Pjesme i proza na hrvatskom i mađarskom u prvom koljnofskom zborniku

Naslovnica zbornika

trud stoji iza zbornika Svi naši književni susreti 1. (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), koji kao izdavači potpisuju Čakavska katedra Šopron, Matica hrvatska Šopron, Udruge Hrvati i ENC GRAH Kume, a objavljen je uz 9. Koljnofske književne susrete u studenome 2017. u tome mađarskom mjestu. Uredio ga je Franjo Pajrić, godinama i glavni organizator susreta, koji potpisuje i uvodnik. susretima naslovljen također Svi naši književni susreti. U njemu, među ostalim, ističe:

“Kako je naš fizički opstanak na ovim prostorima ugrožen, a valu asimilacije nismo našli adekvatni odgovor, sve što nastaje u vezi na nas ostaje kao vrijedno svjedočanstvo našega postojanja i kulturnoga djelovanja u ovom dijelu Europe. I kad naraštaja više ne bude, iza nas će ostati zapisano u povijesti da smo se jednom godišnje okupljali i zajedno održali naš ča, kaj, što.

Znam, mi sudionici i organizatori koljnofskih međunarodnih književnih susreta postat ćemo jednom vrijedni pozornosti struke, medija i politike, pogotovo u našoj staroj Domovini, kad nas više ne bude bilo. Tada će razglabati teme koje o kojima mi danas govorimo, a koje više neće služiti u praktičnom smislu ničemu. Jer nas više ne će biti.”

Franjo Pjarić / Fotografija Miljenko Brezak
Franjo Pjarić / Fotografija Miljenko Brezak

Završava dojmljivom pjesmom Braća braći sa završim stihovima:

“Kad se pronađu korjeni
I brat brata iznova prepozna
Vrime se skupi i prohuja
U grana murvi i trsova
U stakalcu vina domaćega
Kao da je jučer bilo”

No, prije svega, trebalo je punih devet godina organizirati (i sponzorirati!) i srdačno ugostiti književnike i dati im razlog, teme za nadahnuće, tako da stvore nove tekstove i nova djela, sve češće i da ih unutar Koljnofskih književnih susreta na posebnoj radionici i prevode, da stvaraju pučke predstave, da…

S predstavljanja zbornika u petrovu Selu / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja zbornika u petrovu Selu / Fotografija Miljenko Brezak

Zbornik predstavlja formom, stilom i sadržajem vrlo raznolike tekstove Timee Horvat ( Gradišćanska poezija u živahnom dijalogu sa suvremenom književnošću Hrvatske i Blic – intervju sa zadarskim književnikom Tomislavom Marijanom Bilosnićem u Koljnofu te In memoriam Lajošu Škrapiću (1938. – 2016.), čija je objavljena i pjesma Pinčena draga), Enerike Bijač (Koljnofski književni susreti), Božice Brkan, gradišćanske pjesnikinje i dramatičarke Ane Šoretić (nekoliko pjesama i proza Lokva i more – svaka voda ima svoju snagu i svoj čar), Doroteje Zaichmann rođ. Lipković (Sviće se gasu), Đure Vidmarovića (Koljnofske uspomene u riječi i slici, usporedba Koljnofa u razmaku od prvoga posjeta 1974. godine do danas!), Igora Šipića (Iznad svega zakon otvora, Rezultati mjerenja ekvinotialisa na brdu Gora (23.09.2015.), Još jedna ispovijed – rotonda Hedegség), Tomislava Marijana Bilosnića (kao redoviti gost napisao je pjesme Vrt hrvatskoga kralja, Vrt u Gradišću, Sveti Martin, Koljnof, Franjo Pajerić, Herbert Gassner, Timea Horvat, Robert Hajszan Panonski, Jurica Čenar i Gradišće; članak Enciklopedijski o patnjama iseljeništva, prikaz Šipićeve pjesničke zbirke Koljnofski susreti te Putopisni zapis uz Koljnofske pjesničke susrete – urnebes u ‘Lavandi’), Marka Gregura (Franjo Pajerić mogao bi poludjeti (prilog uspomeni na 7. Koljnofske književne susrete), velikoga gradišćanskoga pjesnika i novinara Jurice Ćenara (efektne zorne pjesme), Nenada Piskača (stihovi), Josipa Palade (stihovi), dr. Herberta Gassnera (prozni tekstovi Cimof, Koljnof i Celindof i Cilika – ženski idol iz Celindofa te  pregršt pjesama Ubodi i ugrizi), Božidara Glavine (pripovjetka Čuvarnica), Darka Pere Pernjaka (pregršt pjesama u prijevodu na mađarski jezik te memoarsko štivo pod naslovom Žuta kanta iz Koljnofa), Šandora Horvata i Nikše Krpetića.

Iz zbornika: portret Božice Brkan koji je snimila Timea Horvat
Iz zbornika: portret Božice Brkan koji je snimila Timea Horvat

U očekivanome i najavljenome nastavku trebali bi uslijediti književnici koji su se proteklih godina također susretali poput Nikole Benčića, Ernesta Fišera, Petera Tyrana, Nevenke Nekić, Milana Frčka, Drage Čondrića, Mile Pešorde, Dragutina Pasarića, Roberta Mlinarca, Mladena Levaka i drugih.

Iz zbornika: pjesma Artimetika Božice Brkan na hrvatskom i mađarskom

 

Zbornik Svi naši književni susreti prema mišljenju predsjednika Društva hrvatskih književnika Đure Vidmarovića ima posebnu vrijednost ne samo zbog priloga koje donosi, već i kao književni i kulturološki fenomen: On pokazuje kako entuzijazam, rodoljublje, ozbiljnost i dobra organizacija mogu učiniti mnogo na povezivanju Hrvatske kao matične književnosti, u ovom slučaju s književnošću Hrvata u Mađarskoj i Austriji, a bez ičije (ili tek simbolične) institucionalne pomoći.

Iz zbornika: Završetak teksta B. Brkan iz kojega je vidljivo njegovo koljnofsko nadahnuće

U zborniku su objavljeni i radovi Božice Brkan prijevod s radionice Aritmetika na hrvatskome i mađarskome te Tri moja kajkavska i ja ili što je nama kajkavski jezik danas.

20171204 – 20171206

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/9-koljnofski-knjizevni-susreti/

http://www.bozicabrkan.com/moslavacki-kamen-u-petrovu-selu-u-gradiscu-umjesto-kave-4-prosinca-201/

http://www.bozicabrkan.com/s-hrvatskog-na-madarski-na-umjesto-kave-5-prosinca-2017/

Božica Brkan o “Životu večnom”, rodnoj kekavici i drugim svojim knjigama u Kajkaviani

Gošća Božica Brkan i urednica emisije Ana Lacković Varga neposredno prije početka emisije Kajkavijana / Fotografija Miljenko Brezak

Urednica emisije Ana Lacković Varga svoju gošću Božicu Brkan u Kajkavijani 23. listopada najavila je kao novinarku i Zagrepčanku moslavačkih korijena koja govori i piše i na specifičnoj kejkavici i u svojoj novoj knjizi “Život večni”, dan prije predstavljenoj na promociji u Društvu hrvatskih književnika.

Dok traje glazbeni predah… / Fotografija Miljenko Brezak

Link na emisiju: http://radio.hrt.hr/radio-sljeme/ep/bozica-brkan/233694/

 

Zagrebački.hr: Novinarski dar nije naudio književnom

Prenosimo www. zagrebacki.hr / Kultura, 23. listopada 2017.:

Autor: Željko Valentić

U prepunoj dvorani Društva hrvatskih književnika u srijedu 22. studenoga održana je promocija dviju zbirki kratkih priča Božice Brkan, “Umrežena”, na standardnom štokavskom jeziku i “Život večni” na kajkavskom jeziku.

Kajkavska zbirka ima i posvetu i to “namesto cvetja”, nedavno preminulom kajkavologu i profesoru Joži Skoku. Obje knjige ovih je dana tiskao Acumen, uz grafičko oblikovanje Jenia Vukelića. Ulomke iz odabranih priča čitala je dramska umjetnica Biserka Ipša.

Voditeljica tribine Lada Žigo Španić istaknula je sinergiju Božice Brkan kao pripovjedačice sjajnih priča s njezinom višedecenijskom novinarskom i uredničkom karijerom u Vjesniku i Večernjem listu, gdje je uređivala prilog Vrt. (Usput budi rečeno, potiskivanje i izbacivanje ovoga briljantnog priloga iz Večernjaka, posebice u vrijeme B. Brkan, jedna je od odista antologijskih gluposti i budalaština u hrvatskom novinarstvu proteklih godina – op. Že. V.).

Njezino je književno stvaralaštvo dakako i sinteza novinarskog i literarnog dara. Svojim su istančanim pripovijedanjem njezine priče uzbudljive i kada se naoko “ništa ne događa”. Za svoje je priče autorica dobila nagrade koje nose imena Slavka Kolara, Dubravka Horvatića i Mate Raosa. Istaknula je i kako je autorica niza zbirki priča i romana, kajkavske srednjoškolske čitanke ali i “Enciklopedije špeceraja” i brojnih kuharica. Našalila se i kako ova autorica na svoj osebujan način i u književnosti “sadi knjige, pušta korijene, širi svoju krošnju i stablo”, a i na književnoj “trpezi donosi kolače svake vrste”.

Književnik i kritičar Miroslav Mićanović, recenzent zbirke “Umrežena”, istaknuo je kako stil, ritmičnost i preglednost njezine knjige omogućavaju ugodnu “plovidbu i uživanje u knjizi”, čim je
ostvarila bartovski ideal teksta kao užitka. U svijetu umreženosti , ali i istovremene samoće, autorica piše i o svijetu koji nestaje, a čitanje , uz vjeru u jezik i priču, pruža prostor sigurnosti. U svijetu u kojem se čini da je sve dostupno ljudi su opet usamljeni.
Predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović istaknuo je kako bi on “Život večni” podnaslovio kao knjigu moslavačkih kratkih priča.

Stvaralaštvo ove autorice rodom iz Križa na osebujni je način i
moslavačka kajkaviana i rediviva, istaknuo je Vidmarović, naglasivši i njezinu aktivnost za očuvanje i dostojanstvo moslavačake kajkavštine – kejkavice. Naglasio je da Božica Brkan svojim pisanjem vraća nestali idiom u hrvatski književni Autorica svojim leksikom ali i rječnikom čuva jedan fini osebujni jezik od nestajanja. Vidmarović je podsjetio da treba čuvati dijalekte i narječja od nestajanja, jer čak i staroštokavsko narječje pomalo nestaje pred novoštokavskim književnim standardom. Istaknuo je i kako Božica Brkan zbirkom diže svojevrsni spomenik malom čovjeku pišući o životu moslavačkih seljaka.

Božica Brkan istaknula je da ove dvije zbirke mogu imati i dvije vrste čitatelja ne samo zbog jezika, no uvjerena je da su obje namijenjene svima. Naglasila je kako je usamljenost ista za kompjutorom kao i nekad kod onih koji nisu bili dobro uklopljeni u obiteljske zadruge. Dodala je da u njezinim pričama ima i smijeha i podsmijeha, ali i satire i galgenhumora.

Na kraju ove tribine koja je bila pravi književni i jezični blagdan voditeljica je, parafrazirajući naslov jedne od zbirki, zahvalila autorici: “Hvala ti Božice što si bacila mrižu na sve nas”.

Link:

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/

Večernji list / Kultura: Njene su priče pravi spomenik malom čovjeku

Večernji list / kultura / str. 39 / 23. studenoga 2017.:

Link na portal Večernjeg lista, 23. studenoga 2017.:

https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

Nove knjige Božice Brkan: Njene su priče pravi spomenik malom čovjeku

O novim knjigama iznimno plodne književnice i publicistice govorili su Đuro Vidmarović, Miroslav Mićanović i Lada Žigo Španić

Foto: Davor Višnjić/Pixsell

Obje su zbirke kratkih priča, ali je jedna, “Život večni” napisana na kajkavskom, a druga, “Umrežena” na standardnom hrvatskom jeziku, a objavio ih je Acumen. Kajkavska zbirka ima i znakovitu posvetu i to nedavno preminulom znamenitom kajkavologu i profesoru Joži Skoku, i to “namesto cvetja”. I dok je književnik i kritičar Miroslav Mićanović hvalio ritmičnost i preglednost štokavskih priča Božice Brkan, predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović pohvalio je autoričinu moslavačku kajkavštinu koja je na putu zaborava. Čak je naveo da je u podnaslovu zbirke “Život večni” trebalo pisati da je tu riječ o knjizi kajkavskih moslavačkih priča.

– Naši dijalekti su pred izumiranjem. No Božica Brkan svojim pisanjem vraća nestali idiom u hrvatski književni život – rekao je Vidmarović naglasivši da se dijalektima može pisati i proza, a ne samo poezija.

– U zbirci “Život večni”, knjizi koja je zapravo nastavak autoričina romana “Ledina”,subjekt je jezik i u njoj Božica Brkan diže spomenik malom čovjeku pišući o životumoslavačkih seljaka – istaknuo je Vidmarović za kojeg dvije autoričine knjige u sebi nose dvije dimenzije života, ona kajkavska onog koji nestaje, a ona štokavska onog koji traje i koji će pobijediti. Voditeljica tribine u DHK Lada Žigo Španić ustvrdila je da Božica Brkan odlično sintetizira literarni i novinarski dar te da nju novinarstvo nije uništilo. Istaknula je i da je za svoje kratke priče autorica dobila nagrade koje nose imena Slavka Kolara, Dubravka Horvatića i Mate Raosa.

– Svaka priča objavljena u dvjema zbirkama ima svoju perspektivu – rekla je Božica Brkan.

– Ove dvije vrste priča kao da sam pisala za dvije vrste čitatelja. No u njima uglavnom pišem o usamljenosti koja se ne razlikuje od one usamljenosti koju osjećamo kada sjedimo za računalom, ali i od usamljenosti koju su ljudi osjećali kada su bili u velikoj zadruzi, ali su se jednako osjećali sami. U mojim pričama ima i smijeha i podsmijeha, galgenhumora, satire, ali ni naša moslavačka kekavica nije baš tako komplicirana – rekla je autorica pjesničkih zbirki, romana, brojnih popularnih kuharica, pa čak i Kajkavske čitanke koja se koristi u nastavi u svim srednjim školama u Hrvatskoj.

Dvije priče iz netom objavljenih zbirki Božice Brkan koje je ilustrirao i grafički oblikovao Jenio Vukelić iznimno je brojnoj publici, u kojoj su bili i Ljerka Car Matutinović, Dubravko Jelačić Bužimski, Diana Burazer, Zdenka Pozaić…, pročitala dramska umjetnica Biserka Ipša.

Uz Mjesec hrvatske knjige u Bedekovčini književna večer Božice Brkan

Božica Brkan u Mjesecu hrvatske knjige ima književnu večer u Bedekovčini / Fotografija Miljenko Brezak

Književom večeri Božice Brkan, pjesnikinje, kolumnistice, novinarke 14. studenoga 2017. u Bedekovčini je obilježen Mjesec hrvatske knjige.

Publika / Fotografija Miljenko Brezak

Puna dvorana Općine Bedekovčina vrlo radoznale i predane publike imala je priliku uz autoricu slušati čitanje pjesama (organizatorica Anica Kopjar iz Knjižnice Bedekovčina) i proze (Martina Bičanić) te glazbenike, mladu violončelisticu Janu Krušelj (zajedno nastupale u  Zlataru na Danima kajkavske reči ) i vokal uz gitaru sestru i brata Gloriju i Adama Svečnjaka te vokalne ženske skupine KUD Bedekovčina i Folklorni ansambl Žune, koje su autorici bile iznenađenje izvođenjem narodne njezine zavičajne I ja jesam moslavačko dete poslije vrlo uspjeloga prošlogodišnjega nastupa u  Donjoj Stubici .

Mlada violončelistica Jana Krušelj / Fotografija Miljenko Brezak
Sestra i brat Glorija i Adam Svečnjak / Fotografija Miljenko Brezak

Ravnateljica knjižnice Anica Kopjar, koja se ovom uspjelom večeri poslije vrlo uspjele knjižničarske karijere bliži mirovini, izuzetno zanimljivo zamislila je i vodila raznovrsnu večer predstavivši same književne početke Brkanove upravo u bedekovečkom kraju tinejdžerskim nastupima i nagradama sredinom sedamdesetih (dipovci ah dipovci, ajči ajči, Poslijepodnevna ljubav…) na tadašnjem Susretu mladih pjesnika i recitatora u Poznanovcu, preko predstavljanja prvih knjiga početkom devedesetih (Vetrenica ili obiteljska arheologija, Enciklopedija špeceraja) te ponovnim nastupima na bedekovečkim pjesničkim susretima u posljednjem desetljeću (sve pasent, štikla…).

Ravnateljica knjižnice i voditeljica večeri Anica Kopjar čita poeziju kojom je Božica Brkan već u mladosti gostovala u Zagorju/ Fotografija Miljenko Brezak
Martina Bičanić čita odlomak iz “Ledine” Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Čitane su brojne pjesme iz različitih zbirki (Vetrenica ili obiteljska arheologija, Bilanca 2.0 ili odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, Obrubljivaje Veronikina rupca ili Muka 2013., To Toni – Molitva za tihu sućut, Pevcov korak / kajkavski osebušek za EU, Kajkavska čitanka Božice Brkan…) sve do najnovijih neobjavljenih, kako na standardu tako i kajkavskih, zatim ulomci iz romana Ledina (Zakej mi je to Bog dal?) i priče iz najnovijih, nedavno objelodanjenih zbirki priča Život večni (Dve na grobu) i Umrežena.

Nastup vokalne ženske skupine KUD Bedekovčina / Fotografija Miljenko Brezak

Nije izostao ni razgovor o novinarskim temama, posebice o baštinskima i gastro te o više od 50-tak kuharica (Oblizeki – Moslavina za stolom i www.oblizeki.com) te blogu www.bozicabrkan.com, radionicama i drugima.

 

Folklorni ansambl Žune, Anica Kopjar, Božica Brkan i općinski načelnik Darko Ban poslije književne večeri / Fotografija Miljenko Brezak

Bedekovčani su se pokazali uistinu sjajnim domaćinima, koji umiju uživati u dobroj literaturi i poticajnom dijalogu.

20171114

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-22-rujna-2016-ledina-predstavljena-u-zlataru/

http://www.bozicabrkan.com/cudesna-vecer-u-donjoj-stubici/

Hrvatsko slovo prikazuje knjigu kajkavskih priča “Život večni”

U rubrici Izlog knjiga pod naslovom  Pisanje je osmljenički posao, Hrvatsko slovo, broj 1177., od petka, 10. studenoga 2017., čitateljima skreće pozornost, uz u prošlom broju u istoj rubrici Hrvatskog slova predstavljenu knjigu priča Božice Brkan  Umrežena, na upravo iz tiska izašlu i zbirku iste autorice Život večni.

Navodi i neke od priča u ovoj novoj knjizi Božice Brkan na moslavačkoj kajkavštini – kekavici njezinoga rodnoga sela: Sovica, Kak su barjak kupuvali,  Graditelj gospon Kundić, Kaka Pepec ne cvetja štel, zaključivši da će i ovoga puta zvonka kajkavština osvojiti srca čitatelja.

20171114

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/hrvatsko-slovo-prikazuje-zbirku-prica-umrezena/

Murtićev atelje – uz 21. listopada 2017.

Sjajna ideja: u okviru 4. Bijenala slikarstva 12. i 19. listopada 2017. organizirali su Dane otvorenih vrata ateljea Ede Murtića u dvorištu zgrade Trga Kralja Tomislava 18, u susjedstvu Umjetničkoga paviljona. Sagradio je i zgradu i atelje još majstor Vlaho Bukovac, a Edo Murtić uselio je u njega 1987. iz Martićeve, gdje je slikao ulja sve dok ga alergija na terpentin nije toliko ugnjavila da je prešao i u novi atelje i na akrilik.

Zrcaljenje: Miljenko Brezak i Božica Brkan u slice Ede Murtića / Fotografija Miljenko Brezak
Zrcaljenje: Miljenko Brezak i Božica Brkan u slici Ede Murtića / Fotografija Miljenko Brezak

Nisam to znala, uspjevši i nas ugurati u limitiranih petnaestak iskrenih radoznalaca i poštovatelja kista slikara koji je u svoje vrijeme socrealistističku sliku uspio proširiti i, kao što je Bukovac HNK-aovim svečanim zastorom, u svoje vrijeme stvorio monumentalnu umjetnost. Gledamo velika platna i otvoren veliki prozor preko kojega su ih mogli izvlačiti, fotografije, malenu Titovu bistu, nepotrošene boje, kistove u piksama od šećera, monografije…

Potpis / Fotografija Miljenko Brezak
Potpis / Fotografija Miljenko Brezak

Očekivala sam sve samo ne stiješnjenih devedesetak kvadrata. Jesu li tu slikar i prijatelji imali svoj čuveni intelektualni salon? Razgovaramo uz čašu vina dok Ranko Murtić, slikarev sin, uz našega vodiča Tomislava Buntaka, tumači što sve tu radi Fundacija Murtić od organizacije izložaba do sveobuhvatne arhive, o planovima. Ne, ne kane tako skoro otvoriti atelje za javnost. Ovo je samo uz Bijenale slikarstva jedan od pogleda unatrag, važan kao i vizionarski pogledi (u)naprijed.

Božica Brkan fotografija Ranka Murtića / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan fotografira Ranka Murtića / Fotografija Miljenko Brezak
Ranko Murtić u očevu ateljeu / Fotografija Božica Brkan
Ranko Murtić u očevu ateljeu / Fotografija Božica Brkan

Nedostaje samo majstor koji već 12 godina nije s nama. Unatoč brojnim izložbama poput Infelda u Dobrinju ljetos, tekstovima… I, da, spuštajući se stubama kojima se tekoma penje pa se krajcamo u mraku rane zagrebačke večeri, pomišljam kako mi nedostaje život u ateljeu, očekivani a odavno ishlapio miris terpentina, pod očišćen od mackanja bojama.

I na to se rastužim.

Kistovi u piksi od šećera / Fotografija Božica Brkan
Kistovi u piksi od šećera / Fotografija Božica Brkan

I nekako mi godi taj žal i unatoč njoj ne žalim što sam se ugurala u Dan otvorenih vrata. Da je majstor živ, znam ja sebe, zacijelo ne bih. Samo bih gdje bih god mogla gledala moćne poteze njegova kista.

Friz fotografija majstora Ede Murtića sa zida / Fotografija Božica Brkan
Friz fotografija majstora Ede Murtića sa zida / Fotografija Božica Brkan

20171019

http://www.bozicabrkan.com/infeld-umjesto-kave-29-srpnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-30-travnja-2017-sve-nase-zivotinje/

http://www.bozicabrkan.com/tito-i-kolinda-iz-billicheva-kista-umjesto-kave-30-kolovoza-2017/

 

 

Prenosimo s portala www.onenastupaju.hr udruge Žene 50+

ZOVU JE ČUVARICOM BAŠTINE
Božica Brkan: Od jezika do stola, moramo voljeti i čuvati svoje

 

Sandra Pocrnić Mlakar, vlasnica izdavačke kuće “Beletra”, novinarka, urednica…

Osvaja nagrade na pjesničkim natječajima, sudjeluje na gastro-smotrama, piše i objavljuje knjige i vodi nekoliko blogova, i dalje strastveno vjerujući u novinarstvo i prijenos informacija koje omogućuju novi mediji. Kao što je za vrijeme svog radnog staža bila uzor-urednica i autorica, Božica Brkan i u mirovini s veseljem uživa u svim svojim interesima, svakom rečenicom demonstrirajući argumentirane stavove, golemo znanje i eruptivnu kreativnost. S Božicom Brkan može se razgovarati o poeziji, novinarstvu, hrani, poljodjelstvu, o svemu samo ne o politici, jer veliki autori oduvijek su znali da politika treba biti u službi života, a ne obratno.

Etnolog s Hrvatskog radija Ivica Ivanković namijenio Vam je nekoliko svojih emisija “Iz narodne baštine kajkavskih krajeva”. Što ste pripremili za radio? Dolazite li u emisiju Ivice Ivankovića sa svojom Kajkavskom čitankom? S poezijom ili prozom?

Kad me je kolega Ivica Ivanković pozvao u goste, a kako su me već predstavljali kao čuvaricu baštine, osobito gastro i jezične, odmah sam ga pitala što i kako da pripremim, a on je rekao da se ne moram pripremati, da znam već odgovore na sva pitanja koja će mi postaviti. A morala sam i promisliti da odgovorim na sve što taj Majstor umije pitati. Ukratko, tri je sata pitao, a ja sam odgovarala, naručivao što da čitam, a ja sam čitala, čitala, čitala… Ima snimljenog materijala toliko da sam se pogubila. Majstor je imao sve u glavi. Tvrdi da ima još nekoliko emisija, pa i mene zanima što će to sve biti. Sve je krasno poštucao i, kako kaže, nakitio glazbom iz fonoteke Hrvatskoga radija, pjesmama mog zavičaja od kojih neke stvarno nikad nisam čula, snimljene možda i na prvoj Smotri folklora! Od mojega ima i poezije i proze, kako je Ivica Ivanković birao. Bio mi je to baš ugodan radio izlet.

Žene od riječi – književnica Božica i urednica Sandra

Vaša “Kajkavska čitanka Božice Brkan” obuhvaća pjesme, pripovijetke, ulomke romana, monodramu, putopis…, a preporučena je i srednjim školama kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskog jezika. Je li se od objavljivanja Kajkavske čitanke 2012. godine nešto promijenilo u odnosu službenog jezika prema kajkavskome? Kajkavski je, naime, opet in, što dokazuje i roman na kajkavskom “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” Marka Gregura.

In? Upravo mi se neki dan na putu do Lobora, kamo su Kajkavsko spravišče i časopis Kaj vodili nas nagrađene za književni putopis, ne samo kajkavski, jedna od kolegica žalila kako je kaj zapostavljen u školama i kako bismo nas nekoliko mogli organizirati gostovanja i čitanja po školama. A nas nekoliko, i bez projekta, odavno i uporno obilazimo knjižnice, domove kulture, škole, ako nas zovu i ako nas prihvate, ako nas žele slušati. Obično dodajem kako, što standardne ,a što kajkavske tekstove čitam od Beča i Gradišća (i austrijskog i mađarskog!), preko Sydneyja do Selaca na Braču i Opuzena, Donje Stubice i Zlatara, Čazme do mojih Ivanića i Križa. Ne šalim se: vozimo i 800 i 1300 kilometara da bih pročitala samo dvije pjesme

Nije Vam to naporno?

Ako ih netko želi čuti, zašto ne? Sretni smo plati li se benzin ili otkupe li nam koju knjigu. Upravo je nedavno Hrvatski radio Treći program i treći put reprizirao adaptaciju mog romana Ledina, s podosta mojega kajkavskoga, rekli su mi slušatelji. Baš sam se danas na fejsu dopisivala o pevcu, pa i o mojoj zbirci pjesama Pevcov koraka ili kajkavski osebušek za EU, iz 2012., nagrađenoj za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu te godine, s fb-frendicama iz Australije, pa pitaju može li se to kupiti ondje.

NOVINARSTVO STVARNO VOLIM, ALI, ZATO ŠTO MI TO MOŽE BITI. PRILAGOĐAVAM GA SVOM IZRAZU. ZA NE ZNAM ŠTO NE BIH RADILA POLITIČKO NOVINARSTVO, A POGOTOVO NE BIH MOGLA STAJATI PRED SABOROM ILI VLADOM I GURATI KRUŠKU POD NJUŠKU KOJEKAKVIM BEZVEZNJACIMA…

Što je za Vas kajkavski?

Meni je kajkavski prirodno stanje, i materinski i tatinski, kako kaže prof. dr. sc. Zvonko Kovač, a “in” mi je postao tek u zreloj dobi. Markov “Trombetassicz” veseli me silno, kao i njegove pjesme i standardni tekstovi, kao i Novakov “Ciganin, ali najljepši”. Baš ih stjecajem prilika usporedo i čitam. Očito smo mi kajkavci, u različitim idiomima posvijestili svoj jezik i sebi i ne odnosimo se prema njemu kao prema dijalektu. Kada je kajkavski dobio međunarodnu oznaku priznatoga književnog jezika, baš su, kako sam čula gostujući u radijskoj emisiji Kutija olovnih slova Karoline Lisak Vidović, i Novakova Črna Mati zemla i moja Ledina bili dokaz da je kajkavski itekako živ.

Vilinsko Zagorje vječna tema naše pjesnikinje

Živ je kajkavski, ali dijalekti su, zapravo, u neravnopravnom položaju u odnosu na standardni jezik? Izumiru i ti tzv. mali jezici?

Iako se broj govornika kajkavskog danomice smanjuje, to da i dalje živi neprestano dokazuju i brojne i lokalne književne manifestacije od Krapine do Zeline i već umalo tri desetljeća živa nacionalna manifestacija Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka na Selcima. Nekima nije “in”, ponajprije politički ili kulturnoprovincijski svejedno, kao što sam i napisala upravo u predgovoru i Kajkavske čitanke i Pevca govoreći o izumiranju malenih jezika. Ali jednom, vezano uz navodno odustajanje od kajkavskoga u korist štokavice u vrijeme Narodnoga preporoda, pristajanja uz južnoslavensku ideju ili poslije Novosadskoga dogovora, raspisuju i dalje natječaje samo za štokavce za sve nove jezike proistekle iz hrvatsko-srpskoga, rade antologije hrvatske poezije izostavljajući dijalektalnu jer je, usude se to kao kvaziveliki antologičari otvoreno i napisati, i ne prate. A samo u kajkavici, recimo, ja se koristim najmanje trima idiomima i sve se nadam da će barem neki moji izrazi poput oblizeka i osebušeka, neprevedivi zapravo, zaživjeti i u standardu umjesto vrlo omiljenih i sveprisutnih anglizama i drugih globalizama. Po tome je i naš hrvatski, zajedno s nama, na dobrom putu izumiranja. Novost je što se mi, recentni pisci i to različitih generacija, obrazovani i neiskompleksirani bilo čime, odnosimo drugačije prema vlastitu jeziku. Kakav je da je, održavamo ga živim, i hrvatski standard, i žargon, i dijalekt s brojnim idiomima, nastojeći pisati što bolju i poeziju i prozu. Ne potvrđuje li da smo na dobrome putu svježi prijevod Gregurova “Trombetassicza” na slovenski i Novakove “Črne meti zemle” na srpski?

Suprug Miljenko i sin Ivan snažna potpora Božičinu spisateljskom i publicističkom radu

Internetski magazinOblizeki, koji vodite, izrastao je iz istoimene ilustrirane knjige, Vaše zavičajne čitanke, kako ste ju nazvali, a donosi tradicionalne recepte i analizira trendove, jednom riječju nastavlja Vaše novinarsko djelovanje u području kulture stola. Kako ste se odlučili pokrenuti internetski magazin i kako ste danas, nakon desetak godina, zadovoljni njegovim razvojem?

Moj sin Ivan Brezak Brkan s Netokracije, prvi kreator i dizajner te moje stranice koja je samo trebala samo informirati o predstavljanima i gostovanjima s knjigom, misli da je krajnje vrijeme da napravimo i drugi redizajn Oblizeka, a nagovara me na ambicioznije poduhvate, nove oblike imedije. A ja nisam sigurna imam li vremena, zicflajša, da dovršim i knjigu nacionanih Oblizeka, koja je bila jedan od razloga da odem iz tiskanoga novinarstva u prijevremenu mirovinu, 10 godina prije roka. Mislila sam tada kako će moja ekipa producirati multimedijalno – knjige, časopise, TV i radijske emisije, društvenomrežne stvari itd. Neplanirano sam se vratila mladalačkoj, lijepoj literaturi, pa imam manje vremena, a otkad svi bare i vare čak i volje za Oblizeke i pišem (i snimam!) uglavnom ono što me veseli i koliko mogu sigurno financirati.

Zanimljivo je da ste se ohrabrili iskoračiti iz poznatih obrazaca i krenuti u nešto nepoznato i neizvjesno?
 
Da, zanimljivo je kako sam tek poslije osvijestila potrebu za medijem, jer odjednom sam se dobrovoljno odrekla svojih uhodanih medija i ustaljenih formata. A kako da se izraziš, uhvatiš kontakt s potencijalnim čitateljem, ako nemaš gdje? Pa je tako, dok sam uspijevala održavati, nekoliko godina bio prilično čitan www.ziviselo.com nastao iz istoimenoga projekta, a sad me veseli svaki čitatelj više moje stranice www.bozicabrkan.com, koju nikako da doradim do kraja ni kako sam je zamislila. Osobito mi je tu drag književno-novinarski blogić Umjesto kave.

U svom novinarskom radu pratili ste razvoj proizvodnje i tržišta hrane, od rasta prehrambenih koncerna koji danas obuhvaćaju tržište cijelog svijeta do afirmacije organske proizvodnje na malim površinama i OPG-ova. Možete li procijeniti u kojem se smjeru danas razvija proizvodnja i tržište hrane?

Neću pretjerati ako kažem da mi je hrana, kako se to obično kaže, baš od njive do stola, ali uključujući tehnologiju, ekonomiju, agronomiju, marketing, gastronomiju itd. stvarno četiri desetljeća svojevrsna sudbina, koju si nisam sama birala, ali sam se valjda i zbog toga, radoznala kakva jesam, prema njoj odnosila s većom pomnjom. Određena mi je kao novinarski sektor opskrbe u gradskoj rubrici Vjesnika, u vrijeme velikih nestašica početkom osamdesetih, ali sam, rekla bih, imala sreću, da sam je upoznavala i preko najvećih svjetskih sajmova, literature, brendova, kao scenaristica za prvi u nas Vegetin TV gastroshow “Male tajne velikih majstora kuhinje”, kolumnistica Enciklopedije špeceraja u više raznoraznih medija u sad vjerojatno najmanje 600 nastavaka, organizatorica brojnih ocjenjivanja kakvoće tada na tržištu monopolističkih, dvojbene kakvoće i često još i ilegalnih proizvoda, producentica i urednica tematskih časopisa i knjiga, a da o pedesetak danas nezamislivo visokonakladnih kuharica i ne govorim. Dospijem li, kanim o tome izuzetno zanimljivom, često kontradiktornom vremenu i iskustvu također nešto napisati. Po mojem, hrana i prehrana razvijaju se u svim smjerovima, samo što se o tome kod nas, unatoč svjetskim vezama, malo zna. K tome, kako obično biva s poviješću, ta učiteljica života neugodno nam se vraća ponavljanjem. Uglavnom se kod nas površno grebucka i tako i opredjeljuje. Čast izuzecima, postajemo nemaštoviti i dosadni. I u proizvodnji i u potrošnji. Sve nam je gastrosuvenir.

Gdje vidite mjesto Hrvatske u globalnim trendovima proizvodnje i pripremanje hrane? Koliko očuvanju tradicije i prilagodbi promjenama može pridonijeti razmjena informacija na internetskim magazinima kao što je Oblizeki?

Mi smo maleni i možemo napraviti nešto ozbiljnije jedino kvalitetnom butik-proizvodnjom, nečim svojim, dobro osmišljenim. Šteta je što o svojemu znamo najmanje, jer drugi mogu nas istraživati i o tome pisati samo ako su izravno zainteresirani i ako imaju povoda, nema toga ni u literaturi ni na internetu da se “isurfa”, da bismo komparativno mogli istaknuti ono od našega što je drugačije i što ima potencijala da ga učinimo zaista vrijednim. Nismo ni ustrajni, a ni temeljiti. A i podijeljeni smo u pristupu, tvrdim ja, sklona ne isključivosti nego tome da, ako mogu i procvjetati, neka cvjetaju svi cvjetovi, ali ističući vlastito temeljno opredjeljenje u poljoprivredi ipak održiva, integrirana agrarna proizvodnja, a prehrana, pozivajući se na dugogodišnjeg suradnika dr. sc. Danka Matasovića, razumska.
Dragocjeno je zato svako nastojanje u tome, pa i blogova poput mojih Oblizeka.

NIJE MI VIŠE NI DUHOVITO DOK MI BABICA NA BABIČINIM KOLAČIMA OBJAŠNJAVA DA JE U BUČNICU ĐUMBIR DODALA JER SU NA TV REKLI DA SE S NJIM BUČA BAŠ SLAŽE ILI DA SE CHEF TOMEK ŠPIČEK OD GLUPOSTI SUDIONIKA TV GASTROSHOW-OVA I KVAZIMASTERCHEFOVA, U KOJIMA SE VRTI VELIKA LOVA, BRANI SMIJURIJOM OD POHANE INTEGRALNE MOZZARELLE…

Ne tenta me bez razloga Ivan Brezak Brkan da krenemo i na engleskom. Kad bih imala kome prenijeti znanje i arhivu skupljanu godinama, kad bi to imao tko volje financijski poduprti, možda i bih. Nije mi više ni duhovito dok mi babica na Babičinim kolačima objašnjava da je u bučnicu đumbir dodala jer su na TV rekli da se s njima buča baš slaže ili da se chef Tomek Špiček od gluposti sudionika tv gastroshowova i kvazimasterchefova, u kojima se vrti velika lova, brani smijurijom od pohane integralne mozzarelle. Ni oni koji gledaju uglavnom ne kuže o čemu je riječ, ali misle da bi se na to trebali smijati, ako im već netko ne da znak da počnu pljeskati i umirati od smijeha. Gdje bi mi bio kraj da smo nekad imali zanatsku tehnologiju kao sada, od računala do zadanih formata? Godinama neke teme još nosim nedovršene, kao komparatistica rado sve uspoređujem, autorski tašta rado citiram (i linkam!) i pamtim dugo kao slon. Mogu ja pisati koliko hoću, i ustrajno pišem, ali dok su čitanije fejkane/lažne vijesti, ugodnije i zabavnije od neugodnih, a istinitih, kako mogu na kraj s time kao novinarka staroga kova i drugačijim životnim stavom? Uzeti to onda ako ništa drugo, a to i činim, kao književnu temu!

U svome je dugogodišnjem radu Božica Brkan uložila puno truda da publici približi gastro-tradiciju svoga, ali i drugih krajeva Hrvatske

Poezija, novinarstvo, priprema i uzgoj hrane – u svom radu pokazali ste široke interese i raskošno stvaralaštvo. Koliko je novinarska profesija i kreativni prostor koji ste u njoj pronašli zaslužna za takav razvoj Vaših interesa i tako bogat opus?

Novinarstvo podrazumijeva neutaživu radoznalost i upornost i neprestano učenje. Ono je mene izabralo. Kad sve ogolim, obično spominjem Tekst. I u novinarstvu sam se našla zbog Teksta, pisanja, studirajući najprije i komparativnu književnost pa novinarstvo, pišući, uređujući, pa onda i poučavajući druge kako da budu bolji u tome zanatu. Međutim, ipak sam najprije bila pjesnikinjom, spisateljicom lijepe književnosti, kojoj je drago poigravanje s književnim i novinarskim vrstama i s jezicima. Baš nešto pišem o putopisu u povodu nagrade koju sam dobila nedavno za književni putopis. Na društvenim mrežama putopis je pretrpan nepotpisanim fotkama, selfijima, s bjelosvjetskih egzotičnih destinacija. Najveći svjetski sponzori i mecene utrkuju se blogerima, lajkovima… Pune su novine, televizije svaki dan druge destinacije, ekskluziva, a meni nekako draža postaju književna putovanja, do prve stanice, možda u zavičaj, ali svakako i u dušu. Kao timski čovjek kakvim sam postala, imala sam i sjajne učitelje i sjajne učenike i studente, suradnike, prve ljude u svom fahu od Franje Kiseljaka, Uroša Šoškića, Drage Kastratovića, Vladimira Drobnjaka, Branka Tuđena u novinarstvu ili u fotografiji s Romeom Ibriševićem, Josipom Bistrovićem, Mišom Lišaninom, Davorom Marjanovićem, Igorom Sitarom… do Ivanke Biluš u kuhinji i nutricionistici te chefova poput Stanka Ercega, Ivice Štrumla, Roberta Slezaka i drugih, Maje Matković u lekturi, Jenija Vukelića u dizajnu, Mirjane Tomičić u izvedbenom, praktičnom marketingu.

Još uvijek osjećate duboku povezanost s novinarstvom?

Novinarstvo stvarno volim, ali, jer mi to može biti, kako volim reći. Prilagođavam ga sebi, svom izrazu. Za ne znam što ne bih radila političko novinarstvo, a pogotovo ne bih mogla stajati pred Saborom ili Vladom i gurati krušku pod njušku kojekakvim bezveznjacima. Vidim da postoje stvari koje me jednako, zapravo vesele i više od novinarstva. Očito sam, uz to što sam već bila i članicom Društva hrvatskih književnika, morala biti više od 30 godina u dnevnom novinskom novinarstvu s iskustvima i u drugim medijima da bih mogla napisati svoje romane poput “Lifta”, koji je politička melodrama ili “Reza”, leica-roman u 36 slika o novinarstvu ili “Ledine” o prošlosti svoje obitelji, zatim zbirke pjesama ili priča. Valjda je o zrelosti riječ… Upravo ovoga tjedna izlaze mi usporedo dvije odlične zbirke kratkih pomalo ženskih priča, vrlo modernih na standardu “Umrežena”, i kajkavskih, zaokruženih “Život večni”. Uz to, objavljuje ih naša obiteljska izdavačka kućica, jer nemam vremena čekati hoće li ili neće neki urednik pročitati pa se nakanjivati. Dakako, sad nam slijede predstavljanja. Nadam se da će nas zvati, jer nam je, osim zadovoljstva i ponosa, važno da održimo glavu iznad vode, ostanemo barem na pozitivnoj nuli. Sve je to moj izbor i odlučna sam i dalje, dok god mogu, nositi se s posljedicama svojih odluka. Zato valjda u poslu više i ne idem ni na kavu ako o njoj ne kanim pisati, jer me iskustvo poučilo da su besplatne kave najskuplje, ali kako svaki dan pijem kavu s kim volim, ispisujem, kad uzmognem blogić Umjesto kave, još jedan medij koji sam si stvorila za radost koju imam još za podijeliti, tko hoće.

Izašle knjige kratkih priča “Umrežena” i “Život večni”

Božica Brkan uz fotku s friškim knjigama na svojem fejsu je napisala:

Napokon stigle. Danas svježe otisnute dvije nove moje knjige priča: Umrežena (štokavske) i Život večni (kajkavski). Dvojba: da li da se smijem ili da plačem? Od sreće. I odahnula. Dijelim veselje s mojima doma Miljenko Brezak (pofotkao nes sve tri!), Ivan Brezak Brkan, te najbližim suradnicima dizajnerom i ilustratorom Jenio Vukelic, recenzentima Slavica Moslavac, Zvonko Kovac i Miroslav Mićanović, lektoricama i korektoricama Maja Matković (standard) i Sanja Feltrin (kekavica) i tiskarom Web2tisak, Dino Beširević te inspiratorima kojima sam već posvetila ili tajnima.

Nagrada za putopis u Loboru

Božici Brkan nagradu časopisa “Kaj” za putopis dodjeljuje Božica Pažur / Fotografija Miljenko Brezak

Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini naslov je putopisa Božice Brkan koji je nagradio časopis Kaj u subotu 7. listopada 2017. u Loboru na svečanoj završinici 11. Natječaja za hrvatski književni putopis. U vrijeme dok blogeri, upravo se natječući u otkrivanju neotkrivenoga, svakodnevno putuju raskošno i žurno društvenim mrežama cijelom zemaljskom kuglom, Brkanova putuje u rodni Jokešinec i to manje kroz prostor a više kroz vrijeme.

Laureatice i glavna urednica časopisa “Kaj” – tri Božice: Brkan, Pažur i Jelušić poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak

Nagradu je podijelila s književnicom Božicom Jelušić za Lednice i valtice, pod granom jorgovana. Božica Pažur, glavna urednica časopisa Kaj i članica stručnoga ocjenjivačkog suda, obrazložila je:

Tematski provodni motiv ekokulturnog zagovora za trajne duhovne, baštinske vrednote, usuprot usudu „ljudi otkinutih od prirode“, od svoje ‘podloge’ – koja je
literarna fuga i najveća vrijednost filozofijske i estetske kompaktnosti većine ovogodišnjih (ali i prošlogodišnjih) izabranih radova – bitno je komponenta i tekstova naših  autorica. Riječ je o književnicama čije je životopise doista teško sažeti (kakva je i osobitost većina autora sudionika ovogodišnjeg natječaja). Uz antologijsku vrsnoću književnog putopisa, Božica Jelušić jubilarna je, najvjernija, sudionica Hrvatskoga književnog putopisa – 10. put ove godine!

Osobita je, dodatna vrijednost putopisa Božice Brkan u književnoj korelaciji, asocijativnoj naznaci u naslovu – u ispisivanju, s razložnim izrijekom – nove „Moslavačke razglednice“.

Nagrađeni Božica Brkan i Marijan Tomislav Bilosnić ispred prigodnih tematskih radova učenika / Fotografija Miljenko Brezak

Ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur, Darko Raškaj i prof. dr. Joža Skok – koji je žirirao prvi slijed i kojem je u subotu u Loboru održan i hommage kao osnivaču natječaja – odabralo je ukupno 13 putopisa za objavu u Kaju, a osam za nagradu.

U publici su bili i članovi obitelji Skok / Fotografija Miljenko Brezak

Društvo Franjo Horvat Kiš nagradilo je Biserku Goleš Glasnović za Junake i medenjake i Tomislava Šovagovića za Nebesko čistilište zemaljskom prugom, a Općina Lobor četiri ravnopravne: Tomislavu Marijanu Bilosniću za Vazda se učeći, a nigdar na mudrost istine dohodeći (U Gupčevu kraju), Božidara Brezinščaka Bagolu za Na šetnji s Aresom, Zvjezdanu Jembrih za Ramljanje i Denisa Peričića za A ja, Sofija (Put bez sna).

Nagrađeni zajedno / Fotografija Miljenko Brezak

Bit će još objavljeni i putopisi Željka Bajze, Radovana Brlečića, Marije Drobnjak Posavec, Đurđe Lovrenčić i Igora Šipića.

Glavna urednica časopisa Kaj Božica Pažur uoči proglašenja podvukla je svojevrsnu kulturološku crtu: sadržajno-tematski i estetski, putovalo se ponovno Domajom, Svijetom i Jezikom – što je spontani slogan svih putopisnih događanja u Loboru. Zahvaljujujući upravo zajedničkom nam programu HRVATSKI KNJIŽEVNI PUTOPIS – uzevši u obzir i ove današnje izabrane radove (koji će se također objaviti u časopisu Kaj) – korpus suvremene hrvatske književnosti obogaćen je, ukupno, sa 108 književnih putopisa, opus dostojan, kao što je već rečeno, barem dviju antologija.

Putopisi kao semantički sažetak i oživotvorenje glasovite teze A. G. Matoša „Krajevi su ljudi, ljudi su krajevi“ (iz kanonskog mu putopisa „Iz Samobora“, 1909.) – rekli bismo: kao krajopisi i „kajopisi“ prirodna su pretpostavka časopisa Kaj i u temeljima programa njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča – proizlazeći iz Kajeve koncepcije 50-godišnjeg bavljenja sveukupnom književno-jezičnom, povijesnoumjetničkom podlogom i suvremenošću svih kajkavskih krajeva i afirmacijom svih književnih žanrova.

Uz promicanje kulturoloških vrednota s cijelog kajkavskog govornog područja u trajnim programima – među kojima, najplodnije, redovite nakladničke djelatnosti u Kaju, s 237 časopisnih, i 180-ak posebnih (s ukupno 400-ak izdanja) – značajan mu je koncept povezivanja hrv. kulturnog prostora kreativnim dosezima kaj-ča-što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrv. književnosti i kulture – u programima Hrvatski književni putopis (i natječaju za putopis od 2007), te Kaj & ča: prožimanja i perspektive (od 2001.).

Zaključimo – putopisi višestruko povezuju hrvatski kulturni prostor:  svojom suvremenom književnom vrsnoćom, ali i književnim nasljeđem Franje Horvata Kiša (rođenog u Loboru (23. rujna 1876.), u čijem su opusu upravo oni (pogotovu Istarski puti, 1919.) ocijenjeni njegovim najboljim ostvarenjima; povezuju nas novoprobuđenim duhovnim toposom Lobora, Hrvatskoga zagorja, ovjerenim u klasičnim književnim djelima A. G. Matoša, Gustava Krkleca, Matka Peića, Štefanije Bernas Belošević, Slavka Batušića, Joze Vrkića i drugih, ukratko – univerzalnošću zavičaja,  globalnom njegovom mjerom svijeta.

20171008 – 20171009 

Književnici po dolasku u Lobor na 11. Dane Franje Horvata Kiša / Fotografija Miljenko Brezak

link

https://ezadar.rtl.hr/kultura/2731729/na-manifestaciji-11-hrvatski-knjizevni-putopis-u-loboru-nagradjen-tomislav-marijan-bilosnic/

http://www.kzz.hr/najbolji-hrvatski-knjizevni-putopisi

https://www.zagorje-international.hr/index.php/2017/10/06/sutra-se-u-drustvenom-domu-u-loboru-odrzava-11-hrvatski-knjizevni-putopis/