Legendarica. Knjiga od gotovo tristo stranica, pristigla mi je poštom, naokolo, zahvaljujući prijateljskom prepoznavanju i vezama. Drugo izdanje, izdavač KUBS Baštinica, Otočac, 2024. Inovativan naslov izvire, dakako iz lègēnde koju Hrvatski jezični portal etimološki detektira u lat. legere, čitati odnosno (štivu) koje se mora pročitati tumačeći je: i „knjiž. pripovijest u prozi ili stihu u kojoj su povijesno-bibliografski podaci isprepleteni s fantastičnim događajima; priča o neobičnom događaju [prema legendi; razbiti legendu];“ i „predaja o životu neke osobe ili o nekom događaju, najčešće izmišljena ili obogaćena maštom;“ i „term. tekst kojim se tumače znakovi na zemljovidu, slici, nacrtu itd.;“ i „glazb. instrumentalna, vokalno-instrumentalna, pa i dramska kompozicija kojoj su tema legendarna zbivanja“.
A tvoriteljica i naslova i knjige je Manja Kostelac-Gomerčić, srednjoškoska profesorica hrvatskoga. Dva nevelika izdanja, predstavljena dvaput u Otočcu, jednom u Zagrebu, jednom u Grožnjanu. Piše mi: Napravila sam i istoimeni igrokaz sa srednjoškolcima koji je pobijedio na LiDraNu i bio pozvan na državnu smotru. O Legendarici se puno vrtjelo na društvenim mrežama, i još uvijek se vrti. U Večernjaku sam imala intervju o njoj itd. Puno se toga izdogađalo. Poslužila je i kao podloga nekim stručnim radovima na nekim znanstvenim i stručnim skupovima u Puli, Zadru i Beogradu. Morala bih utrošiti vremena kojega nema i pronaći linkove i slike… Legendarica je samo jedan od mojih projekata, pa ne stižem ništa arhivirati, sortirati itd.
A knjiga – imala je ideju o raskošnoj slikovnici za male i velike i stručno-znanstveni rad, pa je u financijskim ograničenjima hibrid s mnogo zanimljivoga teksta i manje raskošnim ilustracijama, crtežima i fotografijama. Htjela sam, tumači, izvući najviše što se može u vrlo kratkom vremenu. S obzirom da drugoga nema, reprezentativno, čitljiv i dvima dostupno štivo, istovremeno iskoristiv za buduće znanstvene priloge. Takve sam knjige odavno prozvala zavičajnicama – moslavačke, zagorske, imotske…) – a Legendarica je zavičajnica Gacke, Like, Krbave i Senja. Pokazuje danas rijetku kreativnost i požrtvovnost – zato maturanti i ne znaju značenje te riječi! – da se zapiše usmena predaja zavičaja. Zadnji je čas da se još nezapisano spasi, ako se još ima što i spašavati, pred zaboravom i najezdom ravnodušnoga a svemoćnoga svijeta multimedije.
Prikupljanje usmene predaje u uvodniku autorica Manja Kostelac-Gomerčić naziva stihijskim. Tumači kako priča kopni poput snijega. Reći će se, nije nikad ni bila, a povijest će se ponavljati. Ne danas, nego jučer mora(lo) se zapisati, scripta manent. Još je 2005. počela zadavati svojim učenicima da zapisuju lokalne legende, a prošle je godine uputila javni poziv stanovnicima Ličko-senjske županije putem lokalnih medija, kao i globalne mreže, da pokušaju zajedno prikupiti što je još ostalo od narodne predaje u njihovim mjestima. Sada već razmišljaju o Legendarici 2, jer priče se roje, a novac za objavu prikuplja, što iz Županije Ličko-senjske, što od Grada Otočca, a što od prodaje knjige. Fascinantno je da je zaljubljenica u književnost, usmenu baštinu i svoj kraj navela izvore, zapravo, uz zahvalu, imena sakupljača (13), kazivača (51), učenika sakupljača (67), fotografa (13) i ilustratora (6) te odakle su. Neka se priča i ljudi koji su je pričali, a i oni koju se potrudili zapisati je, ostanu zapisani. Koga zanima dalje, detaljno navodi i tiskane i internetske izvore. Priče su zapisivane i na izvornome govoru, kako su ispričane, pa i na gackom čakavskom. Nisu odustajali ni od onih koje su preostale tek u fragmentima.
U uvodu o tome kako je nasta(ja)la Legendarica urednica piše:
Usporedbom današnje predaje i arhivske građe, prikupljene uglavnom
50-tih godina 20. st. na području Gacke, Like i Krbave i objavljene u
Digitalnom repozitoriju Instituta za etnologiju i folkloristiku, iščitava se
frapantna razlika – u količini pripovijedanja i sadržaju. Sredinom prošlog
stoljeća, bez obzira na starosnu dob, svi su kazivači, i školska djeca i
starci, raspolagali velikim fondom priča, od kojih su neke bile jako dugo
(nekoliko stranica zapisa), a ispripovijedane su zadivljujućim logičnim
sintaktičkim slijedom (zapisi kazivača uvijek su doslovno preneseni). Današnje
generacije pričaju samo vrlo kratke priče, često se pravdaju da su zapamtili
samo jednu rečenicu, a kod nekoliko kazivača uočava se i nedosljedno sklapanje
fabule uslijed zaborava ili nerazumijevanja priče koju su čuli. Pritom su
uobičajene pojave nadogradnja osobnim doživljajem ili osuvremenjivanje priče
uslijed manjkavosti vremenom osiromašenog, izvodnog predloška.(…)
Treba dodati i da je prilikom prikupljanja zamijećen novi, ‘urbani’ sloj
pripovijedanja koji sam, mada nije izravno usmena baština već je u procesu
nastajanja, također uvrstila. Čini se da bi taj aktualni pripovjedački sloj
trebalo dodatno njegovati i prikupiti jer, u skladu s duhom vremena, danas sve
brzo nastaje, ali isto tako i nestaje. Nekad se pripovijedalo dok se čekalo na
red za meljavu žita, kod rakijskog kotla, na prelima, prilikom obiteljskog okupljanja
u smiraju dana ili prilikom posjeta rodbine. Sada ništa više od toga ne živi, s
običajima, zamrla je i narodna priča. U eri transhumanizma usmena predaja
postala je nevažna, necijenjena, čak nepožaljna. Nekadašnje druženje i
pripovijedanje izgubili su bitku sa surfanjem, guglanjem, četanjem. Ili ipak
nisu? Legendarica je spojila jedno i drugo i govori o dobivenim a ne
izgubljenim bitkama.
A dobivene bitke su legende zapisane o Otočcu, o Brlogu, Dabru i
Drenovu Klancu, Kuterevu (da, da onome s medvjedima!), Ramljanima, Selcu,
Švici, Kosinju, Pritvičkim Jezerima, Krasnu… O vilama, ljudima, mjestima za
koja nikad niste ni čuli i koja danomice pred našim očima nestaju. Legendarica
im neće dati! U čast svome dragom kolegi Ličaninu Damiru Karakašu prenosim kratku
priču o njegovu Brinju:
Zašto se Brinje tako zove
Usmena predaja kaže da je Brinje dobilo ime po grmu brinja
koji je rastao u blizini. Malo modificirana priča kaže da je na području Brinja
raslo puno brinja pa je cijelo mjesto dobilo naziv po tome. Brinj
ili Brinje drugo je ime za plod obične borovice ili kleka. Uz ovu usmenu
predaju javila se i teorija da je mjesto možda dobilo ime po riječi brïna,
u značenju uzvišice, povišena terena. (Zabilježila: M.K.G.)
Ličani, eto, zapališe vatru usmene predaje i održavaju to svoje ognjište živim pričama. Hvala Manja Kostelac-Gomerčić!