Božica Brkan je na svojem fejsu uz plakat poziva na predstavljanje napisala:
Planirate li tjedan, upišite pozivnicu na prvo predstavljanje mojega novog romana PRIVREMENO NEUPORABLJIVO u Kutini, u ponedjeljak, 27. lipnja u 18 sati. U klubu Arcus govorit ćemo Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Đuro Vidmarović i ja, a dodatne poslastice su Vokalna skupina Rusalke Kutina i Đuli torta bez brašna ili torta 22.3.2020. Hvala Pučkome otvorenom uličištu. Nadamo se bez potresa, osim ako vas uspije p(r)otresti roman.
“Božica Brkan Razgovori o Moslavini LEA ČATAJ“, snimljen 9. svibnja 2022. na arheološkom nalazištu Sipčina u Okešincu, iz serijala je videozapisa Božice Brkan o zanimljivim Moslavčanima.
Na svojem profilu na Facebooku Božica Brkan je uz objavu razgovora o Moslavini sa Slavicom Mosavac 3. svibnja 2022.piše: Nastavljamo Razgovore o Moslavini.Drugi. Poslije Đure Vidmarovića – Slavica Moslavac. Scenarij Božica Brkan. Snimio Miljenko Brezak. Produkcija Acumen. a uz prvi prilog ovih ragovora (sa Đurom Vidmarovićem) Božica Brkan uvodno je napisala: Godinama imam U RADU moguću knjigu koju sam radno nazvala NOVE MOSLAVAČKE RAZGLEDNICE, NMR, nadahnutu dakako mojim prethodnikom zavičajcem Josipom Badalićem. Ja zapisujem, a moj mi MILJENKO BREZAK snima fotografije i videe ljudi i događaja. Neplanirano, tijekom godina postaje sve to i dokument prošlih vremena. Tako i usput snimljeni razgovori za dokumentaciju prerastaju u samostalne, ocjenjujem zanimljive priče…
Slavica Moslavac tijekom razgovora / foto Miljenko Brezak
BOŽICA BRKAN: AUTORICA KOJOJ SU LJUBIĆI TISKANI U 180 000 PRIMJERAKA…
Da je pod pseudonimom Bianca Brandon objavila niz visokonakladnih ljubića – malo je poznati podatak iz biografije Božice Brkan, nagrađivane književnice i pjesnikinje, cijenjene urednice, publicistkinje i novinarke te blogerice. No, upravo to je bio povod za poziv na Festival žanrova – Dvotočka i razgovor o ljubićima. Na Festival Božica Brkan donosi svoj novi roman „Privremeno neuporabljivo“ i, dakako, svoje iskustvo s ljubićima i medijima…
Razgovarala: Sandra Pocrnić
Božica Brkan u svom radnom prostoru
Božica Brkan je na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirala komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica u Vjesniku i Večernjem listu, gdje je pisala kolumnu „Enciklopedija špeceraja“, poslije i uknjiženu, uređivala Večernjakov prilog Vrt, za koji ju je HND nagradio „Marijom Jurić Zagorkom“. Nakon novinarske karijere predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima. Objavila je i više visokotiražnih kuharica.
Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva te suosnivačica Hrvatske udruge potrošača i Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Poezija i proza višekratno joj je nagrađivana i objavljivana u različitim časopisima, zbornicima i antologijama od 1968. Radovi su joj prevođeni na više jezika.
S Božicom Brkan razgovarali smo o njezinom novom romanu, visokotiražnim ljubićima koje je pisala, medijima koji su ih objavljivali te o ljubićima u doba multimedije.
*Objavljujete novi roman kojim nastavljate kontinuitet barem jedne knjige godišnje. Koja je tema novoga romana?
– Samo posljednje desetljeće moglo bi se govoriti o kontinuitetu prosječno jedne knjige i nešto godišnje, i to objavljene; neke godine ni jedna, a neke i tri. Obično radim usporedo na više rukopisa i što više radim, to mi više pada ideja, pa se međusobno guraju. Onda me neki povod odvede do klasičnoga novinarskog deadlinea. Inače bi mi vječno sve bilo u radu. Novi, peti roman, za koji sam od Ministarstva kulture i medija prošle godine dobila poticaj za pisanje, u tisku je i moramo osmisliti predstavljanja. To je zagrebački roman, čak više negoli moj prvi roman Lift ili politička melodrama (Azourjournal, 1993.) i drugi roman Rez ili leica – roman u 36 slika (VBZ, 2012.), a i obiteljski, povijesni i politički više od Ledine i Generalova sina, Srbina a Hrvata. Lift je, kao, vodio ljubiću, a Rez, kao, krimiću, a ovaj je sve to mogao biti, ali, kako si baš ti lijepo rekla, ja mu nisam dala. Nisam mu dala ni čistu ljubav ni happyend da bi bio ljubić, ali nije ni daleko od toga. Okrstila sam ga Privremeno neuporabljivo (Acumen, 2022.): govori o potresu i lockdownu, koji su prodrmali grad, društvo, ali i moju glavnu junakinju Doru. Nikako ne mogu odrediti ima li moj roman sretan kraj…
*Svoj novi roman namjerno niste uklopili u žanrovske okvire. Zašto? – Pustila sam da me priča odvede kamo hoće. A bilo mi je nekako neprilično da je čvrsto uokvirim nužnim žanrovskim zadatostima, kad već postoje nerješive zadatosti potresa i pandemije. Bilo mi je neprilično kreirati ljubav uokvirenu uglavnom ružnim stvarima. Osim toga, htjela sam se poigrati i s poviješću zagrebačke književnosti, zagrebačkim te različitim profesionalnim žargonima, a to mi prelazi osnove ljubića.
„Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli, odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi…“
*Osim projekta Oblizeki, koji je postigao rekordne naklade, uređivanja Vrta u Večernjem listu i kolumne Enciklopedija špeceraja, pisali ste i ljubiće, što je manje poznato. Koliko ste ljubića napisali i gdje ste ih objavljivali? – Napisala sam prvi ljubić zbog jednog od kolegija profesora Milivoja Solara na komparatistici. U razgovoru o zabavnoj književnosti, mi nadobudni mladci stuštili smo se na ljubiće, kojih su tada, sredinom sedamdesetih, bili puni kiosci. A profesor je na to upitao: tko ima iskustvo čitanja ljubića? Nitko. Ja sam dotad, a stvarno sam se nagutala knjiga, pročitala tu i tamo koji Svijetov ljubić. To se nije moglo računati. Posramila sam se i od gazde kod kojega smo bili podstanari, učitelja u mirovini, a on ih je gutao, posudila nekoliko ljubića: pa da vidim i to. Čitala bih po dva dnevno brzim čitanjem u pauzi štrebanja za faks i godinama sam bila redovita čitateljica, pa su me počeli zanimati toliko da ih počnem i pisati; pa da – kad su već moj profesor Pavao Pavličić i kolega Igor Mandić i kod nas napisali takve knjige o krimićima – napišem neku vrstu teorijsko-književne, zabavne i potencijalnim piscima ljubića korisne knjige. U gazdinim sam ljubićima našla i natječaj Dečjih novina iz Gornjega Milanovca, tada valjda najvećega nakladnika ljubića, za koji sam pokusno napisala ljubić od restlova sa svojih studentskih putovanja u Poljsku, a nisam ih imala gdje objaviti. U to sam vrijeme već novinarila i, naravno, da sam ljubić potpisala pseudonimom Bianca Brandon, da se ne sramotim, jer sam u to vrijeme, za neki drugi natječaj, već radila i svoj prvi roman Lift. Moja Sirena s Visle nagrađena je i otkupljena te objavljena, a urednica Mirjana Šterijevski naručila je još ljubića za njihove dvije biblioteke. Imali su po 120 i 150 kartica, neki su i ponovljeni. Fatamorgana se događala u arapskoj pustinji, a Čamci na jezeru Maracaibo u Latinskoj Americi. Oni su strogo vodili računa o autorskim pravima i honorarima, a tiskali su ih za cijelo jugoslavensko tržište. Kad se Hrvatska osamostalila, ti su moji ljubići pisani na hrvatskom, pa objavljeni na srpskom, ponovno prevođeni na hrvatski i objavljeni u mnogo manjoj nakladi, a honorari mi nisu nikad isplaćeni. Nije nastavljena ni dobra tradicija zagrebačkoga Vjesnikova izdanja ljubića Život, koje je ukinuto ili propalo, kao i mnogo toga drugog namijenjenoga njegovanju lijepoga hrvatskog jezika. Iz svoje lektorske karijere sjeća se toga Maja Matković, koja se te dobre prakse držala i kada je ljeti 2007. i 2009. Večernji list poželio nakladu vikendom držati, odnosno podizati krimićima i ljubićima. Meni je to bila sjajna vježba iz samodiscipline.
*Kakva je bila potražnja za ljubićima u vrijeme kada ste ih objavljivali? Koliko mediji svojom ponudom oblikuju potražnju?
– Od sedamdesetih, kada sam to počela pratiti, potražnja za ljubićima očito je bila vrlo dobra, jer nije bilo ozbiljnog novinskog nakladnika koji ne bi izdavao svoju biblioteku, najmanje jednu, a često su prevođeni najbolji svjetski ljubići poput engleskih plemenitaških i njemačkih doktorskih. Moji su ljubići samostalni za tisak, ako se dobro sjećam, tiskani u nakladama i do 180.000 primjeraka! (U toliko su primjeraka tiskane poslije i neke naše hrvatske kuharice!) Šteta da ih u to vrijeme nisam imala vremena napisati više, jer se još pisalo na pisaćem stroju, a kako sam spori pisac s montiranjem teksta, nekoliko puta se prepisivalo, pa je zahtijevalo vremena. Gdje bi mi bio kraj da sam ih tada pisala na računalu, kao poslije kraće ljubiće, po samo 25 kartica, koji su ljeti umetani u Večernji list. Ne znam za krimiće subotom, ali nedjeljom su moji ljubići uobičajenu prodanu nakladu, ako se dobro sjećam, podizali za prosječno 2000 do 7000 primjeraka. Jedno ljeto pisala sam ih osam, a drugo devet vikenda. Koja je to bila disciplina! Nije to lako održati. Neki kolege su i pokušavali, jer je to bila jedna od najbolje plaćenih stvari koje sam pisala u životu. Čak su našli sponzora za moj honorar. Osmislila bih ideju, koncepciju, likove i imena, sjela bih na balkon prema moru, u hladovinu, s lončinom kave, gledala u plavo i zeleno i ponedjeljkom ujutro isporučivala bih tekst gotov za lekturu, ilustraciju, prijelom i tisak. Radnjom sam eksperimentirala s aktualnim događajima kod nas, a uokvireno onime što sam poznavala, jer nisam, kao za velike romane, imala vremena za istraživanje, primjerice, mjesta radnje. I da k tome bude raznovrsno. Bilo je tu i skandala s rubljem na zagrebačkom Cvjetnom, svatova kćeri jednoga našeg sad propalog tajkuna, peljeških vinograda i podruma, rasprodaje haludovskih hotela u pretvorbi, velebitskih planinarenja… Šteta da su trajali samo koliko i dnevne novine, samo jedan dan, jer su ih poslije, a tračevi su kod nas lako proširili, neki išli čupati u remitendu. Potpisivala sam ih također svojim uobičajenim pseudonimom, jer bi bilo neprilično da ih potpisuje urednica-komentatorica. Postojale su ideje da ih ponovimo, ali nismo, uglavnom jer sam se pozivala na autorska prava, budući da i pisanje ljubića ipak ne bi išlo u moju plaću. Još vjerujem da ću kad-tad završiti svoju knjigu o ljubićima i s dobrim ljubićima.
*Gdje je u svijetu multimedije prostor za ljubiće? – Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli, odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi. Bojim se da je nekvalitetnih, čak i nepismenih posvuda, pa i u žanrovima, pa i u ljubićima sve više, jer se u želji za širenjem čitateljstva i nižom cijenom, baš kao i u tradicionalnoj ozbiljnoj književnosti i nakladništvu, štedi na reguliranju autorskih prava, piscima i prevodiocima, uređivanju, lekturi i korekturi. K tome, sve je više nazovi autora, koji mogu objaviti ljubić, neovisno u kojem mediju, doći do čitatelja bez ikakve, pa i osnovne zanatske kontrole. Koliko vidim, još se zarađuje na starim izdanjima, pogotovo propalih nakladnika bez nasljednika i zakonske sljedivosti. Pogotovo je zabrinjavajuće i bojim se nepopravljivo stanje na internetu, odnosno na društvenim mrežama. No, još vjerujem u čitatelja koji će nekako među mnogima prepoznati dobar tekst, pa i ljubić. Nisam od onih koji vjeruju kako će – bilo čitatelj, bilo pisac – lako iskoračiti iz ljubića i žanrova u ozbiljnu literaturu, pogotovo danas ni uz sav marketing, ali me oduševljava kada žanrovi, neovisno jesu li ljubići ili krimići – koje danas, kad se načitam teške književnosti i nagledam teških žanrova i teške stvarnosti, prije spavanja najradije i čitam i gledam – vrlo uspješno prelaze iz medija u medij ili čak kada se pojave u novom mediju, pa zrcale slavu u starome, odnosno iz filma ili TV-serija u tisak. I u budućnosti zbog potrebe za takvim štivom – što je uopće ljubav danas? –vidim usitnjavanje i prema žanrovima (čisti romantični, sladunjavi ljubić, erotski, tematski…, dobni…) i prema publici sklonoj različitim medijima: ljubić u knjigama i serijalima knjiga s povezivanjem s filmom, TV i drugim u nastavcima nizankama, unutar novina i časopisa (ženski), u podcastima audio i video, na društvenim mrežama, multimedijalno.
17. svibnja 2022. / Ne znam pere li me više sreća ili viroza dok prvome svom prijatelju i dizajneru Jeniju Vukeliću javljam da je danas iz Tiskare Zelina upravo stigao moj novi, peti roman PRIVREMENO NEUPORABLJIVO, koji je grafički oblikovao. Baš sjajno! Hvala Jeniju, hvala Maji Matković i mome Miljenku Brezaku (koji me je munjenu lupil na kipec! Širi popis slijedi u samome romanu!) te, dakako, izdavaču Acumenu i Ministarstvu kulture i medija na potpori.
19. svibnja 2022./
19. svibnja 2022./ Onima koji su pitali gdje mogu nabaviti moj novi zagrebački roman PRIVREMENO NEUPORABLJIVO u izdanju Acumena: od jučer je u zagrebačkim knjižarama „Ljevak“ (Dobra knjiga) na Trgu bana Josipa Jelačića i „Dominović“ u zgradi Nacionale i sveučilišne knjižnice. Za izvan Zagreba pouzećem možete svoju adresu poslati u moj inbox. Grafičko oblikovanje: Jenio Vukelić.
U okviru međunarodne kulturne suradnje Društva hrvatskih književnika i uz potporu Ministarstva vanjskih i europskih poslova te Veleposlanstva Republike Hrvatske u Crnoj Gori, u toj su zemlji od 20. do 24. rujna gostovale književnice Željka Lovrenčić i Božica Brkan. One su s crnogorskim književnikom Božidarom Proročićem te s profesorom književnosti Veljkom Đukanovićem predstavile panoramu suvremenoga hrvatskog pjesništva Razlog za pjesmu i panoramu suvremenoga crnogorskog pjesništva Odlazak u stihove koje su priredili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić. U utorak 21. rujna u 18 sati u Narodnoj biblioteci i čitaonici „Njegoš“ na Cetinju, održan je Razgovor s književnicama. Moderator razgovora bio je Božidar Proročić, a Željka Lovrenčić i Božica Brkan odgovarale su na pitanja vezana uz njihov život i književno djelovanje. Uz ravnateljicu Knjižnice Irenu Nenadović, na predstavljanju hrvatskih autorica među mnogobrojnom publikom bili su i veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori Nj. E. Veselko Grubišić, svjetski poznati šahist i bivši ministar sporta velemajstor Božidar Ivanović Bonja, književnik i publicist Boro Cimeša, članica Savjeta knjižnice Olivera Martinović te drugi tajnik Veleposlanstva RH u Crnoj Gori gđa Iva Ivanić-Pavković. U srijedu 22. rujna naše su književnice posjetile Njegošev mauzolej na Lovćenu, a u 18 sati održano je predstavljanje spomenutih panorama u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore „Đurđe Crnojević“. Predstavili su ih Željka Lovrenčić, Božidar Proročić i Veljko Đukanović, a Božica Brkan je čitala svoje stihove. Među pročitanim pjesmama bile su i „Haljina za snove“, nagrađena na festivalu poezije „Nagrada Vesna Parun“ te „Vermut“ koji je oduševio publiku u Kolumbiji. Predstavljanju je prisustvovalo mnoštvo ljudi, uglavnom onih koji su prethodnog dana bili i u Gradskoj knjižnici, te ravnateljica Nacionalne biblioteke Dragica Lompar. U četvrtak 23. rujna u 19 sati, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore organiziralo je predstavljanje knjiga u Hrvatskoj knjižnici „Ljudevit Gaj“ u Domu kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi, Tivat. Predstavljanje je moderirao Božidar Proročić, o panoramama su govorili Veljko Đukanović i Željka Lovrenčić dok je Božica Brkan čitala svoju poeziju. Među nazočnima, uz predsjednika Hrvatskoga nacionalnog vijeća gospodina Zvonimira Dekovića, bili su i generalna konzulica Generalnog konzulata RH u Kotoru gđa Jasminka Lončarević, predsjednik Hrvatske građanske inicijative Adrijan Vuksanović i predsjednica Ogranka Matice Hrvatske u Boki kotorskoj Marija Mihaliček. Panorame suvremenoga hrvatskog i crnogorskog pjesništva nastale su s ciljem da se osnaži kulturno povezivanje Hrvatske i Crne Gore, zemalja koje njeguju višestoljetne kulturne i književne veze.
Članak Marinka Krmpotića o novom romanu Božice Brkan prenosimo sa stranice https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/knjizevnost, objavljen 31. ožujka 2021.:
Marinko Krmpotić / Roman probvokativna naslova i neobične radnje: Čitali smo knjigu “Generalov sin, Srbin a Hrvat
Već od naslova novi je roman hrvatske književnice Božice Brkan zanimljiv i provokativan, a te naslovom naslućene odrednice svoju potvrdu dobivaju i tijekom čitanja pri čemu će, ovisno o osobnim stavovima i pogledima na život, za jedne ovaj roman biti suvremena bajka, za druge nerealan prikaz stvarnosti, za treće recept o mogućem suživotu Hrvata i Srba… U svakom slučaju, teško će tko ostati ravnodušan, pa je već i to dobra preporuka za ovo djelo.
Središnju priču autorica je osmislila oko lika Zorana, sina nekadašnjeg generala JNA. Čuveni general, inače jako cijenjen u tom pograničnom dijelu Hrvatske i Srbije gdje je s obitelji živio, umro je prije početka rata, a njegov je sin Zoran odabrao vojsku svog oca te za Domovinskog rata sudjelovao u aktivnostima protiv hrvatske strane da bi po pobjedi hrvatskih snaga otišao s bratom, sestrom i majkom Hrvaticom živjeti u Beograd. No, u Hrvatskoj je ostalo njihovo veliko imanje. Vila, kako je zovu u tom kraju, budi veliko zanimanje potencijalnih ulagača pa Zoran iz Beograda kreće prema svom nekadašnjem zavičaju, riješen prodati sve i steći od davne prošlosti barem neku korist za sebe, sestru i brata.
Novootkriveni brat
Prema Hrvatskoj Zoran putuje mučen spoznajom koju mu je desetak dana ranije na samrti povjerila majka. Riječ je o njegovom podrijetlu jer mu general, rekla mu je majka, nije pravi otac. Njegov je biološki otac, također već pokojni, Stipa, muž njihove susjede Janje s kojom su ostali u odličnim odnosima, ujedno i otac dvaju mladića koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, pri čemu je jedan poginuo, a drugi – Tomislav – istaknuo se kao jedan od najhrabrijih ratnika s hrvatske strane.
Zoran se, dakle, u Hrvatsku vraća sa spoznajom da je i sam Hrvat (koliko god tog trenutka bio uvjeren kako je po očevoj strani Srbin te se Srbinom i osjećao) te da mu je brat čovjek koji mu je na ratištu bio s druge, »ustaške« strane. Baš zbog toga, tijekom puta Zoran se predomisli te odluči imovinu ne prodati, već je obnoviti i pokrenuti neki posao.
Po dolasku u Hrvatsku Zoran o svemu obavijesti Janju i Tomislava, a njihove su reakcije, usprkos početnoj Tomislavovoj šokiranosti jer mu je brat »četnik«, pozitivne. Dapače, Tomislav odlučuje pomoći svom novootkrivenom bratu te, svjestan da se Zoran u ratu ponašao profesionalno, ne samo da zaustavlja eventualne napade, kritike i prigovore, već sa skupinom svojih suboraca okupljenih u braniteljskoj udruzi, pomaže Zoranu u obnovi Vile u kojoj će, planiraju, zajedno pokrenuti poslove vezane za turizam, kulturu, poljoprivredu, stočarstvo…
U toj im se ideji pridružuje i Zoranova unuka, tinejdžerica Hana, koja rado dolazi na ljetne praznike iz Beograda te odlučuje ostati i pomoći djedu. Pomoći će i Goga, nekadašnja Zoranova ljubav iz tog kraja, kao i njena kći, a takvo priklanjanje ideji zajedničkog rada dvoje novopronađene braće bez riječi ostavlja i onaj nasilni, agresivni i pretjerano nacionalistički nastrojeni dio branitelja pa roman završava svojevrsnim happyendom jer dva dojučerašnja protivnika i smrtna neprijatelja zajedno grade bolju i ljepšu budućnost.
Uvjerljivi likovi
Priča je originalna i zanimljiva te dobro ispričana pa tjera čitatelja da sazna »što je bilo dalje«. Koliko je realna i moguća, sasvim je drugo pitanje. Odnos prema bivšem časniku JNA kakav je opisan u ovom romanu možda je moguć u nekim dijelovima Hrvatske, ali teško u pograničnim dijelovima gdje je mržnje još uvijek jako puno. No, umjetničko je pravo i sloboda stvoriti ovakve okvire priče koja, što je možda i njen najbolji dio, donosi vrlo uvjerljive i životne likove.
Tako je u Zoranu vrlo dobro iskazana dvojba čovjeka koji je cijeli život do tog trenutka bio uvjeren kako je jedne nacionalnosti, a sad saznaje potpuno suprotno pri čemu tu drugu nacionalnost, najblaže rečeno, nije volio. Dvojbe, istina druge vrste, muče i Tomislava koji je svjestan da mu je Zoran brat po ocu, ali puno napora treba uložiti da bi prihvatio kako mu je rođeni brat bio s druge strane bojišnice i borio se na strani omrznutih mu Srba. Vrlo je dobro izgrađen lik i jednostavne Janje, kao i mlade Hane, a isto umijeće koje iskazuje u gradnji pozitivnih likova Božica Brkan pokazuje i kod negativaca pri čemu je, primjerice, lik Truta klasičan primjer »velikog« hrvatskog rodoljuba koji mašući zastavama, vješajući krunice i križeve na retrovizor u automobilu i urlikanjem domoljubnih pjesama uspješno prikriva svoju temeljnu želju da na tome – dobro zaradi!
Isto tako, iako je riječ o sporednim likovima, sjajno su oslikani likovi Zoranovog brata i sestre, koji zaluđeni srpskim nacionalizmom nikako ne mogu prihvatiti da im je brat po majci – Hrvat. Roman je dobar i u prikazu suvremene hrvatske stvarnosti, posebno onog njenog dijela vezanog za ulaganja sumnjivih pojedinaca u različite »projekte« pri čemu im je uvijek cilj samo prijevara naivnih i vlastita što veća zarada. Dobro su uočeni i brojni pokušaji i mešetarenja s najrazličitijim poslovima od turizma i ekologije preko odlaganja otpada do nazovi poljoprivrede i stočarstva, pri čemu sve te raznolike poslove uvijek vode jedni te isti ljudi kojima, očigledno, struka nije bitna, ali novac jest. Sve u svemu, roman provokativna naslova i neobične radnje istodobno je i dobra drama i društveni roman kroz koji su dobro uočene određene društvene negativnosti i jasno upućeno na način kojim ih se može mijenjati i poboljšavati stanje. Nažalost, sve je to, bar za sada, samo fikcija. Knjigu je objavio Acumen d.o.o. iz Zagreba.
Božica Brkan na virtualnoj tribini DHK / Fotografija Miljenko Brezak
O vječnoj vezi književnosti i hranevoditeljica tribine DHK Lada Žigo Španić 13. siječnja 2021. razgovarala je s književnicom, novinarkom te osnivačicom i urednicom internetskog magazina “Oblizeki” Božicom Brkan. Izbor iz djela čitao je dramski umjetnik Joško Ševo.
