Posljednja volja golubice iz crnoga maslinika – Umjesto kave 10. travnja 2022.

Već je dovoljno mrtva da joj se svi mogu diviti bez rezerve, da je kanonom priznaju i ovi i oni. Možda joj primjerice i u Akademiji, kojoj je bila samo dopisnim članom, pripreme kakav tematski skup u čast današnje 100. obljetnice rođenja? Možda rođendan Vesne Parun 10. travnja postane Dan poezije, možda i hrvatske poezije, umjesto da datum prisvaja i prekriva crno breme endehazijske obljetnice? Uza sve što je prigodno – mi baš volimo prigodno – otisnuto, snimljeno, emitirano, izgovoreno napokon većina citira akademika Antu Stamaća s oproštaja s poetesom da je ona legitimna nasljednica Tina Ujevića.

Autor portreta Vesne Parun za naslovnicu je pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić / Foto Miljenko Brezak

A ja se pridružujem čitanjem i slušanjem vječnih stihova, ne samo zato što sam u Stubičkim Toplicama prije koje godine za svoju pjesmu Haljina za snove nagrađena Nagradom Vesna Parun, skulpturom akademskoga slikara Ivana Tuđe, svojevrsnim, kako ga vozač nazva auspuhom, nego zbog ljepote i ljubavi, onima vječnima, kojima nas je učila. A mi, htjeli ili ne htjeli vidjeti, čuti. Svatko doma ima barem koju, ako ni koju onda lektirnu, knjigu Vesne Parun. Možda, gorčino, izdanu u vlastitoj nakladi. Sad navodno dvoje s novim knjigama, izborima, sabranim djelima zbog neurednih autorskih prava, zbog opisivanih i snimanih crnih vreća pretrpanih arhivom koje su je pratile sve do stubičkotopličke bolničke sobe.

Autorica Sanja Knežević / Foto Miljenko Brezak

Ali ima zato maestralnih knjiga o Parunici, takozvanih novih čitanja i interpretacija, među kojima odskače Golubica iz crnog maslinika/ Studije o književnom djelu Vesne Parun Sanje Knežević. Izvanredna profesorica na zadarskom sveučilištu i doktorica znanosti predstavila je svoju knjigu – rekla bih žensku! – u subotu 12. ožujka 2022. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u društvu jedne od urednica izv. prof. dr. sc. Nives Tomašević, recenzenta doc. dr. sc. Tina Lemca i Anite Šikić, direktorice Hrvatske sveučilišne naklade, koja je sa Sveučilištem u Zadru izdavač knjige. Odlična je naslovnica s portretom pjesnikinje, koji je kombiniranom tehnikom naslikao također pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić. Kao i obično, dramska umjetnica Marija Sekelez nadahnuto je čitala izabranu Parunicu kao ilustraciju jedinstvenoga znastvenoga hommagea pjesnikinji, posve novoga pogleda na hrvatsku književnost u kojoj je u čitatelja omiljena mnogo manje nego u službenim pregledima i još bez pravoga mjesta koje zaista zaslužuje.

Predstavljači knjige o Vesni Parun u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

Sanja Knežević u svojim pitkim znanstvenim esejima – i rekla bih: ženskom knjigom! – Poetesu natkriljuje pojmom mediteranizma, ne samo zato što je tipična Dalmatinka, nego pripadnošću tome krugu od antike kroz bujne stvarne i pjesničke krajolike s drevnim maslinama, mirisnim čempresima i borovima, kroz otočnost, i životnu i pjesničku, od rodnoga Zlarina, Visa i Brača do Šolte u kojoj je našla vječno počivalište. Izvlači za pjesnikinju smjelu metaforu Penelope iz Homerova rebra, referira se na Platonovu Gozbu, posve ženski a opet znanstvenički definira komplekse neostvarenoga, i ljubavi i majčinstva, kroza stihove duboke boli i sućuti, trpnje i patnje ali ne mučeništva, ne samo Ti koja imaš nevinije ruke, Psalme nerotkinje, nego kroz jedinstveno, teško i s čim usporedivo djelo, kaže, ostvaruje trajno potomstvo.

Duplerica presnimljena iz Golubice

Kneževićeva potom analizira simbol ptice, slobode koje natkriljava ne samo vrhove najviše drveća planina, nego i svakidašnjicu iz koje je i mogla nastati suvremenicima neugodna satira sa stanom bez grijanja i tople vode u Studentskom gradu u Dubravi, ali i s mnoštvom čudesnih sjećanja. Sjećam se primjerice kako je Nives Gajdobranski, njezina družica, s povratka s ukopa ispričala kako je na misi zadušnici bila sama s lokalnim svećenikom.  

Denis Derk u DHK govori o svojoj knjizi objavljenoj prije 10 godina / Foto Božica Brkan

Poslije čitanja pjesama u Društvu Hrvatskih književnika, na Pjesničkom buketu za Vesnu Parun 30. ožujka 2022. – ne znam ništa napamet, ali, zanimljivo, znam koji će Paruničin stih uslijediti – Stipe Čuić ispričao je kako se, iako se nisu ni poznavali, u tadašnjemu socijalističkom SIZ-u kulture Parunova odrekla stana u njegovu korist, jer je imao ženu i malo dijete, a Joško Ševo, koji je pjesme V. P. čitao uz Anju Šovagović-Despot i Jelenu Perčin, prisjetio se kako mu je, kao mladome govorniku svojih stihova na proslavi nekoga svog rođendana u Studentskom centru, na bini, darivala dar umotan u stari papir. Bila je kugla za na bor, koju je kupio još njezin otac i koju je cijeli život nosila sa sobom. Nedostajala joj je trećina, pa i visuljak, a kad ju je doma odmotao, postala je samo hrpica srebrnoga praha…

Pozivnica na Pjesnički buket za Vesnu Parun u DHK

Denis Derk, odličan novinar i književni kritičar, prijateljevao je s Vesnom Parun od 1991. do njezine smrti 2010., 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama i o tome još 2012. kod VBZ-a objavio neobičnu, knjigu posve drugačiju od one Sanje Knežević, s kojom se po mojem sudu odlično dopunjuje. Posljednja volja Vesne Parun bogato je ilustrirana fotografijama, a predstavlja isječke s iz njezina života i stvaranja svevremenih stihova te osobito onoga što iz daleka nije iščitano – proze, književnosti za djecu te satire, osobito one s kurcomlatima, koja je mnogim mjerodavnim Vesninim suvremenicima, posebice u kulturi, dizala živac.

Naslovnica Derkove knjige

Ta je – rekla bih muška knjiga! – prema Derkovim riječima nastala iz dva rukava: jedan je Paruničina želja da njih dvoje, pjesnikinja i urednik, objave antologiju nesretnih hrvatskih književnih sudbina – zato knjiga i nosi podnaslov Antologija nesretnih sudbina! – a drugi je njegova novinarska nakana da iz prve ruke posvjedoči, skicira posljednja dva desetljeća života i stvaranja strasne žene koja je od rasne ljepotice doživjela teške bolesničke dane kao nepokretna starica naružena strumom, ali je neprestano 70 godina pisala, bilježila. Živjela kroz svoje pisanje. Kroz njega je i danas živa i – sve življa. Prigodno, ne bez razloga, jer je izuzetno aktualna kao i 12.-15. rujna 1992. kad je nastala i 22. listopada 1992. objavljena u 82. broju Hrvatskoga rukopisa Večernjeg lista, pročitao je odlomak iz Ode za transeuropsku željeznicu Vesne Parun:

(…) I doći će ptice k Tinu, valu, na idealnu rijeku
A ona će teći kroz lug i začarana žita.
Protutnjat ćeš sutra željeznice nesita
kužnim ovim Balkanom kao gluh jazz kafanom,
žilama Panonije, zemljom Kulina bana.
Kurs: Kanal La Manche, Montmartre, Pakrac, Ilok.
Probit ćeš Papuk i Maglaj. Pregazit Tisu i Timok.
S onustran Uralske kose transeuropski vlak
zbacit će monokl, cilindar, brkove, frak.


Pronaći će ložač u oknu elektronskom
Sibir, gigantski silos. Tvoj novi, Europo, dom.
Ondje te čekaju, tihi, u smjernom pokajanju
s rukama požutjelim od neba i od ptica
i tijelom punim modrica Raskoljnikov i Sonja:
Kraj njih u travi ukrašen malajski bodež kris.
– Mi ubili smo babu krvopiju!… Dobrodošla
kćeri Sredozemlja, uzjaši sunčeva konja!
Raskoljnikov. I Sonja. Nečitljiv sudski spis.

Trust mozgova. Klub bogatih. Eureka!
Suklja iz vimena kravljeg nafta umjesto mlijeka.
Od boga Marsa ište Hrvatske seljačke stranke
bard, da skine
embargo na gnoj i poljsko oruđe.
Elito državotvorna, pokaži častan dlan:
pod brijegom Afrodite čuči vam Džingiskan!

Za ovaj planet Zemlju đavo ima svoj plan
lucidan i brz, u orbitu netom mu uđe.
(…)

20220408

Samo kritično, molim, Željka Lovrenčić! – Umjesto kave 5. travnja 2022.

U srijedu, 6. travnja 2022. u Društvu hrvatskih književnika voditeljica Tribine DHK Lada Žigo Španić publici će dvjema najnovijim knjigama predstaviti Željku Lovrenčić: prijevodom Priznajem da sam živio Pabla Nerude, prve cjelovite proze čileanskoga Nobelovca, u izdanju Iris Illyrica, 2020., odlično ocijenjenom i proglašenom Librom za vajik, (o kojoj sam pisala), te autorskom knjigom književnih kritika Samo kritično, molim, Biakova, Zagreb, 2021.

Željka Lovrenčić / Foto Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.

Izbor Samo kritično, molim, poduprt i Ministarstvom znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo je sastavio Ivan Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar Bekavac Basić.

Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić

Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.

Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.

Kako u svome prikazu navodi Vesna Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i najradije piše. Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.

U svojemu povelikom rasponu književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić, Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna Mimica iz Čilea…

Kritika knjige pjesama Božice Brkan

Subjektivno i s velikim veseljem dodajem na kraju, ali ne manje važno, kako je u izboru Samo kritično, molim dr. sc. Željka Lovrenčić objavila i kritiku Između tradicionalnosti i modernosti o mojoj pjesničkoj zbirci Nemoj mi to govoriti, Acumen, 2019., i kritiku Vodeći pjesnik hrvatske dijaspore u Mađarskoj o knjizi Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša-Đuretina, koju je priredio Đuro Vidmarović, također u izdanju Acumena, 2019. Uz to, objavila je i kritike o knjigama izabranih kritika Mala noćna čitanja Dunje Detoni Dujmić te Kraljevstvo za Ljerkinu knjigu i Književni ogledi Ljerke Car Matutinović, u kojima su objavljene kritike i drugih mojih knjiga proze i poezije (Rez, leica-roman u 36 slika; Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013; Život Večni).

20220403

Divan užas, kolarovski oksimoron – Umjesto kave 4. travnja 2022.

O prvom predstavljanju knjige Divan užas potkraj studenoga 2021. godine nisam mogla ne pitati priređivača i glavnoga urednika Maria Kolara da li je što Slavku Kolaru, temi knjige. Nije. A kome bi drugome, ako mu već nije u obitelji, moglo unas danas uopće pasti na pamet raditi predano i naporno godinu i pol i objaviti knjigu od 500 stranica velikog formata (ciglu, kako takve knjige zove moj omiljeni spisatelj Tomislav Čadež), pogotovo sadržaja kao što je ova kolarovskoga, oksimoronskoga naslova s podnaslovom Izabrani radovi o Slavku Kolaru (1917.- 2021.)?

Promotori Divnoga užasa u Zagrebu: Velimir Visković, Vinka Jelić-Balta i Mario Kolar / Foto Božica Brkan

Mario Kolar, istraživač i predavač moderne hrvatske književnosti na riječkome sveučilištu, povjesničar književnosti i književni kritičar te urednik časopisa (Republika, Artikulacije) pišući predgovor za drugu, nacionalno važnu knjigu o Kolaru, isponaistraživao se literature i arhiva, pa mu je palo na pamet da bi, pošto je već napravio knjige o svojim Podravcima Galoviću i Ivančeviću, mogao napraviti i knjigu o prezimenjaku. Možda bi njegovi Čazmanci…

Odlična naslovnica grafika je Marka Antolčića

A Čazmanci su zaista rijedak primjer u nas pomnog njegovanja odnosa – inače vezu istraživača i izdavača Marko Gregur, u kritici knjige naziva ljubavlju – sa svojim zavičajnim piscem. Kolar je rođen u Palešniku, ali je djetinjstvo proveo upravo u majčinu rodnome mjestu Čazmi i za nju ostao vezan cijeli život. Smatrao se Čazmancem toliko da je gradu ostavio svoju arhivu, koja se danas čuva u čazmanskome Gradskom muzeju. Gradska knjižnica, zahvaljujući i predanosti ravnateljice Vinke Jelić-Balta i njezinih suradnika, okrstila se njegovim imenom i u svom je dvorištu baš prošle godine ponovno postavila otuđenu Kolarovu spomen-bistu, rad akademskog kipara Stipe Sikirice. Sve to u okviru sad već 10. Dana Slavka Kolara, u okviru kojih održavaju i istoimeni natječaj za najbolju kratku priču satiru. Za prva dva uspjeli su objaviti i najuspjelije radove iz užega izbora 2012. i 2013. u knjizi Prvih 20 uboda

Ne bez ponosa ističem kako je na prvom natječaju 2012. prvi pobjednik bila satira Božice Brkan Svojih tijela gospodari.

Mario Kolar govori o radu na knjizi o Slavku Kolaru / Foto Miljenko Brezak

Upravo je na Danima Slavka Kolara u povodu 130 godina od književnikova rođenja potkraj prošle godine i promoviran zbornik Divan užas – Izabrani radovi o Slavku Kolaru (1917. – 2021.), a potom u Bjelovaru i 1. travnja 2022. u Zagrebu. Uz priređivača i glavnog urednika Maria Kolara, urednice su

Velimir Visković govori o djelu Slavka Kolara i o knjizi o njemu / Foto Božica Brkan

Vinka Jelić-Balta i Marina Junger, grafičko oblikovanje Jovica Opačića, naslovnica grafika akademskoga grafičara Marka Antolčića, fotografije iz zavičajne zbirke. Financijski su zbornik poduprli Grad Čazma i Bjelovarsko-bilogorska županija te Ministarstvo kulture i medija RH. Izdavač je čazmanska Gradska knjižnica Slavko Kolar. Mario Kolar izračunao je da je rad na knjizi trajao godinu i pol. Trebalo je, naime, i preroštati knjižnice, knjige i časopise, ali i istipkati i iščitati tekstove, a katkad ih i prevesti te, konačno, odabrati što će biti objavljeno. Na koricama Divnog užasa ističe:

“Slavko Kolar jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca iz prve polovice 20. stoljeća. Najviše je ostao upamćen po svojim humorističkim i ruralnim novelama, od kojih su Breza i Svoga tijela gospodar već dugi niz godina dio školske lektire, a doživjele su i uspješne kazališne i televizijske adaptacije.

Ova knjiga donosi sedamdesetak različitih tekstova o Slavku Kolaru, objavljenih tijekom proteklih stotinjak godina (1917. – 2021.). Radi se o kritikama, studijama, esejima te memoarskim i ostalim zapisima koji se na različite načine dotiču pojedinih Kolarovih djela, cjelokupnog njegova opusa ili njegova života.

Uvršteni tekstovi objavljivani su u različitim novinama, časopisima, zbornicima, leksikografskim priručnicima, autorskim knjigama i na internetu, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu (Rusija, Njemačka, Italija, Austrija, Češka, Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina), a autori su im književni povjesničari i kritičari, sveučilišni profesori i esejisti, metodičari, učitelji, jezikoslovci te ostali humanisti, kao i sami književnici, počevši od nekadašnjih Kolarovih do naših današnjih suvremenika.

U svakom slučaju, ova knjiga svjedoči da je Kolarovo djelo već više od stoljeća izazov ne samo tzv. običnim čitateljima nego i proučavateljima. No, kad bi ju Kolar vidio možda bi ju (auto)ironijski – sukladno naslovu jedne svoje novele – okarakterizirao kao divan užas.”

Svojski odrađenim poslom knjigu ocjenjuje i Velimir Visković, leksikograf i književni kritičar, koji je i sam objavio više tekstova o Kolaru, pa je među sedamdesetak izabranih radova u knjizi zastupljen i sam. Autor je najsveobuhvatnije, jedne od tri, one Marice Čunčić i Bogdana Mesingera,najozbiljnje monografske knjige o Kolaru te biografske Zvonimira Kulundžića.  

Vrlo zainteresirana, birana publika na zagrebačkom predstavljanju / Foto Miljenko Brezak

Opus Slavka Kolara nije velik opus, ali su njegove novele iz samo pet knjiga, poput Breze, Svoga tela gospodar ili Ženidbe Imbre Futača, vrhunci hrvatske književnosti. I biseri nacionalne kulture zahvaljujući filmovima poput Babajine Breze i Hanžekovićeva još crno bijeloga Svoga tela gospodar. Mnogima će stoga biti zanimljivo doznati zašto mu je i tko negativno ocijenio prvu zbirku novela, kako je Kolar postao predsjednik Društva književnika Hrvatske, a potom izbačen iz njega, zašto ga nisu primili u JAZU, tko su bili uzori za njegove pojedine likove, zašto Hergešić piše da je Kolarovo djelo izraslo na domaćoj njivi, a doseglo europsko mjerilo te što su još svojevremeno o Kolaru pisali važni autori Ivan Goran Kovačić, Bratoljub Klaić, Ljudevit Jonke, Dubravko jelčić, Vlatko Pavletić, Dalibor Cvitan, Miroslav Šicel, Ivan Bošković, Ivan Kušan, Viktor Žmegač, Krešimir Nemec, Branimir Donat, Veselko Tenžera i brojni drugi.

U Ogrizoviću Velimir Visković i Vinka Jelić-Balta / Foto Božica Brkan

Nemaju mnogi naši književnici takvu knjigu, rečeno je na predstavljanju. I nemaju. A 58 godina po smrti Kolar je ima. A tko će uopće čitati takvu knjigu, ma i objavljenu baš u Godini čitanja? Specijalisti za teoriju i povijest književnosti, enciklopedisti, studenti i kojekakvi zaljubljenici u ljepotu? A svi – sve rjeđi.S nedavne tribine DHK Bez cenzure o tome ispašta li dobra književnost zbog površnih komercijalnih izdanja izvlačim ilustraciju ugledne i iskusne urednice Miroslave Vučić kako je za njihovu Školsku knjigu svojedobno akademik Stamać, šezdeset godina poslije Strozzija, ponovno, čak tri godine prevodio Fausta, a potom još godinu i pol pripremao tumačenja na 350 kartica, da bi, kad je objavljen, u godinu dana Goethe u novome prijevodu bio prodan slovom i brojkom u 19 (slovima: devetnaest!) primjeraka. No, eto, još ima predanih istraživača, izdavača, urednika, knjižara, knjižnica i knjižničarki. 

Na kraju, Vinka Jelić-Balta, Mario Kolar, Velimire Viskoviću…, uvjerena sam kako Divan užas priziva nastavak i istraživanja i novu knjigu, primjerice o utjecaju i nadahnuću Kolarom u književnosti, kazalištu, likovnoj, filmskoj i TV umjetnosti. Muze još nisu odustale! Oprosti mi, Kolaru, na još jednoj posudbi, ali baš i tu pristaje oksimoron: divan užas!

20220403

Sve ljubavi Ljerke Car Matutinović četverojezično – Umjesto kave 30. ožujka 2022.

Neobična knjiga Ljerke Car Matutinović – kao i dvadesetak od više od ukupno 60 objavljenih knjiga – zbirka poezija u izdanju zagrebačke Biakove i Gradske knjižnice Crikvenica, ali – na četiri jezika: Sve moje ljubavi, Tutti i miei amori, Todos os meus amores, Todos mis amores. Osim na hrvatskome, usporedo pjesme i na tri romanska jezika – talijanskome (prepjevi Lucifero Martini, Loredana Bogliun, Marina Lipovac Gatti, Laura Marchig, Giacomo Scotti i sama autorica, inače i nagrađivana prevoditeljica s talijanskoga), španjolskome (prepjevi Željka Lovrenčić) i portugalskome (prepjevi Meri Grubić). Objavljena 2020., predstavljena u Ogrizoviću sinoć.

Ljerka Car Matutinović čita svoje pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Carica, kako Ljerku zovemo odmilja, s dubokim poštovanjem što je, i kao kritičarka i kao poetesa, sačuvala ushit za poeziju, još jednom osvjedočeno poetsko žensko biće fascinirano životom, ljubavlju, svojim morem…

Marko Matutinović izvodi noninu pjesmu Kad već postoji planina / Fotografija Miljenko Brezak

Prenosim iz toga ozračja pjesmu, koja ne samo da je prevođena na druge jezike, nego ju je i pjesnikinjin unuk Marko Matutinović uglazbio i izveo na predstavljanju:

Recenzentica i promotorica Željka Lovrenčić, izdavačica i urednica Zorka Jekić i autorica / Fotografija Miljenko Brezak
Predstavljačica i prevoditeljica na portugalski Meri Grubić i čitačica na portugalskom Mariana M. Andre / Fotografija Miljenko Brezak

Ljerka Car Matutinović

KAD VEĆ POSTOJI PLANINA

Kad već postoji planina treba se

                                       penjati

Strpljivo i dugo do samoga vrha

Kad već postoji planina treba je

                                          upoznati

Srcem i uhom ko materinsku riječ

Kad već postoji planina treba je

                                           osvojiti

Polako u mudro kao jedinu ljubav

Kad već postoji planina treba je

zavoljeti

Predano i nježno kao dijete rođeno

Zato i postoji planina

Da bismo otkrili pute neprohodne

I vratili Ljepotu daljinama

(Ljerka Car Matutinović: Sve moje ljubavi / Biakova, 2020., str. 76.)

Kejkavska Ilova Masnecove (i Vidmarovićeve!) mladosti – Umjesto kave 21. ožujka 2022.

Andrle (potrgani predmeti), bantuvati (buniti, uznemiravati), čekmež (pećnica), gvanter (ležište za vinske bačve), kezme (ni prase ni svinja), lunjek (poklopac na šteclu), prcmati (peći, pržiti)… tek su neke od riječi na koje zacijelo ne bih ni naišla da se nisam udubila u knjižicu Kak’ su negda pripovedali i divanili v Ilove Ivana Masneca (Vlastita naklada, Kutina 2021.). Na samo 72 stranice manjega formata više je od 4300 riječi, a pravo bogatstvo i za moj desetljećima moslavački kajkavski rječnik s višestruko više, već i objavljenih riječi te fraza, sada na otprilike 700 kartica. Napokon da i ja mogu nekoga i nešto ozbiljnije citirati. Masnec kao svoju literaturu navodi knjigu Katarine Brkić Spod zemle tragi, Ogranak MH Kutina, 2017.  i tekst Đure Vidmarovića Moja kajkaviana, Poetica kajkaviana de pagus Ilova A.D. 1976 .

Naslovnica Masnevoce knjige

Ilovski sam i sama uvela u svoj kajkavski rječnik u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012. posredstvom Đure Vidmarovića, kojem je zavičajni govor, budući da je ondje odrastao u djetinjstvu, inače rođen preko Ilove, nasuprot, u prvome slavonskom selu Piljenicama. U uvodu Masnecove knjige Vidmarović ističe potrebu ozbiljnog proučavanja moslavačke kajkavštine izražene osim u kaju, u ke mojega Okešinca uz Česmu u zapadnom dijelu Moslavine i keja u Ilovi, najistočnijem dijelu Moslavine. Objašnjava i povijesne razloge zašto je raspadom Vojne krajine rijeka Ilova postala granicom ne samo Moslavine i Slavonije nego i kajkavskoga i štokavskoga narječja.

Ivan Masnec sa svojom knjigom / Privatni arhiv

U svome rijetkom od kajkavskih tekstova Vidmarović oživljava razgovor unuke Blaže, bake Mare, susjede Kate i djeda Mateca iz sedamdesetih, a Masnec opisuje kako nas godine života često vraćaju o prošlost, posebice u vrijeme kada su, prije 2000., živjeli oni koji su pripovedali  i divanili rječnikom zapisanim u knjizi. Iako je to kejkavski idiom, osjetio je, piše, ljudsku toplinu i ljepotu jezika kojim su govorili u Ilovi, gdje je rođen 1948. i gdje je živio idućih 20 godina.

Osnovnu školu i gimnaziju Ivan Masnec završio je u Kutini, a studij pedagogije na Pedagoškoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom je 10 godina radio u osnovnoj školi, pa 12 godina u srednjoj školi i 20 godina u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U mirovinu je otišao 2013. godine i mogao se posvetiti i drugim svojim interesima. U knjizi se prisjeća kako su učitelji ispravljali govor djece u ispravan i udaljavali ih od arhaičnog izražaja – mi neki se danas utaman borimo za uvođenje u škole zavičajnih govora kao izborni predmet ili uz školski program objavljujemo multimedijalno i svoje lokalne kajkavske rječnike – što je utjecalo, priznaje, i na to da i danas njegov izričaj starih riječi nije onako jednostavan i topao kako su divanili i pripovedali nekada u Ilovi. Piše:

S predstavljanja knjige u Ilovi 2021. / Privatni arhiv

Mnogobrojni susreti s mještanima u proteklih četrdesetak godina naveli su ga na zapisivanje riječi… Osim brojnih fotografija koje su mu žitelji Ilove dali na uvid i mnogo već sakupljenih riječi, primjerice i špicnameta, odlučio je da najprije napiše knjižicu o povijesti sela do šezdesetih godina prošlog stoljeća s naslovom Ilova, selo moje 2003. godine, a onda je odlučio da riječi koje je sakupio ne odu u zaborav već da ih dalje sakuplja i objavi u novoj knjižici kao rječnik svoje Ilove da se ne zaboravi kako je nekada bilo u njoj.

Masnecova prva knjiga o Ilovi iz 2003.

Nakon prve knjižice mnogo mu se ljudi javljalo s novim fotografijama i novim podacima i stoga je uz rječnik uvrstio i slikovni dio o prošlosti Ilove, posebice o školi. Opisuje i kako se iznenađivao kad mlađi ne bi razumjeli kada bi rekao nešto po starinski, primjerice kad je rekao da je nekoga zestal vramen Masneca. Pokraj Masneca. To ga je još više uvjerilo da mora napisati ovu knjižicu. Također i što je često bio lijepo ugošćen bilo na čijoj lesi ili u dvorištu jedne bake koja je ugostila i još nekoliko svojih vršnjakinja. Kada im je rekao da bi htio pripovedati  starinski, domaćica mu je odgovorila: Nečem ja pripovedati po starinski, ja očem pripovedati moderno ko moj nuk. Ipak je imao slušati i bilježiti razgovor i riječi, pa se prisjeća kako je jedna omotane noge rekla da joj se noga vrazila. Zaključuje:

iz knjige: folklorna skupina iz Ilove 1952.

Nakon tolikih godina prikupljanja riječi, odlučio sam to i pokazati nekim ljudima u selu, a onda su se počeli javljati i oni ljudi koji su i sami kod kuće bilježili stare riječi i rado su ih dali za objavu u ovoj knjižici. Sakupljeno je preko 4300 riječi. Svima njima sam neizmjerno zahvalan.

Ovom knjižicom, koju budućim generacijama Masnec ostavlja kao dokument vremena kako se nekada živjelo u njegovoj rodnoj Ilovi za koju ga vežu mnoga sjećanja i doživljaji u prošlosti, izražava zahvalnost i sjećanje na kazivače i vlasnike fotodokumentacije od kojih mnogi više nisu živi: Marija Baltorić, Milan Baltorić, Marica Belinić, Kata Bolarić, Franjo Božić, Marija Fudurić, Mladen Fudurić, Mara Grđan, Milka Grđan, Marija Heđevir, Katica Hranitelj, Mijo Hranitelj, Marija Hubak (Lisek), Vladimir Jančar, Juraj Jagušt, Davorko Mikulić, Renulfo Mioni, Marija Novak, Marija Pasarić (Božić), Zvonko Petreković, Marija Podhraški (Pulek), Marija Sabolović, Kata Smolić, Marija Tomić, Franjo Turkalj, Ivan Utović, Marija Utović, Joško Varga, Đuro Vidmarović i Marija Žepanec.

Jedna od starih ilovskih fotografija koje je Masnec prikupio kao svjedoke nekadašnjega života

Na kraju prenosim pogovor Ivana Masneca na njegovu zavičajnom govoru:

Potlem sega

Ovo kej bum napisal, morti ne bute si razmeli. Na pisanje ove knižice povleklo me sečanje na dane kad sem bil mali i kad su negdar ovak pripovedali i divanili. U to vreme ne bilo televizora. Sečam se da su susedi sake srede kupovali nove nastavke romanov Marije Jurić Zagorke ”Grička veštica” i čitali na večer. Zutra bi k nam došel sused i pripovedal kej su prečitali. Kak mali dečec sem u zapečku čučal i slušal kak je sused pripovedal i onda su se potlem divanili o poslima koje buju zutra delali.

Na selu se moralo puno delati na polu. Sečam se kak se šenica žnela i kak su v selu bili i bogatejši gazde kojima su šenicu žele obiteli koje nesu imeli pole i tak su zarađivali za preraniti brojnu obitel. I ja sem slagal povresla kojim su se vezali snopi šenice. Snope su slagali na polu u križe dok ne pokosiju celo pole. Šenicu su s pola vozili kolima, na vozu, koje su vlekli kojni ili voli. Po tem se čekalo da dojde dreš da se šenica ovrši. Negdar se moralo dugo čekati dreš jer ih ne bilo puno a i radi tega kej su kod bogatejši gazdi vršili i više den.

Negdar su zime bile drukčeše. Bilo je puno snega i ne bilo asfalta kak denes. Put su čistili drvenom ralicom kak slovo A koju su vlekli kojni ili voli. Deca su privezala svoje drvene sanice za ralicu i tak su se sankali kroz celo selo. Najlepše je bilo kad nesmo išli v školu pa smo svojim drvenim sanicami prek pola prtili sneg do velkog brega gde smo se celi den sankali. Pred noć smo došli domom mokri, premrzli i gladni. Grejali noge i ruke uz peć, a čižme i čarape smo sušili uz otprti čekmež.

U selu je bil samo jeden dućan pri Blazinu. Od dućana prek puta bila je strma steza na stari put na koje smo se sklizali i sankali i puno put došli doma podrapanog tura.

V selu su navek znali reči da su ludi oko cirkve i dućana gorenci a oni koji su od škole prema Ilove dolenci. V Ilove je škola od 1861. leta v koju sem i ja išel. Bila je to stara škola z jednom učionicom bliže putu pred kojom je bil ograđeni vrčak u kojem je učitelka sadila cvetje. U dvorišču je bil veliki natkriti bunar uz koji je bila jedna stara ruška. Denešna škola napravlena je na negdašnem školskom vrtu. Stara škola je zrušena. Tu je sada mali park. Selo je imelo i osnovnu školu do osmeg razreda se do 1960. Škola je bila i u zadružnom domu u sredine sela. U selu je bilo i DVD od 1894. godine s vatrogasnicom z drvenim tornjom. Denes je to birtija ili kak vele moderno, kafić.

Kak deca smo se veselili kad je bil kram pri cirkve gde je bilo puno ludi sa svoji gosti na meše, a potlem se igralo pevano kolo ”Okren, okreni se moje kolo malo” u kojem su bile cure, dečki, žene i muži i zavijali ga i vodili oko cirkve, a potlem su se kupovala čisla i licitarska srca spod šatre licitarke Pavlović z Kutenje. Tu bi koji dečko skrivečki kupil velko licitarsko srce koje je dal curi koja mu se zdopala. Na takov način dali su do znajna da se vole i da se buju ženili.

Ne selo bilo tak zaostalo kak su negdašne vlasti mislile. Selo je imelo i stanicu za vlak na štreke Zagreb – Novska. Kroz selo je bil i put kojim su vozili autobusi na autoput za Zagreb.

Dece je bilo najlepše v leto kad su se šmurati se na Ilove spod drvenog mosta ili na jednom od polaja. Dok su se deca šmurala ludi su vadili pesek, vozili ga i prodavali na Kutenje ili v selu. Kirijali su pesek u peskari koje su vlekli kojni. Tega više ne.

Ovo malo kej sem napisal je zato da se ne pozabi kak je to bilo v Ilove i kak su negdar divanili i pripovedali. Ostala su samo sečanja na negdašne vreme v moje rodne Ilove.  

Srećom, sjećanja su ostala zabilježena i nama koji nismo iz Ilove, a koje bi iz različitih razloga mogla zanimati. Šteta što tu vrijednu knjižicu nije za objavu odabrao i neki izdavač nego je autor morao pribjeći vlastitoj nakladi.

20220318

Mićo Brkanović, egzot među nama – Umjesto kave 14. ožujka 2022.

Sutra se na zagrebačkom krematoriju opraštamo od Miće Brkanovića. Tjedan pošto je na Dan žena od komplikacija poslije korone umro u osječkoj bolnici. Rodjen je 21. studenoga 1946. u Rudopolju kod Vrhovina u Lici. Završio je Pedagošku akademiju i u Novskoj radio u školu te bio tajnikom Crvenoga križa do mirovine. Posljednje desetljeće živio je na očevini u Tovarniku, na istočnoj hrvatskoj granici sa Srbijom.

Mićo Brkanović, portret koji je Božica Brkan snimila u Zagrebu 2014.

Matoševo rodno mjesto prvi sam put i posjetila zahvaljujući gospodinu Mići, kada je organizirao prvi u nas – izbor najbolje rajčice. Htio je da se potrošači upute za koje je jelo koja rajčica najbolja prema preporuci gastroznalaca. Black Zebra najbolja među 58 starih sorta rajčica iz cijeloga svijeta,  naslovila sam 2016. članak na Oblizekima o tome događaju. Podijelila sam s čitateljima i kako skuhati juhu od rajčice u dvije boje, osim crvenoj i u zelenoj, kojima su nas počastili, a također, još 2014., otkrivala sam tajnu dobroga slavonskog sataraša na tovarnički način bećarca u – malo bamije. No, to je, kao i sajam posvećen tikvama i izbor najveće tikve uzgojene u Hrvatskoj bio samo jedan od rezultata njegova dugogodišnjega ustrajnog rada i silnog truda, zapravo velike ljubavi još od prije rata prema neobičnom povrću, voću i cvijeću, koje je na različite načine dovlačio iz cijeloga svijeta i širio ih u nas desetljećima kad globalno baš i nije bilo in.

Mićo Brkanović i Božica Brkan na ocjenjivanju rajčica u Tovarniku 2015. / Foto Miljenko Brezak

Počeli smo surađivati devedesetih u Večernjakovu prilogu Vrt koji je izlazio četvrtkom, a koji sam uređivala od 1993. do 2010., te nastavili na mojim portalima Živi selo www.ziviselo.hr , Oblizeki www.oblizeki.hr i Božica Brkan www.bozicabrkan.com te na različitim događajima, primjerice na ivanićgradskoj Bučijadi, a osobito kad bi se bližilo proljeće i kad bi se zaljubljenici u egzote zanimali za sjeme i sadnice. Ili kad bi u vlastitoj nakladi objavio još jednu novu knjižicu Egzoti i rariteti: od sjemena do sadnice i ploda s podrobnim opisima, uključujući i recepture kako najbolje primijeniti uzgojeno.

Intervju u Zagrebu 2015. / Foto Miljenko Brezak

Susretali bismo se kad je još obilazio sajmove i obvezno uoči blagdana kada bi me razveselio bundevinim košticama, bocama ukuhane rajčice, rakije, sušenim bamijama… U koroni je poslao paket. Pošta ga je dostavila dobrano iza blagdana.

Pripadao je Mićo Brkanović onim mojim suradnicima poput prof. dr. sc. Jana Čižeka i Zlate Nanić u ekouzgoju ili Dragutina Kiša (šumarstvo je diplomirao u godini kad sam se rodila!) u krajobraznoj arhitekturi, kojih odavno nema, a koji su bili pioniri u svom području, ali prije interneta, pa su danas, kad je mreža svih mreža mjerilo svih stvari, umalo zaboravljeni i izgurani od suvremenika, često vlastitih učenika, i agresivnih influencera. Takvi me predani, skromni i sjajni ljudi nukaju da im konačno posvetim hommage, kao i Vrtu, teško danas s ičim usporedivu novinskome prilogu na čijim su stranicama nikle mnoge danas uobičajene teme, poljoprivredne i gastronomske i čije stare brojeve, uvezane, još mnogi čuvaju. Nije, recimo, da i Miće Brkanovića nije bilo u medijima, ali uglavnom specijaliziranima, u praktičnim tekstovima koji su, kao i njegovi katalozi i knjižice trebali zainteresirati čitatelje za uzgoj neobičnih i rijetkih vrsta, često i starih, kako se obično govori, zaboravljenih kultura i sorti.

Mićo Brkanović u kontroli tikava u svome polju u Tovarniku 2015. / Foto Miljenko Brezak
S jedne od edukativnih radionica ivanićgradske Bučijade 2011.: Mićo Brkanović, Božica Brkan i Marica Svetlečić / Foto Dražen Kopač

Činio je to prije drugih i uvijek bi ga na kavi korila što  se i on, kao neki tobože rekorderi i specijalisti, ne špinči brojem uzgojene rajčice, ljutih papričica, bamije… Nije imao vremena, jer je morao brinuti o biljkama, sad ih braniti od suše a sad od mraza ili bolesti. Bio je iz vremena kad je brendiranje bilo nevažno, a ambalaža nužna tek da se konačan rezultat rada isporuči kako treba, zdrav. Dakako, s preciznim uputama kako sijati ili saditi, uzgajati te s recepturama kako upotrijebiti plod.

Gordana i Mićo Brkanović na svom imanju u Tovarniku 2021. / Obiteljski album

Dok je sjeme stizalo tko zna kakvim kanalima i odakle, o čemu nisam ni smjela znati, ja sam ga – kad to već nije mogla činiti moja također još jedna, maestralna suradnica Vanda Starešinić, koje također više nema – gnjavila o podrijetlu, egzotičnim krajevima odakle dospijeva i još egzotičnijim imenima, o ovome i onome… Lako je sad nama pričati, uzgajati i jesti žutu ili ljubičastu ili čokoladnu rajčicu, vrlo sitnu ili vrlo krupnu, plavi krumpir, bijelu lubenicu, odvagivati više stotina tešku bundevu i ne znam kakav krastavac!

Sa suprugom Gordanom utkao je u to, sjećajmo se, Mićo Brkanović mnogo ljubavi i cijeli svoj život, a da od toga nije napravio ni unosan biznis ni slavu. U vrijeme globalne internetske kupnje i mrežnoga sveznadara, Mićo nije imao ni web, osim koliko je najnužnije nije držao ni do marketinga ni do PR-a, nego je, kad su se prorijedili i zbog pandemije zaustavili raznorazni sajmovi, sitno sjeme, često tek po nekoliko komada, slao prema telefonskim narudžbama, poštom, uvijek sa savjetima što i kako. I s veseljem da je sa svakom poslanom kuvertom učinio nešto dobro, produžio neku vrstu, razveselio nekoga i ne misleći da nam je misleći globalno a djelujući lokalno obogatio i cijelu planetu Zemlju. Hvala, Mićo Brkanoviću!

Jedan od Brkanovićevih kataloga za tikve
Brkanovićev katalog za rajčice

Alternator, hrvatsko-ukrajinski – Umjesto kave 9. ožujka 2022.

U zagrebačkom Ogrizoviću nije se sinoć vijorila niti jedna plavo-žuta zastava, čak ni zastavica – uočila sam jesnu sićušnu na fotoaparatu! – a protest i obrana te podrška u predvečerje Međunarodnoga dana žena, 13. dana rata protiv ruske invazije na Ukrajinu moćno je odjekivala između polica s knjigama. Sve do ukrajinskih mjesta odakle se izravno javilo nekoliko pjesnika. Najvjerodostojnije ratno izvješće uživo.

Iz Ukrajine izravno javljanje na promociju Alternatora u Zagrebu / Foto Miljenko Brezak

Predstavljan je Alternator, 2019. pokrenut međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture (adresa u Stupnu, Internet https://www.facebook.com/supauksk/ tekstove primaju na adresu: casopis.alternator@gmail.com), broj 2-3 iz 2021.. Dvobroj usporedo objavljen na hrvatskom i ukrajinskom. Koji tajming! Kao da nije na poticaj Jurija Lisenka uz financijsku potporu Veleposlanstva Ukrajine u Republici Hrvatskoj i Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika te samih autora, koji su se odrekli honorara, pripreman više od godine i pol.

Naslovnica hrvatsko-ukrajinskoga Alternatora s fotografijomViktora Nedostupa na naslovnici , slučajno prigodna ratna

Na 320 elegantnih stranica (oblikovanje Žarko Jovanovski) s fotografijama Viktora Nedostupa urednički tim od osam književnikaizabrao je predstaviti brojne autore: časopis sadržava pjesme osamnaest ukrajinskih pjesnika i trinaest prozaika (primjerice Andrej Kurkov, Oleksandr Irvanec, Sergij Žadan, Andrij Bondar, Daria i  Jurij Lisenko, Oleksandra Gontar, Jurij Vinničuk, Jurij Izdrik…). Za to je okupljenje i tim sa čak četrnaest prevoditeljaproze (Andrea Čičko, Ana Dugandžić, Pavao Jergović, Domagoj Kliček, Daria Lisenko, Jurij Lisenko, Dariya Pavlešen, Aleksa Pavlešen, Damir Pešorda, Josip Ralašić, Sanja Sabljak) i poezije (Fikret Cacan, Jurij Lisenko, Dariya Pavlešen, Damir Pešorda, Ljudmila Vasiljeva).

Siniša Matasović: koncentracija na ratne vijesti kolege književnika / Foto Miljenko Brezak
Dio publike u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

O suradnji, koja seže nekoliko godina unatrag, govorili su glavni i odgovorni urednik Alternatora Siniša Matasović, njegov zamjenik  Žarko Jovanovski te članica uredništva i prevoditeljica dr. sc. Dariya Pavlešen s Katedre za ukrajinski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pjesme ukrajinskih pjesnika čitao je Kristijan Ugrina, a  osim ukrajinskih pjesnika izravno poput Jurija i Darije Lisenko, svoje su pjesme posvećene Ukrajini govorili Žarko Jovanovski o predsjedniku P. i Zvonimir Grozdić pjesmu nastalu u Ukrajini o autobusu maršrutki.

Žarko Jovanovski čita svoju pjesnu posvećenu predjedniku P / Foto Miljenko Brezak
Zvonimir Grozdić čita svoju pjesmu nastalu u Ukrajini / Foto Miljenko Brezak

U ovom broju Alternatora ne nedostaju ni pjesme i kratka proza sedmoro autora iz Hrvatske, BiH i Crne Gore (Zvonimir Grozdić, Matijas Baković, Siniša Matasović, Žarko Jovanovski, Ilija Aščić, Tijana Rakočević i Magdalena Blažević) prevedeni na ukrajinski. Preporučujem i njih, ali svakako uvodnik Žarka Jovanovskog Nacija pjesnika (s anegdotom o prvom prijelazu granice u Ukrajinu prije koje godine kad se pjesnik (kojem je zemljopisno to Europa) i carinik uvjeravaju kako tu prestaje Europa)… i Esej o ukrajinskom jeziku Kijiv. Ne Kijev Jurija Lisenka. (Svakako bih preporučila da ga pročita Viktor Ivančić!)

Zanimljiv je i intervju s trenutačno najprevođenijim ukrajinskim piscem Andrejem Kurkovom kao i tekst Andrija Ljubke Već imamo sreće: rođeni smo kao ukrajinski pjesnici. A nije to samo zato što je otac ukrajinske nacije baš pjesnik Taras Ševčenko!

Alternator je, i bez posebne nakane, postao vjerodostojna svojevrsna antologija novije ukrajinske književnosti, koja je već sada prošlost kao prijeratna, mirnodopska, duhovita, vesela, koja poručuju: ne mislite na rat! I pravovremena je moralna potpora Ukrajini, koja se, kako je istakla Dariya Pavlešen, za svoju zemlju bori i za svoj identitet, kulturu i književnost. Poručuju da osvajački blitzkrieg na Ukrajinu nije uspio – dodaju: niti će uspjeti! – a moja je poruka kako ovaj književni iz Ukrajine na Hrvatsku jest. Iako se takvim ne čini, zaista je vrijeme i za čitanje i za promišljanje. Hvala Alternatoru!  

Dariya Pavlešen u mobitelskom razgovoru s Jevgenijom Čuprinom iz Kijiva /Foto Miljenko Brezak

Javljajući se mobitelom iz Kijiva – iz Lisenkova Eseja o ukrajinskom jeziku podsjećam: Kijiv. Ne Kijev! -pjesnikinja Jevgenija Čuprina, jedna od onih koji su bili i na Majdanu, rekla je kako se osjeća sigurno, jer su većina njezinih prijatelja preko noći postali vojnici, straža. Ona se protiv napada okupatora bori pišući pjesme i pjevajući ih uz gitaru. Ima i svoj punk band, koji možete poslušati putem koda objavljena u časopisu, koji je tako postao i interaktivan. Na zagrebačkom predstavljanju prodavao se s humanitarnim ciljem pomoći Ukrajincima. Poželimo da će predstavljanje dvojezičnoga Alternatora biti uskoro moguće i u Ukrajini.

Kao vrlo aktualnu prilažem pjesmu Jevgenije Čuprine iz Alternatora u prijevodu Jurija:

Što kažu iz Ukrajine? / Foto Miljenko Brezak

Kukavica

Na groblju kukavica kuka,
grobari se vesele
smiješe se sve šire:
ma
koliko bi ona
odbrojila života
svim ljudima na svijetu,
a oni ionako
završit će u grobu!
E, bit će onda love
da nabavimo djeci
i najskuplje igračke,
a svakako će ostat
i droljama za dronjke!
A raduju se isto
I vjerni psi grobara:
Ah, koliko će biti
kobasica i kosti,
pa to je da poludiš!
Al’ kukavica broji.
Pri kraju već je dan,

na pomoću je noć,
a kukavica broji.
Broj, kukavice, broj!
Broj bezbroj svoji ku!
Svim grobarima – ku!
Broj sve do sudnjeg dana,
proreci nam besmrtnost

Broj, kukavice, ku
dok mrtvi svi ne ustanu,
na Majdan dok ne dođu
i šatore ne dignu.
Broj, kukavice, ku!
I nećete vi nikad
pronaći naše kosti,

i bit će gladni vaši psi,
i djeca vaša neće
igračke dobit nove,
i ljubavnice vaše
bez haljina će ostat.
Broj, kukavice, ku!
Ku grobarima, ku…
rac!

Kristijan Ugrina čitao je ukrajinske pjesnike u hrvatskom prijevodu / Foto Miljenko Brezak


Baloni Adrianove generacije – Umjesto kave 2. ožujka 2022.

Adrianov dan na čuvanju kod nas započinje letom balona. Posve nepraktičnog, a zgodničkog promotivnog materijala, o čemu govori logo Mastercarda, koji je stigao s nekom PR informacijom i darićem. Bilo ga je šteta baciti i sad svako jutro započinje letom: leti, leti balon. Djed hoda po cijelom stanu, leti, leti balon, a balon uzlijeće i slijeće, prevrće se i uspravlja sve do plafona, leti, leti balon. U balonu povremeno lete kornjača Korni koja svira, majmun, zvečka… I Adrian krileći ruke u mom krilu, leti, leti balon.

Adrian čita Pina i balone / Foto Miljenko Brezak

Voli naš dječak i napuhane balone, moje rođendanske, nono ga nosi na ramenu i među balonima mali ciči, ciči. Iznijeli smo ih čim je prijetilo ili da se iznenada ispušu ili da prasnu. Kao i one koji su ga dočekali kad je prije manje o godine stigao iz rodilišta. U jednoj od slikovnica o Pinu – Poljaci su majstori – čitamo balone sa slogovima ma, ta, ba, de… i letimo, letimo… Mi pjevamo pjesmicu popularnu kad smo mi bili maleni: Baloni, baloni k’o šareni bomboni…

Leti, leti – Adrian s dedekom Miljenkom / Foto Božica Brkan

Onda navečer u jednome od TV breakingnewsa iz Ukrajine prepoznajem dekicu kakvu ima i Adrian, s kojekakvim balonima, samo je dijete pokriveno tako da su baloni ispod, na drugoj strani i baloni se ne vide. Ne lete. I rasplačem se: budućnost puna pitanja.

Adrian među balonima na ramenima nona Griše / Foto Miljenko Brezak

Priča o jednom kaju Bojane Schubert i Grga Petrova – Umjesto kave 25. siječnja 2022.

Priča o jednom kaju, slikovnicu Bojane Schubert i ilustratora Grga Petrova objavila je Srednja Europa, u biblioteci Sezam, Srednja Europa za mlade (urednica Alenka Barišić), a predstavljena je u Tjednu kajkavske kulture Krapini prošloga rujna na 20. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća.

Naslovnica znanstvene slikovnice

Najavljena je znanstvenom slikovnicom, a autori su se našli u nakani očuvanja lokalne jezične baštine. Autorica teksta predstavljena je kajkavkom i kajkavologinjom, koja živi u Ludbregu, a radi u Zagrebu (u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU). Završila je, tumači se u knjizi, studij hrvatskoga (standardnog) jezika, no unatoč tome kajkavski joj je ljepši i draži – materinji. Priču o jednom kaju napisala je Otu i Giti, svojoj i drugoj kajkavskoj djeci, da im kaj bude na ponos: Bilo bi joj milo kada bi priča razveselila i čakavce i štokavce, male i velike, zapravo sve one koje zanima hrvatski jezik u njegovoj ukupnosti. Knjiga je zamišljena kao priča o životu jednoga jezika, stara čak tri stotine godina.

Mašta, ambicija i šarm: autorica teksta Bojana Schubert i ilustrator Grgo Petrov na krapinskom predstavljanju slikovnice / Foto Miljenko Brezak

Kako bi bilo lijepo da se u svakoj manje ili više kajkavskoj kući nađe slikovnica Priča o jednom kaju kao podsjetnik na povijest kajkavskoga književnog jezika koja se vrlo malo uči i o kojoj se sve manje zna i sve manje pamti, pa ni to da je prva knjiga tiskana na kajkavskom Dekretum 1574. te da valja pamtiti Ivana Pergošića. Izvlači iz povijesti zanimljivosti poput Navuka od svilnih kukcev (1823) Ludwiga Mitterpachera ili Kratkoga navuka od meštrije pupkorezne (1777.) Ivana Krstitelja Lalanga, prvoga hrvatskog priručnika o primateljstvu i porodništvu te uopće prvom medicinskom priručniku na hrvatskom, kojega je u naše vrijeme uveo prevodeći njegove knjige kajkavac, književnik i ginekolog doc. dr. Rajko Fureš, inače i ustrajni organizator krapinskoga skupa i promotor kajkavskoga iz zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca,

Regije u kojima se govori kajkavski, ali bez moje Moslavine…

 Izvlače gospodarske, medicinske, matematičke, veterinarske, astronomske i astrološke, leksikografske naslove, sve do bontona Regule dvorjanstva Jurja Muliha  (1744.) s već znanim kako je mrsko pred drugemi lica napuhavati, jezik van kazati, vusnice gristi, ali rastezati, čelo rugati, nos krčiti, iči prevračati, mustače zafrkavati, bradu odviš gladiti…

 Čak sam i ja iz slikovnice o kaju naučila ponešto iz jezičnice (gramatika) kajkavska imena padeža: imenovnik (nominativ) rođenik (genitiv) dajevnik (dativ), tužnik (akuzativ), zovnik (vokativ) te da instrumental ima čak dva imena – pajdašnik (instrumental društva) i orudelnik (instrumental sredstva)!

Slijedi potom, dakako, i književnost iz koje izdvajam ono što se u školama baš i ne uči i to kajkavke Katarinu Patatić  (1750.-1811.) Vu tom lepom plamnu ki je zažgal mene/ bum gorel, doklam srce mi povene i Ane Katarine Zrinski (1625.-1673.) – Radujem se kad rič tvoju čujem/ruke tvoje ponizno celujem / s pravoga te srca pozdravljujem / vernost tvoju znovi očitujem.

Jedna od stranica slikovnice

Potom slijedi priča kako su n kajkavskom u 18. i 19. stoljeću, u najboljim godinama, ispričane i mnogobrojne i raznovrsne priče za djecu i odrasle. Opisan je kajkavski u šest gramatika, a riječi popisane u tri rječnika, tridesetih godina 19. stoljeća prevedeni i Milton i Shakespeare, a 1832. postao je predmetom i u školama. Međutim, za Hrvatskoga preporoda odlučeno je kako će svi Hrvati, pa i kajkavci, pisati i službeno govoriti štokavskim jezikom (kaže: kajevim susjedom). Opisuju potom kako je usahnuo te kako je na hrvatskome jezičnom stablu na štokavsku nacijepljena i kajkavska grana.Uz to što se kajkavski i dalje govori, pišu na njemu Antun Nemčić, Šenoa, Galović, Zagorka, Domjanić, Krleža, Kolar, Kerster, pa i oni koji izvorno nisu kajkavci poput Matoša: Već je zorja, a ja ne mrem spati, / po hoži me hinca mislih črni roj,/ kokotiček več rkiči za vrati:/ hajči smiljček, jači, picek moj.

Prije nego dodaje kratki rječnik manje poznatih riječi, jer bole je siromaški se voziti,/ neg gospodski pešice iti – ističe kako kajkavske riječi uz pomoć raznih autora nastavljaju svoj život u hrvatskoj knjizi te nabraja recentne kajkavske književnike:Ivan Goran Kovačić, Nikola Pavić, Pavlek Miškina, Ivan Golub, Zvonko Kovač, Ivo Kalinski, Zlatko Crnec, Stanislav Petrović, Ernest Fišer, Zvonimir majdak, Hrvoje Hitrec, pero Budak, Borivoj Radaković, Denis Peričić, Kristina Štebih, Stjepan Jakševac, Pajo Kanižaj, Miroslav Dolenec Dravski, Božica Jelušić, ladimir Gerić, Tomislav Lipljin, Željko Funda, Barica Pahić Grobenski, Kristian Novak, Božica Brkan, Željka Horvat Čeč, Marko Gregur, Ivana Škrlec, Aleksandar Horvat…

Recentni kajkavski književnici, među kojima i vaša ponosna blogerica Božica Brkan


Baš se ponosim, ali ne mogu s tugom prešutjeti prigovor što, odmah na početku slikovnice,među kajkavskim govorima, zamišljenima kao mirisnim cvjetovima (varaždinčice, međimurčice, zagorčica, posavčice, podravčice, gorančice, turopoljčice i sutlančice) nema na toj livadi i mojih moslavčica. Jedno je kad u popularnoj pjesmi o kajkavcima moj zavičaj izostavi Žiga, a drugo kada nas kajkavce koji još jedva da i govore kajkavski, propusti ozbiljna autorica, autorica i knjige U suton kajkavskoga književnog jezika te s Ivanom Lupićem Prvoga hrvatskog Shakespeaera o Ivanu Krizmaniću i njegovoj Flundri srenje zrokujučoj iz 1836. Krizmanić joj je bio i temom doktorske disertacije. Radoznalo očekujem nove naslove…

20220118

Proslava vina uz fotozapise „U vinskim odajama“ – Umjesto kave 23. siječnja 2022.

Najoriginalnije Vincekovo 2022. održano je u Križevcima: umjesto da predvidivo u nekom od krasnih vinograda po bregima oko grada vinom zalijevaju vijence kobasica na trsovima, Društvo za očuvanje križevačke baštine Križevački štatuti i grad Križevci održali su završnu svečanost 1. Nacionalnoga natječaja za hrvatsku vinsku fotografiju. Obnovivši svoje aktivnost prošle godine, zazvali su slanje fotografija iz vinograda, podruma i vina.

Naslovnica kataloga s fotografijama vinograda, podruma i vina
Prvonagrađena fotografija Vino, grozdje i bregi Grozdane Drašković iz Huma na Sutli

Samo se trebalo sjetiti, jer stiglo ih je više stotina različitih tema, poetika i umjetničkih dosega, a od njih je stručni ocjenjivački sud profesionalaca (predsjednik Bernard Čović i članovi Dag Oršić i Goran Marošević), odabrao 32 dvadeset šestoro autora koje su potom stavili na Facebook te je publika klikovima odabrala i sebi najljepšu Vinograd – unikat u 360 stupnjeva Emanuela Hrženjaka iz Peteranca. Nagrađeni su prvom nagradom Vino, grozdje i bregi Grozdane Drašković iz Huma na Sutli, drugom Vinski zagljaj Andree Fotović iz Labina, trećom Berba u Višnjevcu Bjelovarčanina Bože Boščića te pohvaljeni Iznimno ugodno opija Virovitičanke Anje Duršot, Plod naših ruku Srednje gospodarske škole Križevci, razredni odjel 3.a agrotehničari i Vinograd Zagrepčanke Višnje Lovrić

Domaćini sa sudionicima i nagrađenima / Foto Božica Brkan

Na Vincekovo su podijeljene nagrade, predstavljene fotografije u užem izboru – ponosna jer je u katalog uvrštena i fotografija Pogled na vinograde seoskog turizma Kezele mojega Miljenka Brezaka! – i odličan fotokatalog U vinskim odajama (urednica Tanja Baran, likovno oblikovanje Blaženka Matić) u nakladi 1000 primjeraka. Po svemu sudeći, začetak odlične priče koja ne zastaje samo na redaljki napitnica uz kupicu, kumek moj dragi, daj se napi

I odličan temelj da se taj dio nacionalnoga života i kulture obogaćuje, čuva i oplemenjuje, s obzirom da je predsjednik stručnoga ocjenjivačkog suda Bernard Čović napisao u svom nadahnutom tekstu Vino se ne radi, vino se rađa – kao i fotografija, uspoređuje! – kako je potrebno pravu lozu spojiti sa suncem i kišom i kako je potrebno pravu leću spojiti sa suncem i kišom te kako je potrebno prepoznati pravi kadar kako bi određeni terroir postao jedinstvena fotografije. Izjavio mi je poslije predstavljanja fotografija i fotografa, neovisno jesu li profesionalci ili amateri, kako je u kratko vrijeme dospjelo najviše fotografija krajolika i detalja grožđa, a oni su očekivali ljude u običajima. Valjda će ove godine stići i fotke iz trsja u kojima se, uostalom, makar turistički kao i uz druge vinske svece, uz Vincekovo za izdašniju berbu čokoti s kobasicama zalijevaju vinom.

S izložbe: fotografija Pogled na vinograde seoskog turizma Kezele mojega Miljenka Brezaka

Uz to, ne brojnima ali zato odabranim, očito zainteresiranim gostima iz cijele Hrvatske u Velikoj dvorani križevačkoga Hrvatskog doma predstavljene su i najpoznatije hrvatske vinsko-pajdaške regule Križevački štatuti, nastali potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, a koji su lijepi gradić bogate povijesti i uvrstili u središta nacionalne vinske kulture.

Odlična, pohvaljena fotografija Iznimno ugodno opija Virovitičanke Anje Duršot

Ne želim propustiti spomenuti kako je oživljavanje finih kulturnih zbivanja oko Križevačkih štatuta, pa i izložbu s lijepim financijskim nagradama, potaknula Tanja Baran, moja kolegica i glavna urednica Radio Sljemena na Hrvatskom radiju te sveučilišna profesorica, inače rođena Križevčanka, koja je, uz drugo, okupila sjajan tim u Udruzi za promicanje znamenitih Križevčana Dr. Stjepan Kranjčića, koja u gradu trećega hrvatskoga sveca Marka Križevčanina uspijeva održavati i širiti natječaj duhovne književnosti, već 13. za odrasle i 10. za djecu, okupljati umjetnike čije izložbe zemljom krstare likovnim radovima nadahnutim nacionalnim svecima i blaženicima te prateći to objaviti niz zanimljivih izdanja. Križevčani su i Tanju Baran (i Zorana Homena!) nagradili počasnim članstvom u Društvu, a u tekstu Vino kao vječna inspiracija, uz drugo, u katalogu U vinskim odajama ona uvodno piše:

Predsjednik ocjenjivačkoga suda Berbard Čović, predsjednik Udruge Siniša Katavić i počasni članovi Duštva za očuvanje križevačke baštine Križevački štatuti Tanja Baran i Zoran Homen / Foto Miljenko Brezak

Na koncu ipak ostaju samo dvojica, Bog i vino!: kolika je važnost vina u antropološkom određenju ljudskoga bića govori ova poznata izreka Béle Hamvasa. Vino se slavi od postanka svijeta, od biblijskih vremena. Još je Noa u Starome zavjetu zasadio prvu lozu, dok je krist u Novome zavjetu pretvorio vodu u vino. Najprije je voda pretvorena u vino, a zatim je vino pretvoreno u krv! Izuzetan je razvoj svjetske vinske kulture. Iznimno bogat! I hrvatska vinska kultura ima svoja prepoznatljiva obilja! Ona uključuje materijalne i duhovne vrednote vezane uz vino, a tijekom hrvatske prošlosti određena je i seljačkim i plemićkim, i građanskim društvenim slojevima. Kruna joj je u najpoznatijim hrvatskim vinsko-pajdaškim regulama „Križevačkim štatutima“ koji poučavaju kako se radovati uz vino u dobrom društvu, uz zdravice i pjesmu.
Vino žive svi, i elitne skupine i oni na društvenim rubovima. Vino prati čovjeka od rođenja do smrti. Vino je, osim što golica nepce i razgaljuje dušu, i kulturna pojava. Mnogi su autori zato ispisali svoje kulturne ili umjetničke filozofije vina. Najnovija, fotografska, upravo dolazi iz Križevaca.(…)

Milka Bunjevac, Božica Brkan, Tanja Baran i Miljenko Brezak uoči predstavljanja izložbe i kataloga

20220122 – 20220123