Dok je Oliver galebu pjevao – koliko se sjećam tekst Tomislava Zuppe – Lipo mi je, lipo mi je,/ Na lažini suvoj ležat,/ Na osami blizu mora,/ Nad pučinom tebe gledat…, mislila sam kako subjekt pjesme zagledan u slobodan ptičji let leži na osunčanoj stijeni. Sve dok na Kvirinovim poetskim susretima kolega Borben Vladović iz svoje najnovije zbirke Žiroskop nije pročitao pjesmu Lažina proširivši zasvagda mi moje panonske vidike običnom nakupljenom suhom morskom travom na pješčanoj obali, očito jadranskoj. Meni je tipičan primjer lokalizma, dijalektalizma koji glatko može ravno u standard, jer mi gore, da i ne govorim o fjaki, nemamo ni galeba, a ni lažine.
Borben Vladović
Lažina
Morska tava na pijesku
čini se posijana nemarnim sijačem
travka preko travke
raznih duljina
izgledaju u nekom neredu
no struktura je romaneskna
Čini se sve su iste boje
no tanani preljevi ih razlikuju
ako je lažina svježa
raznobojnost je uočljiva
Koliko doseže na žalu
njena granična crta
ovisi o volji valova
Lažinu neki ne žele dotaknuti
od nje netko napravi malu piramidu
po njoj bosonogi hodaju
drugi je uzmu u ruke
i žele pomirisati
Moje misli su poput lažine
Nabacane jedna preko druge
nejednako odrezana tjestenina
sluzave i imaju nešto sa soli
20180604 – 20180605
Link