Lada Žigo Španić u Kaju o zbirci pjesama Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Pošto je u časopisu za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju broj 3-4, ožujak-travanj 2021., godište 76, uz drugo, u Kritičarevu izboru Lada Žigo Španić, spisateljica i književna kritičarka među sedam sve dobrih knjiga na str. 145. – 160. odabrala prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.,

Naslovnica Kaja s tekstom Lade Žigo Španić o Gastrolatriji

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur) u broju 5-6 za 2021., godište 54, od str. 62. do 70., objavljuje opširnu analizu iste knjige, koju prenosimo uz zahvalu Kaju i Ladi Žigo Španić.

Poezija hrane u ozračju zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, obje široka opusa i ovjenčane mnogim nagradama, doista zaslužuje posebnu pozornost. Jer nije riječ samo o prvoj „dvojezičnoj“ i to vrhunskoj lirici o hrani, koja je do sada ukoričena u bezbroj kuharica, a i popularizirana u brojnim TV emisijama. Uz pjesme na  štokavskom i na kajkavskom, autorice su nam ponudile i krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje u kojima iznimno lirskom sintaksom ulaze u poeziju zavičaja, u „tradicionalno djetinjstvo“ s mirišljivim hižama, šarenom prirodom, kućnim vrtovima. Božica Pažur, ugledna znanstvenica i urednica časopisa „Kaj“, treća „božica hrvatske književnosti“, također je u planu za neku drugu knjigu „triju božica“, što bi i metaforički bilo dobro, jer danas, kada je i književnost velikim dijelom prizemljena u „asortimanima“ brojnih trendova, hrvatske „božice“, već samim „imenima“, uzdižu književnost na neki visoki, estetski, profinjeni pijedestal.

Naslovnicu Gastrolatrije grafički je oblikovao Jenio Vukelić

Djetinjstvo i hrana

Knjiga Gastrolatrija važna je knjiga iz više razloga. Kao prvo, vraća nas u davno vrijeme odrastanja, puno raznovrsnih osjetila, koje je tako suprotno današnjem dobu vladavine bezbojnog i bezosjetilnog ekrana, a na kojem se servira sve, na kojem je sve dostupno svima u istom trenutku, pa se tako gubi doživljaj autentična prostora i vremena. Kao drugo, ova knjiga vraća nam u život gotovo zaboravljene uspomene i kontemplacije, kojima se uživljavamo u duh života, ljudi, stvari. Danas žari i pali emocije-afekt, koju nam nameće ovaj vrtoglavi svijet, prepunjen medijskim senzacijama, brzinom, nasiljem, ludim pustolovinama, opasnim sportovima, agresivnom glazbom, raznim oblicima transa i drugim nezaustavljivim stimulansima. I „brza hrana“ spada u taj hiper-brz život koji probavimo, zapravo prožvačemo na ulicama, na klupama, u tramvajima. Afektivna emocija traži brzo punjenje i pražnjenje, dok kontemplacija puni duh (a bogme i stomak, ako se jelu posvetimo dušom i tijelom). Kontemplacija ne voli žurbu, ona razlistava album složenih doživljaja, okusa i ukusa, provlači ga kroz vrijeme, a to možemo primijeniti i na kulinarstvo i gastronomiju. Upravo zbog biranja i iskušavanja hrane naših starih, ostali su nam u nasljeđe recepti za ukusnu i zdravu ishranu, koji se uvijek serviraju s ugođajem, ne samo kuhinje, vrta ili podruma, nego i s ugođajem prirode u kojoj raste mnoštvo hranjiva bilja. Jer cijeli rasprostrt život jest izvor hrane i daje nam na maštu kako „udrobiti“ to bogatstvo prirode u loncu. Nije ovdje riječ o konkretnim receptima, nego o fenomenologiji hrane, koju su autorice opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i različitost stolova, od onih siromašnih, na kojima je bila servirana jednostavna hrana, do onih obilatijih, što bijahu izvor „svečarskih“ užitaka. 

Danas sve hrli naprijed, množe se i kojekakve, čak i diletantske TV emisije o hrani, kao da će nam ona nekamo „uteći“, no katkada se treba zaustaviti i vratiti se unatrag, jer hodanjem natraške otvaraju se pred nama širi vidici, a i iza nas čekaju nas razna otkrića. Tako se „kreće“ knjiga Gastrolatrija koja jest duhom „starinska“, ali nipošto nije staromodna. Dapače, savršeno se uklapa u trendove svakovrsnih gastronomskih užitaka, samo na duboko literaran način. Jer hrana nije samo ono što je servirano za stolom – hrana je proces kuhanja u starim hižama, s djetinjom znatiželjom što će se naći na stolu, hrana su i smočnice sa zimnicom, skrivene delicije koje djecu tjeraju na avanturističku potragu po ladicama i ormarima. Hrana je u ovoj knjizi, odnosno u poeziji, prikazana dinamičnim, slikovitim stihovima koji su puni sinestezije, odnosno „sparenih“ osjetila (mirisa, okusa, opipa). Stihovi su puni voća, povrća, mesa, recepata, užitaka, sjećanja, nostalgije, pa je tako jelo u ovoj knjizi dobilo sve svoje atribute. Dobilo je svoju kulinarsku povijest (u loncu), svoj puni aranžman (na stolu), svoje vrijeme (djetinjstvo) i svoj prostor (uglavnom ruralnu živopisnu sredinu). Podnaslov ove knjige mogao bi biti „Od osjetila do usta“, s obzirom da se hrana doživljava sa svih aspekata, s iznimnim kuharskim, pustolovnim i književnim žarom.

Božica Jelušić i Božica Brkan opisuju i opjevavaju hranu ne samo na tanjurima i u zdjelama, nego je uzdižu i na pladanj tankoćutnih užitaka i suptilne ljepote, daju im i neku magijsku moć. I u esejima i u poeziji prepliću se slike, uspomene i čula tih dviju akrobatkinja, tako da je ova naizgled „tanka“ knjiga itekako opširna, „popunjena“ svim zamislivim gastronomskim fenomenima.

Početak nadahnutoga teksta Lade Žigo Španić o neobičnoj zbirci pjesama dviju pjesnikinja Gastrolatrija

I još nešto važno: za razliku od današnje brze kalorične hrane, koja povećava masnoću u tijelu, povisuje šećer i stvara druge poremećaje, ova knjiga pjesama promovira zdrave, provjerene „narodske“ sastojke – uz nju se možemo zasititi, a ostati zavidno vitki!     

Eseji o gastronomiji iz pera dviju „božica“

U knjizi Život kao knjiga (Baltazar d. o. o., 2015.), koja je zapravo dugi intervju Mladen Pavkovića s Božicom Jelušić, ova autorica je opet izložila svoj koncept zavičajnosti, jer je svjesna da svijet ne počinje od nas, kako nas uče mnogi magovi brzopotezne slave – dobre stvari valja oteti zaboravu i prenositi ih novim naraštajima. Knjigu započinje panonskom rapsodijom, romantičnim, iznimno literarnim opisima Podravine, njezina lokalnog kolorita, kako je govorio Hegedušić još tridesetih godina prošloga stoljeća. Sugestivnim lirskim rečenicama opisuje šetnje livadama, potocima, voćnjacima, promatra kada će nebo prodisati sivilom sumraka i naznačiti obrub mjeseca kako bi krenula kući. Za razliku od današnjeg djetinjstva, kada se dijete zatvara u sobičak i virtualni svijet, ondašnje je, naglasit će Božica, bilo iznimno inspirativno – djeca su istraživala, osmišljavala, šuljala se kroz blago hiža, skrivala se po štagljevima i koševima za kukuruz, u deblima trulih vrba… A priroda im se otvarala kao knjiga iz koje se učilo o bojama, zvukovima, životinjama, o starom i novom kroz priče baka i djedova – sjećanja na takvo djetinjstvo su poput uljuljkivanja u neki dugovječni poetski zimski brlog u kojem se uvijek budi zaspalo dijete.

Sve se to lijepo nadovezuje na knjigu Gastrolatrija u kojoj je, kako rekosmo, svaka autorica uz svoju poeziju na štokavskom i kajkavskom napisala i esej o hrani. Riječ je o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarnih „pirueta“, koje će s užitkom pročitati i uža i šira publika. Tekstovi su pisani bez ikakvih „žanrovskih ograda“, potpuno lepršavo, prepušteni slobodi asocijacija ovih nadahnutih autorica koje kao iz rukava sipaju autohtone nazive namirnica, poetski dočaravaju smočnice, tavane i sve ono materinsko što je jelima davalo posebnu sočnost, ali i okus kulinarskih „tajni“ što su se prenosile usmenom predajom. Jer, uz miris, okus i opip uvijek je išla i riječ (savjet, usmena „receptura“, pa i bliskost starih i mladih). S obzirom na iznimnu šarolikost, živost i bogatu disperzivnost ovih tekstova, bolje je i „poštenije“ citirati ih negoli „prepričavati“.

Božica Brkan autorica je, osim pjesničkih i proznih, i mnogih knjiga hrani – feljtona Enciklopedije špeceraja, zavičajne čitanke Oblizeki-Moslavina za stolom i mnogih drugih.

U uvodnom tekstu Gastrolatrija? Gastrolatrija! Brkan piše:

„Ova je knjiga nastala jednostavno, bez velikih priprema. Početkom srpnja 2019. na putu u Vrgorac da napokon uzme svoga Tina, Božica Jelušić i ja našle smo se na zagrebačkom Zrinjevcu, usput, kao i obično, na nekom književnom događaju, knjižnom sajmu gdje je najmanje bilo knjiga, na čašici razgovora i tanjuru zagorske juhe, crnog rižota, salate… I između dva zalogaja, preko tanjura, dobaci ona kako bismo nas dvije konačno mogle napraviti našu zajedničku knjigu pjesama. Molim? Ne mogu ne prihvatiti, zar ne? Zamamno, jer imenjakinja upravo dobiva Tina i jer mi je bila odlična i recenzentica i promotorica, motivatorica i podupirateljica. Već sam ionako planirala knjigu tri Božice, tri imenjakinje kajkavke – Podravke Jelušićeve, Zagorke Pažurove i Moslavčanke Brkanove – ali nekako nam se nije dogodila. A o čemu? Pa, kaže Božica nad punim stolom, o oblizekima, o hižnim duhama. Pa da, kej pitam!?

Književnica i književna ktiričarka Lada Žigo Španić / Foto Miljenko Brezak

I ja, spisateljica i gastrospisateljica i gastrozofkinja, ne mogu ne prihvatiti tako strasno dobačenu pjesničko-chefovsku rukavcu. Mnogi nas ionako brkaju imenom, izgledom, pokrajinom, jezikom, književnim temama od vrtnih do baš kuhinjskih, pa prihvatim. Onda jedna poetesa ode po svoga Tina, a drugu, mene, uhvati panika. I krenem u svoju špajzu kao da ću pripremati gozbu. Dok ona, Podravka Božica, piše poeziju i o hrani brzo i mnogo i još u rimi, katkad sonete, ja, Moslavka, imam skupljenih oblizeka i ovakvih i onakvih, čak i istoimenu knjigu i istoimeni internetski portal, sve do težnje da teško prevedivu kajkavsku riječ, koja je meni neusporedivo šira od (po)slastice, uz osebušek uvrstim u hrvatski standard. (…)

Pa dok drugi razmjenjuju recepte i tračeve, nas dvije Božice razmjenjujemo pjesme i misli, često tako bivajući i međusobnim nadahnućem. I same radoznale, noseći odasvud iskustva, boje, mirise, okuse, smišljamo svoje couverte i deserte, fine nareske i zalogajčiće od jednoga gučaja a raskošne, baš in; na vrlo niskim temperaturama dugokuhajuće se, sous vide, u vakuumu kao nekad uz rub zidane peći pripremane lagano, dugočasno, tek da tu i tamo puste puh. Za poseban nahgešmak, aftertejst. I konačno prostiremo svoj stol. Blagujemo. Ili barem otvaramo, poput tajnovite arhivske butelje ili bombonijere, što ispod oslikane ambalaže, nekoliko ovitaka šuškavih malenih, zamamnim oblicima i izaziva i prikriva katkad očekivane, a katkad zbunjujuće mirise i okuse. A kako se otrgnuti tome sirenskom zovu? Samo za duhovno znatiželjne, one koji su pripravni iskreno predati se delikatesnim oblizekima. Da prepišemo mnogo puta prepisivane recepture, da prizovemo i resko, i gorko, i slano i slatko, i umami i chefovski, prometejski, ženski, vestalski, održimo vatru.“

Tri Božice kajkavke: Pažur, Jelušić i Brkan / Privatni arhiv Božice Brkan

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava oblizek:

(…)„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Priziva mi moje kolače od moslavačkog blata, moje djetinje madelaine – uistinu čak i božićne šape od masti, griza… Sjeća me, ali nije presudno, oraha – poslastice koje značenjski tako odskaču kao prezrela sočna malina (s“poljskim” naglaskom, drugim straga) do još zelene, poslije crvene ili žute okrugle sljive. U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić Za hižnim duhama i uspomenama:

„Zbog čega tako često o mirisima mislimo, razgovaramo i o njima snatrimo? Što je to u njima, da u našoj svijesti bude gomilu asocijacija, uspomena i slika? Na koji način za nama putuju, slijede nas i opominju, kako nas zavode i očaravaju, kojom tehnikom vraćaju biće kroz vrijeme i prostor, poričući zakone fizike? Kažu da je oko najbolji slikar, uho akcelerator blaženstva (dok sluša glazbu!), nepce pustolovni otkrivač delicija, dok nos spominju samo sporadično, premda nas upravo on uvodi u edenska stanja, budući da na skrivenoj mapi mirisa živesva mjesta, koja smo ikada posjetili, upoznali, u njih zavirili i svojim energijama obilježili.

Božica Brkan i Božica Jelušić u Društvu hrvatskih književnika 2021. / Foto Maja Kolman Maksimilijanović

Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, astarac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. Što se kuha i ukuhava, konzervira, marinira, peče i pirja, razvlači, suče, što se u kući ukvarilo a što tek dolazi na stol kao delicija, sve će to jedan lukulovski nos otkriti u laganoj šetnji od kućnoga praga do crkvenoga cintora i kvartovskoga dućana, u svojevrsnom obredu, kad čovjekmora „pomoliti nos u selu“, kako bi se bližnji uvjerili da je još na životu. (…)

Mirisi, dakle, potiču u nama „optimizam memorije“. Čak i oni agresivni i neugodni, poput stajnjaka razbacana na njivi, staroga koma u rakijskom kotlu, ukiseljenih bačvi, prolijane lužine iz kotla, pljesnivih podruma, silosa sa sjeckanom krmom ili užegle masti u „lodrici“, s vremenom dobivaju oprost, jer u njima je sadržana stara mudrost života: moraš mirisati ili zaudarati da bi se znalo tko si i što si, jer među ljudima i stvarima nagori su oni koji „nit’ smrde nit’ mirišu“. Mlijeko, brašno i krumpir mirišu najbolje, sadržavajući u sebi poruke opstanka u seoskoj svakodnevici. Pjesnik Ivan Golub lucidno bi dodao kako je i miris djece presudan za naše postojanje, jer „Em to ne ni duva lepa gdi nema dece“. Pusta domaćinstva, s prelomljenim kućnim sljemenom, slijepim prozorima i ogradama zaraslim u korov, prepuštena duhovima prašine, hrđe i crvotočine, o tome najbolje govore. (…) I kad nekamo krenemo, čini nam se, to nije samo ‘kamo nas noge nose i oči vode’, već idemo za vlastitim čulom mirisa, na tragu hižnih duha i mirisa, neprocjenjivih, dragocjenih koje s vama besplatno dijelimo.“

Poezija Božice Jelušić u knjizi Gastrolatrija

U knjizi Život kao knjiga Božica Jelušić o poeziji kaže kako se ona, kao ni duša, ne da objasniti, kako je poezija ono što stoji iza riječi, njihova svilena podstava, ručno ušivena sitnim bodom i najoštrijom iglom. Poezija nije trud, nastojanje, to je razina instinkta, intuicije, nekog hiperrazvijenog osjećaja.

Jeziku Božica Jelušić daje uzvišeno mjesto – jezik je jedina domovina, jer riječi čuvaš, braniš od tuđica, oslobađaš ih, dižeš im ponos. Riječi su moćne, magične, prodiru u nas, obuzimaju nas, oblikujemo ih i preoblikujemo, pa se ni poezija ne može pisati po narudžbi – piše se „kad dobri a ne mračni duhovi nad nama imaju vlast“, kako reče Milosz.

Dvije poetese i Božice, Jelušić i Brkan, na Zrinjevcu, prije korone i prije potresa, 2019. / Privatni arhiv Božice Brkan

Upravo takvo objašnjenje može se primijeniti i na pjesme na kajkavskom i štokavskom Božice Jelušić i Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija – kao da je na glave obiju božica „sletio“ Ariel, dobri zračni duh (u Shakespearea i Goethea), pjesnička muza i raskrilio im maštu, raširio panoramu djetinjstva, jela i drugih blagodati. No, stilovi su tih dviju pjesnikinja, majstorica i štokavskog i kajkavskog jezika, različiti, iako su im pjesme podjednako živopisne. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, ples užitaka, uglavnom u kontekstu zavičaja, prirode i starih hiža – ona pjeva o fenomenologiji mirisa, okusa, opipa, veoma sugestivno, fluidno, nostalgično. U njezinim slikovitim stihovima, koje doživljavamo kao da gledamo slikarska platna s mrtvom i živom prirodom, naći će se sve vrsti jela, od onih „sirotinjskih“ (putar, žganci, friška misel, kruv na stolu, krumper, luk, paradajz), do bogate božićne trpeze, sa hladetinom, puretinom, prasetinom, kupom kolača, makovnjačom… Naći će se u tim pjesmama, punim čežnje, hiže, hambari, stari ormari, komorice, razna skloništa što su rasplamsava dječju znatiželju i žar za tihom „igrom skrivača“. Naći će se tu i akvarelne slike djetinjstva u prirodi, kao u pjesmi „Trnine, kupine, maline“ – u vijencu sjećanja na djetinjstvo iskrsnut će slike branja šumskog voća, dječji dodir s biljem, slast djetinjeg nepca, a pjesma će nas opčarati i „unutarnjim“ dijalogom čovjeka i prirode. Božica Jelušić osobito je sklona starim hižama, pa i onim napuštenim što su se prignule ka zemlji, no svojim sjećanjima oživljuje u njima glasove ljudi, sve mirise, okuse, s uvijek prisutnom čežnjom prema starim vremenima kada je stol bio i metafora obitelji (koja se danas, zbog ubrzana i rasutog vremena, rijetko okuplja), pa su tako mnoge njezine pjesme posveta toplini doma, koju smo zabravili. U pjesmama Božice Jelušić povrće i druga hrana, a osobito vrt kao izvor života, zanosno su opjevani, katkada i s mitskim obilježjima (tako u pjesmi „Traktat u vrtu“ stoje stihovi: „Pod lišćem bundeve u zanosu padam: / Tu spavali su Eva i Adam.“) Jelušić stvara pletivo svakovrsnih plodova i bogatih okusa, i slanog, i ljutog, i gorkog i reskog, opjevava sve emanacije hrane, brojne njezine metafore, stihovi su joj dinamični i veoma dočarani, kao da se sve o čemu pjeva nalazi pred nama. 

Tako u pjesmi „Hižne duhe“ stihovna vezilja Božica Jelušić pjeva: „Otprt ormar: z njega zleti duha / od lavande i od ružmarina. / Mehka krila maminoga ruha, / v kojem spiju nežnost i milina. // V komorici mušmule i dunje, / med, citron, patliđani plavi. / Mati prestre po ogradi gunje, / koji diše po kesnoj otavi. // Po gančecu švrlja miris kaše, / štrukli z makom i slatkoga zelja. / Orehovec hlapi z tenke čaše: / krumper z rola v detinjstvo te pela. // Onda te zahlikne vrčak pisan, / v prahu sunca i peludu žutom. / Kak da z njenom rukom je narisan, / i našlingan z klinčecom i rutom. // Bele lasi sprel ti dudov prelec, / a svet širok stope ti presuša. / S tebom ide orej kesnozrelec, / hižne duhe, materina duša.“

Božica Jelušić u štokavskoj pjesmi „Juha od krumpira“ ispisuje odu jednostavnom jelu na kojem su mnogi odgajani: „Za juhu od krumpira sa zrnom soli, / dala bih sve što treba. Briga me boli / za jastoge i skušu i sireve grčke, / fazanovu pečenku i nadjevene trčke. // Iskopajte za mene gomolj pod međom, / kvrgava izvadite svata sa korom smeđom. / Dajte mi drva na vatru, umjereno suha, / zaprške tanke, kapulu i vrijeme da se skuha. // Ne treba veleumlja, recepata, vještine, / nit’ trebaš znati što su katreni i tercine. / Užitak srca i nepca stiže ti u paketu: / krumpirova je juha ravna dobru sonetu! // Kad jednostavno živiš, patetike ne mariš, / imaš sebe na hrpi i polagano stariš; / Unuku priču pričaš, opisuješ planete, / i ne ljutiš se više kad te se moćni ne sjete. // Kad na bundevi sjediš, ćuteć’ se kraljem, / i cijeli dan se baviš sitnim detaljem, / ti SLOBODAN si čovjek, kušač i srkač juhe, / iz koje bogovi love pare i miloduhe!“

Poezija Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija

Za razliku od vezanog stiha Božice Jelušić, Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, a gotovo svaka pjesma napisana je kao dugi asocijativni uzdah, kao svojevrsna „struja svijesti“, no sve slike nadovezuju se jedna na drugu, dakle, nema „kaosa“ koji bi nam prekidao percepciju. Pjesme Božice Brkan različita su ugođaja – neke su urbane, suvremene (npr. pjesme „postaja XI: promatračica i konzumentica medija“), neke kulinarske i gastronomske, a neke „starinske“ i čeznutljive prema starom djetinjstvu, punom neostvarenih želja, a koje Božica Brkan često opjevava na anegdotalan način, tako da imamo pred sobom pravi mali „film“, malu „štoriju“. Primjerice, u pjesmi „čokolada za kuvajne kraš“, napisanoj na kajkavskom, djevojčica u prvom licu pripovijeda kako ju je mama poslala po jaja, a učiteljica po čokoladu za kuhanje – s košaricom se osjeća kao Crvenkapica, a sjeti se i vuka koji ima „tak velike oči / tak velike vuha / tak velike zube, što je metafora dječje žudnje za „zabranjenim voćem“. Po čokoladu ju je poslala učiteljica, no u školi ju netko mazne, pa slijedi pretres svih đačkih torbi… U ovoj pjesmi Brkan je „ubacila“ i asocijaciju na Tadijanovića, uz „modernu“ igru riječi i značenja, a i druge njezine pjesme imaju u ponekom stihu nagli skok iz staroga u novo. I u pjesmi „sladoledar“ nostalgično će ispričati scenu sa sladoledarom koji ulazi u selo s trokolicom i sa zvonom te stvara pravu pomutnju među djecom, slast pomiješanu sa strahom hoće li tko dobiti od mame dinar… neki imaju sreće, neki skrivećki gledaju „kakov jel žuti jel rozast“, „ko bu duže lizal“, neki  mole: „dej mi liz dej mi liz…     

Tako Božica Brkan i u pjesmi „koprivnača“ pjesnički dočarava jednu živu  situaciju:  bila sem pri babe potočke na ferju / i po mene su najemput zrasle nekakve gube / a baba je kak smo se pod dudu igrali / mislila da su me gusenice oplazile / i onda me je lepo okupala / i lepo z friškem vrjnem namazala / baš je bila mleko obrala / joj kej je to srbelo kej sam vrag / i onda me je z matorom ne sečam se bome z kem / poslala domom / i otpelali su me doktoru v novoselec / koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije / grdo su bome pekle / a mama je imela šivati i poslala me samu / i rekla je je nekoja kuma posle / kak si dete mogla samo poslati / a ja sem rekla kak sem se za stol prijela / i samo sem zubmi zrak zagrizla / a gda sem domom došla i bilo mi je bole / pak sem se pri goričkom dud najela / i pak sem vraga napravila.“

Božica Brkan često u pjesmama niže o istoj stvari raznovrsne asocijacije, kao, npr. u pjesmi „rebra“: „rebro po rebro čokolade / vrlo crne zbog visokog postotka kakaa / kao da kakaovac uopće ne izumire / rebro po rebro / kao adamovo / odlamaš / i dodaješ mi odsutno / globam grizem kao led / sladim se hladnoćom / sladim se gorčinom / toliko je crno rebro da mi je život više gorak nego sladak / crne mi se misli čim pomislim bi li mi tako olako dodavao svoje /

rebro / već to što moram razmišljati diskvalificira nas za katehističku storiju / za koju već tisućljećima utvrđujemo / je li suštinska ljubav ili je suštinska vjera / kao da i ljubav nije vjera / vjerovanje / povjerenje / morala bih se zadovoljiti da me poslije ovoga deserta / izvedeš na rebarca kakva baš voliš lakirana sjajna glazirana / bila kineska ili američka / samo da nisu ova naša svagdašnja / samo da nisu naša domaća lagano prodimljena / samo da nije ovo naše / kao da i to nije / tek ljubav.“

I u pjesmama Božice Brkan nalazi se pravo carstvo raznovrsne hrane – tu su ogrizeki, rogači, „gra na ladno“, „smesni kru“, „pilek“, „prsne karamele“…

Dok Božica Jelušić teži stihovnoj harmoniji, Božica Brkan često „skače“ iz vremena u vrijeme, odnosno, sjećanja joj nisu uvijek „kompaktna“, kao u njezine imenjakinje, nego „rasuta“, a literarno jednako sjajna.

Zaključno, knjigu Gastrolatrija valja imati na policama uz sve kuharice, kako bi nas podsjetila da hrana nije samo na stolu, nego u svim našim čulima i uspomenama. Knjiga je izvrstan spomenar, za neke možda i herbarij, ali onaj koji miriše… miriše za sva vremena!

Lada Žigo Španić

Lafre u časopisu Kaj

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, dvobroj 3-4/2021. u cjelini Suvremena kajkavska književnost, str. 12.-16., objavljen je u prvoj skupini sa 16. natječaja Kaja i Kajkavskoga spravišča za kratku kajkavsku prozu 2020. uz tekstove Aleksandra Horvata, Božice Jelušić, Denisa Peričića, Siniše Cmrka, Željka Cvetkovića i Željka Bajze, i tekst Lafre Božice Brkan iz 2020.

Nalovnica dvobroja Kaja
Početak teksta Lafre u Kaju

Na više od 150 stranica Kaj (gl. i odg. urednica Božica Pažur) donosi i cjeline Kajkavske korelacije, Kajkavske jezične korelacije, Iz (staro)kajkavske književne baštine, Kaj & ča, Hrvatski književni putopis te Osvrti i prikazi.

20220111

Božica Brkan i Oblizeki na videozapisu Knjiženice Božidara Adžije

KGZ – Knjižnica Božidara Adžije 17. prosinca 2021. u blagdanskom serijalu preporuke knjiga objavila je videozapis u kojem Božica Brkan, književnica, novinarka, urednica, blogerica, ali i, kako sama kaže, čitateljica, govori o svojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom.

Uredništvo: Marija Žurić i Iva Džambaski; Snimatelj Miljenko Brezak; Montaža iva Džambaski i Jure Žilić. Na svome Facebooku najavljuju:

Autorica je brojnih tekstova i knjiga o hrani te pedesetak kuharica. Dugi je niz godina ostavljala svoj scenaristički pečat u emisiji „Male tajne velikih majstora kuhinje“, a urednički u prilogu Večernjeg lista „Vrt“. Saznajte što su to oblizeki i zašto je baš tako nazvala svoju „osobnu vizitku“ tiskanu u nakladi od 15 000 primjeraka te internetski magazin. Knjiga „Oblizeki : Moslavina za stolom“ pohranjena je u vremenski trezor jedne banke, ali upozorite svoje potomke koji će prisustvovati otvaranju kapsule 2114. godine da ovu knjigu ne otvaraju ako im se tak’ žuri. A vi u ovim blagdanskim danima prije spavanja na „vanjkuš“ ponesite beletrističke ili publicističke oblizeke Božice Brkan koje možete posuditi ili rezervirati na pozveznici 
https://bit.ly/3ynAniD.

#godinacitanja #kgzRadnicka #BožicaBrkan #SretanBožić #kuhajmoičitajnozajedno

https://www.facebook.com/kgzRadnicka/videos/218438637106624

20211218

Bakina škrinjica o dobitnicima Književnog pletera Sisačko-moslavačke županije

Diskografska industrija u Hrvatskoj od 1927. do pedesetih godina 20. stoljeća u nedjelju 12. prosinca 2021. bila je jedna od tema u emisiji Bakina škrinjica urednice i voditeljice Karmen Valente na Radio Quirinusu. O projektu je govorila dr. sc. Irena Miholić, etnomuzikologinja sa zagrebačkoga Instituta za etnologiju i fokloristiku. O glazbenim vrstama, žanrovima tradicijske, popularne i umjetničke glazbe, notnom izdavaštvu…

U drugom dijelu emisije književnica Božica Brkan, s Miroslavom Mićanovićem članica stručnoga ocjenjivačkog suda, upoznala je slušatelje s ovogodišnjim dobitnicima priznanja 3. Književni pleter Sisačko-moslavačke županije.

20211214

Na kolokviju “Stoljeće Tadijanovićeva pjesništva” i esej Božice Brkan

Književni kolokvij Stoljeće Tadijanovićeva pjesništva održan 5. studenoga, drugoga dana III. sedmodnevne Književne manifestacije Tadijine jeseni, ove je godine potpuno održan i objavljen online na mrežnim stranicama Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda. Pod moderatorskom palicom prof. dr. sc. Vinka Brešića na kolokviju je svojim esejima sudjelovalo 11 istaknutih pisaca, profesora, književnika i novinara koji su pričali o Tadijanovićevom pjesništvu kroz svoja osobna iskustva i poznanstva sa samim pjesnikom kao i kroz analize odabranih pjesama velikog Tadije.
Kako se ističe na stranici Galerije umjetnina Grada Slavonskoga Broda, ovaj kolokvij je dokaz interesa znanstvene i kulturne zajednice za književno djelo Dragutina Tadijanovića, a obzirom da je pokretač inicijative Spomen – dom Dragutina Tadijanovića, dokaz je koliko je sama institucija važna u kontekstu hrvatske književnosti i kulture.

Plakat Tadijinih jeseni 2021.

Prof. dr. sc. Vinko Brešić na početku kolokvija podsjeća kako je 2020.  pozvan da ponovno vodi kolokvij o pjesniku Dragutinu Tadijanoviću te se sredinom listopada obratio potencijalnim sudionicima pozivom te se njih nekolicina odazvala, a objavljeni su tekstovi Božice Jelušić, Ivana J. Boškovića, Božice Brkan, Perine Meić, Ane Batinić, Ivane Žužul, Tvrtka Vukovića i Mirka Ćurića.

Ilustracija sa stranice Galerije umjetnina Grada slavonskoga Broda

Uz objavljen tekst Božice Brkan Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije – koji donosimo posebnoprof. dr. sc. Vinko Brešić piše:

Slijedi još jedna Božica – sada književnica i novinarka Božica Brkan koja bi “za Tadijine jeseni 2020. odabrala temu Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije“ pojasnivši svoj izbor ovako: – Interpretacije poezije Dragutina Tadijanovića tijekom desetljeća, ovisno ponajčešće o nekoj od aktualnih književnih moda koje su se smjenjivale za dugoga pjesnikova života, išle su od intimističkih do dokumentaristički. Modernost Tadijine poezije danas pokušat ću sagledati očima svojih suvremenika a njegovih vršnjaka cijeli vijek kasnije, ponajprije – ekološki. „Onako usput“ posla mi Božica i Ogrlicu –„svoju pjesmu iz davnine“ kao impresivni postmodernistički odjek Tadijine kultne pjesme Prsten. Ne mogu da je ne objavim, ali bez tumača pojedinih pojmova na kraju pjesme:

Ogrlica

Dragutinu Tadijanoviću

(Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten javorov…). A ja imam ogrlicu
novu.

Takva je da bi je pjesnik Srebrnih svirala možda kupio i svojoj Jeli.
Elegantna.
Moja crna ogrlica – oniks, vulkanska lava i karneol crni. Mlada umjetnica, zanatlija, što li je, donijela ju je u hrpi nakita koji radi da preživi kao što ja radim tekst
koji ne mogu ovjesiti oko vrata. Odabrala sam najprije ametist.

Tadija ima prsten

Lila, čak dvije,
(i za Ivanovu Marinu jednu
mladenačku,
jer ona vjeruje da kristali i drago kamenje zrače najbolje neobrađeni).
Ali ovaj poludragi
kao na tetkinu prstenu u zlato tigrasto oko ugniježđeno. Možete li produžiti, pitam nadajući se da ne može. Vulkansku lavu ni s Etne nisam ponijela kao sicilijanski znamen,
jer su govorili da je to vražja poruka iz središta Zemlje. Bože, što li sam ponijela sa Sicilije uopće kao Tadija iz Firence u koju se spreman
da se nas dvoje zagledamo u Arno? I na mostu,
mi stari sentimentalci, ostavimo zakračunat ljubavni lokot.
Najljepšu si uzela, kažu mi.
A nije ni zlatna nego dvije spojene kliještima u jednu, nakit koji ne pretendira na brojne nositeljice ni prije ni poslije mene,
na energiju sačuvanu,
crna moja ogrlica od oniksa, vulkanske lave i karneola, crnoga.

Tadija ima prsten i pjeva baš u davnoj godini moga rođenja:
I prsten u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
i pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)

A ja imam ogrlicu
novu.
Niti joj tko pita za cijenu, niti ja mislim kako će
ona sa mnom leći
u zemlju ili ostati na nepoznatu vratu,
kad moj
bude pepeo i prah.
Zašto se meni ne čini,
kao što se činilo onima prije mene i kao što se Tadiji činilo
s prstenom njegovim,
da se vrat moj nikada neće rastati od ogrlice?
Moje crne ogrlice – oniks, vulkanska lava i karneol crni? Ali mi se čini da pjesma
o prstenu od srebra s kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol, još nije gotova. O mojem ili tvojem prstenu?

Zgb, 20. ožujka 2009. – 19. svibnja 2010 – 17. srpnja 2010. – 18. srpnja 2010.
(Iz ciklusa Pisci)

20211105

 

 

Vijenac o gostovanju književnica Željke Lovrenčić i Božice Brkan u Crnoj Gori: Poezija kao poveznica

Vijenac u broju 720. od 7. listopada 2021. donosi tekst Božice Brkan o gostovanju hrvatskih književnica u Crnoj Gori, koji prenosimo u cjelini:

Kulturno povezivanje Crne Gore i Hrvatske kroz poeziju, Predstavljena suvremena hrvatska i crnogorska poezija i slični naslovi tek su neki iz crnogorskih medija koji su popratili gostovanje hrvatskih književnica Željke Lovrenčić i Božice Brkan u Crnoj Gori od 20. do 24. rujna. Zbog pandemije nekoliko puta odgađano napokon je ostvareno, u nikad i politički zanimljivijem trenutku domaćina, sve redom u dvoranama sa sjedenjem bez razmaka i stajanjem, punima zainteresirane publike.

Projekt su u okviru međunarodne kulturne suradnje Društva hrvatskih književnika poduprli Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH i Veleposlanstvo RH u Crnoj Gori, a nastavak je 2020. dviju zanimljivih knjiga koje je objavio Crnogorski kulturni forum – panorama živućih pjesnika različite dobi i poetika sa po pet-šest pjesama autorskoga dvojca Željke Lovrenčić i Božidara Proročića.

Predstavljanje u Nacionalnoj knjižnici Crne Gore

Razgovor s književnicama u Narodnoj biblioteci i čitaonici Njegoš na Cetinju. Na fotografiji: Božidar Proročić, Željka Lovrenčić, profesor književnosti Veljko Đukanović i Božica Brkan (čita stihove) / Snimila Božica Brkan

Jedna je Razlog za pjesmu (nazvana prema stihu iz pjesme Tražeći razlog za pjesmu Tomislava Milohanića Slavića) s pjesmama 40 hrvatskih pjesnika (Ivan Babić, Krešimir Bagić, Lidija Bajuk, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni Dujmić, Nikola Đuretić, Ernest Fišer, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Slavko Jendričko, Dražen Katunarić, Marina Kljajo-Radić, Željko Knežević, Maja Kušenić Gjerek, Mladen Machiedo, Siniša Matasović, Stijepo Mijović Kočan, Tomislav Milohanić, Pero Pavlović, Mile Pešorda, Božidar Petrač, Božidar Prosenjak, Ivan Rogić Nehajev, Diana Rosandić Živković, Zdravko Seleš, Mirjana Smažil Pejaković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj, Drago Štambuk, Milko Valent, Borben Vladović, Anka Žagar).

Druga je Odlazak u stihove (nazvana prema stihu iz pjesma Kad budeš sama, rode Marka Vešovića) s pjesmama 21 crnogorskog pjesnika (Sreten Perović, Jevrem Brković, Milorad Mijo Popović, Sreten Vujović, Balša Brković, Bogić Rakočević, Slobodan Vukanović, Miraš Martinović, Ljubomir Đurković, Boris Jovanović Kastel, Aleksandar Gavranić, Lena Ruth Stefanović, Pavle Goranović, Aleksandar Bečanović, Momir M. Marković, Tanja Bakić, Rebeka Čilović, Marko Vešović, Dragana Tripković, Saladin Dino Burdžović, Blagoje Vujisić). S obzirom na odjek, DHK planira iduće godine uzvratiti gostoprimstvo crnogorskim književnicima.

O dugoj kulturnoj i suradnji dviju zemalja i naroda napisano je i u pjesničkim panoramama, a čulo se izrijekom i uživo na trima vrlo zanimljivim a različitim književnim večerima, na kojima su hrvatske književnice poeziju i pojedine autore odabranim pjesmama predstavile s domaćinima B. Proročićem i profesorom književnosti Veljkom Đukanovićem.

Dana 21. rujna u 153 godine staroj Narodnoj biblioteci i čitaonici Njegoš na Cetinju B. Proročić moderirao je Razgovor s književnicama predstavivši stvaralaštvo i djelovanje gošći. Željka Lovrenčić govorila je o iskustvima književne kritičarke, istraživačice i prevoditeljice te, zahvaljujući brojnim izborima ponajprije poezije prevedenima na španjolski i predstavljanjima po svijetu i inozemne croatice u Hrvatskoj, važne promotorice hrvatske književnosti. Podsjetivši se kako je kao tinejdžerica svoju prvu značajnu pjesničku nagradu još sredinom sedamdesetih dobila na Ratkovićevim večerima u Bijelom Polju, Božica Brkan govorila je o iskustvu novinarke i blogerice te književnice, povratku u lijepu literaturu, poeziji i prozi, primjerice romanima Ledina i Generalov sin, Srbin a Hrvat te najnovijemu, neobjavljenu, o zagrebačkom potresu Privremeno neuporabljivo, zatim o jeziku kao dijelu identiteta te je, osim na standardu, pročitala i pjesmu na materinskoj kekavici Doveka: če bum jezik svoj odmetnula proč igda / če na hip / kak bum se z zemlu svoju spominala i dospomenula // gda bum doveka vujne ležala“. Uz ravnateljicu knjižnice Irenu Nenadović i brojne druge uglednike, predstavljanju je prisustvovao i veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori Veselko Grubišić sa suradnicima.

Sutradan je uslijedio posjet Njegoševu mauzoleju na Lovćenu i predstavljanje pjesničkih panorama u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore Đurđe Crnojević. Istaknuvši kako jezik i književnost obilježavaju narod i kako su oni presudni za identitet naroda, o knjigama su ponovno govorili autori Željka Lovrenčić i Božidar Proročić te Veljko Đukanović, a Božica Brkan čitala je svoje stihove. Među ostalim i Haljinu za snove, nagrađenu na festivalu poezije Nagrada Vesna Parun, te Vermut, koji je kao dio panorame dvanaest hrvatskih pjesnika na španjolskom, također Željke Lovrenčić, oduševio publiku u Kolumbiji. Predstavljanju je prisustvovalo mnoštvo ljudi, mnogi koji su prethodnog dana bili i u Gradskoj knjižnici, te ravnateljica Nacionalne biblioteke Dragica Lompar, ali i drugi tajnik Veleposlanstva RH u Crnoj Gori Iva Ivanić-Pavković.

Dana 23. rujna Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore organiziralo je ponovno vrlo zanimljivo predstavljanje knjiga i književnica u Hrvatskoj knjižnici Ljudevit Gaj u Domu kulture Josip Marković u Donjoj Lastvi, u Tivtu, gradu gdje su u Crnoj Gori Hrvati najbrojniji. Pjesmom Gora s biblijskim motivom gostima je uzvratio novinar i pjesnik Dragan Popadić: „…Al mene bole rane moje Gore / mračne i same / u ovom čudnom vremenu / kad se i veliki plaše. / Nek nebo pomogne / da se ne ostvare moje slutnje.“ Uz predsjednika HNV-a Zvonimira Dekovića večeri su prisustvovali i generalna konzulica Republike Hrvatske u Kotoru Jasminka Lončarević, zatim predsjednik Hrvatske građanske inicijative i pjesnik Adrijan Vuksanović te predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj Marija Mihaliček.

Pripovijetka Bele rukavice iz ciklusa Povečane slike objavljena u Kaju

U najnovijem Kaju, časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, broj 2021./1-2, od str. 34. do str. 36. u cjelini Suvremena kajkavska književnost objavljena je pripovijetka Božice Brkan Slika: Bele rukavice (iz ciklusa Povečane slike).

Dio je to kratke kajkavske proze s 15. natječaja časopisa Kaj i Kajkavskoga spravišča. Ocjenjivačko povjerenstvo (dr. sc. Ivo Kalinski, predsjednik, i dr. sc. Božica Pažur) izabralo je radove autora u dvije skupine: u prvoj – Božice Brkan, Denisa Peričića, Željke Cvetković, Marije Drobnjak Posavec, Božene Filipan; u drugoj – Mile Mašić (najmlađe sudonice natječaja, učenice OŠ Ljudevita Gaja Grad Krapina), Žejka Bajze, Aleksandra Horvata, Katarine Zadrije i Ivana Picera.

Naslovnica

U istoj cjelini Kaj objavljuje i više tekstova posvećenih 70. rođendanu Božice Jelušić te cjeline Semantičke korelacije, Povijesne teme, Hrvatski književni putopis sa desetak tema te više naslova u cjelini Osvrti, prikazi.

20210929

U bugarsko-hrvatskoj antologiji pjesme i B. Brkan

Naslovnica bugarsko-hrvatske antologije ljubavnih pjesama
Predsjednik DHK Zlatko Krilić pozdravlja goste iz Bugarske / Foto Miljenko Brezak

U prostorijama DHK u Zagrebu, 23. rujna 2021. uz čitanje pjesama predstavljene su dvije antologije u izdanju Slavenske književne i umjetničke akademije iz Varne: O – kato Otečestvo / D – kao Domovina (suvremeni slavenski pjesnici), 2020., i Ljubovta – solta na života/ Ljubav – sol života (bugarski i hrvatski pjesnici), 2021. 

Bugarska pjesnikinja, prevoditeljica i urednica te osnivačica Slavenske književne i umjetničke akademije Elka Njagolova s ljubavnom antologijom / Foto Miljenko Brezak
Promotorice Sonja Zubović, Elka Njagolova i Enerika Bijač te glazbenici / Foto Miljenko Brezak

U antologiji Ljubovta – solta na života / Ljubav sol života (bugarski i hrvatski pjesnici) zastupljeni su: Ivan Babić, Krešimir Bagić, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Mirko Ćurić, Lana Derkač, Tomislav Domović, Dunja Detoni Dujmić, Ernest Fišer, Maja Đerek, Božica Jelušić, Irena Matijašević, Luko Paljetak, Evelina Rudan, Davor Šalat, Andrijana Škunca, Drago Štambuk, Borben Vladović i Sonja Zubović.

B. Brkan i pjesma haljina za snove na bugarskom
Muzej prekinutih veza B. Brkan na bugarskom

Antologiju su sastavile Enerika Bijač i Elka Njagolova, prijevod s hrvatskog na bugarski Elka Njagolova, a s bugarskog na hrvatski Enerika Bijač i Ivana Primorac.
 
Božica Brkan predstavljena je, uz biobibliografiju, pjesmama haljina za snove i muzej propalih veza na hrvatskom i bugarskom.
 

Dio publike s predstavljanja / Foto Miljenko Brezak

U antologiji O  – kato Otečestvo/ D – kao Domovina (Suvremeni slavenski pjesnici) zastupljeni su: Andrijana Škunca, Borben Vladović, Davor Šalat, Darija Žilić, Diana Burazer, Enerika Bijač, Zdravko Seleš, Ivan Babić, Krešimir Bagić, Lidija Bajuk, Ljerka Car Matutinović, Luko Paljetak, Mirko Ćurić, Miro Gavran, Natalija Vorobjova Hržić, Ružica Martinović Vlahović, Sonja Zubović, Stanko Krnjić, Stijepo Mijović Kočan i Tomislav Domović.

Objavljeno 27. rujna 2021.

Jokešinski fašejnek na 20. Znanstvenom kajkavskom skupu u Krapini

Jokešinski fašejnek tema je izlaganja Božice Brkan potkrijepljenja sve rjeđim, a time i sve vrednijim sjećanjima i brojnim starim fotografijama od sredine do kraja 20. stoljeća u Moslavini. Samo je jedna na jubilarnom 20. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem, kojim je u ponedjeljak 6. rujna 2021. u Krapini započeo Tjedan kajkavske kulture. Pokrovitelji skupa su Ministarstvo kulture i medija RH, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH,  Krapinsko-zagorska županija i Grad Krapina, a organizatori Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca Zabok i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina.

Sudionici Znanstvenoga skupa ispred krapinskoga Pučkog otvorenog učilišta / Foto Miljenko Brezak
Znanstveni skup u epidemiološkim uvjetima / Foto Miljenko Brezak

Dakako, po običaju je na skupu predstavljen niz zanimljivih izlaganja. Dr. sc. Alojz Jembrih, prof. emer. govorio je o Horvatskom književnom i kulturnom nasljeđu znamenitih pl. Patačića(uz 300. obljetnicu rođenja Katarine Patačić i 30. prvotiskaPesem horvatskeh, 1781.); dr. sc. Marijana Borić o Prosvjetiteljskim prinosima Tomaša Mikloušića (uz 200. obljetnicu njegova Izbora dugovanj vsakoverstneh); mr. sc. Ivan Zvonar o Hrvatskom značaju Martjanske pjesmarice starije; a Danica Leštek vrlo dojmljivo o temi Kajkavski u osnovnoškolskoj nastavi danas. 

U pauzi za dugo i lijepo prijateljsko sjećanje: Marijana Borić, Martina Horvat, Rajko Fureš i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Na početku još jednoga Tjedna kajkavske kulture Jasna Petek i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Dr. sc. Kristina Slunjski predstavila je Kanižajev dječji kaj: kajkavska poezija za djecu Paje Kanižaja, a prof. dr. sc. Sanja Nikčević o Netopiru Denisa Peričića ili kako je Batman spasio Katarinu Patačić; Sanja Benković-Marković predstavila je Leksik vivodinskoga govora; dr. sc. doc. Ivana Kresnik iznijela je Nova promišljanja o Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Teutsche (1783.); mr. sc. Martina Horvat iznijela je Lingvostilističku raščlambu pjesama Marice Planinšek pisanih na kajkavskoj ikavici; Krunoslav Puškar predstavio je Prezimena potkalničkoga Prigorja motivirana osobnim imenom, a Vera Grgac Nadimke Novaka Bistranskih.  

Predsjednik Organizacijskog odbora prof. dr. sc. emeritus Alojz Jembrih / Foto Miljenko Brezak
Ivan Zvonar ne odustaje od potisnute, a vrijedne povijesti hrvatske kajkavske književnosti / Foto Miljenko Brezak
Fra Juro Šimić sa zbornikom posvećenom kapucinu Štefanu Zagrebecu / Foto Miljenko Brezak

Doc. dr. sc. Rajko Fureš, prim. dr. med. Iznio je temu Važnost medicinske stručne izvorne literature na kajkavskom književnom jeziku u hrvatskoj kulturi i povijesti medicine.

Danica Leštek, vrijedna školska knjižničarka iz Donje Stubice izlaže temu o kajkavskom u školama / Foto Miljenko Brezak

Predstavljene su također i knjige Štefan Zagrebec i njegovo djelo, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa povodom 350. obljetnice rođenja (1669. – 1742.). izd. Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb 2020., o kojem su govorili urednik Alojz Jembrih i fra Juro Šimić te znanstvene slikovnice Priča o jednom kaju, izdanje Srednje Europe za mlade,autorice teksta dr. Bojane Schubert i autora ilustracija Grgo Petrov.

Božica Brkan govori o zaboravljenim moslavačkim običajima sačuvanima u sjećanjima i starim fotografijama / Foto Miljenko Brezak

Na idućem skupu dogodine očekuje se zbornik radova predstavljenih na nekoliko prošlih skupova.

20210907

Predstavljena dvojezična antologija suvremenog hrvatskog i bugarskog pjesništva

Ovogodišnji Međunarodni pjesnički festival „Slavenski zagrljaj“ u organizaciji Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, u skladu s pandemijskim mjerama održan je u online verziji, kao i 2019. godine, kada je na stranicama Akademije predstavljena antologija „D – kao Domovina“ u kojoj je objavljena poezija dvadesetak hrvatskih pjesnika na bugarskom jeziku. Ove godine dio Festivala održan je i uživo u Varni, 27. i 28. kolovoza pred brojnom publikom, u skladu s važećim mjerama zaštite od covid-19.
U programskom središtu jubilarnog, XV. Međunarodnog festivala poezije „Slavenski zagrljaj“, u Varni je 27. kolovoza 2021. predstavljena dvojezična pjesnička antologija „Ljubav – sol života“, (izd. Slavenska akademija za književnost i umjetnost, Varna, 2021.), u kojoj su  zastupljena 22 hrvatska i 22 bugarska pjesnika. 

Predstavljanju ove jedinstvene antologije hrvatske i bugarske poezije na festivalu su prisustvovale i sudjelovale pjesnikinje iz Hrvatske Enerika Bijač i Sonja Zubović, članice Društva hrvatskih književnika koje surađuje sa Slavenskom akademijom od njena osnivanja.

Tijekom te suradnje, Akademija je izdala više knjiga naših pjesnika u prijevodu na bugarski i druge slavenske jezike (zbirke pjesama Diane Burazer, Ružice Cindori, Maje Gjerek, Enerike Bijač…) kao i cijele rukoveti pjesama naših pjesnika u Akademijinu časopisu „Znaci“ i raznim književnim časopisima na drugim slavenskim  jezicima (Božidar Petrač, Đuro Vidmarović, Stepan Šešelj, Enerika Bijač, Marko Gregur, Milan Frčko Ljerka Car Matutinović, Luko Paljetak, Pero Pavlović, Davor Šalat, Borben Vladović, Lana Derkač…).

Nakon niza antologija („13 zvijezda na slavenskom pjesničkom nebu“, „Rijeka i njene obale“, „Prinošenje riječi“, „Kruh naš svagdanji“…), antologijom „Ljubav – sol života“ nastavljena je višegodišnja plodna suradnja prevođenja hrvatske poezije. U ovoj vrijednoj, po mnogočemu jedinstvenoj knjizi tematizirana je ljubav u svim aspektima, ljubav – to vrelo života koja je i uvjet opstanka čovjeka na ovom našem planetu što ga imenujemo Zemlja.

Izbor pjesnika sastavile su Enerika Bijač i Elka Njagolova; prijevod s hrvatskog na bugarski: Elka Njagolova; prijevod s bugarskog na hrvatski: Enerika Bijač i Ivana Primorac; knjiga je opremljena slikama umjetnika Stoimena Stoilova, dizajn knjige: Valery Poshtarov.

U knjizi su zastupljeni hrvatski pjesnici: Ivan Babić, Krešimir Bagić, Enerika Bijač, Domagoj Boris Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Mirko Ćurić, Lana Derkač, Tomislav Domović, Dunja Detoni Dujmić, Ernest Fišer, Maja Kušenić Gjerek, Božica Jelušić, Irena Matijašević, Luko Paljetak, Evelina Rudan, Davor Šalat,  Andrijana Škunca, Drago Štambuk, Borben Vladović, Sonja Zubović.

Čestitamo svim zastupljenim pjesnicima! Hvala Slavenskoj akademiji što tako značajno prinosi promociji hrvatskog jezika i suvremenog hrvatskog pjesništva u svijetu! Hvala Ministarstvu kulture RH na potpori i ove Akademijine antologije!

Naslovnica dvojezične pjesničke antologije hrvatsko-bugarske
Hrvatske i bugarske poetese s predstavljanja antologije

Enerika Bijač i Sonja Zubović