Početak teksta Pisanci u knjizi Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski uskrsni običaji Slavice Moslavac
Imam doma sekakve pisancov. Od prepuno let. Kulko je tu Vuzmov! Nekoje mi je donesel neko, nekoje neko i šteta mi je je hititi. Nekoja su i potle puno let još lepa kej da su čera skuvana v lukovine i napisana jel z voskom z čestitku. Nekoja su samo našarana z kojekakvem listjem: more i detelica i naregani radič, a peršunovo se navek nekak najlepše potrefi. Nekoja su jajca z onem belem z sita, nekoja su samo skuvana v kupuvane farba i z nakelene slike z piličima, zajčekima… A nekoja su narisana z flomasteri i kojekave druge farba. Puno je kokošine jajcov, prek male od pilenki i velika, žučkasta i zelenkasta, a imela sem i šaro prepeličino i vekše racino i najvekše nojovo, ali sem ga dala za lepotu. Zdavala sem i sa ona jajca kej su jim od lupine naredili špičice. Nemre to saki. Negde mi je i pisano drveno jajce z Polske i jeno licitarsko z Bistrice. Ak se ne računa porculansko, kej da je Fabergéovo, v koje spravlam prstejne, najlepše je gusino kej ga je pokojna Vanda gda je još bila mlada sega našarala z sakojakem cvetjem i zgledi kej da se rasvelo.
Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac
Tu i tam tak pred Vuzem spohitam jajca kej se pokvariju i
rasmrdiju kej kakov šleprtek, gda koje opane i potere se jel popuca samo
opsebe, kej bi moja mater rekla – vreme ga je pojelo.
Mama je znala spuvati i za Iveka našega i napuvala bi bogme i za celi Ivanov razred, da si sa deca moreju napisati svoj pisanec kej se ne bu pokvaril. A posebno smo kuvali jajca za dati i za kucati ko bu dukše i za jesti jajca z šunku v kruvu z francusku šalatu, z mladem lukom, roktvicu i z kupuvane paradajzom.
Duplerica s tekstom Pisanci Božice Brkan
Jajca mi se samo pomečeju, ali mi je je nekak šteta hititi:
vrneju me na vuzme gda smo još si bili zajeno, gda se još nesmo sporazišli,
zišli. Se mejne s z kem imam o tomu i spominati.
Dobro je nekak, si mislim, da sako leto v to naše malo gnezdo primetnemo, da
prispe još kakov lepi novi pisanec. Samo kej tem jajcom denešnem žutajnki nekak
nesu kej onem negdašnem, domačem, žuti kej cekin.
20220205 – 20220206
*Bilješka je napisana na kekavici, kajkavskome zavičajnoga moslavačkog govora, rodnoga autoričina sela Okešinca.
manje poznate riječi čera – jučer naregani – nareckan, valovit, ruglav radič – maslačak sît, sitek, sitak – zukva, sitina, močvarnabiljka okruglih zelenih listova i bijele unutranje elastične jezgre (od nje pastiri pletu stolčiće i sl.) nakelene – nalijepljenje lupine – ljuske špičice – čipkica spravlati – spremati prstejne – prstenje, zlatnina gusino – gusje potere – razbije se šleprtek – pokvareno, neopolođeno jaje samo opsebe – samo spuvati – ispuhvati napuvala – napuhati pomečeju se – sele se od jednog drugog mjesta, jer ničemu ne koriste zajeno – zajedno sporazišli – razišli se zišli – dotrajali primetnemo – dodamo spominati se – razgovarati
U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, dvobroj 3-4/2021. u cjelini Suvremena kajkavska književnost, str. 12.-16., objavljen je u prvoj skupini sa 16. natječaja Kaja i Kajkavskoga spravišča za kratku kajkavsku prozu 2020. uz tekstove Aleksandra Horvata, Božice Jelušić, Denisa Peričića, Siniše Cmrka, Željka Cvetkovića i Željka Bajze, i tekst Lafre Božice Brkan iz 2020.
Lafre
Nalafrala sem se v mačkaru jemput v celomu životu: v četrtom razredu sem bila zastavnik selske dečje fašejnske svadbe: na metlišču sem imela kej zastavu od rupca i na glave nečiju šubaru. Samo da je. Lepo smo se i bez mustačov naigrali, nabedesali celo popodne po celomu selu, a nesmo nabožali penez kak spada ni za kohčokoladu. Al od male malosti nema mene lepše od mačkarov gledeti.
Prvoga se sečam sv. Nikole i Krampusa z lanci i z šibu, beloga i crnoga, kej su me grdo plašili. Nes se mejne bojala ni Deda Mraza gda nam je v selskomu domu delil bombone. Al niš me več ne bilo stra gda sem zdalkoga gledela kak su na fašejnek skraja na kraj sela kej strele prebežali na kojna, bez sedla, nisko se držeč za grive, napol ležeč, si jenaki da se ne znalo ni ko je dečko a ko cura, a kam ko je ko. Još nesu došli, a več je ne bilo. Isto tak su na pepelnicu, prede neg šenicu po pola, pepel po celomu selu sejali muži si crni kej vragi. Zapregli bi se v jornice i lekli plug čez selo, a onem kej jim ne bi dali piti kulko bi šteli, duž dvorišča tam i nazaj zlekli bi gliboku brazdu se grokčuč od smeja da su se zalikavali.
A gda bi svadba bila, ko ne bil pozvan, došel bi nalafran. Mam po večere jel v pol noči lafre bi pile i jele, zajne je moralo biti, i tancale z kem su god štele i kak su štele. Nemreš reči da nepeš gda lafre biraju! Si su šteli znati ko je ko, a niko ne snel lafru po polnoči, prede bi očli v kmicu. O tomu se potlam više pripovedalo neg o mladičem jel koja si je lepšu kiklu dala zešiti. Gda bi preterali, jel ak bi jeni mislili da su oni drugi preterali, negda bi se i potukli, a tu i tam bi ko z kem i pod pomel. Neretko si je i vragometna ženska zmej nog na svitnak mrkvu zavezala da je visi kej ona muška stvar i okolo bi tu kej svoju sramotu nanašala i kazala sakomu ko oče gledeti. Če bi jeni rekli dej naj, pak ima tu i dece, drugi bi rekli pa kej, naj se vučiju.
Jeno sedamdeset let išli su moji Jokešinčani z mačkarum prek v Križ, najprvo pešice, poprav kej svadba jel kej Pepeluga, Snegulica z semi patulki. A potle su se vozili i na kole, na gumejnaki, na traktorske prikolica i na kamijoni i kazali nekej kej bi Fašejnek trebal popraviti, za kej je on kriv i za kej ga treba vužgati da se to nestane zanavek jel bar do novoga fašejnka. Gda je bila komasacija, kak su zemlu nadelili i kak je PIK gliboko joral gde nigda ne priraslo ni kej bi pod noket. Gda novoselska pilana ne imela klad za piliti, dovlekli su jim veliku kladu, vrbovu. Jemput su, kak se nigda ne dospela narediti zdravstvena stanica, precedniku opčine dovezli celu ambulantu z doktori kej su jim medicinske sestre sedele v krilu i z žepov vadile plave koverte. Jeno su leto lafru-prasicu vozili, opala je z kol i ruku si pretrgla i eto ti smeja: prasica v gipsu. Da ne z slamu bila nadeblana kej stroža, bi se sirota sa spotrgala. Jeno su pak leto vozili vragov za celi pekel i Lucifera crlenoga z dugem repom. Kej je pak te zvadžal!? A gda je zrasla velka inflacija, maloga su dečeca oblekli da govori: Ja sem jugoslavenski dinar. Si su ga kušuvali i metali mu peneze za škrlaček, tulko da se mali rasplakal. Naj biti bedast, su mu govorili, a sa su deca išto štela biti dinar. Sako su leto imeli rat z cenami i z otkupom, jeno leto su vozili šenicu, a jenu kuruzu jel krumper, onda pak teliče jel odojke, jer mleko, kak su jim več koje cene štele vuha pojesti. Gda bi zapalili Fešejnka i naranili blago, bila bi vatrogasna zabava da bi si trošek pokrili. I zajebancija bome košta. Najgore je prešel one Pepec kej je, a baš je to leto Tito bil na umrelu, za lesom sklepanem od desek hodil z šarem velikem vencom i narekal. Zaprli su ga kej je uznemiraval javnost. Mogli su i druge zapreti, al on je bil ledičen, pak ga je bilo najmejne šteta. Odležal je, a potle je očel prek v Australiju.
Tekar su puno potlam počeli delati velike maskenbale i deliti nagrade za najljepšumasku, najprvo pijaču kej ko oče i kulko ko more i viršlin, a potlam, kak su vidli na televizoru, da su mogli, bil bi to put na karneval v Venecije, Nice, prek i v Rio de Janeiru. Lafrali su se v Indijance i v kauboje, v crnce i v Eskime, v arapske sultane i trbušne plesačice z harema jel z iladu i jene noči, v maharadže i Indijke tak da se ženam prek sarija pupek videl, v partizane v paru z ustaši. Jeno leto nagradu su dali pape z dve časne kej su ko je god štel videti haltere kazale, a drugo leto najlepši jesu bili Tito z Jovanku z veliku pundžu, al če su mislili da buju kej dobili, bogme nesu.
Tulke leta spravlam se o laframi i kojekej sem naspravlala. Na teatrologije sem pripovedala kak je fašejnek oblik narodnoga teatra. Če ja, kak ni moj jotec, nes štela iti z mačkarami, ne bilo leta da moja mater ne išla z mačkarum. A najlepše je je bilo šivati obleču mačkaram. Pol sela bi oblekla, se jena lafra lepša od druge. Ne bilo kej se ona ne bi zmislila kak zešiti. Jel pocigano jelo nafaldano jel napliserano. Se su naše firange, koperte, plaftiči, stolnaki, rupci, bluze, sukne i podsukne, lače, čak i tatino plavo radničko dipovsko odelo bili v mačkara. Se kej bi komu sfaleko, našla bi v naše jormara, a ak ne bi, nakupuvala bi restlinov kej bi po fašejnku prekrojila v suknu, kutu, več v nekej. Ono kej je bilo carski kaput z pliša jeno leto, drugo bi najopak okrenula v zakrpane lače patulka jel tak nekej. Sebe je šivala najzajne. I po dva je tjena krojila i šivala da bi te jen dan bila drugačeša. A jeno leto mama i kuma su se oblekle v balerine z kratke sukna od krep papera da je se šršalo i z velike škrlaki, a onda je vudrila kiša i se se to razmočilo. Sa sreča da si je podoblekla tatine duge zimske gače. Se su se zafarbale crleno. Je rekla tate: pa spod lača ti flekov niko ne videl.
A tak kej moja mama i moj se mali voli lafrati. Denes se ni ne seča kak ga je vučila tancati Fašnik se je oženil, pepelnicu zaručil, kak je i mene vučila da moram na fašejnek noge v zelju oprati radi zdravja. Jeno je leto bil malar z tatinu francusku kapu i z tenke zafrčkane brki, jeno mušketir od ona tri Alexandra Dumasa starešega z velikem škrlakom z još vekšu perušku. Jeno je leto bil pes Dalmatinec, beli z crnemi fleka, jen od stojenoga, poprav kej s filma. A jeno je leto bil želva, Nindža Kornača, Turtle. Potle je svetleči mač skup kej sam vrag dobrodošel za lafru z Starwarsa.
Moja bi mu mater za školu pekla krafline kak su negda pekli samo za fašejnek i gda bi je rezala i spuščala v gliboku mast pripovedala bi kak je potle fašejnka navek dobila koprivnaču. Ko zna kej su se i de pojeli, jel se je v pečena jajca zadel i kakov šleprtek, de je bil komačec plesnive, poprav zelene kobase kej je več imela duhu. Ne se smela ni potužiti gda ju je srbelo, šuti i češi se tak da niko ni ne vidi. A ne dej bog da te potle nekej zaboli, jajneki jel kej, moja baba Julča, nejna svekrva, rekla bi je da si je sama kriva, da ju niko ne tiral z mačkaru iti. I tak je išla sako leto dogda je mogla i dogda je imela z kem. Zdohadžaju se ludi, nove lafre ideju z mačkarami.
Ivek moj nejde z mačkarum neg si još samo sako leto na Svetoga Patrika obleče kilt. Sa sreča da je mama, gda je pred duge leti šivala šosek za dete, dela duplično, da bu, gda dete zgustera, nekomu mogel poprav kakov šos ziti, pak samo napuščamo gumbe i drukere da more vujnega stati. Komej sem ga natentala da vuz bokserice mesto dokolenkic obuje skijaške štramplice, obleče tajice.
I tak je to išlo dogda se ovo leto i brez fašejnka nesmo si nalafrali. Očeš-nečeš. Ne to da bi zebiral lepu lafru pozlačenu kej si si z Venecije donesel za suvenir, jel crnu lafru kej junak Zoro jel Bili The Kid, jel fantomku kej kakov tat. Protiv Covida-19 si deneš FFP1/FFP3 maske, N95/ N99 i N100 Europski standard EN 14683:2019-6 Certifikat CE1 jel brendirane reklamne lafre kej deliju vuz cajtunge, must have! Moja je lafra pamučna, dvoslojna, lila, mekana i nafaldana, hand made, kej da ju je moja mater zešila.
Če te Covid-19 kani dojti, došel bu i z lafru i bez lafre. Al ko zna jel bu se igda pak delal plesni venček jel cvetni korzo jel buju se dece za Fašejnek, maskenbal, Halloween kupuvale lafrice na akcije najlepše kralic, gusarov i Kapetana Kuke,, Supermena, Harryja Pottera i kojekakve negve coprnic i coprnaki z Hogwartsa. Nebuju gasplašili ni halubajski zvončari kej zvoniju da ti bubniči očeju spopucati, a ni one ščrbave buše z grde velike lampa da si misliš da te mam buju poždroknule.
De bi zeli tulko pepela z kulko bi se morali posoliti? Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris. Saka rit dojde na šekret, pod kakvu se god lafru pritajil. Nekoji su tulko pod jenu lafru skriti, da ju, i gda bi šteli, nemreju više sneti, kej jim je zarasla i v meso i v dušu i nemreš znati kej je lafra, a kej čovek i jel jim je, če i kak grdo, mileše niovo lice golo jel nalafrano. Nigda neju se lafre opale.
Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije
Za kolokvij Tadijine jeseni u Slavonskom Brodu, 2-6. studenoga 2020.
Sažetak Interpretacije poezije Dragutina Tadijanovića tijekom desetljeća ovisile su ponajčešće o nekoj od aktualnih književnih moda i kritičkih škola koje su se smjenjivale za dugoga pjesnikova života. Modernost Tadijine poezije danas valjalo bi cijeli vijek kasnije sagledati novim očima, ponajprije ekološki, primjerice analizom pjesnikove slikarske palete. ključne riječi: Tadijanović, boje
Brojni su autori pokušali interpretirati od čega je sve i kako Dragutin Tadijanović sazdao svoj poetski svijet, posebice onaj mladalački u Pjesmama brodskim i rastuškim 1920. – 1932. (priredila Jasna Ažman, predgovor Vinko Brešić, Grad Slavonski brod, Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, Slavonski Brod 2006). Zbunjuje to više što se čini kao iz kakva škicnbuha, poput krokija, oslikan jednostavnim, naizgled opetovanim potezima i sklopovima, stihovima čijem se prirodnom ritmu i rimi ne može odoljeti, i koji se, i kad bi se htjelo, ne bi mogao poboljšati. Iako tako slika i kasnije, osobito su dojmljivo modernističke, likovne mladalačke pjesmeozaokruženu, nepomućenu svijetu, iskustvu djetinjstva i formativnih životnih i umjetničkih godina.
Današnjim očima spajaju vrlo malo urbanoga (stari samostan, samotne ulice s plinskim svjetiljkama, noćni lokal, vrtna zabava…), kao za svojevrsni kontrapunkt krajoliku gotovo djetinje oslikanim, odabranim, samo osnovnim, čistim pastelnim bojama. U panonski, pretežito ravničarski pejsaž često unosi (čiste, svijetle) elemente mediteranskoga, i biljnoga (čempres, maslina, ruzmarin…) i životinjskoga (galeb), što je možda najuočljivije u pjesmi Snove sniju stari maslinici: Snove sniju stari maslinici;/ Zelène se rodni vinogradi./ Žarko sunce žeže sa visine/ Kamen tvrd i zelene doline.// Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče,/ Šalju miris raskošno u prostor,/ Kud prolazim ja i moja sjenka.// Vjetar njiše vitkim čempresima/ I grmovljem rumenih ružica/ I zelenom granom, rascvjetanom. //More mirno. Vali pozaspali./ Ponad mora bijeli galeb leti./ Tko će rijeti,kamo galeb leti?
Krajolik, često opetovan, kao već viđen, s detalja često zumira na panoramu, perspektivu s izraženim vertikalama (jablan, čempres…) i horizontalama (pogled s uzvisine u daljinu ili u nizinu pod brijegom) ili se iz totala vraća na detalj. U očištu je pjesnik, onaj koji pjeva ili onaj o kome pjeva, koji, u ne jednoj pjesmi, obično na uzvisini, stoji ili sjedi sam pod jablanom, vrbom, hrastom, šljivom, čempresom.
Nekad bi to pripadalo rousseauovskom inventaru, opisu Tadijanovića primjerice pjesnikom sela i zemlje ili pjesnikom ruralnog intimizma, a vijek poslije nastanka te poezije, iščitavamo poetski jedinstven sklad s poželjnom, Čistom Prirodom, izgubljenom poput kakvoga izgubljenog raja, u kojoj pjesnik samo izuzetno, poput nekog recentnog poklonika new agea i eko-aktivista napiše: Daleko sam od žalostivih/ Žena i od smetlišta (Sjedim među torovima, II). Kao da je njegovo poimanje svijeta uronjeno u inače strogo gotovo bio-dinamičko poimanje svijeta (ritmičke mijene Sunca i Mjeseca, zvuk, boje…). O tome je začetnik biodinamike, pa moglo bi se reći i danas poželjne ekološke poljoprivrede, također Panonac Rudolf Steiner održavao niz predavanja ranih dvadesetih godina 20. stoljeća, prema dataciji upravo u vrijeme nastanka Tadijanovićevih pjesama. Bilo bi zanimljivo znati je li poeta u to vrijeme kao student najprije šumarstva na Gospodarsko-šumarskom, a onda književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako ne izravno, možda preko nekih tekstova išta doznavao o tome ili je to slučajna vremenska paralela viđenja praktičnoga proizvodnog i poetskoga, umjetničkog svijeta koji kao da je skrojen postavkama na Zapadu tek poslije otkrivenom filozofijom feng shuia, kineski vjetar i voda. Tadijanović kroz pejsaž posuđen za svoje intimističke doživljaje vodi i mirisom, cvjetnim: Šuteći. Lahor miluje uvojke tvoje kose./ Sretan sam. Cvijeće cvate: kiša mirisa. (Dolina ljubavi); Kada si na ljubičice mislila/ Koje u šikari mirišu,/ Modre, u rano proljeće? (Radostan idem); Pod prozorima voćnjak rascvjetan,/ U ružičastom cvijeću/ I mirisima rosnim.(Samoća), Ja volim miris tvojih cvjetova (Pozdrav šumi). Ada i ne spominjem zrelo voće: Gdje trgaju djeca zrele plodove/ I radosno mirišu smokve, mirišu datule (…) (Plinska svjetiljka); Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče, Šalju miris raskošno u prostor. (Snove sniju stari maslinici); Na ormanu miriše lanjsko voće:/ Žute dunje/ Mirisavke./ Soba mu je mirna, radosna.(…) (Samoća). Pridodaje: I odbija plave kolute dima/ Mirisavog, žutog duhana. (Dosadna hladna kiša).Mirise pjeva i kada samo broji: Jesenas sam ostavio/ Sedam zrelih jabuka/ Da uvenu na granama (Uspomene).
Još izraženije poseže za, obično povezanima, zvukom i kretnjom – vitla vjetar razigran (Odlazak); šuštanje lišća na granama (Pozdrav šumi); Na stablu trepti vlažan list (Pjesma božanstvu); U zelene krošnje uleti/ Proljetni vjetar,/ Mlad. (Rano sunce u šumi); List vjetrom zanjihan. (Život u sobi); …A mladić je u vinogradu/ Izvan sebe šaputao, brzo, brzo…/ (…)Toga sam dana bio možda sretan?/ Izgovorivši ove jadne riječi/ Lišću… i vjetru… (Riječi vjetru i lišću), Vjetar zašumi lišćem u šumi: (Monolog mladog Eremite/u zelenkasto ljetno predvečerje); Ponad livade zelene/ Proletješe grlice/ Strelimice,/Jedna za drugom. (Grlice) – ali jedva uočljivim, jedva čujnim, prigušenim, profinjenim, nenameljivim. Čak i onda kad objektivno i zvuk i kretnje izostaju: Umrle su tvoje grane,/ Viti jablane;/ Nikad više nećeš/ Lišćem šumiti. (Noć bez jablana, 2. verzija); Raskrili teška krila, krilati/ Vjetre, moj brate./ Razderi crne oblake. Nek tiho zašume zeleni čempresi. (Smrt mladića); Otac mi kazuje: „Volim slušati, Kad stričaci zriču u travama… (…), A lišće/ Na hrastu šumori, muklo šumori… ne kao trava.(Intimni stihovi/ Ad se ipsum MCMXXIII). Ozvučene slike donose katkad dojmljivu promjenu ritma i snage kao u pjesmi Jednom: Jesenski vjetar njiše/ Posljednje uvelo lišće./ Tako će i mene jednom/ Vjetrina pusta zaljuljat/ I srušiti me kao/ Jesenji list…
Tadijanovićeva je paleta slikarska, tekst mu je i papir i platno, doživljaj u slikama, jasnih poteza i prepoznatljivih jasnih boja, ali iako često kontrastira, uglavnom rabi komplementarne, tople boje. Puno je njega žutoga i zlatnoga boje koja se povezuju sa suncem i sunčanom svjetlošću, zvijezdama, toplinom i radošću, odvažnošću, optimiznom, katkad i sa zavišću i kukavičlukom. Energija žute pomaže pri suočavanju s teškoćama, pa je preporuka modernih životnih trenera da se pri donošenju velikih životnih odluke okružite žutim. Tadijanović pjeva Svjetiljke su žuto gorjele (Stope u snijegu), ali nizanjem boja i drugih osjeta, oni se međusobno samo pojačavaju: Na ormanu miriše lanjsko voće: Žute dunje/ Mirisavke./ Soba mu je mirna, radosna./ Kosovi crni dolete/ Na mlade grane zelene/ Pa žutim kljunom pjevaju (Samoća); Zrela, žuta, mirisava dunja/ Na stablu visòku/ Neotrgnuta ostala Jesenas.// I uvenula. (Pjesma o dunji i ptici); Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče,/ Šalju miris raskošno u prostor. (Snove sniju stari maslinici). Tadijanoviću nedvojbeno i Mjesec žut na žuto sunce sja (Vino i ja) i Piju žuto vino, domaće (Vrtna zabava), ali se moćno žuti i kad se boja izrijekom ne spominje u zrelom žitu ili Dunjo djevojko.
Žuto mu je pojačano uzlato: Moje srce, od radosti, glasno kuca/ Kao zlatan sat. (Visoka žuta žita), u Zlatnim pticama; Visokim, zlatnim nebesima. (Tuga na nebo naslonjena); Pokazujuć umjetne zube: zlatne. (Noćni lokal); Večernje se nebo žeženim zlatom okivalo (Djevojka i večer);Lišće, kukuruzno lišće u polju/ Šumori, široko šumori/ Kao suknje djevojačke, svilene, zlatom vezene,/ Blagdanom, kad k misi idu djevojke. (Lišće, kukuruzno lišće u polju). Umjesto očekivane boje, katkad unosi neočekivani, novi metalni ton (pozlaćen, bakren): Jutarnja zvijezda pozlaćen orah; Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom. (Večer). I srebrno mu je blisko: Ujutro rano počela kiša srebrna, (Kišoviti dan); Srebrno grlo tvoje/ Neće odzvanjati više zelenim dolinama (Jesensko pismo, 1. vezija), a katkad upravo osupne: Kod ulaza u Rastušje, na breščiću,/ Od hiljadu devetsto i devetnaeste,/ Na gvozdenom crnom križu/ Visi Naš Gospodin Isus/ Srebrnom bojom namaljan./(…) Zlatnom, srebrnom. (Skinuo bih šešir pred Gospodinom).
Narančasta je uglavnom naslućena, u narančama primjerice, javlja mu se uglavnom posredno, a izaružičastom, bojom ženstvenosti i romantike, djevojčica i smirenja, rijetko poseže, pa je time uočljivija: Pod prozorima voćnjak rascvjetan,/ U ružičastom cvijeću (Samoća) ili Duša je moja stablo mlade voćke,/ Ružičastim cvjetićima osuto:/ Moja dušo, što si tako radosna (Radostan idem).
Crveno, obično poimano bojom ljubavi, strasti, seksualnosti, krvi, ali i sreće i radosti te čistoće i plodnost, kao da se tek naslućuje, ali javlja se i kao rumeno. Kada u rumene zore/Ili u jasna jutra… (Visoka žuta žita); Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,/Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.// Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena, (…)/ Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini. (Mjesečina). Ili kao rujno: Ne vidi se rujno zalaženje sunca, (Izgubljeni koraci); Uvenuše rujni cvjetovi/ Tvoje i moje ljubavi. (Nikad više); Baci li tkogod u zrak raketu/ I ona zasvijetli rujno il zeleno,/ Građani svrate poglede s čaša na nebo. (Vrtna zabava).
Crno mu je rijetko, oslikava njime zemlju i smrt – Tvoje tijelo sad pokriva crna zemlja. (U smrt pjesnika, A.B. Šimić); Zemlja me zove, zemlja me zove: moja mati./ Otvara mi srdačno vrata, crna i glomazna, (Zemlja me zove); Med granjem crnim borovim… (Kad umrem); Gledam dva crna konja, polegle sjajne dlake./ Gledam dva crna konja. Oni vuku lijes moj./ Na mom lijesu nema cvjetova; on je bijel (Golubinja krila, 1. verzija) – i vrlo često ptice, ne samo banalne vrane: kosovi crni dolete (Samoća) – ali i drugo – I prostor se u crno zaogrnjuje. (Izgubljeni koraci). Često crno zamjenjuje tamnim, mračnim, mrakom, neopisanom sjenkom: Zaogrnuv tamni plašt,/ Čekat ću osvitak dana (Pjesma o čovjeku i suncu). Sivo je kišna i siva jesen (Rastanak u jesen)
Bijelo, znalci bi rekli također neboja, značenjima vezanim i uzasmrt i tugu, ali i uz mir i čistoću, nalazimo ne samo u slavnoj pjesmi Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, unosi posvuda: Bijelo – bijeli snjegovi (Stope u snijegu); Rosnati cvjetovi,/Bijeli (Rano sunce u šumi); Adin Ganan živi u bijeloj sobi. (Samoća), Iznad djeteline liječu bijeli leptiri. (Osamljen); Ponad mora bijeli galeb leti. (Snove sniju stari maslinici); Nad mojom glavom, visoko,/ Miruju bijeli oblaci:/ Svilene marame, rastrgane,/ Nemarno porazbacane. (Grlice); Šuma od ljiljana bijelih oko tvog odra/ Miriše. (II Miris ljiljana); Dan moj tutnji, na bijelcu konjik!(Sjedim među torovima, II). Gdjekad ga u istome tekstu unosi dojmljivo, ali prešutno – Ovce moje pasu u polju. Krotke./ Između mladog bilja…/ Janje se čudi ljiljanu:/ Šta je to što je tako bijelo?/(…) Gdje je ona koja im je medno šaputala?/ Bijela, vitka, nježna…/ Ah, nje više nema… Nema Lelije. (Pjesma o ljiljanima I Ljiljani u polju) – a gdjekad ga ne spominje uopće, uza sve puno bjeline: Dva jareta, dva jareta skaču veselo/ I krškaju se mladim rozima:/ Runo im je mekano, kudravo./ Sestro moja! ti što predeš vunu ovčiju, (Otvori mi vrata, grlice).
Samo se ponegdje može naći i bezbojno, prozirno, primjerice rosa, suze, a ponekad u stihu iskrsne kakvo zrcalo, ogledalo, ali u Tadijanoviću, slikarski rečeno, unatoč bogatstvu boja, nema akvarela, laviranja. Zahvaljujućikontekstu,rasporedu istihovanom suodnosu, podjednako su mu važne i tople i boje koje se poslovično poimaju hladnima, a koje u njega zbunjujućeotople.
Tadijanovićeva Plava i modra, modrikasta, kao svojevrsna finalna, boja je beskraja, plavost, plavetnilo, simbolizira smirenje i kontrolu, povjerenje i sigurnosti, zaštitu od zla, autoritet, ponegdje se vjeruje i kako umanjuje fizičku bol: Visoke gradske kuće:/ Krovovi upiru svečano/ Crne i crvene poglede/ U nebo plavo, beskrajno. (Današnji). Te tvoje modre oči, u polju lanovo cvijeće,/ Teške i crne kose, oblaci kišni u tmini (Ti i moje srce), Zatim sam, u mislima,/ Došao k tebi i gledao/ Plavost očiju tvojih/ Šuteći. (Plavetnilo neba). Desilo se: dan je bio modrikast ( Riječi vjetru i lišću); Dva neba plavkasta,/ Dva oka duboka. (Izgubljeni koraci); plavetnilo neba (Šume snivaju). Unutar krajolika plavo je drugačije, svakidašnje: Hodit ćemo u rane zore,/ Kroz voćnjake, uz bregove,/ Gdje su vinogradi plavi. (U zore blažene…). Tadijanoću su, zanimljivo, ljubičice i plave– Kada si na ljubičice mislila/ Koje u šikari mirišu,/ Modre, u rano proljeće? (Radostan idem) – i bez opisa – i mislim na lišće zóve,/ Na ljubičice koje brah u šumi (Kad zašušti po vrhovima od dudova) – jer inenavedena je boja prepoznatljiva, iako se javlja i atipično: Isprugana ljubičastim bojama. (Plinska svjetiljka).
Do monokronoga, gotovo u svakoj pjesmi, ustrajan je Tadijanović u nijansama zelenoga. Tu boju poimaju najuravnoteženijom u spektru; mješavina je žutoga i plavoga u različitim omjerima. Nalaze u njoj prirodu, svježinu, sreću, bogatstvo, plodnost, a u novije vrijeme i ekološku svijet. Opušta i stvara osjećaj ugode, sklada, ublažava emocionalne traume i stres, uravnotežuje osjećaje, ali u prevelikim dozama izaziva neodlučnost i hiperaktivnost. Simbolizira prostranstvo i pomaže pri klaustrofobiji. Tadijanović nužno ne slika zelenim samo ono što se podrazumijeva prirodnim, u gradskom okružju – A golem sat na stari/ Zelenskastome tornju/ Otkucava vrijeme (Odlazak); Mjesečina tijelo moje poliva/ Mlazom zelenim, svilenim. (U tišini srce je zaćutalo); U polutmini, flaša zelena,/ Vinom napunjena, pored mene sja. (Noć); Baci li tkogod u zrak raketu/ I ona zasvijetli rujno il zeleno,/ Građani svrate poglede s čaša na nebo. (Vrtna zabava);Jer čovjek prolazi ulicom i neumorno govori, /Govori: L i v a d a z e l e n a n e p o k o š e n a. (Pjesma Božanstvu) – ili u drugačijem kontekstu, gdje unosi različite boje, a s poetskim razlogom mijenja očekivane, na primjer za obično žutu plinsku lampu: Starac je tiho naslonjen/Na zelenu plinsku svjetiljku.(…)/ Rastvaraju se šiljasti pupovi:/ Drveće lista, zeleno drveće. (…)/ Gdje trgaju djeca zrele plodove/ I radosno mirišu smokve, mirišu datule (…)// Raskrili teška krila, krilati/ Vjetre, moj brate./ Razderi crne oblake./ Nek tiho zašume zeleni čempresi. (Smrt mladića). Slično postupa i u pjesmi Kad umrem:Izrasti, bore viti, zeleni,/ Iz moga srca žalosnog,/ Kada me u grob sahrane…// I pusti, bore viti, zeleni,/ Nek šumi vjetar kudravi/ U tvojim gustim granama.// Nek vjetar kuka nada mnom,/ A suze roni kišica/ Med granjem crnim borovim… Poslije ovakvih, predahom se čine stihovi: Pozdravljam te, zelena šumo, velika. (Pozdrav šumi); U zelene krošnje uleti / Proljetni vjetar, /Mlad. (Rano sunce u šumi); Znaš li da stoka pase travicu zelenu, (Otvori mi vrata, grlice); U slapu zelene mjesečine/ Ti voliš cvijeće/ Ti voliš nebo (U slapu zelene mjesečine); Jutro. Drvored prazan./ Krošnje zelene. (Čekanje u drvoredu); Ponad livade zelene/ Proletješe grlice/ Strelimice,/ Jedna za drugom. (…) Odletješe/ U lug zelen (Grlice). Zeleno je zeleno, i kad se boja ne iskazuje: Vjetar zašumi lišćem u šumi (Monolog mladog Eremite/u zelenkasto ljetno predvečerje); pod krošnjatim stablima (Vrtna zabava);Ja stojim na mjesečini, pod jablanom, I mislim na te. (Večer); Na brijegu vinograd s vidikom na rijeku. (Mladić u trsju tužan); Sjedim sâm u dolini, na travi. Tužan. (Sam); Vene kao trava.(Intimni stihovi/ Ad se ipsum MCMXXIII). No, obično zeleni, i listovi se, ovisno o kontekstu i tonu pjesme, javljaju i drugačiji: A ja venem kao listak jesenji. (svojevrsni pripjev u Popjevci); Ne podsjeća li sve na lišće jesensko? (Život u sobi). Lišće, kukuruzno lišće u polju/ Šumori, široko šumori/ Kao suknje djevojačke, svilene, zlatom vezene,/ Blagdanom, kad k misi idu djevojke. (Lišće, kukuruzno lišće u polju).
Tadijanoć je Tadijanović, najmoćniji zbog toga i upravo ondje gdje u svome pjesničkom ateljeu u stihu sve usklađuje, i različite osjete i kompoziciju boja, u – novi sklad. Moglo bi se, uz već citirane, navesti niz primjera poput Dječaka u sjeni vrbe, ali odabirem pjesmu Nebo: Nebo je modro platno/ Na kojem nevidljiva ruka/ Bez prestanka nove oblike slika:// Pogledaj, u dnu neba slatko pase/ Stado ovaca u bijelim runima./ Gdje im je pastir?// Rumeno cvijeće cvate/ U mirisu/ Do neba.// U nebeskim pašnjacima/ Moja draga baka/ čuva goveda.
Analitičari, koliko sam uočila, nisu se dosad mnogo upuštali u iščitavanje novih značenja vijek starih pjesama Dragutina Tadijanovića kroz upotrijebljen spektar i suodnose boja. To i ne čudi, jer tek je jasnije i šire novim osvještavanjem i povratkom Prirodi, suočavanjem povezivanjem s Prirodom, spajanjem drevnih znanja i ezoterične znanosti i saznanja moderne zapadnjačke znanosti, najprije kroz pop-pristup, revalorizirana važnost boja, primjerice u iscjeljivanju, liječenju tijela i psihe, kromoterapiji, prirodnoj terapiji bojama s ciljem revitalizacije organa i sustava kako bi se uspostavila energetska ravnoteža.Bila bi ta analiza Tadijine pjesničko-slikarske palete izuzetno zanimljiva, s obzirom na to da se i značenja boja umnogome mijenjaju, ovisno ne samo o kulturi i vremenu, nego i osobnom, ovdje pjesnikovu poimanju i kratkotrajnom raspoloženju, pogotovo u pjesmama koje su i koloristički krcate kompozicije.
(Božica Brkan uz knjigu Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, pripremio Đuro Vidmarović, Zagreb, Acumen, 2019.)
Objavljeno u Riječima, časopisu za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak, u dvobroju 3-4/2020. (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković), str. 143.-152., u cjelini KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED odnosno KRITIČAREV OBZOR.
Naslovnica Riječi
Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u mađarskoj književnosti imao Josip Gujaš-Đuretin / mađ. Gulyás József (23. prosinca 1936. – 1. svibnja 1976.), da je pisao na mađarskom. Kao pripadnika hrvatske nacionalne manjine mađarska ga književnost ignorira, jer je tek nekoliko pjesama napisao na jeziku zemlje u kojoj je živio i u kojoj je rođen u hrvatskom selu Martinci / Felsöszenmárton, u Podravini, Županija Baranja, gdje i počiva. Na sat vožnje od Pečuha, toliko blizu uza samu državnu mađarsko-hrvatsku granicu da vam i danas, u vrijeme EU bez granica, čim prijeđete granični prijelaz, nestane interneta. Kako li je tek bilo dok je tu još bila spuštena blokovska željezna zavjesa!?
Josip Gujaš-Đuretin obrazovao se uglavnom na mađarskom: osnovnu je školu polazio u svojim Martincima, maturirao je 1955. u Gimnaziji Nikola Zrinski u Sigetu, studirati je počeo na Višoj pedagoškoj školi u Segedinu i Pečuhu, nastavio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti. Godine 1961. tu je diplomirao povijest i hrvatskosrpski jezik i jugoslavenske književnosti, a 1965. i doktorirao i za današnja poimanja rijetkom temom Politika nasilne mađarizacije u Europi i Mađarskoj i pomađarivanje u županijama Somogy i Zala (Međimurje) i nacionalna obrana Mađara u Slavoniji za vrijeme dualizma. Od 1961. do 1967. profesorovao je u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj gimnaziji, a 1970. odlazi u invalidsku mirovinu. Odustaje od znanosti, ali i iz bolesničke, samrtničke postelje piše, uglavnom pjesme.
U književnost ulazi pjesmama, sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća u Narodnim novinamai u Narodnom kalendaru. Gujaševu samostalnu zbirku Iz pozadine(Pečuh, 2011., urednik Silvester Balić) objavio je Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Još ranije, odnosnoposthumno, objavljena mu je zbirka izabranih pjesama Povratak u Podravinu(Budimpešta, 1977.), a godine 1991. u prijevodu Đuse Šimare Pužarova objavljena je dvojezična zbirka njegovih pjesama Iverje /Forgácsok (Pečuh, 1991.).
Gujaševe su pjesme uvrštene u nekoliko antologija, primjericeU kolo, Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj (Budimpešta, 1969.), zatimRasuto biserje, Antologija hrvatske poezije u Mađarskoj 1945.-2000. (Pečuh, 2010., uredio Stjepan Blažetin)i Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj /Poemaro de kroatoj en Hungario (Zagreb, 1992., uredili Mijo Karagić, Đuro Vidmarović i Marija Belošević).
Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u hrvatskoj književnosti prema Đuri Vidmaroviću vodeći pjesnik hrvatske dijaspore, u Mađarskoj, a prema Nevenu Juriciisam vrh hrvatskoga pjesništvaimao da je za života objavljivao više, pogotovo u Hrvatskoj te da se odmjeravao i nosio sa svojom, vrlo snažnom pjesničkom generacijom; da je bio prilagodljiviji i fizički manje udaljen od kanona, kad je kanon nešto još značio.S velikim je žarom kroz izuzetno zanimljivo dopisivanje krenuo u suradnju s tadašnjim urednikom Kola, časopisa Matice hrvatske, pjesnikom Milivojem Slavičekom. Bliskim su bili i generacijski, ali i po tome jer je Gujaša-Đuretina Slaviček itekako razumio budući da je i njegov zavičaj do završetka Drugoga svjetskog rata također bio dio Mađarske, pomađaren. U vrijeme njihove književne tadašnje komunikacije, koja je duboko utjecala i na djelo Gujaša-Đuretina, dvije zemlje Mađarsku i Jugoslaviju doslovce je dijelila blokovska granica toliko teško probojna da je hrvatski manjinaciz Mađarske tek jednom stvarno dospio do Jadrana.
Aktualni predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović sredinom sedamdesetih upravo se počeo zanimati za povijest i književnost Hrvata u drugim zemljama, pa i Mađarskoj, te je tijekom godina u hrvatsku književnost ubaštinio mnoštvo autora: iz Mađarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Ćenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Lipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sindik, Adrijan Vuksanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, Jasna Melvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Miković), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd. Samostalne knjige posvetio je samo Gradišćancu Jurici Ćenaru i Podravcu i Baranjcu Josipu Gujaš-Đuretinu.
Potonji je njegov već pokojni budimpeštanski kolega – obojica su profesori povijesti i književnici – četiri desetljeća bio predmetom njegova zanimanja, pa je tako istražujući i otkrivajući dio po dio u različitim časopisima Matica,Hrvatske matice iseljenika, Maruliću, Novoj Istri, Pogledimaitd. teu knjigama pisao o vrlo različitim temama vezanim uz Gujaša-Đuretina, među ostalim, primjerice, i studiju o prezimenu. Zanimljivo je da ga je pjesnik i sam različito pisao, a Vidmarović je uočio čak desetak različitih načina! Današnji i mađarski i hrvatski autori ne mogu se usuglasiti i s različitim ga argumentima pišu također različito i o tome su se, uz odabir izvornoga pjesnikova jezika, čule o knjizi Mene su ljepote ostavileJosipa-Gujaša Đuretina zasad jedine upućene primjedbe.
No, ima mnogo važnijih posve neriješenih tema, poput toga kako je posve u neskladu s propisanim socrealističkim kanonima Gujaš-Đuretin pisao svojim prepoznatljivim stilom o temama i ljubavnim i rodoljubnim, o intimnim mukama, bolesti, zavičaju i o krajoliku… Fascinantne su mu tek mnogo kasnije moderne minijature poput Žute dunje, jabuke, beli snežni bregovi, golubica...Bilo bi vrijedno dokučiti i odakle, osim što je znao francuski, u njegovu zatvorenom svijetu nedvojben utjecaj svjetski relevantnih francuskih pisaca, na primjer. Nedvojbeno je najzanimljiviji jezik Gujaša-Đuretina, u kojem se osjeća njegov materinski, zavičajni idiom – zbog čega ga neki i guraju u zavičajnog pjesnika, a nasuprot tome njegov suradnik srpski književnik Stojan Vujičić smatra ga regionalnim piscem– ali, osobito poslije Četrdesetosme i zahlađenih, tvrdih odnosa dviju zemalja koje su se našle na različitim informbiroovskim stranama i nametanja unitarističke politike s obiju strana, a osobito poslije Novosadskog dogovora, srpsko-hrvatskog jezika odnosno štokavica s ekavicom. Možemo samo pretpostaviti kako je to – i, zbog u tome dijelu nedostatnoga obrazovanja, pjesnik često nedosljedan – u nas i danas prijeporno za češće teme o Gujašu-Đuretinu.
Pošto se 40 godina bavio pjesnikom, koji je prije 40 godina sa samo 40 godina umro, iščupavši si kanilu, ne mogavši se više nositi s teškom bolešću od mladosti, Đuro Vidmarović, poduprt izdavačem zagrebačkim Acumenom, opredijelio se ne za prevođenjepjesama na moderni hrvatski standard, za što se mnogi zalažu, nego upravo za izvorni tekst. Štoviše, mnoge pjesme predočene su i u varijantama kao dokaz su koliko je Gujaš-Džuretin imao mnogo kreativnih, pa i praktičnih jezičnih dvojbi, često iz ograničenosti i neuređenosti sustava (jezičnog, društvenog).Eventualni radoznali istraživači našli bi razloga za mnoge, izuzetno zanimljive i jezične i književne, nipošto ne samo manjinske analize.
Gospođa Vera Grunčić, Gujaševa udovica, iz njihova budimpeštanskog stana davno je, taman na dan pada Berlinskoga zida, Vidmaroviću darovala rukopise neobjavljenih pjesama i on je od izabranih vlastitih kritičkih tekstova, te pjesnikove poezije, oblikovao vrlo opsežnu knjigu na gustih 320 stranica. Nažalost, nije ju ni ona dočekala, jer je monografija napokon objavljena uz mnogo teškoća netom poslije njezine smrti, ali je, valja istaknuti, možda i najbolji Vidmarovićev rad.
Uz odabrane već objavljene Vidmaroviće tekstove, za umjetnikov rad izuzetno važne i ilustrativne korespondencije Gujaša-Đuretina i Slavičeka te, uz drugo, i za sladokusce koje će tema šire zanimati, iscrpan popis literature, slijedi upravo spomenuta zaostavština vrsnoga pjesnika.
CjelinaPjesme iz bilježnice bez naslovakronološki obuhvaća niz pjesama od 1963. do 1975. Tematski su usredotočene na stvaralaštvo, crtice iz života odnosno opise malih i običnih, svakodnevnih stvari. Neke su posvećene razredima kojima je predavao i osobama iz njegova života. Osobito je dirljiva pjesma Ujak moj (str. 95.) u kojoj se ispovjednim tonom zrcale nostalgija za rodnim krajem i pjesnikova bol zbog gubitka bliske osobe: Ženu je grlio, sestre je tešio, / Pio je mleko ‘sveže nadojeno’, / Dravu je čuo na tren – kako ‘breg pere’ / Kada je najzad u boju pao.
Pjesma Hrvatski manjinac (str. 110) govori o povezanosti pripadnika našega naroda koji se, unatoč životu izvan domovine, osjeća snažno povezan s njom, s korijenima i svojim rodom: Mene peče prošlost moga roda, / u mojoj svesti idoli lomotom se ruše, / Na grani tankoj ljuljam se i slušam / kao propast svoju, vetar kako puše / Pa iako zna da ta grana što je vetar krši / još me jedno vreme držat će na sebi, / ja osećam jasno klanca užasne dubine, / ponori duboki strah bude u meni. Ljubav prema domovini i prema ženi te uopće različiti osjećaji često su mu nadahnuće, kao i razmatranja o (ne)raspoloženjima, vlastitu životu punom patnji, boli i stvarne oskudice te o sudbini koja mu je očito bila nesklona. U pjesmi Opet o sudbini svojoj (str. 131) kaže: meni zakon htjede krojiti zloba / prostaci žele odrediti što mi priliči / ja često sam prinuđen trpiti / podmukle nasrtaje / meni ne daju da se upravim da budem čovjek.
Cjelina pjesme iz sveska (fascikla)Raspoloženja, pisane strojem na numeriranim listovima, prema Vidmaroviću je dokaz da je pjesnik pripremao zbirku. Pjesme su datirane sedamdesetim godinama 20. stoljeća, a tematski se ne razlikuje od prethodnih: osobne ispovijesti, pjesme posvećene prijateljima, nostalgija za mladošću i rodnim krajem, misli, meditacije, ljubav… odnosno protežu se od angažirane Nećemo dozvolitiposvećene borbi vijetnamskoga naroda,tada aktualnom ratu, do buketa pjesamaza suprugu Veru, novihpjesama o Podravini te naslovljenih uspomenama iz moga života i današnjice.
Mene su ljepote ostavileJosipa Gujaša-Đuretina, pripremio Đuro Vidmarović, Acumen, 2019. nedvojbeno je vrijedna i poticajna knjiga, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH i Hrvatske matice iseljenika. Malena obiteljska izdavačka kuća Acumen iz Zagreba dotad je objavljivala isključivo knjige Božice Brkan i Gujaš – Vidmarović prva je knjiga drugoga autora, ponajprije iz prijateljstva i ljubavi prema dobroj i još neprepoznatoj odnosno nedovoljno poznatoj književnosti. Krenulo se s ambicioznom više umjetnički, a financijski manje mudrom procjenom kako je važno knjigu objaviti da bi, makar i uz zakašnjenje, Gujaš-Đuretin bio uopće dostupan potencijalno zainteresiranoj književnoj i široj javnosti, te kako bi, bez opterećujuće naslage slojeva politike, povijesti i sličnog, svi koje bi to imalo moglo zanimati mogli upoznavati tekst i udubiti se u njegovu pomniju analizu. S mnogo uvjerenja kako će Josip Gujaš-Đuretin s odmakom više od pola stoljeća kada je stvarao, u svijetu posve drugačijem od onoga u njegovu vremenu izdržati i vremenske i estetske kriterije.
Da Josip Gujaš-Đuretin, i uskom krugu zaljubljenika jedva otkriveni pjesnik, to nedvojbeno zaslužuje, uvjerio je već tekstom i govorom Đuro Vidmarović, a poduprle su ga recenzentice njegove knjige prof. dr. sc. Sanja Vulić i Božica Brkan, te autori koji su u različita vremena već doprinosili tekstovima o Gujašu-Đuretinu: prof. dr. sc. Zvonko Kovač, Neven Jurica, Stijepo Mijović Kočan, Juraj Lončarević, Predrag Matvejević, zatim prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Stjepan Blažetin, dr. sc. Željka Lovrenčić i drugi.
Knjiga Mene su ljepote ostavilenaslovljena je prema stihu koji se višekratno javlja u pjesmi Josipa Gujaša-Đuretina moja skepsa, moja žalost (str. 104.),koju je u budimpeštanskoj bolnici napisao pred smrt: Mene su lepote ostavile / kao zimsko nebo sunce žarko / mene bogovi radosti ne časte više / u zelenoj prirodi pod azurnim svodom; / što je nada u nesmetani život i vera u svece, / što je harmonija duše bez čemera svesti / ne znam već ja.
Knjiga Mene su ljepote ostavilepredstavljena je od ljeta do kraja 2019. u Zagrebu, zatim u Đakovu, u Mađarskoj u Martincima i Pečuhu te u Sisku, gdje smo zahvaljujući Đurđici Vuković i doznali, a što nismo uspjeli detaljnije i potvrditi, kako su i pjesme Gujaša-Đuretina objavljene i u časopisu sisačkog Ogranka Matice hrvatske Riječi1970., druge godine izlaženja. Sada donosimo širi izbor.
Josip Gujaš-Đuretin
moja skepsa, moja žalost
Mene su lepote ostavile
kao zimsko nebo sunce žarko,
mene bogovi radosti ne časte više
u zelenoj prirodi pod azurnim svodom;
punokrvnost što je i usijana naivnost kakva je,
što je nada u nesmetani život i vera u svece,
šta je harmonija duše bez čemera svesti
ne znam već ja.
Mene su lepote ostavile
kao zimsko nebo sunce žarko,
mene bogovi radosti ne časte više
u zelenoj prirodi pod azurnim nebom,
meni su ostale samo lepote hladnog zimskog cara,
lepote gorkog saznanja:
da je život dalek i beskrajan
da ga dostići i shvatiti ne mogu
da se samo u fragmentima otkriva meni,
da je srce tako žedno
da ga zadovoljiti neću uspeti,
da je želja tako strašna
da joj udovoljiti nije moguće.
Mene često posećuje božica Skepsa
da me obgrli ledenim rukama,
da mi srce davi žestokom hladnoćom,
da mi želju travi pomamnom žestinom,
da mi veru drobi suludnom besnoćom;
Mene često prima kralj crvene boli – i
deli mi širokom naturom darove svoje:
gorke cvetove jada,
razdrobljen životni put,
polomljenu veru u iskrenost i drugarstvo,
polomljenu veru u kristalnu ljubav
razbijenu veru u ljudsku kooperaciju;
Mene često gosti kralj crvene boli
i ja znam da mi želi ukazati jednoć
na prokletstvo što me goni na ovome putu;
jer mene su lepote ostavile
kao zimsko nebo sunce žarko
mene bogovi radosti ne časte više
u zelenoj prirodi pod azurnim svodom.
Ja sam ljubimac bogova žalosti
što uvelim cvećem slave rođendan moj;
ja sam ljubimac božice Skepse
što me grli žestinom mraza,
što me grli sve jače, sve žešće:
dok me najzad ne zadavi.
Budimpešta, Bolnica Janos
AKORDI O HRVATSKOJ
II
Kroz plodna polja Mađarske voz juri prema jugu zelena polja se njišu u nedoglednosti života samo se crveni makovi crvenom bojom svojom otimaju od asimilacije zelenog žita Kroz plodna polja Mađarske voz juri prema jugu sela se nižu jedno za drugim Potištena stolećima Gradove ostavljamo redom Nebo nad nama kroz oblačnu mrenu gleda na zemlju gleda Mađarsku svu u zelenilu svu u nadi i čudi se meni što posebnim svetom živim čudi se jako što se tome svetu tako raskošnom samo hladno divim Kroz plava polja Mađarske
voz juri prema jugu i samo mi se čudi oduševljenje očekuje a ne zna da ja u svom snu nosim samo Hrvatsku
Žute naranče
Sokove žutih naranča već danima imam u ustima
i pričinja mi se:
kao da su južni krajevi poslali ovamo svoje podneblje
Pečuj, 1966.
Jabuke
jedemo jabuke (po glavi po jednu) ja i žena jabuke iz vinograda sa izleta simbolične jabuke:
sećam se Adama i Eve i Edena
kao da je nova ars poetica
Pročišćen Blistav da budem
Jezik mi treba kao kristal: kao prizma što zaslepljuje:
da se sviđam, da me cene
kada mi već moje misli odbaciše
Bp, dec. 1966.
bez naslova
Kad ću biti opet opijen duhom dosadna je ova krčma čama
duša moja u kutu plače:
sama
minijature
I
Kad sam pošao ulicom iskočile sobe pred zidove da me vide
II
u snu sam išao među voćke da budem plod probudio sam se i saznao da nisam stigao nikud
Jesu li zaboravili
Jesu li zaboravili da je bog poslao na njih potop da su ih lomačama hteli uništiti da li im još nikada nije jasno da pred sobom imaju samo dve alternative:
ili će biti zaista ljudi ili će kao zveri zverski nestati
dec. 1966. Bp.
beli snežni bregovi
beli snežni bregovi ja o vama sanjam beli što ste uspeli biti ja vam se klanjam
minijatura
cvatu trešnje osećam miris:
u hladnim rukama
braći iseljenicima
svojoj braći iza nepremostivih morskih pučina danas šaljem paket reči
pod nebodere i na kanadske brodove jednu nevidljivu nit šaljem
avionom da put bude kraći
svojoj nikad neviđenoj braći šaljem stisak ruku iz srca ispaljen
nevidljivu poruku u svemirskoj lađi
Odvijana Podravina
Bela mesečina u čaši vina
Pobegla krčmarica Iz snenog vrbika
Čarda i topole Dijamanti mojih zenica
Bicikl stari Po pustim stazama plače
Uši mi ostahu Bez zimskih priča
Muči i grize Odvijana Podravina
moje blago
imam gorčinu sto puta pobeđenog imam gorčinu što traje do smrti ne pobeđenu od nikoga
golubica
htela je do mene kroz prozor rešetka je ne pusti može do mene kroz veliku kapiju u određeno vreme
Jedno odsustvo iz bolnice
jedno malo odsustvo žličica meda
jedno malo odsustvo dva dana u drugoj sferi
jedno malo odsustvo jedno malo prisustvo u životu
kao da spremaju golgotu
neka kao priprema neki kao planovi
za novo krunjenje
već se sabiru povorke i zluradost već porođena
tolika gnezda u nadama oživela
vruć pesak posiplju za pod tabane
neka kao priprema neki kao planovi
da navale svi na jednoga
1967.
Naličje jedne noći
3
Ruše hrasta prljavim sekirama Gnjev Ne može se dozvoliti Pitamo se Tko su te zaklonjene osobe što patuljke šalju:
Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Suvremena kratka kajkavska proza, broj 1-12/2000. (str. 14.-18.) Niko nam ne donaša a ni cveteka. Jela bi z svojega vrčaka donesla. Kak dene mene, tak dene i Gjuke. Tam malo dale. Gda mu negva dojde sveču zapaliti– ne dohadža baš gusto, da je pojne malo bi bome imel svetla – nemre to ne videti i onda se srdi. A kej bum je ja? Pak mu ga nes ja dela. Grobi nam jesu fest blizu, al nes je ja zebirala. Nit se videti nemremo. I da moremo, kak bi se gledeli, prek mojega?
Gda je Jela još znala dojti, vuzput iduč na grob svojemu jel komu na sprevod, navek bi se naplakala do mile vole: Kej vam je toga trebalo, kej? Morti ste si još, bedaki, mogli poživeti, morti se i zajeno doživeti? A ne je baš bilo za plakati, kej bi si ludi mogli misliti? I mi tu de jesmo. Nesem si ni sama mislila da bi nas tak blizu pospravili. Mene z mojem, mam vuž negve, da bu negve sestre ležeše rediti obedva grobe, a nega v grob od negve. Negva je još živa, al se je na spomenik mam primetnula.
I Gjuka se je plakal gda je čul kak jeŠkodu z nami sedmakzemlel. Na mestu. Kej sem imela, ni trist let, moj koje leto više. Svedokovnebilo.Ai da je, kej bi mogli povedati, dane ni pogledel jel sme prek pruge, da smo se svadili? Došel je odnekud de mu je neko rekel kak me je videl na biciklini z Gjuku i mam je štel zeznati kej je to. Priznala sem mu mam, kej bum, da ne to bilo ni prvi put i ne jemput. A on je štel znati zakej baš z Gjuku. Kej me ne baš on baš Gjuke preotel i kej mu nes govorila kak mi je žnem lepo kak mi nigda tak ne bilo? Jedino to kej nesmo dece imeli. To mi ne ni zamerjal. Tak je, kak je.
Pobral me je v Škodu i naj ga pelam da mu zajeno povemo, baš oče čuti kak mi to mislimo i zamišlamo gda se vlečemo dogda on ide okolo z Naftu. Štel je znati kej na to ima za povedati Gjukina žena. A gda sem mu rekla da je noseča, popravje poludel. Ak mi več fali, kej mu nesem povedala, bi posel mam premenil i bil bi mi doma. Još bi i razmel da sem si zebrala pravoga. Al da mi je Gjuka bil prede dost, ne bi se žnem skurvala, ne bi se skurvala ni z… I onda mi je krenul govoriti jenoga po jenoga. De bisija mislila da zna za sakojega mojega šoca. I za one z kojemi nes bila neg morti jemput kej ni jemput, tulko da je. Nesem se mogla setiti ni ko mu je to mogel povedati. Ne štel ni poslunuti da, kak smo se on i ja zeli, nesem imela neg Gjuku. A kej ti ne sejeno, pak sem nega imela i pred tobu, za prvoga muža? I ja sem tebe druga žena, a ženski si, sam si mi povedal, zmej nas dve žene, isto imel kuliko očeš. Kej si nesi tak i mene našel? I zgodneši si neg Gjuka i imel si bogme više ženski neg on i kej bi sad štel? Mi je rekel: Pa kej bi ti mene povedala da se i ja tak, vuzput, gda idem v dučan, navrnem malo k svoje prve žene?
Nikak se nesmo mogli dospomenuti. Porečkali smo se. I trajalo je to. I negda nanegda mi je rekel naj se zriktam, da nekam pemo. I pobral me je v avuto.
Gda su Gjuku pokapali, su govorili kak se samo složil, plakala bi se da sem mogla. Moj bi mi rekel da naj si prejdem mam prek k nemu leči, kak sem si i za života. Ne on loš, nigda ne dal ni da bi mi ko grbavi prst pokazal. Neg to kej nas je pod vlak zavezel. Zajeno. Tak je zišlo. V desnu je zel kluče, v levu mene za ruku i teraj šta te nema. A ko bi si i mislil da smo se baš vputilisim. Nekoji su potle pripovedali kak nas je štel pod cug, akejbi?Baš sem mu govorila kak se nema kej zjedati kej ja nega jednak imam rada kak sem ga imela i prede neg sem se Gjuke pak prismeknula. Po istine sem mu povedala da mi je Gjuku bilo nekak žal.
A gda sem to rekla, tekar je poludel. A kej bi rekla, smilel mi se gda se tužil kak mu je doma, kak ne ta negva žena loša, samo kej ima falingu da ju on nema rada. Pa kej si ju zimal? Bole da ga nes to pitala. Ostala je noseča i mislil je kak je baš dobro da si je dete napravil i kak život dale pe po svojem.
Moj to ne štel ni poslušati : Ja žnem nemam niš! A ti!? Kej si to naredila? I još me i v joči glediš? Sem se se nadal da buš rekla kak su ti to primislili, žene sirote same doma.
A kej sad morem? Gda sem povedala Jele, nikomu neg ne, a dugo sem si mislila jel bi i ne reči, zagledela se je vume: Jago, pak nesi valda? Žena boža! Ste pobedasteli!? Sem si mislila da neg kej neg smo bili bedasti, kulko smo se imeli rada. Me je dale gledela: Kej bi ti reči? Kej ja znam? Kak si se vufala? Ja se bome ne bi… A kej bi je tek na to povedati? Kak sem se i sekej prede toga vufala? Znala je ona, smo bile prve susede. Kulko me je put pokrila. I ona i nejni. Gjukina i moja svadba taman je prešla, ja sem kej mlada sneja došla k negvem, a Jela ze svojem i z malu doselili su se prek plota. Oni su se prinas kartali šnapsa, a gda je Gjuka na nekakve tombole dobil radijo, dohadžali su poslušat v subotu Subotom uvečer, a v nedelu Veselu večer, televizora još ne ni bilo. A mi smo k nem išli navijat gramofon, tancat Aj Ćavela,Ćavela, ja samo tebe volim, znaj. Jela je šivala i navek je prine nekoga bilo. Curička niš nes znala, ko bi me i navčil? Jela me je navčila skuvati čušpajz, a ak je imela, davala mi je švelo za parati i konce pukati. I onda bi mi z reslov zešila fertunček, bluzicu, šosek.
Čistom sem bila zadovolna kej sem se jedva nekak z škole zlekla, a i od svoje, više sem čuvala krave i mlajšu sestru neg kej sem se vučila. Vujci su me zeli k sebe da me buju dali na zanat jel delat i tak sem se z Gjuku skerepila i mam smo se zeli. Deca kej deca. Živeli smo kej bikiči na gmajnu, ne nam bilo ni tak grdo, da on ne moral mam v vojsku iti, nekam k vragu tak dalko da nigdar nes ni bila prinem. Ko bi me pelal? A bome i ko bi mi platil? Od to malo plačice kej sem imela, sem i nemu pošilala, a morala sem nekej davati i negvem. Dobro da nes i svojem. Za cele vojske ne bil doma neg jeno dvaput. Jesmo si pisali, al okoli mene muški, celi čopor obehadža kej cucki oko kuse kej se tira. Taman sem se privčila na muškoga v postele i kej buš? A nes imela ščem drugem kratiti vremene neg po danu na posel iti, dobro da su mi ga i našli, a po noči na Gjuku kak mi fali misliti.
Sem mislila kak tam negde dalko de je ni nemre zeznati. A de ne bi? Morali su mu, če niko, negvi povedati. Gjuka je lepo došel domom, pokazal mi pismo kej mu je neko napisal, ne se ni potpisal, i lepo me nabubal kej vraga. Nes ni bila za drugo. I jeno je vreme se bilo dobro, čak sem i zanesla. I ne znam kej je bilo, doktor je rekel da je to zato kej sem sekak premlada, ostala sem brez deteta. I nekakva me je kej žalost prijela da mi je bilo se sejeno.
A Gjuka je mam posumlal kak valda vužnega imam još nekoga i da sem dete dala v mornare. Ne bilo dana da me ne če čusnul, sad ovak sad onak, sad za ovo sad za ono. To je najmejne kej je mogel. A ja sem se onda na to pak vlekla i z ovem i z onem i ko je več štel. I z tem svojem drugem. Jenu je večer došel i donesel mi je lepe rinčice, nekakov matrijal za suknu, leakril i pergarina za našvavati. Nigdar nes niš od nikoga dobila i valda mi se to svidlo. I rekel je da bi nabolje bilo, ak se slažem, da se mi lepo poberemo. Mene, videti mu je, ne lepo tu de jes, a nemu je žena još pred par let očla k drugomu. Ne fali mu, al bi mu bilo lepše da ga, gda se vrne z terena, doma dočeka i oprano i speglano i skuvano. Morti i do dece dojde, nema on niš protiv. Plača mu je dobra tak da, če ne bi štela, ne bi morala više ni na posel iti, ne ženke lako deske navlačiti i po vručine i po zime. Sekak mi bu bole. Naj si premislim i naj si zeberem.
Gda sem jim povedala, Jela i nejni, bili su mi više neg mater i jotec, rekli su mi kak najbole naj sisamadobrospremislim, da je to moj život i da mi oni niš nemreju povedati, al i da mi čovek lepo veli. Da jesem mlada, da sem se z Gjuku v te par let sega naživela, da se morti tak nekak i doživemo, al i da imam još puno i za živeti.
Dugo sem se spremišlavala, od jenoga do drugoga negvoga terena, kej mi bi bilo bole i tak sem si zebrala toga mojega. Gjuka se je poprav plakal gda sem mu povedala da pemiti proč. Povedal je kak on mene, nikoju neg mene, ima rada, priznal mi je da je i on, kej da to nes znala, samo tak, za probu, spal z drugemi, al više nebu, kej sem i ja nemu kak je i one mene, zanavek prva. I onda smo se zajeno plakali kej dva bedaki, al sejeno sem ja prešla kak sem i nakanila. Povenčali smo se i ne mi, kej bum rekla, bilo grdo. Sprva. Da sem zanesla, još bi bilo bole. Al nekak nes.
Onda sem nekam išla, ne znam više ni kam, kad veto ti Gjuke. Isto na biciklinu. Kam buš prešla, a kam buš ti prešel i reč po reč i eto ti ga na. Odnesla sem Jele šivat, mračilo se, i mam je znala kej je posredi. Ne bogme bilo švelo.
Sem mislila da bumo jemput odspali i gotovo. Al kej, moj je hodil z terena na teren, a Gjuka bi sako malo v noči pokucal na jobluk naš znak.
I sad tak v grobi ležimo i se si mislim da mi pokojni moremo kam, kej bi ja v ovem, a on v onem grobu ležali? I jen i drugi čusiju se na me kej da sem si se sama kriva i na jenem i drugemsvetu.
Vrativši se s puta, najprije obično poskidam fotke: s fotića jednog, s fotića drugog, s mobača, a katkad i s kamere. Navika iz novinarskih dana i vremena prije pametnih telefona, interneta, Wikipedije, društvenih mreža te influencera i selfića u realtimeu. Iz vremena kad su riječi, pogotovo lijepe, nešto značile, a fotografije još pokušavale posve školski govoriti višeodtisućuriječi.
Mi koji bilo poslom bilo privatno putujemo najčešće samozasebe doživljavamo destinacije drugačije, pomalo šlagerski: i obrisima, i bojama, i zvukom, a i onime što ni najmodernija tehnologija ne mogu prenijeti – mirisima i okusima. Još, posve starinski te stoga i razumljivo prešutno, ovisim o vremenskim razmacima među putovanjima, i kad nisu tek polijetanja i slijetanja poput akceleriranih teleportacija. Poput Freuda koji bi, baš frojdovski, i na željeznički kolodvor dolazio po tri sata prije polaska vlaka, i kad se ne radi samo o putovanjima života, ovisnica sam o planiranju od upoznavanja s ciljem i trasom sa zadanim mjestima, planiranjem budžeta i potencijalnim sponzorima, popisom nužnih stvari i programom, sve do uređene prirode i, sve manje modernim – smislom. A, kao za ovo putovanje, i obično ponovno iščitavanje Márqueza zahtijeva vrijeme.
Za Bogotu, prijestolnicu Kolumbije, nije prekomplicirano odletjeti preko Pariza, Londona ili Amsterdama njihovim nacionalnim kompanijama, ako vas, kao što je nas, ne zezne vlastita Croatia Airlines klasičnim kašnjenjem u startu, kao da smo još u šali s jokeabouttimes, produži let trostruko, na 36 sati. Darujući mi osim prvog slijetanja u Južnu i neplanirano prvo slijetanje u Sjevernu Ameriku: Mexico City u pola četiri ujutro po lokalnom vremenu! I kava dvaujedan bila bi mi previše. Kao da ste pošli u Australiju, s mojega posljednjeg putovanja života.
Kolumbiju i ozbiljniji bedekeri opisuju nesigurnom. Valjda tako izgleda iz najbližega hrvatskog veleposlanstva u Brasiliji, udaljenoj samo šest sati leta. No, poslije više od šezdeset godina borbi s gerilcima još prije dvije godine za potpisani mirovni ugovor predsjedniku JuanuManueluSantosu dodijeljena je Nobelova nagrada za mir, a na ove godine održanim izborima nisu pobijedili ni mirotvorci ni gerilci nego, valjda u strahu pred njima, desna opcija. El Tiempo je na dan našega dolaska na naslovnici najavljivao posjet Trumpa i teme razgovora narkotrafikante i korupciju, a naši su nas mediji na dan povratka dočekali s istim temama i hvatanjem hrvatskoga Escobara u trgovini starim željezom brodom upravo iz Kolumbije. Trump dakako još nije dospio. Ni tviterski.
Osim takvih usamljenih pravih i narkoturista te kazalištaraca i pjesnika uočavam najsnažnijima naše veze u brendiranim uvezenim bananama iz te latinoameričke zemlje nazvane po čovjeku koji je, ali ne na njezinu tlu, otkrio Ameriku. Da sad pišem ljubić, zacijelo bih ga smjestila u nju, a ne, kao svojedobno, u zamišljenu egzotiku susjedne joj Venezuele, odakle, a da mi o tome doma i ne znamo mnogo, sada glavom bez obzira bježi mnoštvo izbjeglica. Besposleni i izgubljeni zanosno udaraju ritmove na glasnim lokalnim insturmentima po centru Bogote ili kuhaju i konobare. Kolumbijci tvrde kako je i kod njih ekonomija pala u zadnjih nekoliko godina, ali mi došljaci primjećujemo više raslojenost od onih koji jedva preživljavaju do onih koji vlastiti društveni status ograđuju visokim električnim ogradama.
Iz hotela u sigurnoj poslovnoj četvrti vozimo se isključivo poznatim taksijem. Za svaki slučaj. Iako gradske avenije, koje dužno prate biciklističke staze osmišljenije od Bandićevih, oduševljavaju visokim elegantnim stablima eukaliptusa presađenima s našega kontinenta, zatim na početku ožujka raskošno rascvjetanim stablima bazge, baš ocvalim kamelijama i magnolijama te posvuda njegovanom sočnom hortikulturom, do parkova za šetnju pasa, pomislit ćete prije na cijele godine jednaku klimu sličnu našoj proljetnoj – kod njih je bilo oko plus 15, kad je kod nas baš bilo minus 15! – gdje vam kišobran učas dobro dođe i kao suncobran.
Bogota vas podjednako prigrli ovdje starom slikovito obojenom kolonijalnom arhitekturom, ondje četvrtima wawelski crvenkastom rojiso ciglom ili zgradama-grafitima, tu pak modernim oblakoderima i panoramom koja sve do horizonta pokušava prikriti sirotinjske četvrti. U užem je središtu brojčano ravna dvjema, a u širem i trima i četirima Hrvatskama, a posvuda se spušta i uzdiše ispod svoga Sljemena, brda Monseratte, visokoga 3152 metra, jer je sam grad na visoravni na 2640 metara, što je ne samo više od najviše hrvatske planine nego i tema za ozbiljnu preventivnu pomisao na moguću visinsku bolest. Uzalud sam se trsila prepoznati simptome, kad bih – ako može Papa u Peruu – pomislila možda i na čaj od koke, jer su me, iako nisam imala visinske pripreme, zaobišli, a i baš nitko nije me salijetao nikakvim opijatima. Najopojnije što sam kušala bilo je neko baš dobro čileansko vino i kolumbijske mješavine kave.
Mogla sam se usredotočiti na ljepotu raznovrsne ogromne zemlje, začudne kako god okreneš. Kroatocentristički i eurocentristički zagledani u vlastiti pupak možete propustiti primjerice ljepotu i samih Kolumbijaca i Kolumbijki u kojima se miješaju i slojevi povijesti same zemlje: gorštačko stanovništvo s onim s dvaju oceana, i Atlantika i Pacifika, odnosno mora iliti izvorno indijansko i kreolsko s osvajačkim narodima iz Staroga, a danas vjerojatno iz cijeloga svijeta. Naš domaćin pjesnik, izdavač i profesionalni vojnik egzotični Eduardo Bechara Navratilova – nomenomenest! – Kolumbijac je, potomak oca Libanonca i majke Čehinje s brazilskim državljanstvom.
Začudo, nisam primijetila kao u Europi brojne Azijate – na Franji Tuđmanu Korejci su drhturili u natikačicama! – iako Bogota nudi mnoga jela baš istočnjačkih kuhinja kao i uobičajeno globalna od (sjeverno)američke, meksičke, brazilske, kreolske, talijanske… i drugih kuhinja te, jasno, kojekakve fuzije. Svoju kuhinju Kolumbijci ne nameću, iako raznovrsnim okusima to po svemu zaslužuje i šteta što nije dovoljno prepoznata, izdvojena od susjednih.
Ma koliko htjela, recepture izuzetno ukusnih juha odnosno variva s piletinom – mesa imaju svakojakoga! – recimo, ajiaco i sancocho, kakve su nam pripremili u restoranu Balcones De la Candelaria u središtu Bogote, jednoj od gastročetvrti kao što su unatrag desetak godina ojačale Macarena, Parque 93 itd., ne mogu ni rekonstruirati i improvizirati: mnoge sastojke, povrtne i voćne vrste u nas i nemaju imena budući da do nas i nisu još ni dospjele ni kao egzoti. Ne računajući brojne vrste grahorica, kukuruza ili batat odnosno slatki krumpir, imaju dvanaest ne sorta nego vrsta krumpira, a i valjda jednako toliko banana, sve do vrlo krupne u juhi.
Doručak započinju voćem u paleti desetak što boja, a što okusa, i ne računajući kivi, lubenice, dinju, jagodu…, nego avokado, mango, papaju, ananas prate vas i kao street food tako da ćete gdjegod, uz već globalno prihvaćen churro, ištrcak od pšeničnoga brašna u duboku masnoću, pomisliti da vam nude naše dalmatinske fritulice, a ono – oguljeno voće. Osvojio me je i kolumbijski običaj u pet popodne: ne čaj nego vruća čokolada s almotjabanom, pecivom od brašna yuce, biljke slične krumpiru, pomiješanoga sa sirom, i uz to queso, kravlji kremasti sir vrlo sličan našemu kuhanom. Ne čudi što je slavni slikar Botero uz krupne žene ovjekovječio i raznovrsno ne manje krupno voće!
Kolumbija je zemlja sjajne čokolade i kave, a kombinacije su im maestralne, kako tradicionalne tako i čokolaterske zanatsko-umjetničke, donesene iz belgijskih i francuskih manufaktura. Nizozemska će aerodromska službenica službeno to samo pomirisati, ali će sumnjičavo zagledati tipičnu kolumbijsku slasticu od guave, za koju nisam mogla protumačiti što je a da ne govorim nepoznatim o nepoznatome, ali bih je okusno, gospođi zacijelo jednako nepoznato, izdaleka mogla prispodobiti našem starozagrebačkom kitnkezu, siru od dunja, dubrovačkoj kotonjati.
Ako se već niste uz tv-dokumentarce o oroverde, zelenom zlatu, najskupljemu na svijetu, uvjerili da je Zemlja zlata, Kolumbija će vam se takvom razotkriti tisućljetnim majstorstvom, remekdjelima drevnoga umijeća iz vremena prije nego što je Stari svijet tobože otkrio i pokorio Novi, u Museo del oro. Odmah u susjedstvu toga nacionalnoga muzeja, meni monumetalnošću i toplinom usporedivoga s berlinskim Pergamonom ili pariškim Orsayem, u suvenirnicama kuju unikatne vrlo skupe zlatne i jeftine bižuterijske imitacije. Po tlu će pak odmah malo dalje za koji dolar na asfaltu prekrivenom komadom najlona ponuditi indijanski nakit iz porječja Amazone ili nešto dalje indijanske tkane torbe iz područja Santa Marte, prema Cartageni, gdje usred naše zime ljetuju imućni Europljani.
Sumnjam da su se poput mene za put u njegovu domovinu pripremali opetovanim čitanjem Marqueza, koji je meni ljepotu iz koje je ponikao otkrio dojmljivim pripovijedanjem, u teoriji književnosti opisanim kao magijski realizam. Kolumbija još nije dospjela osmisliti itinerare stazama toga svog nobelovca, pa smo se same ili su nas kolumbijski kolege navodili na još malo poznate destinacije kafića iz Márquesova romana, kulturni centar koji je nazvavši ga po romanopiscu otvorila druga njegova domovina Meksiko, internat u Zypaquiri gdje se školovao, kolumbijski Vjesnik El Tiempo gdje je novinario…
Kao da sam bila na prpošnome životnom turističkom putovanju, a ne na službenom putu, pomno planiranome i sponzoriranome od države, na kojem smo vrlo uspjelo na različitim mjestima triput predstaviti knjigu Encuentros/ Susreti, panoramu dvanaest hrvatskih pjesnika, među kojima sam i sama, a koje je odabrala i na španjolski prevela ugledna hispanistica i zaljubljenica u Južnu Ameriku Željka Lovrenčić za izdavačku kuću Editorial Escarabajo pjesnika avanturista Eduarda Becharu Navratilovu. Kolumbija nam se kao zemlja u kojoj se s pomnjom čita otvorila i onako kako je zovu, baš Vratima Južne Amerike, a uz to smo se osvjedočile da oni koji u nju dođu, ako već ne ostanu, požele doći ponovno. Bio bi to solidan slogan za globalni turizam. A tko se ne bi zaljubio u zemlju koja je pisca Stogodinasamoće stavila na novčanicu od 50.000 pesosa? Ne reče li baš Gabriel Garcia Márquez, naime, nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dogode kad se ne nadate?
Sako malo me neko pita kej bi ja štel biti gda zrastem. Se me od toga se glava boli. A kej bi ja štel biti? Ni sam se nemrem zmisliti. Nemrem reči da bi bil vatrogasec kej sem štel biti gda još ni v školu nes hodil. Pri nas su si v DVD-ju. Smejali bi mi se. A smejali bi mi se još više da velim kak bi bil astronaut, svemirec jel tak nekej. Bole bi razmeli da velim da bi bil novi James Bond, Luka Modrić jel Ronaldo jel tako neko. Bilo kej, samo nek bi me poznali kam bi god došel. Štel bi odnekud spuknuti puno penez da bi mogel biti kej god bi si štel zebrati. Če i mlatiti praznu slamu. Jel se sako malo mejnati. Kej se bole splati. Če tržiti luft. Kej bi mi falelo? Moj mi stari stalno govori: dej se, sino, vuči, dej se vuči da se neš, sinek, mučil kak se ja mučim. Nejdem des ni v školu. Babica mi je jako dobra, se mi prepušča i napisala bu v školu da sem betežen.
I tak si Ležim, noge v zrak držim i gledim te influencere, utjecajnike kej jim veliju. Ne znaš ni zakej, a gda si to glediju kej oni govoriju, prectavlaju, lajkaju, šeraju. A doma samo brojiju peneze i zmišlavaju kej buju dale delali i komu buju više penez zeli. Samo nek mi bedaki denemo dost lajkov. Pak ne to najtežeše na svetu. Kej su oni bolši od mene? Nes ni ja najbedasteši. Če raneše počnem, bole bum prešel. A i onak se si očeju z menu za selfie slikati.
Pak valda znam pripovedati. Razrednica ionak malo-malo zove moje v školu da preveč klafram, da ometam nastavu. Dala bi ona meni i slobodno. Al jeno je nasmejavati razred, a drugo celi svet!? Ni vic kej bi se si smejali ne bi mogel zebrati! A i kej bi ja takvoga mogel pripovedati da bi to gledelo i sto, petsko, dve ilade, a kamoli milijon lude? Če bi pripovedal kak doma, te moj kajkavski, pa moglo bi gledeti moje selo, morti još dva, tri, četiri sela z koje deca ideju v moju školu. Morti još koji kajkavec. Morti još koje mesto, čak i Zagreb. Morti bi mogel na štokavskomu, hrvatskomu standardu? Nebu niš brez engleskoga. To ti je modern language, veli nam profesor. Saxson Genitiv i nepravilni glagoli jako su me zdrmali. Moral bi se malo bole toga global languagenavčiti. Kak mi stari dela v Münchenu, idem i ja na nemački da i ja morem iti v Nemačku, za Gastarbeitera. Neče mi se ni to.
Viš, o tomu bi mogel pripovedati. Kak kulko jezikov govoriš, tulko ludi vrediš. To je baš škola za život. Pogleč ove kej deliju mudrosti kojekakve. Casanova! I mene cure lepo glediju. Morti bi mogel snimiti kak se v pet korakov dojti k cure. Ne bi znal povedati, još nes to zatrebal. Nekak cure mene same lepo glediju. Stalno mi nekej zimaju, pikaju me z olovku, tučeju z pernicu po glave i još veliju kak je to lubav. Joj, vidim ja mam kak to grdo boli. Niš mi se to ne dopada. Babica mi veli naj se mijem, počešem, lepo oblečem da bum lepši, nejni lepi nučec. Ni v deset korakov nemrem to ni povedati. V pet korakov baš nikak, morti kak da staromu jel profe z hrvackoga dignem tlak, v pet korakov. A če baš oču, morem to i v jenem, najviše v dva koraka. Na primer, gda v travu jel v blato zašlajfam nove lače kej mi je jotec donesel, gda tenesicam mam na nogometu otrgnem džon, gda dojdem domom z škole i ne preslečem mam majicu neg ju mam zaflekam z kečapom jel još gorše mam vuzput z kopinami jel malinami. Babica mi veli: baš znaš zebrati z čem buš se zaflekal. Mogel bi si mam najti i sponzora: Ariel, Ornel, Persil, Faks…
Pogleč ove kak peče palačinke. To bi i ja znal. Naša tavica doma puno je vekša, a palačinke znam v luftu prevračati. Mogel bi si najti sponzora za namaze. Mene su si dobri. Kulko jem, još imam manekensku liniju. Babica mi veli: jedi, sino, jedi, kej očeš da ti skuvam? Mogli bi zajeno babica i ja kuhati. Ne, ne, još bi bole bilo da snimimo babičine lekarije. Mogli bi se ona i ja spominati kak si ona, gda ju reuma v kolenu prime, zaveže zelov list i kak to brzo prejde. Videl sem i da si naredi oblog od friškoga sira. A mene, gda imam vručinu, ruke mi poveže s svinskum mastju i z frbantom. Živa enciklopedija je moja babica. Kakvi bi ona i ja bili influenceri! Samo, da je tak nekej povem, bi me pitala: kej si, sino, pobedastel? Kak to misliš? Ne to samo tak. Najprije si motiku najdi, dobru motiku. Bez motike se, milek moj, veli mi, neš puno kruva najel. Ti bi kruva nad pogaču, z dalkoga se vidi, a samo se zrno po zrno, kej god delal, dojde do pogače. Če niš ne poseješ, kej buš žel? Knige se ti lepo vjemi jel toga vraga kej mu tablet veliš.
Gledim ja, gledim, cure se slikaju kak si ličiju joči, nes ni znal da ima tulko te šminki, a bome i sponzorov. Jena se oblači, prenavla, jena riše, jen dečko tanca, jen igra v bogtepitaj kulko štrumentov, a jen i popeva. Nemrem ni to, mene vučitelka veli da zavijam kej vuk, da bole da šutim. V jenom koraku tlak je skoči od moje pesme. Morti bi mogel nekej za matematiku. To već one Milun dela. Ne ni loš. To ja lajkam. To mi ide.To mi ne dugočasno! Sakomu nekaj ne dugočasno. Mogel bi si nekakvoga robota zmisliti. Robota kej bi mesto mene šale zvadžal, popeval, igral v kojekakve štrumente, se od bajsa do harfe. I kej bi, po babičinomu, če bi baš trebalo, i sejal i žel i kruv mesil. I palačinke pekel. To bi i ja lajkal i šeral. A morti bi još, mi se vidi, dospel i v školu, makar na matematiku i na fiziku. Da sem ja moja babica, bi si i tak rekel kak trebam sejeno još puno žgancov pojesti. I naj se primem knige jel toga vraga kej mu tablet velim.
20191013 – 20191015 – 20191017
*Nema mnogo djeci, osobito uzrasta starijih osnovaca, tekstova primjerenih za izvedbu na pozornici. Pogotovo dijalektalnih. Kada su potrošili sve pjesme iz mojih kajkavskih zbirki, stjecajem prilika kriškoj sam djeci za nastupe na Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama te za Malu školu kekavice pisala kratke igrokaze na zajedničkoj nam zavičajnoj kekavici (Selfie na kipec, Žabari jel žabe na kolec, Fašejnek, Sipčina, Gretini jargani z Križa) i s bliskim im temama, aktualnim a baštinskim. Tako je, praktično, nadam se na obostrano veselje, nastao i ovaj kajkavski monolog.
1984., objavljena u “Bilanci 2.0 / Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme”, 2011.
Vermut
S pokojnim svojim prijateljem
jučer sam
u Corsu
pila vermut.
S limunom i s mnogo leda.
Punih pola sata.
Nikamo nije žurio:
Imao je vremena.
1984., objavljena u “Bilanci 2.0 / Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme”, 2011.
knjiga ova
prenem se i bunovna u mraku
govorim ti
zamisli
sanjam knjigu
cijelu noć
a ti kažeš kao da te
uopće
nisam probudila usred noći
koju
nekad bih se naljutila uvrijedila
tako da bih te probudila
da se posvađano kako me tako nešto možeš pitati
uopće
usred noći
svejedno
kako koju
štokavsku kajkavsku
sad se znajući
da se samo nježno veseleći se šališ
podjednako
s mojim bokovima i mojim bookovima
samo smiješim u mraku
u polusnu
okrenuta leđima leđima tvojim
i ne budeći se nastavljam san
pomišljam na nekom drugom trećem
polusnenom
kanalu
bez bookmarkera zakladke straničnika
pa ovu
2010103 – 20101105 – 20110224
Pjesmu je na natječaju za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu
Zvonimir Golob Udruge branitelja i udovica Domovinskog rata Podravke
u lipnju 2011. ocjenjivački sud Josip Palada, Kostadinka Velkovska i
Mladen Pavković od 2400 pjesama 836 pjesnika iz desetak zemalja uvrstio u
desetak najljepših. Objavljena u “Bilanci 2.0 / Odabrane ljubavne i
ostale štokavske pjesme”, 2011.
sve pasent
one su bile tako elegantne
trendovski u crnom
lagane ljetne haljine
male crne
bluze dugih rukava i kostimići
s iznenađujućim accessoiresom
satovima prstenjem ogrlicama
naočalama torbicama remenjem
gucci yves saint laurent dolce & gabbana
navodno i john ford
i versace izgovoren na american english
štikle i sandale one visoke čizme otvorenih prstiju kao
japanke
modna poslastica
meni izgleda kao vivienne westwood
i frizurama svježim
frizerke su uz cvjećare imale ispunjen schedule
muškarci su odjenuli brioni gucci
plave košulje ručno šivane
najfinije kravate brendirane svilene
i jedan porsche cayenne
parkiran gotovo u dvorani tuge među cvijećem
crni dakako
sve pasent
Zagreb, 20100524 – 20100626 – 20100715 – 20110227
Iz ciklusa To Toni – Molitva za tihu sućut, 2010.
Pjesma je objavljena u časopisu „Moslavačko zrcalo“, Popovača, 2011.,
br. 1. – 2. 2011. te u zbirkama “Bilanca 2.0 / Odabrane ljubavne i
ostale štokavske pjesme”, 2011., i “To Toni – Molitva za tihu sućut”,
2011.
pasent prema fr., iako se izgovara prema njemačkome – pogodan,
prikladan, koji odgovara, koji nečemu pristaje, “paše”, “pasira”
accessoires, fr. aksesoar, engl. izg. i eksesori – modni, a sve češće i drugi
dodaci, detalji Gucci – tal. modna kuća, koju je Guccio Gucci osnovao 1921. u Firenci. Yves Saint Laurent (1921. – 2008.) slavni francuski modni kreator, koji je osobito mnogo radio za Christiana Diora i jedan je od najglasovitjih sv-
jetskih modnih brendova u haute couture. Glasovit je, us ostalo, po svojoj asimetričnoj koktel haljini. Dolce & Gabbana – milanska kuća luksuzne mode koju su osnovali
modni kreatori Domenico Dolce i Stefano Gabbana John Ford (1962.) – planetarno, osobito među “zvijezdama”, omiljen
američki modni kreator. Versace – talijanska modna kuća koju je Gianni Versace osnovao 1978. Vivienne Westwood (1941.) – britanska modna ikona, zaslužna za
uvođenje punka i new wawea u visoku i mainstream modu Brioni – ekskluzivna modna marka šivenih odijela, sportske odjeće itd.
schedule, engl. – raspored, plan, program, tabela, popis; vozni red, često vezan uz posao
porsche cayenne – automobil Porsche Cayenne pokušaj je
njemačke automobilske marke Porsche da se nametne zahtjevima tržišta
luksuznih SUV-a; izrađen je na podlozi Audija Q7 i VW Touarega.
ta moja kej pesma
če bi me baš ko iskal
ja bi i nemu napisala
pesmu
mam
a ovak ju sebe spisavlem
kak si i jesti zemem
gda sem gladna
tak se i z pesmu bavim
i tak mi je od ne tesno
kej da sem z velikem detetom noseča
(i kej da nosim visoko
jeni veliju dečka a jeni curu sejeno samo da je zdravo)
i da nemre z mene ziti
(kak i gda sem svojega ivca maloga na svet davala van)
a nemaš ni babicu de zeti da te sporodi
ni cajn v kej bi dete poprijela
bojim se i pomeknuti a kamoli plača pustiti
samo si mislim da se pesma ne bi zadušila
vumene
tu nikakov ni te drip ni vakuum ni epiduralna ni carski
nemreju pomoči
a ni rasporiti drobec nemreš
ni z srpom ni z mačom
ležeše bi si srce zvadila
ta kej pesma ne samo v jenem je mojem delu
v sakomu je po malo
nemreš ju kak spada nigde napipati
de su je nogice de su je rukice de je je glas
valda onda tak i boli i preboli
kej ne znam kej
duša morti al i ona retko
dete kej se oče zroditi te boli i znaš da bu bolelo
čim je vu te vlezlo mora ziti van
(ne to kej gda oče prejti z ovoga sveta
kej bi rekel moj jotec z kožu v zemlu)
a pesma
nit znaš kak si je se zadobavila
de bog dragi bi morti znal
nekak je više potajna
kej bolest
kej sramota
kej nekakov grdi truc
kej smrtna muka kej te su v jen švic natira
i sejeno ti je če se buš drla če neš
ne je neg jel ziti jel ne
jel je dati život
jel je dati i svoj
a i gda komej negda nanegda zide ne bu se bečala da bi si sape zela
neg da ju je čuti bole
bole čuti
najemput je tak tu i gledi te kej da z tobu nema čistom niš
Priča „Umrežena“ osvojila je prvu nagradu na natječaju „Mate Raos“ Ogranka Matice hrvatske Vrgorac 2011. i objavljena u njihovom književnom časopisu KOLO broj 3-4, 2012.
Otkako je prije dva mjeseca otišla u podstanare, CyberCat nitko više
ne prigovara ni za što. Ni zbog struje. Ni zbog cjelonoćnih bdijenja a
ni zbog cjelodnevne šutnje. Ni zbog računa mobilnih operatera. Mogla je
birati među paketima mijenjajući ih okretno i hirovito, mogla je kupovati sve do Android mobitela i ostale gadgete na
karticu i švercane za keševinu i preprodavati ih čim bi ih izgustirala.
Napokon je mogla biti društvena koliko joj je duša željela,
neprestance on-line.
Više nije ni očekivala da će je svaki čas sustići majčino Katarina! i
vlastito joj ime više nije bilo samo sinonim za prijekor. Izvan kuće su
je i dalje uglavnom svi zvali CuberKat, Cat, Ket. Koga briga je li joj
to nickname, je li nazvana po baki koja ju je ionako zvala Katica ili po mjuziklu Kiss me, Kate u koji je stara bila zaljubljena još kad se zaljubila i u staroga.
– Da mi stara zna… – smijuljila bi se katkad tek radi svoga malog
zadovoljstva. Možda s nešto olakšanja da ne mora razvijati dijalog.
Nedjeljeni objed doma odrađivala je besprijekorno, od dvanaest ne do
dva nego čak do tri, a uz temu dečka, udaje, djeteta i biološkog sata
samo se smiješila smiješkom Mona Lisa No 3. Za navraćanja starcima obvezatno bi stavila i sjajilo, isto neka Mona Lisa,
koju su joj darivali iz kozmetičke tvrtke za koju je vodila Tweeter
profil i Facebook fan-stranicu. Uvijek bi ponijela nešto slatko ili
voćno, pa bi lakše podnosila maminu kuhinju i izbjegavala eskapadna
uklizavanja na usporedbe sa starijom sistericom, koja je, dakako,
normalna, udata i dokazano plodna. A to je bilo najdraže i njezinim
omiljenim nećakinjama blizankinjama, koje je sisterica posprdno već
prozvala surfericama i informatičarkama, njezinim kodnim imenima od
djetinjstva. CyberCat je obiteljske sljedbenice prozvala maznogeeketama. Od familije joj još jedino s njima baš dobro ide…
– Pa kamo bismo došli kada bismo svi samo igrali igrice – govorila bi
sisterica, profesorica hrvatskoga, svojim zanosnim standardom
raspoređujući plitke i duboke tanjure, pa njih dvije više i nisu imale o
čemu razgovarati. Njezine teme njoj i nisu bile temama na koje bi
trošila vrijeme, a bogme joj je bila tlaka da im još jednom svima
objašnjava da uopće ne igra igrice i da je ona zapravo veliki
društvenjak. Nebrojeno je puta uzaludno tumačila staroj, a jednom čak i
starome, koliko je danas moderna komunikacija važna.
– Komunikacija? Gdje ti je tu komunikacija? S kim ti to komuniciraš? O
čemu? Gdje ti je tu život i kakav to život? – mljela je stara poput
bujice.
Nećakinje su naivno dječje teti Ketici otkrile kako su mama i tata doma rekli da je teta zapravo kiborg. S
njima se, tumačeći im tko ili što je to, smijala kao kakvoj
baš-dobroj-šali. Odlučila se s tom svojom novom karakterizacijom suočiti
očima dviju sedmogodišnjakinja. Sve iznad toga i za nju kao takvu
likinju kakva misli da jest bilo bi prebolno i zahtijevalo bi
razmišljanje, analizu, stav. I svađu, i sa sestrom i sa šogorom. A oni
se nisu ni međusobno znali dobro posvađati.
Zarekla se da će nećakinje zato, da im pokaže, ako samo budu htjele,
naučiti što god budu htjele. Već su se sada natjecale između sebe a
zajedno protiv cijeloga svijeta, razgovarale Skypeom i nije bilo toga
što one ne bi izguglale. Kad bi bila sigurna da će imati takve dvije
cure, odmah bi zatrudnjela! Našla bi za to već dobrovoljca u svojem
spejsu.
Čim je stigla s posla, uronila je u njega. Samo bi otklopila svoj Apple. Na poslu se to ionako podrazumijevalo. Kao community menadžerica
za PR-agenciju vodila je društvene mreže za nekoliko klijenata,
prešaltavala se s Twittera na Fejs, odašiljući čas tvit čas novi post..
Imaj neprestano nešto novo, ako nemaš – izmisli. Nova informacija njezin
je posao. Na pauzi jedva da je i izlazila, a ako nisu donosili junk food, skoknula bi u kućni kafić koji je imao podnošljivi wifi. A
kad bi kasno predvečer ili čak kasno navečer došla doma, odrađivala bi
tezge da pokrije kartice za nove mašine i programe ili bi se bacila u
svoj raskošni društveni život.
Održavala je nebrojene internetske profile, nekoliko indentiteta, haračila po Fejsu i Netlogu, po defaultu pripadala nekolikim skupinama ne samo obožavatelja tableta ovoga
ili onoga, nego te i te čokolade, kvarta, stripa, rock-grupe… U
specijaliziranim teve e-emisijama i u niskonakladnim luksuznim
sponzoriranim časopisima potpisivali su je internetskim strategom ne
ističući ga, ali i ne držeći njezin spol otežavajućom okolnošću u
internetskome, inače uglavnom muškome svijetu. Ostavila bi i
posao da joj nisu izuzetno dopustili klizno rado vrijeme. Ionako je
radila i kad nije radila.
U schedule koji je njezine strojeve povezivao u iCal s
plavoga, zelenoga i žutoga na lila promijeni redom što je danas obavila.
Dio samo prebaci na tomorrow i the day after tomorow.
Mejlat će i promjenu termina kod fizioterapeutkinje, jer ionako u
idućih nekoliko tjedana neće moći na terapiju. Rastegnuvši bolne prste
pomisli kako joj zapravo nije do slušanja specijalističinih majčinskih
prijekora zato što uopće ne misli na sebe i što već tako mlada ima
majmunsku šaku i početak kalcizacije prva tri kičmena pršljena i klin u
desnome palcu. Nije joj se dalo objašnjavati da to nije od
onog-vražjeg-kako-se-zove-miša, jer ga uopće ne rabi.
Na Instagram, Flickr.com je démodé, doda nedjeljne
fotografije blizanki te im pošalje tvit bace luk. Protrči kroz nekoliko
statusa na Fejsu, pet puta klikne like da ljude razveseli, a jednom i unlike da razveseli sebe. Ignorirala je nekoliko stvari u e-pošti, dio je odmah riješilaReplyjem, dva je forvardirala, a cijelu nisku i ne pogledavši sadržaj odvuče ravno u Trash.
– Ljudi su postali spamovi – pomisli.
Izbriše i sve poruke s telefonske sekretarice. Navije sat da bi je u
03:30 zvonjavom crkvenih zvona probudio za konferenciju s prekomorskim
centralom principala. Pročita esemes koji podsjeća na sutrašnji seminar
prezentacijske vještine. Uzvrati O.K. Otvori i esemes za
sastanak kolegija. Analizirala je posjećenost i strukturu posjećenosti
dva web-portala, kako je šef i tražio, uz napomenu da ženske to uvijek
odrade bolje. A i jeftinije su, pomislila je ništa ne rekavši. Esemesne O.K. Zatim pritisne Ctrl+P, print, šest puta.
Dali su joj da vodi, kako su rekli, ženske stvari – nacionalnu
stranicu vodeće svjetske kompanije za dekorativnu kozmetiku, uključujući
i podstranice za sjajilo za usne (Mona Lisa!), lak za nokte i nekoliko vrsta pudera, stranicu za parfem koji je reklamirala najnovija oskarovka, boje za kosu (uvijek postojane!), dvoje uloške (i jedni i drugi su upijali najjače), novo do sada najučinkovitije sredstvo za mršavljenje (osjetit ćete lakoću vlastite težine!)
i potrošačke stranice o najnovijoj akcijskoj e-kupnji. Šefu nije ni
napamet palo da ona nije od šopinga i da uopće koristi malo tih glupostikoje koristi svaka žena.
– Imaš najbolje brendove – otvoreno su joj zavidjele fancy kolegice,
osim kada bi donijela promovrećice, ali se nisu jagmile za razvikane
brendove jer je s njima bilo i najviše posla. Stara i sisterica čudile
su se kako ona ni uza sve to nikako ne može poženstveniti. Dobru volju pokazale su kada su joj, dosta davno, darivale ružičasti laptop i bordocrveni samsungić SGH-A400 koji je pamtio plodne i one druge dane u mjesecu.
Na zvučno upozorenje pogleda upravo pristigli tvit, enti, nevažan, pa
odasla svoj jadnim followerima. Stavi na punjenje i iPhone 4 i iPad 2.
Ukuca lozinku Zabi i plati nekoliko računa, među kojima, ušavši u još
dublji minus, i neograničen internet, uvijek isti račun, sve zbog vas. Lap zatim stavi na shut down, a glavno računalo ostavi da joj noću skine novi besplatni antivirusni program. Pandalee iz
Hong Konga javio joj je za njega. Napisala je na pola i tekst za svoj
službeni agencijski web-site i svoju dnevnu caku na Fejsu. O surfanju
nemilice.
Već su se, danas baš nešto rano, skinuli svrcopapa, micikito, a tek će za još koji sat u cyberspace navratiti overdose i ekipa. Taman je vrijeme kad počinje nailaziti edip25,bolesnik kojem je ništa ne opsjeda li s manje od 25 ponuda za izlazak na Youtube. Poželjela ga je dilitati nebrojeno puta sa svim njegovim Favourite Fan Photos od Sibira vlakomi dupina koji se igraju ili Charlie Chaplina u cirkusu. Nije lajlakala, a nije imala srca ni ubiti ga kad ga je već akceptirala za fejsprijatelja.
Skine napokon slušalice i uši joj obuhvate fini noćni zvukovi. Kao da
i nije noć! Oko svoga je mogla prepoznati i noćne aktivnosti susjednih
staništa. Ali napokon je bila isključena. Off-line.
Tako se valjda osjeća čovjek kada ga isključe s aparata koji ga
održavaju na životu umjesto njega dišući i otkucavajući, srcem ili što
li već ima, pomisli.
Bila je posve prazna.
Bila je posve sama.
Namjesti anatomski jastuk. Tako ukomirana mogla bi biti i posve mrtva
da joj niz očnu boru – iako je to bila bora smijeha, na avataru na
svojim profilima obrisala ju je, iako se to zapravo i nije vidjelo, kao
što si je malo produžila trepavice – pa dalje niz obraz nije otjecala
suza. Ne ona virtualna.
– Nisam nakapala oči – pomisli. – K vragu, sutra će me opet peći…
Prva nagrada na natječaju za kratku priču satiru “Slavko Kolar” u Čazmi 2012. godine
Božica Brkan
Svojih tijela gospodari
Sve se promijenilo, ali i kad se put do Glavnoga kolodvora od pola
dana skratio na pola sata, Selo je i dalje velikim proštenjem slavilo
svoga sveca.
Patron ih je čuvao ma gdje bili, podjednako one koji su ostali doma i
one što su se idući trbuhom za kruhom i boljim životom odselili samo do
prve ceste, u Grad ili čak u Njemačku.
Zaradivši mirovinu mnogi su se i vratili u lijepe kuće što su ih
godinama podizali dolazeći na godišnje ili vikende, a sad su već i one
samujući ostarile poput mnogih ovdašnjih žena. Ukinulo potom i njihovu
malu željezničku stanicu, a Kati je, kako su i godine išle, u autobusu
kojim su zamijenili vlak, bila muka, pa bi sve rjeđe odlazila u Zagreb
svojima noseći zaklanu mladu pilenku ili guščicu ili pak tek osušenu
kračicu, podimljenu u pušnici baš kako njezin Ivica voli, pa malo
rezanaca i mlinaca, domaćeg grincajga za juhu.
Zna ona da domaće je domaće, iako imaju oni svega što im srce poželi.
Otkako je Ivica postao Ivan, pa se učlanio u Stranku, pa postao
potpredsjednik Stranke i rezerva saborskog zastupnika za njihov kraj te
se vinuo do zamjenika ministra, i posao mu krenuo nikad bolje. Od
diplomiranoga ekonomista i pripravnika postao je kadrovski direktor pa
generalni direktor te, po napucima poduzetnih vremena, i vlasnik Firme u
kojoj je radio. Bilo je to za vrijeme rata, nije se Kata pačala u to,
Bože sačuvaj da bi što i pitala. Mater ne može ni zamjeriti poput
drugih.
Žalila je samo što sve rjeđe navraćaju u selo, osim kad je Stranka
Ivana poslala da joj o izborima osigura koje mjesto više. Nikad vremena,
žalili bi se govoreći kako jedva čekaju zeta, kad im već Bog nije dao
sina. Snaha Katina, Marija, pomagala mu u firmi voditi papire, moraš tu
imati čovjeka od povjerenja, a unuku Katinu, Marylin, nazvanu po onoj
glumici, dali su u škole. Ako je Kata Ivicu mogla izškolovati
filarenjem, što ne bi on svoju malu za što god poželi? Htio Ivan da
postane dobra ta nekakva menadžerica, platio bi on njoj te jako visoke
stranjske škole, ali neće ljepota babina nego kako hoće, pa kao nešto
studirala jezike i taj neki što kažu dizajn po tim Europama, pa joj na
kraju negdje u centru Grada otvorili butik. Kako ga otvoriše, tako ga
ubrzo i zatvoriše, a Merici dodijeliše direktorsko mjesto u tatinoj
Firmi. Ionako će biti njezina. Kad se ima, lako je odabrati.
A lijepa djevojka, ko nacrtana, nema što. Ko i ja, kad sam bila
mlada, misli Kata nikome ne govoreći da ne pomisle da se razbahatila ili
da ne urekne. Ponosna što svako malo drago njezino slikaju za
televiziju ili za novine pa Kata gleda i reprize, izrezuje stranice na
kojima pišelife, lifestyle, celebrity. Ne zna Kata što je to,
ali izgleda jako pametno, pa izrezuje slike i napise i slaže ih u korice
s imenom Ivanove Firme što ih je jednom ostavio kod nje. I odlaže uz
papire iz gruntovnice.
I tako čuje Kata da će cijela njezina familija doći na patronovo
proštenje. Rekla joj susjeda Anka dok je zalijevala cvijeće. Firma
njezina muža Antuna i sina Vedrana poslovno surađuje s Ivanovom, njih
dvojica bili vršnjaci i prijatelji od malih nogu, a Vedran i Merica,
kako Kata zove svoju unuku, također se igrali dok je djevojčica dolazila
baki na ferje. Samo što su Ankini jedva završili zanat, a Katini svi
velike škole, samo što je jedan bio u jednoj a drugi u drugoj stranci i
samo što su Ankini proizvodili nešto plastično, a Katini nešto
papirnato. Pa se opet, eto, našli zajedno i u biznisu. I sad se
dogovorili da će svaki sponzorirati po dva reflektora seoskome
nogometnom timu, jer bez toga ne može u zonu, a dečki igraju da im u
okolici nema ravna svake godine penjući se u viši razred. Igrali su i
Antun i Ivan kad su bili mladi, ali nije onda nitko spominjao ni tuševe
ni reflektore.
Bilo bi Kati milije da je o dolasku doznala od svojega Ivice, Marije,
a još više da joj se koji put javi i Merica, srce babino. Ali kad nije
drugačije dobro je i da tako dolaze. Sva sreća da su joj uveli i
telefon, a ima i mobitel, i dok se ona javila njima, već je pristala i
na Ivanovu odluku da nogometašima za novo igralište dadne i krčevinu.
Krčevina se još piše na Katu, ali ionako će kad tad biti njegova, ta ima
samo njega, pa nije njoj teško potpisati, pogotovo jer su joj
bilježnika poslali doma. A i sjećala se koliko se samo naprala dresova i
štrucni dok je Ivica njezin trčao za loptom po seoskome gmajnju iz
kojega su samo virili kolci kao oznake za golove.
I brzo to dobrovoljnim radom momci urediše, čak im je ispekla štrukle
i skuhala kavu, a takoreći cijelo selo prihvatilo se pripremanja
patronove proslave. Vatrogasci su bili zaduženi za ceradu za natkrivanje
cijeloga dvorišta u slučaju kiše, iako su neki predlagali da se za
takav događaj ne treba štedjeti i da bi najbolje bila unajmiti šator za
svadbe. Udruga žena zadužena je za pečenje kolača, baš kao za svadbu, i
po internetu su traženi novi recepti. A lovci su obećali najprije lov za
goste, a poslije lovački gulaš i janjce i odojke na ražnju, tko što
voli. Ako im se lov za koji su podigli i nove čeke ne posreći ili gosti
neće imati vremena za hodanje po gaterima – a pokazalo se da vremena
stvarno nisu imali – ima divljači u dubokom zamrzavanju.
Omladina je bila zadužena za predstavu i za glazbu. Odabraše adaptaciju Svoga tijela gospodar,
jer je Kolar službovao i kod njih u općini, a rođen je nedaleko i
nemaju pisca bliskijega i većega od njega. Kata se još sjećala kako je
plakala kad je film igrao u njihovu davno zatvorenome kinu u seoskom
domu, koji su za ovu priliku također uredili, a plakala je i kad su ga
davali na televiziji. I Katu, naime, slično udadoše, samo što ju njezin
pokojni, kojega su priženili za njezino imanje, nije ni jednom udario a
ubrzo je po Ivanovu rođenju umro i ona je, ostavši udovicom s malenim
Ivicom, sama nakanila uređivati život kako je htjela i kako je mogla.
Nije se žalila, za svoje godine nije bolovala, a kako je govorila,
imala je svega na svijetu što joj srce poželi, samo da su njezini bili
malo bliže i da ih češće viđa. Susjedi su joj bili dobri, ali svoj je
ipak svoj. Da prikrati vrijeme mladim je glumcima šivala odjeću za
predstavu – i Mericu je svoju naučila šivati na svoju bagaticu što su
joj je kupili za miraz – pa su dolazeći na probe, kod nje i vježbali, od
čitanja do glume. Nekad je i ona bila glumica u seoskom domu, čak su
predstave davali po zabavama i u drugim selima. Mislila je i kako bi se
našla uloga za njezinu Mericu, možda čak i same sirote Rože, samo nije
znala kako bi se njezina gradska mala uklopila u starinsku seosku temu i
bi li htjela ošepaviti makar i samo u predstavi.
Susjedin Vedran jako je dobro glumio Ivu. I sam bi poput dečka iz
teksta došao iz vojske, da je u međuvremenu nisu ukinuli, i sigurno bi
mu tražili curu za ženidbu ako si je već ne bi sam našao. A nije bilo
cure koja njega ne bi htjela! Kad bi se s njime šalila kao i kad je bio
dječak, Kati bi rekao kako se nema vremena ženiti, jer ima puno posla u
Firmi, po očevoj se želji aktivirao i u njegovoj Stranci, vatrogascima,
omladini, a i glavni je golgeter poput oca u mladosti.
Na njihovim svakojutarnjim kavama Anka se Kati u susjedskome i
uzajamnome povjerenju dugogodišnjega prijateljstva žalila da ih je kriza
dokusurila, nitko ne plaća, država pritišće, a i nešto njezini nisu
pametno investirali, samo što ona nije znala što. Vedran se svejednako
odvažao i dovažao svojim novim autom na lizing, a čak bi i pomalo
nagluha Kata povremeno čula žestoke muške rasprave iz susjedova
dvorišta, gdje su, pošto su staju pretvorili u proizvodnu halu, u
nekadašnjoj ljetnoj kuhinji uredili direktorski ured. Povremeno je
pomišljala na to gnjete li kriza i firmu njezinih i bila sretna što, ako
ih gnjete, ona i selo ne moraju slušati glasne poslovne analize.
Znala je ona svog sina. Ako nešto nije bilo po njegovu, sve bi
zvonilo. Prepuštao je samo ljubimici Merici, tvrdoglavici koja je
karakterom bila njegova slika i prilika. Kata se nadala da će njezini
možda ovaj put predstaviti kakva Meričina ozbiljna dečka. Već je i njoj
bilo vrijeme za udaju i po novinama su je stalno udavali, svaki put s
drugim. Nije Kata ništa pitala unuku – kao da bi joj itko išta i rekao
!? – nije se s njom niti šalila kao sa susjedićem Vedranom, nije to tema
za šalu, ali se sve nekako nadala da će biti svadba i da će je možda
prirediti u Selu.
Zna ona da njezini imaju novca i za najluksuzniji hotel, ali imaju
puno rodbine od kojih bi se rijetki otputili na takvu svadbu, jer moraš
kupiti veliki dar, moraš kupiti za odjenuti i za obuti i eto,
zaključivala bi razgovor sa samom sobom dok bi se pred njom vrtjeli
bogtepitaj koji nastavci ove ili one televizijske sapunice. Samo da z tim vražjim reflektorima ne prejde ko z onima v Đelekovcu i da njezin Ivica ne zide na sud ko onaj bivši minister . Sve ti je to ista Stranka.
Mislila je Kata lijepo, ko dok su njezini dolazili prije negoli što
su se obogatili, zaklati pevčeka i malo ga opkuhati za juhu s domaćim
rezancima, a onda ga ispeći pa uz njega pofuriti mlince, domaće dakako,
pa malo zelene salate, pa malo paradajza i još kiseline, tko što voli.
Čak je mislila razvući štrukle od jabuka i sira, istina dućanskoga, a i
domaći kruh ispeći, ali poručio joj je Ivan da se ne treba gnjaviti te
da će i ona s njima u seoski dom na svečani objed za sponzore, po
protokolu. Kati je bilo lakše kad je čula da će ondje biti i susjeda
Anka, također sponzorica, da ima s kime progovoriti koju riječ za
stolom. Načula je od Marije da mala ionako neće ništa jesti jer da
trenutačno jede samo z vrta.
Vidjela je Kata da je djevojka vrlo šlank, više nego u novinama ili
na televiziji. Još je imala i štikle na visokom đonu pa je izgledala još
vitkija. Ljepša je bila i od pjevačice koja će, navodno čak za nekoliko
tisuća eura, zatvoriti njihovu veliku svečanost, ali svakome je njegov
najljepši. Imao ne imao raspuštenu dugu plavu kosu sa ekstenzijama i
duge blješteće nokte.
Muški su odmah otišli u počasnu ložu na nogometnu utakmicu, a žene
su, kako to već je, otišle u kuhinju. Merica je navratila pozdraviti
glumce. S većinom se od njih kao dijete kupala na bajeru, a s većinom
momaka, to baka – ali valjda u cijelome selu samo baka – nije znala, po
sjenicima se igrala mame i tate. Doprla je seksualna revolucija i k
njima odavno, ali samo teoretski, sve dok nije ušetala lelujajućim
sisicama i bokovima Katine male. Otkrivali su svijet zajedno sve dok
maloj iz Grada nisu dosadili, kako je rekla, neuki i nemaštoviti
seljačići.
No sad se nevoljko, iz kurtoazije i po preporuci i oca i majke
uputila u bekstejdž pozdraviti poslovnog partnera Vedrana. Iznenadila
se, toliko je naime izbivala, da joj se umjesto visokog žgoljavčića
kakva je pamtila otprije šest-sedam godina, na putu s pozornice
prepriječio momak nabildan kao da je iz njezine teretane. Upravo su ga –
pomislila je odmah: kako nevješto! – šminkali za ulogu seljačića Ive.
– A tu je svoga tela gospodar? Ne bih te ni prepoznala… – pruži mu ruku.
Unatoč njezinim visokim cipelama, bio je viši od nje. Izljubi je srdačno
kroz koprenu skupoga parfema – morala bi se složiti da ni njegov nije
bio loš – dok je ona slala poljupce u zrak s jedne pa s druge strane.
– A čujem da si i ti svoga tela gospodarica… – nasmije se on.
Gotovo je pocrvenjela gnječeći plastičnu bočicu vode od koje se nije
odvajala kao da u selu vladaju najveća suša i žeđ. Valjda je sad takva
bila moda. Kao da nema svoje vode u zdencu.
– Neću vas dekoncentrirati, vidimo se poslije… – reče ona.
Kata se čudila kako njezina unuka ne prigovara ni soku iz obližnjega
autleta koji su konobari unajmljeni od lokalnoga keteringa nudili u
plastičnim čašama, ni seljačkim kolačima (čak ih je i kušala i još
pohvalila!), ni odojčetini i janjetini nakramarenima na tanjure pred
njih. Samo se zagonetno smiješila za prvoga čina poslavši tucet
esemesova, za drugoga samo dva-tri, a za trećega više niti jedan. Zdušno
je pljeskala predstavi i glumcima i onda otišla, kako je rekla,
čestitati Vedranu i ekipi.
Kata je uokolo malo popričala sa ženama koje su imale zaduženja, a
vrativši se za stol, zatekla je tišinu kao pred buru. Kako je mogla i
pomisliti da je susjed Antun – za nju je on, što može, i dalje bio
Tonček – upravo od Ivana zatražio da, uz «svoje», plati i «njegova» dva
reflektora, jer je u užasnim kreditima, kamate su mu sve pojele i da ga
ubiješ baš sad nema i nema.
– Nismo se tak dogovorili, nismo se tak dogovorili – samo je ponavljao
Katin Ivan. Njegova mu je Marija, sjedeći mu zdesna, samo redala positno
da mu je ona stalno govorila da je najbolje da, kad već kupuju, sami
kupe sve reflektore, da uostalom što oni imaju s tim vražjim nogometom,
ne treba njima reklama pa ni da na dresovima uz sve te logotipe
poslagane ko kolajne nose i logotip njihove Firme.
– Mogu ti dati jamstva… – guslao je susjed dalje kao da nije Antun nego
još Tonček, ne znaš je li glumi blokadu ili je stvarno blokiran.
– Kakva jamstva? Da postanem i suvlasnik tvoje Firme?
– E, to baš ne bi moglo, jer bismo ostali i bez kuće? Hoćeš nas izbaciti
iz doma, ti naš prvi susjed? Pa mi smo, Ivice, bili ko braća!
A kad je Ivan čuo da ga netko zove «Ivicom»…
Na sreću, neka je dama, glasnogovornica Stranke ili šefica nečijega
kabineta ili nečija tajnica, uskočila s uputama što bi Ivan trebao reći.
Ne dugačko, nego protokolarno da pohvali lokalne poduzetnike koji su
izrasli u nacionalne, na rast gospodarstva, na…
– Da sada prerežem tu vrpcu? – jedva dočeka Ivan odsutno samo da izmigolji iz neugodne teme.
– Nećete ništa rezati, samo ćete upaliti reflektore. Neka to bude
iznenađenje! – potiho će dama iz protokola. Bila je sigurna da su idući
izbori njihovi.
– Jedan po jedan? – upita Ivan.
– Ne! Sva četiri odjednom!
– Sva četiri? – zagleda se Ivan u nju.
Već su otvorili vrata novoga seoskog stadiona odnosno uz rub nekoliko
stepeničasto posloženih klupa da počnu publiku puštati na travnjak na
donedavnoj Katinoj krčevini, a pjevačka je zvijezda još jednom sjajilom
prelazila preko usnica. Pojačala su isprobana još prije večeri, kad i
reflektori, pa zazveči tuš.
I Ivan je pritisnuo.
Svi su se zagledali, neki odmah i zgledali zabljesnuti
snažnim svjetlima. Požalio je Ivan odmah što, iako kratkovid, nije
poslušao okulista da nosi nego je poslušao medijskoga savjetnika da ipak
ne nosi naočale. Kata je odlično vidjela. Večeras je ni njihov patron
nije čuvao. Na samome centru, kao da će baš započeti utakmicu, pod
svjetlom reflektora bili su osvijetljeni susjedić Vedran i njezina
Merica. Kata ju je odmah prepoznala po cipelama odbačenima postrance.
Valjda su je nažuljale. Poslije se po Selu pripovijedalo toliko da se
nije znalo tko je i je li bio gol ili razgolićen, hoće li svadba biti
odmah ili poslije proljetnih izbora ili je uopće neće biti, hoće li
šulkolege sretno oženiti samo djecu ili i svoje firme i tko je tu uopće
koga oženil.
Netko je ubrzano u tišini, pod reflektorima koje se nitko nije sjetio ugasiti, počeo tvitati: u selu i drugi put večeras svoga tijela… Razmisli trenom da li da napiše gospodar ili gospodarica.
