Literarne priče s novinarskim šarmom

Časopis Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 5.-6. za 2017. na str. 156. i 157 objavio je kritiku zbirke priča Božice Brkan Umrežena (Acumen, 2017.) iz pera književnice, književne kritičarke i novinarke Lade Žigo Španić.


 

Ugledna i svestrana spisateljica Božica Brkan nedavno je objavila dvije nove zbirke priča: Život večni (knjiga kajkavskih priča) i Umrežena (knjiga kratkih priča), obje u izdanju Acumena d.o.o. Druga je na štokavskom, u cijelosti je suvremena, dok se zbirka kajkavskih priča vraća i u prošlost te ispisuje sudbinu i usud kajkavskih ljudi.

Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan čitava je života preplitala dva svijeta – književni i novinarski, no posljednjih godina u književnom je sve plodnija, sve se više „puni“, jer ju stresni novinarski svijet nije „ispraznio“. Pa, osvrnimo se za početak na njezin život i rad.

Božica Brkan profesorica je komparativne književnosti i poljskoga jezika, spisateljica bogata opusa, na štokavskom i kajkavskom jeziku. Trideset godina radila je kao profesionalna novinarka, urednica, komentatorica, kolumnistica, a novinarstvo (svakodnevna praksa pisanja) ubrzalo joj je poriv i za literarnim pisanjem i razvilo izniman osjećaj za čitatelja.

Obuzeta novinarskom žurbom, pisala je, kako kaže, u cajtnotu, na dedline, krajnjem roku, pisala je namjenske priče (o nekoj obljetnici, prigodi) i nenamjenske, pisala je za djecu (za Radost), pisala je i za radost odraslih ljubavne novele (za Nedjeljni Večernjak), pisala je u raznim vremenskim periodima, da bi i sama danas shvatila koliko je u žurbi i tišini toga napisala.

Miroslav Šicel uvrštava njezinu priču u Antologiju hrvatske kratke priče, a mnoge kratke priče dobivaju nagrade. Tu su, npr. Nagrada Slavko Kolar za priču Svojih tijela gospodari (2012.), Nagrada Dubravko Horvatić za priču Crna trava (2014.), Nagrada Mate Raos za priču Umrežena (2011.)

I poezija i proza Božice Brkan više puta su nagrađivane, objavljivane u časopisima i antologijama. Među knjigama istaknimo neke: zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija, izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja, knjigu pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, roman Rez/Letica – roman u 36 slika, zbirku kajkavskih pjesama pevcov korak /kajkavski osebušek za eu, koja je dobila uglednu Nagradu Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu 2012. godine. Istaknimo, među ostalim i Kajkavsku čitanku Božice Brkan, knjigu koja je postala pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama.

Dobitnica je godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređeni prilog Vrt, koji je izlazio četvrtkom u Večernjem listu. Ova književnica, puna života, snalažljiva je i u vrtu i u kuhinji – ima oštro pero, biljke pred očima i pun stol delicija, doslovce zbir riječi, mirisa, slika i okusa. Naime, koautorica je pedesetak kuharica objavljenih u visokim nakladama i objavljenih na svjetske jezike (Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata…). Surađivala je na enciklopedijama, leksikonima, ali bogme ispisala i ljubiće u visokim nakladama. Nakladnica je, ali i osnivačica internetskih portala – sve u svemu moderna, svestrana, razigrana (tip pisca kakav čitatelji vole). U njoj raste koješta, baš kao i u Vrtu koji je uređivala – i dalje sadi knjige koje izrastaju u sve bogatiji opus, sve više i više pušta korijenje u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali puni i trpezu hranom i kolačima svake vrste. Božica nam daje i priče i iće i piće i otuda ta šarolikost, životnost njezina opusa koji publika voli, jer joj u vremenu opće depresije razbuđuje sva čula.

Miroslav Mićanović o Umreženoj / Fotografija Miljenko Brezak

Zbirka kratkih priča na štokavskom Umrežena literarno opisuje dvije vrste umreženosti – umreženost na društvenim mrežama i unutarnju mrežu ljudske samoće, koja postaje sve gušća u vremenu otuđenja. U toj unutarnjoj mreži, koju pojedinci nikako ne uspijevaju rasplesti, događaju se samoća, nerazumijevanje drugog bića, tjeskoba, no Božica Brkan piše uzbudljivo čak i kada se ne događa ništa. Na primjer, u priči Vrata žena kuca na vrata nesuđenoga partnera, pa sjeda, pa uzdiše, pa iščekuje, pa se spušta niza stube, pa se vraća… no ponavljanje istih radnji puno je ritma i drame, iako vrata nitko ne otvara i iako je kraj priče poput početka. Žena ostaje u vlastitom krugu neuroze, no svejedno, dok čitamo priču, marljivo pratimo svaki njezin potez – naizgled nevažni trenuci mikrosvijeta prerastaju u mali triler samoće. U priči Stabla on i ona (a svatko iz svoje perspektive) u mislima okrivljuju jedno drugo što su se razdvojili, iako žive u istom prostoru koji ih prisilno zbližava. Žive svatko u svom svijetu – on je znanstveni tip, prizemljen, proučava i iscrtava obiteljsko stablo, dok je ona poetski tip te s balkona gleda u pravo stablo i sluša disanje života. On se bavi mrtvim stablom, ona živim. Svatko ima svoje stablo, ona su posve različita, ali jedno stablo ne bi opstalo bez drugog – njegova preciznost nju nervira i rađa joj neutaživu žeđ za slobodom, a njezina apstraktna ćud njega sili da se uživi u konkretne stvari. Tako se na čudan način dva stabla ipak prepliću, pa priča završava zagonetnom sintezom dvaju oprečnih svjetova. Mnoge priče Božice Brkan, iako se događaju mahom u običnoj svakodnevici, završavaju u literarnim rebusima, pa bio to čudan pijetao koji kukuriče usred grada, a da nije viđen (u priči Pevček) ili mitski letač, kojega sanja bezvoljni čovjek željan tišine (u priči Letač).

Kada piše o društvenim mrežama, Božica Brkan uspješno miješa sarkazam i misterij. U priči Post s onoga svijeta žena stalno dobiva poruku mrtve prijateljice, koju se od straha ne usuđuje otvoriti, ne znajući radi li se o informacijskom kaosu ili o nekom predskazanju. U toj priči u virtualnom svijetu pomiču se granice između točnosti i pogreške, znanja i neznanja, istine i zablude, pa i života i smrti. Ne zna se više je li program u našoj vlasti ili je on zavladao nama, odnosno oživio kao organizam s vlastitom voljom, pa se ova intrigantna priča postupno razvija u fantastiku, ponegdje čak i s elementima horora.

Publika na predstavljanju Umrežene i Zivota večnog Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

U priči Severina čita moju knjigu pripovjedačica šalje poruku zvijezdi da prošeta s njezinom knjigom, da ju reklamira, ni sama ne vjerujući u rezultat svoje pustolovine. No, začudo, Seve odgovara da bi rado knjigu pročitala, pa šalje komentar i spisateljica naglo iz anonimnosti ulazi u brzopleti svijet slave, u kojem su se izbezumili povodljivi čitatelji i proračunati izdavači. Ovo je primjer sarkastične, odnosno groteskne priče, jer Božica Brkan u njoj ispisuje i tragiku pomućenoga tržišta, na kojem se miješaju književnost i estrada, duboka iskrenost i opća površnost dok pisac iščekuje hoće li ga dodirnuti ruka slučaja ili povući nečija dobra volja.

Ma koliko god bile duboko literarne i slojevite, i svakodnevne i neodređene, priče Božice Brkan u knjizi Umrežena pisane su novinarskom lakoćom (rečenice su kratke, čitljive, povezane), što znači da ova suptilna autorica u svakom trenutku razmišlja i o čitanju, ne samo o pisanju. Izvrsno uspijeva od ljudske dosade napraviti zanimljivu priču, što doista nije lako. A to je, prije svega, postigla svojim stilom – emotivnim, ali i zaigranim rečenicama uvlači nas u priču poput usisivača, sve dok nas posve ne usisa. A onda nam ostaju dojmovi koji se pretvaraju u žive slike – njezine likove vidimo pred sobom, kao da su oko nas. Njezine priče, iako su samotnjačke, šetaju ulicama, kreću se po firmama, borave u kafićima. Bude li koji čitatelj knjige Umrežena čuo u kafiću Sevinu pjesmu, svakako će se sjetiti autoričine priče Severina čita moju knjigu. Tako će se književna priča pokazati ipak dojmljivijom od estradne pjesme.

20180205

link

 http://www.bozicabrkan.com/kaj-objavio-kritiku-umrezene-lade-zigo-spanic/

https://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/

https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

https://www.bozicabrkan.com/fikcija-i-fakcija-naracija-cica-mica-ili-prica-o-mojoj-prici-umjesto-kave-23-studenoga-2017/  

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/ 

http://citajknjigu.com/3-pitanja-o-novim-knjigama-za-bozicu-brkan/

Etnoelementi u Umreženoj i Životu večnom Božice Brkan

Slavica Moslavac, etnologinja i muzejska savjetnica i recenzentica zbirke priča Život večni

Okešinec, 16. prosinca 2017: Slavica Moslavac i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak


Na predstavljanju u Okešincu, 16. prosinca 2017.:

Večeras Vam predstavljamo novinarku, pjesnikinju, književnicu, romanopisca, autoricu brojnih djela, koja inspiraciju za svoja književna ostvarenja crpi i iz drugih disciplina kao što su arheologija, etnologija, povijest, povijest umjetnosti…a što je osobito značajno, osobu zaljubljenu u svoj poziv, zavičaj i baštinu, gospođu Božicu Brkan!

Večeras Vam predstavljamo dva njena nova uratka – knjige: Umrežena i Život večni. Knjiga Život večni sastoji se od niza kratkih priča, čiju radnju autorica smješta u svoj rodni kriško-okešinečki kraj, tijekom 19. i 20. stoljeća.

Njeni izvorni kazivači su prije svega najbliža rodbina, bivši susjedi i prijatelji koji imaju što reći na način koji je njoj vrlo blizak i drag. Priče su to o isključenosti, osamljenosti i izgubljenosti, živjeti u zajednici, a biti sam sa svojim mislima, odlukama i sjećanjima, o ljudima i smrti, ali i zaljubljenosti i tragičnim događanjima, o vječnoj dilemi povjerenja, kome i kada se povjeriti, te kakve će biti posljedice.

Čitajući kratke priče Božice Brkan, ma koliko poznavali kraj, ljude, običaje i druga događanja, ne možete, a da ne pogledate na kraju svake priče i rječnik manje poznatih i tuđih riječi koje se danas gotovo ne koriste u svakodnevnom govoru kriškog, pa i šireg moslavačkog zavičaja. Ljepota i jest u tome što čitajući priče, nije samo zanimljiva ona sama već način na koji je ona sročena i tih beskrajno mnogo starih riječi kojima, objavljivanjem njihova značenja, produžuje bar na kratko vijek njihova života i trajanja.

Slavica Moslavac uvodno prije predstavljanja knjiga Božice Brkan o značaju i etno-elementima moslavačke kuhinje / Fotografija Miljenko Brezak

Sadržaji priča nisu jednolična svakodnevna nabrajanja događanja i prepirke u kući i oko nje, priča vezanih za hranu, odjeću, dječji svijet, tkanje, fele na tkanju, sretne ljubavi, kako se to već nekad spominjalo, već su teme priča izmještene najčešće na mjesna stara i nova groblja ili govore o temama preljuba i tajne ljubavi, smrti ili nesretne ljubavi, ili nečega što se činiti ne smije zbog uroka, jer će i njih sustići nešto loše, neka nesreća. Pišući priče s tabu-temama, Božica se usudila taknuti u do sada netaknutu građu krivog ukopa, održavanja tuđeg groba, ljubljena tuđeg muža, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, muškaraca koji su u krivom grobu zakopani, prerane smrti, preljuba sa najbližom rodbinom i potom samoubistva zbog sramote, te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.

Opisujući ljude, tj. najčešće žene, koje su obilazile grobišta uviđamo običaje kako i kada se to činilo, način održavanja grobnih mjesta, kakvog sve cvijeća ima, od jednogodišnjih do zimzelenih trajnica, što je sve pisalo na križevima i tko je slova ukrašavao, tko je nosio raspelo s ručnikom i tko ga je dobivao, te kako je morao biti ukrašen ili neukrašen. Naravno, uviđamo i uništavanje baštine tradicijskog ruha, jer je za ukop svatko pripremao ponajbolje i za svoj odlazak uvijek čuvao najljepše spravljano ruho, a koje se ovim činom zauvijek gubi i nestaje iz tradicijskog života Moslavaca. Opisani su i običaji što činiti kad mladi prerano odu s ovoga svijeta i kakav sprovod mora biti.

Od tema koje također nisu bile česte su vlasništvo u ratu, zajednička imovina i bolnička podmićivanja. Pa tako je bilo i sa konjima i ostalim blagom koje je slobodno paslo na zajedničkim pašnjacima, gemajdama ili gmanjima uzimao je tko je imao kuda ih smjestiti ili je bio tzv. njihov vlasnik. Bilo je i kirijašenja drva, priče o odbjeglim konjima, o nemilosrdnom batinjanju konja i njihovoj nemoći, o nepriznatoj ljubavi od strane nerazumnih roditelja, osobito oca i dr.

Opisujući događaje vraćamo se u vremena bar pola stoljeća ili stoljeće unatrag, u vremena kada su ovi događaji bili prisutni u mnogim našim krajevima, pa tako i Moslavini, ali ih akteri nisu željeli priznati jer je bilo sramotno i previše bolno. U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju sa mrtvicima i pogrebnim običajima prigodom odlaska na posljednje počivalište, odnosno, kako dalje s tajnama živjeti. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, dovodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi te proživljavane boli.

Ovim pričama Božica nam prezentira duh ruralnih sredina, njihovo vladanje u izvanrednim prilikama, odnos živih i umrlih, ljubavi i strasti, stvarnog i tajnog, tragičnog i tragikomičnog. Ta događanja ili Božičine priče su tu oko nas, ali nikada ili vrlo rijetko ispričane ili napisane. Ali zato je Božica tu, koja svojim izvanrednim dijalektom kriškog kraja daje nam sliku vremena 19. ali i 20. stoljeća.

Vrijednost djela su odabrane, prešućivane teme, način prezentacije i odabir pisma – rodna kekavština, te konkretna sjećanja.

Čestitam, i hvala joj na tome!

Link

http://www.bozicabrkan.com/knjizevna-vecer-u-okesincu-umjesto-kave-18-prosinca-2017/

Što ti je vrijeme, što su ti tjedni…

Miroslav Mićanović, recenzija/ pogoovor zbirke priča Umrežena Božice Brkan, Acumen 2017.

Knjiga kratkih priča Božice Brkan Umrežena nastaje iz uvjerenja da je jezik (jezična mreža) mjesto temeljnih odrednica ljudske egzistencije i da je pripovjedaču dano[1] (i suđeno) da se kreće po njezinim koordinatama: početnim i odredišnim mjestima, uvodnim mjestima i mjestima zapleta, prostorima gdje se sudbina njezinih likova, protagonista (junaka i antijunaka) zgušnjava, prepliće, mijenja, rješava na banalan ili tragičan način. Skoro da je svejedno što će biti s muškarcima i ženama, različitih statusa i uloga, jer kad su već ulovljeni i kad su pušteni u priču, uvučeni u njezin neizvjesni i kratkoročni plan, događa im se ono što nisu htjeli: ili im se izjalovljuje velik plan putovanja, traženja sebi bliske duše, sustiže ih nerazumijevanje obiteljske i radne okoline…

Izgradnja fabule, lika, prostora priče i vremena njezina trajanja ne kristalizira se u pojedinačnosti, u osebujnosti i razlici, nego su i čitatelji i likovi oni koji dijele sudbine tolikih drugih, tolikih njima bliskih. Bliskih, ali podjednako u toj blizini, zapravo, stranih i dalekih. Stranost, izmještenost – život u vlastitoj koži i u prostranstvima „novog svijeta“ – umnogome obilježava život junakinja, određuje kodove i registra njihova ponašanja, daje im naizgled pouzdanost i sigurnost, koji se, evo nas u problemu, nerijetko izjalovljuju, nestaju i gube. Ali oni su, njezini likovi, pripovjedački konstrukti i proizvodi, ne bivajući zbog toga ništa manje i dio čitateljske svakodnevice, zbilje jer sve što oni trebaju i traže jest: komunikacija: „Komunikacija? Gdje ti je tu komunikacija? S kim ti to komuniciraš? O čemu? Gdje ti je tu život i kakav to život? – mljela je stara poput bujice.“

Put je to od sebe do drugog, tako započinju „umrežene priče“, ali svaki od njezinih junaka (junakinja) naravno, očekuje ponešto zauzvrat, želi ono što se naziva sreća i što se kao motiv, tema pojavljuje u različitim formatima, novim tehnologijama… Postav pripovjedačke perspektive i događaja u priči ne iscrpljuje se samo u onome što je novo, što nerazumno diktira našim vremenom i našim životima, nego zadobiva novo značenje, stječe novu važnost: jer biti online znači biti društven: „Otkako je prije dva mjeseca otišla u podstanare, CyberCat nitko više ne prigovara ni za što. Ni zbog struje. Ni zbog cjelonoćnih bdijenja, ni zbog cjelodnevne šutnje. Ni zbog računa mobilnih operatera. Mogla je birati među paketima mijenjajući ih okretno i hirovito, mogla je kupovati sve do Android mobitela i ostale gadgete na karticu i švercane za keševinu i preprodavati ih čim bi ih izgustirala. Napokon je mogla biti društvena koliko joj je duša željela, neprestance on-line.“

Kako se to dogodilo da baš zato što si izvan (izvan tijela, npr. ili izvan dodira, trljanja i sudaranja) da ti jesi društven? Društven si po onome što nisi, što te nema! Kako je virtualno postalo stvarno? Koje su posljedice i što nas dalje i nadalje čeka?

Društven kao stalno dostupan: dostupan svima, ali ne i za sve, jer virtualnost određuje tvoje mjesto u svijetu. Moglo bi se, s pravom, reći da je to autoričin središnji pripovjedački interes: društvenost u okviru novih tehnologija, ili točnije, društvenost izvan dogovorenih, očekivanih i poznatih okvira.

Zgusnutost i umrežavanje nije nepoznanica urbanih (i ruralnih) prostora, mjesta zajedničkog obitavanja, trajanja i preživljavanja, ali sad su ta opća, javna mjesta (od obitelji do zajednice, od bolnice do škole, od trgovine, doma kulture do trga, grada…) zamijenjena, nestala ili, pouzdanije, nestaju! Koje su posljedice novih oblika i načina komuniciranja, što donosi (sve)prisutnost i dostupnost pojedinca u mreži drugih mreža?

Kako da on dođe do svojih sadržaja, onih koja nisu nametnuta izvan njega, koja su diktirana s dalekih i njemu tajnih, nepoznatih i dalekih adresa.

Poliperspektivnost i višeznačnost na paradoksalan su način postali zamjensko sredstvo, a istodobnost mehaničkih radnji, pokreta, osjećaja i misli odvlače njezine likove od „stvarnih“ sadržaja, „autentičnih“ doživljaja i zanosa: „Na Instagram, Flickr.com je démodé, doda nedjeljne fotografije blizanki te im pošalje tvit da bace luk. Protrči kroz nekoliko statusa na Fejsu, pet puta klikne like da ljude razveseli, a jednom i unlike da razveseli sebe. Ignorirala je nekoliko stvari u e-pošti, dio je odmah riješila Replyjem, dva je forvardirala, a cijelu nisku ni ne pogledavši sadržaj odvuče ravno u Trash.“

Pripovjedački, tematsko-motivski i stilski, autorici je do priča koje će biti prohodne, do priča koje će na što je, moguće jednostavniji i brži način, stići do svojih korisnika, „umreženih čitatelja“. Prostor u knjizi Umrežena razvija se na pregledan i pouzdan način, ali usprkos toj usuglašenosti, usklađenosti, odnosi se grade na osnovi suprotstavljanja, neslaganja, „tihog otpora“, živeći od dviju temeljnih opreka: nadirućeg nazivlja (jezika) novih tehnoloških pomagala, digitalnih proizvoda, dizajniranih poruka (nove tehnološke ambalaže) i riječi koje čuvaju sadržaje (i vrijednosti) kojima se govori, komunicira, o elementarnim osjećanjima, idejama i mislima.

Ili, jednostavno, pitanje je: kako tekstom, pričom (pričanjem u svakodnevici) spasiti ono što se spasiti može i što se spasiti da?

Strah od toga da su ljudi spamovi, ili da su to postali, javlja se s osjećanjem posvemašnje ispraznosti i izgubljenosti: „Bila je posve prazna./ Bila je posve sama.“ Suprotstavljanje pričanja, priče novim tehnologijama, novim ulogama i statusima pojedinca u zajednici, društvu (svijet) nije jedina strategija preživljavanja[2], naime, osim borbe i otpora, neki autori zagovaraju prihvaćanje, promjenu klasičnog odnosa čitanja i pisanja, gledanja i domišljanja: pisanja i suprotstavljanje ili pisanje i prihvaćanje. Nepristajanje i pristajanja![3]

Knjiga priča Umrežena posredno pokriva to mjesto prijepora o mogućim načinima gledanja na ono što čini našu suvremenost: što je u njoj dobro, progresivno i zdravo (kako to već reklame nude), a što nas to mijenja, urušava i osamljuje?

Božica Brkan je autorica kojoj je do imenovanja i opisivanja vlastitih likova, njihovih životnih priča, nedaća i traženja sreće, a za to su joj važni pouzdani orijentiri priče, pregledan i jasan plan pripovijedanja, situiranost onih o kojima se priča u konkretan prostor (i vrijeme)[4]: „Dvadeset i četiri putne torbe-kovčega s kotačićima i adresama uredno poredane čekaju autobus. I među njima Ona se sebi samoj čini neuklopljenom, suvišnom. Ne bi izdržala interkontinentalni let./ A prizor savršen. Sjedi na svojoj samsonajtici elegantno prekriživši lijepu nogu preko lijepe noge. Lagano se, skrivena rejbenicama, ljuljuška pod kobali-šeširom široka oboda s vrpcom. Pomislio bi čovjek: mantra.“

Čitatelj uvučen u mantru pričanja plovi između naplavina novih naziva i bezimenosti junaka (junakinja), koji su obilježeni svojom gramatičkom (zamjeničnom) pripadnošću, koja je takva ne samo da bi uputili na njezinu spolnost, rodnost nego i njihovu paradigmatičnost, prolaz kroz hijerarhije i razine poslovnih, obiteljskih, intimnih „staništa“, struktura.

Čežnja za drugim svijetom, koja je u podtekstu većine priča Božice Brkan, ima više pravaca: ona se odnosi na ono što je nepovratno prošlo, što je nepovratno nestalo da čitatelj, zajedno s pripovjedačem, lako pomisli da toga što je zauvijek nestalo, možda, nikad nije ni bilo. Sadašnjost, neizdrživa do oksimoronske i začudne postojanosti, oblikuje se pojedinačnim porazima, sumnjama, brigama i strahovima. Idući je njezin plan da se, ipak, nešto učini s vlastitim životom, čak i pod cijenu toga da se to pretvori u uzaludnu opsesiju, u „figure izgubljene sreće“[5]: „Da ima dionica, i ona bi ih prodala, trenutačno još ionako dobro kotiraju, i otputila se u novi biznis./ U novi život./ Nekamo.“

Čitatelj može biti opušten, lebdeći i oklijevajući, „umrežen“, ali ne i naivan, jer iz priče u priču Božica Brkan piše o onome što je dio i našega životnog teksta i konteksta: ne kupuju samo njezini junaci sate i kilometre, nisu samo njima vrata otvorena (ili zatvorena) i nisu samo one i oni koji promatraju i osjećaju u snu, koji dodiruju i koji su dodirnuti… Ako jesmo na ovom svijetu, jesmo i u tekstu: priči koju čitamo i koja nas čita.

Dok mi, „umreženi“, letimo i tražimo bolji svijet, bolje mjesto pod suncem, dio smo mreže, jezika, svakodnevnog i novog, prošlog, sadašnjeg i budućeg – dio smo i knjige priča koju upravo držite u rukama. Spakirali ste prtljagu, nekoliko škrinja, uvijek se toga nakupi, kaže se čitateljima, na jednoj od stranica ove knjige – i vaša plovidba započinje.

Sretno!

[1] „Čovjeku sve je dano“, uvlači se kao fusnota, refren, glas Arsena Dedića, koji je drugim jezikom, intonacijom i slogom, govorio o onome što smo dobili i što redovito gubimo, ali to je već za drugu priču, kraću ili dužu!

[2] Aska pleše ispred vuka i tako spašava vlastiti život! Jedna žena priča 1001 noć novu priču i tako produžuje vlastiti život!

[3] „Nitko zapravo ne želi ispuniti svoje subjektivne žudnje, svatko želi nadići subjektivnost, postati fraktalnim, divljim objektom, životnijim od života subjekta, postati intenzivnom, vrištećom, rasplesanom objektivnom fantazijom u nehomogeniziranom i nepasteriziranom moru prijateljskih objekata. Takva spoznaja možda mnoge ljude neće veseliti, djelovat će im otuđujućom, opredmećujućom, fatalističnom i besmislenom, ali kvaka 22 ljudskog postojanja u tome je da je čovjek čovjek samo dotle dok se to od njega doista ne zatraži, tada on pokazuje da je on „nešto drugo, istog imena“, objekt među drugim objektima sve–električnog, psihodeličnog, magijskog kozmosa. To nije ni pesimistična ni optimistična slika, to naime nije nikakva „istina“, to je samo ritam na koji žete, ali ne morate plesati.“ Zoran Roško, Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla. Rekreacijska teorija za unutarnja tijela. Zagreb, Naklada MD, 2002, str. 17.

[4] Ocjenjivački sud (Jasna Sušac, Antonia Galić i Jure Divić) obrazlažući autoričinu nagrađenu priču „Umrežena“ na prvom natječaju za kratku priču Mate Raos Ogranka Matice hrvatske Vrgorac navodi, između ostalog, bitna obilježja njezine proze. „Kratka forma ne dopušta razlijevanje radnje, ona mora pokazati mikrokozmos lika u makrokozmosu svijeta, a Božica Brkan uspijeva umrežiti sve određujuće slojeve života glavne junakinje te je, u najboljoj maniri kratke priče, vodi kroz staloženi tekst u suvislom razvoj radnje stvarajući tako lako prohodan tekst, koji ipak otvara cijelu paletu bitnih pitanja: nerazumijevanja u realnim odnosima u obitelji, bježanje u vlastiti svijet, posredničko komuniciranje preko impersonalnog stroja, dječje iskrenost, istovremene jakosti i krhkosti pojedinca pred sobom i drugima. Ljudsko se ovdje nije zagubilo: progovara u svakom odjeljku priče putem samosvijesti pojedinca, tvrdoglavom ustrajanju na svojim stavovima, dječjoj iskrenosti, traženju savezništva i u gorkoj spoznaju o prikrivanom nezadovoljstvu. Priču vodi ne gubeći nit vodilju da bi nas ipak na kraju, nakon pomalo apologijskog tretiranja tehnologije i njezinih mogućnost otrijeznila gorčinom obične ljudske iskrene suze. U offu, naravno. Bez svjedočanstva ekrana. U vlastitom prostoru samoće.“

[5] Knjiga pjesnika i esejista Ivana Rogića Nehajeva Figure ukroćene sreće, Zagreb, Naklada MD, 1994, daje takvu čitanju dobrodošao i zahvalan raster.

Zvonko Kovač: Kajkavske ženske priče Božice Brkan

Kajkavske ženske priče Božice Brkan (ogled, predstavljanje),
Zvonko Kovač,
recenzija / pogovor zbirke kajkavskih priča Život večni, Božica Brkan, Acumen 2017.

I.

Suvremena hrvatska književnost između postmoderne i tranzicije kao da je istinski iskorak doživjela sa svojim ženskim pismom. Uz vrsne suvremene pripovjedača, kao što su Miljenko Jergović, Zoran Ferić, Ante Tomić, Renato Baretić, Robert Perišić ili Vlado Bulić, ženske autorice daju neobično velik doprinos obnovi hrvatske proze, i brojem i kvalitetom. Osim Irene Vrkljan, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić ili Daše Drndić, svojim zapaženim proznim tekstovima javile su se među ostalima Julijana Matanović, Sibila Petlevski, Sanja Lovrenčić, Vedrana Rudan, Tatjana Gromače ili Maša Kolanović, i sve zajedno otvorile važan prostor posebnosti ženskoga pisanja, pa i kvaliteti ženskog književnog, književno-kritičkoga i akademskog angažmana. Put kojim su prošle otvorio je mnogim novim autoricama mogućnost da se okušaju i u prozi, dapače i u romanu, kao i da svojim kritičkim pisanjem potpomognu rastu ljepšega krila hrvatske prozne književnosti, odričući se prava na izdvojen, povlašteni status, odnosno dvostruka mjerila.

U književnosti na kajkavskom poznat je primjer brojnih kajkavskih pjesnikinja, o nekima od njih Ivan Kutnjak napisao je knjigu Kajkavski peterolisni capriccio, ali da bi se netko ozbiljnije upustio u eksperiment sa suvremenom kajkavskom ženskom prozom ili se barem izdašnije koristio kajkavskim jezikom za govore svojih likova, do Božice Brkan nismo doživjeli.

Kako piše Helena Sablić Tomić, „tekstovi suvremene hrvatske ženske proze poetički su prostori kroz koje se modernističke strategije oslobađanja postepeno pretvaraju u postmodernička razotkrivanja onoga drugog i drukčijega, onoga različitog i raznolikog. Kroz njih se potiče na razmišljanje i aktivan odnos prema izvanjskom kontekstu u kojemu je ipak još uvijek, htjele mi to priznati ili ne, dominantna patrijarhalna ideologija. U njima se postavljaju pitanja vezana uz identitet i oblike konstrukcije ženskoga subjekta.“

U svom pokušaju tipologije suvremenoga ženskog pisanja autorica izdvaja aspekt samopromatranja, pri čemu prevladavajuća autobiografska proza javno i osobno autorskoga subjekta konstruira različitim narativnim strategijama samopromatranja; uz autoreferencijalne, karakteristične su ironične, autoironične i parodične perspektive pripovijedanja. Uz iskustvo egzila kao posljedice rata, izdvaja se i iskustvo rata u prozama koje su pisane iz pozicije svjedokinja ili iz pozicije sveznajućega pripovjedača kojemu je ratno iskustvo tek „inicijator naracije“. I konačno, unutar prostora demokratizacije žudnje javlja se novi tip subjektivnosti, koji je na sadržajnoj strani usmjeren „narativizaciji ženstva i tjelesnosti“, tematiziranju „intimnih stanja subjekta“, a izvedbeno je najsličniji spomenutim prozama samopromatranja, s dodatkom vulgarnosti i eksplicitnoga sentimentalizma.

Upitao sam se imaju li i tekstovi iz Kajkavske čitanke slične postmoderne, tranzicijske osobitosti, kakve su opće intonacije i u čemu se razlikuje kajkavsko žensko pismo Božice Brkan od onoga na što inače nailazimo u suvremenoj hrvatskoj književnosti, u suvremenom kajkavskom pjesništvu ili prozi, odnosno u čemu ono najbolje pridonosi hrvatskom suvremenom književnom izrazu općenito? Odmah ću i odgovoriti, pjesme i proze Kajkavske čitanke kao da na poseban način spajaju pomalo autobiografski prostor samopromatranja s ratnim iskustvom, kao da nas je trauma rata vratila korijenima, našem najdubljem sjećanju jezika i svijeta djetinjstva i mladosti. Zbog toga svemu treba nadodati i tri tipa jezičnoga autoričina iskustva, stari graničarski kejkavski njezina oca Ivana, materinski kejkavski i moderni kajkavski rodne Moslavine, kao jezike osobne začudnosti, samoproizvodni medij vlastitoga, naglašenog verbalizma. Tomu treba dodati i novinarski štokavski, koji unatoč opsežnoj uporabi nije zatomio izvorni, kajkavski. Možda mu je samo pridonio u tečnosti, protočnosti.

Naime, ovom sam prilikom sklon braniti tezu (i složiti se sa sličnim ocjenama) o posebnosti ženske književne perspektive, koja se ogleda u ispovjednim sjećanjima na djetinjstvo i ranu mladost, pri čemu se najzanimljivijim ističu obiteljski ili samo međuženski odnosi, propitivani preispitivanjem o tradicionalnim vrijednostima, vjeri ili priznanju nemogućnosti vjerovanja, sve iskazivano jedinstvenim razgovornim pripovijedanjem zabilježenim obiteljskom, moslavačkom kej-kavštinom. Božica Brkan kao da svoju dramu odrastanja, samoidentifikacije, samoprisjećanja, najbolje može iskazati svojim prvim, materinskim jezikom, kao što i svoje znanje o svijetu i iskustvu toga jezika naknadno rekonstruira nekom neprekinutom pričom o njemu, o tom iz suvremenosti gledano pomalo naopakom svijetu.

Kada već gotovo nismo vjerovali da bi netko mogao taj svijet oživiti krhotinama priče ili pravom pričom, kao što ćemo to doživjeti u autoričinim objema kajkavskim zbirkama pjesama Vetrenica i Pevcov korak, odnosno u nekoliko pripovijesti, koje još čekaju svoju knjigu, uz crtice, putopisne zapise i kolumne na kajkavskom, kao i feljtonističke oblizeke protkane kajkavštinom, pojavilo se autentično žensko pripovijedanje o svakodnevici, svakidašnjim ljudima i običajima, u kojemu jednom narativni subjekt tek pamti i zapisuje, drugom prilikom nadomišlja, ali uvijek pripovijeda podjednako oslonjen na predavanje posebnoga jezika, anegdotu ili pučku dosjetku, kao i obrnuto, ugrađujući u njega i nijansu svoje osobnosti, osvjetljenje svojega doba i iskustva.

Vetrenica se još, kao mala obiteljska arheologija, doima kao stilizacija etnografske slike, kakvoga jednostavnog recepta ili uspavanke, nepodobne obiteljske predaje – kao u pjesmi Rogači, koja je sažeta ljubavna novela o pradjedu Štefcu, a koja svoju priču temelji na onom nespoznatom: jel je – jel ne tak – pripovedaju. Iz te nesigurnosti glasine ili trača, domišljati lirsko-narativni subjekt zna isplesti kakvu zgodnu narativnu situaciju.

Još se opsežnije takva strategija primjenjuje u, već po izvanjskom izgledu, poduljim pjesmama zbirke Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU. Oslonimo li se na autoričin izbor iz Kajkavske čitanke opažamo da je uvodni, angažirani Teštamentum kroatušima… izostavljen, pa ga predstavljaju pjesme osobnoga sjećanja i zavičajnoga pamćenja, objedinjene u jedinstvene pripovjedno-dijaloške dionice o neposrednom ratnom iskustvu ili o preispitivanju svojevrsnog pučkog vjerovanja-nevjerovanja u Boga, koje autorski glas niti može niti želi nadrasti (bilo snažnijom vjerom ili odustajanjem od nje). Lijep je primjer majčina pripovijest o poginulom sinu, u pjesmi da je koje če fota napravil, koja evocira ratni usud generacija i razrješava dvojbu između smrti i invalidnosti odlučujući se nejasno za život:

a ja nevesta moja nekak se mejne vu to verujem / morti bi gdagda mi dojde namisel / i da mi je čuklav puklav čorav ostal bole bi bilo / jel da je koje če fota napravil kej sem tulke kvočke nasadila (str. 76).

Slične je „ideologije“ i pjesma mogel si i brez jajec ostati, koja tematizira teško ranjavanje, gubitak lijeve noge, kao i ona o materijalnim nepravdama – pak darovnica, pak gruntovnica, pri čemu je u obje pjesme jednako samo obraćanje Bogu, ne kao zazivanje pomoći, nego kao rezignirana konstatacija njegova povlaštena položaja, kao u stihu – bog moj bog lefko je tebe odzgor gledeti (str. 78). Općenito, pitanja vjere ili svojevrsnoga narodskoga agnosticizma, koji stalno iznova probija u stihovima Božice Brkan kao neko daleko pagansko iskustvo jezika, zaslužuje posebnu analizu. Rijetko tko danas, kada se vjerovanje prometnulo u svojevrsnu ideologiju hvatskoga postdemokratskoga društva, tako otvoreno govori o svojim dvojbama nevjernika uvjetovanim dvojnim nasljeđem, zabranama i uvjetnim vjerovanjima, bližima održavanju tradicije negoli istinskom vjerovanju. Ovdje nalazimo iskustvo ispovijedi ili sjećanja na romanje k Majki Božjoj Bistričkoj, potajno krštenje ili jednostavno tematiziranje nevjere, sve i ako nam je Božja vjera u nas veća od naše u njega:

če ja i ne verujem v boga / bog / veruje / vu me / nekak mi se čini / da veruje veruje (str. 106)

Slijede manje epske i tragične a više lirske i lakše pričice o vlastitu djetinjstvu, pa i anegdotalne epizode iz „povijesti“ osobna odrastanja, s nizom sasvim stvarnih likova – od majke, Suse, učiteljice ili drugarice, do babe Julče, tate ili babe Potočke i kakvoga kuma, do naroda kao kolektivne memorije, osobito njegova odnosa spram Majke Božje ili Boga, pa do sjena umrlih, iz najbliže osobne okoline, unutar kojih se ne raspoznaju razlike, kao u pjesmi zmej dveh ivcov:

moji ivci // jel v noga / jel v joče /jel v lasmi / jel v pameti / jel v dobrote / stalno se dotikavleju tu i tam popipaju držiju tak da / bogme če i znam de su oni a de sem ja / kej je jen moj i drugi moj kraj / kej nekoja medža koju nemre nikoji mernik točno spremeriti / nikak po pravice odrezati / (navek ti je negde nekakov vuklinek zviš) (str. 123)

Zavičajna i obiteljska kronika međusobno se nadopunjuju s osobnim, tipično ženskim iskustvom i perspektivom. Stalna zabrinutost za najbližu blizinu, skrb za obiteljsko ili zavičajno nasljeđe, u ženskom pripovijedanju Božice Brkan ovdje još raspoređenom u slobodne stihove kao da proizvodi višak smisla, pretičak pjesničkoga, sadržana u manjku (nerazumljivosti) ili suvišku značenja stare zavičajne kajkavštine. Obiteljska saga ili etnografske slike zavičaja zadobivaju u tipično ženskom verbalizmu pripovijedanja na kajkavskom obrise općeljudske ili općenarodne istine, otvorene svakom pojedinačnom iskustvu čitanja. Rekao bih, kao u onim starim „bistričkim“ pjesmama, čiji eho ne doziva samo prošlost nego i svevremeno ufanje, tako i kakva zaboravljena riječ ili ponovno osmišljena prilika, u nezatajenom, upravo eksponiranom ženskom glasu više narativnoga negoli pjesničkoga subjekta, plijeni svojim malim pričama i ispričanim dogodovštinama, prisjećanjima i dopripovijedanjima, dopričavanjima anegdota i malih legendi, od kojih je sazdana naša startna, početna duhovnost, a tako smo je, najviše zbog razlika u jezicima našega djetinjstva i našega obrazovanja, spremni zapostaviti, pa i zastidjeti se je.

Zadnji je trenutak da se ona, ta naša potisnuta, skromna kršćanska duhovnost na granici svjetova, jer je svedena na usko kajkavsko ili čakavsko međugraničje ili međujezičje, prevede u suvremeni hrvatski, u jezik naše unutarnje komunikacije i posrednički jezik naše komunikacije sa svijetom. Zato je paralelan rad na rječniku autoričina zavičajna idioma opetovano kucanje na tek odškrinuta vrata, kao da još ne znamo koliko bi nas zaborav našega materinskog jezika osiromašio, unatoč svim uspjesima modernizacije svijeta. Ili, kako je opisala osjećaj sigurnosti u očevu naručju Božica Brkan, kao što to znaju samo kćeri, u pjesmi kajuce, jednoj zaboravljenoj riječi, zaboravljenim „sanjkama“ za led:

najprvo je del kajuce najne si je sel i mene v rilo del i pol me je noči črez celi čret / vozil i vozil / mesec je svetlil bole neg kakov lampaš / tak smo leteli da je samo led popucaval pod nami / tak mi je bilo lepo toplo / da sem si dremala i mislila kak bi se zanavek mogla / tak z tatu kajucati / i niš mi ne bilo če bi se i pod led odvezli / kulki jesu tak v led prepali / a i mene je jemput noga do riti v led prepala / i sa sem se smacala (str. 91)

Je li koje naručje za autoricu još bilo tako toplo, ugodno i sigurno ne znamo, ali je simptomatično da se obiteljska kronika zaustavlja na Brkanovima, a o drugim srodnim dušama ili ljubavima pripovijedanje u pjesmama daje tek manje, samo asocijativne naznake erotizma ali ne i žensko-muškoga prijateljstva, odnosno ljubavi. Upitao sam se je li moguće da Božica Brkan nema ni jedne kajkavske ljubavne pjesme, odnosno kako se ljubav pokazivala u Moslavini? Nije li to neka posebnost kajkavske ženske pripovijesti, čak i kajkavske osobne ženske kulture, nesvjesno zatajivanje intimnoga?

Kad je riječ o ljubavi, nismo mnogo bolje sreće ni u proznim ženskim pričama Božice Brkan; upravo sam zato odlučio malo veću pozornost obratiti dvjema, pričama Sovica i Žleb je kam ti reč po reč more dopelati. Obje su tragične, samo što u jednoj ugine mačka a u drugoj umire majka sina koji se želi ženiti sa kćeri očeve ljubavnice, s kojom je i sam imao ljubavnoga iskustva. U obje su pripovijesti opisane obiteljske drame, upravo svađe, jednom zbog banalnoga razloga, zbog mačke za stolom pri večeri; u neposrednom „susjedstvu“ s animalnim, kao da se strasna ljubav u iskustvu kajkavske priče povezuje sa životinjskim nagonom, odnosno sa svijetom životinja. U obje priče ženski pripovjedni subjekt, jednom iz perspektive snahe a drugi put iz pozicije žene jedinke, ali i on sam, zaziva svoga muškarca jednostavno – moj ili kao svoj, svojemu, ne po imenu, čak i ne kao moj muž. O čemu to neimenovanje ili samorazumljivo imenovanje govori? Mislim, više o nekom statusnom, a ne osobnom odnosu. Osobni se, intimni odnosi spoznaju nekako posredno ili postupno, reč po reč, što u priči o tragičnom ljubavnom trokutu uzrokuje srčanu kap majke, a u Sovici zamjenu mačje sa ženskom mukom u povodu neželjena porođaja:

I saki je znaš imel svojega mačka. Al tak vane, da bi se tu i tam primazil. moja je Sovica znala skočiti i v našu šutu gda bi postel preslačila i luftala i firangu odvila širom, a moj ne videl. Da je znal, čula bi ja svoje bogme.

A kej da je tekar znal da se je z prve mačke omacila sredi naše tuhe? Mam sem oprala kej da sem ja, bog mi gre oprosti, to zakrvavela. A mačke sem poskriveč v gnoj zakopala. Sirota kak je okolo hodila. Al pregrmela je to nekak. Ženska kej ženska. Vime ju je bolelo, umšlage se je z mrzlu vodu metala. (str. 156)

Zaključno rečeno, kao i monološka poglavlja romana Rez, slično kao i pripovijedanje u pjesmama, ženska se ruralna priča Božice Brkan možda najbolje izražava kada „objektivno“ do neugodnosti opisuje stanje među sumještanima, članovima obitelji, kada prepričava ili natpričava anegdote, kada se pripovijedanjem prisjeća svoga djetinjstva i pod-sjećanjem pripovijeda o njemu, potaknuta njegovim jezikom, ona i nama omogućuje da potonuli svijet sredine prošloga stoljeća i njegove priče oživimo i u svojim sjećanjima, pa možda i u svojim pripovijestima, putopisima ili monodramama, kakvu u osnutku nalazimo i u ovom izboru, kao i kojekaj drugoga. Pojedinačno, riječ je o raznim zgodama vezanim uz sječu drva ili kupovanje barjaka, zidanju kapelice ili kopanju zdenca, nerazumijevanju gospodskoga svijeta ili jezikaa i sl. Iako su mnoge od tih priča fragmentarne, a ima i pjesama u prozi – kao što su Božičnice, općenito mi se čini da bi kraće pripovijesti, pa i kratka priča, mogle naznačiti tragom Božice Brkane put novom kajkavskom proznom usmjerenju.

Za razliku od mnogih od nas, koji smo prošlu ratnu tragediju smještali podalje od iskustva kajkavskoga jezika, jer kao da se ona odvijala samo unutar ruralne štokavske epske tradicije, Božica Brkan kao autorica podrijetlom s granične Moslavine, kao i njezina Tera iz romana Rez, s granične fikcionalne Rijeke, kajkavskom je namijenila kako neustrašivost domaćina tako i svojevrsnu suspregnutost u priznanju ubojstva. Budući da osobna presuda izaziva moralna pitanja, pa i osudu, kao da je morala biti posredovana jezikom s dna narodnoga identiteta, upravo primordijalnom ruralnom kajkavštinom. Na prvi pogled izvan vremena i prostora naše civilizacije, s epskim registrom prošlih stoljeća. Slično kao i u Baladama i ovdje kajkavski, samo sada u ženskom iskustvu, svjedoči o vječnoj kobi i stradanju, kroz povijest.

Ukratko, da ponovim glavnu tezu iz svoje kritike, „kajkavske naracije“ Božice Brkan, inače gotovo izgubljen u suvremenim pričama, kajkavski se tako javlja zapravo onda kada svi drugi jezici teško progovaraju. Nekoliko jezika, odnosno stilova raznih novinara od tajnica do glavnog urednika, u svojim intervjuima iskazima niti izdaleka nisu blizu priči-pripovijedanju nakon ratne traume, izazvane smrću nedužnih ljudi, ubojstvom muža ili vlastitom invalidnosti, nego je to – kajkavski, kao jezik našeg zaumnog, emocionalnog govora, pa i jezik naše najskrivenije tajne, bijesa ili strahova. Mislim da je kajkavski u sličnoj funkciji u sva tri poglavlja monologa, koja su prenesena u Čitanku, i zagrebačko-kvartovski kajkavski u pripovijedanju Goga, Gogača – vlasnika caffe-bara, prvoga izvjestitelja s mjesta Ivanova ubojstva, kajkavski mlade generacije dječaka Letve iz Terina sela, kao i Terin za rasplet ključan, završni monolog.

Ovako upotrijebljen kajkavski jezik ima još jednu funkciju: u tom polukrimiću, reportažama koje izgledaju kao izvještaji isljednika, pri čemu se jedno ubojstvo bezuspješno rasvjetljava na pozadini ratnoga pokolja i ubojstva, kajkavština nas ne vodi k jednostavnu rješenju, nego nam ponešto komplicira razumijevanje romana i navodi nas na pažljivije čitanje. Uz to, svakidašnjici tranzicijske noćne more, s višestruko različitim pričama iz redakcije Dnevnika, odnosno novinarskoga života općenito, daje možda neku literarniju, dublju pozadinu. Izoštrena, prejasna slika naše svakidašnjice kao da ima neku zatamnjenu, zagonetnu, zagasitu umjetničku krvavu pozadinu. Slike, fotografije zločina dobile su tako svoju unutarnju, pozadinsku priču. Pitamo se, je li zbog nje ubijen Ivan i zašto se njegovo ubojstvo ne rasvjetljuje, odnosno s koje nas strane može stići osveta?

Inače, svojevrsnu draž, pa i sve umijeće pripovijedanja Božice Brkan, zapisao sam među ostalim zaključno o njezinu romanu Rez, nalazimo u višestrukim relativizacijama narativnih epizoda, smjenjivanjem različitih priča, pa i jezika, jer ako se ratna trauma može izraziti autentičnim kajkavskim jezikom, tranzicijska noćna mora najbolje se izražava osobno višestruko ispričanim verzijama „viđenja stvarnosti“, ovdje ponajviše života u redakcijama, kroz priče o nesretno ubijenom Ivanu. Pred i među nama, kao i u svakidašnjici, još uvijek ošamućenima od rata, prokazuju se naopaki snovi o boljem, liberalnom društvu, kratke priče o sudbinama novinara i novina smjenjuju se kao slajdovi iz tjeskobnih noćnih mora koje nam se događaju i usred dana. Starim i novim nepravdama, nespokojstvu i osjećaju nemoći – kao da netko nevidljiv upravlja našim životima – romanom Rez Božice Brkan dani su posve određeni znakovi njihova izvora, a to je naše dugo prijelazno razdoblje s nesretnim ratnim pečatom; bez kraja i konca, sa sve nesigurnijim ishodom. Sve dalje, nepovratno daleko od zlatnoga reza. Što mu može biti boljim izrazom, upitao sam se na kraju, nego pomalo kaotično, raspršeno, s pričom na priču časovito koncentrirano, žensko pripovijedanje između straha i hrabrosti, verbalne samodopadnosti i osvete? A našim odgovorom kao odazivom, može biti strpljivo i zabrinuto, empatijsko muško čitanje; jer vrijeme je da predamo svijet na upravljanje ženama.

O kulturno-povijesnom ili leksikografskom doprinosu novinarke Božice Brkan očuvanju kulinarskih običaja, recepata i kajkavske kulture jela i jelovnika, kao i duhovnoga jelovnika osiromašena rječnika i kajkavske rečenice, odnosno misli i iskustava, još će govoriti pozvanijih stručnjaka. Reći ću samo to da je Božica Brkan ostvarila svoju zavičajnu, moslavačku čitanku gotovo tako kompletnu kakvu bi trebala imati svaka naša kajkavska pokrajina, od Međimurja i Podravine, do Zagorja i Zagreba, a sve njih zajedno – neodgodivo. Dakako ne kao zamjenu za naše „službene“ školske čitanke, nego kao nužne nadopune, jer ne trebamo u godini našega administrativnog ulaska u Europu zatajivati nego oplemenjivati, afirmirati naš miraz, našu dotu, naš osebušek s kojim dolazimo, ako hoćete i osobitost, posebnost, kao dio istoga mozaika europske kulture kojoj smo oduvijek pripadali, unatoč različitim političkim okolnostima i svim povijesnim nedaćama i životu na granici, u provinciji. Jer, uvijek se možemo pitati – a zakaj nam nisu bolju poziciju, ali ljepšu sudbinu, oni sami pomogli puno prije priskrbiti?

II.

Svojim romanom Ledina Božica Brkan kao da odgovara na to pitanje, baš u trenutku ulaska Hrvatske u Europsku uniju, naime roman započinje poglavljem Posljednji izdanak, kojim bi mogao i završiti, a koje nosi nadnevak 30. lipnja 2013. Posrijedi su glas kćeri koja je na mjestu svoje prabake u Americi i majke koja skrbi se oko kuće koju su srušili u postupku legalizacije, pa je ostala ledina. Prepiru se na Skypu, pri čemu je glas kćeri jednako nezainteresiran za kuću, odnosno za ledinu, kao i distanciran od povijesnoga događaja. Bio je to međutim za autoricu i za višestruko prikriveni glas narativnoga subjekta koji progovara kroz iskustva žena obitelji Brkan trenutak u kojemu će se propitati, više u žanru povijesnoga negoli autobiografskoga, obiteljskog romana, o kronici jedne obitelji koja je tako presudno vezana uz prevratničke točke nacionalne povijesti. Svako od nekronološki poredanih poglavlja prisjeća se, vjerojatno preko obiteljskih legendi i šturih priča, nekog od tih presudnih vremena, od vremena zbjegova štokavaca na kajkavska područja u doba prodora Turaka, velike iseljeničke krize s početka prošloga stoljeća, doba Velikog rata i međuratnoga razdoblja, kao i doba nakon prevrata poslije Drugoga svjetskog rata, kao i onoga prije ili nakon Domovinskoga, ali i nekih manje prevratničkih trenutaka ili vremena važnih za osobno sjećanje, od kojih je (biografski gledano) anticipirani izvještaj iz doma za starije osobe zaključno mjesto sjećanja. Svako od doba ili mjesta o kojem se i s kojega se pripovijeda ima u galeriji žena obitelji Brkan svoju posebnu priču, ali sve njih zajedno objedinjuje uglavnom nediferencirani pripovjedni glas kajkavskoga pripovjedača, odnosno živoga ženskog pripovijedanja na kajkavskom?

Najprije, upitajmo se zašto se Božica Brkan odlučila o prevratnim povijesnim zbivanjima pisati na kajkavskom? Mislim zato što je odlučila o njima govoriti iz dvostruko autsajderske perspektive, iz perspektive žena i jednog marginaliziranog jezika, koji se ali u naglašeno osobnom pripovijedanju, koji svakako ima i autobiografskih elemenata, ne može prevesti na književni jezik. Smisleno su uvodne kronike, kao i ono poglavlje o izbjeglicama iz Bosne, napisani na književnom, na štokavskom jeziku, po mom osobno sudu ne tako uvjerljivi preostali dijelovi romana pisani uglavnom na kekavskom, lokalnom idiomu Moslavine. Dobro sačuvan materinski jezik, u Božičinu primjeru moglo bi se govoriti i o očevu jeziku, oplemenjen iskustvom novinarskog izvještajnog jezika, koji ne trpi predugačke rečenice i komplicirane, odviše vučene izraze, prvi je jasan dobitak ove knjige, koja kao da se žanrovski može smjestiti između povijesnoga romana i zbirke priča iz suvremenoga života. Ne treba zaboraviti autoričino iskustvo s romanom Rez, kao i ono iz Kajkavske čitanke, koje je narativnom subjektu podarilo lakoću pripovijedanja, uz određeno jezično ponavljanje koje se možda može pozitivno ocijeniti kao osobitost stila. Naime, između ili u podtekstu pripovijedanja Božice Brkan nalazi se sloj narodne mudrosti, poslovica, svakodnevnih domišljanja i fraza, svojevrsni unutarnji monolog ženskoga glasa koji se probija kroz desetljeća, stoljeća do suvremenoga čitatelja, a u središnjoj matici teče ekspresivan, djelomice i žurnalistički, izvještajni stil opće naracije, pa i dijaloga. Nije toliko autorici bilo stalo da iz više ženskih perspektiva govori o istim procesima, pa da se eventualno relativizira povijesna istina, koliko joj je bilo do gotovo istog ili slično ženskog svjedočenja kroz stoljeća. Povijest, i kob obitelji, posebno žena, tako postaje mjera narodne, pa i nacionalne povijesti, pa se obiteljska kronika povremeno preobražava u nacionalnu kronihisto(e)riju, iz koje kao da nam nema izlaza. (Možda taman danas, kad smo povjerovali da žene preuzimaju vodstvo i upravljanje svijetom, to i nije utješno.)

Za prvi primjer, jezičnu spretnost s različitim razinama poruke izdvajam opis pada dječaka s konja, inače sina jedne od žena – Pepeka, mlade snahe na Štefcovu imanju:

I najemput vriska.

I kej, dojdeju i kej mi poveju? Ne valda pak nekej z mojem? Ne, neg mi je dete z kojna opalo. Bole z konja neg z parme jel otkud z višešega. Samo se odsklizal dole, veli mene moja sestra, najmlajša, kej je z decu bila na druge strane dvorišča, tam de pripuščaju pastuve. A koga je vraga delal na kojnu? A štelo je dete gore, kej dete zna. Smejal se je, tak smo se igrali i najemput se samo odsmical, pak ona veli. Nes popitala ni komu je opal, kej je to sejeno. Dodrčim tam de su se si skupili i stojiju kej kipci, Bog mi gre oprosti, gda su me vidli još su se bole kej vkipeli i imam kej videti: dete na zemle, v trave kej klupko i vrišči, vrišči. (Ledina 2014: 118).

Ovim događajem, koji je mater gotovo više pogodio od povratka mladog muža iz rata bez nosa, Kriška revolucija i protunarodni režim nove kraljevine, dobivaju tragičan eho, koji ni potonje pripovijedanje bake Kate u poglavlju Zbogom, svete, zauvek! nije moglo zatomiti, Stjepanova grba za osobni, ženski doživljaj povijesti simbolički je početak nove mučne povijesne etape, pri čemu je zakapanje škrinje i gubitak navlažene robe u vrijeme preokreta u Drugome svjetskom ratu nenadoknadiv gubitak. Prapovijest ispričana iz perspektive prošlosti svakidašnjice.

Drugi primjer, iz poglavlja Verige, križni puti, zagovori, prati ratni put Pepekova brata Ivana u Drugom svjetskom ratu, s mišlju o tome kako se „hrvatskom domobranstvu povijest ciklički gotovo predvidljivo ponavlja, od 1868. do danas, pri čemu se i poratne epizode razumiju kao neko trajno ratno stanje, osobito nakon 1945. godine. Pripovijeda se posuđenim glasom žene grbavca, nerotkinje, i to o mobilizaciji Ivca u domobrane, odlasku u partizane i na kraju među ustaše, da bi se njezina otvoreno iskazana želja za djetetom izjednačila s njegovim križnim putem. Ima li što ljepše od ženske povijesti?

Kompozicijska fragmentarnost, koja neke priče ostavlja otvorenima, i ovdje je na djelu: o poslijeratnim Brkanovima saznajemo iz perspektive Jele, Ivanove mlade žene koja je upravo rodila. S malo domišljatosti možemo razumjeti (a na kraju u svojevrsnom post scriptumu, kojemu je samo naslov kajkavski: Osebušek: kak si prestreš, tak si buš legla, pisan iz otvorene autorske perspektive, što također ne znači da je u svemu točan), možemo povjerovati da je ona mogla biti autoričina mati, barem da se pripovijest mogla zapamtiti i u dječjem sjećanju. Iako se čini da je, barem po jednom kasnijem poglavlju, dobar dio priča autorica preuzela baš od svoje majke, koja je pak u međuvremenu – sve zaboravila. Obitelj se, zapravo zadruga, raspada, a Jelina i Ivcova ima dosta svojih problema, od pokušaja nepravedne razdiobe obiteljskoga nasljeđa do potrage za obiteljskim nevjerama.

Pripovijedanje završava kraćim poglavljima, iz perspektive tajanstvene Babe Bindeševe, vjerojatne očeve ljubavnice i prijateljice obitelji, zatim iz očišta Romkinje Ruže, pa iz horizontalnog pogleda već ukopane bake Brkanove Julče, one iste koja ispovijeda traumu o padu djeteta s konja. Kako se bližimo kraju romana sve nas više pripovjedni glas upućuje na suvremenost i na zapravo skromnu obiteljsku sagu, koju je Božica Brkan sastavila iz fragmenata obiteljskih polulegendi, pripovijesti i trača. Netko tko bi se bavio odnosom pripovijedanja i trača mogao bi ovdje dobro profitirati, jer se pokazuje da i trač nije ništa drugo nego usmena pripovjedna književnost, koja je ljudima potrebna da prežive svoje manje ili veće traume, svode međusobne račune i zadovolje svoje osjećaje pravde ili da prije nego što nas napuste osmisle svoje najčešće neispunjene, apsurdne i besmislene živote. Nameće se neizbježno pitanje možemo li se protiv toga boriti radikalnom iskrenosti ili zamatanjem priča u kajkavski neprozirne naracije, koje nemaju znanja o cjelini iskustva, ali u svakom pojedinačnom pripovijedanju, premda pod kontrolom dominantnog glasa svenazočne pripovjedačice (koji put previše etički relativizirajuće, obiteljski subjektivne), iznova otvaraju užitak čitanja kojim nas jezično zalihosno pripovijedanje (u višu suznačenja, koje nam onda omogućuju da čitamo i pro-povijesti vlastitih obitelji), opet i opet ispunjava.

Re-prezentacija obiteljske prošlosti tako se svima nama otvara i kao snoviđene naše nacionalne prošlosti, do čije povijesti tek moramo doći. Možda i ovakvim, blagim i moralno ne prestrogim, milosrdnim presudama. Svjesna je toga i autorica, koja u završnom, autobiografskom, više novinskom negoli pripovjednom zapisu, poziva da u svom interpretativnom domišljanju njezinih priča ne tražimo stvarnost ili istinitost, jer su i njezine priče, kao i sve one koje je čula pa ih iskoristila u svom pripovijedanju relativne, jer „ne može svatko ni sa svojom pričom učiniti što bi htio“ (str. 252).

Najkraće rečeno, kao i monološka poglavlja romana Rez, slično kao i pripovijedanje u pjesama, ženska se ruralna priča Božice Brkan možda najbolje izražava kada „objektivno“ do neugodnosti opisuje stanje među sumještanima, članovima obitelji, kada prepričava ili natpričava anegdote, kada se pripovijedanjem prisjeća svoga djetinjstva i pod-sjećanjem pripovijeda o njemu potaknuta njegovim jezikom, ona i nama omogućuje da potonuli svijet sredine prošloga stoljeća i njegove priče oživimo i u svojim sjećanjima.

III.

I evo, Božica Brkan javlja se novim, četvrtim ključnim prilogom svoje i naše kajkavijane zbirkom kajkavskih priča Život večni. Zbirka se sastoji od dvadesetak kratkih priča, uglavnom još neobjavljenih. Najkraće rečeno, priče iz zbirke Život večni studije su ponajprije odnosa Erosa i Thanatosa, kojekakvih odnosa najbliskijih, npr. sin – roditelji, muž – žena, ljubavnici, unutar obitelji, unutar male zatvorene sredine u kojoj svatko svakoga poznaje te prema široj sredini gdje misle da (medijski!) nekoga poznaju. Također je čest odnos čovjeka i životinje. Slike, ovisno o pripovjedaču, a oni se mijenjaju, potječu iz različitih kutova, perspektiva, kao što npr. u romanu Ledina Baba Julča pripovijeda iz svog groba i iz svoje perspektive kako su prikopali stranoga čovjeka u Brkanov grob, a u zbirci Život večni iz svoje perspektive, svoje viđenje iznosi, pripovijeda Prša, ukopani stranac. Božica Brkan sklona je oštrim, nerijetko spoznajno bolnim rezovima (ni roman Rez ne zove se slučajno tako!), hodanju likova po bridu, rubu s mogućnošću različitih ishoda. Zato je autorica razmišljala o podnaslovu Božanska komendija kekakvska, jer nas sȃm jezik kajkavski nekako upućuje na tragikomičnost naših pojedinačnih, obiteljskih sudbina.

Dodatna je vrijednost zbirke rječnik koji tumači, ali i sam za sebe čuva govor i jezik koji izumire, idiom kajkavskoga sela Okešinca (Jokešinac) kraj Križa. Izraziti se na gotovo zaboravljenom jeziku djetinjstva, vrlo ekspresivno i uvjerljivo u formi moderne kratke priče svakako je nov i još nedoživljen prilog suvremene hrvatske književnosti u doba apsurda i nedosegnute postmoderne. Svojevrsni re-modernizam kajkavske priče neće samo biti vrijedan prilog rječničkom blagu nego o obnovljenim narativnim tehnikama koje čitatelja, unatoč djelomičnom jezičnom hermetizmu, drže u zavidnoj privrženosti uz priču. Nije stoga čudno da su se već i malobrojne priče Božice Brkan našle u Antologiji hrvatske kratke priče akademika M. Šicela, kao i da su bile objavljivane u središnjim hrvatskim književnim časopisima (Republika, Kolo, Kaj), odnosno glasilima Hrvatsko slovo, Moslavačko zrcalo, Večernji list itd.) te zbornicima s natječaja kratkopričaša, na kojima je redovito najmanje u užem izboru.

Uvjeren sam da će i zbirno čitanje starih i novih priča plodne autorice „književnosti treće životne dobi“ naći svoje vjerne čitatelje i zaljubljenike u kajkavski, u koje se ubraja i potpisnik ovih usmenih „predstavljanja“ i ranijih kritičkih ogleda.

O “Ledini” prof. Tanja Vadla na predstavljanju u Sisku

Tanja Vadla, prof., izrekla na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Vlado Gotovac u Sisku:

Božica Brkan: Ledina

„Sjećanje – kakve li čudne stvari! – ne registrira konkretno trajanje, trajanje u smislu kakvim ga poima Bergson. Ne mogu se nanovo doživjeti okončana trajanja. Mogu se samo zamišljati, zamišljati na pravcu apstraktnog vremena, lišenog svake zgusnutosti, u kojem nailazimo na lijepe fosile trajanja, konkretizirane dugim prebivanjima. Uspomene su nepokretne i toliko čvršće koliko su bolje smještene u neki prostor.“

tanja01
Tanja Vadla čita svoju recenziju “Ledine” / Fotografija Miljenko Brezak

Ove riječi francuskog filozofa Gastona Bachelarda podsjetile su me na Ledinu, roman Božice Brkan, u kojem autorica poetizira ledinu/zemlju/ imanje/ prostor koji su nekad davno naselili njeni preci i na njemu sagradili hižu. Rađali su se oni tamo, umirali, ženili, selili i vraćali se, ali hiže više nema. Ostala je ipak ona ledina (dugo neobrađivano, travom zaraslo, zatabano zemljište), mitski topos, nukleus iz kojeg će izniknuti koloplet priča odnosno čitava jedna obiteljska saga obitelji Brkan.

Taj prostor sjećanja obuhvatit će nekoliko stoljeća, desetke generacija, mnoštvo pojedinačnih sudbina ispričanih iz ženske perspektive: iz perspektive Mare koja zapalila je staju i pobjegla u Ameriku, Barice koja dijelila je njenu sumornu izbjegličku sudbinu, možda Matije koja se prva doselila na ledinu bježeći iz Bosne pred Turcima, Katarine, Julče, Janče, Jele- žena koje su ispovijedajući sebe preuzele vlastitu priču, ispričale svoju osobnu povijest pričajući i povijest jednog prostora, jedne ledine, ledine uz rijeku Česmu u prekrasnom moslavačkom kraju koji nije zaobišla turbulentna povijest ovih prostora koja se zatim prelamala i u njihovim životima.

Majke, supruge, bake, snahe, kćeri, prijateljice iznose žensko iskustvo (Ostarila sam te noći kao nikad, navečer sam bila žena, ujutro starica.), ispisuju vlastite samoće (Kej imam od života? Svi su se nekak snašli, spoženili, odselili i pak sem skoro sama kak sem navek bila.), svjedoče traumu tijela(Sem mislila da sem ja kriva za to da ne zadovolan z demu. Kej da imam nekakvu falingu kej ju ne vidi niko nego on),sanjare sreću ( Bila sam, čini mi se sretnija, dok sam ga makar i mučno stjecala nego danas jer ne znam kud bi s njim. A čemu sve to?), svijaju gnijezda ( I je se, fala Bogu,moj celi, zduran, al celi, lepi, jaki, muž vrnul domom,i još smo vuz sineka , kej ga je dočekal,mam jeno za drugim tri čere i jenoga sineka narodili i tekar se onda moglo povedati da smo zadruga poprav.), i na koncu zaboravljaju (Kej sem ti povedala, povedala sem ti.Kej mi je to Bog dal da sem se zaboravela?).

Ovaj nostalgični memnto ispunjen je doduše i mirisom paljevine, okusom tvrda težačkoga kruha, jalovicama, copernicama, cigančicama, preljubnicama, patnjama majki koje ostaju bez sinova i žena koje muškarci nikada nisu doživljavali sebi ravnima. Ali u borghesovski rekonstruiranoj kronici jedne ledine, jedne obitelji i jednog vremena nema mjesta predaji. Nitko se ne predaje. Svaki subjekt/ svako ja uobličava sebe, opravdava svoju esenciju, najčešće u odnosu prema on/muškarac, ali i prema mi/ obitelj/zajednica/društvo. Subjekt postoji u jeziku i kroz jezik, oblikuje svoj polifoni identitet u narativnom, u pojedinačnim iskazima, u autofikciji.

„Ledinu“ se može interpretirati kroz literarizirano obiteljsko stablo, preko 21 priče ( prva je Posljednji izdanak, a posljednja Osebušek: kak si prestreš, tak si buš i legla), različitih povijesnih izvora, arhivskih dokumenata,rekonstruiranih osobnih/zavičajnih sjećanja, pseudoautobiografije do kompleksne sage o ženama, vremenima i jednom prostoru.

tanja02f6 IMG_6782 600 poslije promocije
I prije i poslije predstavljanja Ledine kava u Malom kaptolu / Fotografija Miljenko Brezak

„Usput, tekst se ovaj čitati može redom, kako se komu svidi, po odabiru, ne nužno od početka do kraja ili kronološki, nego i prema raspoloženju. Neke cjeline možete i preskočiti, a zato druge možete čitati, čitati…“Fragmentarnost, diskontinuitet, pretapanje faktičnog i fikcionalnog, konstruirane kolektivne i osobne povijesti, raznovrsnost žanrova ( fikcionalne autobiografije, autorefleksije, pisma, dokumenti, internetske stranice i sl.) intermedijalnost i autoreferencija svrstavaju ovaj tekst u postmodernistički korpus hrvatske književnosti s jednom bitnom razlikom. Osim semantičkim poljima, ovaj tekst bogat je i lingvističkim slojevima, od okešinskog idioma, kekavskog moslavačkog govora (za koji je autorica stručnjak) do izvornog štokavskog narječja i suvremenoga hrvatskoga književnog jezika.Time on mnogostruko dobija na estetskom, ali i etičkom planu jer se, a to nije osobito popularno u recentnoj književnoj produkciji, odredio kao autentični zavičajni roman.

Link:

Umjesto kave 29. svibnja 2016.: sisačko predstavljanje Ledine

Katarina Brkić: Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne

(Dovršeno u Kutini, 7. travnja 2016., a izgovoreno na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u okviru 4. Susreta Rijeka, šuma, nebo, u Piljenicama 9. travnja 2016.)

Bum se sat malo spomijnala z vami i z Božicum, ko s čečum polek plota, zausput, pa morti onda i jenu vuru, kak to več ide. Se ne bojte. Nebumo vuru. Nema ni ona ni ja a bormeš ni vi tuliko cajta. Otkat ne kopamo i ne hodimo z roglami po polu, imamo se menje čas.
Vam bu nekak leže sprečitati knigu potle, če se sat malo o ne podivanimo. A onem, koji su ju prečitali, se bu malo razbistrilo. Tak si ja mislim, a morti si i krivo mislim. Morti su nekoji od vas pametneši od mene, pa im bu otprve ležeše išlo. Sejeno. Samo da znate da se bute više žalostili nek veselili, da bute čuli reči i izreki za koje mislite da je prede neste čuli, pa je se malo i prisetite. I mam vam bu lepše, i bute si rekli, viš, i ja sem to znal.

IMG_3005Katarina govori
Autorica romana Ledina Božica Brkan, predstavljači Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Dragutin Pasarić

Idemo sat. A je bilo sega. Tak je bila najprede sama ledina, od vajkada. Zatabana, kak Božica veli, zabita trava, čistina, ni popašena. I pri nas na Repušnice je takva zemla isto ledina. Onda su na ovu stran Save došli ludi z Bosne, koji su na se stran bežali pret Turkima. I došli su tak zestrane do te ledine, de nebuju domačima zasmetali. Potle je na te ledine hiža napravlena, popraf prava, ze sem kej treba. I z kovačiju v koje je znal delati Matijin sin Ivan i kej mu je pomoglo da postane pravi muš, kakov je zapraf več i bil još ko dečko. Nekoji su takovi mam, nekoji nesu nikat. Takoga kej imate i doma. Pa je onda na te ledine i v te hiže živelo jeno za drugem skorom deset naraštajev ludi. Čudaj ludi i žen čez puno let, čez još više let nek kej se more popamtiti. I bab i dedov i materi i ocov, i cur i brače, i jetrvi i nevest i sneh. A bome su se oko te hiže na ledine motale i susede koje su kvara delale po tuđem hižam.

Dobro da je Božica na početku knige popisala se. Kat je ko bil, otkut je došel, ko je komu kej bil i kak su se zvali. To, kak je knigu složila, tomu se veli kompozicija. Pa onda, jeli povedala se po redu ili je se zmešala, kak je moderno i kak saki nemre. Tak zmešati da ne zmešano, samo če si znaš premisliti. Onda po knige čitaš i saki čas napret glediš, aha, to je te, a ono je one, i oni su si bili to i to, i bili su takovi i onakovi i sekakovi.

I baš je žen bilo tuliko da je se skorom se i nemre povatati. A baš sem štela i imela sem lepoga posla. Neka sem. Tak mi je leže. Bile su i lepe i malo grše, i vredne i leneše. I dobre, Bože dragi, kak samo dobre, i zločeste, kakve sekut ima. I one koje znaju i malo coprati ili se samo tak držiju, pa im se tu i tam potrefi koda su zbilam malo neke zmutile… a morti i jesu. Ko bi znal. I sami znate da je toga znalo bilo. Ste valda to čuli i vi. I najte se držati kak da neste poveruvali.
Kat z čitajnem i štunderajnem dojdete do kraja, morete dosti toga uvatiti. Tak je bar bilo z menum. Sem je nekak povatala. Te žene, oču reči. One su bile majstorice svoje fele. I baš sem se veselila. Znate kak se veselite kat nekej gledite ili prečitate, kak da ste i sami tam. Tak je i mene bilo koda je bum i ja sake dala kej je zaslužila. Uvatiš je pomalo čez knigu, nekoju za rubaču ili kiklu, jel za čisti ili zmazani fertun, lajbek, rukaf, a bome i za lasi če je bilo treba, i za zločesto zafrkneni nos, če sem mogla. Ili za spuščani nos, kat su bile nekomu krive, ili kat su se sramele onoga kej su napravile. A mogla sem se samo srditi najne, kej bi nim drugoga mogla. Tak f knige. Pa se su več i povmirale. Fkrale su čijega muža, morti i kej z vtra i z vrčaka spret hiže. O tomu neke znamo i mi v našemu selu. Bože dragi, kak su si sela slična, kej god ko rekel. Ili bi zele flance lepoga cvetja, more biti i koji celi grmek. Jenoga je jena takova, Božičina strina Jana jeli Janča, i na grob svojem posadila, ali ne kej bi bila lubomorna na to cvetje, valda ne, nek zato kej je je bilo lepo, a kakovoga ona sama ne imela kat je bila malo lena, a štela si je i popiti. I devera si na greh napelati dok je još bil dečko. Veli Božica f knige i da su takve zločesteše štele rodbine povedati, pogotovum ženam čiji su muži šarali prede nek kej bi se oženili pa i potle, kej je bilo još gorše, … su štele, kak velim, povedati kej je to bilo, kak da su dobre, pa to veliju, veli Božica, a zapraf su štele vraga napraviti i nove mlade snehe, koje i tak i tak ne bilo ni lepo ni dobro ni pri svekrve ni pri mužu, pa su nim štele još malo i zabiberiti. Tak se pri nas, a valda i v Jokešincu, veli. Zabiberiti. Da, štele su takove nekat i nekoga ni krivoga ni dužnoga, pošpotatati med rodbinum. Pa da vidiš svađe. Pa niti se divaniti. Ali veli Božica da su se nejni Brkani sejeno prespominali, kej se kod nas veli pregovorili, kat su se deca ot bratof počela skup igrati, kat su za igru dorasla. Su bežala jena k druge i tu ne niko mogel niš.
Jena je Mara, kej je pobegla v Ameriku, a bila je Božice prebaba, bi mi rekli prababa, zapalila susedovu štalu ot muževe šoce France. I gledela kak gori. Ne štela iti ni gasit. I štela je i da ju muž i negova Franca vidiju kak neče. I nek znaju da je to ona naredila, da je imela zake. Prečitajte, bute videli kej je tu sega bilo. Potle je i ona sama zgorela kat se je več vu Amerike zvala Mary, a kat je tvornica gorela de je delala. Ta je Mara znala kej je naredila i kej ju bu to koštalo: i kakovoga-takovoga doma i maloga sineka i muža kojega tak i tak baš ne imela, nek ga je delila z drugema, a ne da ga ne bila vredna. I lepa je bila. Tak lepa da ju je, kat je bežala zdoma prek pola, vila štela sobum zeti. I nagovoriti ju da se malo osveti nekomu ot Brkanove i da ko mora nekomu na prsa leže. Ne to Mara štela. Pobegla je v Ameriku i se ostavila. Pa nek je onda neko sudi! Pobegla je ot suda s paperima i sucom, al ne od luckoga suda i svojega suda znutra. Mogla je dale s tem živeti dok je je Bog dal, samo je ne dal dugo. Jeli je je dal na volu, je li je bila vola Negova, kak je završila. E, to bi i mi šteli znati kat nam se bu sudilo. To z vatrum v selu… ne to niš čudnoga. Ne retko bilo da bi f selima kej gorelo. A imelo je kej. Štale, štagli, kupi sena ili slame, pa i hiže. Joj kuliki strah. Je i moja štala f selu prede par let skoro zgorela kat je gorel desnoga suseda štagel. Zavatilo je jenu gredu na našemu krovu, a ogenj je tak jako pucketal da su naši v hiže čuli, kej je to!?, pa nemre niš goreti! Bome je gorelo. Ali susedovoga štagla ni vatrogasci nesu mogli spasiti. Potle se govorilo da je se to napravila jena cigareta pušena f štaglu. Jesu ludi bedasti da bi je trebalo stuči.
Došla sem malo pomalo čez knigu i do ciganke Rože. Koja je imela puno dece, i koja ne krala po selu, nek bi zela ko je bi kej dal. I koje je bilo žal kej se ne nafčila vuz druge ciganke z kave gatati, šlogati, veliju v Jokešincu, a morti i drugde. Ja toga nesem tak čula. I kak je najviše v selu volela dobru i milostivnu Jelu. Bi je bila mogla šlogati z kave kat su ju skup pile, pa bi je mogla, kak sama veli v jene priče, nekej lepo zmisliti. Sat znate, Ciganke se zmisliju kat gačeju. To ste si i mislili. Nek bi se Jela bar malo nečemu poveselila. Je to zavredela i toga je Roža znala. A tak ne. Rožine su dve najstareše curice prodane nekam daleko, kak je nekat i sama prodana z dvanajst let sim. I mi se je smilila do suz kat je vu svoje priče, kak jej je Božica složila, mislila na te svoje udane čeri koje su valda i decu već imele, a da ona ne znala o nima skoro niš. Kat bi si pomislila najne dok je čez sela nosila na ruka svoju najmlajšu, Lubicu, i koju sigurno nebi samo tak nekomu pogurnula, kak je nezin muž one prve dve sirote, samo si je rekla sama sebe, curice moje lepe. I osečaš kak radi ne trpi. E, nate sem se nejne curice lepe malo plakala. Ne to mene teško. I ja imam žensko dete, a i nuku i štela bi nim se najbolše. A kej se plakajna tiče, ste več vidli. Malo malo, pa se zaradi nečega … ma to ja samo malo suzu pustim. Znutra, kej bi rekla Božica za svoju mamu, kat se je udala. I kat ju je na svadbe se jako splašilo kej je ko mlada morala se narediti kak se po običajima spada. A muža si baš ne ni poznala. Tak je to bilo onda curam. Udaju te za koga stigneju, ko je v ratu ostal žif. Još je bila sreča če je bil kej za videti i če je imel kej zemle. Bilo je sekakvi falični dečkof kej je je rat poništil (tak je rekla moja babica – poništil), ili prestareli dečkof, ili dovcof. Potle ratof se nema kej zebirati. Tak da je Jela još i dobro prešla, kak se ovak zestrane čini. Samo kej je bila premlada i još slabička. Lako je nam dok čitamo, reči. Če je i znala da je nebu gorše nek je je i doma bilo, sejeno se je po noči plakala znutra. Da niko ne vidi ni ne čuje. Mene ju je celo vreme bilo žal. I dok sem čitala i kat se got najnu setim. Znate, ja vam se onda setim i moje mame. Koja je bila zebrana i koja si je sama zebrala, a znam da se je ko sneha sejeno isto znutra plakala. Baš kak Božica veli za svoju mamu.

Puno sem toga i preskočila. Nemrem i nesmem vam se povedati. O ratima i vojskama bute sami čitali. Če ste muži i če ste i sami bili v ratu i vaši oci i dedi i strici i vujci i sini, bute to bole razmeli nek ja. Mene je mileše pripovedati o ženami kak su bavile vu teškomu i siromaškomu životu. Kak su i moje babica i staramama i staara. Ne velim ja da ne razmem kej je to v ratima bilo. Sem i ja sega čula. Sega je i bilo, bute videli. A morti ste i znali po pripovedajnu stareših. Vi ste mogli biti samo vu zadnemu ratu, ali su zajnega več si Brkani oci i dedi i strici i vujci bili prestari. Bute videli de se je i kat se je moglo prejti v partizane i v ustaše. Kat je bilo bole na koju stranu iti. I kat su te na koju stranu odvlekli. A več si prede bil mobilizeran ko domobran i čak i v Nemačku otpelan. Pa se posle vlekel po Bosne, a za prvoga rata i dezerteral z Galicije ko i moj ded Joža Nebojan, kat je pobegel iz zarobleništva v prvomu ratu. Pa su te v drugomu ratu vlekli po Križnomu putu. Pa jel si se dovlekel nazaj, jeli nesi.

Dale sem se rasplakala na babe Julče grobu, popraf. I nat Božicum koja ju je slušala, kej to se Julča odzdola z groba pripoveda. Ne verujete mi. Tak Božica sama f knige piše. Morti je ni ne bilo teško čuti, kat je znala onak poprilike kej si je nejna baba Julča mogla misliti i kej je v svojemu veku delala. Kat bi se to bar navek moglo, a ne samo ponekat, ili ovak vu knige. Al je bole nekat da i neznamo, da se nebi splašili i bojali pak na grop dojti i još neke čuti, a i kej bi po noči mogli grdoga sejnati. I suze su mi onda krenule, ma pravi plač ! na zajne reči te priče, de sat baba Julča čeka trubu. Valda nebesku. Koju bumo si čuli na Sudni dan. To me je jako spredrmalo, to kak baba Julča čeka trubu. Treba se je samo nečega takovoga setiti! Božica se je.
Pa onda vile. I coprnice. I mora koja nekomu po noči sedi na prsima i oče ga zadušiti, ali nikat ne nikoga zagutila, bar se toga ne zna. Veliju da mora dojde sama če je baš mora, a da ju more neko i poslati. Jena je takova vila, koja je bila prede vila nek coprnica, v knige dobila i reč, da sama o sebe pripoveda. Znate kej mi je još bilo baš onak popraf lepo – kat tu jenu ženu, vilu, koja sama za sebe veli da više ni nezna kak se je nekat zvala, drži ko i drugi onda, za coprnicu, a ona to malo i je. Sama za sebe veli da je sekak više vila i da ni ne pamti, jeli pameti, kak bi rekla Božica, da nezna otkat je tak, a ni kak se je negda zvala. Ne obična grda coprnica koja se smuca po selu i gledi koga bi zacoprala tak jako da mu baš nahudi, nek ona koja je i vila i žnimi tanca okolo po grmlu i muške mami tak da ju malo vidiju, malo nevidiju, nek si samo misliju da su vile tam i da bi bilo lepo k nimi dojti i malo se žnimi zavrteti. Kod nas su v Repušnice, a valda i okolo po selima, vile tancale okolo pepela na ognjišču de je neko vatru kuril na livade kat je bil s kravami. Ili lovil zece ili fazane. I tam se ne rada išlo. Se pripovedalo da bi si neko mogel na takovomu pepelu nogu ftrči ili kak nastradati. Oni su u Okešincu i okolo bili pametneši. Je lepše kat se ludi moreju med vile pomešati, nek da se moraju odnih čuvati i bojati je se. Makar su rekli za Štefca kej je rad imel šoce i dobil na noge nekakovu bolest, da mu je coprnica nekak nogu napucala. A ova, o koje povedam, zgleda da si ga je i štela, kat je još bila kak obična cura, dok je je i mater bila živa. Samo kej on ne štel nu. Pa kej, bi neko rekel, tak je bilo i drugem. Navek neko nekoga ne štel. I navek je neko nekoga štel, pak ot toga ne bilo niš. Čkomi i duraj. I nemoraš f coprnice prejti.
Prama kraju knige ima se više osečajof. Mili ti se kej je ko pretrpel. Se više tuge i žalosti kat se spomijneju oni z familije koje Božica pozna. Baba, mama i drugi najbližeši. Niovi životi i niove nevole, koje ne bilo nigdar dost, i koje zapraf još navek trajeju.

Onda ti neke na neke zide za smejati se, ko kat su se cure i snehe veselile fašniku i bile mačkare, kat su mogle i smele malo pobeči ot posla. Ili kat su išle na koje proščejne, bliže i dalše, prek do Majke Bože Bistričke.
A dojde čoveku i za smejati se kat strina Jana jeli Janča, koja je doživela devedeset let, veli da se je predala države i sat je v domu de ju lepše držiju nek ju je ikat iko držal. I lasi ti opereju, i jesti ti daju, nekat i štamprlek rakije potočiju. Samo kej sem očoravela. Rajše bi da sem se zaboravela kak veliju da je moja nevesta Jela.
Mama Jela je pak dobro videla i puno pevala, veliju oni kej ju dvoriju. Da de samo zemem tulke pesme. A ona veli da ne pevala. Nek nim Božica i nejni niš ne verujeju. Kej bi popevala? Koda imam zakej? … Ajd ti reci zakej mi je Bog dal da se zaboravem… Da se barem morem setiti kej to više ne pametim. I kej se čovek nebi onda ovomu i nasmejal. Ne lepo, ne. Al se čovek nasmeje i kat nezna kej bi drugo. Ko ni sat. Pri mame Jele.

Na zajne strane knige se vidi kak se je se to z ledinum završilo. Nasledstvo je nepravedno podeleno, pa bi mogla reči i kak da je prekleto (Božica ne toga štela tak reči). Hiža je prešla nekam z plankami, i kučno mesto tak zapraf skup z hižum, pod ledinu. Na koje je hiža i familija nekat napravlena i rasla.

Božica na kraju knige veli: „… pričam kao da je to moj osebušek, ženinstvo, popudbina, prčija, dota, miraz.” Da prikuplja priče, „kao što bih nekad zlatninu, dukate, za pod glavu svojim potomcima, ako se rode.”

*******

Ja sam shvatila knjigu i kao dug ali i kao dar i svojim precima kojih više nema, ali bi mogli nekat po noći … poskrivečki dojti i knigu malo i sprelistati če su znali ili če sat znaju čitati. Če su tam de jesu, nafčili. Božica im je dala takvo dopuštenje već time što govoreći o njima i sama prelazi granice mogućega i ulazi u ono što zovemo fantastikom, i što nas uvijek privlači možda baš zato što nas i plaši. Shvaćam ju dakle i kao dar, prije svega roditeljima, koji su joj dali sve što su mogli i što nisu mogli, ali su dali. Ocu, kojega već dugo nema, i kojemu je njegov kipić Majčice Bože, kojega si je donesel f šajtoflinu z Nemačke i seh let čuval, omogučio da tamo gdje sada možda ipak je, more znati kej mu či dela i da je knigu i o nem napisala. I dar mami Jeli koja več i ne razme kej se to nutre je, ali morti nekak oseča kat si staneju okolo ne i kat je pripovedaju. Vidi da pripovedaju nekaj lepoga, če baš se više i ne razme.
I ko se onda nebi plakal. Kat se na kraju Božice i same nejne reči plačeju. A ona toga morti i ne vidi. Morti se samo plače znutra.

**********

Neki su izravni citati ugrađeni u tekst i označeni kurzivom.

Izabrala sam rečenice, dijelove rečenica kao izreke u obliku sintagmi i riječi koje su posebno obilježene okešinečkim dijalektom, a koje imaju svoju emocionalnu boju i svoju težinu.

Dovršeno u Kutini, 7. travnja 2016., a izgovoreno na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u okviru 4. Susreta Rijeka, šuma, nebo, u Piljenicama 9. travnja 2016.

________________

“Hrvatsko slovo” u broju 1097. od 29. travnja 2016.  na stranicama 22 i 23 preneslo je u cijelosti izlaganje “Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne” Katarina Brkić u Piljenicama 9. travnja 2016.:

Link :

http://www.bozicabrkan.com/izlaganje-katarine-brkic-u-piljenicama-o-ledini-bozice-brkan-u-najnovijem-broju-hrvatskog-slova

O romanu Ledina u časopisu Kaj

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-zborniku-moslavine

Ljerka Car Matutinović u Vijencu: Božičina globalistička prikazanja i mirakuli

Prenosimo: VIJENAC broj 549 od 19. ožujka 2015. / Književnost, str. 13 

Vijenac, nasl.Božičina globalistička prikazanja i mirakuli   (Božica Brkan:„obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013.“, DHK, Zagreb, 2014.)

Ovu latinsku riječ miraculum primjerenije bi bilo prevesti kao čudnovat događaj.Ono nešto: da ne povjeruješ!Ono nešto što šokira. A kako ta svugdje već nazočna riječ zvuči trendovski,vratimo se našim hrvatskim riječima: zgražanje, ogorčenje..To su prave riječi koje „obrubljuju“ Veronikin rubac ili „ muku 2013.“. Autorica Božica Brkan svojim je narativno- poetskim kazivanjima zakoračila duboko i nemilosrdno u našu globalističku stvarnost. U 18 lamentacija- recitativa koji simbolički asociraju na mučne etape križnog puta, prikazan je tegoban, patnički put po mukama, pod svekolikim križevima. U fokusu autoričinih nesmiljenih percepcija nalazi se žena ili preciznije sudbine žena u dehumaniziranim „mirakulima“ „divljeg“ kapitalističkog poretka u kojem se kao u sumanutim bespućima izgubila ljudska duša.Ovo je novovjeko prikazanje posvećeno ženama u žanru srednjovjekovnih dramaturških koncepcija. To su suvremeni, globalistički misteriji,mirakuli i moraliteti:

(…)“posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanka goričanka kamenskog nade dimić savremena žena čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfekcije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih“.

Nažalost, misteriji su razotkriveni, mirakula(č. čuda!) više nema, a moraliteti (č. moral!) su iščezli. U pretvorbi.

Gore navedena „posveta“, s pravom osmišljena bez interpunkcije,uvodi nas u tjeskobu i patnju mnogih i mnogih anonimnih sudbina:

(…)“ ti me razmeš da moram otiti doma to je moja kapela/ moja gora maslinska“/ (…) „grob kej grob če sveti/ i ja bi si da morem vujnega najrajše mam legla/ kak sam trudna/ bi si dobro premislila jel bi si i na trubu/ sudnoga dana zdigla“/( „postaja I: v klecalu“).Možda je zato i trebala nastati ova nesvakidašnja tužaljka, ova osebujna jadikovka koja propituje, polemizira, rezignira, ironizira:

(…)“a nemrem više gledeti ni tu nepravdu sake fele/kak ti moreš/ kak ti moreš kej te to bog moj bog ne tišći/ naj mi reči da bu to mene i se te bokce kej ne znaju ni/ kud ni kam bi od svoje muke otpelalo gore k tebe/ ja ti ne verujem v raj/ (da je po pravde mi smo si svoj raj si več zaslužili)“ („postaja I: v klecalu“).Božičina moslavačka kajkavština silno pogađa srž stvari, nekako je zavičajno opuštena i bliska:

„imam za još pol rubenine meru zeti/ mrtvački pokrov za kristušov grob za tvoj grob/ prede neg nazaj v nebo otideš/ mi bumo pak tu ostali i v velki četrtek i v velki petek/ i v velku subotu/ nam je saki tjeden velki/ postaja do postaje/ a vuzem nikak dojti“(„ postaja IV: a vuzem nikak dojti“).

Kada niže svoje sarkastične lamentacije, svoja naricanja bez vike i buke, i na književnom hrvatskom, te tu i tamo na slangu, i onda je Božica Brkan globalistički ( i ljudski!) svoja na svome:

(…) bog da je i to dobila poslije onoga stečaja u šnajderaju/ na određeno vrijeme ali ipak posao/ a ovi su mi staru fakat izbezumili/ ne diraj državu/ ne diraj vlast/ ne diraj crkvu/ ne diraj partiju/ nikoga ne diraj“(„postaja II: sin always online guy privremeno community menager katkad i haker“).

Ali, možda ipak nije sve tako črno, jer je za ovaj rukopis autorica Božica Brkan dobila, doduše drugu, ali ipak nagradu Pasionske baštine, 27. ožujka 2013.

                                                       Ljerka Car Matutinović

 

Davor Šalat o knjizi Božice Brkan “obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013.”

Naslovnica REPUBLIKAPrenosimo: REPUBLIKA, broj 2, veljača 2015./ str. 76-78Kritika

 

Davor Šalat: Glas tranzicijskih gubitnika                                                                    

Božica Brkan: obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.

Božica Brkan napisala je zanimljivu knjigu pod naslovom obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., za čiji je rukopis dobila drugu nagradu na manifestaciji Pasionska baština za književno djelo na pasionske teme. U toj knjizi, vrlo slobodno parafrazirajući književno-meditativnu formu križnoga puta, piše o vrlo teškoj i tužnoj sudbini u prvome redu žena koje se postale žrtva hrvatske tranzicije. Riječ je, kako autorica i kaže u posveti knjige, o „naraštajima rođenim pedesetih godina dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma“, odnosno „hrvatskim tekstilcima“ u mnogim propalim tekstilnim tvrtkama i tvornicama. Knjiga se sastoji od osamnaest postaja, dakle, više nego u standardnim križnim putevima, što zapravo sugerira produljivanje ljudske muke u beskraj, bez ikakve perspektive za neko razrješenje, kao što se to u križnome putu ipak događa.

Temeljni karakter tih poetskih tekstova s naglašenim narativnim obilježjima jest izlaganje u prvome licu, odnosno, prema Gearardu Genetteu, homodijegetska pozicija u kojoj sam pripovjedač aktivno sudjeluje u događajima o kojima pripovijeda. Uistinu, sve se tu oblikuje po mjeri iskaznog subjekta, a iako je glavni lik otpuštena sredovječna tekstilna radnica, u više se tekstova u ulozi naratora pojavljuju ljudi koji je okružuju i koji njezinu sudbinu iznose iz svojih perspektiva. Time, uz poetski i pripovijedni, knjiga stječe i dramski karakter, posebice u suprotnostima pa i znatnijim srazovima različitih perspektiva, odnosno uloga u drami propadanja jedne žene kao sinegdohe svih gubitnika tranzicije. Knjiga zadobiva posebni intenzitet u izvrsnoj jezično-stilskoj karakterizaciji likova koji se u prvome redu legitimiraju samim svojim govorom, upravo sebi svojstvenom idolektu u kojemu se, dakako, prepoznaju i čitave društvene skupine. Ovdje se tako radi o sup(r)otstavljanju autorici rodnog kekavskog dijalekta u Moslavini, zagrebačkog, još uvijek kajkavski stiliziranog slenga, mladenačkog govora prepunog anglizama iz računalnog cyberspacea, štokavskog kolokvijalnog govora nižih socijalnih razina, bešćutnog izjavnog izričaja novopečenog tajkuna te natukničarskog, reduciranog stila planera modne tekstilne industrije.

Tako drama postojanja, svih njegovih muka i nepravdi, svih silnih socijalnih razlika, postaje i drama jezika, bolje rečeno raznih jezika koji se mimoilaze u generacijskim i statusnim jazovima. Bahtinovska je to heteroglosija, odnosno višeglasje, polifoničnost, u kojemu se u jezik i književnost utiskuje babilonska rascijepljenost i ranjenost svijeta. Tako su likovi ovog parafraziranog križnog puta prvenstveno zaodjeveni u tkaninu jezika i putem njega nam se objavljuju, ali su to i ljudi koje oblikuje tegobna stvarnost, a književnost proniče u njihovu tipologiju kao signale po kojima ih svi prepoznajemo.

Božica Brkan na početku knjige ide in medias res, kako bi se današnjim medijskim jezikom reklo – „u glavu“, pa se glavna junakinja zatječe na karakterističnom mjestu. Naime, nakon što je njezina tekstilna firma prestala postojati, a zemljište je kupio neki obnoć obogaćeni podobnik, njoj preostaje jedino raditi „na crno“ i fizičkim poslovima, a znatno narušena zdravlja, zaraditi tek toliko novca da preživi ona i njezina obitelj. Posve pritisnuta životnom mukom, ona u crkvi, u kojoj uzima mjeru za šivanje, razgovara s Bogom, u kojeg se razočarala pa više i nije sigurna da uopće postoji. On, ipak po njoj prisutan u tekstu, biva jedini kojemu može podastrijeti široke i vrlo konkretne lamentacije o svojoj očajnoj situaciji. Nju pak, s neskrivenim, ali ipak i pomirljivim prijekorom, suprotstavlja Božjoj ptičjoj perspektivi iz koje je, kako se kaže u pjesmi, „lefko odozgor gledeti“.

Tako se odmah uspostavlja svojevrsna žablja perspektiva iz koje se gleda sav život, perspektiva žene koja utjelovljuje starodrevnu tradiciju kajkavskoga fatalizma, ali i dubinskoga prosvjeda pa i unutarnjega puntarstva, protiv postojećeg društvenog, čak i kozmološkog ustrojstva svijeta kojemu su konstitutivne ogromne nepravde i, heideggerovski rečeno, bitak prema smrti. Spomenuta je žena i svojevrsna potka, jedino koliko-toliko čvrsto tlo vlastite obitelji u kojoj je muž, uslijed sudjelovanja u ratu, teško fizički i psihički bolestan, izrazito konfliktan, jedan joj je sin poginuo, a drugo dvoje djece još je uvelike nesamostalno i dezorijentirano. Upravo ta žena kao sinegdoha društva i arhetip ženske i majčinske brige za opstanak života kao takvog, središnja je točka oko koje se vrti cijela knjiga, a zanimljivo je kako duboka etika njezine egzistencijalne borbe može u tuđim očima izgledati sasvim drugačije.

Baš u odmacima od njezine perspektive leži napetost cijele knjige pa svaki novi lik zapravo pokazuje koliko zbog svojih različitih situacija i očišta ljudi imaju malo ili nimalo razumijevanja jedni za druge. Tako već kći bivše tekstilne radnice govori drugačije od svoje majke, za razliku od njezine kekavice, ona je u zagrebačkom slengu tek natrunjenom kajkavskim, a mamin žal za tvornicom tekstila vidi kao „patetični socrealizam“ pa je već, govoreći o majci, „umorna od spike o njoj a i s njome“. Bivša pak kolegica glavne junakinje, koja je odrasla u selu kraj njezina, također u stilu govora otkriva svoj odmak od bivše tekstilne radnice, ali i vlastiti životni razvoj od kekavice do čistog štokavskog kao društveno poželjnog idioma, u čemu se ogleda i njezino znatno napredovanje u obrazovnom i društvenom položaju. Osobito je pak odmaknut od glavne junakinje, ali i od položaja svih ostalih tekstilnih radnica, novopečeni tajkun koji je ispod cijene kupio zgradu bivše tvornice i u njoj napravio hotel. Njegov je govor štokavski s nešto turcizama, služben, ali i iznimno arogantan, a kulminira u proverbijalnoj frazi „milosti ne tražim niti bih vam je dao“.

Vidljivo je, dakle, da je u spomenutim likovima Božica Brkan ocrtala cijeli jedan spektar društvenih slojeva, međusobno suprotstavljenih po generacijskoj pripadnosti, socijalnom položaju, po opreci grada i sela te podrijetlu iz pojedinih krajeva. Autorica u svemu tome stavlja naglasak na čisto egzistencijalna pitanja, s posebnim fokusiranjem na sudbinu mnoštva niskokvalificiranih žena. Tako je najčešće riječ o razmatranju nižih društvenih slojeva, osobito onih koji su potpuno obespravljeni, dovedeni na rub opstanka divljim kapitalizmom i bešćutnim privatizacijama. Zato se u toj drami ubrzanog i radikalnog društvenog raslojavanja, autorica gotovo u potpunosti oslanja na razgovorni stil pisanja kojeg obilježuju neposrednost, osobnost, prirodnost, emotivnost, nezavršene rečenice, digresije, podštapalice te, u leksičkome smislu, kolokvijalizmi, vulgarizmi, žargonizmi.

Na kraju se knjiga obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. efektno zaokružuje završnim monologom glavne junakinje ili, možda prije, antijunakinje, u kojemu se katolička simbolika i ikonografija rana Božjih transponira na svakoga čovjeka, posebno na one životno najugroženije. Tako se osamnaesta postaja ovog osebujnog križnog puta završava tekstom pod naslovom pet ran. U njemu bivša tekstilna radnica do kraja iznosi svoju životnu filozofiju, svoju tužaljku koja neprestance oscilira između fatalizma, razgovora s Bogom i prigovaranja zašto On ništa ne poduzima kako bi pomogao čovjeku u njegovoj neizdrživoj situaciji. Ona zato kaže da njezin govor „ne ti to pesma ne ti to molitva/ ne ti to spoved (ne znam več kej je greh i kej bi to/ mogla spovedati/ samo muku i muku)/ samo sam si tak naj zameriti prisela v klecalo/ noge otpočinuti/ da ti povem kak bum to lepo zešila kak se spada“. „Pet ran“ iz naslova demetaforiziraju se, desimboliziraju, pa čak i desakraliziraju, i postaju doslovnih pet rana koje muž bivše tekstilne radnice nosi iz Domovinskog rata, a on sam više ne vjeruje u Boga jer mu nije pomogao kad su ga mučili u ratu i zarobljeništvu. Takve prigovore, zadržavajući ipak svijest o Božjem postojanju, ponavlja i sama glavna junakinja. Ona se, kao i na početku knjige, tuži da Bog samo gleda odozgor pa ga poziva da siđe među ljude na njihovu križnu putu i da, ako im već ne pomogne, barem bude blizak njihovoj muci i da sluša i razumije njihova jadanja. Ponavlja i starodrevni motiv kajkavske poezije – „na raspelu bokca čoveka raspetoga“, no u njemu ne vidi toliko božansku i spasenjsku stranu, nego čisto ljudsku u beskonačnom fatalističkom trpljenju.

Kako Božica Brkan u svojoj knjizi obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. pretpostavlja i žanrovske karakteristike križnoga puta, koji u sebi ima i poetskih i pripovijednih i dramskih elemenata, tako se i ta knjiga ne može žanrovski svrstati samo u poeziju. Prejak je, naime, narativni tijek životnih sudbina, ali i dramska napetost između likova. No, postoji i određena sličnost takvih tekstova naglašeno narativnoj poeziji kojoj je predmetno-tematski obzor neposredna svakodnevica, a izražajni modus posvemašnja kolokvijalizacija poetskog govora. Očito je da je u suočavanju s brutalnom zbiljom i poezija u nekim svojim oblicima morala postati izravnija. Pjesničku je eskpresivnost tako potražila ne u autonomnom i od zbilje odvraćenom izrazu, već u jeziku ulice i stvarnoga života, u glasu ljudi s margine i njihovom progovaranju istine o bolesnoj i nepravednoj društvenoj situaciji. U takvoj vrsti pjesničkog izričaja koji više računa na autentičnost i istinitost, nego na ljepotu, i koji je na kraju krajeva potresna ispovijed današnjih ljudi i njihovih mučnih sudbina, Božica Brkan je ispisala uistinu dojmljivu knjigu promišljene i cjelovite kompozicije, zanimljivih literarnih postupaka i snažnog poetskog i ljudskog svjedočanstva.