O “Ledini” prof. Tanja Vadla na predstavljanju u Sisku

Tanja Vadla, prof., izrekla na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Vlado Gotovac u Sisku:

Božica Brkan: Ledina

„Sjećanje – kakve li čudne stvari! – ne registrira konkretno trajanje, trajanje u smislu kakvim ga poima Bergson. Ne mogu se nanovo doživjeti okončana trajanja. Mogu se samo zamišljati, zamišljati na pravcu apstraktnog vremena, lišenog svake zgusnutosti, u kojem nailazimo na lijepe fosile trajanja, konkretizirane dugim prebivanjima. Uspomene su nepokretne i toliko čvršće koliko su bolje smještene u neki prostor.“

tanja01
Tanja Vadla čita svoju recenziju “Ledine” / Fotografija Miljenko Brezak

Ove riječi francuskog filozofa Gastona Bachelarda podsjetile su me na Ledinu, roman Božice Brkan, u kojem autorica poetizira ledinu/zemlju/ imanje/ prostor koji su nekad davno naselili njeni preci i na njemu sagradili hižu. Rađali su se oni tamo, umirali, ženili, selili i vraćali se, ali hiže više nema. Ostala je ipak ona ledina (dugo neobrađivano, travom zaraslo, zatabano zemljište), mitski topos, nukleus iz kojeg će izniknuti koloplet priča odnosno čitava jedna obiteljska saga obitelji Brkan.

Taj prostor sjećanja obuhvatit će nekoliko stoljeća, desetke generacija, mnoštvo pojedinačnih sudbina ispričanih iz ženske perspektive: iz perspektive Mare koja zapalila je staju i pobjegla u Ameriku, Barice koja dijelila je njenu sumornu izbjegličku sudbinu, možda Matije koja se prva doselila na ledinu bježeći iz Bosne pred Turcima, Katarine, Julče, Janče, Jele- žena koje su ispovijedajući sebe preuzele vlastitu priču, ispričale svoju osobnu povijest pričajući i povijest jednog prostora, jedne ledine, ledine uz rijeku Česmu u prekrasnom moslavačkom kraju koji nije zaobišla turbulentna povijest ovih prostora koja se zatim prelamala i u njihovim životima.

Majke, supruge, bake, snahe, kćeri, prijateljice iznose žensko iskustvo (Ostarila sam te noći kao nikad, navečer sam bila žena, ujutro starica.), ispisuju vlastite samoće (Kej imam od života? Svi su se nekak snašli, spoženili, odselili i pak sem skoro sama kak sem navek bila.), svjedoče traumu tijela(Sem mislila da sem ja kriva za to da ne zadovolan z demu. Kej da imam nekakvu falingu kej ju ne vidi niko nego on),sanjare sreću ( Bila sam, čini mi se sretnija, dok sam ga makar i mučno stjecala nego danas jer ne znam kud bi s njim. A čemu sve to?), svijaju gnijezda ( I je se, fala Bogu,moj celi, zduran, al celi, lepi, jaki, muž vrnul domom,i još smo vuz sineka , kej ga je dočekal,mam jeno za drugim tri čere i jenoga sineka narodili i tekar se onda moglo povedati da smo zadruga poprav.), i na koncu zaboravljaju (Kej sem ti povedala, povedala sem ti.Kej mi je to Bog dal da sem se zaboravela?).

Ovaj nostalgični memnto ispunjen je doduše i mirisom paljevine, okusom tvrda težačkoga kruha, jalovicama, copernicama, cigančicama, preljubnicama, patnjama majki koje ostaju bez sinova i žena koje muškarci nikada nisu doživljavali sebi ravnima. Ali u borghesovski rekonstruiranoj kronici jedne ledine, jedne obitelji i jednog vremena nema mjesta predaji. Nitko se ne predaje. Svaki subjekt/ svako ja uobličava sebe, opravdava svoju esenciju, najčešće u odnosu prema on/muškarac, ali i prema mi/ obitelj/zajednica/društvo. Subjekt postoji u jeziku i kroz jezik, oblikuje svoj polifoni identitet u narativnom, u pojedinačnim iskazima, u autofikciji.

„Ledinu“ se može interpretirati kroz literarizirano obiteljsko stablo, preko 21 priče ( prva je Posljednji izdanak, a posljednja Osebušek: kak si prestreš, tak si buš i legla), različitih povijesnih izvora, arhivskih dokumenata,rekonstruiranih osobnih/zavičajnih sjećanja, pseudoautobiografije do kompleksne sage o ženama, vremenima i jednom prostoru.

tanja02f6 IMG_6782 600 poslije promocije
I prije i poslije predstavljanja Ledine kava u Malom kaptolu / Fotografija Miljenko Brezak

„Usput, tekst se ovaj čitati može redom, kako se komu svidi, po odabiru, ne nužno od početka do kraja ili kronološki, nego i prema raspoloženju. Neke cjeline možete i preskočiti, a zato druge možete čitati, čitati…“Fragmentarnost, diskontinuitet, pretapanje faktičnog i fikcionalnog, konstruirane kolektivne i osobne povijesti, raznovrsnost žanrova ( fikcionalne autobiografije, autorefleksije, pisma, dokumenti, internetske stranice i sl.) intermedijalnost i autoreferencija svrstavaju ovaj tekst u postmodernistički korpus hrvatske književnosti s jednom bitnom razlikom. Osim semantičkim poljima, ovaj tekst bogat je i lingvističkim slojevima, od okešinskog idioma, kekavskog moslavačkog govora (za koji je autorica stručnjak) do izvornog štokavskog narječja i suvremenoga hrvatskoga književnog jezika.Time on mnogostruko dobija na estetskom, ali i etičkom planu jer se, a to nije osobito popularno u recentnoj književnoj produkciji, odredio kao autentični zavičajni roman.

Link:

Umjesto kave 29. svibnja 2016.: sisačko predstavljanje Ledine

Katarina Brkić: Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne

(Dovršeno u Kutini, 7. travnja 2016., a izgovoreno na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u okviru 4. Susreta Rijeka, šuma, nebo, u Piljenicama 9. travnja 2016.)

Bum se sat malo spomijnala z vami i z Božicum, ko s čečum polek plota, zausput, pa morti onda i jenu vuru, kak to več ide. Se ne bojte. Nebumo vuru. Nema ni ona ni ja a bormeš ni vi tuliko cajta. Otkat ne kopamo i ne hodimo z roglami po polu, imamo se menje čas.
Vam bu nekak leže sprečitati knigu potle, če se sat malo o ne podivanimo. A onem, koji su ju prečitali, se bu malo razbistrilo. Tak si ja mislim, a morti si i krivo mislim. Morti su nekoji od vas pametneši od mene, pa im bu otprve ležeše išlo. Sejeno. Samo da znate da se bute više žalostili nek veselili, da bute čuli reči i izreki za koje mislite da je prede neste čuli, pa je se malo i prisetite. I mam vam bu lepše, i bute si rekli, viš, i ja sem to znal.

IMG_3005Katarina govori
Autorica romana Ledina Božica Brkan, predstavljači Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Dragutin Pasarić

Idemo sat. A je bilo sega. Tak je bila najprede sama ledina, od vajkada. Zatabana, kak Božica veli, zabita trava, čistina, ni popašena. I pri nas na Repušnice je takva zemla isto ledina. Onda su na ovu stran Save došli ludi z Bosne, koji su na se stran bežali pret Turkima. I došli su tak zestrane do te ledine, de nebuju domačima zasmetali. Potle je na te ledine hiža napravlena, popraf prava, ze sem kej treba. I z kovačiju v koje je znal delati Matijin sin Ivan i kej mu je pomoglo da postane pravi muš, kakov je zapraf več i bil još ko dečko. Nekoji su takovi mam, nekoji nesu nikat. Takoga kej imate i doma. Pa je onda na te ledine i v te hiže živelo jeno za drugem skorom deset naraštajev ludi. Čudaj ludi i žen čez puno let, čez još više let nek kej se more popamtiti. I bab i dedov i materi i ocov, i cur i brače, i jetrvi i nevest i sneh. A bome su se oko te hiže na ledine motale i susede koje su kvara delale po tuđem hižam.

Dobro da je Božica na početku knige popisala se. Kat je ko bil, otkut je došel, ko je komu kej bil i kak su se zvali. To, kak je knigu složila, tomu se veli kompozicija. Pa onda, jeli povedala se po redu ili je se zmešala, kak je moderno i kak saki nemre. Tak zmešati da ne zmešano, samo če si znaš premisliti. Onda po knige čitaš i saki čas napret glediš, aha, to je te, a ono je one, i oni su si bili to i to, i bili su takovi i onakovi i sekakovi.

I baš je žen bilo tuliko da je se skorom se i nemre povatati. A baš sem štela i imela sem lepoga posla. Neka sem. Tak mi je leže. Bile su i lepe i malo grše, i vredne i leneše. I dobre, Bože dragi, kak samo dobre, i zločeste, kakve sekut ima. I one koje znaju i malo coprati ili se samo tak držiju, pa im se tu i tam potrefi koda su zbilam malo neke zmutile… a morti i jesu. Ko bi znal. I sami znate da je toga znalo bilo. Ste valda to čuli i vi. I najte se držati kak da neste poveruvali.
Kat z čitajnem i štunderajnem dojdete do kraja, morete dosti toga uvatiti. Tak je bar bilo z menum. Sem je nekak povatala. Te žene, oču reči. One su bile majstorice svoje fele. I baš sem se veselila. Znate kak se veselite kat nekej gledite ili prečitate, kak da ste i sami tam. Tak je i mene bilo koda je bum i ja sake dala kej je zaslužila. Uvatiš je pomalo čez knigu, nekoju za rubaču ili kiklu, jel za čisti ili zmazani fertun, lajbek, rukaf, a bome i za lasi če je bilo treba, i za zločesto zafrkneni nos, če sem mogla. Ili za spuščani nos, kat su bile nekomu krive, ili kat su se sramele onoga kej su napravile. A mogla sem se samo srditi najne, kej bi nim drugoga mogla. Tak f knige. Pa se su več i povmirale. Fkrale su čijega muža, morti i kej z vtra i z vrčaka spret hiže. O tomu neke znamo i mi v našemu selu. Bože dragi, kak su si sela slična, kej god ko rekel. Ili bi zele flance lepoga cvetja, more biti i koji celi grmek. Jenoga je jena takova, Božičina strina Jana jeli Janča, i na grob svojem posadila, ali ne kej bi bila lubomorna na to cvetje, valda ne, nek zato kej je je bilo lepo, a kakovoga ona sama ne imela kat je bila malo lena, a štela si je i popiti. I devera si na greh napelati dok je još bil dečko. Veli Božica f knige i da su takve zločesteše štele rodbine povedati, pogotovum ženam čiji su muži šarali prede nek kej bi se oženili pa i potle, kej je bilo još gorše, … su štele, kak velim, povedati kej je to bilo, kak da su dobre, pa to veliju, veli Božica, a zapraf su štele vraga napraviti i nove mlade snehe, koje i tak i tak ne bilo ni lepo ni dobro ni pri svekrve ni pri mužu, pa su nim štele još malo i zabiberiti. Tak se pri nas, a valda i v Jokešincu, veli. Zabiberiti. Da, štele su takove nekat i nekoga ni krivoga ni dužnoga, pošpotatati med rodbinum. Pa da vidiš svađe. Pa niti se divaniti. Ali veli Božica da su se nejni Brkani sejeno prespominali, kej se kod nas veli pregovorili, kat su se deca ot bratof počela skup igrati, kat su za igru dorasla. Su bežala jena k druge i tu ne niko mogel niš.
Jena je Mara, kej je pobegla v Ameriku, a bila je Božice prebaba, bi mi rekli prababa, zapalila susedovu štalu ot muževe šoce France. I gledela kak gori. Ne štela iti ni gasit. I štela je i da ju muž i negova Franca vidiju kak neče. I nek znaju da je to ona naredila, da je imela zake. Prečitajte, bute videli kej je tu sega bilo. Potle je i ona sama zgorela kat se je več vu Amerike zvala Mary, a kat je tvornica gorela de je delala. Ta je Mara znala kej je naredila i kej ju bu to koštalo: i kakovoga-takovoga doma i maloga sineka i muža kojega tak i tak baš ne imela, nek ga je delila z drugema, a ne da ga ne bila vredna. I lepa je bila. Tak lepa da ju je, kat je bežala zdoma prek pola, vila štela sobum zeti. I nagovoriti ju da se malo osveti nekomu ot Brkanove i da ko mora nekomu na prsa leže. Ne to Mara štela. Pobegla je v Ameriku i se ostavila. Pa nek je onda neko sudi! Pobegla je ot suda s paperima i sucom, al ne od luckoga suda i svojega suda znutra. Mogla je dale s tem živeti dok je je Bog dal, samo je ne dal dugo. Jeli je je dal na volu, je li je bila vola Negova, kak je završila. E, to bi i mi šteli znati kat nam se bu sudilo. To z vatrum v selu… ne to niš čudnoga. Ne retko bilo da bi f selima kej gorelo. A imelo je kej. Štale, štagli, kupi sena ili slame, pa i hiže. Joj kuliki strah. Je i moja štala f selu prede par let skoro zgorela kat je gorel desnoga suseda štagel. Zavatilo je jenu gredu na našemu krovu, a ogenj je tak jako pucketal da su naši v hiže čuli, kej je to!?, pa nemre niš goreti! Bome je gorelo. Ali susedovoga štagla ni vatrogasci nesu mogli spasiti. Potle se govorilo da je se to napravila jena cigareta pušena f štaglu. Jesu ludi bedasti da bi je trebalo stuči.
Došla sem malo pomalo čez knigu i do ciganke Rože. Koja je imela puno dece, i koja ne krala po selu, nek bi zela ko je bi kej dal. I koje je bilo žal kej se ne nafčila vuz druge ciganke z kave gatati, šlogati, veliju v Jokešincu, a morti i drugde. Ja toga nesem tak čula. I kak je najviše v selu volela dobru i milostivnu Jelu. Bi je bila mogla šlogati z kave kat su ju skup pile, pa bi je mogla, kak sama veli v jene priče, nekej lepo zmisliti. Sat znate, Ciganke se zmisliju kat gačeju. To ste si i mislili. Nek bi se Jela bar malo nečemu poveselila. Je to zavredela i toga je Roža znala. A tak ne. Rožine su dve najstareše curice prodane nekam daleko, kak je nekat i sama prodana z dvanajst let sim. I mi se je smilila do suz kat je vu svoje priče, kak jej je Božica složila, mislila na te svoje udane čeri koje su valda i decu već imele, a da ona ne znala o nima skoro niš. Kat bi si pomislila najne dok je čez sela nosila na ruka svoju najmlajšu, Lubicu, i koju sigurno nebi samo tak nekomu pogurnula, kak je nezin muž one prve dve sirote, samo si je rekla sama sebe, curice moje lepe. I osečaš kak radi ne trpi. E, nate sem se nejne curice lepe malo plakala. Ne to mene teško. I ja imam žensko dete, a i nuku i štela bi nim se najbolše. A kej se plakajna tiče, ste več vidli. Malo malo, pa se zaradi nečega … ma to ja samo malo suzu pustim. Znutra, kej bi rekla Božica za svoju mamu, kat se je udala. I kat ju je na svadbe se jako splašilo kej je ko mlada morala se narediti kak se po običajima spada. A muža si baš ne ni poznala. Tak je to bilo onda curam. Udaju te za koga stigneju, ko je v ratu ostal žif. Još je bila sreča če je bil kej za videti i če je imel kej zemle. Bilo je sekakvi falični dečkof kej je je rat poništil (tak je rekla moja babica – poništil), ili prestareli dečkof, ili dovcof. Potle ratof se nema kej zebirati. Tak da je Jela još i dobro prešla, kak se ovak zestrane čini. Samo kej je bila premlada i još slabička. Lako je nam dok čitamo, reči. Če je i znala da je nebu gorše nek je je i doma bilo, sejeno se je po noči plakala znutra. Da niko ne vidi ni ne čuje. Mene ju je celo vreme bilo žal. I dok sem čitala i kat se got najnu setim. Znate, ja vam se onda setim i moje mame. Koja je bila zebrana i koja si je sama zebrala, a znam da se je ko sneha sejeno isto znutra plakala. Baš kak Božica veli za svoju mamu.

Puno sem toga i preskočila. Nemrem i nesmem vam se povedati. O ratima i vojskama bute sami čitali. Če ste muži i če ste i sami bili v ratu i vaši oci i dedi i strici i vujci i sini, bute to bole razmeli nek ja. Mene je mileše pripovedati o ženami kak su bavile vu teškomu i siromaškomu životu. Kak su i moje babica i staramama i staara. Ne velim ja da ne razmem kej je to v ratima bilo. Sem i ja sega čula. Sega je i bilo, bute videli. A morti ste i znali po pripovedajnu stareših. Vi ste mogli biti samo vu zadnemu ratu, ali su zajnega več si Brkani oci i dedi i strici i vujci bili prestari. Bute videli de se je i kat se je moglo prejti v partizane i v ustaše. Kat je bilo bole na koju stranu iti. I kat su te na koju stranu odvlekli. A več si prede bil mobilizeran ko domobran i čak i v Nemačku otpelan. Pa se posle vlekel po Bosne, a za prvoga rata i dezerteral z Galicije ko i moj ded Joža Nebojan, kat je pobegel iz zarobleništva v prvomu ratu. Pa su te v drugomu ratu vlekli po Križnomu putu. Pa jel si se dovlekel nazaj, jeli nesi.

Dale sem se rasplakala na babe Julče grobu, popraf. I nat Božicum koja ju je slušala, kej to se Julča odzdola z groba pripoveda. Ne verujete mi. Tak Božica sama f knige piše. Morti je ni ne bilo teško čuti, kat je znala onak poprilike kej si je nejna baba Julča mogla misliti i kej je v svojemu veku delala. Kat bi se to bar navek moglo, a ne samo ponekat, ili ovak vu knige. Al je bole nekat da i neznamo, da se nebi splašili i bojali pak na grop dojti i još neke čuti, a i kej bi po noči mogli grdoga sejnati. I suze su mi onda krenule, ma pravi plač ! na zajne reči te priče, de sat baba Julča čeka trubu. Valda nebesku. Koju bumo si čuli na Sudni dan. To me je jako spredrmalo, to kak baba Julča čeka trubu. Treba se je samo nečega takovoga setiti! Božica se je.
Pa onda vile. I coprnice. I mora koja nekomu po noči sedi na prsima i oče ga zadušiti, ali nikat ne nikoga zagutila, bar se toga ne zna. Veliju da mora dojde sama če je baš mora, a da ju more neko i poslati. Jena je takova vila, koja je bila prede vila nek coprnica, v knige dobila i reč, da sama o sebe pripoveda. Znate kej mi je još bilo baš onak popraf lepo – kat tu jenu ženu, vilu, koja sama za sebe veli da više ni nezna kak se je nekat zvala, drži ko i drugi onda, za coprnicu, a ona to malo i je. Sama za sebe veli da je sekak više vila i da ni ne pamti, jeli pameti, kak bi rekla Božica, da nezna otkat je tak, a ni kak se je negda zvala. Ne obična grda coprnica koja se smuca po selu i gledi koga bi zacoprala tak jako da mu baš nahudi, nek ona koja je i vila i žnimi tanca okolo po grmlu i muške mami tak da ju malo vidiju, malo nevidiju, nek si samo misliju da su vile tam i da bi bilo lepo k nimi dojti i malo se žnimi zavrteti. Kod nas su v Repušnice, a valda i okolo po selima, vile tancale okolo pepela na ognjišču de je neko vatru kuril na livade kat je bil s kravami. Ili lovil zece ili fazane. I tam se ne rada išlo. Se pripovedalo da bi si neko mogel na takovomu pepelu nogu ftrči ili kak nastradati. Oni su u Okešincu i okolo bili pametneši. Je lepše kat se ludi moreju med vile pomešati, nek da se moraju odnih čuvati i bojati je se. Makar su rekli za Štefca kej je rad imel šoce i dobil na noge nekakovu bolest, da mu je coprnica nekak nogu napucala. A ova, o koje povedam, zgleda da si ga je i štela, kat je još bila kak obična cura, dok je je i mater bila živa. Samo kej on ne štel nu. Pa kej, bi neko rekel, tak je bilo i drugem. Navek neko nekoga ne štel. I navek je neko nekoga štel, pak ot toga ne bilo niš. Čkomi i duraj. I nemoraš f coprnice prejti.
Prama kraju knige ima se više osečajof. Mili ti se kej je ko pretrpel. Se više tuge i žalosti kat se spomijneju oni z familije koje Božica pozna. Baba, mama i drugi najbližeši. Niovi životi i niove nevole, koje ne bilo nigdar dost, i koje zapraf još navek trajeju.

Onda ti neke na neke zide za smejati se, ko kat su se cure i snehe veselile fašniku i bile mačkare, kat su mogle i smele malo pobeči ot posla. Ili kat su išle na koje proščejne, bliže i dalše, prek do Majke Bože Bistričke.
A dojde čoveku i za smejati se kat strina Jana jeli Janča, koja je doživela devedeset let, veli da se je predala države i sat je v domu de ju lepše držiju nek ju je ikat iko držal. I lasi ti opereju, i jesti ti daju, nekat i štamprlek rakije potočiju. Samo kej sem očoravela. Rajše bi da sem se zaboravela kak veliju da je moja nevesta Jela.
Mama Jela je pak dobro videla i puno pevala, veliju oni kej ju dvoriju. Da de samo zemem tulke pesme. A ona veli da ne pevala. Nek nim Božica i nejni niš ne verujeju. Kej bi popevala? Koda imam zakej? … Ajd ti reci zakej mi je Bog dal da se zaboravem… Da se barem morem setiti kej to više ne pametim. I kej se čovek nebi onda ovomu i nasmejal. Ne lepo, ne. Al se čovek nasmeje i kat nezna kej bi drugo. Ko ni sat. Pri mame Jele.

Na zajne strane knige se vidi kak se je se to z ledinum završilo. Nasledstvo je nepravedno podeleno, pa bi mogla reči i kak da je prekleto (Božica ne toga štela tak reči). Hiža je prešla nekam z plankami, i kučno mesto tak zapraf skup z hižum, pod ledinu. Na koje je hiža i familija nekat napravlena i rasla.

Božica na kraju knige veli: „… pričam kao da je to moj osebušek, ženinstvo, popudbina, prčija, dota, miraz.” Da prikuplja priče, „kao što bih nekad zlatninu, dukate, za pod glavu svojim potomcima, ako se rode.”

*******

Ja sam shvatila knjigu i kao dug ali i kao dar i svojim precima kojih više nema, ali bi mogli nekat po noći … poskrivečki dojti i knigu malo i sprelistati če su znali ili če sat znaju čitati. Če su tam de jesu, nafčili. Božica im je dala takvo dopuštenje već time što govoreći o njima i sama prelazi granice mogućega i ulazi u ono što zovemo fantastikom, i što nas uvijek privlači možda baš zato što nas i plaši. Shvaćam ju dakle i kao dar, prije svega roditeljima, koji su joj dali sve što su mogli i što nisu mogli, ali su dali. Ocu, kojega već dugo nema, i kojemu je njegov kipić Majčice Bože, kojega si je donesel f šajtoflinu z Nemačke i seh let čuval, omogučio da tamo gdje sada možda ipak je, more znati kej mu či dela i da je knigu i o nem napisala. I dar mami Jeli koja več i ne razme kej se to nutre je, ali morti nekak oseča kat si staneju okolo ne i kat je pripovedaju. Vidi da pripovedaju nekaj lepoga, če baš se više i ne razme.
I ko se onda nebi plakal. Kat se na kraju Božice i same nejne reči plačeju. A ona toga morti i ne vidi. Morti se samo plače znutra.

**********

Neki su izravni citati ugrađeni u tekst i označeni kurzivom.

Izabrala sam rečenice, dijelove rečenica kao izreke u obliku sintagmi i riječi koje su posebno obilježene okešinečkim dijalektom, a koje imaju svoju emocionalnu boju i svoju težinu.

Dovršeno u Kutini, 7. travnja 2016., a izgovoreno na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u okviru 4. Susreta Rijeka, šuma, nebo, u Piljenicama 9. travnja 2016.

________________

“Hrvatsko slovo” u broju 1097. od 29. travnja 2016.  na stranicama 22 i 23 preneslo je u cijelosti izlaganje “Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne” Katarina Brkić u Piljenicama 9. travnja 2016.:

Link :

http://www.bozicabrkan.com/izlaganje-katarine-brkic-u-piljenicama-o-ledini-bozice-brkan-u-najnovijem-broju-hrvatskog-slova

O romanu Ledina u časopisu Kaj

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-zborniku-moslavine

Ljerka Car Matutinović u Vijencu: Božičina globalistička prikazanja i mirakuli

Prenosimo: VIJENAC broj 549 od 19. ožujka 2015. / Književnost, str. 13 

Vijenac, nasl.Božičina globalistička prikazanja i mirakuli   (Božica Brkan:„obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013.“, DHK, Zagreb, 2014.)

Ovu latinsku riječ miraculum primjerenije bi bilo prevesti kao čudnovat događaj.Ono nešto: da ne povjeruješ!Ono nešto što šokira. A kako ta svugdje već nazočna riječ zvuči trendovski,vratimo se našim hrvatskim riječima: zgražanje, ogorčenje..To su prave riječi koje „obrubljuju“ Veronikin rubac ili „ muku 2013.“. Autorica Božica Brkan svojim je narativno- poetskim kazivanjima zakoračila duboko i nemilosrdno u našu globalističku stvarnost. U 18 lamentacija- recitativa koji simbolički asociraju na mučne etape križnog puta, prikazan je tegoban, patnički put po mukama, pod svekolikim križevima. U fokusu autoričinih nesmiljenih percepcija nalazi se žena ili preciznije sudbine žena u dehumaniziranim „mirakulima“ „divljeg“ kapitalističkog poretka u kojem se kao u sumanutim bespućima izgubila ljudska duša.Ovo je novovjeko prikazanje posvećeno ženama u žanru srednjovjekovnih dramaturških koncepcija. To su suvremeni, globalistički misteriji,mirakuli i moraliteti:

(…)“posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanka goričanka kamenskog nade dimić savremena žena čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfekcije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih“.

Nažalost, misteriji su razotkriveni, mirakula(č. čuda!) više nema, a moraliteti (č. moral!) su iščezli. U pretvorbi.

Gore navedena „posveta“, s pravom osmišljena bez interpunkcije,uvodi nas u tjeskobu i patnju mnogih i mnogih anonimnih sudbina:

(…)“ ti me razmeš da moram otiti doma to je moja kapela/ moja gora maslinska“/ (…) „grob kej grob če sveti/ i ja bi si da morem vujnega najrajše mam legla/ kak sam trudna/ bi si dobro premislila jel bi si i na trubu/ sudnoga dana zdigla“/( „postaja I: v klecalu“).Možda je zato i trebala nastati ova nesvakidašnja tužaljka, ova osebujna jadikovka koja propituje, polemizira, rezignira, ironizira:

(…)“a nemrem više gledeti ni tu nepravdu sake fele/kak ti moreš/ kak ti moreš kej te to bog moj bog ne tišći/ naj mi reči da bu to mene i se te bokce kej ne znaju ni/ kud ni kam bi od svoje muke otpelalo gore k tebe/ ja ti ne verujem v raj/ (da je po pravde mi smo si svoj raj si več zaslužili)“ („postaja I: v klecalu“).Božičina moslavačka kajkavština silno pogađa srž stvari, nekako je zavičajno opuštena i bliska:

„imam za još pol rubenine meru zeti/ mrtvački pokrov za kristušov grob za tvoj grob/ prede neg nazaj v nebo otideš/ mi bumo pak tu ostali i v velki četrtek i v velki petek/ i v velku subotu/ nam je saki tjeden velki/ postaja do postaje/ a vuzem nikak dojti“(„ postaja IV: a vuzem nikak dojti“).

Kada niže svoje sarkastične lamentacije, svoja naricanja bez vike i buke, i na književnom hrvatskom, te tu i tamo na slangu, i onda je Božica Brkan globalistički ( i ljudski!) svoja na svome:

(…) bog da je i to dobila poslije onoga stečaja u šnajderaju/ na određeno vrijeme ali ipak posao/ a ovi su mi staru fakat izbezumili/ ne diraj državu/ ne diraj vlast/ ne diraj crkvu/ ne diraj partiju/ nikoga ne diraj“(„postaja II: sin always online guy privremeno community menager katkad i haker“).

Ali, možda ipak nije sve tako črno, jer je za ovaj rukopis autorica Božica Brkan dobila, doduše drugu, ali ipak nagradu Pasionske baštine, 27. ožujka 2013.

                                                       Ljerka Car Matutinović

 

Davor Šalat o knjizi Božice Brkan “obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013.”

Naslovnica REPUBLIKAPrenosimo: REPUBLIKA, broj 2, veljača 2015./ str. 76-78Kritika

 

Davor Šalat: Glas tranzicijskih gubitnika                                                                    

Božica Brkan: obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.

Božica Brkan napisala je zanimljivu knjigu pod naslovom obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., za čiji je rukopis dobila drugu nagradu na manifestaciji Pasionska baština za književno djelo na pasionske teme. U toj knjizi, vrlo slobodno parafrazirajući književno-meditativnu formu križnoga puta, piše o vrlo teškoj i tužnoj sudbini u prvome redu žena koje se postale žrtva hrvatske tranzicije. Riječ je, kako autorica i kaže u posveti knjige, o „naraštajima rođenim pedesetih godina dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma“, odnosno „hrvatskim tekstilcima“ u mnogim propalim tekstilnim tvrtkama i tvornicama. Knjiga se sastoji od osamnaest postaja, dakle, više nego u standardnim križnim putevima, što zapravo sugerira produljivanje ljudske muke u beskraj, bez ikakve perspektive za neko razrješenje, kao što se to u križnome putu ipak događa.

Temeljni karakter tih poetskih tekstova s naglašenim narativnim obilježjima jest izlaganje u prvome licu, odnosno, prema Gearardu Genetteu, homodijegetska pozicija u kojoj sam pripovjedač aktivno sudjeluje u događajima o kojima pripovijeda. Uistinu, sve se tu oblikuje po mjeri iskaznog subjekta, a iako je glavni lik otpuštena sredovječna tekstilna radnica, u više se tekstova u ulozi naratora pojavljuju ljudi koji je okružuju i koji njezinu sudbinu iznose iz svojih perspektiva. Time, uz poetski i pripovijedni, knjiga stječe i dramski karakter, posebice u suprotnostima pa i znatnijim srazovima različitih perspektiva, odnosno uloga u drami propadanja jedne žene kao sinegdohe svih gubitnika tranzicije. Knjiga zadobiva posebni intenzitet u izvrsnoj jezično-stilskoj karakterizaciji likova koji se u prvome redu legitimiraju samim svojim govorom, upravo sebi svojstvenom idolektu u kojemu se, dakako, prepoznaju i čitave društvene skupine. Ovdje se tako radi o sup(r)otstavljanju autorici rodnog kekavskog dijalekta u Moslavini, zagrebačkog, još uvijek kajkavski stiliziranog slenga, mladenačkog govora prepunog anglizama iz računalnog cyberspacea, štokavskog kolokvijalnog govora nižih socijalnih razina, bešćutnog izjavnog izričaja novopečenog tajkuna te natukničarskog, reduciranog stila planera modne tekstilne industrije.

Tako drama postojanja, svih njegovih muka i nepravdi, svih silnih socijalnih razlika, postaje i drama jezika, bolje rečeno raznih jezika koji se mimoilaze u generacijskim i statusnim jazovima. Bahtinovska je to heteroglosija, odnosno višeglasje, polifoničnost, u kojemu se u jezik i književnost utiskuje babilonska rascijepljenost i ranjenost svijeta. Tako su likovi ovog parafraziranog križnog puta prvenstveno zaodjeveni u tkaninu jezika i putem njega nam se objavljuju, ali su to i ljudi koje oblikuje tegobna stvarnost, a književnost proniče u njihovu tipologiju kao signale po kojima ih svi prepoznajemo.

Božica Brkan na početku knjige ide in medias res, kako bi se današnjim medijskim jezikom reklo – „u glavu“, pa se glavna junakinja zatječe na karakterističnom mjestu. Naime, nakon što je njezina tekstilna firma prestala postojati, a zemljište je kupio neki obnoć obogaćeni podobnik, njoj preostaje jedino raditi „na crno“ i fizičkim poslovima, a znatno narušena zdravlja, zaraditi tek toliko novca da preživi ona i njezina obitelj. Posve pritisnuta životnom mukom, ona u crkvi, u kojoj uzima mjeru za šivanje, razgovara s Bogom, u kojeg se razočarala pa više i nije sigurna da uopće postoji. On, ipak po njoj prisutan u tekstu, biva jedini kojemu može podastrijeti široke i vrlo konkretne lamentacije o svojoj očajnoj situaciji. Nju pak, s neskrivenim, ali ipak i pomirljivim prijekorom, suprotstavlja Božjoj ptičjoj perspektivi iz koje je, kako se kaže u pjesmi, „lefko odozgor gledeti“.

Tako se odmah uspostavlja svojevrsna žablja perspektiva iz koje se gleda sav život, perspektiva žene koja utjelovljuje starodrevnu tradiciju kajkavskoga fatalizma, ali i dubinskoga prosvjeda pa i unutarnjega puntarstva, protiv postojećeg društvenog, čak i kozmološkog ustrojstva svijeta kojemu su konstitutivne ogromne nepravde i, heideggerovski rečeno, bitak prema smrti. Spomenuta je žena i svojevrsna potka, jedino koliko-toliko čvrsto tlo vlastite obitelji u kojoj je muž, uslijed sudjelovanja u ratu, teško fizički i psihički bolestan, izrazito konfliktan, jedan joj je sin poginuo, a drugo dvoje djece još je uvelike nesamostalno i dezorijentirano. Upravo ta žena kao sinegdoha društva i arhetip ženske i majčinske brige za opstanak života kao takvog, središnja je točka oko koje se vrti cijela knjiga, a zanimljivo je kako duboka etika njezine egzistencijalne borbe može u tuđim očima izgledati sasvim drugačije.

Baš u odmacima od njezine perspektive leži napetost cijele knjige pa svaki novi lik zapravo pokazuje koliko zbog svojih različitih situacija i očišta ljudi imaju malo ili nimalo razumijevanja jedni za druge. Tako već kći bivše tekstilne radnice govori drugačije od svoje majke, za razliku od njezine kekavice, ona je u zagrebačkom slengu tek natrunjenom kajkavskim, a mamin žal za tvornicom tekstila vidi kao „patetični socrealizam“ pa je već, govoreći o majci, „umorna od spike o njoj a i s njome“. Bivša pak kolegica glavne junakinje, koja je odrasla u selu kraj njezina, također u stilu govora otkriva svoj odmak od bivše tekstilne radnice, ali i vlastiti životni razvoj od kekavice do čistog štokavskog kao društveno poželjnog idioma, u čemu se ogleda i njezino znatno napredovanje u obrazovnom i društvenom položaju. Osobito je pak odmaknut od glavne junakinje, ali i od položaja svih ostalih tekstilnih radnica, novopečeni tajkun koji je ispod cijene kupio zgradu bivše tvornice i u njoj napravio hotel. Njegov je govor štokavski s nešto turcizama, služben, ali i iznimno arogantan, a kulminira u proverbijalnoj frazi „milosti ne tražim niti bih vam je dao“.

Vidljivo je, dakle, da je u spomenutim likovima Božica Brkan ocrtala cijeli jedan spektar društvenih slojeva, međusobno suprotstavljenih po generacijskoj pripadnosti, socijalnom položaju, po opreci grada i sela te podrijetlu iz pojedinih krajeva. Autorica u svemu tome stavlja naglasak na čisto egzistencijalna pitanja, s posebnim fokusiranjem na sudbinu mnoštva niskokvalificiranih žena. Tako je najčešće riječ o razmatranju nižih društvenih slojeva, osobito onih koji su potpuno obespravljeni, dovedeni na rub opstanka divljim kapitalizmom i bešćutnim privatizacijama. Zato se u toj drami ubrzanog i radikalnog društvenog raslojavanja, autorica gotovo u potpunosti oslanja na razgovorni stil pisanja kojeg obilježuju neposrednost, osobnost, prirodnost, emotivnost, nezavršene rečenice, digresije, podštapalice te, u leksičkome smislu, kolokvijalizmi, vulgarizmi, žargonizmi.

Na kraju se knjiga obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. efektno zaokružuje završnim monologom glavne junakinje ili, možda prije, antijunakinje, u kojemu se katolička simbolika i ikonografija rana Božjih transponira na svakoga čovjeka, posebno na one životno najugroženije. Tako se osamnaesta postaja ovog osebujnog križnog puta završava tekstom pod naslovom pet ran. U njemu bivša tekstilna radnica do kraja iznosi svoju životnu filozofiju, svoju tužaljku koja neprestance oscilira između fatalizma, razgovora s Bogom i prigovaranja zašto On ništa ne poduzima kako bi pomogao čovjeku u njegovoj neizdrživoj situaciji. Ona zato kaže da njezin govor „ne ti to pesma ne ti to molitva/ ne ti to spoved (ne znam več kej je greh i kej bi to/ mogla spovedati/ samo muku i muku)/ samo sam si tak naj zameriti prisela v klecalo/ noge otpočinuti/ da ti povem kak bum to lepo zešila kak se spada“. „Pet ran“ iz naslova demetaforiziraju se, desimboliziraju, pa čak i desakraliziraju, i postaju doslovnih pet rana koje muž bivše tekstilne radnice nosi iz Domovinskog rata, a on sam više ne vjeruje u Boga jer mu nije pomogao kad su ga mučili u ratu i zarobljeništvu. Takve prigovore, zadržavajući ipak svijest o Božjem postojanju, ponavlja i sama glavna junakinja. Ona se, kao i na početku knjige, tuži da Bog samo gleda odozgor pa ga poziva da siđe među ljude na njihovu križnu putu i da, ako im već ne pomogne, barem bude blizak njihovoj muci i da sluša i razumije njihova jadanja. Ponavlja i starodrevni motiv kajkavske poezije – „na raspelu bokca čoveka raspetoga“, no u njemu ne vidi toliko božansku i spasenjsku stranu, nego čisto ljudsku u beskonačnom fatalističkom trpljenju.

Kako Božica Brkan u svojoj knjizi obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. pretpostavlja i žanrovske karakteristike križnoga puta, koji u sebi ima i poetskih i pripovijednih i dramskih elemenata, tako se i ta knjiga ne može žanrovski svrstati samo u poeziju. Prejak je, naime, narativni tijek životnih sudbina, ali i dramska napetost između likova. No, postoji i određena sličnost takvih tekstova naglašeno narativnoj poeziji kojoj je predmetno-tematski obzor neposredna svakodnevica, a izražajni modus posvemašnja kolokvijalizacija poetskog govora. Očito je da je u suočavanju s brutalnom zbiljom i poezija u nekim svojim oblicima morala postati izravnija. Pjesničku je eskpresivnost tako potražila ne u autonomnom i od zbilje odvraćenom izrazu, već u jeziku ulice i stvarnoga života, u glasu ljudi s margine i njihovom progovaranju istine o bolesnoj i nepravednoj društvenoj situaciji. U takvoj vrsti pjesničkog izričaja koji više računa na autentičnost i istinitost, nego na ljepotu, i koji je na kraju krajeva potresna ispovijed današnjih ljudi i njihovih mučnih sudbina, Božica Brkan je ispisala uistinu dojmljivu knjigu promišljene i cjelovite kompozicije, zanimljivih literarnih postupaka i snažnog poetskog i ljudskog svjedočanstva.

                     

 

Zvonko Kovač u “Kolu” o romanu “Rez, Leica roman u 36 slika” Božice Brkan

Prenosimo: Kolo, 3-4 2013.

Zvonko Kovač: Noćne more tranzicije  

(Božica Brkan: Rez. Leica – roman u 36 slika, V.B.Z., Zagreb 2012.)

 Oslonimo li se samo na naslov i podnaslov romana dugogodišnje novinarke i kajkavske pjesnikinje Božice Brkan (koju sam pobliže upoznao kao pjesnikinju tek kada su joj pjesme bile objavljene u Kolu, i nisam požalio što smo ih objavili), možemo svoje čitanje orijentirati u krivom pravcu, prema možebitnom fragmentarnom romanu, sastavljenom od nekoliko rezova-fleševa bez snažnije kompozicijske povezanosti. Naime, zavirivanje ili prelistavanje, odnosno pročitavanje po poglavljima ne može nas daleko odvesti, jer je zapravo priča ispričana višestruko i za aspekt koji želim naglasiti u svom tumačenju – na dva jezika, ali i dva jezika u više stilskih varijeteta.

Kritika je već naglasila da je riječ o ratnom i tranzicijskom romanu, koji je kod nas, kao i u Bosni, u najviše slučajeva povezan. »Ratna zbivanja«, kako se u boljem društvu i danas često naziva niz ratova koje je vodila Srbija zajedno s JNA na raznim područjima i s raznim narodima, kao i raznim povodima i razlozima, na prostoru bivše zajedničke države, istočnoeuropsku tranzicijsku stvarnost učinila su njezinu jugoistočno-europsku, balkansku inačicu još težom i još traumatičnijom. Ponekad pomislim da je književnost, kao i druge umjetnosti, ovdje opet na poslu zacjeljivanja rana, koje u životima i dušama naših ljudi ostavljaju ratne traume i noćne more tranzicije.

Suočite li se danas s kajkavštinom u proznom tekstu, navlastito u romanu (imali smo u novije doba dva uspjela pokušaja pisanja romana na kajkavskom – Ljudeki Željka Funde i Netopir i črni ljudi Denisa Peričića), upitat ćete se prije svega zašto je uopće potrebno pisati na kajkavskom kad se sve može reći i na našem književnom hrvatskom jeziku, a onda i – kakva je stilska funkcija, odnosno kakva je svrha napisanih poglavlja na kajkavskom. Ostavimo li odnos kajkavskoga i književnog jezika po strani ili za diskusiju, ostaje pitanje kakav je to kajkavski, radi li se o humorističnom ili satiričnom, sarkastičnom jeziku tranzicije ili se kajkavski javlja s nekom drugom motivacijom. Moram odmah reći da je riječ o drugom slučaju koji je prilično nov i zato možda zanimljiv da se posebno problematizira i istakne.

Naime, u luku kojim se na kajkavskom otvara i zatvara ovaj roman, dva-tri središnja poglavlja, uglavnom monološki koncipirana kao propovijedanje uz pomoć likova, kao i nešto kajkavštine u dijalozima, pokazuje se da kajkavski jezik u ovom romanu nije isti. Riječ je o kajkavskom najbližem zagrebačkom slengu, o kajkavskom starije generacije i kajkavskom srednje generacije (Božica Brkan govori da se radi o njezinom, očevom i bakinom kajkavskom, koje je i sama istraživala sastavljajući rječnik svom pjesničkom jeziku), ali svi se oni javljaju u – blizini smrti: kroz govor vlasnika kafića i svjedoka Ivanove smrti, i posebno u ispovijedima »dečka iz kvarta«, ratnog invalida u kolicima Thomsona, u ključnim Terinim svjedočenjima o ubojstvu civila koje je snimio Ivan i u samopriznanju – da je naime ubila svoga supruga, suučesnika u pokolju sumještana; a takav je i Letva, dječak iz Terina sela s Rijeke, sa svojim svjedočenjem iz infantilne perspektive.

U svim se spomenutim slučajevima kajkavski javlja kao reakcija na traumu koju proizvede događaj što se teško može do kraja iskazati, osim ponavljanjem iskaza i novim vraćanjem u situaciju traume. »Kajkavski narativ«, inače gotovo izgubljen u suvremenim pričama, tako se javlja zapravo onda kada svi drugi jezici teško progovaraju. Nekoliko jezika, odnosno stilova raznih novinara – od tajnica do glavnog urednika, u svojim intervjuima-iskazima niti izdaleka nisu blizu priči-pripovijedanju nakon ratne traume, izazvane smrću nedužnih ljudi, ubojstvom muža ili vlastitom invalidnosti, nego je to – kajkavski, kao jezik našeg zaumnog, emocionalnoga govora, pa i jezik naše najskrivenije tajne, bijesa ili strahova.

Uzmimo dva upečatljiva primjera:

Ja se jedina nes bojala. Če i mene očeju klati, naj koleju. Dost kej sem na svoje oči gledala kak koleju te bokce. A jel sem vidla ko je? Kak ne bi vidla! Stali su tak pred menu kak i vi. I pred Ivanom. Samo kej je on ne poznal. Morti bi na slike. Zato je to tak i zišlo (str. 75).

I ja sem mu bogme i presudila. Kej bi mu negvi sudili? Nigdar! A ko bi mu drugi? Ti tam negde daleko? A kaj je nim do nas? Bilo mi je te film dati jel ne dati, jel se bu se to zaboravelo kak da nigdar ne niš bilo, jel se ne. I sem mislila: ne buš bogme! I jesem ja nega, jesem ga, z čem mi je bilo pri ruke. Z balticu sem ga drapila. Jesem, kej pred Bogom vam velim (str. 173).

Za razliku od mnogih od nas, koji smo prošlu ratnu tragediju smještali podalje od iskustva kajkavskoga jezika, jer kao da se ona odvijala unutar ruralne štokavske epske tradicije (u svojoj novelistici o tome svjedoči i Borivoj Radaković), Božica Brkan kao autorica s granične fikcionalne Rijeke, kajkavskom je namijenila kako neustrašivost domaćina tako i suspregnutost u priznanju ubojstva. Budući da osobna presuda izaziva moralna pitanja, pa i osudu, morala je biti posredovana jezikom s dna narodnoga identiteta, upravo primordijalnom ruralnom kajkavštinom. Na prvi pogled izvan vremena i prostora naše civilizacije, s epskim registrom prošlih stoljeća. Slično kao i u Krležinim Baladama i ovdje kajkavski, samo sada u ženskom iskustvu, svjedoči o vječnoj kobi i stradanju, kroz povijest.

Ovako upotrijebljen kajkavski jezik mislim da ima još jednu funkciju: u tom polukrimiću, reportažama koje izgledaju kao izvještaji isljednika, pri čemu se jedno ubojstvo bezuspješno rasvjetljava na pozadini ratnoga pokolja i ubojstva, kajkavština nas ne vodi k jednostavnom rješenju, nego nam ponešto komplicira razumijevanje romana i navodi nas na pažljivije čitanje. Uz to, svakodnevici tranzicijske noćne more, sa višestruko različitim pričama iz redakcije Dnevnika, odnosno novinarskoga života općenito, daje možda neku literarniju, dublju pozadinu. Izoštrena, prejasna slika naše svakodnevice kao da ima neku zatamnjenu, zagonetnu, zagasitu umjetničku krvavu pozadinu. Slike, fotografije zločina dobile su tako svoju unutarnju, pozadinsku priču. Je li zbog nje ubijen Ivan i zašto se njegovo ubojstvo ne rasvjetljuje, s koje strane nas može stići osveta?

A kakvi su ostali jezici likova-pripovjedača Božice Brkan u romanu Rez? Moram priznati da me ugodno iznenadila njihova raznolikost, kao i sva tračerska pozadina našeg tranzicijskog doba: i samoprikazivanje i govorenje o drugom kao da se najbolje izražava jezikom rekla-kazala, nikada do kraja pouzdanim ali utoliko povjerljivijim i »pouzdanijim« pričama. Ni o kome se ne zna danas ono što bi se o njemu moglo objektivno znati, nego samo ono što se o nekome neprovjereno priča.

Međutim, nije me ugodno iznenadila samo različitost nego i dinamika pripovijedanja u oba jezika, nešto razigraniji književni, s mnoštvom kratkih rečenica, elipsi, očekivanih i neočekivanih asocijacija, često na rubu smijeha ili zajedljivosti, skoro osvete. Iz akademske sredine gledano, koja također nije imuna od sličnih tranzicijskih situacija, mora se priznati da je u novinarskom svijetu puno životnije i strašnije, a ono što iznenađuje jest – gotovo izjednačena slika insajdera i nas čitatelja o kvaliteti i izgledu samih novina, koje nisu samo izgubili dobri novinari nego i svi mi čitatelji. Kojima onda književnost bivših novinara, kao u slučaju dugogodišnje novinarke Večernjeg lista Božice Brkan, može biti u zamjenu; uostalom kao i njima samima.

Evo i jedne slika iz toga svijeta, možda najbliže autorskom naratoru, iskazano Žužom, Suzanom N., dugogodišnjom urednicom Dnevnika:

A ja sam prestala pušiti i obične cigarete, jer su nam tu sve zabranili, pa bil mi je to još jedini porok. Išla sam na brzinsko odvikavanje kod Đorđevića. I o tome sam pisala. Skupo je, ne možeš si danas ni pošteni porok priuštiti. Ni ševe, draga moja, tu odavno nema. Osim u zdrav mozak. A nema ni mozgova. Uostalom, otkad je bilo ono kravlje ludilo – a ono kod nas traje, eto, do danas – više nema ni pohanog mozga s tartarom (str. 145).

Razigrano asocijativan, upravo novinarski pronicav, otkačen jezik pojedinih likova, navode nas na pomisao da potražimo one situacije koje bi autorici romana bile osobno najbliže, ali nećemo je zaskočiti. Draž, pa i svo umijeće pripovijedanja Božice Brkan nalazimo u višestrukim relativizacijama narativnih epizoda, smjenjivanjem različitih priča, pa i jezika, jer ako se ratna trauma može izraziti autentičnim kajkavskim jezikom, tranzicijska noćna mora najbolje se izražava osobno višestruko ispričanim verzijama »viđenja stvarnosti«, ovdje ponajviše života u redakcijama, kroz priče o nesretno ubijenom Ivanu. Pred i među nama, kao i u svakodnevici, ošamućenima od rata, prokazuju se naopaki snovi o boljem, liberalnom društvu, kratke priče o sudbinama novinara i novina smjenjuju se kao slajdovi iz tjeskobnih noćnih mora koje nam se događaju i usred dana: starim i novim nepravdama, nespokojstvu i osjećaju nemoći, kao da netko nevidljiv upravlja našim životima, romanom Rez Božice Brkan dani su sasvim određeni znakovi njihova izvora, a to je naše dugo prijelazno razdoblje s nesretnim ratnim pečatom. Bez kraja i konca, sa sve neizvjesnijim ishodom. Sve dalje, nepovratno daleko od zlatnoga reza. Što mu može biti boljim izrazom nego pomalo kaotično, raspršeno, s pričom na priču časovito koncentrirano, žensko pripovijedanje između straha i hrabrosti, verbalne samodopadnosti i osvete? A odgovorom kao odazivom, strpljivo i zabrinuto, empatijsko muško čitanje; jer vrijeme je da predamo svijet na upravljanje ženama.

Strahimir Primorac u “Vijencu” o romanu “Rez” Božice Brkan

Prenosimo: VIJENAC 482, 6. lipnja 2013.

UBIJANJE RIJEČI, SLIKE I SJEĆANJA

Čvrst zagrljaj rata i tranzicije

vijenac482

Strahimir Primorac

Božica Brkan, koja je velik dio radnog vijeka provela kao novinarka i urednica u Vjesniku i Večernjem listu, u književnosti se najprije afirmirala kao pjesnikinja, autorica nekoliko zbirki kajkavskih i štokavskih stihova. Istina, početkom devedesetih tiskan joj je roman Lift (1993), no sve do danas ona se u najvećoj proznoj formi više nije ogledala, a ni kratke priče koje je objavljivala u novinama i periodici još nije sabrala u knjigu. Tako je roman Rez, njezin tek drugi izlet u književnu prozu.

Novine i novinarska sredina ono je što je Božici Brkan blisko i čije mehanizme funkcioniranja najbolje poznaje, pa nije čudno što je to vidljiva poveznica njezina novog romana s već davnom „političkom melodramom“ Lift. Kad govorimo o Rezu, valja reći da je autorica napravila žestok spoj priče u čijem je središtu ratni zločin i male povijesti srozavanja novina u hrvatskim tranzicijskim okolnostima. Roman počinje ubojstvom glavnoga junaka Ivana, nekadašnjega fotoreportera Dnevnika, kojeg je netko usmrtio snajperskom puškom dok je u kafiću pio jutarnju kavu. U Napomeni, kako je naslovljeno posljednje, 36. poglavlje, u nekoj vrsti okvirne priče, čitatelj doznaje da je prethodni tekst novinarka konkurentskog lista sastavila od prikupljenih podataka i ugrubo „skinutih“ intervjua osoba za koje je smatrala da joj mogu iz prve ruke pomoći da sastavi Ivanov portret. Realna radnja tog žanrovskog mješanca (triler, trač-proza i specifični krimić u kojemu ulogu „istražitelja“ preuzima novinarka, a policijski istražitelj tek je jedan od mnogih likova) traje otprilike dva tjedna u lipnju 2010, ali se u retrospekcijama ona vraća dvadeset i više godina unatrag.

STG19943

Premda se u prvi mah čini da bi moglo biti velikih problema s usklađivanjem fragmentarne strukture teksta, uvjetovane velikim brojem likova, spisateljica je roman posložila vrlo promišljeno i precizno. Ta se njezina brižljivost može uočiti već na prvom koraku, u susretu s naslovom i podnaslovom knjige. Izborom naslova od samo jedne riječi, i to jednosložne, autorica postiže naglašenu ekspresivnost – i kad je posrijedi njezino doslovno značenje: „mjesto zarezano oštrim predmetom“, i kad je posrijedi preneseno značenje: „oštar prekid s čime“, „dramatična promjena“. A oba ta značenja proistječu iz sama teksta: ono prvo iz središnje teme, ratnog zločina u nekom selu kad je zaklano dvanaest nevinih civila, a drugo iz važnih životnih zaokreta koje doživljavaju pojedini likovi (Rajna, Thompson). Podnaslov romana glasi Leica-roman u 36 slika, pa bi ovdje možda trebalo podsjetiti da je Leica vrsta vrlo precizna fotografskog aparata, u koji se umetao film kojim se moglo snimiti 36 fotografija. Čitatelju se, dakle, sugerira neka bliskost romana sa svijetom fotografije, ali i način na koji je tekst strukturiran.

Prema iskazima više od dvadeset osoba koje je novinarka intervjuirala rekonstruiraju se i stalno dopunjuju novim detaljima dvije osnovne priče. Jedna je o tome kako su nastale i kakvu su potom sudbinu imale Ivanove fotografije zločina snimljene na terenu na kojem kao susjedi stoljećima žive pripadnici dvaju sada zaraćenih naroda. Druga je priča o silnim turbulencijama – uređivačkim, financijskim, moralnim i dr. – u tiskanim medijima, a reprezentativni je uzorak Dnevnik, najtiražniji hrvatski list, koji je prešao u ruke jedne strane korporacije. Pritom je autorica, premda na ograničenu prostoru, uspjela neke od tih likova izdići iznad osnovne funkcije koju im je namijenila (da „portretiraju“ Ivana) i udahnuti im životnost, individualizirati ih. Jedan je od takvih likova i samozatajna seljanka Tera, koja se sprijateljila s Ivanom dok je bio na ratištu. Kao svjedokinja iz prve ruke, ona opisuje ključni događaj, a uvjerljivost joj osobito daje njezin kajkavsko-kekavski govor:

„Ja se jedina nes bojala. Če i mene očeju klati, naj koleju. Dost kej sem na svoje oči gledela kak koleju te bokce. A jel sem vidla ko je? Kak ne bi vidla. Stali su tak pred menu kak i vi. I pred Ivanom. (…)

Druga priča ovog romana, ona o novinama u dva posljednja desetljeća, insajderski je pogled u strmoglavu metamorfozu tiskanih medija i cijele jedne profesije od goleme društvene važnosti. U tekstu defiliraju novinari, urednici, članovi uprave, tehničko osoblje, a pojedini među njima ne samo da sugeriraju crnu sliku branše nego se i sami legitimiraju kao profesionalno nedorasli izazovima struke, kao moralno problematičan svijet, socijalno neosjetljiv, lako potkupljiv, bez kičme i bez solidarnosti prema kolegama koji su pali u nemilost. Rukovodeći ljudi vuku često nerazumne poteze, provode svoju volju i maltretiraju zaposlenike. Krše hrvatske zakone, na što u svojoj zemlji ne bi smjeli ni pomisliti, masovno otpuštaju novinare, oduzimaju im stečena prava, određuju sve više posla za sve manje novca, na važna mjesta u listu dovode svoje favorite koji su najčešće nesposobni. Listu stalno pada naklada, pretvorili su ga u slikovnicu u kojoj više nema mjesta za tekst, potjerali su najistaknutije novinare, oglasi i oglašivači određuju izgled stranica, novinarstvo je na razini copy–paste. Sve je estradizirano, sve vrvi od lakoće i zabave, najvažnija rubrika nekad političkog dnevnika sada je Lifestyle. Vrhunac je te velike „rekonstrukcije novina“ uredničko prekrajanje tekstova i proizvoljno napuhavanje naslova i druge opreme, a kad autor zbog toga dobije po glavi (i doslovno), redakcija ne štiti novinara („tvoja privatna stvar“).

Novi roman Božice Brkan potvrđuje da u suvremenoj prozi različiti aspekti ratne tematike, ali i tranzicijske stvarnosti kao njegove izravne posljedice, još nisu iscrpljeni. Sjetimo se da su se samo u posljednju godinu-dvije time bavili S. Šnajder, I. Đikić, N. Lujanović, R. Međurečan, M. Koščec, N. Nekić, T. Mujičić, da spomenem samo neke. Dobro je da književnost govori o tim traumama, da se ne libi otvarati bolesna mjesta i ulaziti u tamne prostore kolektivnoga zaborava, da iznosi nedoumice i postavlja pitanja. Rez ne nudi nikakvu svoju instant-istinu, nego ostaje otvoren „za svaku sugestiju i svaku informaciju“ kako bi mogao pouzdano složiti cjelovitu sliku svijeta. Naravno, svijet književnog djela nije isto što i svijet povijesne zbilje, i od njega se ne očekuju pravorijeci i odgovori. Barem ne ona vrsta odgovora koje su nam dužni dati političari i neke druge društvene elite.

Obrazloženje Programskog odbora uz dodjelu nagrada za kratku priču satiru za 2012. godinu

Prva nagrada za kratku priču satiru Gradske knjižnice Slavka Kolara u Čazmi za 2012. godinu Božici Brkan, obrazloženje Programskog odbora uz dodjelu nagrada

Prenosimo: www.gradska-knjižnica-cazma

Na natječaj za kratku priču satiru Gradske knjižnice Slavka Kolara u Čazmi, raspisan i objavljen početkom srpnja 2012, s rokom za prijave 30. rujna 2012, pristiglo je 86 radova iz Hrvatske i inozemstva. Projekt koji su financijski podržali Ministarstvo kulture RH, Grad Čazma i Bjelovarsko- bilogorska županija tako je na uspješan način spojio tradiciju i suvremenost, odnosno prisjećanje na djelo Slavka Kolara i recentnu književnu proizvodnju, istovremeno promovirajući Čazmu kao malo, ali nezaobilazno i važno kulturno sjedište.

Satira kao književna vrsta, osim kao podsjetnica na navedenog književnika i njegovo specifično mjesto u odnosu na suvremenike, pokazala se kao iznimno pogodna i privlačna autoricama i autorima koji su se javili na natječaj, čime su se ispunila očekivanja članova Organizacijskog odbora manifestacije Dani Slavka Kolara, da je ta književna vrsta nedovoljno zastupljena u recentnoj književnoj produkciji, da nam satira i humor itekako nedostaju u ovom preozbiljnom i prilično tmurnom vremenu, kad za važne stvari poput književnosti i umjetnosti općenito vremena i ne nalazimo, a o nedostatku zdravog smijeha da se i ne govori. Upravo o takvom vremenu i takvim situacijama i govore gotovo sve priče pristigle na natječaj, pri čemu je većina njih svoje satirične žalce uprla u politiku: suvremenu politiku općenito, sa svim svojim devijacijama, politiku i političarenje kao modus ponašanja, a neke od njih obrađuju aktualne političke događaje i neslavne političke ličnosti. Druga tematska preokupacija prisutna u pričama jest konzumerizam, potrošačko društvo i korporacijski mentalitet koji od nas čine nezajažljive kupce u trci za novim stvarima i, naravno, za novcem, čineći nas otuđenijima nego što smo spremni priznati, dok neke od priča uspješno sve to, i politiku i konzumerizam, kombiniraju s groteskom i apsurdom.Iz tolike, za prvi natječaj itekako obimne količine pristiglih radova, žiri u sastavu: Miroslav Mićanović, Branislav Oblučar, Hrvoje Kovačević, Vinka Jelić Balta i Slađan Lipovec pomnom i minucioznom analizom izdvojio je deset najuspjelijih priča koje su objavljene web stranici Gradske knjižnice Slavka Kolara, čiji su autori pozvani na književnu manifestaciju Dani Slavka Kolara na kojoj su 1. prosinca 2012. godine u Gradskoj knjižnici Slavka Kolara u Čazmi proglašeni pobjednici.

Treću nagradu, plaketu i iznos od 700 kn, osvojila je Ivana Dvorski Lacković pričom Najsretniji dan u životu, u kojoj se „dosta uspjelo karikira vjenčanje kao središnji doživljaj ženskoga života, u kojemu međutim ritual opstoji radi samoga sebe i konkurencije s tuđim vjenčanjima. Siže priče (sati i minute) te prvo lice daju pomalo “filmski dojam” odnosno dojam filmova s vjenčanja“, kako je to sažeo Branislav Oblučar. Drugi član žirija, Hrvoje Kovačević, naveo je da je „autorica opisom planiranja vjenčanja uspjela najsnažnije oslikati svu besmislenost potrošačkog društva koje nas je zadesilo i koje masovni mediji svakodnevno dograđuju. Zabavna priča u trenucima kada se najsretniji dan u životu pretvara u katastrofu postaje urnebesno smiješna. Ne samo da sam se smijao dok sam čitao te stranice nego sam ih poslije prepričavao prijateljima“.

Drugu nagradu, plaketu i iznos od 1000 kn, osvojio je Radovan Dožudić pričom Dvoboj, odličnim izvrgavanjem ruglu muškog mentaliteta, ali isto tako i cjelokupnog svijeta u kojem junaci djeluju, s diskretno uperenim kritičkim strelicama spram povijesti, društva etc. To je stilski vrlo dotjerana priča, s mnoštvom uspjelih i domišljatih vizualnih i eufonijskih slika, književnih i vanknjiževnih referenci, utkanih u urnebesno humornu situaciju, priča kojom autor „šarmantno uspijeva plasirati svoje vedro promišljanje svijeta i života“ (H. Kovačević).

Prvu nagradu, plaketu i iznos od 1500 kn, osvojila je Božica Brkan pričom Svojih tijela gospodari, kojom se „dovitljivo karikira i ironizira niz signala iz društvene svakodnevice (selo i grad, tržišno natjecanje i strančarenje, recesija i kriminal itd.), zgodno koristeći finesu pripovjedačice starice koja je tobože neupućena u društveno-političke stvari, pa sve pripovijeda iz naoko nevine obiteljske vizure, dok je čitatelju posve jasno o čemu je riječ. Također, poveznice na Kolara neupadljivo su, a vrlo domišljato upletene. Neočekivani finale izvrstan“, kako je obrazložio Branislav Oblučar.

Organizacijski odbor Kolarovih dana zahvaljuje svim autoricama i autorima na sudjelovanju u natječaju i čestita najuspješnijima, očekujući isti odaziv i sljedeće godine.

Slađan Lipovec