Sjećate li se svoje prve knjige? Svoju prvu slikovnicu Mačak u čizmama nisam zaboravila ni poslije tisuća i tisuća knjiga koje sam pročitala. Iako mi se sin kojega su knjige prije sna pokrivale i prije nego je naučio slova, odmetnuo od papira, čita na ekranima i sluša knjige. Kao strastvena čitačica, naravno, da već svoga unučića zasipam bibliotekom, on odabire i odrasle, ali njemu lijepe knjige, a mama Marta najavljuje da će ga upisati u knjižnicu da ga knjige ne zatrpaju poput nas doma. Iako se misli da klinci ne čitaju, pogotovo jer knjiga nije kao nekad jedini mediji i jedini izbor, čitaju još više nego odrasli pa i kad nemaju čvrsto propisanu lektiru. Čula sam to prije nekoliko mjeseci na odličnoj tribini Društva hrvatskih književnika Bez cenzure, na kojoj je Lada Žigo Španić ugostila teoretičarku Dubravku Težak i vrlo čitane književnike za djecu Hrvoja Kovačevića i Branku Primorac. Djeca vole dobru fabulu, tvrde i jedni i drugi, o čemu svjedoči čitanost primjerice dviju Sanji, Sanje Pilić, sa serijalom slikovnica o Maši, i Sanje Polak, sa serijalom knjiga s Paulinom P. pretvorenom i u jednako vrlo gledan film.
Iako je više nego poželjna kao pomoć pedagozima, odgajateljima, učiteljima, roditeljima i bakama i djedovima, ma koliko se trudila da mi pomogne, ne nalazim baš mnogo ozbiljne a dostupne kritike o dječjoj knjizi, a pogotovo ne o stripu. Baš zato, kao vrlo aktualnu, modernu i vrijednu knjigu, želim preporučiti slikovnicu-strip Roki na dijeti, koji su za Ibis grafiku kreirali slikom Davor Schunk i tekstom upravo Branka Primorac, novinarka i nagrađivana te vrlo čitana književnica, posebice za djecu, autorica Maturalca, Moj brat živi u kompjutoru, Zvonka Zmaj i Tri kavalira. Kao baka s bilingvalnom unučadi, potrudila se i da Maturalac postane španjolski Viaje de fin del curso.
Roki se i u stripu hrani zdravo
A poslije slikovnice Veliko prijateljstvo okrenula se i bucmastom Rokiju, koji joj, doznajem, neće ostati posljednja slikovnica odnosno strip. Ispričala mi je:
Dugo sam smišljala što bih mogla uzeti za temu ove slikovnicu, smišljala i jednu po jednu odbacivala. Toliko je teško pronaći neko područje, pogotovo životinju koja već nije u nekoj dječjoj knjizi da sam se gotovo obeshrabrila. Odustala bih da nisam imala preliminarni dogovor sa izdavačem. I onda mi je odjednom nadošla ideja o problemu prekomjerne težine. Tko je za glavni lik pogodniji od svinje? I tako je počelo. Napisala sam tekst misleći da će to biti slikovnica, a onda je moja urednica Saša Krnic rekla: Ja bih od toga napravila strip! Ja sam se složila, nikad ranije nisam razmišljala stripovski možda i zato jer sam totalni luzer u crtanju. Priznajem da mi je u osnovnjaku mama crtala zadaće iz likovnog. No, gđa Krnic predložila je da moj parter u stripu bude Davor Schunk s kojim sam već surađivala na slikovnici Veliko prijateljstvo i znam da je majstor. I tako je krenulo, ali muke su nastale jer sam tekst morala prilagođavati žanru, što je značilo s vremena na vrijeme pomalo skraćivati prvu verziju. To sam po nekom vlastito osjećaju, što nije bilo iskustvo, radila no zadnjeg pregleda pdf-a. Osjećala sam da bi moglo biti dobro već kad sam vidjela prve crteže. Ja zadovoljna, a isto čijem od prvih čitatelja – velikih i malih. Eto!
I na prvom predstavljanju u siječnju u Pričozemskoj je program PriČAJ i keksi okupio najmlađu i malo manje mladu publiku i odmah su se još jednom uvjerili kako takve slikovnice vole čitati baš svi. Razgovarali su i o tome je li Roki uopće slikovnica ili je strip, ili ipak nešto između… Bez obzira na vrstu, složili su se da je urnebesan, a i da je njegova poruka važna i vrlo aktualna, jer Roki na duhovit i djeci vrlo blizak način približava temu zdrave prehrane i koje su posljedice njezina nepridržavanja. Simpatični proždrljivi prasac osvaja na prvo čitanje, a možda će koga potaknuti i da u svoju prehranu uvrsti više zelenila kao Rokijeve prijateljice kozice Mirta i Marta.
Hlapić, Gita i Bundaš iz romana u djedov strip
Podsjetila bih također, posebice čitatelje kojima je draga Ivana Brlić Mažuranić, da je također prošle godine Branimir Zlamalik za Beletru with love napravio crtanu priču, zapravo neobičan strip, prema motivima romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića o dječaku koji je – sjećate se, zar ne? – malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce, s posvetom: Oliveru, Gregu i Gabrielu, ako ikada nauče hrvatski, ove će vas priča odvesti u svijet u koji je odvela dedu, a i tatu Bornu, kad su bili djeca.
Bojanka prema sandalicama i narodnom ruhu
No to nije sve, jako me je razveselilo kada sam doznala da je početkom ove godine u Knjižnici i čitaonici Popovača održana kreativna radionica na kojoj su djeca bojila motive s našega tradicijskog moslavačkog ruha. Članovi KUD-a Potočanka iz Potoka izdali su bojanku Oj, jablane širi grane sa više od 30 motiva, koje je za tisak priredila njihova predsjednica Ljiljana Masnjak. S ciljem da se sačuva njihova baština, iscrtavala je dječje sandalice, a onda je uzorke s njih preselila u crtanku. Kako bi se sve o moslavačkome narodnom ruhu pojasnilo i djeci, a i odraslima, muzejska savjetnica i etnologinja Slavica Moslavac dodatno je opisala kako i za narodno ruho i za crtanku treba puno truda, ali i da se kroz bojanku djeca mogu upoznati s ljepotom, skalom boja i koloritom odjevnih predmeta djevojčica, muškaraca i djevojaka, kako sa svakodnevnog tako i s blagdanskog ruha. Dakle, kreativno i maštovito, a da ne mora biti nužno s prvoga kioska ni Coloring Book ili Amazing Animal Color Book ni dostava s RTL Kockice. Kako ondje kažu: Baš fora!
I kad su namijenjene onima koji još ne znaju čitati, slikovnice ne smiju biti nepismene!
Još moram dodati i kako nemam prigovora na jezik spomenutih knjiga. Dapače! A to nije malena pohvala, jer se, nažalost, jezik sve manje njeguje i u knjigama za djecu, o čemu sam za jezik povukla Maju Matković, jezikoslovku i spisateljicu, povremeno i jednu od rijetkih kritičarki književnosti za djecu, provjerenu lektoricu i godinama šeficu Večernjakove lektorske službe i moju suradnicu i prijateljicu, da 15 veljače 2023., jer on nije na društvenim mrežama, objavim na Facebooku post o tome kako često i sve češće bespomoćno analiziramo jezična i govornička spoticanja u medijima, kako me je oduševio (tada!) zadnji Meridijan Novoga lista temom o lekturi na čak četiri stranice, kojem je povod specijalizacija za lektore na riječkom sveučilištu; a i kako me je iznervirao već u startu loš, nelektoriran prijevod skupih knjiga iz kolekcije Moja prva enciklopedija. Iako moj zasad samo gleda slike, kako će uz nepismene knjige naučiti lijep materinski jezik? Na dotad samo tri objavljene od 25 najavljenih knjižica toliko smo se iznervirale, da je, ne budi lijena, kompetentnija Maja uime nas baka izdavaču poslala i mejl o pronađenim pravopisnim i gramatičkim pogreškama, počevši s komparacijom. Izdavač se čak i ispričao. Čak je i lektor potpisan, ali knjižice izlaze i dalje nepismene. To je kad je i dijete, nažalost, samo tržišna niša.
