Na izložbi Staklo i priča o staklu autorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina u travnju 2018. izložena je na panou i moja pjesma Lakrimonij / Lakrimarij. Dio te vrlo zanimljive izložbe početkom lipnja moći će se vidjeti i u Kloštru Ivaniću. Osjećam ponos, ali i obvezu ispričati pozadinsku priču ne više samo o malo poznatome krhkom predmetu koji me je nadahnuo za pjesmu, nego još više o nastanku i oblikovanju pjesme te samome izrazu.
U odličnome izložbenom katalogu, str. 21.-22. objavljena je također i moja pjesma:
lakrimonij / lakrimarij
udubljujemo se tobože
a uzgred
turistički akcelerirano
namjenski
sve kao shot cut
za kišice fjake između doručka plaže sieste
u muzejsku lokalnu storiju
vinodolski zakonik i frankopani začinjeni etno i artefaktima
kamena urna
rimska opeka
poklopac rimske amfore s verzalnim trima slovima
umalo odlična reklama za marku auta
tko li je u toj u povijesti nestaloj amfori i kamo prevozio maslinovo ulje vino
kamo su ishlapjele tekućine kad su izvađene iz mora
okrhci historije
i staklena posudica
još cijela
nemaš je što vidjeti
što li su pospremali u nju tako krhku
kako li je pretekla vjekove do našega
zakopana u grobu
uz nekoga od koga nije ostao ni prah
začepljena
čak je vidi se nešto u njoj nataloženo
odonda
možda sol suzna
zovu je lakrimonijem govori kustosica koncentrirano
po tko zna koji put
legenda ispisuje autoritativno
nalaz iz rimskoga grada murula kraj stinice kod jablanca
simetriju dva stoljeća stare i dva stoljeća nove ere
lakrimonij suznik mogli bismo reći
upotrebljavao se i za mirise opisuje legenda
odakle u novome u muzeju
tko je u to krhko staklo spremao božao suze
s kojom svrhom
zašto je netko plakao zbog koga
da bismo ih poslije stoljećâ mogli kroz staklo
gotovo
dotaknuti
krhke
tko li je uopće izmislio lakrimonij
tko li je poput zmijskoga otrova ili mljeziva muzao suze
skupljao kolekciju suza
čije
i za koga
danas se toga uzaludnog predmeta nitko ne bi ni sjetio
nitko ni za čime ni za kime više i ne plače
plač je slabost plač je dijagnoza
radije redovito ujutro i uvečer ukapavamo umjetne suze
ili čitamo istoimenih valentovih 1000 stranica pisanih deset godina
ili tek puštamo sanremski hit iz mladosti bobia sola
una lacrima sul viso
ili na natječaj za izbor lokalnoga suvenira prijavljujemo lakrimonij
od fine razgradive plastike koja će sve do doma turistima
dotrajati kao sjećanje na jug na malen grad sjevernoga jadrana
ili na vrijeme kad su još ljudi plakali
Novi Vinodolski, Crikvenica, Zagreb, Malinska – 20160604 – 20160714 – 20160716, Zagreb 20160719, 20160730, 20160731 – 20160801 – 20160802 – 20160809 –20170413 – 20160814 – 20170429 – 20170430
Post scriptum
U Muzeju Narone vidjela sam jednako malene, jednako krhke staklenke balzamarije. Nudili su ih i kao suvenir, ali unatoč dobroj ponudi, tog trena baš ni jedan nisu imali za prodati.
20170814
No, moram ispričati kako me je zaključujući izložbeni katalog 16. ožujka 2018. nazvala autorica izložbe etnologinja, viša kustosica Slavica Moslavac s pitanjem: što je lakrimonij, je li to neki moj neologizam, što može biti s obzirom na licentiu poeticu, ili se, sudeći po sadržaju, a na što su je upozorili arheolozi, ipak radi o lakrimariju?
Prisjetila sam se kako sam pri nastajanju pjesme nad bilješkama s crikveničkih Jadranskih pjesničkih susreta, kamo me je pozvala kolegica pjesnikinja, Carica, Ljerka Car Matutinović, u svibnju 2016. prekapala po rječnicima ne nalazeći tumačenja za lakrimonij. Izuzevši latinskih rječnika: lacrimula, -ae, f. = suzica.
Pregledala sam nakon gotovo dvije godine ponovno bilješke i i fotografije legende uz izloženi predmet i ne našavši nigdje njegovo ime, obratila se i Đurđi Krišković, ravnateljici i kustosici Narodnoga muzeja i galerije Novi Vinodolski, koja me je vratila – lakrimariju. Suočena sa slijepim ulicama kamo sam god krenula, obeshrabreno sam pomislila na novinarski tipić u svom blokiću, na Freuda i jedino mi preostalu kao očitu vlastitu nesvjesnu grešku ili u pisanju, lapsus calami, zapravo u čitanju odnosno govoru, lapsus linguae, moga vrlo ispisanoga rukopisa. U brzini ostavismo lakrimonij, ali dodasmo sleš, kosu crtu i lakrimarij. Sad mi preostaje da popravim i grešku u sjećanju, lapsus memoriae. Zato ostavljam i hrvatski prijevod: suznik.
A kad se nisam predala malodušju, tu, dakako nije bio kraj, jer na internetu su brojni lakrimariji. Čak i literarni, poput pjesme U zaljubljenosti lakrimarija Ivice Prtenjače u sisačkome časopisu Riječ, ili Lakrimonija, knjige makedonskoga pjesnika Petrea A Andreevskoga, Zumpres 1999..
Fascinantno je da je Lakrimarijem prozvan i memorijalni park u spomen djeci poginuloj u Domovinskom ratu, a da se o tome ne zna. Dakako, rječnici ga ne tumače ili ga tumače. Možda je najzanimljiviji srpski Vukajlija s izrazom Evo ti epruveta, pa plači, koji, priznajem, nikad nisam čula, a koji bukvalno prevodi latinski lakrimarij. Ispreda kako su u devetom stoljeću, kada su muškarci u Italiji polazili u rat, svojim ženama obvezno ostavljali epruvete (lakrimarije) u koje će skupljati suze, kako bi, kad se vrate s bojišta, mogli vidjeti koliko su patile za njima. Priča govori o prijevarama: žene bi lakrimarij punile prokuhanom, posoljenom vodom. Lakrimarij se tako danas poput novokomponovanih cajki, turbofolka, vezuje uz takve lažne suze: Sada ovaj izraz ima drugo značenje. Koristi se kada vas neki osećajan lik spopadne sa svojim patetisanjem.
Svakako mi je logičnije tumačenje Proleksis enciklopedije iz struke likovnih umjetnosti i arhitekture :
lakrimarij (latinski lacrima: suza), mala staklena, keramička, metalna ili alabasterna posudica široka kratka tijela s izduženim vratom. Služila je za pohranu mirisa i balzama korištenih u pogrebnim obredima. Čest je prilog u rimskim i ranokršćanskim grobovima, te se pogrešno mislilo da je služila za skupljanje suza za pokojnikom.
Ni jedno ni drugo ne ide u prilog moje pjesme, bila naslovljena Lakrimonijem ili Lakrimarijem ili njihovom dubletom. A kad već internet nema – od sada ima! – mojega inovativnog lakrimonija, jedva da i ima muzeja koji ne bi imao negdje na svome području iskopan lakrimarij. Osim onih u Novom Vinodolskom i u Naroni, našla sam i Muzej Istre, Muzej Slavonije i mnoge druge te meni najdraži, doduše neprovjereni podatak da je u antičkoj Siscii pronađeno čak sedam lakrimarija i to od ljubičastog stakla! Pomišljam kako moraju biti lijepi ti suznici i kako su ljudi, kao u mojoj pjesmi, ipak stvarno plakali. I još plaču.
20180318 – 20180425 – 20180531
linkovi