Strahimir Primorac: Samoća umreženih, zatvorenost ruralnih

Prenosimo uz autorovo dopuštenje: Forum, mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u broju 7.-9. srpanj – rujan 2018

KNJIŽEVNA KRONIKA

Strahimir Primorac

SAMOĆA UMREŽENIH, ZATVORENOST RURALNIH

Božica Brkan, Umrežena : knjiga kratkih priča; Život večni : knjiga kajkavskih priča; Acumen, Zagreb, 2017.

Proznom dijelu svoga literarnog opusa – romanima Lift ili politička melodrama (1993), Rez : Leica – roman u 36 slika (2012) i Ledína (2014) – književnica i novinarka Božica Brkan (1955) dodala je dvije zbirke kratkih priča koje je istodobno tiskala u svojoj maloj izdavačkoj kući „Acumen“. Riječ je o knjigama Umrežena, u koju je uvrstila dvadeset tri priče na štokavskom standardu, i Život večni, koja sadrži dvadeset dvije kajkavske priče.

Čitatelja koji se tek sad susreće sa stvaralaštvom ove prozaistice i pjesnikinje može iznenaditi njezina u nas neuobičajena brižljivost i pedantnost kad je riječ o informacijama vezanim uz priče uvrštene u ove knjige. Ona se doista silno trudi da ih čitatelju što više približi, da prikaže njihovu povijest nakon što su se otisnule u samostalan život. Izuzimajući, naravno, priče koje se ovdje pojavljuju prvi put (a takvih je u Umreženoj otprilike trećina, u Životu večnom nešto malo manje), ona donosi podatke o prvotiscima uvrštenih tekstova, o njihovim kasnijim, ponovnim objavama, pa i o varijacijama pojedinih priča uklopljenih potom u veće cjeline (čak je pet priča iz kajkavske zbirke ugrađeno, u nekoj varijaciji, u roman Ledína!). Autorica navodi i nagrade koje je dobila za pojedine priče i obrazloženja tih nagrada, a ne može se zaobići ni činjenica da u zbirci Život večni nakon svake priče donosi štokavsko tumačenje manje poznatih kajkavskih riječi.

Podaci koje autorica navodi upućuju na zaključak da je većinu štokavskih priča objavila u knjigama i zbornicima, najviše u godišnjacima „Broda knjižare“ 20 + 1 najbolja priča te u Večernjem listu; kajkavske priče udomili su uglavnom časopisi Kaj i Moslavačko zrcalo, a neke su izišle u Republici, Kolu i Hrvatskom slovu. Ima i priča koje su se najprije pojavile na internetu. U autobiografskoj bilješci (identičnoj u objema knjigama), Brkan za svoje kratke priče kaže da su „najčešće bile namjenske“, „po narudžbi“, makar i vlastitoj – tek toliko da se okuša i vidi može li odgovoriti izazovu tržišta, ali i ozbiljnijih literarnih natječaja. Spominje iskustvo s različitim žanrovskim pričama pisanim za dnevne novine – koje ćemo, iz razumljivih razloga, preskočiti; ali, u stanovitom smislu namjenske su i „prave književne [priče] za natječaje omeđene temom (emigranti/gastarbajteri), duljinom, jezikom (kajkavske), stilom (satirične)…“ – a to su, ponajviše, upravo ove koje je uvrstila u svoje dvije najnovije knjige.

Potpisujući nova izdanja svojih zbirki priča ne samo kao autorica nego i kao urednica, Brkan je smatrala potrebnim da u objema knjigama – uvodeći čitatelje u vlastito pripovijedanje – objavi (identičan) predgovor: Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči („pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem“). Ali su zato njezinu uredničku koncepciju zaokružila dva pogovora različitih autora – Što ti je vrijeme, što su ti tjedni… Miroslava Mićanovića za Umreženu, a za Život večni obuhvatni esej Zvonka Kovača Kajkavske ženske priče Božice Brkan. U svom predgovoru autorica ističe da su priče „po mnogo čemu različite“ (ne samo po jeziku) iako dolaze „iz istog pera“. Tako za tekstove u zbirci Umrežena kaže da ih doživljava „samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad.“

Štokavskoj zbirci naslov je dala priča „Umrežena“, za koju se, s puno argumenata, može reći da je ne samo među autoričinim najuspjelijim radovima (pa se stoga i našla na prvome mjestu u knjizi) nego i da simbolički reprezentira njezine kratke priče sabrane u ovoj knjizi. U središtu je tog teksta problem komuniciranja danas, koji se u svakodnevnom životu mlade žene, protagonistice priče, pojavljuje na različitim razinama: obiteljskoj, poslovnoj, društvenoj. Glavna junakinja, koju gotovo nitko ne zove pravim imenom Katica, nego CyberCat zbog njezine opčinjenosti suvremenom informatičkom tehnologijom i umreženosti u virtualni svijet (stilski impresivno dočaran namjernim gomilanjem – gotovo do groteske – engleskih naziva tih naprava i umjetnog svijeta koji one oblikuju), svoju svakodnevicu doživljava kao neku vrstu neprekidne komunikacije. U obitelji, doduše, uglavnom neuspjele – starija sestra, za razliku od nje „normalna, udana i dakako plodna“, posprdno je naziva kiborgom, a majka na njezino uporno tumačenje kako je moderna komunikacija danas silno važna, bijesno pita s kim to ona komunicira, „Gdje ti je tu život i kakav to život?“. Na poslu gdje kao community menadžerica vodi društvene mreže za klijente, „radi i kad ne radi“, otkidajući za poslodavca od svog slobodnog vremena, kući se vraća kasno predvečer ili navečer pa odrađuje tezge da pokrije minuse na karticama, održava brojne internetske profile i „harači po Fejsu i Netlogu“, preslušava telefonsku sekretaricu i pregledava e-poštu, šalje SMS-ove i priprema se za idući, jednako dinamičan i iscrpljujući radni dan. Autorica priču efektno poentira potirući jednom običnom djevojčinom suzom u dubini noći, u vrijeme kad se napokon skinula s aparata, ostajući off-line, njezino naivno oduševljenje modernom komunikacijom:

Skine napokon slušalice i uši joj obuhvate noćni zvukovi. Kao da i nije noć. Oko svog je mogla prepoznati noćne aktivnosti susjednih staništa. Ali napokon je bila isključena. Off-line.

Tako se valjda osjeća čovjek kada ga isključe s aparata koji ga održavaju na životu umjesto njega dišući i otkucavajući, srcem ili što li već ima, pomisli.

Bila je posve prazna.

Bila je posve sama.

Namjesti anatomski jastuk. Tako ukomirana mogla bi biti i posve mrtva da joj niz očnu boru – iako je to bila bora smijeha, na avataru na svojim profilima obrisala ju je, i ako se to zapravo i nije vidjelo, kao što si je malo produljila trepavice – pa dalje niz obraz nije otjecala suza. Ne virtualna.

– Nisam nakapala oči – pomisli. – K vragu, sutra će me opet peći…

O bespućima i zagonetkama virtualnog svijeta koji nas sve više usisava u privid društvenosti, a zapravo nas usamljuje i otuđuje od vlastite prirode, govori i priča „Post s onoga svijeta“ (aluzija na Eru s onoga svijeta). U priči „Bijela soba“ također se pripovijeda o tehnološkom napretku, ali se naglasak pomiče na socijalne i psihološke posljedice modernizacije. Novi vlasnik, stranac, vrhunski je modernizirao tvornicu suhomesnatih proizvoda u našem provincijskom gradiću uvevši u proizvodni proces robote koji zamjenjuju cijelu smjenu radnica. To je podrazumijevalo masovno otpuštanje, a da bi gazda ostvario što veći profit, u selektiranju radne snage prednost su trebale dobiti kandidatkinje koje su mogle obećati da određeno vrijeme neće zatrudnjeti. Eva, glavna junakinja ove priče, prošla je tu selekciju, a radeći u novim uvjetima, osjeća se sve usamljenije i otuđenije. Na razmeđu je mladosti i zrelosti i počinje se sa strahom pitati ulazi li njezin brak u postotak neplodnih. No upravo su joj stigli rezultati, potvrda da je trudna, i to je ispunjava zadovoljstvom.

U sličnoj se situaciji našla protagonistica priče „Prezentacija“, ali ona reagira sasvim drukčije. U svojoj firmi ambiciozna Klara uspela se visoko na menadžerskoj ljestvici, ali je do tog položaja stigla uz puno više truda i vremena nego njezini muški kolege. Spremna je za karijeru žrtvovati mnogo toga – pa i prekinuti trudnoću, možda razvrgnuti brak. Preuzimajući sadašnji posao, ona je potpisala i tajnu klauzulu da pet godina neće na rodiljski, a šef joj iznenada otkriva da bi ona trebala preuzeti vođenje velikog projekta firme u Šangaju. Klara je istodobno doznala da je zatrudnjela, ali ona ne dvoji ni časa: karijera joj je na prvome mjestu – za trudnoću muž ne mora znati, s djetetom mogu i pričekati: „Ako pažljivo sve isplanira. Ako još budu zajedno.“ Različitim aspektima muško-ženskih odnosa autorica inače posvećuje nekoliko priča – „Vrata“, „Stabla“, „Ljubavna arka“, „Kolekcija“ – hvatajući u njima presudne trenutke u intimnoj vezi, emocionalne potrese s dalekosežnim posljedicama.

Okvir priče „Timbilding“ stvorilo je naše tranzicijsko vrijeme, kad se željelo što prije uhvatiti korak s kapitalističkim svijetom te su se, često nekritički i neprimjereno našim prilikama, preuzimala neka strana iskustva. Jedna od tih novotarija bio je i team building, posebna vrsta programa kojima se poboljšava poslovna komunikacija i poslovno obrazovanje u radnoj sredini, sa svrhom da se poveća produktivnost i uspješnost tvrtke. Ironijski efekt i apsurdne situacije u priči spisateljica postiže suprotstavljajući, s jedne strane, načelnu ozbiljnost ciljeva team buildinga (jačanje komunikacije između zaposlenika, kreativno rješavanje problema, razvijanje zajednice – tima, razvijanje međusobne tolerancije i samokritike…) i glamuroznost koju je svojim odabranim zaposlenicima osigurala firma (skupi smještaj u otočnom hotelu i unajmljene jedrilice na kojima se vježba jačanje komunikacije i zajedništva), a s druge strane različite karaktere i mrežu već davno ili svježe formiranih odnosa među zaposlenicima – zavisti, mržnje, ambicije, jednokratnih ili dugotrajnih seksualnih veza, a na koncu i spoznaje da firma uopće ne posluje uspješno, nego da je u velikim problemima i da šef potajno priprema odstupnicu.

U više svojih štokavskih priča Božica Brkan govori o tamnim stranama utjecaja moderne tehnologije na život pojedinca i međuljudske odnose, o neprestanoj proizvodnji osjećaja duboke alijenacije. Također, nekad eksplicitnije nekad u podtekstu, u njezinim pričama vidljiva je i socijalna osjetljivost koja registrira nove oblike različitih nepravdi i pritisaka poslodavaca na zaposlenike, osobito kad je riječ o ženama, što ih dovodi na rub fizičke i psihičke iscrpljenosti i frustriranosti.

Forum

Napomenuo sam već da je Brkan u knjizi kajkavskih priča Život večni uz svaki tekst protumačila dio riječi za koje je smatrala da su štokavcu manje poznate i da bi mogle biti stanovita zapreka u razumijevanju i doživljavanju njezine proze. Tome bih sada dodao da bi čitatelju koji nije često u kontaktu s kajkavskim odlično poslužio i Moj kajkavsko-kekavski rečnik što ga je autorica objavila u svojoj reprezentativnoj Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012), „svojevrsnoj kajkavskoj bilanci“. U tom je rječniku naime obuhvaćen leksički fond kojim se autorica služila u svojoj poeziji i prozi, a zacijelo pokriva i šire polje. Za taj svoj leksikografski prilog tvrdi da je najveći moslavački kajkavski rječnik do sada, s više od šest tisuća riječi, a da je većinu riječi uvrštenih u Rečnik usvojila u obitelji, u svom rodnom moslavačkom selu Okešincu kod Križa. Svjesna je da je još neusustavljen i nedovršen te napominje da ga je pisala „ne pokušavajući biti znanstvenicom (…), nego više kao pjesmu ili pripovijetku, intuitivno“.

Ovakav autoričin doživljaj materinskog jezika sugerira njezinu donekle ambivalentnu poziciju. S jedne strane svijest o tome da je taj njezin samosvojni i još neistraženi kekavski kajkavski pred nestajanjem kao i mnogi mali jezici diljem svijeta, što kod nje rađa potrebu da, koliko joj vrijeme i sposobnosti dopuštaju, učini sve da spasi što se još spasiti može pred tim galopirajućim kanceroznim procesom. A istodobno, ona od tog izumirućeg jezika traži i mnogo više od pukog bilježenja riječi: „Ne želim biti čuvarica jezika nego na njemu naći sugovornike, stvoriti svoj umjetnički svijet u kojem će mnogi naći svoju mjeru, prepoznati se. A za to nisu više dovoljne samo stare riječi i njihova uobičajena značenja. Ni tek uobičajene molske teme kajkavske, običajno u sroku.“ Tako se u njezinoj umjetničkoj praksi na kajkavskom susreće nekoliko jezičnih iskustava, lokalnih i širih. Kaže da piše „i starim graničarskim kekavskim svog oca“, i „svojim materinskim kekavskim sa sredine prošloga stoljeća“, i „modernim kajkavskim, ne purgerskim žargonima Zagreba“.

Za kajkavsku knjigu Život večni autorica kaže da je od štokavske „tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sam sebi, biti sam kej v grobu.“

Snažan, ali još neracionaliziran osjećaj da su joj štokavske i kajkavske priče izrazito različite spisateljica je konstatirala u već spominjanoj Kajkavskoj čitanci. Uvodeći čitatelja u kratki izbor svojih kajkavskih priča, ona tamo govori o poticajima koji su te priče iznjedrili i o tome na koji su način građene. Kajkavske priče su, kaže, nastale iz potrebe da prepriča mala međusobna ženska ispovijedanja u krugu svojih poznatih, bliskih, najintimnijih, krugu koji joj se čini gotovo haremski zatvorenim, ponekad sasvim odvojenim od muškoga. „Neobjašnjivo mi je, nisam dosad o tome dospjela razmišljati, ali čini mi se da se moje kekavske priče – temom, stajalištem, stilom… – bitno razlikuju od štokavskih. Kao da ih pišu dva autora. Priče su to koje sam stvarno čula, koje sam djelomice čula pa ih nadoštukavala, spajala ih poput pačvorka. Ima tu i fikcije i nefikcije. Zanimljivo je kako se mogući akteri i ne prepoznaju, a kako se neki čiju priču nisam ni znala prepoznaju u – tuđoj priči. Ali koje je čije? (…) Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom?“ (Ovdje se naša spisateljica približava temi kojom se prije gotovo stotinu godina bavio ruski avangardni pisac Boris Piljnjak u svojoj kratkoj prozi „Priča o tome kako nastaju priče“.)

Prvi dio zbirke Život večni, otprilike trećinu knjige, zauzima nekoliko uglavnom ranih autoričinih priča različite tematike. Među njima osobito se ističu prve dvije – „Sovica“ i „V šumu po drva“ – obje s temom odnosa prema životinjama i visokim emotivnim nabojem, ispričane u prvom licu, kao ispovijesti u kojima je njihovim junakinjama najvažnije da im u potpunosti vjeruju oni kojima se obraćaju. „Bilo je baš tak. Nemam kej lagati“, započinje mlada nevjesta svoju priču o potresu u seoskoj kući što ga je izazvala njezina mačka Sovica skočivši k njoj na klupicu za vrijeme objeda. Ali u kući u kojoj se još živi patrijarhalno i na zadružni način nije samo mačka nepoželjna i progonjena; osjećaj obespravljenosti, izoliranosti i ostavljenosti, čak i od muža, duboko proživljava ponižena mlada žena, praveći se da spava pokraj muža, „a vu sebe sem se plakala i plakala. Noč je bila tak crna kej moja Sovica, skoro kej mene v duše (…)“. U drugoj priči naratorica iznosi sjećanje na dramatičan događaj iz ranog djetinjstva, kad ju je otac kao petogodišnjakinju poveo u šumu da prikupe drva i da mladog konja nauče vući kola s teretom. Djevojčica, koja je bila jako privržena životinji, proživjela je tada dvostruki šok: bila je uspaničena očevom okrutnošću s kojom je bičevao i udarao konjića koji je s kolima zapeo u blatnoj jami, i tako ga usmrtio, a poslije kad su se vratili kući zapanjeno je slušala njegove laži kako se konj preplašio, otrgnuo mu se i pobjegao. „Nigdar nikomu to nes povedala. Tak je bilo, ne zdigla se z ovoga mesta.“

Priča „Kak se Mijek zestal z onem svetom“ posvjedočuje autoričin smisao za komiku i satiru, a crnohumorna priča „Kak su barjak kupuvali“ govori o tome kako nakon seoske političke raspre u krčmi fizički slabiji (ili malobrojniji) i danas obično završavaju s krvavom glavom u jarku. Inače u pojedinim pričama Božice Brkan, osobito štokavskim, čitatelj može uočiti detalje koji sugeriraju da autorica ima osjećaj za smiješno u različitim varijantama – humor, satira, groteska, karikatura, ironija („Nedjeljno dijete“, „Kolekcija“, „Pevček“, „Svojih tijela gospodari“, „Torte od malina“, „Od zlijevke brend“). U prvom dijelu zbirke Život večni ima i jedna priča koja okvirno pripada vremenu i temi Domovinskog rata (i u štokavskoj zbirci tek je jedna ratna: „Susret s Viktorijom“). Pripovjedač/protagonist, pošteni branitel dragovolec, vidi kako se oko njega događaju ružne stvari: dok oni brane zemlju, pojedinci beskrupulozno koriste ratni kaos i bogate se. Malu moralnu satisfakciju nalazi u činjenici da su neki od takvih ipak završili u zatvoru: „Bog je valda, ak ga i je, tak naredil svoj račun. Nemreš svoju sreču na tudže nesreče kej ni hižu na tudže hiže zezidati.“

Petnaestak preostalih priča ili približno dvije trećine zbirke Život večni na različite načine povezuje motiv groba (groblja) / smrti, a govore uvijek o nekoj dramatičnoj ili tragičnoj individualnoj ili kolektivnoj situaciji. U Rječniku simbola J. Chevaliera i A. Gheerbranta kaže se za grob, bio on skromna humka ili da se uzdiže nebu kao piramida, da podsjeća na simbolizam gore; gora je pak „susret neba i zemlje, boravište bogova i cilj ljudskog uspeća“. Dodaje se još da je „svaki grob skromna kopija svetih gora, spremišta života. On potvrđuje vječnost života u njegovu preobražavanju.“ U istom rječniku, u natuknici o smrti kaže se da smrt označuje „apsolutni svršetak nečega pozitivnog i živog“, a kao simbol „smrt je prolazni i uništavajući aspekt postojanja“ i „označuje ono što iščezava u neizbježnom razvoju stvarî“. Napominje se da su mistici, a potvrđuju to i liječnici i psiholozi, zamijetili da „u svakom čovjeku, na svim razinama postojanja, supostoje smrt i život, to jest napetost između oprečnih sila. Smrt na jednoj razini možda je preduvjet višeg života na nekoj drugoj razini.“ Napominje se, također, i da „pravo na odlučivanje o životu i, povezano s tim, pravo na odlučivanje o smrti pripadaju bogovima“.

U priči „Perut“ Pepec je dvostruki gubitnik: najprije mu je umrla mlada žena netom nakon poroda, a onda je grom pogodio kćer, ni godinu stariju nego što joj je bila mater kad je umrla. Bio je silno srdit na Boga što mu ih je obje uzeo, a njega ostavio samoga. I stalno postavljao pitanja, razumljiva i jednostavna, na koja odgovori nisu stizali:

Ali, mislil si je Pepa, tak sam ze sobu, kej ne vekši gre najprvo takvu mladu ženu od muža i deteta si zeti? A i kej ne još vekši gre tak mladu curu si zeti? Kej su one Bogu krive? Kej je on Bogu kriv? Se je gruntal i gruntal i niš ne zgruntal. Pak si je mislil: kej ne Bogu do toga da neko nekoga ima rad? A morti mu ne do toga da tak neko nekoga ima rad da bi se najrajše žnem zamenil, onu doma za onu večnu postel?

Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela, a Pepec je donašal lepo belo cvetje, palil bele sveče.

Strahimir Primorac / Fotografija Miljenko Brezak

Opasnu, vječnu igru ljubavi i smrti, bliske susrete Erosa i Tanatosa, Božica Brkan rado koristi u svojim kajkavskim pričama, često u neobičnim varijacijama ljubavnog trokuta. Tako u „Karminama“ pripovijeda o čovjeku čija se žena otrovala jer više nije mogla trpjeti njegove silne nevjere. No ubrzo se otkrilo da je pravi povod samoubojstvu bilo to što je muža zatekla u krevetu sa svojom mlađom sestrom, a selom su širila priča s grubim, ciničnim detaljima. Pričalo se kako je ženi rekao da on iz svoje kože ne može jer je takav muškarac da ga žele i ona i njezina mlađa sestra, da sve ionako ostaje u kući. Da „u kvar“ nije otišao daleko. Kad ga je srce izdalo, zakopali su ga u grob uz ženu, a potom su i njezinu sestru k njima „prikopali“. Njegov otac, koji ga je kudio zbog ponašanja i koji je kad bi popio stalno kleo kako su mu sirotu snahu umorili u postelji, dao im je podignuti spomenik, ali u taj grob s njima nije želio biti pokopan. „Zanavek je dugo vremena, je govoril“. U priči „Dve na grobu“, starija Kata uhvati mlađu imenjakinju kako uređuje grob njezina muža, i nakon oštrog verbalnog i fizičkog sukoba počnu razgovarati. Dvije žene sasvim su različito doživjele istog muškarca. Mlađa je bila zaljubljena, željela je dijete s njim iako je bila udata, bilo joj je žao što ona neće u grobu vječno ležati uz njega. Starijoj Kati stvari su izgledale sasvim drukčije: muž joj je bio „veliki kurviš“, ljubav je značila

zajnega delati, zajnega trpeti, dom mu obdržavati? Se na vrpe na svoje pleča držati i vleči na vrpu. Ne to samo načekavati ga, greti mu postel, i lepo ga grliti…Ne, ne. (…)

Jesem se ja krej nega nekej naležala i v plafon nagledela i kej mi se to znači, tulke leta? Gda merneš, sejeno ti je de ležiš. I z kem. Misliš da bu me v grobu grlil i kušuval? (…)

Sem sama kak i ti. Odnavek. I gda je on sedel krej mene, bogzna de je bil.

Ovoj bismo skupini priča mogli pribrojiti još „Pax aeternum“ i osobito zanimljivu „Čača“. U potonjoj priči starija žena na groblju otkriva mlađoj, nakon tridesetak godina, da joj je otac njezin muž koji je godinama tajno ljubovao s njezinom majkom. Iznenađenje, apsurdnost i dijaboličnost situacije mlađa žena nadvladava sjećanjem na čarobno djetinjstvo za koje je zaslužan njezin nominalni otac. Priča „V niovomu grobu“ interesantna je zbog neobične perspektive naratora (pripovijeda iz groba) koji iznosi svoje mišljenje o ležanju u „pogrešnu“ grobu i „miješanju kostiju“.

Kad sam pristupao ovim dvjema knjigama priča Božice Brkan, kao rođenom štokavcu činilo mi se da neće biti puno dvojbi o krajnjem ishodu. Ali na kraju sam i sam ostao iznenađen: premda je tematika Umrežene modernija a jezik bliži, priče iz Života večnog, koliko god bile tradicionalnije i nekako sirotije bez ove današnje buke i glamura, u cjelini mi se čine životnije i uvjerljivije.

Zbirke pripovjedaka “Umrežena” i “Život večni” u Novinaru

Naslovnica Novinara br. 1-2 / siječanj – ožujak 2018. od 19. travnja 2018.

Novinar, glasilo Hrvatskoga novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske, broj 1-2 siječanj – ožujak 2018., – moguće i uopće posljednji tiskani broj! – na stranici 44. u rubrici NOVE KNJIGE – SVIJET MEDIJA objavljuje kritiku VLADIMIRA MATEKA zbirki pripovjedaka Umrežena i Život večni Božica Brkan, Acumen d.o.o. , Zagreb 2017.:

Gotovo da i nema godine da nas Božica Brkan otkako se je iz dnevnih redakcija otišla u mirovinu i hrabro prešla u nakladnike Božica Brkan ne obraduje nekom novom knjigom u izdanju obiteljske tvrtke, ali koja je u njenom većinskom vlasništvu. Potkraj 2017. godine objavila ih je čak dvije. I jedna i druga su zbirke kratkih priča (ukupno ih je 55) objavljivanih tijekom posljednjih dvadesetak godina u raznim listovima i časopisima, a dobrim dijelom i nagrađivanih na raznim natječajima. No, iako se obično kaže da pisci cijeloga života na različite načine pišu jednu te istu knjigu, ovdje to nije slučaj.

Razlika nije samo u jeziku kojeg autorica koristi: „Umrežena“ je napisana na štokavštini za koju bismo mogli nazvati i službenom da se u nju, s obzirom na tematiku o kojoj govori, nije umiješala i masa izraza koji pripadaju jeziku novih tehnologija i digitalnih proizvoda i profesionalnom žargonu onih koji ih koriste. S druge je strane „Život večni“, kako već i sam podnaslov kaže, „knjiga kajkavskih priča“. No, nije to bilo kakva kajkavština, to je danas već gotovo ugasla „kekavština“ autoričinog djetinjstva u Moslavini, pa je i zbog toga to vrijedan doprinos našoj (ne samo) dijalektalnoj književnosti.

Jezik u velikoj mjeri govori i o tematici. U „Umreženoj“, kako u predgovoru ističe sama autorica – sakupljene su „urbane kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o usamljenosti, otuđenosti, isključivosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome i sve više virtualnome globalnme svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad“.

Tome nasuprot u „Životu večnom“ stoji svijet maloga sela izgubljenog u vremenu i prostoru, u kojem zbog mentaliteta, običaja i teških karaktera pate i ljudi i životinje, u kojem se nekoga može umlatiti zbog pijane svađe oko zastave. Svijet u kojem se može stradati ni zbog čega i koji je po tome na neki način i „paradigmatična hrvatska priča o sudbini mnogih mjesta i njihovih stanovnika potkraj II. svjetskog rata i nakon njega“, kako je žiri uz ostalo obrazložio Nagradu Dubravko Horvatić za prozu, dodijeljenu 2015. priči „Crna trava“, koja se – zasluženo – našla i u ovoj knjizi.

Moglo bi se, naravno, o objema knjigama govoriti i kroz prizmu tzv. „ženskog pisma“. Činjenica da se događaji u većini priča opisuju kroz ženske likove ili barem iz njihove perspektive mogla bi opravdati i takav pristup. No, s obzirom na sve što su te priče zahvatile – u „Umreženoj“ su u pozadini, čak i tamo gdje ih se u početku ne očekuje – problemi tranzicije i recesije, društveno raslojavanje, ljubavni trokuti i razni oblici pomodarstva, dok se u „Životu večnom“ osim odraza prošlih vremena neprekidno isprepliću Eros i Tanatos – bilo bi krajnje nepravdeno ove dvije knjige Božice Brkan zatvoriti u isključivo u taj pretinac.

Na samom kraju, poruka potencijalnim čitateljima „Života večnog“: ne treba se bojati priča pisanih dijalektom. Da bi ih se razumjelo i uživalo u njima, potrebno je samo malo truda, kojeg će k tome olakšati na kraju svake priče priloženi rječnik manje poznatih izraza.

Objavljeno 19. travnja 2018.

Đuro Vidmarović: NOVI PRILOG BOŽICE BRKAN MOSLAVAČKOJ KAJKAVIANI

Prenosimo kritiku Đure Vidmarovića o knjizi “Zivot večni” Božice Brkan, objavljenu u rubrici Hrvatska književnost u HRVATSKOM SLOVU broj 1194 od 9. ožujka 2018.:

Božica Brkan (Okešinec, Općina Križ.1955.) svojim dosadašnjim pjesničkim i proznim radovima dala je nezaobilazni doprinos moslavačkoj kajkavijani, odnosno književnosti pisanoj na jednom od moslavačkih kajkavskih idioma. Navodeći sintagmu moslavačka kajkavijana ne mislim suziti estetske dosege njezinih djela, ili ih svesti na regionalizam u negativnom smislu. Pojam regionalizam u književnosti također je dvojben i naša književna kritika ponekad ga tretira kao provincijalizam ili literaturu sputanu regionalnim ograničenjima i mogućim mentalitetima. Nasuprot ovakvom mišljenju, pisac ovih redaka regionalizmu pristupa na način kojim ga je tumačio veliki Antun Gustav Matoš. Književno djelo da bi bilo univerzalno mora imati korijen u nacionalnom i zavičajnom podneblju i kolektivnoj psihologiji, kulturi, vjeri i tradiciji, a poglavito jeziku. Naglašavam u ovom slučaju fenomen jezika kao bitnu odrednicu književnog stvaralaštva Božice Brkan. U svim njezinim djelima, pisanima na kajkavskoj varijanti rodnoga joj sela Okešinca, glavni „junak“, odnosno stožer poetske i prozne nadgradnje je materinski jokešinečki kekavski govor. Autorica je uspjela taj rodni govor pretvoriti u književnost. To ne bi bilo posebno značajno da se ne radi o govoru koji je gotovo u cijelosti nestao iz svakidašnje uporabe kao jezik društvenog općenja, osim kod nekoliko osoba starije životne dobi.

Božica Brkan je u rodnom selu Okešincu živjela u obitelj koja se poslije Drugoga svjetskog rata od brojne seljačke premetnula u tročlanu radničku, a poslije gimnazije u Križu studirala je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu komparatistiku i polonistiku te na Fakultetu političkih znanosti novinarstvo. (Ulomke vlastitoga životopisa sjajno je uklopila u roman „Ledína“). Radeći u novinarstvu Božica Brkan neprestano je objavljivala i poeziju, ljubiće pod pseudonimom) i gastrotekstove te kuharice u ogromnim tiražama. Osobito je zapažena etnografska, zavičajna čitanka „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) zbog toga što se u njoj afirmira moslavački baštinski identitet i što je u ovoj knjizi sadržaj pisan više književnim nego novinarskim diskursom. „Oblizeki – Moslavina na stolom“ držim početkom Božičine moslavačke kajkavijane.

Godine 1990. Božica Brkan je objavila neobičnu zbirku stihova pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ u kojoj je na poetskoj razini zablistao okešinečki kekavski idiom, a na predmetno-tematskoj razini čitateljima se otvorila panorama života u jednoj bivšoj moslavačkoj (banskoj) graničarskoj obiteljskoj zadruzi. Iako je poeziju objavljivala od srednjoškolskih dana, na kajkavskom narječju progovorila je tek u zreloj dobi i otad piše i na standardu i na kajkavskom te ga koristi i u pripovjetkama te u romanu „Rez – Leica – roman u 36 slika“, a iste godine je objavljeno i djelo enciklopedijskog formata „Kajkavska čitanka Božice Brkan“. Ova je knjiga odlukom Ministarstva prosvjete postala i pomoćno štivo u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Iste godine, vrlo plodne za autoricu, B. Brkan objavljuje vrlo zapaženu zbirku „Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU“ koja je nagrađena književnom nagradom „Katarina Patačić“ kao najbolja knjiga objavljenja te godine na kajkavskom narječju.

Nakon 2012. godine B. Brkan objavljuje niz pjesničkih i poetskih uradaka koje tiska u raznim časopisima i zbornicima, a intenzivno nastupa na brojnim književnim susretima i manifestacijama pjesništva, osobito na kajkavskom narječju. Književne radove nastale u ovom razdoblju objavljuje 2017. godine u dvije knjige, tiskane paralelno s istom grafičkom opremom i istim dizajnom. To su: „Život večni – knjiga kajkavskih priča“ koji želimo prikazati i „Umrežena – knjiga kratkih priča“.

Zbirku „Život večni“ autorica je obogatila vlastitim predgovorom, pisanim na hrvatskom književnom standardu, pod naslovom „Fikcija i fakcija, naracija, čiča – miča ili priča o mojoj priči“. Kao zaključak svome djelu priložila je tekst recenzije Zvonka Kovača pod naslovom „Kajkavske ženske priče Božice Brkan – ogled, predstavljanje“. Ovaj pogovor, na žalost, ne korespondira sa sadržajem knjige i o njemu sam kritički progovorio na drugome mjestu.

Zbirka kajkavskih priča „Život večni“ donosi 20 – tak književnih radova. Svi su oni pomno odabrani i čine konzistentnu cjelinu. Možemo ih promatrati s nekoliko motrišta: jezičnoga, etnografskoga, kulturološkoga, a najviše s estetskoga. Sva ta djela premda pisana na lokalnom idiomu nose u sebi univerzalne vrijednosti, a to su materinski jezik kao bitna odrednica samobitnosti pojedinca i zajednice, a zatim traženje harmonije sa sobom samim i okolinom, sklada, ljubavi, a poglavito komunikacije s drugim ljudima u određenim kompliciranim društvenim, obiteljskim i osobnim situacijama. Knjiga je pisana djelomično u duhu ironijske distance, a najviše tzv. galgen humora. Ovaj humor autorica vješto koristi pomalo na krležijanski način. Rječnik koji koristi, a koji je čudesno dobro sačuvala u vlastitoj memorijskoj pismohrani, omogućuje joj da svim sadržajima koje opisuje dade poseban osobni, zavičajni moslavački, regionalni, ali i etnički sadržaj. Upravo taj moment jezika kao kuće bitka u ovoj se knjizi nameće gotovo kao odrednica transcendentnog podrijetla svakog umjetničkog djela.

Navodim ulomak iz priče: „One kej piše slova“ :

„… Govorili su jenomu One kej piše slova. Kej da i si drugi ne pišeju slov? Pišeju, neg kej neg slova!

On je te špicnamet nasledil od svojega oca, a on pak od svojega. Isto kej i posel. Da su imeli nekej bi pametneše delali, kej se i bole isplati. Al nekak nesu. Gda drugač ne, more i tak.

Ludi nekak i nesu razmeli te niov posel. A čem su ga mejne razmeli, ne bi si mislil, nekak su dojnega više držali i navek bi jim dali više neg kej bi bila tarifa. Te najmlajši, zajni, ove dva pred nim su več duge leta pokojni, neju mejnal sa ta leta, samo bi, kak se jena država zišla i nastala nova, a to ne bilo tak gusto, premenil valutu“.

Jedna od najpotresnijih priča u ovoj knjizi nosi naslov „Crna trava“. Autorica je u njoj obradila „političku“ temu, bez navođenja o kome je riječ. Tek čitatelj koji poznaje naš kraj može iz konteksta otkriti o čemu je riječ.

„Pod grobjem dole raste crna trava. Navek su govorili. Šepičuč. Nigdar nes išel to ni pogledet. Nekak nes. Si su to moji jargani – tej jen, zaprav, kej je ostal z menu – prede več vidli i ja nes imel z kem iti. A de bi i priznal da mi je bilo špajsno i samomu krej te šume. (…) A bilo je to tak. Četrdesetpeta. Sam kraj rata, onoga velikoga. Drugoga. Te isti dan, nekoji su ustaši, tak se govorilo, a bilo je tu i naše dečkov, još bili vkopani v jene strane našega brega. I kak su bili vkopani, tak su i zakopani. A nekoji su i pobegli i nigdar se nisu vrnuli. A i nekoji su partizani, tak se pripovedalo, z druge strane več dospeli prek v Zagreb. A prinas se celu noč k nam čulo kak se puca negde dole prek Česme. Z druge strane. Znalo se da naš breg ne buju zaobišli“. Kada su partizani ušli u selo mjesni mladići su ih odlučili dočekati svečano sa barjakom. Tada je došlo do zločina: „Kej se dogodilo, niko po pravo ne zna. Naši domaći partizani, živičnaki, Bog zna de su bili te čas. Z temi našemi dečkmi nesu. Ovi stranjski kej su išli k nam bili su grdo srditi. Jako su puno svoje dečkov zgubili, dole negde su je i pokopali i veliki spomenik potle im deli. I grdo su vikali da kej naši imaju slaviti, kakvu pobedu? Čiju pobedu? Da kej ti naši imaju opče z tem. Da koje ne kej i pital. Da kej te crleni – beli – plavi. Naši su dečki došli z tem barjakom za svadbe, kej su imeli. Nesu bokci ni znali za zvezdu. Ni za crleni barjak. Ne to ni došlo do našega sela. Nesu ti dečki bili ničiji, v nikakve stranke. (…)

I se su je.

Do jenoga.

I tak su je ostavili.

Se je bilo crno kak se livada krvi napila.

Nesu je dali ni do grobja odvesti. Te par korakov. A kamoli domom, na skolke.

Nikakov ni križ ni niš nesu dali deti.

Nigde nesu dali ni imen napisati.

Kej da nigda nesu bili.

Bojali su se si. Matere su se po noči, po skriveč, išle tam plakat. Saka za sojega. Nekoje su imele i po dva i po tri sina jel sina i bratovoga sina i kakvoga kumička. A sveče su palile pod velikim križom. Na Sesvete i na Dušni je dan gorelo i dan i noč.

Tekar gda je došla ova zajna država, dole onem mam su petokraku odkrhali. Tobož se ne znalo ko. A gda su gobje širili, dali su deti kamen z imeni one ustašov, a tem našem dečkom spomenik napraviti. Veliki, z crnoga kamena. Prek dvajst dečkov, skorom trist. I napisali su se koji su to. Smelo se. Te nekakov z Zagreba zmislil je spomenik Crna trava“.

Navedena priča, objavljena u „Hrvatskom slovu“ i nagrađena nagradom „Dubravko Horvatić“, dio je povijesne stvarnosti i riječ je o zanimljivom odnosu fikcije i fakcije, o zločinu o kojem je Božica Brkan prva progovorila svojim literarnim jezikom. To je jedan od mnogobrojnih nekažnjenih zločina koji još uvijek opterećuju hrvatsku stvarnost. Znamo o kojem je selu ovdje riječ, a iz sadržaja je vidljivo kako je bez razloga ubijen cijeli mladi naraštaj muške populacije. Selo se od toga nikada nije oporavilo i danas je pred izumiranjem.

Zbirka „Život večni“ vrijedan je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Smatram kako bi sve objavljene priče, prevedene na književni standard imale jednaku estetsku razinu, emocionalni naboj i kulturološku danost.

Prigoda je pohvaliti uspješan dizajn ove knjige odnosno njezino grafičko oblikovanje kojem je autor Jenio Vukelić.

Đuro Vidmarović

Katarina Brkić: O ZBIRKAMA PRIPOVIJEDAKA BOŽICE BRKAN

Štokavska zbirka UMREŽENA  i kajkavska zbirka ŽIVOT VEČNI

Uz promociju u Okešincu 16. prosinca 2017.g.

Obje su zbirke izašle istovremeno. Neki su im dijelovi nastajali usporedno. U najsmjelijoj predodžbi, ove zbirke možemo promatrati kao prijateljice različitoga podrijetla, koje se tu i tamo jako dobro razumiju, jer negdje u prošlosti ipak imaju zajedničke korijene, povremeno i zajednički jezik i život.

Zajednički korijen im je naravno autorica, rođena i rasla na selu, obrazovana u gradiću i u hrvatskoj metropoli, i koja je pobrala sve najbolje plodove sela i grada, a nadogradila ih suvremenim životom intelektualke koja je i sama vrlo umrežena. Piše o ljudima oko sebe, o svojem i sličnim zvanjima. Stavlja se u priče u kojima sudjeluje a da mi to nekad vidimo, nekad ne vidimo (Pevček, Od zlijevke brend). To radi vrlo slikovito i realistično, pa i onda kad stvara takozvanu “novu stvarnost” u životnim situacijama, i jezikom. Tako nam pokazuje sav mogući Božji svijet koji i nije uvijek Božji. No, tako je to s nama ljudima.

Na početak obiju zbirki autorica stavlja tekst za kojega kaže da je “priča o mojim pričama”. U njemu nam objašnjava o čemu, i zašto baš o tome, piše. I kojim se narječjima i žargonom služi. Za priče iz zbirke Umrežena kaže da su … samostojeće, kratke urbane priče o modernim ljudima, ponajprije ženama, o njihovoj otuđenosti i usamljenosti… u globalnome svijetu u kojemu su svi kao umreženi, a sami kao nikad. A za priče iz zbirke Životni večni kaže da su to njezine… uobičajene ruralne kekavske teme… o prošlome, zemlji, provinciji, smrti, o … skučenom svijetu… u prostoru iz kojega se ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugom svijetu, te da je… to sve zajedno neprestani život večni… a kamoli (se isključiti) … časkom pripadati sebi, biti sam kej v grobu. Ima tu i jedna bitna činjenica koju priznaje i sebi i nama, kako je otkrila da može biti i duhovita. U toj duhovitosti je i domišljata, nekad s oštricom, a nekad samo s humorom. Kada krenemo od dijelova toga teksta s početka, bit će nam lakše pratiti i razumjeti priče. Iako bismo to mogli, kao što sama veli, i bez takvoga uvoda. Jasno nam je da se suvremeno globalizirani život uvukao posvuda, i u urbane i u seoske sredine, zahvaljujući mnogobrojnim i različitim sredstvima komuniciranja. U vrijeme naše mladosti odlazili smo na školovanje u nepoznati svijet, u koji smo se i inače tu i tamo vozili vlakovima, kroz koji smo se provezli tramvajima, a da i nismo znali točno kamo smo to dospjeli i što nas čeka. Mi smo vjerojatno zadnja generacija koja se snalazi u globaliziranome svijetu i koja istovremeno nosi u sebi duboke korijene nasljeđa, temelje hiža svojih djedova i dijelove njihovih života kao svoje. Naša djeca i unuci gube vezu s korijenima. Došli smo do toga da bismo voljeli kada bi oni barem slušali ili čitali o tome minulom, a našem vremenu, onako kako čitaju druge, tuđe knjige, koje su modernije. Koje su in.

U zbirci UMREŽENA promatra i nadograđuje viđeno, proučava i pokazuje nam suvremeno globalizirani život. Erudicija iz područja povijesti, književne i likovne umjetnosti, poznavanja suvremenih umjetničkih trendova, dakle “trendovska”, autorici daje puno mogućnosti i poticaja i ona ih svjesno i umješno koristi. Po Aristotelu je književnost druga stvarnost – k tome, književno djelo ne mora biti istinito, ali treba biti moguće. I književnost zaista stvara drugu stvarnost u kojoj se poistovjećujemo s ljudima i događanjima. Upravo to se događa u ovoj zbirci. Tematika u pričama je suvremena (Umrežena, Timbilding, Stabla, Odvojak), ponekad s elementima bajke odnosno mita ili barem s korištenjem njihove simbolike (Letač, Kairosova čupa), povijesna, iz naše bliske kulturne povijesti (Plovidba Miss Ternine), pa čak i vezana uz tradicionalni život (Pevček, koja ima i naslon na kajkavskom) i seoske vrlo suvremene, “globalizirane” teme (Svojih tijela gospodari). Jezik zbirke je osnovno standardni, s puno žargonizama iz svakodnevnoga žanrovskog govora s tuđicama, virtualnoga internetskog svijeta i suvremenih oblika elektroničke komunikacije i medija. Ali, ima na sreću i kolokvijalizama koji su nam katkad tako potrebni radi naše vlastite svakodnevne komunikacije pa nas podsjećaju na nju, a ima i topline pravoga kekavskoga narječja. Jer sve stane u ovu složenu, ponekad hladnu suvremenost. I može se staviti u priče.

Psihologiju osoba, njihove karaktere i naravi, otkrivamo izravno ili postupno, što ovisi o građi priče, o tijeku njezine fabule koja kronološki “ide po redu”, ili tu i tamo vrluda u skladu s vrludanjem u životu ljudi o kojima govori, koja je nekad i slojevita pa nam se otkriva malo pomalo, i traži našu koncentraciju. Tako nam omogućava uživanje u traženju i razumijevanju. Ako krenemo od prve priče po kojoj je zbirka dobila ime, od Umrežene, naučit ćemo puno o tome kako čitati i razumijevati ono što slijedi u ostalim pričama. Zato naslov zbirke nije slučajan. Umrežena je mlada žena, menadžerica za piar-agenciju. Vodi društvene mreže za više klijenata. Uživa u slobodi podstanarskoga stana u kojemu neće biti poziva – “Katarina!”, koji doma zvuči prijekorno. Ona je užurbana, radi na više kolosijeka ON-line do kasna, a na kraju dana se “isključi” iz svega i bude OFF-line. Ispruži se iscrpljena, i osjeti suzu u uglu oka. Pomisli kako je sreća da se u fotošopu suza može lako maknuti sa slike ako je potrebno. Znate već, petljicom se suza odvuče, a na njezino se mjesto dovuče   komadić kože koja zadovoljava. Ali ovo je stvarnost. I zato ona pomisli da… nije nakapala oči. “Sutra će me opet peći…” Hoćemo li joj povjerovati da je suza tu samo zato što su joj suhe oči? U priči Stabla promatramo bračni par arhitekata koji imaju krasnu kuću projektiranu – za nju, mali park sa stablom posađenim – za nju, sa stazom na kojoj se oni nikada neće zaista sresti, jer žive na dva kolosijeka. Ona ne shvaća da je sve napravljeno za nju, a on valjda ne shvaća kako to ona ne vidi. Tako, ili slično, ali mnogima poznata priča. U Robotiziranoj sobi u mesnoj industriji sve je robotizirano, pa i pokreti i životi ljudi, zaposlenika. U Vazi ulazimo u život umjetnika koji ima važan posao u organiziranoj ustanovi u kojoj bi trebao biti nazočan. Ali on se odlučuje na trenutak slobode i odlazi na mjesta na kojima susreće sebi slične ljude. Njihov je život užurban, površan, a onima izvan toga svijeta izgleda strašno važan. Zapravo, i njima samima. Razgovori su isto tako površni, a svejedno idu za njima. “Gdje si, gdje si ti, što si, što si ti, što tu radiš, a ti?” Pitaju, ne čekajući odgovore, niti ih oni zanimaju. Zapravo ih otprilike već i znaju. Jer poznaju sebe. Doma će, kad se vrati, razmišljati o umjetničkim predmetima koje je upravo razgledao na svojem slobodnom lutanju po važnim mjestima gdje su važni ljudi. Promatra svoju skupocjenu vazu na stolu i polako je gura… preko ruba. Što ima vrijednost? Čemu služe vrijednosti – možemo se pitati i razumjeti ili ne razumjeti. I otkrit ćemo besmisao. Letač je potresna slojevita priča o nekome tko leži na krevetu. U sobu mu koso ulazi sunce i moglo bi otopiti vosak na krilima koja je odložio pored kreveta kad mu se više nije letjelo, u njegovom snoviđenju, mašti ili u nečemu vrlo rubnom. Kad leti, on leti pomalo, uzdigne se, malo preleti pa se spusti. Ne otputi se skroz kao Ikar. Jer ni Ikar nije uspio odletjeti. Kad u sobu uđe brižna majka, a mi saznajemo da je na anatomskom krevetu prekriven bijelom plahtom njezin nepokretni sin, otvaraju nam se svi odgovori. Priča u ovome komentaru ne bi bila potpuna kad sada ne bi bio citiran kraj: “Sine, probudi se… Opet si ružno sanjao”… Borio se za zrak… “Opet si padao?” “Ne, opet sam letio.” Odvojak je priča o društvenim razlikama i o nevjeri koja ide s tim. Još jedna suvremena tema, sa zapletom. Nakon smrti nevjernoga dužnosnika, njegovoj ženi stiže pismo ljubavnice. Da je imao drugu i da s njom ima sina. Kako će se žena nositi s tim? Valja razumjeti, razmisliti i domisliti se, ako smo aktivni čitatelj. U kajkavskoj priči List pojavit će se i ovo pismo, u nešto kraćem kontekstu. Pevček je topla, dopadljiva priča s kajkavskim naslovom i s nešto kajkavskih dijaloga. Starijem bračnom paru se učinilo, ma ne samo učinilo, nego je bilo stvarno, da čuju kukurikanje pevčeka, vjerojatno đureka. Čuje se u njihovu zgradu, valjda s druge strane ulice gdje su dvorišta s privatnim kućama. Autoričin M., što nam ona otkriva na promociji, sjeda na bicikl i ide potražiti toga pevčeka. Priča Svojih tijela gospodari događa se na selu u onom njezinom dijelu, koji kroz priču vidimo. Onaj velegradski, vrlo jasno naslućujemo. Tu su unaprijed pripremljena dva terena. Seoski, kojega je okrznula globalizacija, i gradski, koji potječe iz ovoga sela, samo što je glavni akter postao visokopozicionirani dužnosnik. Miješaju se poslovni odnosi starih prijatelja iz djetinjstva, odgovornosti i borba za čast i vlast. Čak će se i njihova, sada odrasla djeca, koja su se nekad zajedno igrala, a kasnije u različitim sredinama odrastala, naći na razini međusobne privlačnosti. Bit priče neodoljivo podsjeća na našu političku stvarnost i dužnosnika koji je “odležao” jer je u svojem selu na nogometnom igralištu dao napraviti reflektore. Čudo kako u tom naoko jednostavnom životu ovaj događaj može napraviti zanimljivu zavrzlamu za mještane i složeni problem za stare prijatelje.

Nekoliko priča nosi osobine autoričinoga zvanja i zanimanja (Torte od maslina i Od zlijevke brend), ali ne zbog recepata, nego zbog zbivanja na procjenjivanju jela i pića, za koja se nekad čini kao da postoje samo radi ljudi koji ih organiziraju. Koja gube svoj lijepi prvobitni smisao. Zato to često više nisu istinske izložbe brendiranih proizvoda. A mi ćemo se čuditi, veseliti, ali i dijeliti autoričino razočaranje zajedno s njom.

Putem ovih nekoliko karakterističnih priča vidjeli smo osobine suvremenoga društva i pojedinaca. I lijepo i gorko i ubrzano. Kroz priče se provlače odanost i ljubav (metnimo ih ovdje na prvo mjesto, da bismo uljepšali svijet), a onda sebičnost, zavist, šverc i prijevare; ljubav i ponos poneke majke, skrivene u pozadini, ili vrlo prisutne u priči Svojih tijela gospodari. Svatko će si uzeti iz priča ono što mu samome treba.

 

U zbirci ŽIVOT VEČNI, kako je već rečeno, autorica uzima iz ruralnoga života svojega kraja teme, jezik, mentalitet i sve dobro i zlo koje je moglo snaći čovjeka u miru i u ratovima, posebno ženu: imanja, poslovi, svađe, preljubi i groblja. Možda je bolje uz groblja dodati riječ – grobovi. Oni ovdje imaju svoj “život” – svoj karakter, svoje značenje i svoj jad, ako su prekopani ili ako na njih dolaze, i neznajući, moliti i urediti ih krive osobe. Jezik zbirke je kekavsko narječje okešinečkoga kraja. Rečenice teku polako, pune narodnih izreka upletenih u dijaloge i monologe i treba ih dobro osluhnuti i pratiti njihovu građu, da bi ih se moglo sasvim razumjeti. Još jedna draž otkrivanja i aktivnoga čitanja.

Gotovo pola priča odvija se radi grobova – na grobljima su sprovodi, ljudi koji dolaze obići svoje pokojne i spočitnuti im po koju, žene koje dolaze i plakati i špotati, uređivati spomenike i saditi cvijeće. Među njima ima i priča u kojima nam govore oni dolje, pokopani. Slušaju one gore, misle si svoje i otkrivaju nam tajne koje se ne znaju, koje su pokopane s njima i s drugima oko njih. U toj grobljanskoj atmosferi spasonosan je autoričin humor.

Nekoliko je priča s ratnim i poratnim temama, sa strašnim i žalosnim posljedicama, nedoumicama, pogreškama (Lajbek, Crna trava, Tor). U njima stradaju i mladi ljudi koji ostaju bez života ili zdravlja, bez roda i imanja, a onda stradaju i njihovi najbliži ako se ne mogu s tim pomiriti. Izazivaju nove obiteljske tragedije međusobnoga udaljavanja. Pa će majke morati plakati nad zajedničkim grobovima, jer zbog nečije tvrdoglavosti neće imati svoje sinove u svojim grobovima. Neke su priče iz seljačke svakodnevice, začinjene okrutnošću i ljudskim nemarom čije su posljedice ženska tuga i nemoći (Sovica u kojoj je nova sneha bogec pri hiže kak i ti mački pod plotom, pa se… plače znutra; V šumu po drva gdje su na djelu srdžba, bijes i neobičan izljev okrutnosti prema jednomu konjčetu, gdje se mlado žensko stvorenje radi toga opet … plače vusebe ). Ima i neobičnih ljudi, kakvih ima zapravo posvuda i koje je vrlo zahvalno metnuti u priče. Tako se onda ne čudimo onima koje smo i sami poznavali ili poznajemo. Ima i obiteljskih tragedija (Žleb) kakve poznaje svako selo, i gromova koji ubijaju čez lanček… jedinu čerčicu. Autorici su vrlo zanimljivi nadgrobni spomenici (veliki bijeli anđeo kojemu je nevrijeme otkinulo krilo), karmine, seljačke djevojke koje odlaze u grad kao sluškinje i njihove začuđujuće sudbine. Mi samo trebamo pratiti njezino pričanje i nesvjesno otići za njom u priču. Naći ćemo se u zanimljivim okruženjima među zanimljivim ljudima. I nećemo se uvijek samo čuditi, nego ćemo njihovim postupcima biti i zadivljeni. Priča Katice je jedna od onih priča koja spaja obje zbirke u istome vremenu, s dijelovima urbanoga i seljačkog načina života, onako, usput, a namjera priče je sasvim druga. Još jedna neobična priča o majčinskoj nekontroliranoj tuzi koja prelazi granice i unesrećuje svoju drugu kćer, kojoj je dala ime po prvoj, umrloj. Katica. Ta, još vrlo mlada djevojka, odlazeći s majkom na grob svoje sestre, u jednom trenutku osjeti kao da je cijelo vrijeme dolazila uređivati svoj vlastiti grob. To je naravno samo dio priče.

Tri priče s temom grobova posebno će nas zabaviti, vjerovali ili ne. Koliko god grobovi i sprovodi bili tužni i potresni, čovjek je, da bi opstao, našao posvuda razloga za život. Žene su prihvaćale ljubavnice svojih muževa kad im drugo nije preostajalo i nalazile s njima razlog za nekakav zajednički ostanak u onome što ih je snašlo. U pričama Dve na grobu, Čača, pa i Četrti muž, temu gobova i preljuba čini podnošljivom. Čitajući ih zaboravimo na stvarnost, što se čovjeku uz dobru literaturu često može dogoditi. Kad starija žena kaže mlađoj, koja je vršnjakinja njezine djece, i koja je sada tu, nekoliko grobova dalje, da taj za kojim plače nije u grobu nad kojim plače, da je njezin pravi čača u ovome grobu kojega ona, starija, uređuje. Ona je znala da joj muž šara, ali ništa nije poduzimala. I ova tu, mlada, igrala se je s njezinom djecom. A mlada, zaprepaštena govori čovjeku u grobu: “Tato, tato moj, a jesi ti kej znal?” Valjda je, jer joj je bio bolji nego što bi joj bio rođeni. Bio je sretan da ima dijete. Bio joj je dobar, imala je lijepo djetinjstvo, igrala se je s tom djecom za koju nije znala da su joj bila polubraća. I što bismo više htjeli u takvoj situaciji? A one dve na istome grobu, kad je pokojni pod zemljom, i kad su obje same, što mogu učiniti? Žena je već posadila flance, došla je još malo popraviti, a tamo mlađa upravo podsađuje novo cvijeće. I u bijesu čupa ono posađeno. Kako mogu dokazati koja ima prednost? Tako da i drugo cvijeće bude počupano, da se dohvate blatnim rukama i počupaju i povaljaju po vlažnoj zemlji groba… Što bi druge učinile na njihovom mjestu?Jer, veli zakonita žena da ih je u selu bilo toliko da bi puno groblje bilo cvijeća kad bi sve došle saditi kao ona. Jesi to znala? Autorica veli da su si onda lijepo iz iste kantice polijevale blatne ruke, ponovo sve počupano posadile, sjele na opseg i podivanile se. Čak su se i smijale. Sad je ionako bilo svejedno. Što je bilo, bilo je. Priča ili stvarnost? Prosudimo sami, prisjećajući se ponečega iz svojih sredina.

U niovomu grobu će nas zabaviti tragedija čovjeka koji se žali iz groba da je prikopan uz tuđi grob. Ima kad … spremišlati i tiče slušati. I ljude koji dolaze na groblje. Oni puno toga ne znaju, što se tu dolje može saznati. Pokopani nam govori kroz ovu priču da deverova či još jedina dođe počistiti taj grob. A ta deverova či je autorica, pa i ona sve zna. Čovjek se jada da su si njegovi kupili drugi grob, otpilili njegov križ i zapiknuli ga u novi grob na koji će se dolaziti moliti i za njega, a njega budu ostavili tu dolje, gdje je. I tko ne bi bio ljut? I tko se ne bi nehotice nasmijao?

Ima još zanimljivih, zabavnih, ali i vrlo tužnih stvari za otkrivati po ovim pričama. Različitost njihovih tema i pristupa temama drži našu pažnju i našu znatiželju budnima, a živost, zanimljivost i duhovitost naše zadovoljstvo čitanjem čini potpunim.

Katarina Brkić

Ljerka Car Matutinović o “Životu večnom” Božice Brkan u Vijencu

U “Vijencu” broj 626 od 1. ožujka 2018. / str. 12 u rubrici Književnost Ljerka Car Matutinović piše o knjizi kajkavskih priča “Život večni” Božice Brkan:

Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 14. veljače 2018.

Sve niče iz priče, na kajkavskom

Zahvaljujući imaginativnoj memoriji spisateljice Božice Brkan dobili smo knjigu kajkavskih priča „Život večni.. U toj zbirci nalazi se dvadesetak priča, kraćih i dužih, zamjetnim dijelom objavljenih u časopisima, tjednicima i internetskim portalima (Republika, Kolo, Kaj, Hrvatsko slovo, Večernji list, itd.). U uvodnoj priči („Fikcija i fakcija, naracija,Čiča – miča ili priča o mojoj priči“), autorica otkriva početke svojeg pričanja i razloge svoje privrženosti proznom izričaju: (…) „Kreiram svoj kosmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti!“.

„I tako najednom“ tvrdi autorica „priče su samo bile“.

Napisane na zavičajnom kajkavskom idiomu (kej-kavština,Okešinec, Moslavina), priče promiču storije o životu i smrti (grobovi) u ruralnom svijetu koji je pun tragično proživlljenih trauma i besmislenog bivstvovanja. Likovi u pričama živahni su i bolno stvarni, skloni ispadima. Nesuzdržljivo su obuzeti svojom osobnom tragikom.

Osmislivši posebnu arheologiju osjetilnog autorica je kreirala naslove priča koji svojom simbolikom, svojom gotovo heretičkom psihozom i apsurdnom komunikacijom, dovode kazivanje do vrhunca koji kulminira neočekivanom katarzom.

Najznačajnija, gotovo ekstatična priča dojmljivog naslova je „Žleb jel kam ti reč po reč more dopelati.“ Dijalog u priči vrsno je raspoređen od prigušenog uvoda do gotovo tragikomičnog zapleta da čitatelja na kraju ošamuti misterioznom smrću.Iz banalnog, ali pretjeranog sukoba između oca i sina i besmislenih pokušaja majke da smiri zavađene, izlazi van tragikomična sudba cijele obitelji:

(…)“Sused stari, bil je tak podbočen na vila z jene strane, pri kojnom, a mlajši je stal zmej krav, takaj podbočen na vile.Vidlo se je da ni jen niš, kaj kipci boži samo stojiju. Nesu ju probali ni pomeknuti, a kam oživeti. A mogla je sirota još lepe let zdurati, lepo si poživeti i doživeti da je je bilo do života. A jeblo ti ne jen neg sto vragov i takov život. Kej ti je to za život.“

Autorica Božica Brkan ostvarila je mučnu atmosferu slika žestinom riječi koje prijete i donose zlo, ali imaju u sebi i karikirane komponente koje ih čine groteksno smiješnima. Zato se čitav život priče pretvara u travestiju s okusom drame („Kak su barjak kupuvali“, Karmine, Četrti muž, „Dve na grobu“, „Kak Pepec ne cvjetja štel“).

Posebnost ove knjige je u rječniku koji se nalazi iza svake priče i ide u prilog kajkavskom idiomu a po tome i hrvatskom jeziku.

Ja osobno, ne volim kad književnice (i književnike!) stavljaju u pretince, kad ih skeniraju i skediraju . Pogovor profesora i književnog kritičara, Zvonka Kovača, iscrpan je i koristan samo se nemrem složiti s njegovom sintagmom „ženska priča“, jer ako je priča dobro ispričana, zašto bi bila ženska( ili muška)?! Neka bude samo priča.

I za kraj, kako je mudro (i lukavo!) sročila autorica:“Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela“ („Perut“).

A zaključno: Ova knjiga kajkavskih priča „Život večni“, dobrodošao je prodor u svijet suvremenih hrvatskih kratkih priča.

Ljerka Car Matutinović

 

Literarne priče s novinarskim šarmom

Časopis Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 5.-6. za 2017. na str. 156. i 157 objavio je kritiku zbirke priča Božice Brkan Umrežena (Acumen, 2017.) iz pera književnice, književne kritičarke i novinarke Lade Žigo Španić.


 

Ugledna i svestrana spisateljica Božica Brkan nedavno je objavila dvije nove zbirke priča: Život večni (knjiga kajkavskih priča) i Umrežena (knjiga kratkih priča), obje u izdanju Acumena d.o.o. Druga je na štokavskom, u cijelosti je suvremena, dok se zbirka kajkavskih priča vraća i u prošlost te ispisuje sudbinu i usud kajkavskih ljudi.

Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan čitava je života preplitala dva svijeta – književni i novinarski, no posljednjih godina u književnom je sve plodnija, sve se više „puni“, jer ju stresni novinarski svijet nije „ispraznio“. Pa, osvrnimo se za početak na njezin život i rad.

Božica Brkan profesorica je komparativne književnosti i poljskoga jezika, spisateljica bogata opusa, na štokavskom i kajkavskom jeziku. Trideset godina radila je kao profesionalna novinarka, urednica, komentatorica, kolumnistica, a novinarstvo (svakodnevna praksa pisanja) ubrzalo joj je poriv i za literarnim pisanjem i razvilo izniman osjećaj za čitatelja.

Obuzeta novinarskom žurbom, pisala je, kako kaže, u cajtnotu, na dedline, krajnjem roku, pisala je namjenske priče (o nekoj obljetnici, prigodi) i nenamjenske, pisala je za djecu (za Radost), pisala je i za radost odraslih ljubavne novele (za Nedjeljni Večernjak), pisala je u raznim vremenskim periodima, da bi i sama danas shvatila koliko je u žurbi i tišini toga napisala.

Miroslav Šicel uvrštava njezinu priču u Antologiju hrvatske kratke priče, a mnoge kratke priče dobivaju nagrade. Tu su, npr. Nagrada Slavko Kolar za priču Svojih tijela gospodari (2012.), Nagrada Dubravko Horvatić za priču Crna trava (2014.), Nagrada Mate Raos za priču Umrežena (2011.)

I poezija i proza Božice Brkan više puta su nagrađivane, objavljivane u časopisima i antologijama. Među knjigama istaknimo neke: zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija, izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja, knjigu pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, roman Rez/Letica – roman u 36 slika, zbirku kajkavskih pjesama pevcov korak /kajkavski osebušek za eu, koja je dobila uglednu Nagradu Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu 2012. godine. Istaknimo, među ostalim i Kajkavsku čitanku Božice Brkan, knjigu koja je postala pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama.

Dobitnica je godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređeni prilog Vrt, koji je izlazio četvrtkom u Večernjem listu. Ova književnica, puna života, snalažljiva je i u vrtu i u kuhinji – ima oštro pero, biljke pred očima i pun stol delicija, doslovce zbir riječi, mirisa, slika i okusa. Naime, koautorica je pedesetak kuharica objavljenih u visokim nakladama i objavljenih na svjetske jezike (Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata…). Surađivala je na enciklopedijama, leksikonima, ali bogme ispisala i ljubiće u visokim nakladama. Nakladnica je, ali i osnivačica internetskih portala – sve u svemu moderna, svestrana, razigrana (tip pisca kakav čitatelji vole). U njoj raste koješta, baš kao i u Vrtu koji je uređivala – i dalje sadi knjige koje izrastaju u sve bogatiji opus, sve više i više pušta korijenje u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali puni i trpezu hranom i kolačima svake vrste. Božica nam daje i priče i iće i piće i otuda ta šarolikost, životnost njezina opusa koji publika voli, jer joj u vremenu opće depresije razbuđuje sva čula.

Miroslav Mićanović o Umreženoj / Fotografija Miljenko Brezak

Zbirka kratkih priča na štokavskom Umrežena literarno opisuje dvije vrste umreženosti – umreženost na društvenim mrežama i unutarnju mrežu ljudske samoće, koja postaje sve gušća u vremenu otuđenja. U toj unutarnjoj mreži, koju pojedinci nikako ne uspijevaju rasplesti, događaju se samoća, nerazumijevanje drugog bića, tjeskoba, no Božica Brkan piše uzbudljivo čak i kada se ne događa ništa. Na primjer, u priči Vrata žena kuca na vrata nesuđenoga partnera, pa sjeda, pa uzdiše, pa iščekuje, pa se spušta niza stube, pa se vraća… no ponavljanje istih radnji puno je ritma i drame, iako vrata nitko ne otvara i iako je kraj priče poput početka. Žena ostaje u vlastitom krugu neuroze, no svejedno, dok čitamo priču, marljivo pratimo svaki njezin potez – naizgled nevažni trenuci mikrosvijeta prerastaju u mali triler samoće. U priči Stabla on i ona (a svatko iz svoje perspektive) u mislima okrivljuju jedno drugo što su se razdvojili, iako žive u istom prostoru koji ih prisilno zbližava. Žive svatko u svom svijetu – on je znanstveni tip, prizemljen, proučava i iscrtava obiteljsko stablo, dok je ona poetski tip te s balkona gleda u pravo stablo i sluša disanje života. On se bavi mrtvim stablom, ona živim. Svatko ima svoje stablo, ona su posve različita, ali jedno stablo ne bi opstalo bez drugog – njegova preciznost nju nervira i rađa joj neutaživu žeđ za slobodom, a njezina apstraktna ćud njega sili da se uživi u konkretne stvari. Tako se na čudan način dva stabla ipak prepliću, pa priča završava zagonetnom sintezom dvaju oprečnih svjetova. Mnoge priče Božice Brkan, iako se događaju mahom u običnoj svakodnevici, završavaju u literarnim rebusima, pa bio to čudan pijetao koji kukuriče usred grada, a da nije viđen (u priči Pevček) ili mitski letač, kojega sanja bezvoljni čovjek željan tišine (u priči Letač).

Kada piše o društvenim mrežama, Božica Brkan uspješno miješa sarkazam i misterij. U priči Post s onoga svijeta žena stalno dobiva poruku mrtve prijateljice, koju se od straha ne usuđuje otvoriti, ne znajući radi li se o informacijskom kaosu ili o nekom predskazanju. U toj priči u virtualnom svijetu pomiču se granice između točnosti i pogreške, znanja i neznanja, istine i zablude, pa i života i smrti. Ne zna se više je li program u našoj vlasti ili je on zavladao nama, odnosno oživio kao organizam s vlastitom voljom, pa se ova intrigantna priča postupno razvija u fantastiku, ponegdje čak i s elementima horora.

Publika na predstavljanju Umrežene i Zivota večnog Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

U priči Severina čita moju knjigu pripovjedačica šalje poruku zvijezdi da prošeta s njezinom knjigom, da ju reklamira, ni sama ne vjerujući u rezultat svoje pustolovine. No, začudo, Seve odgovara da bi rado knjigu pročitala, pa šalje komentar i spisateljica naglo iz anonimnosti ulazi u brzopleti svijet slave, u kojem su se izbezumili povodljivi čitatelji i proračunati izdavači. Ovo je primjer sarkastične, odnosno groteskne priče, jer Božica Brkan u njoj ispisuje i tragiku pomućenoga tržišta, na kojem se miješaju književnost i estrada, duboka iskrenost i opća površnost dok pisac iščekuje hoće li ga dodirnuti ruka slučaja ili povući nečija dobra volja.

Ma koliko god bile duboko literarne i slojevite, i svakodnevne i neodređene, priče Božice Brkan u knjizi Umrežena pisane su novinarskom lakoćom (rečenice su kratke, čitljive, povezane), što znači da ova suptilna autorica u svakom trenutku razmišlja i o čitanju, ne samo o pisanju. Izvrsno uspijeva od ljudske dosade napraviti zanimljivu priču, što doista nije lako. A to je, prije svega, postigla svojim stilom – emotivnim, ali i zaigranim rečenicama uvlači nas u priču poput usisivača, sve dok nas posve ne usisa. A onda nam ostaju dojmovi koji se pretvaraju u žive slike – njezine likove vidimo pred sobom, kao da su oko nas. Njezine priče, iako su samotnjačke, šetaju ulicama, kreću se po firmama, borave u kafićima. Bude li koji čitatelj knjige Umrežena čuo u kafiću Sevinu pjesmu, svakako će se sjetiti autoričine priče Severina čita moju knjigu. Tako će se književna priča pokazati ipak dojmljivijom od estradne pjesme.

20180205

link

 http://www.bozicabrkan.com/kaj-objavio-kritiku-umrezene-lade-zigo-spanic/

https://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/

https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

https://www.bozicabrkan.com/fikcija-i-fakcija-naracija-cica-mica-ili-prica-o-mojoj-prici-umjesto-kave-23-studenoga-2017/  

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/ 

http://citajknjigu.com/3-pitanja-o-novim-knjigama-za-bozicu-brkan/

Etnoelementi u Umreženoj i Životu večnom Božice Brkan

Slavica Moslavac, etnologinja i muzejska savjetnica i recenzentica zbirke priča Život večni

Okešinec, 16. prosinca 2017: Slavica Moslavac i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak


Na predstavljanju u Okešincu, 16. prosinca 2017.:

Večeras Vam predstavljamo novinarku, pjesnikinju, književnicu, romanopisca, autoricu brojnih djela, koja inspiraciju za svoja književna ostvarenja crpi i iz drugih disciplina kao što su arheologija, etnologija, povijest, povijest umjetnosti…a što je osobito značajno, osobu zaljubljenu u svoj poziv, zavičaj i baštinu, gospođu Božicu Brkan!

Večeras Vam predstavljamo dva njena nova uratka – knjige: Umrežena i Život večni. Knjiga Život večni sastoji se od niza kratkih priča, čiju radnju autorica smješta u svoj rodni kriško-okešinečki kraj, tijekom 19. i 20. stoljeća.

Njeni izvorni kazivači su prije svega najbliža rodbina, bivši susjedi i prijatelji koji imaju što reći na način koji je njoj vrlo blizak i drag. Priče su to o isključenosti, osamljenosti i izgubljenosti, živjeti u zajednici, a biti sam sa svojim mislima, odlukama i sjećanjima, o ljudima i smrti, ali i zaljubljenosti i tragičnim događanjima, o vječnoj dilemi povjerenja, kome i kada se povjeriti, te kakve će biti posljedice.

Čitajući kratke priče Božice Brkan, ma koliko poznavali kraj, ljude, običaje i druga događanja, ne možete, a da ne pogledate na kraju svake priče i rječnik manje poznatih i tuđih riječi koje se danas gotovo ne koriste u svakodnevnom govoru kriškog, pa i šireg moslavačkog zavičaja. Ljepota i jest u tome što čitajući priče, nije samo zanimljiva ona sama već način na koji je ona sročena i tih beskrajno mnogo starih riječi kojima, objavljivanjem njihova značenja, produžuje bar na kratko vijek njihova života i trajanja.

Slavica Moslavac uvodno prije predstavljanja knjiga Božice Brkan o značaju i etno-elementima moslavačke kuhinje / Fotografija Miljenko Brezak

Sadržaji priča nisu jednolična svakodnevna nabrajanja događanja i prepirke u kući i oko nje, priča vezanih za hranu, odjeću, dječji svijet, tkanje, fele na tkanju, sretne ljubavi, kako se to već nekad spominjalo, već su teme priča izmještene najčešće na mjesna stara i nova groblja ili govore o temama preljuba i tajne ljubavi, smrti ili nesretne ljubavi, ili nečega što se činiti ne smije zbog uroka, jer će i njih sustići nešto loše, neka nesreća. Pišući priče s tabu-temama, Božica se usudila taknuti u do sada netaknutu građu krivog ukopa, održavanja tuđeg groba, ljubljena tuđeg muža, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, muškaraca koji su u krivom grobu zakopani, prerane smrti, preljuba sa najbližom rodbinom i potom samoubistva zbog sramote, te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.

Opisujući ljude, tj. najčešće žene, koje su obilazile grobišta uviđamo običaje kako i kada se to činilo, način održavanja grobnih mjesta, kakvog sve cvijeća ima, od jednogodišnjih do zimzelenih trajnica, što je sve pisalo na križevima i tko je slova ukrašavao, tko je nosio raspelo s ručnikom i tko ga je dobivao, te kako je morao biti ukrašen ili neukrašen. Naravno, uviđamo i uništavanje baštine tradicijskog ruha, jer je za ukop svatko pripremao ponajbolje i za svoj odlazak uvijek čuvao najljepše spravljano ruho, a koje se ovim činom zauvijek gubi i nestaje iz tradicijskog života Moslavaca. Opisani su i običaji što činiti kad mladi prerano odu s ovoga svijeta i kakav sprovod mora biti.

Od tema koje također nisu bile česte su vlasništvo u ratu, zajednička imovina i bolnička podmićivanja. Pa tako je bilo i sa konjima i ostalim blagom koje je slobodno paslo na zajedničkim pašnjacima, gemajdama ili gmanjima uzimao je tko je imao kuda ih smjestiti ili je bio tzv. njihov vlasnik. Bilo je i kirijašenja drva, priče o odbjeglim konjima, o nemilosrdnom batinjanju konja i njihovoj nemoći, o nepriznatoj ljubavi od strane nerazumnih roditelja, osobito oca i dr.

Opisujući događaje vraćamo se u vremena bar pola stoljeća ili stoljeće unatrag, u vremena kada su ovi događaji bili prisutni u mnogim našim krajevima, pa tako i Moslavini, ali ih akteri nisu željeli priznati jer je bilo sramotno i previše bolno. U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju sa mrtvicima i pogrebnim običajima prigodom odlaska na posljednje počivalište, odnosno, kako dalje s tajnama živjeti. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, dovodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi te proživljavane boli.

Ovim pričama Božica nam prezentira duh ruralnih sredina, njihovo vladanje u izvanrednim prilikama, odnos živih i umrlih, ljubavi i strasti, stvarnog i tajnog, tragičnog i tragikomičnog. Ta događanja ili Božičine priče su tu oko nas, ali nikada ili vrlo rijetko ispričane ili napisane. Ali zato je Božica tu, koja svojim izvanrednim dijalektom kriškog kraja daje nam sliku vremena 19. ali i 20. stoljeća.

Vrijednost djela su odabrane, prešućivane teme, način prezentacije i odabir pisma – rodna kekavština, te konkretna sjećanja.

Čestitam, i hvala joj na tome!

Link

http://www.bozicabrkan.com/knjizevna-vecer-u-okesincu-umjesto-kave-18-prosinca-2017/

Što ti je vrijeme, što su ti tjedni…

Miroslav Mićanović, recenzija/ pogoovor zbirke priča Umrežena Božice Brkan, Acumen 2017.

Knjiga kratkih priča Božice Brkan Umrežena nastaje iz uvjerenja da je jezik (jezična mreža) mjesto temeljnih odrednica ljudske egzistencije i da je pripovjedaču dano[1] (i suđeno) da se kreće po njezinim koordinatama: početnim i odredišnim mjestima, uvodnim mjestima i mjestima zapleta, prostorima gdje se sudbina njezinih likova, protagonista (junaka i antijunaka) zgušnjava, prepliće, mijenja, rješava na banalan ili tragičan način. Skoro da je svejedno što će biti s muškarcima i ženama, različitih statusa i uloga, jer kad su već ulovljeni i kad su pušteni u priču, uvučeni u njezin neizvjesni i kratkoročni plan, događa im se ono što nisu htjeli: ili im se izjalovljuje velik plan putovanja, traženja sebi bliske duše, sustiže ih nerazumijevanje obiteljske i radne okoline…

Izgradnja fabule, lika, prostora priče i vremena njezina trajanja ne kristalizira se u pojedinačnosti, u osebujnosti i razlici, nego su i čitatelji i likovi oni koji dijele sudbine tolikih drugih, tolikih njima bliskih. Bliskih, ali podjednako u toj blizini, zapravo, stranih i dalekih. Stranost, izmještenost – život u vlastitoj koži i u prostranstvima „novog svijeta“ – umnogome obilježava život junakinja, određuje kodove i registra njihova ponašanja, daje im naizgled pouzdanost i sigurnost, koji se, evo nas u problemu, nerijetko izjalovljuju, nestaju i gube. Ali oni su, njezini likovi, pripovjedački konstrukti i proizvodi, ne bivajući zbog toga ništa manje i dio čitateljske svakodnevice, zbilje jer sve što oni trebaju i traže jest: komunikacija: „Komunikacija? Gdje ti je tu komunikacija? S kim ti to komuniciraš? O čemu? Gdje ti je tu život i kakav to život? – mljela je stara poput bujice.“

Put je to od sebe do drugog, tako započinju „umrežene priče“, ali svaki od njezinih junaka (junakinja) naravno, očekuje ponešto zauzvrat, želi ono što se naziva sreća i što se kao motiv, tema pojavljuje u različitim formatima, novim tehnologijama… Postav pripovjedačke perspektive i događaja u priči ne iscrpljuje se samo u onome što je novo, što nerazumno diktira našim vremenom i našim životima, nego zadobiva novo značenje, stječe novu važnost: jer biti online znači biti društven: „Otkako je prije dva mjeseca otišla u podstanare, CyberCat nitko više ne prigovara ni za što. Ni zbog struje. Ni zbog cjelonoćnih bdijenja, ni zbog cjelodnevne šutnje. Ni zbog računa mobilnih operatera. Mogla je birati među paketima mijenjajući ih okretno i hirovito, mogla je kupovati sve do Android mobitela i ostale gadgete na karticu i švercane za keševinu i preprodavati ih čim bi ih izgustirala. Napokon je mogla biti društvena koliko joj je duša željela, neprestance on-line.“

Kako se to dogodilo da baš zato što si izvan (izvan tijela, npr. ili izvan dodira, trljanja i sudaranja) da ti jesi društven? Društven si po onome što nisi, što te nema! Kako je virtualno postalo stvarno? Koje su posljedice i što nas dalje i nadalje čeka?

Društven kao stalno dostupan: dostupan svima, ali ne i za sve, jer virtualnost određuje tvoje mjesto u svijetu. Moglo bi se, s pravom, reći da je to autoričin središnji pripovjedački interes: društvenost u okviru novih tehnologija, ili točnije, društvenost izvan dogovorenih, očekivanih i poznatih okvira.

Zgusnutost i umrežavanje nije nepoznanica urbanih (i ruralnih) prostora, mjesta zajedničkog obitavanja, trajanja i preživljavanja, ali sad su ta opća, javna mjesta (od obitelji do zajednice, od bolnice do škole, od trgovine, doma kulture do trga, grada…) zamijenjena, nestala ili, pouzdanije, nestaju! Koje su posljedice novih oblika i načina komuniciranja, što donosi (sve)prisutnost i dostupnost pojedinca u mreži drugih mreža?

Kako da on dođe do svojih sadržaja, onih koja nisu nametnuta izvan njega, koja su diktirana s dalekih i njemu tajnih, nepoznatih i dalekih adresa.

Poliperspektivnost i višeznačnost na paradoksalan su način postali zamjensko sredstvo, a istodobnost mehaničkih radnji, pokreta, osjećaja i misli odvlače njezine likove od „stvarnih“ sadržaja, „autentičnih“ doživljaja i zanosa: „Na Instagram, Flickr.com je démodé, doda nedjeljne fotografije blizanki te im pošalje tvit da bace luk. Protrči kroz nekoliko statusa na Fejsu, pet puta klikne like da ljude razveseli, a jednom i unlike da razveseli sebe. Ignorirala je nekoliko stvari u e-pošti, dio je odmah riješila Replyjem, dva je forvardirala, a cijelu nisku ni ne pogledavši sadržaj odvuče ravno u Trash.“

Pripovjedački, tematsko-motivski i stilski, autorici je do priča koje će biti prohodne, do priča koje će na što je, moguće jednostavniji i brži način, stići do svojih korisnika, „umreženih čitatelja“. Prostor u knjizi Umrežena razvija se na pregledan i pouzdan način, ali usprkos toj usuglašenosti, usklađenosti, odnosi se grade na osnovi suprotstavljanja, neslaganja, „tihog otpora“, živeći od dviju temeljnih opreka: nadirućeg nazivlja (jezika) novih tehnoloških pomagala, digitalnih proizvoda, dizajniranih poruka (nove tehnološke ambalaže) i riječi koje čuvaju sadržaje (i vrijednosti) kojima se govori, komunicira, o elementarnim osjećanjima, idejama i mislima.

Ili, jednostavno, pitanje je: kako tekstom, pričom (pričanjem u svakodnevici) spasiti ono što se spasiti može i što se spasiti da?

Strah od toga da su ljudi spamovi, ili da su to postali, javlja se s osjećanjem posvemašnje ispraznosti i izgubljenosti: „Bila je posve prazna./ Bila je posve sama.“ Suprotstavljanje pričanja, priče novim tehnologijama, novim ulogama i statusima pojedinca u zajednici, društvu (svijet) nije jedina strategija preživljavanja[2], naime, osim borbe i otpora, neki autori zagovaraju prihvaćanje, promjenu klasičnog odnosa čitanja i pisanja, gledanja i domišljanja: pisanja i suprotstavljanje ili pisanje i prihvaćanje. Nepristajanje i pristajanja![3]

Knjiga priča Umrežena posredno pokriva to mjesto prijepora o mogućim načinima gledanja na ono što čini našu suvremenost: što je u njoj dobro, progresivno i zdravo (kako to već reklame nude), a što nas to mijenja, urušava i osamljuje?

Božica Brkan je autorica kojoj je do imenovanja i opisivanja vlastitih likova, njihovih životnih priča, nedaća i traženja sreće, a za to su joj važni pouzdani orijentiri priče, pregledan i jasan plan pripovijedanja, situiranost onih o kojima se priča u konkretan prostor (i vrijeme)[4]: „Dvadeset i četiri putne torbe-kovčega s kotačićima i adresama uredno poredane čekaju autobus. I među njima Ona se sebi samoj čini neuklopljenom, suvišnom. Ne bi izdržala interkontinentalni let./ A prizor savršen. Sjedi na svojoj samsonajtici elegantno prekriživši lijepu nogu preko lijepe noge. Lagano se, skrivena rejbenicama, ljuljuška pod kobali-šeširom široka oboda s vrpcom. Pomislio bi čovjek: mantra.“

Čitatelj uvučen u mantru pričanja plovi između naplavina novih naziva i bezimenosti junaka (junakinja), koji su obilježeni svojom gramatičkom (zamjeničnom) pripadnošću, koja je takva ne samo da bi uputili na njezinu spolnost, rodnost nego i njihovu paradigmatičnost, prolaz kroz hijerarhije i razine poslovnih, obiteljskih, intimnih „staništa“, struktura.

Čežnja za drugim svijetom, koja je u podtekstu većine priča Božice Brkan, ima više pravaca: ona se odnosi na ono što je nepovratno prošlo, što je nepovratno nestalo da čitatelj, zajedno s pripovjedačem, lako pomisli da toga što je zauvijek nestalo, možda, nikad nije ni bilo. Sadašnjost, neizdrživa do oksimoronske i začudne postojanosti, oblikuje se pojedinačnim porazima, sumnjama, brigama i strahovima. Idući je njezin plan da se, ipak, nešto učini s vlastitim životom, čak i pod cijenu toga da se to pretvori u uzaludnu opsesiju, u „figure izgubljene sreće“[5]: „Da ima dionica, i ona bi ih prodala, trenutačno još ionako dobro kotiraju, i otputila se u novi biznis./ U novi život./ Nekamo.“

Čitatelj može biti opušten, lebdeći i oklijevajući, „umrežen“, ali ne i naivan, jer iz priče u priču Božica Brkan piše o onome što je dio i našega životnog teksta i konteksta: ne kupuju samo njezini junaci sate i kilometre, nisu samo njima vrata otvorena (ili zatvorena) i nisu samo one i oni koji promatraju i osjećaju u snu, koji dodiruju i koji su dodirnuti… Ako jesmo na ovom svijetu, jesmo i u tekstu: priči koju čitamo i koja nas čita.

Dok mi, „umreženi“, letimo i tražimo bolji svijet, bolje mjesto pod suncem, dio smo mreže, jezika, svakodnevnog i novog, prošlog, sadašnjeg i budućeg – dio smo i knjige priča koju upravo držite u rukama. Spakirali ste prtljagu, nekoliko škrinja, uvijek se toga nakupi, kaže se čitateljima, na jednoj od stranica ove knjige – i vaša plovidba započinje.

Sretno!

[1] „Čovjeku sve je dano“, uvlači se kao fusnota, refren, glas Arsena Dedića, koji je drugim jezikom, intonacijom i slogom, govorio o onome što smo dobili i što redovito gubimo, ali to je već za drugu priču, kraću ili dužu!

[2] Aska pleše ispred vuka i tako spašava vlastiti život! Jedna žena priča 1001 noć novu priču i tako produžuje vlastiti život!

[3] „Nitko zapravo ne želi ispuniti svoje subjektivne žudnje, svatko želi nadići subjektivnost, postati fraktalnim, divljim objektom, životnijim od života subjekta, postati intenzivnom, vrištećom, rasplesanom objektivnom fantazijom u nehomogeniziranom i nepasteriziranom moru prijateljskih objekata. Takva spoznaja možda mnoge ljude neće veseliti, djelovat će im otuđujućom, opredmećujućom, fatalističnom i besmislenom, ali kvaka 22 ljudskog postojanja u tome je da je čovjek čovjek samo dotle dok se to od njega doista ne zatraži, tada on pokazuje da je on „nešto drugo, istog imena“, objekt među drugim objektima sve–električnog, psihodeličnog, magijskog kozmosa. To nije ni pesimistična ni optimistična slika, to naime nije nikakva „istina“, to je samo ritam na koji žete, ali ne morate plesati.“ Zoran Roško, Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla. Rekreacijska teorija za unutarnja tijela. Zagreb, Naklada MD, 2002, str. 17.

[4] Ocjenjivački sud (Jasna Sušac, Antonia Galić i Jure Divić) obrazlažući autoričinu nagrađenu priču „Umrežena“ na prvom natječaju za kratku priču Mate Raos Ogranka Matice hrvatske Vrgorac navodi, između ostalog, bitna obilježja njezine proze. „Kratka forma ne dopušta razlijevanje radnje, ona mora pokazati mikrokozmos lika u makrokozmosu svijeta, a Božica Brkan uspijeva umrežiti sve određujuće slojeve života glavne junakinje te je, u najboljoj maniri kratke priče, vodi kroz staloženi tekst u suvislom razvoj radnje stvarajući tako lako prohodan tekst, koji ipak otvara cijelu paletu bitnih pitanja: nerazumijevanja u realnim odnosima u obitelji, bježanje u vlastiti svijet, posredničko komuniciranje preko impersonalnog stroja, dječje iskrenost, istovremene jakosti i krhkosti pojedinca pred sobom i drugima. Ljudsko se ovdje nije zagubilo: progovara u svakom odjeljku priče putem samosvijesti pojedinca, tvrdoglavom ustrajanju na svojim stavovima, dječjoj iskrenosti, traženju savezništva i u gorkoj spoznaju o prikrivanom nezadovoljstvu. Priču vodi ne gubeći nit vodilju da bi nas ipak na kraju, nakon pomalo apologijskog tretiranja tehnologije i njezinih mogućnost otrijeznila gorčinom obične ljudske iskrene suze. U offu, naravno. Bez svjedočanstva ekrana. U vlastitom prostoru samoće.“

[5] Knjiga pjesnika i esejista Ivana Rogića Nehajeva Figure ukroćene sreće, Zagreb, Naklada MD, 1994, daje takvu čitanju dobrodošao i zahvalan raster.

Zvonko Kovač: Kajkavske ženske priče Božice Brkan

Kajkavske ženske priče Božice Brkan (ogled, predstavljanje),
Zvonko Kovač,
recenzija / pogovor zbirke kajkavskih priča Život večni, Božica Brkan, Acumen 2017.

I.

Suvremena hrvatska književnost između postmoderne i tranzicije kao da je istinski iskorak doživjela sa svojim ženskim pismom. Uz vrsne suvremene pripovjedača, kao što su Miljenko Jergović, Zoran Ferić, Ante Tomić, Renato Baretić, Robert Perišić ili Vlado Bulić, ženske autorice daju neobično velik doprinos obnovi hrvatske proze, i brojem i kvalitetom. Osim Irene Vrkljan, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić ili Daše Drndić, svojim zapaženim proznim tekstovima javile su se među ostalima Julijana Matanović, Sibila Petlevski, Sanja Lovrenčić, Vedrana Rudan, Tatjana Gromače ili Maša Kolanović, i sve zajedno otvorile važan prostor posebnosti ženskoga pisanja, pa i kvaliteti ženskog književnog, književno-kritičkoga i akademskog angažmana. Put kojim su prošle otvorio je mnogim novim autoricama mogućnost da se okušaju i u prozi, dapače i u romanu, kao i da svojim kritičkim pisanjem potpomognu rastu ljepšega krila hrvatske prozne književnosti, odričući se prava na izdvojen, povlašteni status, odnosno dvostruka mjerila.

U književnosti na kajkavskom poznat je primjer brojnih kajkavskih pjesnikinja, o nekima od njih Ivan Kutnjak napisao je knjigu Kajkavski peterolisni capriccio, ali da bi se netko ozbiljnije upustio u eksperiment sa suvremenom kajkavskom ženskom prozom ili se barem izdašnije koristio kajkavskim jezikom za govore svojih likova, do Božice Brkan nismo doživjeli.

Kako piše Helena Sablić Tomić, „tekstovi suvremene hrvatske ženske proze poetički su prostori kroz koje se modernističke strategije oslobađanja postepeno pretvaraju u postmodernička razotkrivanja onoga drugog i drukčijega, onoga različitog i raznolikog. Kroz njih se potiče na razmišljanje i aktivan odnos prema izvanjskom kontekstu u kojemu je ipak još uvijek, htjele mi to priznati ili ne, dominantna patrijarhalna ideologija. U njima se postavljaju pitanja vezana uz identitet i oblike konstrukcije ženskoga subjekta.“

U svom pokušaju tipologije suvremenoga ženskog pisanja autorica izdvaja aspekt samopromatranja, pri čemu prevladavajuća autobiografska proza javno i osobno autorskoga subjekta konstruira različitim narativnim strategijama samopromatranja; uz autoreferencijalne, karakteristične su ironične, autoironične i parodične perspektive pripovijedanja. Uz iskustvo egzila kao posljedice rata, izdvaja se i iskustvo rata u prozama koje su pisane iz pozicije svjedokinja ili iz pozicije sveznajućega pripovjedača kojemu je ratno iskustvo tek „inicijator naracije“. I konačno, unutar prostora demokratizacije žudnje javlja se novi tip subjektivnosti, koji je na sadržajnoj strani usmjeren „narativizaciji ženstva i tjelesnosti“, tematiziranju „intimnih stanja subjekta“, a izvedbeno je najsličniji spomenutim prozama samopromatranja, s dodatkom vulgarnosti i eksplicitnoga sentimentalizma.

Upitao sam se imaju li i tekstovi iz Kajkavske čitanke slične postmoderne, tranzicijske osobitosti, kakve su opće intonacije i u čemu se razlikuje kajkavsko žensko pismo Božice Brkan od onoga na što inače nailazimo u suvremenoj hrvatskoj književnosti, u suvremenom kajkavskom pjesništvu ili prozi, odnosno u čemu ono najbolje pridonosi hrvatskom suvremenom književnom izrazu općenito? Odmah ću i odgovoriti, pjesme i proze Kajkavske čitanke kao da na poseban način spajaju pomalo autobiografski prostor samopromatranja s ratnim iskustvom, kao da nas je trauma rata vratila korijenima, našem najdubljem sjećanju jezika i svijeta djetinjstva i mladosti. Zbog toga svemu treba nadodati i tri tipa jezičnoga autoričina iskustva, stari graničarski kejkavski njezina oca Ivana, materinski kejkavski i moderni kajkavski rodne Moslavine, kao jezike osobne začudnosti, samoproizvodni medij vlastitoga, naglašenog verbalizma. Tomu treba dodati i novinarski štokavski, koji unatoč opsežnoj uporabi nije zatomio izvorni, kajkavski. Možda mu je samo pridonio u tečnosti, protočnosti.

Naime, ovom sam prilikom sklon braniti tezu (i složiti se sa sličnim ocjenama) o posebnosti ženske književne perspektive, koja se ogleda u ispovjednim sjećanjima na djetinjstvo i ranu mladost, pri čemu se najzanimljivijim ističu obiteljski ili samo međuženski odnosi, propitivani preispitivanjem o tradicionalnim vrijednostima, vjeri ili priznanju nemogućnosti vjerovanja, sve iskazivano jedinstvenim razgovornim pripovijedanjem zabilježenim obiteljskom, moslavačkom kej-kavštinom. Božica Brkan kao da svoju dramu odrastanja, samoidentifikacije, samoprisjećanja, najbolje može iskazati svojim prvim, materinskim jezikom, kao što i svoje znanje o svijetu i iskustvu toga jezika naknadno rekonstruira nekom neprekinutom pričom o njemu, o tom iz suvremenosti gledano pomalo naopakom svijetu.

Kada već gotovo nismo vjerovali da bi netko mogao taj svijet oživiti krhotinama priče ili pravom pričom, kao što ćemo to doživjeti u autoričinim objema kajkavskim zbirkama pjesama Vetrenica i Pevcov korak, odnosno u nekoliko pripovijesti, koje još čekaju svoju knjigu, uz crtice, putopisne zapise i kolumne na kajkavskom, kao i feljtonističke oblizeke protkane kajkavštinom, pojavilo se autentično žensko pripovijedanje o svakodnevici, svakidašnjim ljudima i običajima, u kojemu jednom narativni subjekt tek pamti i zapisuje, drugom prilikom nadomišlja, ali uvijek pripovijeda podjednako oslonjen na predavanje posebnoga jezika, anegdotu ili pučku dosjetku, kao i obrnuto, ugrađujući u njega i nijansu svoje osobnosti, osvjetljenje svojega doba i iskustva.

Vetrenica se još, kao mala obiteljska arheologija, doima kao stilizacija etnografske slike, kakvoga jednostavnog recepta ili uspavanke, nepodobne obiteljske predaje – kao u pjesmi Rogači, koja je sažeta ljubavna novela o pradjedu Štefcu, a koja svoju priču temelji na onom nespoznatom: jel je – jel ne tak – pripovedaju. Iz te nesigurnosti glasine ili trača, domišljati lirsko-narativni subjekt zna isplesti kakvu zgodnu narativnu situaciju.

Još se opsežnije takva strategija primjenjuje u, već po izvanjskom izgledu, poduljim pjesmama zbirke Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU. Oslonimo li se na autoričin izbor iz Kajkavske čitanke opažamo da je uvodni, angažirani Teštamentum kroatušima… izostavljen, pa ga predstavljaju pjesme osobnoga sjećanja i zavičajnoga pamćenja, objedinjene u jedinstvene pripovjedno-dijaloške dionice o neposrednom ratnom iskustvu ili o preispitivanju svojevrsnog pučkog vjerovanja-nevjerovanja u Boga, koje autorski glas niti može niti želi nadrasti (bilo snažnijom vjerom ili odustajanjem od nje). Lijep je primjer majčina pripovijest o poginulom sinu, u pjesmi da je koje če fota napravil, koja evocira ratni usud generacija i razrješava dvojbu između smrti i invalidnosti odlučujući se nejasno za život:

a ja nevesta moja nekak se mejne vu to verujem / morti bi gdagda mi dojde namisel / i da mi je čuklav puklav čorav ostal bole bi bilo / jel da je koje če fota napravil kej sem tulke kvočke nasadila (str. 76).

Slične je „ideologije“ i pjesma mogel si i brez jajec ostati, koja tematizira teško ranjavanje, gubitak lijeve noge, kao i ona o materijalnim nepravdama – pak darovnica, pak gruntovnica, pri čemu je u obje pjesme jednako samo obraćanje Bogu, ne kao zazivanje pomoći, nego kao rezignirana konstatacija njegova povlaštena položaja, kao u stihu – bog moj bog lefko je tebe odzgor gledeti (str. 78). Općenito, pitanja vjere ili svojevrsnoga narodskoga agnosticizma, koji stalno iznova probija u stihovima Božice Brkan kao neko daleko pagansko iskustvo jezika, zaslužuje posebnu analizu. Rijetko tko danas, kada se vjerovanje prometnulo u svojevrsnu ideologiju hvatskoga postdemokratskoga društva, tako otvoreno govori o svojim dvojbama nevjernika uvjetovanim dvojnim nasljeđem, zabranama i uvjetnim vjerovanjima, bližima održavanju tradicije negoli istinskom vjerovanju. Ovdje nalazimo iskustvo ispovijedi ili sjećanja na romanje k Majki Božjoj Bistričkoj, potajno krštenje ili jednostavno tematiziranje nevjere, sve i ako nam je Božja vjera u nas veća od naše u njega:

če ja i ne verujem v boga / bog / veruje / vu me / nekak mi se čini / da veruje veruje (str. 106)

Slijede manje epske i tragične a više lirske i lakše pričice o vlastitu djetinjstvu, pa i anegdotalne epizode iz „povijesti“ osobna odrastanja, s nizom sasvim stvarnih likova – od majke, Suse, učiteljice ili drugarice, do babe Julče, tate ili babe Potočke i kakvoga kuma, do naroda kao kolektivne memorije, osobito njegova odnosa spram Majke Božje ili Boga, pa do sjena umrlih, iz najbliže osobne okoline, unutar kojih se ne raspoznaju razlike, kao u pjesmi zmej dveh ivcov:

moji ivci // jel v noga / jel v joče /jel v lasmi / jel v pameti / jel v dobrote / stalno se dotikavleju tu i tam popipaju držiju tak da / bogme če i znam de su oni a de sem ja / kej je jen moj i drugi moj kraj / kej nekoja medža koju nemre nikoji mernik točno spremeriti / nikak po pravice odrezati / (navek ti je negde nekakov vuklinek zviš) (str. 123)

Zavičajna i obiteljska kronika međusobno se nadopunjuju s osobnim, tipično ženskim iskustvom i perspektivom. Stalna zabrinutost za najbližu blizinu, skrb za obiteljsko ili zavičajno nasljeđe, u ženskom pripovijedanju Božice Brkan ovdje još raspoređenom u slobodne stihove kao da proizvodi višak smisla, pretičak pjesničkoga, sadržana u manjku (nerazumljivosti) ili suvišku značenja stare zavičajne kajkavštine. Obiteljska saga ili etnografske slike zavičaja zadobivaju u tipično ženskom verbalizmu pripovijedanja na kajkavskom obrise općeljudske ili općenarodne istine, otvorene svakom pojedinačnom iskustvu čitanja. Rekao bih, kao u onim starim „bistričkim“ pjesmama, čiji eho ne doziva samo prošlost nego i svevremeno ufanje, tako i kakva zaboravljena riječ ili ponovno osmišljena prilika, u nezatajenom, upravo eksponiranom ženskom glasu više narativnoga negoli pjesničkoga subjekta, plijeni svojim malim pričama i ispričanim dogodovštinama, prisjećanjima i dopripovijedanjima, dopričavanjima anegdota i malih legendi, od kojih je sazdana naša startna, početna duhovnost, a tako smo je, najviše zbog razlika u jezicima našega djetinjstva i našega obrazovanja, spremni zapostaviti, pa i zastidjeti se je.

Zadnji je trenutak da se ona, ta naša potisnuta, skromna kršćanska duhovnost na granici svjetova, jer je svedena na usko kajkavsko ili čakavsko međugraničje ili međujezičje, prevede u suvremeni hrvatski, u jezik naše unutarnje komunikacije i posrednički jezik naše komunikacije sa svijetom. Zato je paralelan rad na rječniku autoričina zavičajna idioma opetovano kucanje na tek odškrinuta vrata, kao da još ne znamo koliko bi nas zaborav našega materinskog jezika osiromašio, unatoč svim uspjesima modernizacije svijeta. Ili, kako je opisala osjećaj sigurnosti u očevu naručju Božica Brkan, kao što to znaju samo kćeri, u pjesmi kajuce, jednoj zaboravljenoj riječi, zaboravljenim „sanjkama“ za led:

najprvo je del kajuce najne si je sel i mene v rilo del i pol me je noči črez celi čret / vozil i vozil / mesec je svetlil bole neg kakov lampaš / tak smo leteli da je samo led popucaval pod nami / tak mi je bilo lepo toplo / da sem si dremala i mislila kak bi se zanavek mogla / tak z tatu kajucati / i niš mi ne bilo če bi se i pod led odvezli / kulki jesu tak v led prepali / a i mene je jemput noga do riti v led prepala / i sa sem se smacala (str. 91)

Je li koje naručje za autoricu još bilo tako toplo, ugodno i sigurno ne znamo, ali je simptomatično da se obiteljska kronika zaustavlja na Brkanovima, a o drugim srodnim dušama ili ljubavima pripovijedanje u pjesmama daje tek manje, samo asocijativne naznake erotizma ali ne i žensko-muškoga prijateljstva, odnosno ljubavi. Upitao sam se je li moguće da Božica Brkan nema ni jedne kajkavske ljubavne pjesme, odnosno kako se ljubav pokazivala u Moslavini? Nije li to neka posebnost kajkavske ženske pripovijesti, čak i kajkavske osobne ženske kulture, nesvjesno zatajivanje intimnoga?

Kad je riječ o ljubavi, nismo mnogo bolje sreće ni u proznim ženskim pričama Božice Brkan; upravo sam zato odlučio malo veću pozornost obratiti dvjema, pričama Sovica i Žleb je kam ti reč po reč more dopelati. Obje su tragične, samo što u jednoj ugine mačka a u drugoj umire majka sina koji se želi ženiti sa kćeri očeve ljubavnice, s kojom je i sam imao ljubavnoga iskustva. U obje su pripovijesti opisane obiteljske drame, upravo svađe, jednom zbog banalnoga razloga, zbog mačke za stolom pri večeri; u neposrednom „susjedstvu“ s animalnim, kao da se strasna ljubav u iskustvu kajkavske priče povezuje sa životinjskim nagonom, odnosno sa svijetom životinja. U obje priče ženski pripovjedni subjekt, jednom iz perspektive snahe a drugi put iz pozicije žene jedinke, ali i on sam, zaziva svoga muškarca jednostavno – moj ili kao svoj, svojemu, ne po imenu, čak i ne kao moj muž. O čemu to neimenovanje ili samorazumljivo imenovanje govori? Mislim, više o nekom statusnom, a ne osobnom odnosu. Osobni se, intimni odnosi spoznaju nekako posredno ili postupno, reč po reč, što u priči o tragičnom ljubavnom trokutu uzrokuje srčanu kap majke, a u Sovici zamjenu mačje sa ženskom mukom u povodu neželjena porođaja:

I saki je znaš imel svojega mačka. Al tak vane, da bi se tu i tam primazil. moja je Sovica znala skočiti i v našu šutu gda bi postel preslačila i luftala i firangu odvila širom, a moj ne videl. Da je znal, čula bi ja svoje bogme.

A kej da je tekar znal da se je z prve mačke omacila sredi naše tuhe? Mam sem oprala kej da sem ja, bog mi gre oprosti, to zakrvavela. A mačke sem poskriveč v gnoj zakopala. Sirota kak je okolo hodila. Al pregrmela je to nekak. Ženska kej ženska. Vime ju je bolelo, umšlage se je z mrzlu vodu metala. (str. 156)

Zaključno rečeno, kao i monološka poglavlja romana Rez, slično kao i pripovijedanje u pjesmama, ženska se ruralna priča Božice Brkan možda najbolje izražava kada „objektivno“ do neugodnosti opisuje stanje među sumještanima, članovima obitelji, kada prepričava ili natpričava anegdote, kada se pripovijedanjem prisjeća svoga djetinjstva i pod-sjećanjem pripovijeda o njemu, potaknuta njegovim jezikom, ona i nama omogućuje da potonuli svijet sredine prošloga stoljeća i njegove priče oživimo i u svojim sjećanjima, pa možda i u svojim pripovijestima, putopisima ili monodramama, kakvu u osnutku nalazimo i u ovom izboru, kao i kojekaj drugoga. Pojedinačno, riječ je o raznim zgodama vezanim uz sječu drva ili kupovanje barjaka, zidanju kapelice ili kopanju zdenca, nerazumijevanju gospodskoga svijeta ili jezikaa i sl. Iako su mnoge od tih priča fragmentarne, a ima i pjesama u prozi – kao što su Božičnice, općenito mi se čini da bi kraće pripovijesti, pa i kratka priča, mogle naznačiti tragom Božice Brkane put novom kajkavskom proznom usmjerenju.

Za razliku od mnogih od nas, koji smo prošlu ratnu tragediju smještali podalje od iskustva kajkavskoga jezika, jer kao da se ona odvijala samo unutar ruralne štokavske epske tradicije, Božica Brkan kao autorica podrijetlom s granične Moslavine, kao i njezina Tera iz romana Rez, s granične fikcionalne Rijeke, kajkavskom je namijenila kako neustrašivost domaćina tako i svojevrsnu suspregnutost u priznanju ubojstva. Budući da osobna presuda izaziva moralna pitanja, pa i osudu, kao da je morala biti posredovana jezikom s dna narodnoga identiteta, upravo primordijalnom ruralnom kajkavštinom. Na prvi pogled izvan vremena i prostora naše civilizacije, s epskim registrom prošlih stoljeća. Slično kao i u Baladama i ovdje kajkavski, samo sada u ženskom iskustvu, svjedoči o vječnoj kobi i stradanju, kroz povijest.

Ukratko, da ponovim glavnu tezu iz svoje kritike, „kajkavske naracije“ Božice Brkan, inače gotovo izgubljen u suvremenim pričama, kajkavski se tako javlja zapravo onda kada svi drugi jezici teško progovaraju. Nekoliko jezika, odnosno stilova raznih novinara od tajnica do glavnog urednika, u svojim intervjuima iskazima niti izdaleka nisu blizu priči-pripovijedanju nakon ratne traume, izazvane smrću nedužnih ljudi, ubojstvom muža ili vlastitom invalidnosti, nego je to – kajkavski, kao jezik našeg zaumnog, emocionalnog govora, pa i jezik naše najskrivenije tajne, bijesa ili strahova. Mislim da je kajkavski u sličnoj funkciji u sva tri poglavlja monologa, koja su prenesena u Čitanku, i zagrebačko-kvartovski kajkavski u pripovijedanju Goga, Gogača – vlasnika caffe-bara, prvoga izvjestitelja s mjesta Ivanova ubojstva, kajkavski mlade generacije dječaka Letve iz Terina sela, kao i Terin za rasplet ključan, završni monolog.

Ovako upotrijebljen kajkavski jezik ima još jednu funkciju: u tom polukrimiću, reportažama koje izgledaju kao izvještaji isljednika, pri čemu se jedno ubojstvo bezuspješno rasvjetljava na pozadini ratnoga pokolja i ubojstva, kajkavština nas ne vodi k jednostavnu rješenju, nego nam ponešto komplicira razumijevanje romana i navodi nas na pažljivije čitanje. Uz to, svakidašnjici tranzicijske noćne more, s višestruko različitim pričama iz redakcije Dnevnika, odnosno novinarskoga života općenito, daje možda neku literarniju, dublju pozadinu. Izoštrena, prejasna slika naše svakidašnjice kao da ima neku zatamnjenu, zagonetnu, zagasitu umjetničku krvavu pozadinu. Slike, fotografije zločina dobile su tako svoju unutarnju, pozadinsku priču. Pitamo se, je li zbog nje ubijen Ivan i zašto se njegovo ubojstvo ne rasvjetljuje, odnosno s koje nas strane može stići osveta?

Inače, svojevrsnu draž, pa i sve umijeće pripovijedanja Božice Brkan, zapisao sam među ostalim zaključno o njezinu romanu Rez, nalazimo u višestrukim relativizacijama narativnih epizoda, smjenjivanjem različitih priča, pa i jezika, jer ako se ratna trauma može izraziti autentičnim kajkavskim jezikom, tranzicijska noćna mora najbolje se izražava osobno višestruko ispričanim verzijama „viđenja stvarnosti“, ovdje ponajviše života u redakcijama, kroz priče o nesretno ubijenom Ivanu. Pred i među nama, kao i u svakidašnjici, još uvijek ošamućenima od rata, prokazuju se naopaki snovi o boljem, liberalnom društvu, kratke priče o sudbinama novinara i novina smjenjuju se kao slajdovi iz tjeskobnih noćnih mora koje nam se događaju i usred dana. Starim i novim nepravdama, nespokojstvu i osjećaju nemoći – kao da netko nevidljiv upravlja našim životima – romanom Rez Božice Brkan dani su posve određeni znakovi njihova izvora, a to je naše dugo prijelazno razdoblje s nesretnim ratnim pečatom; bez kraja i konca, sa sve nesigurnijim ishodom. Sve dalje, nepovratno daleko od zlatnoga reza. Što mu može biti boljim izrazom, upitao sam se na kraju, nego pomalo kaotično, raspršeno, s pričom na priču časovito koncentrirano, žensko pripovijedanje između straha i hrabrosti, verbalne samodopadnosti i osvete? A našim odgovorom kao odazivom, može biti strpljivo i zabrinuto, empatijsko muško čitanje; jer vrijeme je da predamo svijet na upravljanje ženama.

O kulturno-povijesnom ili leksikografskom doprinosu novinarke Božice Brkan očuvanju kulinarskih običaja, recepata i kajkavske kulture jela i jelovnika, kao i duhovnoga jelovnika osiromašena rječnika i kajkavske rečenice, odnosno misli i iskustava, još će govoriti pozvanijih stručnjaka. Reći ću samo to da je Božica Brkan ostvarila svoju zavičajnu, moslavačku čitanku gotovo tako kompletnu kakvu bi trebala imati svaka naša kajkavska pokrajina, od Međimurja i Podravine, do Zagorja i Zagreba, a sve njih zajedno – neodgodivo. Dakako ne kao zamjenu za naše „službene“ školske čitanke, nego kao nužne nadopune, jer ne trebamo u godini našega administrativnog ulaska u Europu zatajivati nego oplemenjivati, afirmirati naš miraz, našu dotu, naš osebušek s kojim dolazimo, ako hoćete i osobitost, posebnost, kao dio istoga mozaika europske kulture kojoj smo oduvijek pripadali, unatoč različitim političkim okolnostima i svim povijesnim nedaćama i životu na granici, u provinciji. Jer, uvijek se možemo pitati – a zakaj nam nisu bolju poziciju, ali ljepšu sudbinu, oni sami pomogli puno prije priskrbiti?

II.

Svojim romanom Ledina Božica Brkan kao da odgovara na to pitanje, baš u trenutku ulaska Hrvatske u Europsku uniju, naime roman započinje poglavljem Posljednji izdanak, kojim bi mogao i završiti, a koje nosi nadnevak 30. lipnja 2013. Posrijedi su glas kćeri koja je na mjestu svoje prabake u Americi i majke koja skrbi se oko kuće koju su srušili u postupku legalizacije, pa je ostala ledina. Prepiru se na Skypu, pri čemu je glas kćeri jednako nezainteresiran za kuću, odnosno za ledinu, kao i distanciran od povijesnoga događaja. Bio je to međutim za autoricu i za višestruko prikriveni glas narativnoga subjekta koji progovara kroz iskustva žena obitelji Brkan trenutak u kojemu će se propitati, više u žanru povijesnoga negoli autobiografskoga, obiteljskog romana, o kronici jedne obitelji koja je tako presudno vezana uz prevratničke točke nacionalne povijesti. Svako od nekronološki poredanih poglavlja prisjeća se, vjerojatno preko obiteljskih legendi i šturih priča, nekog od tih presudnih vremena, od vremena zbjegova štokavaca na kajkavska područja u doba prodora Turaka, velike iseljeničke krize s početka prošloga stoljeća, doba Velikog rata i međuratnoga razdoblja, kao i doba nakon prevrata poslije Drugoga svjetskog rata, kao i onoga prije ili nakon Domovinskoga, ali i nekih manje prevratničkih trenutaka ili vremena važnih za osobno sjećanje, od kojih je (biografski gledano) anticipirani izvještaj iz doma za starije osobe zaključno mjesto sjećanja. Svako od doba ili mjesta o kojem se i s kojega se pripovijeda ima u galeriji žena obitelji Brkan svoju posebnu priču, ali sve njih zajedno objedinjuje uglavnom nediferencirani pripovjedni glas kajkavskoga pripovjedača, odnosno živoga ženskog pripovijedanja na kajkavskom?

Najprije, upitajmo se zašto se Božica Brkan odlučila o prevratnim povijesnim zbivanjima pisati na kajkavskom? Mislim zato što je odlučila o njima govoriti iz dvostruko autsajderske perspektive, iz perspektive žena i jednog marginaliziranog jezika, koji se ali u naglašeno osobnom pripovijedanju, koji svakako ima i autobiografskih elemenata, ne može prevesti na književni jezik. Smisleno su uvodne kronike, kao i ono poglavlje o izbjeglicama iz Bosne, napisani na književnom, na štokavskom jeziku, po mom osobno sudu ne tako uvjerljivi preostali dijelovi romana pisani uglavnom na kekavskom, lokalnom idiomu Moslavine. Dobro sačuvan materinski jezik, u Božičinu primjeru moglo bi se govoriti i o očevu jeziku, oplemenjen iskustvom novinarskog izvještajnog jezika, koji ne trpi predugačke rečenice i komplicirane, odviše vučene izraze, prvi je jasan dobitak ove knjige, koja kao da se žanrovski može smjestiti između povijesnoga romana i zbirke priča iz suvremenoga života. Ne treba zaboraviti autoričino iskustvo s romanom Rez, kao i ono iz Kajkavske čitanke, koje je narativnom subjektu podarilo lakoću pripovijedanja, uz određeno jezično ponavljanje koje se možda može pozitivno ocijeniti kao osobitost stila. Naime, između ili u podtekstu pripovijedanja Božice Brkan nalazi se sloj narodne mudrosti, poslovica, svakodnevnih domišljanja i fraza, svojevrsni unutarnji monolog ženskoga glasa koji se probija kroz desetljeća, stoljeća do suvremenoga čitatelja, a u središnjoj matici teče ekspresivan, djelomice i žurnalistički, izvještajni stil opće naracije, pa i dijaloga. Nije toliko autorici bilo stalo da iz više ženskih perspektiva govori o istim procesima, pa da se eventualno relativizira povijesna istina, koliko joj je bilo do gotovo istog ili slično ženskog svjedočenja kroz stoljeća. Povijest, i kob obitelji, posebno žena, tako postaje mjera narodne, pa i nacionalne povijesti, pa se obiteljska kronika povremeno preobražava u nacionalnu kronihisto(e)riju, iz koje kao da nam nema izlaza. (Možda taman danas, kad smo povjerovali da žene preuzimaju vodstvo i upravljanje svijetom, to i nije utješno.)

Za prvi primjer, jezičnu spretnost s različitim razinama poruke izdvajam opis pada dječaka s konja, inače sina jedne od žena – Pepeka, mlade snahe na Štefcovu imanju:

I najemput vriska.

I kej, dojdeju i kej mi poveju? Ne valda pak nekej z mojem? Ne, neg mi je dete z kojna opalo. Bole z konja neg z parme jel otkud z višešega. Samo se odsklizal dole, veli mene moja sestra, najmlajša, kej je z decu bila na druge strane dvorišča, tam de pripuščaju pastuve. A koga je vraga delal na kojnu? A štelo je dete gore, kej dete zna. Smejal se je, tak smo se igrali i najemput se samo odsmical, pak ona veli. Nes popitala ni komu je opal, kej je to sejeno. Dodrčim tam de su se si skupili i stojiju kej kipci, Bog mi gre oprosti, gda su me vidli još su se bole kej vkipeli i imam kej videti: dete na zemle, v trave kej klupko i vrišči, vrišči. (Ledina 2014: 118).

Ovim događajem, koji je mater gotovo više pogodio od povratka mladog muža iz rata bez nosa, Kriška revolucija i protunarodni režim nove kraljevine, dobivaju tragičan eho, koji ni potonje pripovijedanje bake Kate u poglavlju Zbogom, svete, zauvek! nije moglo zatomiti, Stjepanova grba za osobni, ženski doživljaj povijesti simbolički je početak nove mučne povijesne etape, pri čemu je zakapanje škrinje i gubitak navlažene robe u vrijeme preokreta u Drugome svjetskom ratu nenadoknadiv gubitak. Prapovijest ispričana iz perspektive prošlosti svakidašnjice.

Drugi primjer, iz poglavlja Verige, križni puti, zagovori, prati ratni put Pepekova brata Ivana u Drugom svjetskom ratu, s mišlju o tome kako se „hrvatskom domobranstvu povijest ciklički gotovo predvidljivo ponavlja, od 1868. do danas, pri čemu se i poratne epizode razumiju kao neko trajno ratno stanje, osobito nakon 1945. godine. Pripovijeda se posuđenim glasom žene grbavca, nerotkinje, i to o mobilizaciji Ivca u domobrane, odlasku u partizane i na kraju među ustaše, da bi se njezina otvoreno iskazana želja za djetetom izjednačila s njegovim križnim putem. Ima li što ljepše od ženske povijesti?

Kompozicijska fragmentarnost, koja neke priče ostavlja otvorenima, i ovdje je na djelu: o poslijeratnim Brkanovima saznajemo iz perspektive Jele, Ivanove mlade žene koja je upravo rodila. S malo domišljatosti možemo razumjeti (a na kraju u svojevrsnom post scriptumu, kojemu je samo naslov kajkavski: Osebušek: kak si prestreš, tak si buš legla, pisan iz otvorene autorske perspektive, što također ne znači da je u svemu točan), možemo povjerovati da je ona mogla biti autoričina mati, barem da se pripovijest mogla zapamtiti i u dječjem sjećanju. Iako se čini da je, barem po jednom kasnijem poglavlju, dobar dio priča autorica preuzela baš od svoje majke, koja je pak u međuvremenu – sve zaboravila. Obitelj se, zapravo zadruga, raspada, a Jelina i Ivcova ima dosta svojih problema, od pokušaja nepravedne razdiobe obiteljskoga nasljeđa do potrage za obiteljskim nevjerama.

Pripovijedanje završava kraćim poglavljima, iz perspektive tajanstvene Babe Bindeševe, vjerojatne očeve ljubavnice i prijateljice obitelji, zatim iz očišta Romkinje Ruže, pa iz horizontalnog pogleda već ukopane bake Brkanove Julče, one iste koja ispovijeda traumu o padu djeteta s konja. Kako se bližimo kraju romana sve nas više pripovjedni glas upućuje na suvremenost i na zapravo skromnu obiteljsku sagu, koju je Božica Brkan sastavila iz fragmenata obiteljskih polulegendi, pripovijesti i trača. Netko tko bi se bavio odnosom pripovijedanja i trača mogao bi ovdje dobro profitirati, jer se pokazuje da i trač nije ništa drugo nego usmena pripovjedna književnost, koja je ljudima potrebna da prežive svoje manje ili veće traume, svode međusobne račune i zadovolje svoje osjećaje pravde ili da prije nego što nas napuste osmisle svoje najčešće neispunjene, apsurdne i besmislene živote. Nameće se neizbježno pitanje možemo li se protiv toga boriti radikalnom iskrenosti ili zamatanjem priča u kajkavski neprozirne naracije, koje nemaju znanja o cjelini iskustva, ali u svakom pojedinačnom pripovijedanju, premda pod kontrolom dominantnog glasa svenazočne pripovjedačice (koji put previše etički relativizirajuće, obiteljski subjektivne), iznova otvaraju užitak čitanja kojim nas jezično zalihosno pripovijedanje (u višu suznačenja, koje nam onda omogućuju da čitamo i pro-povijesti vlastitih obitelji), opet i opet ispunjava.

Re-prezentacija obiteljske prošlosti tako se svima nama otvara i kao snoviđene naše nacionalne prošlosti, do čije povijesti tek moramo doći. Možda i ovakvim, blagim i moralno ne prestrogim, milosrdnim presudama. Svjesna je toga i autorica, koja u završnom, autobiografskom, više novinskom negoli pripovjednom zapisu, poziva da u svom interpretativnom domišljanju njezinih priča ne tražimo stvarnost ili istinitost, jer su i njezine priče, kao i sve one koje je čula pa ih iskoristila u svom pripovijedanju relativne, jer „ne može svatko ni sa svojom pričom učiniti što bi htio“ (str. 252).

Najkraće rečeno, kao i monološka poglavlja romana Rez, slično kao i pripovijedanje u pjesama, ženska se ruralna priča Božice Brkan možda najbolje izražava kada „objektivno“ do neugodnosti opisuje stanje među sumještanima, članovima obitelji, kada prepričava ili natpričava anegdote, kada se pripovijedanjem prisjeća svoga djetinjstva i pod-sjećanjem pripovijeda o njemu potaknuta njegovim jezikom, ona i nama omogućuje da potonuli svijet sredine prošloga stoljeća i njegove priče oživimo i u svojim sjećanjima.

III.

I evo, Božica Brkan javlja se novim, četvrtim ključnim prilogom svoje i naše kajkavijane zbirkom kajkavskih priča Život večni. Zbirka se sastoji od dvadesetak kratkih priča, uglavnom još neobjavljenih. Najkraće rečeno, priče iz zbirke Život večni studije su ponajprije odnosa Erosa i Thanatosa, kojekakvih odnosa najbliskijih, npr. sin – roditelji, muž – žena, ljubavnici, unutar obitelji, unutar male zatvorene sredine u kojoj svatko svakoga poznaje te prema široj sredini gdje misle da (medijski!) nekoga poznaju. Također je čest odnos čovjeka i životinje. Slike, ovisno o pripovjedaču, a oni se mijenjaju, potječu iz različitih kutova, perspektiva, kao što npr. u romanu Ledina Baba Julča pripovijeda iz svog groba i iz svoje perspektive kako su prikopali stranoga čovjeka u Brkanov grob, a u zbirci Život večni iz svoje perspektive, svoje viđenje iznosi, pripovijeda Prša, ukopani stranac. Božica Brkan sklona je oštrim, nerijetko spoznajno bolnim rezovima (ni roman Rez ne zove se slučajno tako!), hodanju likova po bridu, rubu s mogućnošću različitih ishoda. Zato je autorica razmišljala o podnaslovu Božanska komendija kekakvska, jer nas sȃm jezik kajkavski nekako upućuje na tragikomičnost naših pojedinačnih, obiteljskih sudbina.

Dodatna je vrijednost zbirke rječnik koji tumači, ali i sam za sebe čuva govor i jezik koji izumire, idiom kajkavskoga sela Okešinca (Jokešinac) kraj Križa. Izraziti se na gotovo zaboravljenom jeziku djetinjstva, vrlo ekspresivno i uvjerljivo u formi moderne kratke priče svakako je nov i još nedoživljen prilog suvremene hrvatske književnosti u doba apsurda i nedosegnute postmoderne. Svojevrsni re-modernizam kajkavske priče neće samo biti vrijedan prilog rječničkom blagu nego o obnovljenim narativnim tehnikama koje čitatelja, unatoč djelomičnom jezičnom hermetizmu, drže u zavidnoj privrženosti uz priču. Nije stoga čudno da su se već i malobrojne priče Božice Brkan našle u Antologiji hrvatske kratke priče akademika M. Šicela, kao i da su bile objavljivane u središnjim hrvatskim književnim časopisima (Republika, Kolo, Kaj), odnosno glasilima Hrvatsko slovo, Moslavačko zrcalo, Večernji list itd.) te zbornicima s natječaja kratkopričaša, na kojima je redovito najmanje u užem izboru.

Uvjeren sam da će i zbirno čitanje starih i novih priča plodne autorice „književnosti treće životne dobi“ naći svoje vjerne čitatelje i zaljubljenike u kajkavski, u koje se ubraja i potpisnik ovih usmenih „predstavljanja“ i ranijih kritičkih ogleda.

O “Ledini” prof. Tanja Vadla na predstavljanju u Sisku

Tanja Vadla, prof., izrekla na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Vlado Gotovac u Sisku:

Božica Brkan: Ledina

„Sjećanje – kakve li čudne stvari! – ne registrira konkretno trajanje, trajanje u smislu kakvim ga poima Bergson. Ne mogu se nanovo doživjeti okončana trajanja. Mogu se samo zamišljati, zamišljati na pravcu apstraktnog vremena, lišenog svake zgusnutosti, u kojem nailazimo na lijepe fosile trajanja, konkretizirane dugim prebivanjima. Uspomene su nepokretne i toliko čvršće koliko su bolje smještene u neki prostor.“

tanja01
Tanja Vadla čita svoju recenziju “Ledine” / Fotografija Miljenko Brezak

Ove riječi francuskog filozofa Gastona Bachelarda podsjetile su me na Ledinu, roman Božice Brkan, u kojem autorica poetizira ledinu/zemlju/ imanje/ prostor koji su nekad davno naselili njeni preci i na njemu sagradili hižu. Rađali su se oni tamo, umirali, ženili, selili i vraćali se, ali hiže više nema. Ostala je ipak ona ledina (dugo neobrađivano, travom zaraslo, zatabano zemljište), mitski topos, nukleus iz kojeg će izniknuti koloplet priča odnosno čitava jedna obiteljska saga obitelji Brkan.

Taj prostor sjećanja obuhvatit će nekoliko stoljeća, desetke generacija, mnoštvo pojedinačnih sudbina ispričanih iz ženske perspektive: iz perspektive Mare koja zapalila je staju i pobjegla u Ameriku, Barice koja dijelila je njenu sumornu izbjegličku sudbinu, možda Matije koja se prva doselila na ledinu bježeći iz Bosne pred Turcima, Katarine, Julče, Janče, Jele- žena koje su ispovijedajući sebe preuzele vlastitu priču, ispričale svoju osobnu povijest pričajući i povijest jednog prostora, jedne ledine, ledine uz rijeku Česmu u prekrasnom moslavačkom kraju koji nije zaobišla turbulentna povijest ovih prostora koja se zatim prelamala i u njihovim životima.

Majke, supruge, bake, snahe, kćeri, prijateljice iznose žensko iskustvo (Ostarila sam te noći kao nikad, navečer sam bila žena, ujutro starica.), ispisuju vlastite samoće (Kej imam od života? Svi su se nekak snašli, spoženili, odselili i pak sem skoro sama kak sem navek bila.), svjedoče traumu tijela(Sem mislila da sem ja kriva za to da ne zadovolan z demu. Kej da imam nekakvu falingu kej ju ne vidi niko nego on),sanjare sreću ( Bila sam, čini mi se sretnija, dok sam ga makar i mučno stjecala nego danas jer ne znam kud bi s njim. A čemu sve to?), svijaju gnijezda ( I je se, fala Bogu,moj celi, zduran, al celi, lepi, jaki, muž vrnul domom,i još smo vuz sineka , kej ga je dočekal,mam jeno za drugim tri čere i jenoga sineka narodili i tekar se onda moglo povedati da smo zadruga poprav.), i na koncu zaboravljaju (Kej sem ti povedala, povedala sem ti.Kej mi je to Bog dal da sem se zaboravela?).

Ovaj nostalgični memnto ispunjen je doduše i mirisom paljevine, okusom tvrda težačkoga kruha, jalovicama, copernicama, cigančicama, preljubnicama, patnjama majki koje ostaju bez sinova i žena koje muškarci nikada nisu doživljavali sebi ravnima. Ali u borghesovski rekonstruiranoj kronici jedne ledine, jedne obitelji i jednog vremena nema mjesta predaji. Nitko se ne predaje. Svaki subjekt/ svako ja uobličava sebe, opravdava svoju esenciju, najčešće u odnosu prema on/muškarac, ali i prema mi/ obitelj/zajednica/društvo. Subjekt postoji u jeziku i kroz jezik, oblikuje svoj polifoni identitet u narativnom, u pojedinačnim iskazima, u autofikciji.

„Ledinu“ se može interpretirati kroz literarizirano obiteljsko stablo, preko 21 priče ( prva je Posljednji izdanak, a posljednja Osebušek: kak si prestreš, tak si buš i legla), različitih povijesnih izvora, arhivskih dokumenata,rekonstruiranih osobnih/zavičajnih sjećanja, pseudoautobiografije do kompleksne sage o ženama, vremenima i jednom prostoru.

tanja02f6 IMG_6782 600 poslije promocije
I prije i poslije predstavljanja Ledine kava u Malom kaptolu / Fotografija Miljenko Brezak

„Usput, tekst se ovaj čitati može redom, kako se komu svidi, po odabiru, ne nužno od početka do kraja ili kronološki, nego i prema raspoloženju. Neke cjeline možete i preskočiti, a zato druge možete čitati, čitati…“Fragmentarnost, diskontinuitet, pretapanje faktičnog i fikcionalnog, konstruirane kolektivne i osobne povijesti, raznovrsnost žanrova ( fikcionalne autobiografije, autorefleksije, pisma, dokumenti, internetske stranice i sl.) intermedijalnost i autoreferencija svrstavaju ovaj tekst u postmodernistički korpus hrvatske književnosti s jednom bitnom razlikom. Osim semantičkim poljima, ovaj tekst bogat je i lingvističkim slojevima, od okešinskog idioma, kekavskog moslavačkog govora (za koji je autorica stručnjak) do izvornog štokavskog narječja i suvremenoga hrvatskoga književnog jezika.Time on mnogostruko dobija na estetskom, ali i etičkom planu jer se, a to nije osobito popularno u recentnoj književnoj produkciji, odredio kao autentični zavičajni roman.

Link:

Umjesto kave 29. svibnja 2016.: sisačko predstavljanje Ledine