Prvo izlaganje na ovogodišnjim 39. Zagrebačkim književnim razgovorima o popularnoj i ozbiljnoj književnosti 5. listopada 2018. bilo je Cervantesov Don Quijote, populatno ozbiljno djelo. Bila sam stvarno radoznala što će makedonska književnica i prevoditeljica Vesna Acevska reći.
Od onih sam, naime što su na komparatistici početkom sedamdesetih slušali Solarov kolegij Cervates-Dostojevski-Kafka. Jedva smo se onda domislili da je riječ o nastajanju modernoga romana. A do te me je spoznaje, pogotovo jer mi se neusporedivo više dopadaju Cervantesove novele, dobro namučila romančina što je srušila dotad neprikosnovene popularne viteške romane, mnogo uspješnije negoli što je slavni vitez iz Manche jurišao na vjetrenjače. Jasno!
Svatko od nas – i ne jednom – imao je neko donkihotsko iskustvo.
A tako je i govornicima o književnosti u Društvu hrvatskih književnika dok se, kao nehotični slušači, sudaraju s preglasnim servus dragi Zagreb moj ili temeram, temeram, temeram s 4. Sajma zimnice i autohtonih proizvoda ispod prozora.
Ban uobičajeno postojano samo šuti i ne miješa se, jer intelektualci – dvadesetak sudionika, koji gore koji dolje – ionako znaju kako ni tužnoga viteza ne bi bilo bez antipoda Sancha Panse. Nama domaćima dovoljno je podsjetiti se pisnika Sevantesa iz Maloga mista.
20181005 – 20181007