Čuvari baštine (Muzeji, zbirke KUD-ova, pojedinci) Slavice Moslavac

O izložbi Čuvari baštinei o njezinu mnogima poticajnom otvorenju početkom studenoga u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini već sam s veseljem pisala, ali će njezini odjeci biti mnogo duži od obilježavanja Dana grada Kutine i njezina zatvaranja.

Naslovnica

Za predstavljene i ubaštinjene, za one koje zanimaju detalji i daljni putokazi, sve do literature, kako knjiga tako i internetskih adresa, autorica izložbe etnologinja Slavica Moslavac – i sama čuvarica baštine, ne samo moslavačke – potrudila  se popratiti je jednim od već, rekla bih, klasičnih, uobičajenih svojih izložbenih kataloga, zapravo knjiga. Muzej Moslavine može se zaista ponositi!

Slavica Moslavac s jednoga od baštinskih predavanja u Kloštar Ivaniću, na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, književne, u listopadu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak

Ovaj se put osobito ponosim i ja, jer Slavica Moslavac u katalogu osobito pomno bilježi i moj rad, kako vezan uz zavičajnu gastronomiju, tako još više i uz onaj književni, također osobito vezan uz jezik i uopće uz moslavački zavičaj.

Iz kataloga: dio tekstova B. Brkan
Iz kataloga: naslovnice baštinskih knjiga B. Brkan

Uz različite citate iz mojih knjiga od Oblizeka – Moslavina za stolomdo Kajkavske čitanke Božice BrkanŽivota večnogate s internetskih stranica www.bozicabrkan.comi drugih – neke su dodatno navedene i u literaturi – objavljen je i moj za izložbu i prateći katalog Čuvari baštineposebno napisan esej Od privatnih uspomena do zajedničke baštine (od str. 85. do str. 90.).

20191114

Božica Brkan

Zbirka „Nemoj mi to govoriti predstavljena“ u DHK

Najnovija, šesta zbirka pjesama Božice Brkan „Nemoj mi to govoriti“ predstavljena je u srijedu, 30. listopada 2019. na Tribini Društva hrvatskih književnika. Voditeljica Tribine Lada Žigo Španić uvela je u knjigu pisanom hrvatskim standardom i zavičajnim idiomom kajkavskoga, kekavicom. 

Posveta doajenki hrvatske fotografije Slavki Pavić / Fotografija Miljenko Brezak
Promotori Predsjednik DHK Đuro Vidmarović, recenzentica Željka Lovrenčić, autorica, dramska umjetnica Biserka Ipša i voditeljica tribine DHK Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Zbirka je posvećena pjesnikinjinoj majci i jeziku, kako su to osvijetlili predsjednik DHK Đuro Vidmarović, naglasivši vrijednost tekstova Brkanove, koji doprinose i, kako je rekao, oživljavanju kajkavskoga moslavačkog idioma nasuprot jezičnoj globalističkoj unifikaciji („kajkavski osebušek za EU“) i koji su verifikacijia ženskoga književnog rukopisa, kojem vrhunac nalazi u autoričinu romanu „Ledina“, u kojem je jedna od heroina majka koja je sa „Nemoj mi to govoriti“ dobila (i) svoju knjigu. Istaknuo je i autoričinu ironijsku distancu, samohumor i slične postupke. 

Željka Lovrenčić govorila je tekstu Brkanove “između tradicionalnosti i modernosti / Fotografija Miljenko Brezak

Recenzentica Željka Lovrenčić odredila je autorski prostor pjesnikinje postmodernističkim, „između tradicionalnosti i modernosti“

Lada Žigo Španić ukazala je na pjesnikinjino nastojanje da bude razumljiva, na pjesme-dosjetke, nalazeći to u korijenima i njezina novinarstva te je, uz ostalo, pročitala i pjesmu „deadline“.  Pjesme je dojmljivo interpretirala dramska umjetnica Biserka Ipša.

S mladim talentiranim književnikom Sinišim Matasovićem / Fotografija Miljenko Brezak
Posvećena publika / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan kratko je rekla da je svaku svoju knjigu dosad pisala kao da joj je zadnja i kako je u vrijeme kada svi nastoje da život bude samo zabavan, uz male potrebe za čitanjem, ova knjiga pjesama teških tema – kao da je govorenje i pisanje o starosti, (neizlječivoj) bolesti, smrti postao trend – i teškoga jezika, nastajala više godina kao svojevrsno opraštanje s majkom. Svojevrsna je intimna „uputa“ u stihovima za preispitivanjem same sebe, za suočavanje, za (samo)spoznajom te da unatoč naslovu „Nemoj mi to govoriti“, ona govori, govori, govori i piše za sebe i za one koji, i kad nije ugodno, bilo da se radi o rastajanju s mladošću ili s bitnim osobama, žele slušati i čuti. Poeziju kao životnu spoznaju.

20191031

Linkovi

Drugi Susret crvene i bijele Moslavine, književne

Stvarno je dobar osjećaj kada više od dvadeset književnika svoje uratke – ne čita samima sebi. U Kloštru Ivaniću, kojega je moslavački spiritus movens Dragutin Pasarić okrstio Moslavačkom Atenom, obično i je tako, brojna zainteresirana publika, a osobito je bilo u petak, 25. listopada 2019. na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, one književne, što ga je uz Mjesec hrvatske knjige ponovno organizirala vrijedna i kulturi i baštini predana Udruga Prijatelji Kloštra predvođena Suzanom Đurom.

Sudionici 2. Susreta crvene i bijele Moslavine u Kloštru Ivaniću 25. listopada 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio publike u kloštranskom Pučkom domu / Fotografija Miljenko Brezak

Ugostili su ponajprije Slavicu Moslavac, omiljenu etnologiju iz Muzeja Moslavine Kutina, koja je ime svoje stručne autorske knjige Crvena i bijela Moslavinai posudila ljudima od lijepe riječi koji su u potrazi za svojim regionalnim kulturnim identitetom, budući da se Moslavina već cijelo stoljeće politički održava odijeljena, u novije vrijeme u tri županije – Zagrebačkoj, Bjelovarsko-bilogorskoj i Sisačko-moslavačkoj.

S predstavljanja knjige Nemoj mi to govoriti Božice Brkan: Katarina Brkić, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Slavica Moslavac i Dragutin Pasarić / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan iz nove knjige čita pjesmu za Obiteljski radio Ivanić / Fotografija Miljenko Brezak

Moslavac je, uza sve drugo, priredila i dio izložbe-scenografije zanimljiva kloštranskoga kulturnog događaja, kakav se, osobito u manjim mjestima i uz vrlo malo novca, ne viđa svaki dan. Kloštranci su izložili i sačuvane stare tekstilne predmete, dakako crveno-bijele, kakve su bile i nošnje Angelina iz kloštranskoga KUD-a, koje su večer oplemenile starim moslavačkim napjevima poput I ja jesam moslavačko dete, Po gorici tužna tica, Prolazim kroz selo, Bledi mesec, Oj, mladosti moja.


Pjesnikinja iz crvene Moslavine i doktorica znanosti Senka Rendulić Slivar / Fotografija Miljenko Brezak

Đurđa Bukelić Rožić iz Ivanić Grada svjetski je ugledna haiku pjesnikinja i prevoditeljica / Fotografija Miljenko Brezak
Ivica Novosel iz Kloštra Ivanića, agronom u mirovini, nastupio je prvi put i tek je pred objavljivanjem prve knjige pjesama / Fotografija Miljenko Brezak

Izložene su također i knjige nekih od autora sudionika trosatne književne večeri u koju je predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović uveo govoreći o malo poznatoj književnoj Moslavini i piscima poput Mije Stuparića, Mate Lovraka, Slavka Kolara, Sime Mraovića, Stjepana Barnasa i drugih.

Dok ne radi u popovačkom bolnici ili predaje budućim hrvatskim CSI-jevcima, dr. sc. Dražen Kovačević uređuje vrijedna izdanja poput Kajkavske moslavačke lirike, časopisa Moslavačko zrcalo… / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetno talentirana (na oca Jadranka?) književnica, glumica i vlasnica kazališta Lana Bitenc oduševila je nastupom / Fotografija Miljenko Brezak
Željka, treća književnica u obitelji Bitenc, tremu je imala bez razloga / Fotografija Miljenko Brezak

U dosad najvećem broju iz najviše mjesta Moslavine predstavili su se autori koji su rođeni i(li) žive u Moslavini ili je njihovo pisanje na neki drugi način vezano uz Moslavinu, ali su vrlo različiti temama, književnim vrstama, stilom, umjetničkom razinom, jezikom ili životnim nazorom. Odazvali su se: iz Zagreba Lana Bitenc, Božica Brkan i Đuro Vidmarović; iz Ivanić Grada Đurđa Rožić Vukelić, Stjepan Rožić, Željka Bitenc, Krunoslav Božić, Štefica Vanjek, Miljenko Šimunović i Kaja Mišković; iz Popovače Dražen Kovačević; iz Križa Tihomir Mraović; iz Lipika Senka Rendulić Slivar; iz Vrbovca Katarina Zadrija; iz Kutine Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Tea Bojić i Ante Juretić; iz Kloštra Ivanića Ankica Pribanić i Ivica Novosel. Čitali su poeziju i prozu, ali su i glumci izvodili i odabrane dramske tekstove.

Crveno i bijelo uživo: Angeline / Fotografija Miljenko Brezak
Za uspomenu, a možda i za povijest: u sredini iz Udruge Prijatelji Kloštra Suzana Đura, etnozaljubljenik i skupljač predmeta Stjepan Đurić i Božica Brkan orkužene članicama Angelina / Fotografija Miljenko Brezak

Također je na večeri predstavljena i knjiga Nemoj mi to govoritiBožice Brkan, o kojoj su govorili Katarina Brkić i Đuro Vidmarović, a pjesme je čitala autorica.

20191026 

Linkovi

https://www.volimivanic.info/100lica-suzana-dura

Svetlost na bregu

Recital duhovne poezije Svetlost na bregu već je drugi put održan u Mađarevu, u župnoj crkvi sv. Vida i sv. Jurja, u nedjelju, 13. listopada 2019. Osmislio ga je Tibor Martan, tamošnji mladi pedagog i etnolog, istraživač baštine, kreator kazališta s djecom i posljednjih godina i nagrađivani pjesnik, osobito na kajkavskome, inače i suradnik portala OblizekiDa je recital u okviru višednevne VI. Dana službenice Božje Marice Stanković odmah našao svoje mjesto uz, primjerice, starije i uglednije recitale Stjepan Kranjčić u Križevcima i Josip Ozimec u Mariji Bistrici, naznačuje dvadesetak pjesnika od najmlađih, koji su osobito oduševili, do onih u ozbiljnijim godinama, čiji su stihovi različitih stilova i umjetničkoga dosega bili posvećeni vrlo različitim temama, od životnih i vjerskih dvojbi do odnosa u obitelji.

Sudionici Svetlosti na bregu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Sudionici Svetlosti na bregu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak

Imala sam čast sa s. Klaudijom Đuran, vjeroručiteljicom, prevoditeljicom i arhivisticom uršulinskog samostana u Varaždinu, s. Slavkom Sente, glazbenicom i urednicom lista Ave Maria iz zagrebačkog samostana Ozane Kotorske i velečasnim Dragom Bosnarom, književnikom, prevoditeljem i autorom duhovnih meditacija na radiju, biti jedan od ocjenjivača.

I za poeziju publika pobožna kak pri meši. Fotografija Miljenko Brezak
I za poeziju publika pobožna kak pri meši. Fotografija Miljenko Brezak

Nismo dijelili nagrade, ali me se osobito, uz motive skrivenoga Jezuša te Jezuša koji se zgubil z raspeladojmio motiv ti koji jesi i ja koja nisamVaraždinke Ljubice Rebić. Uz Oblutak, govorila sam pjesmu postaja XV.: molitva matere kristušoveiz nagradom Pasionske baštine i DHK nagrađena rukopisa zbirka Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. (DHK, 2014.)

Fotografije Miljenko Brezak.

 

Lepe mlade joči Božice Brkan na krapinskom recitalu

Dramska umjetnica marija Lamot izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Dramska umjetnica Marija Krpan izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Samo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak

U okviru Tjedna kajkavske kulture na Recitalu kajkavske poezije u Krapini u srijedu 11. rujna 2019. dramska umjetnica Marija Krpan izvela je pjesmu Božice Brkan lepe mlade joči. Izvedeno je ukupno 37 pjesama od prijavljenih 269 i 79 uvrštenih u zbornik Na fljetne se obrnul tie kotač, prema odabiru prosudbenog povjerenstva Radovan Novina, Dragica Ferjanović i predsjednice Marija Lamot, koja u uvodniku Ustrajnost u traženju i očuvanju traga, uz ostalo, piše:

(…) Stihovima imaš lepe mlade joči/ mi je jotec govoril/ gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti/ i ono kej on videti nemre više/ i kak je mene nadoštrukati dale/ od tam de on videti ne mogel pjesnikinja Božica Brkan u pjesmi „Lepe mlade joči“, kao da nadopunjuje  razmišljanja o tragu, tragovima koje ostavljamo jedni u drugima. „ Nauči gledati stvari i očima onih koji ih više ne mogu vidjeti“ (Luigi Pirandello). U najširem smislu kultura, umjetnost i poezija slijede i otkrivaju tragove, povijesne i vlastite. Biti na tragu znači pronaći i očuvati ono što je uistinu vrijedno: izvornost jezika, ljepotu riječi. (…)

Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak
Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja Mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan
lepe mlade joči

imaš lepe mlade joči
bi mi rekel joča saki put gda bi mi pružil jiglicu
naj bi mu konec napelala
gda je imel nekej za zašiti
(a vušicu je ne bi nikak mogla najti
komej)
jel da mu kakvu grdu šprajnu z negvoga gatera od pile
jel klade
zvadim z prsta jel z čela kak mu se gda kam zapiknula
takov je to posel bil
(a gumbe bi si na plavomu radničkomu odelu zašil z tenkem drotom ne ga ni trebalo navadžati
da mu je ni klade ne bi mogle otrči)
a kak se ne bum gda ne vidim
setila da kak ne bi vidla gda imam lepe mlade joči
kak mi je tatič govoril
če sem več i onda
(celi je život još bil pred denu)
imela dioptriju triput vekšu neg on
(i zgledelo je da i on i ja govorimo kantidrago
da se samo tak šalimo mej sobu)

imaš lepe mlade joči
si velim gda mi se pričini da ne vidim ono kej bi baš imela za videti
imaš lepe mlade joči
si govorim
(gda nemrem videti to kej bi štela)
i gleč gleč samo gledi
negda buš i vidla i sprevidla
(če samo opsebe bu ti se najemput vkazalo)

imaš lepe mlade joči
mi je jotec govoril
gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti i ono kej on videti nemre više
i kak je mene nadoštukati dale
od tam de on ne videti mogel

20160906 – 20160917 – 20160918 20170302 – 20170310 – 20170420

Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko Brezak
Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko Brezak

Prije tradicionalnoga finala Popoveke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak
Prije tradicionalnoga finala Popovke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak

20190912

Nikak se dočasiti u kolumbijskom časopisu Sombralarga

Kako informira DHK, „poznati kolumbijski časopis Sombralarga u najnovijem broju donosi po jednu pjesmu petero suvremenih hrvatskih pjesnika zastupljenih u knjizi Encuentros (Bogota, Escarabajo Editorial), koju su u ožujku 2018. u glavnome kolumbijskome gradu uspješno predstavile  Božica Brkan (jedna od zastupljenih autora) i priređivačica i prevoditeljica knjige Željka Lovrenčić. Od dvanaest autora zastupljenih u ovoj panorami, vrlo čitani književni on-line časopis ovom prigodom predstavlja Ernesta Fišera, Nikolu Đuretića, Božicu Brkan, Dragu Štambuka i Dunju Detoni Dujmić. Njihove su pjesme popraćene lijepim fotografijama koje potpisuje Camilo Hortúa.“

S weba
S weba kolumbijskog časopisa Sombrlarga

Uz druge autore pjesme, Božica Brkan predstavljena je pjesmom De ninguna manera pude encontrar tiempo libre (Nikak se dočasiti).

pjesme
Kajkavska pjesma Nikak se dočasiti na španjolskom, u prijevodu Željke Lovrenčić

20190911

Linkovi

http://dhk.hr/medunarodni-projekti/hrvatska/hrvatski-knjizevnici-i-svijet-kolumbija

http://www.sombralarga.com/articulo.php?numeroArt=15&articulo=148

Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.

50 godina Susreta riječi od Poznanovca do Bedekovčine

Ove godine Susret riječi u Bedekovčini puni pola stoljeća. Jedna od najstarijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj obljetnicu je, uz uobičajeno ocjenjivanje pjesnika i čitanje mladih pjesnika sa godišnjim zbornikom na Bedekovčanskim jezerima u subotu, započela u petak u Poznanovcu okruglim stolom koji su vodile članice ocjenjivačkoga suda Kristina Špiranec i Matea Filko Srebačić te čitanjem odabranih pjesama iz različitih godišta u izvedbi Mirele Videk Hranjeci Matea Videka, a glazbena gošća bila je na Susretu pjesnika i recitatora također nagrađena pjesnikinja Lidija Bajuk.

S okrugloga stola u Poznanovcu o 50 godina Susreta riječi / Fotografija Miljenko Brezak
S okrugloga stola u Poznanovcu prisjećanja o 50 godina Susreta riječi / Fotografija Miljenko Brezak

Zašto u Poznanovcu? Zato jer su mladi ljudi predvođeni Željkom Bajzom u tome malenom selu pokrenuli svojevrsnu karavanu pjesnika i recitatora koja je poeziju autora doslovce iz cijele ondašnje Jugoslavije dovodila kamo rijetko dolazi, primjerice u tamošnju tvornicu kože Partizan sa 800 radnika, u Zavod za žensku omladinu, dvorac Oršić, Dom omladine u Kumrovcu… Zahvaljujući ponajboljim književnicima i dramskim i glazbenim umjetnicima manifestacija je vrlo brzo stekla visoku umjetničku razinu te je 1994. preseljena u općinsko središte.

45 godine poznanstva: Božica Brkan i Željko Bajza / Fotografija Miljenko Brezak
45 godine poznanstva: Božica Brkan i Željko Bajza, začetnik Susreta pjesnika i recitatora u Poznanovca od 1994. Susret riječi u Bedekovčini / Fotografija Miljenko Brezak

Kako je to nekad bilo, prisjećali smo se Željko Bajza, Sanja Mendek, Ivan Novački i Vladimir Šenjug i Božica Brkan, s posebnom radošću, budući da je upravo u Poznanovcu 1974. dobila prvu svoju veliku pjesničku nagradu za pjesmu dipovci ah dipovci (predsjednik ocjenjivačkog suda bio je Zvonimir Golob). Ako sjećanje ne vara, nagrađene su  potom i ljubavno poslijepodnei ajči, ajči, a, osim dipovaca, pročitana je i moja pjesma sve passent iz 2011.

Božica Brkandaje izjavu za Zagorsku TV / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan daje izjavu za Zagorsku TV / Fotografija Miljenko Brezak

Samo dio vrlo zainteresirane publike / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio vrlo zainteresirane publike / Fotografija Miljenko Brezak

20190907

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/ja-sam-bajza-zeljko-bajza-umjesto-kave-13-kolovoza-2019/

 

 

Promocija knjige ‘JOSIP DUJAŠ-ĐURETIN Mene su ljepote ostavile’ u Đakovu

Božica Brkan 23. kolovoza na svojem Facebook profilu – prenosimo:

U četvrtak, 22. kolovoza 2019., u Đakovu u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera, u okviru 10. Dana Luke Botića, naš je Acumen prvi put predstavlio monografsku knjigu „Mene su ljepote ostavile“ o Josipu Gujašu-Đuretinu, malo poznatom, a možda i najboljem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća u Mađarskoj.

Knjigu je pripremio Đuro Vidmarović, a sadržava izbor iz 40 godina njegovih istraživanja te Gujaševe pjesme od kojih su mnoge iz autorove ostavštine uopće tiskane prvi put, nerijetko u različitim verzijama, što bi moglo biti izazov radoznalim istraživačima književnosti, jezika itd. Govorili smo priređivač Đ. Vidmarović i ja u ime izdavača, a odabrane pjesme Gujaša-Đuretina čitala je Vesna Kaselj. (napisala Božica Brkan na svojem fejsu 23. kolovoza 2019.

Đuro Vidmarović uz Gujaševu bistu (iz knjige)

Božica Brkan – Uz rub: samokritika naživo, vivisekcija napismeno ili oprošaj, opraštanje

Autorski uvod u zbirku pjesama “Nemoj mi to govoriti”

Curičku s kečkicama udali su u Brkanovu obiteljsku zadrugu u gladnoj godini Titova i Staljinova sukoba, kad su im i pšenicu pomeli s tavana. Kad sam se ja rodila, obitelj se podijelila, loše su nadijelili njih dvoje kao mlađi par, pa su krenuli od jedne zdjele i dva tanjura. Imali su malo zemljice, kravu, pajceka i nekoliko kokoši i svako po četiri razreda škole i samo su nastojali izgurati. Ona je kao izučena švelja najprije doma šivala, a onda se uz njega zaposlila u pilani i premetala frizer, sve dok pred mirovinu nije izborila uređivanje tvorničkoga, novoselskoga parka.

U svojim su obiteljima i jedno i drugo bili manje voljena djeca, tata mlađi sin, a mama starija kći, a još nisam dokraja razriješi- la njezin napet odnos sa sestrom. Spajala je ljude poput kupida i imala je rijedak talent da ne posustaje niti ne odustaje, prirod- no inteligentna i začudno kreativna. Mislim da sam se kroz svoju majku zaljubila u jezik, ne samo u svoj maminski i tatinski zavi- čajni kekavski govor. Čak mi je jednom napisala pjesmu o majci u rimi, misleći kako ću je odnijeti u školu kao svoju: kad u školu, ti me spremaš, riječima me pratiš, pazi dijete ti na sebe da se sretno vratiš

Roditelji su mi umrli u razmaku od 30 godina: kad je tata iznenada otišao, mama je imala manje godina nego što sam ja imala kad je otišla ona. Tata je upravo otišao u mirovinu, kad ga je pokosio i srčani i moždani i liječnica je samo rekla: da je i bila tu, ne bi mu mogla pomoći. A meni je poručila kako moram biti pametna: taman smo im koji dan ranije rekli kako čekamo dijete. Sina ćemo poslije nazvati njegovim imenom, a mamu, zahvaljujući njegovu dolasku, poslije Mama, Mamek, Majka – Bakica. Mama je dugo odlazila i otišla kao starica koja se više nije tužila ni na kakvu bol, ako je išta i osjećala, jer gotovo sve je zaboravila. A imala je i što zaboravljati. Iako obična žena, imala je dug i zanimljiv, bogat život, naživela se je nekej, počevši već s muževljevom smrću i rođenjem unuka selidbom sa sela, gdje je živjela cijeli život, u grad i privikavala mu se, ne jednostavno, od toga kako dići telefonsku slušalicu, do razgovara i s ministrom.

Bilježila sam, bilježila i tako su nastajali tekstovi, pa i ova knji- ga. Pišući sam rješavala različite, katkad i nerješive probleme. Sama sa sobom. Da pišem tursku sapunicu, u neki bih dijalog umetnula da volim čuvati uspomene zbog kojih patim. Možda sam kao vlastiti lijek primijenila riječi Josipa Jurja Strossmayera kako prava ljubav brani čovjeku da dira tuđe rane, osim ako ih ne misli izliječiti.

Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedi- vo, iskustvo odnosa kćeri i oca, majke i kćeri, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim. Najmanje kao savjet. Osim što sam im bila zajedničko i jedino dijete, svojim sam roditeljima bezuvjetno bila prije svega i prije svih. Takvu privilegiju čovjek spozna tek poslije. Kad više nema kome biti dijete, kad ostane samo roditelj. I sve više u godinama svojih roditelja. Oduvijek sam, recimo, mislila kako sam bila bliskija s ocem, a tek kad sve podvučem, crta zbrajanja i obuzimanja otkriva mi koliko smo, što smo više obje zajedno starile, nas dvije žene postajale bliskije, moja majka i ja. I kako smo postale bliske. I uz žestoke rasprave i – nemoj mi to (ni) govoriti. O tome govori ova knjiga. O poti- canju: ti si božo sekej pišeš/ dej si i to zapiši/ to ti je tak zgodno/ veli o zimskom solsticiju (pevcov korak).

Nastala je ova knjiga kad sam napokon imala pjesama za nju, a tek onda sam pomislila da nešto takvo baš dugujem (i) mami. Kao da joj nisam u grobnu jamu – kao što sam tati, pa i u pjesmi-posveti – bacila nekoliko kovanica kojima moji graniča- ri odvajkada otplaćuju duge svoje. Knjigom, isprva čitanjem a poslije pisanjem, rekoh, uvijek bih rješavala neki svoj problem. Ali, mislila sam, kako sam knjige uglavnom (na)pisala drugima i o drugima. Da i ne spominjem druge tekstove koji su tome prethodili, prvu objavljenu zbirku pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) dovršila sam u zgusnutom vremenu između očeve smrti potkraj prosina 1986. i sinova rođenja sredinom lip- nja 1987. te na porodiljskom. Posvetila sam je mojem brkanom graničarom kekavcom. I ona u muškim i ženskim ima i maminih pjesama, primjerice fašejnek.

Maminim sam se temama bavila i u pjesmama, poslije objav- ljenima također u kajkavskoj zbirci Pevcov korak ili kajkavski ose- bušek za EU (2012.) (nagrađena Katarinom Patačić za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu te godine), pjesme primjerice goto- vo cijeli ciklus majka boža bistrička moli za se nas, musolini (pro- čitan joj na ukopu) itd., zatim u Obrubljivanju Veronikina rupca ili Muka 2013. (2014.) (rukopis nagrađen na Pasionskoj bašti- ni) koju posvećujem / naraštajima rođenim / pedesetih dvadesetoga stoljeća/ izgubljenima u bespućima/ između socijalizma s ljudskim likom/ i humanoga kapitalizma i postkapitalizma/ posvećujem po- sebice hrvatskim tekstilcima/ nekadašnje vesne križanke goričanke / kamenskoga nade dimić savremene žene/ čateksa krateksa varteksa rio rijeka/ modne konfekcije osijek tekstilnog/ kombinata zagreb i drugih.

Maminih tema nadahnutih različitim razdobljima njezina ili očigledno prepričanoga mi života ili zajedno doživljenoga imam i u prozi, osobito kajkavskoj, kako u pripovjetkama, npr. Sovica, V šumu po drva, Kak su trojica pesmu nosili…, koje će poslije biti objavljene u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.) i(li) zbirci Život večni (2017.) te, preoblikovane, u romanu Ledina (2015.), koji sam posvetila Brkanovim snahama, graničarkama, mojoj maj- ci i drugim mojim pretkinjama, a u kojem mama ima posebnu cje- linu 13. Treća dioba ili Smrt fašizmu – sloboda narodu! Jela, Jelica, Jelka, U Brkanovu je zadrugu ušla 1947. kao sedamnaestogodišnja- kinja udajom za osam godina starijeg Ivca, Ivana.

Prelazeći granice književnih vrsta i jezika, na maminskom i ta- tinskom te na standardu, nisam mamino izostavila ni u drugim tekstovima do zbirke zapravo svojih najranijih pjesama Bilanca 2.0 ili ljubavnim i ostalim štokavskim pjesmama (2011.), zbirke To Toni – Molitva za tihu sućut (2011.), romanima Lift, politička melodrama (1993.) i Rez, leica-roman u 36 slika (2012.) te zbirci štokavskih pripovijedaka Umrežena (2017.).

Bilo bi mi daleko najjednostavnije načiniti panoramu, neki iz- bor vlastitih tekstova, povezati ih po bliskosti, tematskoj ne vre- menskoj, primjerice o siromaštvu (v nedelu dopoldan, kajuce…), šivanju (košula za na noč, spavača, haljina za snove, zelena…), vr- tlarenju (vrčak, ladlin, volovsko srce rozo i crleno, šalata…), vjero- vanju i religiji (majka boža bistrička moli za se nas, peške, krst, pope- vana…), maskiranju (fašnik, pepelnica, lafre, pepel(nica)…), hrani (smesni kru, gra na ladno, fruštik…), neugodnim događajima iz djetinjstva (gazda, sukna od organdija, špilhoze na tufne, zadača, koprivnača…), demenciji i nemogućnosti komunikacije (taška, prezamnica, puno me pitaš, reč kej je ne, snijeg…), pripremanju za smrt (za putom, košula za na noč, ne mi za iti, potle zajne poma- sti…), žalovanju (tvoje slike, odlažem tugu, nemrem se plakati…).

Da pišem o čijem tuđem tekstu, napisala bih kako u zbirci pje- smama Nemoj mi to govoriti nastavljam istraživati odnos između dviju žena, ne nekog ženskog bratstva, sestrinstva, nego majke i kćeri, o kojem su, doduše, napisane brojne knjige i filozofske i samopomoćne i beletrističke, i romantične i poučne i razorne, o kojem je snimljen ne jedan film, o kojem često izvješćuju mediji, a da svejedno nismo mudriji o njegovoj višeznačnosti niti mi- jenjamo ponašanje i odnose da bismo ih pojednostavili i učinili manje bolnim.

Odnosima unutar nekadašnje velike zadružne i unutar današ- nje moderne obitelji, kojima najviše sličnosti nalazim u usamlje- nosti njihovih članova, bavim se zapravo neprestano. U pjesnič- kim tekstovima/pjesničkom tekstu Nemoj mi to govoriti još više te odnose zaoštravam kroz suprotnosti i bliskosti parova mladost – starost, ruralno – urbano, povijesno – moderno, život – smrt, vjera – nevjera, zatim različite oblike ljubavi i mijene u odnosu osoba koje bi po svemu mogle i morale biti najbliskije i razumje- ti se više od ikoga. Osobit mi je izazov otkrivati zašto to jest kad je ili nije kad nije tako. Rastužuje me iznad svega nemoćna spo- znaja da zauvijek ostajem bez odgovora, da ga mogu samo uza- ludno pretpostaviti, kao u stihu pjesme pevcov korak u istoimenoj zbirci: celim putom domom si mislim/ kulko to je te pevcov korak/ al mi nema više ko to reči jel to puno jel to malo/ nema više ko za me ni zmeriti. Je li utješno što mi je preostalo još mnoštvo tema?

Ne znam da li drugi, ali sama primjećujem promjenu ne samo tema, gazim u njih sve dublje, nego tona. Postajem li, pitam se katkad, kao svoja mama? Prijateljica, po godinama između mene i mame, govori mi neka napišem nešto radosno, da pišem samo tužne stvari. Da ne uspijeva čitati nego jednu po jednu, sa sve dužim prekidima. Kako bih joj to mogla obećati, kad je meni, ne zato što bih osjećala neizostavnu kršćansku krivicu, jer u nju i ne vjerujem, i najtužniji tekst upravo neka vrsta olakšanja. Pjesme su to koje bole. Ali zašto bi ih onda netko čitao? Zbog toga? Ne bih se uvrstila u one koji se olako povjeravaju i razmjenjuju svakidašnje životne teme s prijateljicama, puno ih i nemam i one su mi, kao i prijatelji, za druge teme. Ne bih bila neki bogomdan uspješan self-help, prije sam čovjek od optimizma i ljubićkog i sapuničkog happy enda i radoznala sam kakav to odnos imaju druge majke i kćeri,pa i majke i sinovi – i to mi je tema! – pa i očevi i kćeri.

Krenulo je to prije modernosti nevidljivih staraca, prije nego što su uspješno i s odjekom o tome pisali moj tinejdžerski uzor Igor Mandić, moj profesor s komparatistike akademik Pavao Pavličić i kolegica novinarka iz Poleta Slavenka Drakulić i dru- gi. Dosadan, ravan, neuzbudljiv, ravnodušan odnos jedva da bi i mogao završiti u literaturi. Ne mogu o svojem odnosu s majkom govoriti ni kao o neprestanoj napetosti i nerazumijevanju, jer sam i od nje, kao i od svih najbliskijih, neovisno o tome jesam li ih ili nisam mogla birati, imala rijetku podršku.

Ali da, bilo je trenutaka kad sam razmišljala: Što sam ja svojoj majci? Što je meni majka-roditeljica, čuvarica, podrška, prijate- ljica, učiteljica? Naš se odnos bitno mijenjao u pojedinim faza- ma, sve do neprijateljskoga i do razumijevanja i bez riječi. Osvi- jestila sam to tek pošto smo zamijenile mjesta, i prije negoli me je zapravo vrlo podlo i osvetnički optuživala kako je ne želim ni doktoru odvesti, pa kako se u bolnici zarazila i završila u sepsi jer nisam na vrijeme dala mito, a nosila je punu torbu lijekova, vozili je od hitne, po poliklinikama, toplicama, naftalanima i sve do doktorice Brozičević te kad me je prvi put predstavila kao svoju mamu. Ne bih rekla da su ove moje pjesme žalovanje, čak ni preispitivanje, nego samo nastavak/nastavljanje našeg razgovora. Kad njoj i nije do razgovora, a ja nastavljam govoriti, govoriti, govoriti tj. pisati, pisati, pisati.

20170808 – 20170905 – 20170906 – 20170906 – 20180808
– 20180815 – 20181224 – 20190214 – 20190430 – 20190501 – 20190502 – 20190504 – 20190505