Božica Brkan u Monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020., str. 104.-105.
Skromno da skromnije ne može, Hrvatski Leksikon, tom 2. L-Ž, Naklada leksikon, Zagreb, 1997., str 3. bilježi: „Lajtman, Ivo, novinar (Mala Subotica kraj Čakovca, 10. VII. 1937. – Zagreb, 20.X.1992.). Pisao o gospodarstvu, pretežito poljodjeljstvu, te o gastronomiji. Objavljivao u Večernjem listu, Vjesnikui VUS-u. Gl. i odg. ured. Večernjeg lista(1990-1992).“
Vjesnikov leksikon1940-1990, Novinska, izdavačka, štamparska i prodajna radna organizacija Vjesnik, Zagreb, 1990., str. 248. nešto je opširniji pa, uz drugo, otkriva i kako je „LAJTMAN, Feliksa, IVAN“ u novinarstvo ušao kao gimnazijalac honorirajući u Borbi, a pisao je za Radio Zagreb i list Međimurje. Za studija na pravnom Fakultetu u Zagrebu bio je glavni i odgovorni urednik Međimurske revije, glasila Kluba studenata Međimurja.
Bio je gospodin, odmila „Lajtić“
Za novinarski je rad dobio novinarske nagrade DNH 1966., 1968. i Zlatno pero 1970. te Vjesnikovu nagrade Argus 1984. Enciklopedist je u nekoliko redaka suhoparno sažeo cijeli jedan izuzetno bogat i zanimljiv život koji sam portretirajući gospodina Lajtmana, kako smo ga zvali i kad smo bili drugovi, i Lajtića odmilja, tek djelomice osvijetlila za svoju gastrokolumnu u Nedjeljnom Vjesniku Enciklopediju špeceraja i to prije nego se premetnuo u glodura najnakladnijega hrvatskog dnevnika, k tome, što se rijetki i sjećaju, i prvoga glavnog i odgovornog urednik nekoga lista kojega je izabrala redakcija – novinari sami. Kako je i što radio u nekoliko mjeseci zahtijevalo bi širu analizu – nadam se da će se u to upustiti netko upućeniji i nepristraniji. Kao pisac je i među kolegama bio izuzetno cijenjen, pravi doajen agronovinarstva, ne kabinetskog, nego zaljubljenik u teren, makar do vlastita trsja, gdje je špartao svojom plavom dianom.
Pokretač je i dugogodišnji urednik priloga Vrt 1985., koji je bitan odmak od praćenja poljoprivrede u tadašnjim državnim medijima. Izuzetno je vrijedno i njegovo pionirsko gastronovinarstvo kad je gastrobeletristika bila u nas nepoznat pojam. Tekstove nije, nažalost, kako je planirao, sabrao u knjizi. Bio je od onih što poput kakve načitane enciklopedije raspolažu brojnim rijetkim podacima i umiju ih izložiti osobenim stilom, pa bi i u običnom, ali vrlo čitanom Večernjaku svako malo odskakali eseji poput onoga o zagrebačkoj pisanoj pečenki s receptom iz 1878., koji je potom – toliko o utjecaju – oživio i u više zagrebačkih i samoborskih restorana. Prisjećam se i pečenoga dindeka (purana) s božićnoga stola Kamila Emeričkog po receptu kuharice Polonce, koji su mnogi preuzeli i ne znajući da zahvaljujući gosponu Lajtmanu kuhaju po Krleži. Ili nešto prema Držićevu Dugom Nosu.
Šarmen i panonski hedonist
Otkrivao je i što se jelo i pilo na partizanskim ručkovima iz viških sjećanja Sir Fitzroya Macleana, a uz drugo podsjećao i na Belostenčeve kajkavske izraze sa stranica Gazophilaciuma iz 17. stoljeća. O fenomenu janjetine na ražnju pisao je već šezdesetih godina u VUS-u, a objavljivao je i u Vjesniku, Borbi, te pod pseudonimima u Startu kao I-L te Studiju kao TV-Epikur.
Nije se suprotno ondašnjem propisanom asketizmu taj šarmer i panonski, falstafski okrugao hedonist zalagao samo za autentičnu kulinarsku ponudu, oživljavanje zagrebačke građanske kuhinje i srednjevjekovnih kuhinja, nego je prije više desetljeća pokretao i vodio nacionalne Večernjakove posebne priloge i akcije ocjenjivanja za podizanje kvalitete prehrambenih proizvoda sa Zagrebačkim velesajmom te Kaj su jeli naši stari, Kulenijade, Samoborske salamijade i sličnih o čijim vrijednostima – svjedočim iz prve ruke, jer sam stjecajem prilika naslijedila Lajtmanove sektore, zbog čega su me zivkali Lajtmanicom, što je jednima bio kompliment, a drugima podsmijeh – više i objektivnije mogu suditi danas nego u njegovo vrijeme, samo šteta što je završilo prerano.
Objavljeno 1. lipnja 2020.
