Novosti – Božica Brkan

“Blagovati s Irenom, fragmenti” B. Brkan o Ireni Lukšić u karlovačkome Svjetlu

U cjelini Književnost časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja Svjetlo, br. 1-2 / 2023. Ogranka Matice Hrvatske Karlovac (gl. urednica Hrvojka Božić) ona str. 116.-122. objavljuje i tekst Božice Brkan Blagovati s Irenom, fragmenti prema izlaganju na Sjećanjima na Irenu Lukšić (10. ožujka 1953. – 10. ožujka 2019.) u organizaciji Matice hrvatske Ogranak Karlovac u karlovačkoj Knjižnici Ivan Goran Kovačić na Irenin 70. rođendan. Okruženi probranim osobnim Ireninim stvarima od računala do statuete Kiklopa govorili su Ivica Mikšić, Danijela Lugarić Vukas, Josip Pandurić i Božica Brkan.

Svjetlo je svojedobno Irena Lukšić i uređivala.

Prenosim tekst iz Svjetla:

BLAGOVATI Zašto sam odabrala baš temu blagovanja? Zbog više razloga, prvi su pozivi na predstavljanja knjige Irene Lukšić Blagovati na tragu klasika /Kuharica za čitanje, čitanka za kuhanje (Hrvatsko filološko društvo, Biblioteka Književna smotra i Disput, 2011.), za umalo cijeli autobus novinara i književnika restoransko u Varaždinu i potom na knjižnično predstavljanje Blagovanja na tragu kasika u Koprivnici. Osjećala sam se počašćeno, svaki put kao gost.Znam da si me odabrala ne zbog prijateljstva nego zato što sam desetljećima u novinama sektorski pratila hranu od njive do stola, napisala stotine kometara i kolumni od Enciklopedije špeceraja, nasnimala desetke TV emisija, a onda i objavila jedno pedesetak kuharica, a kako sam u kuhinju ušla preko knjižnice, mislila si da mogu iščitati što si u svoju kuharicu-čitanku jestveno odabrala iz čuvene biblioteke koju si uređivala Na tragu klasika. (Pišući nedavno o antologijama Antologije bez narječja za Republiku napisah da si njome stvorila za hrvatske čitatelje i izuzetno probran svjetski izbor romana ili proze, koji nitko nije nazvao antologijskim, iako to jest mnogo više od piarovski razvikanih antologijskih romana koje sezonski štancaju različiti izdavači.) Iz nje si, ne mogu zaobići, izvukla još tri slične knjige o različitim temama od putovanja do idola i baraba.

Početak teksta posvećenoga Ireni Lukšić, objavljenoga na sedam stranica Svjetla

Ako se dobro sjećam, ni o jednoj od knjiga u Tvojoj antologijskoj biblioteci nismo pripovijedale koliko o Babetinoj gozbi. Nisam pojma imala da si je uvrstila, najprije sam odgledala maestralan film Gabriela Axela iz 1988., tek otkrila kod Tebe Karen Blixen. Ne jedinu.

Rekla sam Ti, među nama govoreći, da recepti u Blagovati na tragu klasika i nisu bogznakaj i da si mogla reći, rado sam Ti mogla tu pomoći – ali nisi – ali da je knjiga odlična. Od ideje dalje. Uostalom, ne jednom sam o njoj i o Tvojim pladnjevima pisala u veljači 2012. na svojim Oblizekima. Prikaz Kako Irena Lukšić blaguje na tragu klasika i Razgovor kompetentni, u naslovu kojega Te citiram: Književni pladnjevi spajaju nas s pričama koje čitamo i nakon nekog vremena jednostavno moramo sjesti za stol i nastaviti gozbu. Nastaviti gozbu.

Kako Irena Lukšić blaguje na tragu klasika

Književni pladnjevi spajaju nas s pričama koje čitamo i nakon nekog vremena jednostavno moramo sjesti za stol i nastaviti gozbu „drugim sredstvima“

BLAGOVANJE U FRAGMENTIMA Zašto sam odabrala baš blagovanje i fragmente?

Da nastavimo Tvoju, našu gozbu. Blagovanje. Slutim da bismo se odmah zakvačile i o samoj riječi, recimo o naglasku na blagovanju i blagovati, na kojem slogu, da li je dugi ili kratki te ulazni ili silazni, dok ne bismo sve isprobale, a onda bismo se smijale, smijale… S Majom M., isto prijateljicom, zato sam sad raspredala da li mi je u naslovu bolje imenica ili glagol, pa mi ona reče glagol, zbog prirode hrvatskoga koji voli glagole kao da već nisam odabrala i zbog Tvog naslova. Prema kojekakvim rječničkim definicijama blagòvati nesvrš. <prez. blàgujēm, pril. sad. blàgujūći, gl. im. -ānje>, najčešće biblijski,knjiš. jez. knjiž. bibl. retor. jesti (ob. jedan od glavnih obroka), gostiti se, uz brojne sinonime koje kojekako tumače. Mi blagujemo i dalje drugujući s tobom. Kao da si tu.
A razmišljam kako bismo se sigurno navlačile i o kanonima, o Ahmatovoj i Cvetajevoj, a najveći nam je trač bio Krleža i Irina Aleksander. A da i ne spominjem kako bismo ponovno prelistavale onu kuharicu kuhinja SSSR-a, koja se možda i danas nudi na rasprodajama, a koju si prevela i koju često koristim i u vlastitim blogerskim polemikama. Ukrajinci su boršč nedavno proglasili svojim nematerijalnim kulturnim dobrom u ukrajinsko-ruskom ratu želeći se i stolom odijeliti od Rusa, koji su u svoj lonac prisvojili i ukrajinski boršč već osnutkom prve zemlje socijalizma, a ja sam taj dio njihovih identiteta već opisala kao poljski barszcz, posve drugačije, svečano jelo i dio poljskoga gastroidentiteta. Prvi sam ga put kušala u Lođu, za poljskoga ratnog stanja. Koliko bismo se čerupale o tim slavenskim loncima, gorima i od našega balkanskog, malo bi bilo davno čerupanje o Wajdinim filmovima (a zbog njega sam upisala poljski!). Već nam je, uz kavu, spominjanje poljske herbate i ruskoga čaja bio povod zanešto, a da i ne spominjemo izbor destinacije kamo bi koja, samo da može, otputovala Iza Željezne Zavjese. Još se sjećam kako je Malić neostvarivu ekskurziju brazdao zamišljenom zemljopisnom kartom u Litvu, Mickiewiczu.

FRAGMENT A BOOK IS A DREAM YOU HOLD IN YOUR HAND Blagujemo s tobom kao da ćeš svaki čas otvoriti vrata i ući dobacivši šarmantno: kak ste mogli početi bez mene? O, Bože, odmah zapažam – zgrožena kao onomad otvorivši iz tiskare taman pristiglu kuharica Hrvatska jela na suvremeni način s greškom u prvoj rečenici uvoda U potrazi za identitetom hrvatske kuhinje, kad još ni Hrvatska kao država službeno nije priznata, a kamoli hrvatska kuhinja – da u naslovu svoga uvodnog jutjubića Miljenko Brezak: Irena Lukšić, Zapisi za sjećanje, imamo grešku odmah u naslovu –Irena Lukšić (10. ožujka 1953. − Duga Resa, 12. ožujka 2019.), hrvatska je spisateljica, prevoditeljica, znanstvenica i urednica. Pogrešan datum odlaska! Da si otišla, iznenada, doznala sam htijući odmoriti noge u višesatnom obilasku njujorškoga The Metropolitan Musem od Art – suvenir mi je torba s citatom Neila Gaimana A book is a dream you hold in your hand – i otvorivši mobitel da vidim što ima novo kod nas. Moji su mislili da me spopao jet lag, jer im od plača ne uspijevam reći što je. Ridanje. Bespomoć. Nevjerica. Kao kad su mi javili o iznenadnoj smrti oca Ivana Brkana (dok sam čekala drugoga Ivana, svog sina Ivana Brezaka Brkana) ili prijateljice Nives Gajdobranski (kako nisam ni znala da je smrtno bolesna!?). Datum je moja freudovska odgoda, upamtila sam taj dan s američkim nadnevkom.
Miljenko Brezak: Irena Lukšić, Zapisi za sjećanje https://youtu.be/cF_ZzbwZBKY

Sa Sjećanja na Irenu, obilježavanja 70. rođendana Irene Lukšić u karlovačkoj knjižnici 10. ožujka 2023. (Foto Miljenko Brezak)

FRAGMENT FILMIĆ Ionako ćemo filmić opet morati dopunjavati. Novim fragmentima kojih se sjetim, sitnicama koje doznajem iz sjećanja govornika, Tvojih dugogodišnjih suradnika na časopisima poput Književne smotre ili Svjetla, na knjigama odnosno cijelim višestruko nagrađivanim i rado čitanim bibliotekama, od bliske rodbine… Nisam, recimo, pojma imala da si u rodu s našim naturaliziranim Kutinčaninom i Moslavčaninom Miroslavom Šutejom, grafičarom i slikarom, najpoznatijim po dizajnu državnoga znakovlja. Spominju da još nisu skinuli natpise s vrata s Tvojim imenom ni porazmjestili radne sobe u kojima si radila na faksu ili kod izdavača (iako knjige u Tvojoj bibioteci s Tvojim potpisom, čak i bez crnoga okvira, ne nastavljaju izlaziti). Nisam dolazila na mjesta na kojima si radila a možda smo jedanput ili dvaput popile kavu kod mene u Vjesnikovoj birtiji. Niti si ti bila kod mene doma, a niti ja kod Tebe, pomišljam zagledana u stvari, memorabilije s prigodne knjižnične izložbe hommagea Tebi. Potrudili su se dovesti i Tvoje računalo s printerom (fotkamo se s njim!), stoj za pisanje, jedan od Kiklopa, naočale… Navodno će Ti negdje urediti i spomen-sobu.Kad već nisi akademkinja, još ćeš postati celeb.
Na onom prvom prisjećanju na Zavičajnoj čajanci Lukšija i Brki, Irena Lukšić i ja spašavao me je sugovornikŽeljko Mavretić, sad se spašavamo svaki kako i čime tko umije.

Ostavština Irene Lukšić – Umjesto kave 12. ožujka 2020.

FRAGMENT ZAVIČAJNA ČAJANKA Ne znam zašto su se u karlovačkoj Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić, 10. ožujka 2020. baš mene sjetili da govorim prigodno o Tebi o prvoj obljetnici Tvog odlaska. Neugodno mi pitati. Pa ja sam samo prijateljica! Tada sam prvi put i u Tvojoj Resi i na grobu: skroman, košarica cvijeća i lampaš koji donosimo jedini. Kada smo se vratili iz New Yorka, već si ispraćena. Tek poslije otkrivam tko je i što govorio, pisao. Nekako mi je najbliskije Tebi prisjećanje Jergovićevo što si sve učinila za hrvatsku književnost (i ne samo nju!) i kako si ga, tek upoznavši ga na nekoj književnoj večeri, ukorila zbog pogrešne deklinacije Duga Rese. Ja Ti ne mogu napisati In memoriam. Pomišljam kako će po defaultu mjerodavni, ako budu htjeli i kad više ne budu mogli odgađati, u mogućem napadu iskrenosti, tek mnogo kasnije u našem nacionalnom kulturnom prostoru otkrivati praznine koje si maestralno i nenadoknadivo popunjavala. Baš Tebe briga, pa nisi bila ni na ruskoj katedri, a za rusku si književnost napravila kao rijetko tko!

FRAGMENT NOĆ KNJIGE Pojasnilo mi je iz nekoliko filmskih fragmenata: 2014. si me predstavila na Noći knjige u Karlovcu, koju si vrlo pripremljeno vodila nasmijavajući me u tremi kao povratnicu u lijepu književnost i predstavljajući sve dotadašnje moje knjige. Što smo se smijale! Odužile smo i na Noć knjige što je moj nekadašnji Večernji list pripremio u centru Zagreba s nekim od autora svoje kratke priče, pa na moje iznenađenje i sa mnom, zakasnila sam toliko da su se taman svi razišli. Na to me podsjetio Fejs raskošnim i netočnim plakatom. Sad se mogu čak i smijati.

FRAGMENTI ONLINE Ne prisvajam Irenu, govorim. Samo starački sentimentalno mudrujem kako nam se, što smo stariji, vrijeme rasteže i zgušnjava, kao na filmu, kao u Ejzenštejna. Nagledali smo se nešto Serjožinih stuba na filmologiji kod Peterlića, u Filmoteci 16 u Savskoj. Samo razmišljam kako ima čovjek uopće malo prijatelja u životu, posebice ljudi s kojima prijateljuje većinom života. A osobito onih s kojima prijateljuje godinama, a povremeno, krajcajući se zapravo više slučajno, kao sudbinski, tek katkad ciljano, s nakanom. A kada nakon dugo vremena, i ne tražeći razlog zašto je tome tako, naiđete jedan na drugoga, jedna na drugu, nastavljate razgovor kao da ste i jučer zajedno bile na kavi. Kao da ni dana niste preskočili/preskočile.

Možda sam takva prijateljica, ali ni takvim prijateljima ne bih mogla popuniti ni prste jedne ruke. Nedvojbeno Te ubrajam, Irena Lukšić, Lukšić, Lukšija, Lug. A ja: Brki, Brko (rekao bi Malić), Brkan.

Facebook je to donekle promijenio. I na odstojanju, pokazuje se, Irena ima profil svoje biblioteke s klasicima, odličan PR, bira glazbu prema novoobjavljenim knjigama, a na svom privatnom profilu ludira se bicikliranjem, River Mrežnicom, mačkama, pticama, povrtnjakom, zimnicom, drvećem oko kuće, jelima improvizacijama-kreacijama. Katkad se međusobno lajkamo. Još je aktivan, po netko doda nešto, ali nedostaje mi Tvoje lucidnosti, ironije i cinizma, duhovitosti bez dlake na jeziku. Kako li sam se samo bojala da će moju kolegu kojega je prizvala Onaj koji je na tvojem mjestu jednom izlajati zašto mu je to davno prišila. Komunikativna na sve mile fele, a za pravo si se bavila usamljeničkom aktivnošću.
http://www.bozicabrkan.com/bicikli-biciklisti-i-biciklistice-umjesto-kave-4-travnja-2020/

FRAGMENT WIKIPEDIA Provjeravam, ima li te na Wikipediji i na hrvatskom i na engleskom i prisjećam se kako si uspjela nagovorila mog Miljenka, koji o engleskom nema pojma, da Ti napravi Wikipediju na engleskom. Meni još nije. Ne znam pregovarati dobro poput Tebe. Što bi sve danas već imala od tih medija! TikTok sigurno.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Irena_Luk%C5%A1i%C4%87 https://en.wikipedia.org/wiki/Irena_Luk%C5%A1i%C4%87

FRAGMENT, RESTLI, CURE IZ PROVINCIJE, SEDAMDESETIH Kad smo se uopće upoznale? Na rubu onoga filmića Miljenka Brezaka, koji tada još nije bio youtuber, nalazim: iz 2016. Tvoja tribina u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci o Krleži i Irini Aleksander (to, očigledno, nisi dovršila) i razgovor za video o meni, video i fotke. Odjednom, Tebe više nema i ne snimamo dalje, važnija postaju naša usputna, izrezana naklapanja. M. nije ugasio kameru. Gdje smo se i kada upoznale? Nismo se precizno mogle sjetiti, ali nedvojbeno na faksu. Puno rupa između predavanja. Nismo isto godište, ali načitale smo se iste literature i naslušale se istih kolegija. Kojih, ne možemo se sjetiti, ali Solara svakako najviše. Razmjenjivale smo bilješke. Nas dvije radoznale, ambiciozne i vrijedne/marljive, valjda i talentirane cure iz provincije sličnih interesa, Ti iz Rese, a ja iz Moslavine. U metropolu smo obično dolazile vlakom, najjeftinije je, eventualno autobusom, dorasle svojim temama sedamdesetih. Glazbi, književnosti. Ti na rusistici i komparativnoj, a ja na komparativnoj i polonistici na za nas elitističkom Filozofskom, a onda na dodiplomskom na novinarstvu na Političkima. Rezervno, praktično: da ne budemo poslije u životu kruha gladne s tim našim književnostima.

Najviše. I zajedno smo bile u uredništvu K pri K, Književnost pri komparatistici, i u nekom nazovi kazalištu gdje smo uvježbavali Kralja Ubua. (Baš u nekom teatru pripremaju opet novo čitanje!) Još leži provincija Livanija pod snijegom, još se nismo odmaknuli od svakidašnjih apsurda i teatra apsurda Jarry, Beckett i Ionesco s naše teatrologije. A kad je to bilo!
Ne znam jesam li Ti uopće rekla da u isto vrijeme u našoj seoskoj omladini vodim Teatar Točka (!?), vježbamo Jazavca pred sudom i klince prvi put odvodim u zagrebačku Gavellu da vide Fahru Konjhodžića uživo. Te noći baš prestaje voziti naš noćni vlak za Novsku sa šestog perona i djeca cijele noći do prvoga jutarnjeg cuga drve na Glavnom kolodvoru. Ali bili su poslije dobri na omladinskim seoskim zabavama i amaterskim kazališnim regionalnim smotrama.

Bile smo od onih koje, ako mogu, radije kupe knjigu nego komad odjeće ili odu na frizuru. (Otkrivam Ti: pa ja sam i na svečanoj dodjeli diplome neprikladnim crnim heklanim šeširićem prekrila nefrizuru!). Znam Te: sigurno bi radije nego na išta potrošila na arhivske materijale za neku od svojih tema iz bogtepitaj koje svjetske knjižnice ili arhiva.

FRAGMENT KAJKAVSKI Među pismima nalazimo tvoje opširnopismo o kajkavskom, a tada me kajkavski nije zanimao kao danas, napisala sam jednu jedinu pjesmu, i ne znam kojim povodom smo pisale svaka o svom kajkavskom odnosno mojem kekavskom. Kako se veselim. Tvoj rukopis…

FRAGMENT VJESNIK, IZBOR, KAZANJE FIGE Zajedno smo išle u tadašnji Vjesnikov Izbor da bismo prevodile ja što sam dovukla iz Varšave, s Polonicuma i iz pretplate na kojekakve tiskovine, a Ti si rudarila po ruskoj knjižari i tko zna gdje sve ne. Ti si objavila čudo toga, a mene to nije dugo držalo, jer sam poslije prakse s faksa ostala u Vjesnikovoj gradskoj. Možda 1977., jer jesen prije upisale smo novinarstvo i ja sam počela surađivati u Poletu, zajedno smo otišle intervjuirati baš za Polet Hrvoja Hitreca o hrvatskom humoru. Nama je bio vrlo dojmljiv, nadrobile smo brat-bratu jedno 12 kartica. Bio je tako dobar da nije nikad objavljen. Možda negdje u svojoj dokumentaciji, još nije došla na red, naletim na njega i na naše zajedničke fotografije ispred onog ćumeza s radionicama, danas restoranom, u jami preko puta Vjesnikova nebodera. Moj M. nacrtao nam je utješnu karikaturu: visoki mršavi Hitrec i nas dvije klinke. Ti kažeš figu. Desetljeća poslije izložena je na njegovoj prvoj i jedinoj izložbi karikatura, u rodnom mjestu Branimira Petrovića, autora nezaboravnoga karikaturalnoga portreta Antuna Gustava Matoša, i književnika Đure Vidmarovića.

Umjesto kave 13. siječnja 2017.: Piljenice se sjećaju slavnoga karikaturista Branimira Petrovića

FRAGMENT IDOLI Svaka ide svojim putem, a očigledno se pratimo. Izdaleka. Još nema ni mobitela (pošta iz Poljske stiže najbrže za dva tjedna, vele: preko Moskve!). Čitamo se međusobno. Susrećemo se na promocijama, sajmovima knjiga. Volimo pomaknute stvaru. Strašno mi je zanimljivo što sve uspijevaš iskopati o sovjetskim ruskim samizdatima. Sad mi je zanimljivo kako smo se usporedo bavile celebima, zvijezdama i idolima. Ti si već napisala svoju knjigu iz svojih klasika, a ja od jednoga od svojih poljskih izleta skupih desetke kutija materijala i nakanjujem odraditi zicflajš za svoje. Nevezano jedna od drugoj, predavale smo se Cohenu. Ti ga imaš u svojoj bibliografiji, a imam i ja priču nadahnutu doživljajem Jasmine Reis, zaljubljenicom u njega.

FRAGMENT BROD KNJIŽARA – BRODA KULTURE 2012.. Jako se veselim pozivu Luje Bauera i Lidije Dujić na književnu plovidbu. Pet ljetnih dana. Više fotki i video bilješki (prvi put mi se javila neka fb prijateljica iz publike!): nas dvije na različitim književnim večerima i u različitim mjestima gdje smo pristajali. Tu i tamo čak smo i skinule šešire i svoje poveće ženske, ni malo ženstvene torbe. A poslije se samo nadam da ću Te susresti i o okrugloj obljetnici Broda knjižare – Broda kulture u Zagrebu, fingirana kratka vožnja i ulazak na red carpet u Muzej za umjetnost i obrt. Književnici-celebrityji, ma daj!?

FRAGMENT RECENZIJA Pripremajući se za neki od natječaja Ministarstva kulture pitala sam Te da li bi mi kao autoritet za nagrade, urednica, spisateljica i prevoditeljica baš in, napisala recenziju. Našimfala si me, hlebinku, kak ne znam da je pod normalno da si napišem sama, a Ti će potpisati. (Kad bih mu prigovarala da nema ništa u novinama, u bivšemu novinarskom životu Krešo Fijačko bi mi odrezao: Ako hoćeš pročitati dobar tekst, napiši si ga! Tako sam počela pisati kolumne u Vjesniku, onu Enciklopediju špeceraja.) Jako sam se uvrijedila, ali odljutila sam se i Ti si mi poslije stvarno recenzirala sinopsis romana Generalov sin, Srbin a Hrvat. U trećem pokušaju dobila sam čak i stipendiju za pisanje, ali Ti nisi dočekala objavljivanje 2020. Mislim da bi bila zadovoljna. Neprofesionalna sam: nisam te mogla uokviriti crnim.

FRAGMENT MALIĆ Pripremajući za tisak Malićev dnevnik prvu knjigu, osamdesete, kad bi naišla da je nešto zapisao o meni, svojoj bivšoj studentici, a očito je pratio što mala piše, a što ja nisam znala, nazvala bi kad nisi mogla odgonetnuti što je zapisao svojim nečitkim rukopisom. Još sam se sjećala profesorovih bilježaka. Razgovor s tajnikom Udruženja pisaca Poljske Gisgesom za Sedam dana, snježna reportaža za Nedjeljni Vjesnik iz ličkoga Vodoteča koji nema vode kad smo se jedva izvukli Nivom s pogonom na sva četiri kotača… Na svoju radost, sve bih Ti vrlo brzo odgovarala zahvaljujući svojim pomnim bilješkama i dobro, tada kronološki složenim tipiziranim kutijama s više od trideset godina novinskog arhiva.

Lukšić, Malić, Gisges – Umjesto kave 25. srpnja 2018.

Stazom pored druma, Dnevnik osamdesetih Zdravka Malića – Umjesto kave 4. siječnja 2018.

FRAGMENT BERLIN-PARIZ U OGRIZOVIĆU 2017. Predstavljanje Berlin-Pariz. Preko nosa sam si pogledala vidjevši koga si odabrala za predstavljanje. Više od 20 puta – ako sam dobro upamtila, jer nisam mogla ne brojiti automatski, frojdovski iscrtkane crtice, zajednički nam je kolega izrekao riječ paradigmu, diskurs ili tako nešto. I to mi je negdje u Tvojim bilješkama. Neka mi oprosti Tin Lemac, iako si ga, vidim na Tvome profilu, u postu obnovljenome od 7. studenoga 2016., nazvala strastvenim tragačem za semantičkim biserima, izumiteljem višecjevnoga semantičkog bacača i dealerom terminologije – to sam ja (rekla nepoznata teoreticarka svega i svacega). Baš sam mu se prigodno, uz ispriku, htjela autati na Tvojoj Čajanci. Sad sveučilišni profesor trebao je govoriti o Tebi književnici, ali se razbolio.

FRAGMENT GHOSTWRITTER Usred večeri posvećene Tebi, prisjetim se iznenada kako se susrećemo na Trgaču nemam pojma kad. Ja odmah odgađam intervju na koji sam krenula, a Ti kažeš kako nemaš vremena za kavu, jer je stvar neodgodiva: pomažeš tome i tome, slavnom isluženom političaru, napisati životopis i ideš na još jednu seansu u njegovu vilu. Dobra lova, ispričavaš se. Grlimo se u smijehu. Smiješ li nam se odozgo?

FRAGMENT SSSR, RUSIJA Svi smo, vidim, baš zapeli radoznali što bi Ti, kao nekad o hladnoratovskom SSSR-u, danas pisala o u pravome ratu ogrezloj Rusiji? Koga bi prevodila? Internetske blogove, presude, književnost? Našla bi Ti svoje nove disidente, samizdate, dobre spisatelje. Kao i protiv gluposti, lijepa riječ protiv ratauvijek ima šansu.

FRAGMENT TEKST Što Te nisam uspjela pitati, Ireno moja, kako si mi rekla u kameru u NSB-u pripovijedajući o meni, neka odgovore sada tražim u Tvojim tekstovima, zar ne?

20231128

U Kaju Božica Brkan o Slavici Moslavac i Moslavačkom zrcalu

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (izdavač kajkavsko spravišče, glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 3-4/2023. uz druge teme obavljeni su u cjelini Osvrti, prikazi i tekstovi Božice Brkan „Nomen omen est“ kao životno djelo: Slavica Moslavac (str. 141—144.) i Sva „Moslavačka zrcala“ (str. 147.-148.).

Prvi tekst posvećen je izuzetno zanimljivo i bogatom radu kutinske etnologinje, dugogodišnje ravnateljice Moslavačkoga muzeja u Kutini. Napose knjigama koje objavljuje posljednjih godina, kao i krunskih Etnografskih zapisa po Moslavini i širem zavičaju.

Drugi je tekst posvećen Moslavačkom zrcalu, koji nosi naslov izuzetno kvalitetnoga časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske a izlazio jod 2011. do 2017. godine, a kao knjiga objavljena 2022. donosi povjesnicu 50 godina kutinskoga Ogranka Matice hrvatske. Autorski ga potpisuju Dražen Kovačević i Katarina Brkić.

Prenosimo iz Kaja:

Nomen omen est kao životno djelo: Slavica Moslavac

Namislite li predstaviti najnoviji projekt Slavice Moslavac, obično ostanete zbunjeni već u odabiru. Je li to Ljetna škola folklora u Zadru s panonskim plesovima za Hrvate takoreći iz cijeloga svijeta? Je li to nosač zvuka ‘Ćeri mila, koji je, poslije brojnih drugih, prema istoimenoj knjizi iz 2018. objavila s talentiranom kćeri Lanom Moslavac i svojim Rusalkama? Je li to Skoči kolo/ Tradicijsko ruho i glazbeno-plesna ostavština novljansko-jasenovačkoga kraja knjiga, koju je sa Katicom Tomac Licht pripremila za Hrvatski sabor kulture (2022.)? Je li to bojanka s motivima narodnoga ruha, koju je pomogla napraviti seoskom KUD-u Potočanka? Jesu li to etnološke i antropološke i povijesne Priče iz Kutine ili 25 godina Matice Slovačke Lipovljani, koji je što napisala, a što uredila, ili pak radionica pisanaca, je li uvježbavanje KUD-ova za neku od smotri, je li festival, je li izbor najljepše snaše ili nošnje, je li to Dobar tek u Moslavini! u kojem je s moslavačkoga veza odabrala zaštitni znak za promociju moslavačkoga stola ili…

Sve su ovo doslovce samo naslovi nabacani bez dodatnoga vrednovanja, iako bi u pravome portretu Slavice Moslavac zapravo trebalo krenuti ponajprije od dvije nagrade za životno djelo, kojima ju je ovjenčala struka – njezino Hrvatsko etnološko društvo i njezino Hrvatsko muzejsko društvo. Taman kad smo pomislili kako je svoj četiridesetljetni posao, prepun posvećenosti, istraživanja na terenu i u literaturi, izložaba, tiskovina, predavanja…, zaokružila životnim djelom monografijom Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju (Nakladnik Muzej Moslavine Kutina, 2020.), ona posegne za nečim što još nije radila. Domaćima u Kutini, Moslavini i šire to je toliko uobičajeno da im i ne pada na pamet da bi joj se mogla dopasti i njihova, lokalna priznanja.

Muzej Moslavine i njegova ravnateljica Jasmina Uroda Kutlić nisu se mogli na bolji način odužiti svojoj vrijednoj dugogodišnjoj zaposlenici i ravnateljici, nego objaviti joj tu zamamnu knjigu, a Slavica Moslavac kao etnologinja i istraživačica nije mogla ljepše zaokružiti brojne teme svoga rada na gotovo 340 krasno uređenih, koloriranih stranica stručno, a popularno i zanimljivo napisanoga i ilustriranoga teksta o svim aspektima života u moslavačkim krajevima odnosno Sisačko-moslavačkoj, Zagrebačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Spomenar, album i povijesni dokument o nedavnoj prošlosti podsjeća istovremeno i na mnoge projekte u kojima smo uživali mi samo baštini predani zaljubljenici, ali nikako ne samo mi, a podsjeća i na teme koje bi, da ih Moslavac nije ovjekovječila za nas i za buduće naraštaje, bili možda zauvijek izgubljeni.

Rado sam o izložbama, katalozima koji su ih pratili i sličnim Slavičinim uracima pisala pripominjući, pa i naslovljavajući tekstove nomen omen est – Moslavac, naime! Hvala Slavici što nam zavičaj, Moslavinu, održava tako živim i što je u kratko vrijeme ostvarila ovu, po mojemu, svoju po svemu dosad najbolju knjigu i što je tom zavičajnicom, kako sam svojedobno drugom prigodom prozvala knjige koje vjerodostojno oživljavaju zavičaje uopće, te naše zezantsko naklapanje o Misiji Moslavina učinila vjerodostojnim i što je kulturni regionalni identitet već stotinu godina administrativno podijeljene Moslavine, posvjedočila zaista još živim. Mladi istraživači koji će naslijediti Slavičin naraštaj imaju pouzdane temelje i vjerodostojno nadahnuće za nastavak vlastitih istraživanja i projekata.

Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju vrlo su osmišljeno, životno djelo Slavice Moslavac, tako reći sažetak i biografije i bibliografije, i ponosim se što sam imala priliku surađivati na toj monografiji kao recenzentica, citirana literatura, pjesmama i fotografijama. Kako nemamo neku regionalnu zajedničku nagradu (čak ni opsežnu i očigledno nimalo jeftinu knjigu zasad nitko nije financirao ni kunom!); kako nema ni osobe ni institucije ne samo u Moslavini kojoj knjiga ne bi trebala biti u knjižnici i samo reprezentativni dar i uspomena, nego je ona i povod za razmišljanje. Kao što je još jedan naslov Moslavčeve Crvena i bijela Moslavina, koja je i samim Moslavčanima dala misliti nadaleko, iako se, bez uplitanja politike na prvu pomisao, samo trebalo uz mnogo znanja i domisliti stručnoj podjeli o crvenom i bijelom narodnom ruhu. Ne samo da je i nama Moslavcima približila mape, baštinu za koju nismo ni znali da postoji, kao što je Iz albuma Sandora Erdödyja: narodna nošnja i tradicijski likovni izraz (Kutina: Muzej Moslavine Kutina, 2003.), nego je prema akvarelima toga plemića iz 1837., koji se čuvaju u Szombathely u Mađarskoj, rekonstruirala i neke nošnje te surke. Kao ravnateljica uspješno je sanirala i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödyja iz 18. stoljeća, danas Muzej Moslavine.

Etnografski zapisi po Moslavini govore nam dakle o materijalnoj i duhovnoj ostavštini o obredima i običajima kroz godinu, naslijeđenoj baštini iz prošlosti, ali i trajnim vrijednostima koje se održavaju i danas. Promjene u načinu života nastaju osobito raspadanjem hrvatskih kućnih zadruga krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Tradicijska se baština tada postupno, a poslije Drugoga svjetskog rata ubrzano mijenja ili potpuno nestaje. Brojne vještine i znanja, osobito folklorna glazba i narodna nošnja, javnosti se prezentiraju na etnografskim izložbama, stručnim predavanjima i revijama. Prezentira se za potrebe televizije i drugih snimanja i u sklopu raznih gradskih i seoskih priredbi, godišnjica, crkvenih blagdana i smotri. Narodnu nošnju kao i obrednu primjenu folklornih običaja na sceni danas isključivo čuvaju i održavaju članovi pojedinih folklornih skupina, rijetki pojedinci, vlasnici etnografskih zbirki i Muzej Moslavine u Kutini. Petoro recenzenata (dr. sc. Tvrtko Zebec, Božica Brkan, Josip Forjan, Ivica Ivanković i Tatjana Brlek) monografiju ocjenjuje izuzetnom vrijednošću objedinjavanja na jednome mjestu s obiljem fotografija, karata, crteža, vinjeta, notnih zapisa pjesama i kola. Kako svoje znanje nesebično prenosi, tako i upravo zarazno okuplja one koji bi joj mogli biti iole istomišljenici.

Čuvare baštine, kako ih naziva. Bila sam radoznala što će sve pod tim naslovom biti izloženo na istoimenoj izložbi u studenome 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz tadašnji Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog izrastao u pravu knjigu od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, i tu izostavlja vlastitu biografiju i bibliografiju, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike (često predane kulturne amatere) pronalazila i čije je svjedočenje zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula. Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, samozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda. Sve čineći s velikim poštovanjem, preuzimajući, ali i dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i poput otoka usamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost.

Slavicu Moslavac upoznala sam devedesetih, a mnogo bolje 2006. radeći na svojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim i na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni, gdje sam se mogla osloniti na njezine savjete i citate. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavine i često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale od Kutine, Novske, Garešnice, Klošta Ivanića, pa čak i – Žepča. U Žepče smo, recimo, doslovce vozili dio njezine autorske kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. I to zahvaljujući mojem tekstu o tome hvalevrijednom projektu i pozivu na Dan kruha u ugledni Katolički školski centar Don Bosco u Bosni i Hercegovini. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika nad eksponatima od žetvenoga vijenca pšenice do vješto urešene svetešne hljebovine. A izložbu smo predstavili najprije za 500 učenika, pa onda i za 200-300 građana (!) te je pokrenule i ozvučile, Slavica koreografijom moslavačkoga žetelačkoga kola, a ja zavičajnim kajkavskim govorom i književnošću.

Mogli bismo se sa Slavicom Moslavac zagledati i u drvenu arhitekturu s nezaboravnim čardacima i hrvatskim uglovima, u glineno posuđe, u pučke kalendare, u izradu i ukrašavanje tekstila poput divnoga ženskog moslavačkog oglavlja, zatim u stare kutinske razglednice, kuhinjske krpe, nestašne dječje igre, improvizirane glazbene instrumente te pjesme i plesove, u štošta, ali svakako moram podsjetiti na zadivljujuću i zbunjujuću ideju da se uz spomenutu široko prihvaćenu etnološko-antropološku izložbu donjega rublja i higijene Zaviri ispod održava modna revija starinskoga rublja (kad se još posvuda nisu nosile ni gaćice, a nije to tako davno!) s pumpericama i gaćama s prorezom za iti k doktoru. Izložba je prikazana i odlično posjećena na petnaestak mjesta i pretočena u odličan televizijski dokumentarac.

Slavica Moslavac rođena je 13. travnja 1955. u Kutini, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirala je 1980. stekavši stručno zvanje profesora povijesti i etnologije te je odmah u Muzeju Moslavine počeka raditi kao kustosica etnološkog odjela. Tijekom 40 godina rada stekla je stručno muzejsko zvanje višega kustosa i muzejskog savjetnika, a pet puta bila je na funkciji ravnatelja Muzeja Moslavine u Kutini od 1991. do 1995. i od 2000. do 2016. I svoje znanje prenosila i zemljom i inozemstvom.

Sva Moslavačka zrcala

Tekst o Moslavačkom zrcalu Dražena Kovačevića i Katarine Brkić

U ispunjenoj velikoj dvorani Pučkoga otvorenog učilišta Ogranak Matice hrvatske Kutina potkraj veljače 2023. obilježio je 50. rođendan. Osnovan je 26. lipnja 1971. (predsjednik mu je bio akademski slikar Miroslav Šutej), potom doživio sudbinu Hrvatskoga proljeća, da bi 1990. bio obnovljen (predsjednik mu je bio Boris Klaić, prije dva desetljeća potpredsjednik). Prigodnu povijest Ogranka od 1971. do 2021. počeo je pisati jedan od njezinih predsjednika i spiritus movens brojnih, ne samo Matičinih aktivnosti u Moslavini, povjesničar Dragutin Pasarić, kojemu se upravo na dan svečanosti punila dvogodišnjica smrti. Njegovi dugogodišnji bliski suradnici Dražen Kovačević i Katarina Brkić počeli su ispočetka i napravili važnu tvrdoukoričenu kronologiju, polustoljetnu zavičajnu povijest o brojnim aktivnostima (jezikoslovne, prirodoslovne, povijesne, književne teme, prijevodi i prikazi objavljenih knjiga, razgovori…) i ljudima od kojih mnogih više i nema.

Autori su si, prema mišljenju jednoga od recenzenata knjige i člana Glavnoga odbora Matice hrvatske Đure Vidmarovića, zadali veliki zadatak, jer su se suočili s neujednačenom i disperziranom arhivskom građom, memoaristikom i svjedočanstvima: Ogranak je osnovan na vrlo reprezentativan i svečan način, da bi nakon sloma Hrvatskog proljeća bio de facto zabranjen te je zbog sudskih progona i političke obilježenosti dokumentacija je sakrivana i uništavana. Da bi pronašao podatke, autorski je dvojac morao otkrivati što je još bilo kontaktirajući ljude koji su mogli svjedočiti o tom vremenu, analizirati policijske dosjee i partijska izvješća iz toga vremena.Njihovu rekonstrukciju povijesnih zbivanja, Vidmarović kao povjesničar i sam sudionik tih događaja, većim dijelom ocjenjuje uspjelom, s tim da se pristupom razlikuje prvo poglavlje, historiografsko s citatima, literaturom i fusnotama, dok je ostatak uglavnom esejistički i važan s kulturološkog, znanstvenog i književno-povijesnog aspekta.

Premda je djelovao kratko, Ogranak MH u Kutini je ostavio dubok trag u svijesti Moslavčana i zbog toga je njegovo obnavljanje 1989., unatoč tome što je od nekašnjih matičarskih lidera ostalo tek nekoliko osoba (Mijo Hlad, Slavko Degoricija i Stjepan Beleta), programski mnogo čime bio nastavak dobrih zamisli iz 1971. Ogranak i njegovi članovi biti su aktivni u Domovinskom ratu i demokratskoj obnovi zemlje preuzimajući odgovorne dužnosti u svim područjima društvenoga života grada. Od 1991. do 2021. Ogranak MH u Kutini posvetio se kulturološkim, književnim, prosvjetnim i ekološkim temama. Kovačević i Brkić donose izvješća koja kazuju da politički lideri više nisu zainteresirani za rad Ogranka odnosno da je Matica izgubila nekadašnji politički značaj, budući da su političke stranke i država preuzele svaka svoju funkciju dok se Matica mogla posvetiti nacionalnoj i kulturnoj dimenziji svoga postojanja. Nestalo je i nekadašnje masovnosti. No, nije tako samo u Kutini.

Autori su knjigu naslovili Moslavačkim zrcalom i nastavili niz godištem 6, br. 1-2, 2022., izuzetno važnoga regionalnog kulturnog i društvenog časopisa koji su moslavački ogranci Matice hrvatske Kloštar Ivanić, Popovača i Kutina zajedno objavljivali od 2011. do 2017. Časopisa Moslavačko zrcalo (također mu je urednik bio Dražen Kovačević), rado se sjećam i kao članica uredništva i kao redovita i predana suradnica, jer su me kolege i potreba da se pridonese rijetkom zajedničkom zavičajnom projektu kakav dotad nije izlazio, nukali da upravo u vrijeme kad sam se 2010. ozbiljno vratila književnosti, pišem pjesme i priče, i na standardu, ali osobito na kekavici, kajkavskome svoga rodnog sela Okešinca, što je poslije nabujalo i u moje objavljene knjige pjesama, priča i romane. Pisala sam sve što je trebalo, pa i prikaze i recenzije, a po Moslavini i šire, sve do Zagreba, sudjelovala sam u predstavljanju sadržajem natprosječnoga časopisa, svojevrsnoga parnjaka i konkurencije starijega Zbornika Moslavine, koji ustrajno još objavljuje kutinski Muzej Moslavine. (Uz Maticu su upravo Muzej Moslavine te Pasarićev Spiritus movens i naš obiteljski Acumen stvorili i otisnuli nabrojnije vrijedne moslavačke naslove.)

I listajući tvrdoukoričenu knjigu Moslavačko zrcalo (urednica Marijana Horvat, recenzenti Đuro Vidmarović i Stjepan Sučić) na 360 stranica velikoga formata, s brojnim fotografijama, iako nisam matičarka, s radošću se mogu podsjetiti na bogatu suradnju s kutinskom Maticom hrvatskom: samo izdaleka spominju me i citiraju u različitim prilikama tridesetak puta! Veselim se tome i ponosim se, primjerice, što smo 10. studenoga 1990. na poziv Dragutina Pasarića, svoga novinarskog suradnika tada u Vjesniku, a poslije i u Večernjem listu, upravo uz obnovu Ogranka Matice hrvatske i Dan grada Kutine u kutinskog robnoj kući predstavili moju, uz pjesničku zbirku Vetrenica, obiteljska arheologija, prvu knjigu, iz koje su prve pjesme objavljenje u Kaju, u obimnom izboru Ive Kalinskoga – Enciklopedija špeceraja (nismo uspjeli dokumentirati ni fotografijom!). Tada sam uopće prvi put boravila u Kutini! Poslije smo predstavili i moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, objavljenu 2006., a da ne spominjem i zbirku pjesama Vetrenica, obiteljska arheologija, roman Ledina, zbirku pripovijedaka Život večni i druge. Isto tako, tko se ne bi sjećao i petnaestak predstavljanja Matičina izdanja Moslavačke kajkavske lirike (urednik također Dražen Kovačević) iz 2009., koja je mnoge od nas motivirala na dublji uron u istraživanje i pisanje.

Uvjerena sam da je kutinska Matica hrvatska i mnoge druge nadahnjivala na stvaranje i aktivnosti, a jedina zamjerka što se u toj kvantitativnoj kronologiji časopis Moslavačko zrcalo kao nešto natprosječno kvalitetno malo pogubio, jer moguće je da bi isticanje toga projekta, zajedničkoga moslavačkim ograncima, možda ponukalo i osnivanje novih ogranaka gdje ih još nema, primjerice u Križu. I biološkom promjenom ljudi, nažalost, zasad u tom smislu više ne surađuju niti šire regionalno zajedništvo. Ono nedostaje i zbog političke i administrativne podijeljenosti Moslavine od dvadesetih godina 20. stoljeća do najnovije razbijenosti u tri županije i tri biskupije. Regija nema ni prirodnoga ni zajedničkoga kulturnog izvorišta odakle bi stizali poticaji za njegovanje kulturne samobitnosti te su povijest, dijalekti, folklor, etnografija i književnost ovoga prostora i dalje još prilično nepoznati, a, ako se i obrađuju, obrađuju se uglavnom izvan njihova pokrajinskog konteksta.

Stoga je vrijedno podsjetiti kako je časopis Moslavačko zrcalo izlazio kao dvobroj: prvi dvobroj izašao je 2011., drugi 2012., treći 2013., četvrti 2014., peti 2017. i šesti 2022. Stotine su to stranica vrijednih materijala ne samo autora Moslavčana nego i specijalista iz nacionalnih institucija za pojedine teme, od povijesti do jezika, o Moslavini iz dalje i bliže povijesti, arheologije, etnologije,…… od kojih neki nisu objavljeni nigdje drugdje i još su ekskluziva, a neki su prerasli u veća vrijedna istraživanja i u knjižne naslove. Teško je i pomisliti da bi se danas mogao nastaviti sličan niz, ali, nikad se ne zna, možda to uzmognu i sami Kutinčani i Popovčani? Ili bi, možda i manjega obujma i jednako naslovljeno, jedno knjižno izdanje mogli posvetiti istoimenom časopisu nazvanome prema malenom prilogu davnašnjega kutinskoga Moslavačkog lista?

20231125

Hrvatska knjižnica za slijepe ozvučila Kajkavsku čitanku Božice Brkan

Želim podijeliti svoju veliku, a pritajenu radost: moja Kajkavska čitanka Božice Brkan, Acumen, Zagreb, 2012., inače odobrena i kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednje škole, odnedavno se može slušati u Hrvatskoj knjižnici za slijepe. Objavili su je 2022. godine. Zahvaljujem na tome Marku Greguru, kolegi književniku i tajniku iz Društva hrvatskih književnika te ekipi koja je u zvuk prenijela 27.05 sati mojega teksta. Čita Željko Duvnjak. Šteta što se o knjižnici i silnome trudu koji ulažu za ljude koji, osim na brajici, ne mogu čitati nego slušati zapravo vrlo malo zna.

Kajkavska čitanka Božice Brkan u Hrvatskoj knjižnici za slijepe

Dosad mi je Hrvatski radio ozvučio roman Ledina u Radio romanu, više i kajkavskih i štokavskih pjesama u različitim emisijama te više štokavskih i kajkavskih priča, a najdojmljivija je Kak su trojica pesmu nosili i glazbeno ozvučena u opusu Ivice Ivankovića. Možete poslušati na HRTi.

Naslovnica Kajkavske čitanke Božice Brkan, nezaboravno grafički oblikovao Jenio Vukelić

Posljednjih godina itekako mnogi i na hrvatskom i na engleskom (mnogo veće tržište pa i brojniji i raznovrsniji naslovi!) slušaju, u autu primjerice, i podcastove i književnost. Postoje i specijalizirani izdavači kao što je Zvook & Book koji umjesto na papiru za čitanje, za slušanje objavljuju recentne autore. Štoviše, sve se češće o tome objavljuju i informacije te recenzije, primjerice Tanja Tolić u Globusu 20. rujna 2023. u rubrici Kultiravor – Surfam piše kako na www.bookzvook.com Platforma i aplikacija za slušanje audio knjiga na hrvatskom jeziku Book&Zvook upravo objavljena tri nova lektirna naslova Silvije Šesto (Bum Tomica, Vanda i Debela). Daje informacije tko čita i koliko koja knjiga traje.

17 hrvatskih pjesnika u Brazilu trojezično na portugalskom, španjolskom i hrvatskom

U Brazilu je uz potporu Ministarstva kulture i medija RH objavljena knjiga Literatura Contemporanea Croata: Contacto em trés línguas. Djelo na portugalskome, španjolskom i hrvatskom jeziku objelodanila je nakladnička kuća Editora Zouk iz Porto Alegrea, urednica je Tatiana Tanaka, a prevoditelji Milan Puh, Tomislav Correia-Deur i Željka Lovrenčić. Zahvaljem im svima.

Naslovnica trojezične panorame hrvatskih pjesnika

Zastupljeno je 17 suvremenih hrvatskih autora: Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni-Dujmić, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Daniel Načinović, Mile Pešorda, Diana Rosandić-Živković, Ivan Rogić, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Drago Štambuk.

Ovo je prvi prijevod ove vrste dostupan široj brazilskoj publici. Knjiga je predstavljena 20. i 22. listopada 2023. u sklopu prvog Sajma hrvatske knjige u Sao Paolu, prvo u prostorima Sveučilišta, a zatim u Društvu prijatelja Dalmacije. Planira se još niz predstavljanja s prevoditeljicom na španjolski i nekima od uvrštenih autora.

Božica Brkan na Stihovnici u Sisku

Zahvaljujem Siniši Matasoviću i Ogranku Matice hrvatske u Sisku s Đurđicom Vuković i Tomislavom Škrbićem na čelu te Ivici Valentu, ravnatelju Kulturno-povijesnoga centra Sisačko-moslavačke županije i njegovoj ekipi te svima koji su došli na Stihovnicu u četvrtak 12. listopada 2023. godine.

Dio domaćina i gostiju sisačke Stihovnice

Na Stihovnici su me Siščani prvi put vrlo gostoljubivo ugostili 2018. Ovaj smo se put uz moje pjesme iz različitih faza družili i uz izložbu fotografija Hrvatski književnici Miljenka Brezaka. Sa ljetošnje zagrebačke istoimene izložbe sa 45 portreta predstavljeno je dio 24 odabranih, od kojih je većina nastupila na Stihovnici Siska ili su dobitnici prestižne Kvirinove nagrade za poeziju: Andriana Škunca, Arsen Dedić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Branko Čegec, Damir Karakaš, Davor Šalat, Denis Vidović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Irena Lukšić, Joja Ricov, Lada Žigo Španić, Lana Derkač, Ljerka Car Matutinović, Marija Lamot, Mate Maras, Milko Valent, Mirko Ćurić, Robert Roklicer, Sanja Domenuš, Siniša Matasović, Žarko Jovanovski i Željka Lovrenčić. Govorio je Đuro Vidmarović.

20231024

Kajkavska čitanka Božice Brkan u križaljci u Kvizorami

Na Facebooku 23. listopada 2023. Božica Brkan je objavila:

KAJKAVSKA ČITANKA U KVIZORAMI
Zahvaljujem Borisu Nazanskom i Kvizorami. U broju 1643. objavljenom 21. listopada 2023. jedna od tema križaljke je i moja Kajkavska čitanka. Počašćena sam! Nadam se da vam rješenja neće biti teška.

Prepisujem:
„U ovome broju predstavljamo vam, poštovani čitatelji, kultnu i kapitalnu Kajkavsku čitanku (naslovna krnja premetaljka) Božice Brkan, knjigu koju Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim razredima svih srednjih škola. Vaš je zadatak da kupon s ove stranice nalijepite na dopisnicu, dopišete točne odgonetke barem triju tematskih pojmova (od ukupno pet posebno označenih!), dodate svoje ime, prezime i točnu adresu te dopisnicu pošaljete najkasnije do 28. listopada 2023. na adresu Kvizorama, Veslačka 2, 10000 Zagreb.
Za troje čitatelja pripremljeni su primjerci predstavljene čitanke.“

20231023

Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Nikola Blažeković, novinar

U serijali na Youtubu Razgovaramo o Moslavini, Miljenko Brezak i ja predstavljamo kutinskoga novinara Nikolu Blažekovića.

Uoči snimanja Miljenko Brezak i Božica Brkan s Nikolom Blažekovižem

Sa snimanja Razgovora o Moslavini: dogovor Nikole Blažekovića i Božice Brkan / Foto Miljenko Brezak

Izvan kadra: Marija Slota i Vladimir Ilijaš / Foto Miljenko Brezak

Na Facebooku 22. listopada 2023. objavila sam o tome informaciju:

Razgovori o Moslavini: Božica Brkan pita kutinskog novinara Nikolu Blažekovića zašto misli da je novinarstvo virus od kojega se ne možeš izliječiti, da lokalni mediji imaju budućnost, a Facebook medij svih medija; čime je na profilu KuTina Info stekao 25.000 pratitelja; zašto nije nasljednik moslavačkoga spiritusa movensa Dragutina Pasarića te zašto u Kutini sve nosi ime Moslavina te koliko danas Moslavina znači kao regija… Njegov je prvi posao 1990. bio izvještaj s promocije moje zapravo prve knjige Enciklopedija špeceraja u kutinskoj robnoj kući!

Nikola Blažeković na zadatku: snima Slavicu Moslavac na promociji njezine knjige Priče iz Kutine / Foto Miljenko Brezak

Nikola Blažeković, novinar – iz biografije:

– rođen u Kutini 18. travnja 1966.
– osnovnu i srednju školu završio u Kutini
– počeo studirao elektrotehniku, ali nastavlja studij politologije zbog novinarstva
– novinarstvom se počeo baviti kao gimnazijalac u emisiji Nulti sat na Radio Moslavini
– 1989. postaje službeni vanjski suradnik, a 1994. i zaposlenik Radio Moslavine i Moslavačkoga lista
– 1993. uspješno prolazi audiciju na HTV te radi kao novinar u Mozaičnom i Informativnom programu
– 1995. dopisnik HTV-a iz Kutine i Sisačko-moslavačke županije
– 2001. s Andrijom Rudićem pokreće www.kutina.hr , jedan od prvih gradskih portala u Hrvatskoj
– surađivao i s Petrinjskim radijem, Portalom 52, časopisom Hrvatska vodoprivreda, Gospodarskim listom i Vatrogasnim vjesnikom
– 2015. pokreće na Facebooku vlastiti profil KuTina Info, koji stječe 25.000 pratitelja

LINK

Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Nikola Blažeković

20231022

„Domaća rič 15“: „Jokešinski vrčak“ ili kajkavski cvjetnjak Božice Brkan

Upravo mi je iz Ogranka Matice hrvatske iz Zadra prispjela poveća knjiga na gotovo 550 stranica Domaća rič 15, Zbornik, Zadar 2023. (urednik Ivan Paštar). To je Zbornik radova s međunarodnoga jezikoslovno-književnog skupa Domaća rič 15 održanoga 25. i 26. lipnja 2021. u Zadru pod pokroviteljstvom Zadarske županije i Grada Zadra. Još pod epidmijskim koronskim maskama. Odmah dodajem kako pripremaju zbornik s ovogodišnje Domaće riči 16 i odmah pozivaju na Domaću rič 17 u svibnju 2025. godine!

Naslovnica zadarskoga zbornika sa 550 stranica!

Zaista sam ponosna svojim, u usporedbi s brojnim drugim kako znanstvenim tako i književnim radovima nevelikim, sudjelovanjem. Meni vrlo poticajnim. Iako sam u međuvremenu objavila i s Borisom Domagojem Biletićem u Kajkavskom spravišču kajkavsko-čakavsku botaničku knjigu Breberika i Eklektika, u Zadru sam predstavila temu biljaka i cvijeća. Tri pjesme na kekavici, govoru Okešinca mojega rodnog sela: reč je moja vrčak, dva bori i ta moja kej pesma (str. 475.-479.).

Tekst o cvjetnjaku i okućnici u moslavačkom zavičaju Božice Brkan

Za znanstveni dio, esejistički, odabrala sam temu Jokešinski vrčak https://www.bozicabrkan.com/jokesinski-vrcak-na-15-domacoj-rici-u-zadru/ (str.151-159.), s popisom literature i sažetkom na engleskome. Nadam se da će se možda tko zainteresirati za temu bilo s prirodnjačke bilo s jezične ili koje druge perspektive. Iako će neki pomisliti da se radi o in ekološkoj i klimatološkoj temi, nakanila sam samo sačuvati i prenijeti sjećanje spojivši iskustvo u uređivanju novinarskog priloga Vrt u Večernjem listu, za koji me je Hrvatsko novinarsko društvo nagradilo i Marijom Jurić Zagorskom za najbolje uređen novinski prilog 2000. godine, iskustvo u ocjenjivanju najljepših vrtova i osobito u praćenju hrvatskoga tradicijskog vrta, zaljubljenost od djetinjstva u prirodu i zavičaj te žal zbog promjena i nestajanja bioraznolikosti unatoč množenju industrijskih vrsta. Pokušala sam opisati odnosno usporediti vrste na okućnici otprije pola stoljeća, kontinentalnom kajkavskom/kekavskom vrčaku od sjetve i sadnje do prikupljanja sjemena i plodova, uopće razmnožavanja i širenja, zatim povezanost bilja sa svakidašnjim životom kako biljaka nužnih za preživljavanje te onih samo za ljepotu, bilo lončanica bilo vrtnih, cvjetnica, drveća i grmlja, sve do prenošenja na odjeću, u imena te što je od svega toga još ostao u rječnicima.

Vrčak opjevan u kekavskim stihovima B. Brkan

20230921

Odličan Kolokvij “Slavko Kolar i njegovo vrijeme” u Čazmi

Uz 60. obljetnicu smrti u petak 15. rujna 2023. najhrvatskijem hrvatskom piscu, kako je rekla Vinka Jelić-Balta, moderatorica i organizatorica, ravnateljica Gradske knjižnice koja nosi njegovo uime, u Čazmi je uz potporu Ministarstva kulture I medija te Grada Čazme, organiziran nepretenciozan, ali izuzetno zanimljiv i poticajan kolokvij Slavko Kolar i njegovo vrijeme.

Sudionici kolokvija uz Kolarov kip, rad Stipe Sikirice, kraj istoimene knjižnice u Čazmu / Foto Miljenko Brezak

Izlagači i organizatori na kolokviju uz Crkvu sv. Marije Magdalene / Foto Miljenko Brezak

O različitim, još nedovoljno obrađivanim ili uopće neobrađivanim aspektima života istaknutoga hrvatskog književnika Slavka Kolara (1891. – 1963.) govorili su doc. dr. sc. Domagoj Brozović s Hrvatskih studija o Kolarovoj poslijeratnoj dječjoj književnosti, doc. dr. sc. Mario Kolar s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci o inozemnoj recepciji njegova stvaralaštva, a Jadranka Kruljac Sever, kustosica Gradskoga muzeja Čazma o Memorijalnoj zbirci Slavka Kolara te o čazmanskim motivima u opusu pisca koji je dio života proživio u Čazmi, čazmanskih je korijena i o Čazmancima je, primjerice, pisao kao o Čamparcima.

Vinka Jelić.Balta vodi skup / Foto Božica Brkan

Domagoj Brozović govorio je o nedovoljno poznatoj Kolarovoj poslijeratnoj književnosti za djecu / Foto Miljenko Brezak

Kolarov prezimenjak Mario ovaj je put govorio o njegovoj inozemnoj recepciji / Foto Božica Brkan

Uz rođendan 1. prosinca od 2002. Gradska knjižnica Čazma organizira Dane Slavka Kolara, a od 2012. unutar njih i natječaj za kratku priču-satiru. Na dosadašnjih 12, kako je rekao jedan od idejnih začetnika i ocjenjivača književnik Slađan Lipovec, prispjelo je oko 1000 kratkih priča-satira na standardu i dijalektima, autora iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Italije, Austrije, Irske…

Slađan Lipovec predstavio je dvanaest natječaja za kratku-priču satiru do ovogodišnjega 13. / Foto Miljneko Brezak

Božica Brkan govori o svojoj prvoj prvonagrađenoj čazmanskoj kratkoj priči-satiri Svojih tijela gospodari nadahnutoj Kolarovom Svoga tela gospodar / Foto Miljenko Brezak

Pobjednica prvoga natječaja književnica Božica Brkan usporedila je svoju priču-satiru Svojih tijela gospodari s Kolarovom dramom Svoga tela gospodar, koja ju je nadahnula te kako Kolarova satira neposredno i posredno utječe na recentne autore. Govorila je o Kolaru i kao zapravo malo poznatome zavičajnome moslavačkom piscu u okviru nacionalne književnosti, o temama i jeziku koji je koristio a koji nisu prepoznati kao moslavački te kako sami su Moslavčani o njemu doznavali više preko odličnih filmova Hanžekovićeva Svoga tela gospodar i Babajine Breze (prema pričama Ženidba Imbre Futača i Breza), negoli preko lektire. Uostalom, u njoj je danas valjda još samo Breza za osmi razred osnovne i za prvi razred srednje škole te za trećaše Jurnjava na motoru.

Iva Kovačević predstavila je projekt s novim, vrlo uspjelim načinom prezentacije Kolara osnovcima u Kravarskom / Foto Miljenko Brezak

Jadranka Kruljac Sever, kustosica Gradskoga muzeja čazma, predstavila je Kolarovu zavičajnu zbirku, njegove tekstove o Čazmi, a gostima i čazmanske znamenitosti i Crkvu sv. Marije Magdalene / Foto Miljenko Brezak

Obnovljena katedrala sa dva zvonika izvana / Foto Miljenko Brezak

Istaknuto je kako Kolar nije iščitan u svim apsketima (ruralni, urbani, humoristički, satirički, dječji…) i kako bi ga valjalo ponovno otkrivati, možda i na način kako su to učinili prošle godine u Kravarskome, koje je Kolara (koji je (i) ondje radio kao agronom!) nadahnuo za Bikovski vrh. Udruga Pet plus iz Zagreba i tamošnja osnovna škola provodili su projekt Novi Kolarovi junaci. Prema riječima Ivane Kovačević, profesorice pedagogije i informatike, na 21 radionici djeca su čitala, prepričavala i ilustrirala sedam Kolarovih pripovijetki, a sudjelovala je gotovo polovica od 160 đaka Osnovne škole Slavko Kolar, jedine koja nosi piščevo ime uz Osnovnu Školu Hercegovac kraj Garešnice i Kolarova rodnoga sela Palešnika te čazmanske knjižnice.

Suzana Coha recenzentica je Kolarovih Izabranih djela u izdanju Matice hrvatske / Foto Miljenko Brezak

U publici su, uz druge, bili i čazmanski gimnazijlaci / Foto Miljenko Brezak

Na kolokviju su također predstavljena i Kolarova Izabrana djela, koja je kao 153. knjigu u Stoljećima hrvatske književnosti Matica hrvatska (urednik Božidar Petrač, priređivač Mario Kolar) objavila ove godine. Recenzentica doc. sr. sc. Suzana Coha sa zagrebačkoga Filofoskog fakulteta podsjetila je i kako su Kolarova Sabrana djela objavljena 1971. te prije toga u Pet stoljeća hrvatske književnosti 1964., odmah po smrti i afere K&K, polemike s Krležom, zbog koje je taj vječiti oporbenjak, kako je govorio o sebi, izbačen iz Društva književnika Hrvatske. I iako je roman, primjerice, tada bio na mnogo višoj cijeni negoli pripovjetke. Gradska knjižnica Čazma objavila je 2021. vrijedan Divan užas, Izabrane radove o Slavku Kolaru (1917.-2021.) (priredio Mario Kolar).

Gostima su predstavljene i prirodne ljepote čazmanskoga kraja kao novi turistički ciljevi / Foto Miljenko Brezak

Čazmanski gosti obišli su grad obnovljen poslije prošlogodišnje razorne oluje, a osobito ih se dojmila Crkva sv. Marije Magdalene sa dva zvonika, u kojoj su nakon mnogih godina ponovno prosvirale orgulje, a još se resauriraju većina od sedam oltara i propovjedaonica.

Na Kolarov grob na Mirogoju cvijeće su položile Vinka Jelić-Balta, ravnateljica Gradske knjižnice Slavko Kolar Čazma, Marina Junger iz Gradskoga muzeja Čazma i Božica Brkan iz DHK / Foto Miljenko Brezak

Čazmanci su također položili cvijeće na Kolarov grob na zagrebačkom Mirogoju.

20230918

Što je dobra kajkavska pjesma 2023.?

U Vrbovcu, u Osnovnoj školi Marija Jurić Zagorka, u petak, 2. lipnja 2023. Udruga Osebunjek organizirala je 5. Recital Stara lipa. Među 132 pjesme 56 autora pristiglih na natječaj ocjenjivački sud(Božica Brkan, prof., književnica i novinarka, predsjednica povjerenstva, te članice Vesna Švarc, prof. i Nikolina Crnčić, dipl. uč.) prema propozicijama procijenio je: dvije ravnopravne prve nagrade – Na Gubaševe stanice je fučkal Snježane Budanec i Rat Ljubice Ribić; dvije ravnopravne druge nagrade – Krug Laure Jagić i Huod Božice Črljenec Sljepčević; dvije ravnopravne treće nagrade – Nebeska lojtra Magdalene Blagec i Džemper Anice Bukovec. Još je deset priznanja otišlo pjesmama Teta Micika i babica čistiju mahune Tomislava Ribića, Gnezdo Tatjane Kobije, Črljena jabuka Dragice Reinholtz, Siromak JuraMarice Urošević, Smierukazi Terezije Flegar, Na akcije Snežane Novotny, Nihalka Štefice Vanjek, Zelena domovina Sare Hižman, Do sudnjega dana Nade Starčević Lopac i Naša močka Ivana Grahovca. Za čitanje je odabrano 30, a za objavu u zborniku 54 pjesme.

Božica Brkan predstavlja zbornik 5. Recitala Stara lipa u Vrbovcu / Foto Miljenko Brezak

Najzanimljivija, najpoticajnija od svega na recitalu bila mi je kratka rasprava o različitim predstavljenim ne samo pjesmama i njihovoj umjetničkoj vrijednosti nego i različitim izričajima (autori iz svih kajkavskih krajeva) te, zatim, o kajkavskom kao dijalektu ili jeziku te treba li na njemu pisati. Jedna od zanimljivijih teza je kolege Željka Funde koji misli da sa svakim recitalom kajkavski ide dolje, među ostalim i zato što su pjesme nedovoljno lektorirane (lektorirali su ih sami autori!), a konferansa recitala i uvodnici u zbornike napisani na standardu. I moj je uvodnik na standardu, pisan da bude polemičan, pa mi nije bilo teško, doduše u manjim krugovima, žustro razmjenjivati često oprečna mišljenja, kao što o sličnim temama raspravljamo (imam iskustvo upravo s Fundom!) na tradicionalnome krapinskom Znanstvenom međunarodnom skupu o kajkavskoj književnosti i kulturi. Dok god raspravljamo, ne prihvaćam zasad da je uzaludno.

Za sjećanje: nagrađenici, ocjenjivači i domaćini / Foto Miljenko Brezak

Vrbovečka mirisna lipa uživo / Foto Miljenko Brezak

Prenosim stoga s pozivom na daljnu razmjenu mišljenja svoj uvodni esej iz zbornika 5. kajkavskoga recitala Stara lipa (nakladnik Udruga Osebunjek, urednica Katarina Zadrija), str. 6.-10.

Urednica Katarina Zadrija predstavlja zbornik / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan
Što je dobra kajkavska pjesma 2023.?
Zapis na marginama ocjenjivanja pjesama pristiglih na natječaj za peti Recital “Stara lipa” Udruge Osebunjek u Vrbovcu

Korice zbornika s kulom i starom lipom kako ih vidi Ivana Žerovnik / presnimljeno

Što je dobra pjesma? Što je dobra kajkavska pjesma 2023. godine? Na ta me je pitanja potaklo zanimljivo žiriranje za najbolje kajkavske pjesme, u kojem smo se nas tri članice ocjenjivačkoga suda osnovnim obrazovanjem profesorice, ali očigledno s različitim životnim i različitim iskustvom čitanja i pisanja te očigledno različitim književnim stavovima i ukusom, također i uvidom u recentnu književnu, ponajprije poetsku scenu (što se piše i objavljuje u časopisima i samostalnim zbirkama te izborima, panoramama i antologijama, zatim na društvenim mrežama, nagrađuje na drugim natječajima…). Bili posrijedi literarni ili paraliterarni razlozi, i tekstovi i ocjenjivačice bili su podjednako zaštićeni šiframa.

Dio uvodnoga eseja Božice Brkan u zborniku / presnimljeno

Jedinstveno smo se otprve složile samo oko dviju pjesama, prvonagrađenih: Na Gubaševe stanice je fučkal Snežane Budanec i Rat Ljubice Ribić. Unatoč tome, pa i sa sviješću koliko je teško biti drugačiji, originalan, svoj, dok umalo svaka ambicioznija kajkavska općina ima natječaj za najbolju kajkavsku liriku, ocjenjujem ovogodišnju Staru lipu kreativnim iskorakom, što je posebice, neovisno o razlikama jesu li amateri ili ozbiljniji i iskusniji pjesnici, uočljivo u poetskoj zrelosti, meštriji nekih autora u odnosu na same sebe. Nadam se da će nekima izdvajanje biti poticajno i za budući rad.

Prvonagrađena Snježana Budanec čita pjesmu Na Gubaševe stanice je fučkal / Foto Miljenko Brezak

Kako ne možeš nego šivati od donesena materijala,sve ostale nagrade naknadni su dogovor, odvagivanje, kompromis, procjene nas dvije po dvije, ne uvijek iste članice žirija. No, ostaje otvorenim nisu li jednakovrijedni rima i slobodan stih, posmodernistički i stil priznatih kajkavskih kanona, zatim teme povijesne, domoljubne, religijske, ljubavne i banalije svakidašnje? Ne možeš ne osjetiti dobar ritam, ne vidjeti zaokruženu osmišljenu sliku izrečenu bilo u četiri ili u četrdeset stihova. Najbolje su, neovisno o anarhiji ukusa i orijentira

Prvonagrađena Ljubica Ribić čita pjesmu Rat / Foto Miljenko Brezak

prošle pjesme-motivi poput Kruga, Huoda, Nebeske lojtre, Gnezda, Nihalke… i pjesme-metafore umetnute u svakidašnje poslove poput Džempera ili čišćenja mahuna. Neprobojne, skladne, zaokružene te pjesme dojmljiva ritma kao izuzetno zanimljiva, u pjesmi Dobrota, potpisana šifrom Čisto srce, Đurđa Vukelić Rožić ponavlja: Jer vsaki od nas na pleči nosi svoju Golgotu.

Mladi kajkavci dolaze: drugonagrađena Laura Jagić čita pjesmu Krug / Miljenko Brezak

O ocjenjivanju/ocjenjivanjima mogla bih napisati ne samo esej, nego i cijelu, vrlo duhovitu, pa i ciničku knjigu o knjigama pjesama, priča ili romanima za nacionalne nagrade, usporedivši ih s ocjenjivanja kulena, salama, vina, slastica… Jedino me, srećom, za razliku od recimo kulena, knjigom još nisi gađali. Teško je dok ne osvijestiš kako je, kao u postavljanju pitanja i očekivanju odgovora, pola toga zadano postavljenim kriterijima, raspisanim natječajem.

Mlade kajkavke dolaze: trećenagrađena Magdalena Blagec / Miljenko Brezak

Prigodno bi bilo, zacijelo misle neki, da esej o kajkavskim pjesmama i napišem na kajkavskom, na kojem sam eseje, čak kad je to bilo i ciljano i o ciljanim temama, pisala samo djelomično i vrlo rijetko, primjerice za blog ili krapinski Znanstveni skup o kajkavkom jeziku i kulturi. No, ova je tema, neovisno o jeziku pisanja opća i uopće vrijedna razmišljanja u vrijeme rekla bih prekomjerne produkcije svakojakih pjesama, postova na društvenim mrežama i zbirki poezije, pisanja mnogo opsežnijeg od čitanja (ma koliko bili brojni, iskamčene lajkove i klikanost ne računam!), a bez kojega, prema mojem ne profesorskom nego pjesničkom i književničkom iskustvu, nema ili rijetko ima dobroga Teksta.

Tomislav Ribić čita pohvaljenu pjesmu Teta micika i babica ćistiju mahune / Foto Miljenko Brezak

Uočila sam zanimljive šifre/lozinke, jer pjesnici, pogotovo koji redovito pjesme šalju na natječaje, znaju kako i ta začudnost skreće pozor na autora, primjerice: Vesmir, Vjerogonja, Džemper (kao i pjesma), Krampus 23, Malerica, Limun i limeta, Kira, Dobrava, Kipec v geldtašlinu, Ceker… do navlakuša kao što su Vrbovec i Vrbovec 13. Još su važniji naslovi pjesama, a meni su se osobito, ne samo zbog toga, učinili zanimljivima atipični za kajkavske: Na Gubaševe stanice je fučkal (Snežana Budanec), Teta Micika i babica čistiju mahune (Tomislav Ribić), Unijski vragi bilderbergi iliti nomen est (Vladimir Šuk), Kmični fasbinderofski kipec (Vladimir Šuk), Selska na trejču (Darko Foder), Reči si zstetoveral budem (Željko Funda), Lajk zavičajni (Davorka Crnčec)…

Da nisam žirirala u ovome natječaju propustila bih njegov zanimljiv jezični dio, meni nove riječi, od kojih–neke za svoj kajkavski rječnik, a neke i za kakav tekst možda – ispisujem ne iz sadašnjice nego iz tuđih prošli vremena, kao svojevrsno konzerviranje vremena i jezika (zato su važna tumačenja, kao i navodi iz kojega idioma potječu!) poput: šteči, špehaš, vudienka, najraj, brščas, samer, rušica, vuletje, otplentavam vuzle… U nekim tekstovima uočljiv je i utjecaj modernoga žargona, poput izraza kak je šljiva. Da ne spominjem učestali, nadam se lapus calami, koliko mi je poznato, nepostojeći u kajkavskom ć. Naišla sam i ne jednom na nekadašnjineologizam Branke Jagić čkomina, vrlo otporan i rasadžen (mogla bi mu se brojiti čestotnost!), jer je zaista lijep, tenaneke nove, poput samina, krasnost…, kojima želim sličnu sudbinu.

Marica Urošević čita pohvaljenu pjesmu Siromak Jura / Foto Miljenko Brezak

S obzirom na teritorijalnu i dobnu raznolikost pristiglih 132 pjesme 56 autora od Biograda na moru do krajnjeg sjevera i od Delnica do Virovitice veseli u pjesničkim tekstovima iskazana raznovrsnost kajkavskih idioma. Zato i jest važan navod o kojem se zavičajnome govoru radi (imamo i primjer žargona, ne jedan: šljiva mi je!). Moglo bi to postati važno za kakav usporedni rječnik (?) s tumačenjem manje poznatih riječi ili pak kajkavski rimarij.
Važno je i autorsko pomlađivanje, koje smo osvijestili tek iza podjele nagrada, otključavši šifre, jer nemamo, kao neki drugi natječaji, nagradu za najmlađega i najstarijega sudionika/sudionicu niti je ona nužna jer, kako se vidi, dob rijetko određuje i kreativnost, ljepotu pjesme. Ali, provjerite u tekstovima: utječu na teme, rječnik, pa i rimarij.

Predlažem organizatoru da razmisli o nagradi, možda i glavnoj, svojevrsnom grad prixu, osim za pjesmu, i za kolekciju pjesmama. Uočila sam, naime, kako su neki autori stjecajem prilika različitim pjesmama sami sebi konkurirali te su ih podijeljene ocjene ocjenjivača na neki način zakinule. Primjer Zviezda Grde v žila i Črljena jabuka; Malerica Pe demači i Na akcije; Krampus 23 Tetka Micika i babica čistiju mahune, Željka preverče senje vu figurice i Hemungi se luftaju na vejami jutra; Souza Smierukazi i Ud rieči se ne živi; Baba Klara Jen den moje babice i Siromak Jura; Dobrava Negda je bila i Naša močka

Za kajkavski uvijek spreman za polemiku: Željko Funda / Foto Miljenko Brezak

Iako su svi očekivali da kao predsjednica ocjenjivačkoga suda neke naizgled nerješive dvojbe presiječem, nisam to činila – radije se priklanjajući kompromisu. U nekom sam se trenutku osjetila usamljenom shvativši da – da sam i sama slala pjesme na ovaj natječaj, vjerojatno ne bi prošle – samo da je pjesama na ocjenjivanju bilo više, čak i bez uvrštavanja u zbornik ostale bi neke egzotičnije, eksperimentalne, po mojoj prosudbi odlične, te sam posegla za izdvojenim mišljenjem. Nema potrebe spominjati držanje štange bliskom mi stilu, stvarnosnoj poeziji, prepoznatljivim izgrađenim autorima, napose nekakvim ljubimcima, u kajkavskoj poeziji nesvakidašnjim postmodernističkim temama i iskazu, krležijanstvu naspram Domjanića ili Galovića itd.:Kipec v geldtašlinu, Vladimir Šuk: Unijski vragi bilderbergi iliti nomen est i Kmični fasbinderofski kipec; Načičkane senje, Darko Foder: Selska na trejču; Vrbovec, Željko Funda: Reči si zstetoveralbudem; Ceker, Davorka Crnčec: lajk zavičajni…

Ivan Grahovec sve je, pa i ocjenjivački sud, raznježio pjesmo Naša močka / Foto Miljenko Brezak

Potaknuta iskustvom, koristim priliku blagotvorno utjecati, posavjetovati potencijalne lovce nagrada na natječajima – od nagrada je katkad važnije i samo sudjelovati! – neka se ne raspituju tko je u žiriju te da ne pišu za ocjenjivače, neka već na idućoj Staroj lipi, primjerice, ne planiraju kako da svoj stil prilagode ovdje spomenutima, voditelju radionice pisanja, uopće bilo kojoj modi i hitu, broju tropa i figura… Neka radije, strogom selekcijom, izgrađuju vlastiti stil. I kad ne vole takve pjesme, objektivni ocjenjivači, koliko je u umjetnosti uopće moguća objektivnost, skinut će kapu dobrim pjesnicima i kad im njihove pjesme nisu bliske, kad nisu po njihovoj mjeri.

Mnogima je, ne uvijek samo amaterima, ozbiljno poraditi i na osnovnoj pismenosti. Ne bih u nepismenosti (ć u kajkavskom!?) uopće tražila estetiku i oslanjala se na još manje pismene čitatelje, a razlikovanje pjesnika i po tome pišu li fonetski ili etimološki (f kleti, v kleti), recimo, mogao bi biti povod za zanimljivu, ne nužno i jalovu raspravu o općim i važnim kajkavskim temama, pa i pravopisu.

Neke takve, sportskim rječnikom rečeno, uspjele su se doskočiti bolje, ali je bitno da potencijalni čitači mogu pročitati i te pjesme, ponajprije dobre i – raznovrsne. Uči se i iz dobre, ali i iz loše literature i uputno je čitati tolerantno. Uostalom, ne kažu li da i iza ponajboljih poeta ostaje tek nekoliko pjesama? Ne mora vam se na prvu svidjeti, ali je vrijedno čitanja. A pogledajte recentne hrvatske antologije: ako nisu kajkavske, uglavnom i ne progovore dijalektom!

Dobra pjesma jednostavno je dobra pjesma.

Ali, zašto je onda važno da pišemo kajkavski? Važno je pisati na kajkavskom da nam jezik, dijalekt, zavičajni govor, idiom – ostane živ. Važno je pisati na kajkavskom i važno je na kajkavskom pisati i pismeno i lijepo, jer užitak koji pruža ljepota, posebice materinskoga jezika, nemjerljiv je. A da bismo i na kajkavskom lijepo pisali, više nam je čitati dobre književnike, ne samo kajkavske. Za pjesme, dakako, pjesnike.

V sebe son vdahnela / Korene drva / Svojega roda, pjeva u pjesmi Drvu potpisana istoimenom šifrom Slavica Grgurić Pajnić iz Delnica. Zato je važno pisati na kajkavskom! Da nam ne izumre skupa s babicama, dedekima, japicama, mamekima; da nam se ne uruši s hižicama, kuvarnicama, plotekima, kukuružnjakima, zdenčekima… Čak je i današnja stara močka Ivana Grahovca, kao da gleda i moderne TV-reklame, rojši mela krekere.

Ako za majstore poput Mladena Kerstnera stručnjaci govore da je pisao na nepostojećem kajkavskom, a uz Krležu vezuju njegov koine oslonjen na prijeilirski kajkavski, od Belostenca i Ivanuša Pergošića do bake Terezije Goričanec, što se ne bismo i mi otisnuli u svoje gruntovečke, kerempuhovske i druge nove još neistražene kajkavske ljepote?

Od tradicije, od zadanih kanona poput Domjanića, Galovića ili Krleže, jer i oni su nam već i vijek unatrag, valja koraknuti dalje, i tematski i stilski. Jedini je to način da i svoj jezik kajkavski održavamo i održimo živim. Pleti kotac k’o i otac ne ide ni u svakidašnjici 21. stoljeća, a kamoli u književnosti suočenoj Chatom GPT. Ako je pak kome samo do poetskoga etnozapisa, da se ne zaboravi, umjesto silovane rime, uvijek se može posegnuti za bezazlenijom pjesmom u prozi, makar i samo sa sentimentalnim popisom nepotrebnih predmeta i njihovih potisnutih naziva. Kao s popisom za štacun. Nezaboravljena ljubav isjeniku, senje, djetinjstvo, gorčine… mogu biti opisani i ovako i onako, ali ne mora zemlica navek biti trda, a kaj samo naš mili. I nisu kajkavski samo ciklame i pušleki, stare, lipe, kerv kervava, trsje, trnaci, hosta i breberike… Nije kajkavski samo prošlost i sentiment u deminutivčićima. Kao u kakvu starinskom vrčaku, hrvatskom (a ne kineskom!) obiteljskom tradicijskom vrtu, neka cvjetaju svi cvjetovi. Neka se najljepši zelene najbolje!

Božica BrkanŠto je dobra kajkavska pjesma 2023.? Zapis na marginama ocjenjivanja pjesama pristiglih na natječaj za peti Recital “Stara lipa” Udruge Osebunjek u Vrbovcu

Božica Brkan
Što je dobra kajkavska pjesma 2023.?
Zapis na marginama ocjenjivanja pjesama pristiglih na natječaj za peti Recital “Stara lipa” Udruge Osebunjek u Vrbovcu