nadahnuo za priču o čovjeku koji piše oproštajne govore i da smo se u kojem boljem raspoloženju u nekoj boljoj prilici u nekim boljim vremenima, kad bi, obično u rimovanim dvostisima, zvađal hece i viceve sve do sarkazma i cinizma, šalili kako je najbolje da, kad stigne, takav govor i sebi napiše. Ali, za sebe je, reklo bi se kod nas u Moslavini, imao najmanje vremena, a bojim se da će korona biti dobar izgovor da ne opstanu mnoge od manifestacija koje je bilo kao novinar i PR u INA-Petrokemiji, bilo kao šef kutinskoga ogranka Matice hrvatske ili u nekoj trećoj ulozi osmislio te šarmantno organizirao podjednako i što i tko će govoriti i što će se prigristi, tko će to pripremiti, a i platiti. Jedna od takvih je Život na rubu močvare uz Svjetski dan močvara, koje je educirajući i šarmirajući selio po selima uz Lonjsko polje povezujući prošlost, sadašnjost i budućnost, različite sadržaje i različite političke opcije, znanstvenike i umjetnike, akademike i amatere, izvođače i publiku. Nama samima otkrivao je vlastiti kulturni krajolik.

Dugogodišnji prijatelji i suradnici Dragutin Pasarić, Đuro Vidmarović i Božica Brkan 2012. / Foto Miljenko Brezak

Svatko od nas koji smo ga poznavali ima o Dragecu svoju, lako moguće i posve drugačiju priču. Znala sam ga isprva kao kolegu novinara, dopisnika za Vjesnik, Večernji, Radio i TV, HINA-u, pa suradnika, a onda me je nepovratno vratio u onaj, tada posve mi nepoznati dio zavičaja. Prvi sam put došla u Kutinu kada mi je organizirao za to vrijeme stvarno nesvakidašnju promociju prve knjige Enciklopedija špeceraja uz Dan Kutine 1990. u robnoj kući u subotu u podne, na kojoj je uz druge govorio i Igor Mandić. Dragec mi je dao ideju i formalno je uredio moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, a onda smo je i predstavljali. Dakako da sam se za svoje novinarske tekstove i za svoje knjige često upravo njegovim posredovanjem upoznavala s Lonjskim poljem i moslavačkim trsnim gorjem, s vinarima i škrletom, pod otvorenim nebom pečenim šaranom na rašljama, s Voloderskom kleti i drugim kletima, a i drugim neodoljivim moslavačkim ljudima i pričama. 

Dragutin Pasarić, 2015. / Foto Miljenko Brezak

Navukao me je i u Moslavački književni krug, bez njega bila bih siromašnija za poznanstva i prijateljstva sa Slavicom Moslavac, Katarinom Brkić i mnogim drugima, a moguće da se bez sudara upravo na jednom takvom zavičajnom zajedničkom javnom nastupu s kolegom Đurom Vidmarovićem, ne bih ni tako strasno vratila u lijepu književnost. Kada je 2009. ne samo organizirao nastanak i tiskanje Moslavačke kajkavske lirike Dražena Kovačevića nas šestoro pjesnika nego i valjda petnaestak predstavljanja po cijeloj Moslavini, zbližio je nas Moslavčane rođenjem i(li) životom da smo namislili ojačati barem kulturni regionalni identitet zavičaja već stotinu godina podijeljena, sad u tri županije. Nadam se da će časopis Moslavačko zrcalo, kojem se priprema svečarski broj jednome od izdavača, kutinskoj Matici hrvatskoj, makar i povremeno, i dalje nastaviti izlaziti. Ne vjerujem da itko može napraviti leksikon znamenitih Moslavčana, na koji smo ga tentali i koji je, kao i neke svoje druge nikad dovršene knjige, imao u glavi.

Na manifestaciji Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama 2014. razgovor u šetnji o novim idejama B. Brkan i D. Pasarić / Foto Miljenko Brezak

Možda će barem selima i gradovima o kojima je napisao, uredio i(li) kao izdavač Spiritus movens objavio monografije od Križa do Kutine pasti na pamet da nekoj ulici, trgu, knjižnici nadjenu njegovo ime, ali je važnije da živim održavaju barem neke od njegovih vrijednih ideja, poput Dana Josipa Badalića, Moslavčanina kojega je, kao i primjerice Slavonca Matka Peića, vodio na šetnje Moslavinom i na pisanje o njoj, na Moslavačke razglednice. I da osmisle nove! Znakovito je da je zadnja knjiga koju je potkraj prošle godine urednički potpisao i objavio Vidmarovićevu Moslavinu oživljenu

Daj nas fotkaj! Božica Brkan s Dragutinom Pasarićem u Kutini / Foto Miljenko Brezak

Dijelim tugu s Dragecovom suprugom Ivankom i djecom te prijateljima.

20210228

Zavičaji, naše male Atlantide – Umjesto kave 22. veljače 2021.

Još davno prije pandemije korone, potresa i koječega, 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika, održan je znanstveni skup Pola stoljeća časopisa Kaj u hrvatskoj znanosti i kulturi (Kaj – pedesetletnica, 1968.-2018.) u prigodi dvostrukog slavlja – 50-letnice časopisa Kaj i 45-letnice njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča. I konačno ovih dana stiže na 230 stranica bogat dvobroj časopisa za književnost, umjetnost i kulturu broj 5-6 za 2020. s prigodnim uvodnikom glavne i odgovorne urednice Božice Pažur, jedinoga časopisa cjelokupnosti kajkavskoga govornog područja

Naslovnica

Od trinaestoro mjerodavnih sudionika znanstvenoga skupa (dr. sc. Božica Pažur, dr. sc. Ivo Kalinski, mr. sc. Ivan Zvonar, mr. sc. Željko Vegh, Božica Jelušić, prof. dr. sc. Denis Peričić, dr. sc. Boris Beck, dr. sc. Emilija Kovač, dr. sc. Mijo Lončarić, akademik Mladen Obad Šćitaroci, prof. dr. sc. Bojan Bojanić Obad Šćitarci, dr. sc. Mario Kolar i Marija Roščić Paro) predstavlja niz vrijednih tema s područja suvremene i starohrvatske književnosti i jezikoslovlja, graditeljskoga naslijeđa i vrtne arhitekture, likovnosti te, na kraju, statistiku Kaja i nastavak bibliografije časopisa od 2011. do 2018.  

Sa znanstvenog skupa u DHK: Marija Roščić Paro, Ivo Kalinski i Božica Pažur / Fotografija Božica Brkan

Velik višedesetljetni trud kajovki i kajovaca i napokon onaj uložen u podsjećanje na njega, a osobito na ljude koji su nam ga nesebično darivali na stranicama utoplio me i ljutoj zimi i tmurnim vremenima unatoč. Osobito želim podijeliti radost što sam se našla u vrlo zanimljivom tekstu pjesnikinje Božice Jelušić, eseju Zavičaji, naše male Atlantide. Sažetak kaže

kako je naslov posuđen od Veselka Tenžere, istaknutoga esejista i literata, pratitelja književnosti u „Vjesniku“, 80-tih godina. Metaforički, zavičaj u ruralnim regijama doživljen je kao „potonuli svijet“, koji pjesnici oživljavaju svojim stihovima. Pri tom se odabrani autori (Pavić, Golub, Dolenec-Dravski, Jembrih, Petrović i Brkan) opserviraju kao „čuvari jezika“, njegovatelji tradicijskog „gartlica“ i glasovi koji pomažu rekonstrukciji „Atlantie“ potonule u zaborav. Njihovi pjesnički opusi pars pro toto svjedoče o dimenazijama i ljepoti nekadašnje duhovne, jezične i materijalne cjeline naših zavičaja./ Ključne riječi: zavičaj, ruralne regije, potonuli svijet, tradicija, kajkavski govori, umjetnost kao način svjedočenja o nestalim i nestajućim vrijednostima! 

Da tko drugi piše ovaj tekst, zacijelo bi i Jelušićka u njemu imala svoju Atlantidu, a ovako opisuje svakoga od odabranih pjesnika zaključujući kakocijela ova plejada radi na „rekonstrukciji Atlantide“, pa se u konačnici ne bojimo „bijelih mrlja“ ni izgubljena pamćenja, na mjestu gdje stoji naš jedini i nezamjenjivi zavičaj. Ponosim se što me prethodnica, imenjakinja s kojom dijelim ponajmanje svoje jezike, uvrstila u odabrane i što, uz drugo, piše:

Dio eseja Božice Jelušić o zavičajnim kajkavskim Atlantidama

BOŽICA BRKAN donosi moderan leksik, ulazi u složenu problematiku današnjice, teme su joj urbane, često gorke, kritički intonirane. Duboko je zagrabila u ratnu i poratnu problematiku, s jasnim mirotvornim i  altruističkim akcentima. Osjećaj zavičajnosti, kroz opise njenog djetinjstva, „preslikava“ se na cijeli svijet. A u tim živahnim i uvjerljivim opisima, ispada iz „etno-korica“, okrećući se lirskim inventurama: korespondira s domom, susjedima, obitelji. Istodobno, regenerira dobrovoljnost i dobrohotnost, u kojima prevladava „optimizam memorije“. Sočnost života i filozofska pomirenost pružaju si ruke, pa iskustvo i mudrost nisu u zavadi, već ruku pod ruku idu prema kompromisu. Valja istaći i njene osebujne „gastrolatrijske bravure“, gdje se duh zavičaja osjeća kroz hedonizam, čime nadvladava melankoliju. U krugu života svi smo u velikom mlinu (vetrenici), gdje se kukolj čisti od zdravoga žita. Fatalistički se u njenoj optici mirimo sa životom i smrću: „se pomalo tak to ide/ senak se na svoje zide/ viš rešeto broji/ pušča zemle ušor jemle/ mele mele se zatere/ vetrenica z vetromv vetra z vetrom vetra vetra/ tratra“.

20210219