Na svom sam Facebooku 22. prosinca 2022. objavila:
Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor – objavljujem ga u prilogu mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.
Božica Pažur
RAST JEZIKA, RAST PJESME
Pogovor zbirci Breberika Božice Brkan
U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.
Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od „arheologije/obiteljske do „botanike“). Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja, svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.
Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji, imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se imenoslovnom poopćenju: celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“. Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u zagonetnost sadnje, izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.
Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru, doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema), pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „a kej buš“, „i da su tu i tam kej“, „i kej da“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko bi se“, „nema de je ne bilo“, „a kad tam ko bi si to mislil“, „ne ni za povedati“, „a jesem ga se nekej…“ itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti značenja, rasta pjesme (vuz raspelo za život čovekov/ za život kej takov – „borovica“; i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala – „slak urbani“).
Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima, kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina iskaza, bez obzira na žanr. Tim više što se inače, uobičajeno predrasudno, kajkavska komunikativnost u formiranju cjelovitih rečeničnih sekvenci smatra otežanom. Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastita jezičnog standarda.
Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, čije grananje podliježe različitosti; pojedini stih u svom rastu i imenovanju skraćuje se, ili produžuje, hvata se „vitice“ drugoga stiha istim principom slikovnosti (a med najfineši svetli kej da si v flašu sunce samo nalejal i dobro začepil da ti ne scuri/ i tak je blag da bi za obloge od nega mogel i na dušu metati – „agacija“).
Postupak florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti, nalazimo u vrhunskih hrvatskih pjesnika – Božice Jelušić, npr.: Riječ kao lijepo stablo naslov je njezine prve, kanonske, stihozbirke. Antologijska zbirka Tomislava Marijana Bilosnića jednostavno naslovljena Vrt, svojevrsnom stihovnom jednadžbom „Vrt je biće poezije“ uspostavlja jednu od najizravnijih i najupečatljivijih veza između raslinjskoga rasta i umjetničkoga stvaranja. I ljudskog usuda, zaključili bismo, kao u Božice Brkan: ni imela više ni korenčeka za kej bi se imela prijeti/ sama se je podse složila/ kej čovek – „bršlan“. I originalnog joj, florealnog uključivanja u pjesmu (I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne – „ginko“).
20221222