Hranjecova Hrvatska kajkavska dječja književnost – Umjesto kave 13. ožujka 2023.

I na prošlogodišnjemu rujanskom 21. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik i kultura kroz stoljeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini sudionici su ponovno podsjetili na svakogodišnji ustrajan, a neostvaren glavni zaključak – materinski, zavičajni kajkavski kao izborni predmet u kajkavskim krajevima. I pri višekratnim predstavljanjima trotomne knjige Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti Ivana Zvonara spomenuto je kako nigdje, unatoč dostojnoj literaturi, u okviru izučavanja hrvatske književnosti ili povijesti hrvatske književnosti, nema primjerice kolegija usmena kajkavska književnost,  a uopće unutar usmene hrvatske književnosti usmena dijalektalna loše stoji. Budući učitelji razredne nastave i hrvatskoga jezika jedino u Čakovcu, zahvaljujući profesorima Hranjecu i Blažeki, imaju priliku odslušati nešto i to već sedmu-osmu generaciju. Kajkavski modul…

Prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec sa svojom knjigom / Foto MIljenko Brezak

Za to je još 1995. prof. dr. sc. (sada) emeritus Stjepan Hranjec (Goričan, 1946.) objavio Hrvatsku kajkavsku dječju književnost, koja se ubrzo i rasprodala, pa su je studenti i drugi zainteresirani godinama kopirali iz i u knjižnici jedinoga primjerka. Prošle je godine Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu uskočio objavivši Hrvatsku kajkavsku dječju književnost 2, Priručnik za zavičajnu nastavu kao drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje.

Autor uvodno raščlanjuje naslovnu formulaciju ocjenjujuću da joj je potrebna semantička raščlamba i pojašnjavajući da je posrijedi umjetnosti riječi(ma), da je osobito umjetnost – ona namijenjena djeci te da je narječna, kajkavska, i samim time da je nacionalna, hrvatska, to jest dionicom ukupne hrvatske književnosti. Piše o tome kako je problem dijalekta pa tad i dijalektalne književnosti aktualiziran polovicom 19. stoljeća, jasno je zašto, pa zatim o tome kako međutim, unatoč neospornoj vrijednosti, kajkavština je u tom svom trajanju do danas doživljavala nerazumijevanja, omalovažavanja, pa i zastranjivanja.

Suradnici na kajkavskim književnim temama prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec i mr. sc. Ivan Zvonar / Foto MIljenko Brezak

Kao primjere navodi da dijalektalna književnost 1. predstavlja opasnost za cjelovitost hrvatskog korpusa; da je 2.  „plod afektacije… paradiranje nečim neobičnim;“ da je 3. pribježište, utočište nedarovitih pjesnika, „književnika“; da je 4. zavičajni govor ružan govor: „Ne govori tako. Lijepo kaži. Književnim jezikom.“ Isto tako pobrojava nekoliko argumentiranih činjenica o opravdanosti (nužnost čak!) dijalektne književnosti, činjenica koje mogu biti gradbeni element, obilježja njene poetike.“ Nekom djelu to što je ispisano kajkavštinom/čakavštinom može biti prednost, to je traganje za korijenima, za prepoznavanjem nacionalnog identiteta, te suodnos, susretanje (integracija, prožimanje, utok) usmene i pisane književnosti te one na dijalektu i one na hrvatskom standardu. Književnost stvorena za djecu je dječja književnost, a autor se pri odabiru rukovodio kriterijima za dječju književnost uopće; 1. izbor tema i motiva, 2. osobitom strukturom, 3. spontanošću, neposrednošću te 4. naglašenom ritmičnošću i leksikom primjerenim dječjoj dobi.

Ističe kako je Joža Skok antologijskim tekstovima u deset knjiga usustavio kriterije za „inventar“ dječje hrvatske književnosti, u okviru koje je, jasno i kajkavska… Sadržaj je podijelio u tri cjeline. Prva je Dječja usmene kajkavska književnost s usmenoretoričkim oblicima (brojilice, rugalice, izmišljalice, bajalice, uspavalice; malim usmenoknjiževnim oblicima (mikrostrukturama) – poslovicama (prirečje – prirečja) i zagonetalicama (pitalice), zatim pjesništvom (usmena lirika i epska pjesma) te usmjena proza (bajke, legende i predaje, novele, anegdote – šale, parade – i  basne, i na kraju usmeni igrokazi. Druga cjelina Dječja pisana kajkavska književnost podijeljena je na pjesništvo u kojem su zastupljeni Fran Galović, Dragutin Domjanić, Nikola Pavić, Ivan Goran Kovačić, Mihovil Pavlek Miškina, Stjepan Jakševac, Miroslav Dolenec Dravski, Pajo Kanižaj, Ivica Jembrih, Ljubica Duić, Ladislav Radek, Božica Jelušić, Stanislav Petrović, Ivan Kutnjak, Marija Novak, Ivan Kušteljega i Milan Crnković; zatim na prozu u kojoj su zastupljeni Juraj (Franjo) Dijanić, Antun Vranić, Jakob Lovrenčić, Ignac Kristijanović, Ante Kovačić, Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Slavko Kolar, Joža Horvat, Hrvoje Hitrec, Zvonimir Milčec, Mladen Kerstner i Nada Mihoković-Kumrić; te na dramu (igrokazi), u kojem su zastupljeni Tituš Brezovački, Juraj (Franjo) Dijanić, Dragutin Domjanić, Stjepan Draganić, „Folklorni“ igrokazi: Stjepan Novosel, Kalman Mesarić, Joža Horvat, Slavko Kolar i Mladen Kerstner. Treća cjelina donosi dječje pisano kajkavsko stvaralaštvo.

Na krapinskom Znanstvenom skupu o kajkavskom jeziku i kulturi 2022. prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec i Božica Brkan / Foto MIljenko Brezak

Samo ono što bih i ja odabrala mogla bih tu citirati do preksutra, ali se ne odmičem od kajiku Paje Kanižaja:

Nigdar više

Zdeno mlekeco
mamica nosi na stol.
Je to tak toplo!

Kaj

Kaj mi je vse kaj?
Soze i smeh i soze…
Početek i kraj!

Recenzenti ističu osobito visoku znanstvenu razinu u interpretaciji svakog segmenta o kojem je tu riječ te kompleksnost, jer se tu prvi put metodički tretiraju i kraće prozne vrste: brojilice (autorov prijedlog naziva umjesto brojalice), razbrajalice i verižne nabrajalice, posebno omiljene kod djece zbog živog ritma i logičnog slijeda nabrajanja, što omogućuje lako zapamćivanje i diskretno ukazuje na potrebu pamćenja (Ivan Zvonar) te kako djelo je kritička rasprava koja donosi jasne spoznaje o specifičnosti, biti i dimenzijama dječje kajkavske književnosti, ali je i bogato potkrijepljeno mnoštvom ilustrativnih tekstovnih primjera tako da uz kritičku studiju ovime dobivamo i vrijedan antologijski zbornik kajkavske dječje književnosti (Dubravka Težak).

Pozdravljajući široki krug kajkavske književnosti i kajkavskoga književnog jezika koje Hranjec obuhvaća Hrvatskom kajkavskom dječjom književnošću te uzimajući u obzir kako se takva djela rijetko pišu i rijetko objavljuju, samo se sa žalom mogu spomenuti takoreći tek nedavno napisanih svojih dječjih kajkavskih pjesama, primjerice ciklusa Špilhoze na tufne i zavičajnih igrokaza poput Selfie na kipec, koji su nastajali godinama za moje male Križane, glumce Društva Naša djeca Vladimir Nazor i Dječjeg skupine Amaterskog kazališta Josip Badalić. Možda me, uz unučića Adriana kajkavca-čakavca, to ponuka da napokon objavim tu svoju kekavsku knigicu kej raste s detetom. Usput, spominjem se kako me je zahvaljujući tekstovima kolumne Enciklopedija špeceraja profesor Hranjec već uvrstio u jednu od svojih brojnih knjiga, ne dječju, ali izuzetno zanimljivu knjigu Zipka vu horvatskom cvetnjaku/Narodna kultura Hrvata u Međimurju (I. knj. 1991., II. knj. 1997.)