Tekstovi i B. Brkan iz tiskane “Književne riječi” odnedavno i online

Prošlogodišnji dvobroj časopisa Književna riječ 1-2/2021 (izdavač DHK – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, urednici Franjo Nagulov i Vlasta Markasović) odnedavno je dostupan za čitanje i na mrežnoj stranici Društva hrvatskih književnika. Tako će nesumnjivo steći i više čitatelja.

Naslovnica Književne riječi 1-2/2021

Kako smo objavili potkraj prošle godine kad je objavljena tiskana Književna riječ u cjelini odnos književnosti i provincije (podjednako, dakako, provincije i književnosti), a svoja su razmišljanja su iznijeli Sanja Baković, Marko Gregur i Božica Brkan. (str. 42.-50.), a Proza donosi tekstove Jelene Zlatar Gamberožić, Davora Ivankovca, Daniela Radočaja, Maje Urban, Ivana Zrinušića, Darka Pernjaka i Božice Brkan, ulomak iz tada još neobjavljenog roana Privremeno neuporabljivo (str. 78.-86.)

Sadržaj Književne riječi 1-2/2021

Podsjećamo i da je Književna riječ 2017. uz drugo, objavila i izbor iz poezije Božice Brkan.

Čestitke redakciji na upornosti na dobrobit kvalitetne recentne hrvatske književnosti.

20220719

Božica Brkan o romanu “Privremeno neuporabljivo” govorila u intervjuu Sandri Pocrnić Mlakar

Prenosimo objavu u časopisu KVAKA / utorak, 12. srpnja 2022.

Božica Brkan | Život između privremenoga i neprocjenjivoga

Božica Brkan. Snimio Miljenko Brezak

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Bračna nevjera, potplaćenost unatoč prezauzetosti na poslu kojoj se ne vidi kraj, briga za dijetekoji odrasta kod bake i djeda, uz sve to potres, strah, neizvjesnost i naljepnica “privremeno neuporabljivo” koju bi glavna junakinja, senzibilna Dora, najradije nalijepila i na vlastiti život – u svoj novi roman „Privremeno neuporabljivo“ Božica Brkan ugradila je vrijednosti kojima se bavila tijekom svoje novinarske i književničke karijere, a to su zagrebačke legende, kajkavski dijalekt, gastronomija i vrt oko obiteljske vikendice. Stilski raskošan, roman „Privremeno neuporabljivo“ ima šarm filmova Petra Krelje, toplinu jednostavnog obiteljskog života koji se čini sigurnim i predvidivim, da bi se u krizi pokazalo koliko je krhka njegova ravnoteža. Kriza je istodobno i test vitalnosti jer se obiteljska povezanost pokazuje kao vrijednost za koju će se založiti stariji članovi kako bi se, dok sve propada, familija očuvala. U šetnjama Zagrebom Božica Brkan u romanu “Privremeno neuporabljivo” podsjeća i na njegove vedute i legende, Šenou, Zagorku i Milčeca, na povijesne vrijednosti i nacionalno blago. A na kraju romana, dosljedna gastronomskom dijelu svog raskošnog novinarskog opusa, objavljuje i recept za Potresnu tortu, koju su prvi degustirali čitatelji na promociji romana u Kutini.

S Božicom Brkan razgovaramo o potresu i privremenoj neuporabljivosti koja je mnoge zatekla, o autorskom žanrovskom neposluhu, o ljubavi u Hrvatskoj i povjerenju u muške likove, o kajkavskom i standardu te o suradnji s dizajnerom Jenijem Vukelićem koji prati sve njezine projekte. 

Glavna junakinja Dora u Vašem novomromanu “Privremeno neuporabljivo” zamalo doživi ljubavnu priču, ali njezin emotivni život potpuno je zasjenjen egzistencijalnim pitanjima – muž joj je nevjeran, ali ona ga ipak voli;radi dan i noć, ali za svoje šefove nedovoljno; stanuje u stanu koji ne može adaptirati svojim primanjima;generalno, život joj je u zastoju za koji ne vidi rješenje. Zašto niste dopustili Dori da unatoč svemudoživi ljubavnu priču? 

Nije Dora moja prva junakinja uvjerena da je u ljubavnoj priči s hepiendom, pa se, stjecajem okolnosti osvijesti kada supruga Vinca nađe inflagranti, u usputnom klinču sa susjedom. Oni se vole i oboje se zapravo čude što im se to dogodilo, što im se događa. Ona je razočarana, puna dvojbi, čak i ne odustaje od svoje ljubavne priče, ali nikako ne uspijeva riješiti to što je muči, fizička prijevara o kojoj ne uspijevaju razgovarati, kao i niz svakidašnjih egzistencijalnih muka koje ne umiju ili ne uspijevajuprivesti kraju, jer predugo traju, jer se neprestano, unatoč velikom trudu, vrte oko vlastita repa. Stvar se usložnjava utoliko što nju materijalnim dobrima i bezuvjetnom ljubavlju obasipa Endži, imućni susjed koji joj je od djetinjstva više prijatelj i brat, kojega pomalo sažalijeva i koji bi joj, samo da ona to prihvati, mogao biti sigurnost i moguće rješenje svih njezinih životnih briga. Ali ona odbija njegovu ljubav, nije joj ni u primisli, jer ona voli svog Vinca, kakav je da je. Ona odbija tajkuna poput sushija kojinaručujespecijalno za nju i ne vodeći brigu da ona sushi, ma koliko bio in, uopće ne jede. Biva tako u životu. I kad imaš baš sve, samo ono što ti još nedostaje ne možeš ničim kupiti. Ma koliko bili uvjereni da sve ima svoju cijenu, pa čak i kad živimo tako, a neki baš tako i žive, pokaže se da neke stvari jednostavno nemaju cijenu i da su zaista neprocjenjive. Čime da kupiš ljubav? Katkad, pokazujem, ne možeš ni ljubavlju. Zato ovu ne samo zagrebačku priču nisam ni vodila ljubavnoj nego nekim drugim pričama.

Naslov “Privremeno neuporabljivo” odnosi se na zgrade oštećene u potresu, ali i na živote koji su privremeno zastali i čekaju da ih pomaknu vanjske okolnosti. Srednja generacija ima privremeno neuporabljive živote zbog nesređenih poslova i emotivnih blokada, ali istodobno generacija njihovih roditelja uživas unucima i u vikendicama. Je li uživanje u životu posljedica godina ili životnog stava? Može li se i Dora nadati hedonizmu zrele dobi, kad prebrodi svoje sredovječne krize? Koliko su Dorine krize objektivne, a koliko subjektivne? 

Što li je uopće „uživanje u životu“? Mislim da to ne ovisi o životnoj dobi, čak ne toliko ni o materijalnoj situaciji, nego više o ljudima kojima si se okružio, s kojima dijeliš to što imaš. Život!Rekla bih da „uživanje u životu“ prijeovisi o stavu. O postavljenim životnim ciljevima. Starci u romanu, zatekavši se u sklepanoj seoskoj vikendičici, kao pred kugom pred koronom i potresompovukavši se iz grada više da im djeca imaju gdje i bolje živjeti, iz odricanja a ne zbog vlastita užitka. Oni su si jednostavno skromno zaokružili ostatak života, ostatak želja i u tome uživaju prema ocjeni ovih u gradu i u stresu, imaju sve što njima nedostaje – vremena koliko žele, čistu prirodu i zdrav život počevši od hrane koju uzgoje do ljubavi potomaka… Nisam bez razloga cijelu zgradu iz centra Zagreba odvela na afterpartypenzićima na selo.Ironija? Satira? Hedonizam je danas propisan, nametnut, zadan. Kao i sreća, radost. Pogledajte po društvenim mrežama samo selfije s kreveljenjima: toliko je radosti i sreće da o istinskoj radosti i sreći, tomešto nam je u životu najpreče, i ne dospijevamo ni razmisliti. Dorin problem i jest što, za razliku od većine oko sebe, razmišlja o svemu oko sebe, što se pokušava nositi ne samo sa svojim problemima nego i sa svojim mislima. 

Dorin nevjerni partner ne dobiva šansu objasniti što mu se desilo i zašto mu se svidjela susjeda. Istodobno, ispostavlja se da poduzetni susjed koji je preuzeocijelu zgradu mora svoje poslove objasniti policiji. Muškarci su u krizi, ali njihove krize ne rješavate i prepuštate im da se sami izvuku. Je li otvoreno muško pitanje znak povjerenja ili nepovjerenja u muški rod? 

Svatko ima svoju šansu, pa i za objašnjenje, samo je pitanje prepozna li je, iskoristi li je u pravo vrijeme ili čak i ne shvaća da mu je prešla baba z kolačima. Vinc, Dorin suprug, shvaća svoju avanturu sa stubišta površno, kako i jest, i uopće ne može shvatiti zašto to i Dora ne shvaća takvim, zašto od toga radi problem. Ne može to shvatiti ni Muza, druga sudionica usputnoga seksa. Možda je stvar jednostavno životnoga opredjeljenja, ali se valja umjeti nositi s posljedicama i takva vlastita opredjeljenja i takva trenutačnog ponašanja. Da se i časkom prije nego ih učinimo pomisli o posljedicama, zacijelo bismo mnoge stvari u životu drugačije napravili. Ne osuđujem, ja samo pričam priču. I svakoga prepuštam njegovu izboru: i Doru, suzdržaniju, promišljeniju, koja se ubija poslovima, i primjerice Muzu, površniju, koja se bez krzmanja drugačije uzdržava. Svatko živi sa svojim izborima i njihovim posljedicama. U krizi bilo srednjih ili bilo kojih godina, kako ja to gledam, nisu samo muškarci nego muškarci i žene dijele krizu – lako je dijeliti dobro! –isvatko se nastoji po svome nositi s njom. U stvarnosti je jedino moguće zajedno. Ali sve zahtijeva silan trud, koji može ostati i neuzvraćen. I na to katkad treba računati. U romanu ne rješavam ni krizu ni međusobno (ne)povjerenje, pa neki sude da sam ostavila roman nedovršenim. Ako i jesam, namjerno sam.

U svom romanu ste posjetili zagrebačke vedute, poput Kamenitih vrata i Dore Krupićeve, s posebnom posvetom Šenoi, koji je nastradao popisujući stradale u potresu 1880. Kako ste došli na ideju romanom skrenuti pažnju na zagrebačke starine i uspomene, među kojima je i Kuća Šenoa? 

Kolega Siniša Matasović govoreći o „Privremeno neuporabljivo“, uz drugo, rekao je i kako bi turisti prema njemu mogli šetati gradom. Osim što je novinarka najslušanijega gradskoga radija, moja glavna likinja Dora vodi turiste, kostimirana, piše gastroblog o gradskim restoranima i priprema doktorat o zagrebačkom romanu. Zato i imate i Zagorku i Šenou, imate citate i usporedbe prošloga i sadašnjega. Zašto? Mogu preboljeti što su mi zatvorili i preobrazili i Malu kavanu, ali nije se nikome baš lako nositi s time da uzor za požrtvovnost u obnovi Zagreba oštećenoga potresom, moramo tražiti u potresu 1880. kad je Šenoa, najzagrebačkiji književnik i gradski odbornik toliko pomagao i popisivao štete da se razbolio i ubrzo i umro, prije toga još iz smrtne postelje još i diktirajući tekstove o tome. S kime ga usporediti danas, kad ni nakon toliko vremena obnova nije ni počela. Sramotno! Ovi naši moderni „obnavljivači“ posve su preskočili i osnovnu lektiru i promašili i svoj i mnoge živote. Kad sam pisala roman, nisam ni pomišljala da bi se tako nešto moglo zbiti. Samo sam proživljavala oštećenja i obnovu u Društvu hrvatskih književnika, pa u Kući Šenoa, koja nije obnovljena, kao i brojna druga važna mi mjesta.Čovjek osjeća nemoć i gorčinu, pa i ja, iako nisam postradala u potresu – ne računajući knjige urušene u radnoj sobi, koje sam objavila na Facebooku – osjećalasam nečistu savjest ne mogavši pomoći ni natjerati vlast da pomogne Zagrepčanima i Banijcima. Zato sam pisala.

Epizodama o napuklim dimnjacima i sporoj obnovi pozivate čitatelje da još jednom prožive 20. ožujka 2020. Jeste li bili u Zagrebu na dan potresa? Kako ste proživjeli taj dan?Zašto roman o posljedicama potresa? 

Naravno da sam bila u Zagrebu na dan potresa. I ne samo na dan potresa. Mjesecima zbog korone uglavnom nisam izlazila zbog drugih dijagnoza. Ni potres nas nije istjerao van. Kakav  izbor: ili potres ili korona!? Ne žalim se. Nisam bila sama, međusobno smo si priskakali, i, gledajući unatrag, nosili smo se zapravo vrlo dobro. Radila sam što i obično: pisala sam, čitala sam, gledala TV, telefonirala i  razmišljala, više i temeljitije nego inače:što sam ja na ovome svijetu? Nije nedostajalo ni tuge ni radosti, jer rodio nam se unuk, a nisam bez razloga Dorina nevjernog supruga Dalmatinca Vinca okrstila nadimkom mladoga prijatelja i kolege kojega je korona pokosila. Bilo je to još prije nego što je stiglo cjepivo, a stiglo je nakon završetka romana i nakon što je napisan.

Na jednom mjestu u romanu postavljate pitanje „može li neuporabljivo postati neupotrebljivo“, aludirajući na ograničenja standardnog jezika. Veliku pažnju posvećujete stilu i izražavanju emocija u književnosti, pa u poeziji i prozi posežete za dijalektom. Koliko snažni stilisti, poput Vas, mogu skrenuti pažnju na ograničenja standardnog jezika?

Još se nadam da uopće pisanjem možemo nešto mijenjati. Nešto što je važno, do čega mije stalo.Ako ništa drugo, sami sebe. Zbog toga pišući pomno odabiremi teme – obično kažem da svakim tekstom pokušavam riješiti neki svoj problem – ali i mnogo pažnje posvećujem stilu priželjkujući da bude moj i prepoznatljiv.  Standard ne bih opisala ograničenjem, jer nam konvencija, pravila, kao prometni znaci u prometu, pomažu da se međusobno bolje razumijemo. Ali meni nikako nije dovoljan samo standard, ma prema kojem od pravopisa, i kad god mi zatreba, rado pišem i svojim materinskim kajkavskim i žargonima, što se osobito vidi i romanu „Privremeno neuporabljivo“. Sam naslov citat je administrativne, zakonom propisane naljepnice, ali i, pogotovo iz perspektive poslije romana u događanjima s neorganiziranom i zakašnjelom, zapravo neostvarenomobnovom, postaje odraz državno-birokratskoga ponašanja i više od stilističke oznake, najmanje – satira. Zapravo teška ironija sama sebi, kakvu, zavidna sam joj, stvarnost može „napisati“ i bolje od najvještijega pisca. Vele kolege kako čitajući pomisle da sam negdje pretjerala, volim ja to, pa onda zaključe da ipak nisam, da čudnih događajačudnih postupakaima u stvarnom životu. I krivicu prigodno svaljuju na pandemiju korone i na potres. Kao da toga i inače u životu nema! Kao da baš ništa ne ovisi o nama samima. U ovome svom romanu zato sam se poigrala tobože usputno i prigodno, tobože površno i s lakoćom, ne samo purgerskim kajkavizmima i anglizmima, novinarskim i IT-jevskim žargonizmima imnogo čime, nastojeći da ipak ostane protočan i čitak i da se upravo to „privremeno neuporabljivo“ otkrije pomalo mučno i kao „privremeno“ i kao „neuporabljivo/neupotrebljivo“, kao svojevrsni „let u mjestu“, da posegnem za Unkovskim i Stefanovskim.

Na nedavnom festivalu žanrova Dvotočka, na kojem ste predstavili roman „Privremeno neuporabljivo“ , bilo je dosta govora o tome može li se ljubavna priča dogoditi u Hrvatskoj. Kakav je Vaš odgovor na to pitanje, s obzirom na novi roman „Privremeno neuporabljivo“, koji nije ljubić, a i na to da ste pisali ljubavne romane pod pseudonimomBiancaBrandon? 

Prava se ljubavna priča može dogoditi bilo gdje. Čitatelji klasičnih ljubića preferiraju oduvijek egzotično okruženje, ali stanje kod nas, pogotovo sada, pogotovo opisano u mojem romanu, vodi svakamo, ali ponajmanje ljubavi, barem ljubavi s hepiendom, bez koje pravoga ljubića žanrovski nema. No, činjenica je da sam cijele serijale ljetnih ljubića za dnevne novine, potpisane istina Bianca Brandon, pisala upravo s radnjom kod nas na raznoraznim egzotičnim mjestima, od Haludova u privatizaciji do peljeških vinograda s vinarijom dingača, a likovi su mi bili primjerice i ekološka aktivistica i novi bogataš, tajkunska kći, posvuduša i sponzoruša kojoj je rublje kroz prozor bačeno na omiljeni metropolski trg…, te da su bili vrlo čitani. Zbog zadanoga hepienda. Svi volimo i voljeti i biti voljeni, ali i kad imamo i jedno i drugo, ništa bez sretnoga kraja, makar samo kratkotrajnoga, makar samo u laganome ljetnom štivu da nam taj fiktivni optimizam olakša svakodnevicu u kojoj čekamo konstrukcijsku obnovu, otplaćujemo dugoročni zajam, nosimo se s inflacijom, besposlicom, šefovima koji znaju manje od nas, nasrtljivim kolegama, prijetvornim prijateljicama, partnerima i muževima, kroničnim bolestima, depresijom i strahom od budućnosti. Valja nam se nositi s pomisli da je,barem za nas, „bolje već bilo“, a pri tome, da se okrznem o Hitreca, ne ostati samo „zagledani u vlastiti pupak“. 

Naslovnicu je dizajnirao Jenio Vukelić, dizajner s kojim ste surađivali na nekoliko svojih najtiražnijih i grafički najatraktivnijih izdanja. Kako je nastala naslovnica”Privremeno neuporabljivo”, skromne koloristike, ali snažne simbolike? Gdje je Jenio Vukelić pronašao fotografiju i kako se odlučio za interpretaciju s “prostim prstom”? 

Kad sama biram, uvijek radim s najboljima.S Jenijem Vukelićem surađujem još od Vjesnika, kad je on bio mladi grafički urednik, a ja mlada novinarka. On je u međuvremenu dizajnirao najnakladnije hrvatske magazine od Šoškića do Pavića i dizajnirao je, primjerice, i mnoge važne hrvatske brandove. a surađivali smo zatim na posebnim izdanjima Arene i Večernjeg lista, posebice o hrani, za Podravku itd. Kad je naš obiteljski Acumen krenuo izdavati knjige, najprije smo napravili antologijsku „Oblizeki – Moslavina za stolom”, a onda i sva izdanja Acumena, dakako i sve moje književne knjige, pa i one ilustrirane kompjutorskom grafikom, izuzevši one koje su tiskali drugi izdavači. Njegovo je grafičko oblikovanje po mojem ukusu, lijepo, više od dizajna. I već prepoznatljivo. Ma koliko ja osmislila kako bi moj neki tekst trebao izgledati, on će me saslušati, pročitati ga, razmisliti i predložiti nekoliko varijanti.Toliko dobrih da je teško odlučiti. Katkad i kad je sve gotovo kaže: „Al ja imam sad bolju ideju!“ I onda krenemo ispočetka. I za „Privremeno neuporabljivo“ ja sam imala nekakvu ideju sa žutom naljepnicom, onim zidom iz Petrinjske sa školjkom, s kustošijskim srušenim Ciglaninim dimnjakom… I fotkali smo po gradu, možda mu posluži. Opet je napravio po svome u tri varijante. Odabrali smo srednje pristojnu. Ona oslikava moj tekst i govori o njemu. Problem je što je Jenio toliko skroman da teško govori o sebi i ne znam kako sam ga svojevremeno uspjela nagovoriti da njegov umjetnički rad predstavimo uz dvije moje promocije, jednu u Kajkavskom spravišču, a drugu u Knjižnici Vladimir Nazor Špansko.

Božica Brkan, književnica, novinarka, urednica, blogerica, rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini. Živi u Zagrebu. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu diplomirala je komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica („Vjesnik“, „Večernji list“) u različitim medijima. Osobito su je zanimale teme vezane uz komunikaciju, tržište i baštinu. Predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima (2009—2011.). Dobitnica je nagrade novinske kuće Vjesnik za mlade novinare “Zvonimir Kristl” za reportažu (1980.) te godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva “Marija Jurić Zagorka” za najbolje uređen podlistak-prilog za 2000. – “Vrt” “Večernjeg lista”, nagrade „Marko Polo“ za najbolju reportažu 2018. 

Osnivačica je, urednica i autorica internetskih magazina (www.oblizeki.comwww.ziviselo.com). Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva te suosnivačica Hrvatske udruge za odnose s javnošću i Hrvatske udruge potrošača. 

Posljednjih jedanaest godina intenzivno se posvetila književnim tekstovima (romani, pjesme, pripovijetke, patchwork, blogovi) i objavila je petnaestak knjiga. Radovi su joj u više antologija pjesama i priča te  prevedeni na više jezika, a, uz drugo, dobitnica je i nagrade „Katarina Patačić“ za najbolju objavljenu kajkavsku knjigu u 2012. (Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU) i nagrade „Vesna Parun“ 2020. Romani i zbirke pjesama bili su joj višekratno uvršteni u uže izbore za najprestižnije nacionalne nagrade.

Objavio Časopis Kvaka – urednik at utorak, srpnja 12, 2022 

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan predstavljen u Kutini

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan prvi je put predstavljen u Kutini u ponedjeljak, 27. lipnja 2022.

Siniša Matasović govori o romanu Privremeno neuporabljivo / Foto Miljenko Brezak
Svi sudionici promocije u Kutini: Siniša Matasović, Đuro Vidmarović, Sanja Feltrin, Božica Brkan i Rusalke / Foto Miljenko Brezak

U Pučkome otvorenom učilištu Kutina u Klubu Arcus govorili su ravnateljica Sanja Feltrin te književnici Siniša Matasović i Đuro Vidmarović te autorica.

Promotori Đuro Vidmarović i Sanja Feltrin / Foto Miljenko Brezak
Dio publike / Foto Miljenko Brezak

Večer je majstorski glazbeno oplemenio Vokalni sastav Rusalke (Sandra Blažun, Elena Vasik, Diana Biondić, Mihaela Plaskonj, Lidija Đurđević, Lana Moslavac i Slavica Moslavac) izvodeći pjesme Mjesečina cijelo selo spava, Sejala sem lena i Dođi dragi ti i tvoj kolega te Ej, crna koka snela belo jaje…

Naslovnica romana dizajn Jenija Vukelića kao torta i kao knjiga: Vesna Novosel i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Usporedne naslovnice / Foto Miljenko Brezak

Večer su zaokružile Vesna Novosel i Dijana Škarica Šlibar kreacijama potresnih torti nadahnutih romanom.

Novinarka Mreže TV Maja lacković Šalković u razgovoru s Božicom Brkan / Foto Miljenko Brezak

Zahvaljujemo odličnoj publici od Kutine do Siska te od Novoselca do Piljenica koja je vruću večer izdvojila za zanimljiv i poticajan književni susret i sve priglede.

Pitanja o novome romanu Gordane Pelin s Radio Moslavine / Foto Miljenko Brezak

O promociji su objavljeni prilozi na Mreži TV, Radio Moslavini i Kutini.hr .

Cvijeće kao iskaz prijateljstva i gostoprimstva / Foto Miljenko Brezak

S promocije su na Facebooku postove objavili Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Slavica Moslavac, Rusalke i drugi.

20220704

Prvo predstavljanje novoga romana Božice Brkan PRIVREMENO NEUPORABLJIVO u Kutini

Božica Brkan je na svojem fejsu uz plakat poziva na predstavljanje napisala:

Planirate li tjedan, upišite pozivnicu na prvo predstavljanje mojega novog romana PRIVREMENO NEUPORABLJIVO u Kutini, u ponedjeljak, 27. lipnja u 18 sati. U klubu Arcus govorit ćemo Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Đuro Vidmarović i ja, a dodatne poslastice su Vokalna skupina Rusalke Kutina i Đuli torta bez brašna ili torta 22.3.2020. Hvala Pučkome otvorenom uličištu. Nadamo se bez potresa, osim ako vas uspije p(r)otresti roman.

Video Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Slavica Moslavac

Na svojem profilu na Facebooku Božica Brkan je uz objavu razgovora o Moslavini sa Slavicom Mosavac 3. svibnja 2022.piše: Nastavljamo Razgovore o Moslavini. Drugi. Poslije Đure Vidmarovića – Slavica Moslavac. Scenarij Božica Brkan. Snimio Miljenko Brezak. Produkcija Acumen.
a uz prvi prilog ovih ragovora (sa Đurom Vidmarovićem) Božica Brkan uvodno je napisala:
Godinama imam U RADU moguću knjigu koju sam radno nazvala NOVE MOSLAVAČKE RAZGLEDNICE, NMR, nadahnutu dakako mojim prethodnikom zavičajcem Josipom Badalićem. Ja zapisujem, a moj mi MILJENKO BREZAK snima fotografije i videe ljudi i događaja. Neplanirano, tijekom godina postaje sve to i dokument prošlih vremena. Tako i usput snimljeni razgovori za dokumentaciju prerastaju u samostalne, ocjenjujem zanimljive priče…

Slavica Moslavac tijekom razgovora / foto Miljenko Brezak

Link:

https://www.youtube.com/watch?v=sVXklwJUdVU

Razgovor Božice Brkan i Sadre Pocrnić o ljubićima u Svijetu

Prenosimo sa:

2https://svijet.com.hr/bozica-brkan-mjesto-ljubica-je-u-knjizevnosti/

BOŽICA BRKAN: AUTORICA KOJOJ SU LJUBIĆI TISKANI U 180 000 PRIMJERAKA…

Da je pod pseudonimom Bianca Brandon objavila niz visokonakladnih ljubića – malo je poznati podatak iz biografije Božice Brkan, nagrađivane književnice i pjesnikinje, cijenjene urednice, publicistkinje i novinarke te blogerice. No, upravo to je bio povod za poziv na Festival žanrova – Dvotočka i razgovor o ljubićima. Na Festival Božica Brkan donosi svoj novi roman „Privremeno neuporabljivo“ i, dakako,  svoje iskustvo s ljubićima i medijima…

Razgovarala: Sandra Pocrnić

Božica Brkan u svom radnom prostoru 

Božica Brkan je na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirala komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica u Vjesniku i Večernjem listu, gdje je pisala kolumnu „Enciklopedija špeceraja“, poslije i uknjiženu,  uređivala Večernjakov prilog Vrt, za koji ju je HND nagradio „Marijom Jurić Zagorkom“. Nakon novinarske karijere predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima. Objavila je i više visokotiražnih kuharica.

Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva te suosnivačica Hrvatske udruge potrošača i Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Poezija i proza višekratno joj je nagrađivana i objavljivana u različitim časopisima, zbornicima i antologijama od 1968. Radovi su joj prevođeni na više jezika.   

S Božicom Brkan razgovarali smo o njezinom novom romanu, visokotiražnim ljubićima koje je pisala, medijima koji su ih objavljivali te o ljubićima u doba multimedije.

*Objavljujete novi roman kojim nastavljate kontinuitet barem jedne knjige godišnje. Koja je tema novoga romana?

– Samo posljednje desetljeće moglo bi se govoriti o kontinuitetu prosječno jedne knjige i nešto godišnje, i to objavljene; neke godine ni jedna, a neke i tri. Obično radim usporedo na više rukopisa i što više radim, to mi više pada ideja, pa se međusobno guraju. Onda me neki povod odvede do klasičnoga novinarskog deadlinea. Inače bi mi vječno sve bilo u radu.
Novi, peti roman, za koji sam od Ministarstva kulture i medija prošle godine dobila poticaj za pisanje, u tisku je i moramo osmisliti predstavljanja. To je zagrebački roman, čak više negoli moj prvi roman Lift ili politička melodrama (Azourjournal, 1993.) i drugi roman Rez ili leica – roman u 36 slika (VBZ, 2012.), a i obiteljski, povijesni i politički više od Ledine i Generalova sina, Srbina a HrvataLift je, kao, vodio ljubiću, a Rez, kao, krimiću, a ovaj je sve to mogao biti, ali, kako si baš ti lijepo rekla, ja mu nisam dala. Nisam mu dala ni čistu ljubav ni happyend da bi bio ljubić, ali nije ni daleko od toga. Okrstila sam ga Privremeno neuporabljivo (Acumen, 2022.): govori o potresu i lockdownu, koji su prodrmali grad, društvo, ali i moju glavnu junakinju Doru. Nikako ne mogu odrediti ima li moj roman sretan kraj…

*Svoj novi roman namjerno niste uklopili u žanrovske okvire. Zašto?
– Pustila sam da me priča odvede kamo hoće. A bilo mi je nekako neprilično da je čvrsto uokvirim nužnim žanrovskim zadatostima, kad već postoje nerješive zadatosti potresa i pandemije. Bilo mi je neprilično kreirati ljubav uokvirenu uglavnom ružnim stvarima. Osim toga, htjela sam se poigrati i s poviješću zagrebačke književnosti, zagrebačkim te različitim profesionalnim žargonima, a to mi prelazi osnove ljubića.

„Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli,  odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi…“


*Osim projekta Oblizeki, koji je postigao rekordne naklade, uređivanja Vrta u Večernjem listu i kolumne Enciklopedija špeceraja, pisali ste i ljubiće, što je manje poznato. Koliko ste ljubića napisali i gdje ste ih objavljivali?
– Napisala sam prvi ljubić zbog jednog od kolegija profesora Milivoja Solara na komparatistici. U razgovoru o zabavnoj književnosti, mi nadobudni mladci stuštili smo se na ljubiće, kojih su tada, sredinom sedamdesetih, bili puni kiosci. A profesor je na to upitao: tko ima iskustvo čitanja ljubića? Nitko. Ja sam dotad, a stvarno sam se nagutala knjiga, pročitala tu i tamo koji Svijetov ljubić. To se nije moglo računati. Posramila sam se i od gazde kod kojega smo bili podstanari, učitelja u mirovini, a on ih je gutao, posudila nekoliko ljubića: pa da vidim i to.
Čitala bih po dva dnevno brzim čitanjem u pauzi štrebanja za faks i godinama sam bila redovita čitateljica, pa su me počeli zanimati toliko da ih počnem i pisati; pa da – kad su već moj profesor Pavao Pavličić i kolega Igor Mandić i kod nas napisali takve knjige o krimićima – napišem neku vrstu teorijsko-književne, zabavne i potencijalnim piscima ljubića korisne knjige. U gazdinim sam ljubićima našla i natječaj Dečjih novina iz Gornjega Milanovca, tada valjda najvećega nakladnika ljubića, za koji sam pokusno napisala ljubić od restlova sa svojih studentskih putovanja u Poljsku, a nisam ih imala gdje objaviti. U to sam vrijeme već novinarila i, naravno, da sam ljubić potpisala pseudonimom Bianca Brandon, da se ne sramotim, jer sam u to vrijeme, za neki drugi natječaj, već radila i svoj prvi roman Lift. Moja Sirena s Visle nagrađena je i otkupljena te objavljena, a urednica Mirjana Šterijevski naručila je još ljubića za njihove dvije biblioteke. Imali su po 120 i 150 kartica, neki su i ponovljeni. Fatamorgana se događala u arapskoj pustinji, a Čamci na jezeru Maracaibo u Latinskoj Americi. Oni su strogo vodili računa o autorskim pravima i honorarima, a tiskali su ih za cijelo jugoslavensko tržište.
Kad se Hrvatska osamostalila, ti su moji ljubići pisani na hrvatskom, pa objavljeni na srpskom, ponovno prevođeni na hrvatski i objavljeni u mnogo manjoj nakladi, a honorari mi nisu nikad isplaćeni. Nije nastavljena ni dobra tradicija zagrebačkoga Vjesnikova izdanja ljubića Život, koje je ukinuto ili propalo, kao i mnogo toga drugog namijenjenoga njegovanju lijepoga hrvatskog jezika. Iz svoje lektorske karijere sjeća se toga Maja Matković, koja se te dobre prakse držala i kada je ljeti 2007. i 2009. Večernji list poželio nakladu vikendom držati, odnosno podizati krimićima i ljubićima. Meni je to bila sjajna vježba iz samodiscipline.

*Kakva je bila potražnja za ljubićima u vrijeme kada ste ih objavljivali? Koliko mediji svojom ponudom oblikuju potražnju?

– Od sedamdesetih, kada sam to počela pratiti, potražnja za ljubićima očito je bila vrlo dobra, jer nije bilo ozbiljnog novinskog nakladnika koji ne bi izdavao svoju biblioteku, najmanje jednu, a često su prevođeni najbolji svjetski ljubići poput engleskih plemenitaških i njemačkih doktorskih. Moji su ljubići samostalni za tisak, ako se dobro sjećam, tiskani u nakladama i do 180.000 primjeraka! (U toliko su primjeraka tiskane poslije i neke naše hrvatske kuharice!) Šteta da ih u to vrijeme nisam imala vremena napisati više, jer se još pisalo na pisaćem stroju, a kako sam spori pisac s montiranjem teksta, nekoliko puta se prepisivalo, pa je zahtijevalo vremena. Gdje bi mi bio kraj da sam ih tada pisala na računalu, kao poslije kraće ljubiće, po samo 25 kartica, koji su ljeti umetani u Večernji list. Ne znam za krimiće subotom, ali nedjeljom su moji ljubići uobičajenu prodanu nakladu, ako se dobro sjećam, podizali za prosječno 2000 do 7000 primjeraka. Jedno ljeto pisala sam ih osam, a drugo devet vikenda. Koja je to bila disciplina! Nije to lako održati. Neki kolege su i pokušavali, jer je to bila jedna od najbolje plaćenih stvari koje sam pisala u životu. Čak su našli sponzora za moj honorar. Osmislila bih ideju, koncepciju, likove i imena, sjela bih na balkon prema moru, u hladovinu, s lončinom kave, gledala u plavo i zeleno i ponedjeljkom ujutro isporučivala bih tekst gotov za lekturu, ilustraciju, prijelom i tisak.
Radnjom sam eksperimentirala s aktualnim događajima kod nas, a uokvireno onime što sam poznavala, jer nisam, kao za velike romane, imala vremena za istraživanje, primjerice, mjesta radnje. I da k tome bude raznovrsno. Bilo je tu i skandala s rubljem na zagrebačkom Cvjetnom, svatova kćeri jednoga našeg sad propalog tajkuna, peljeških vinograda i podruma, rasprodaje haludovskih hotela u pretvorbi, velebitskih planinarenja… Šteta da su trajali samo koliko i dnevne novine, samo jedan dan, jer su ih poslije, a tračevi su kod nas lako proširili, neki išli čupati u remitendu. Potpisivala sam ih također svojim uobičajenim pseudonimom, jer bi bilo neprilično da ih potpisuje urednica-komentatorica. Postojale su ideje da ih ponovimo, ali nismo, uglavnom jer sam se pozivala na autorska prava, budući da i pisanje ljubića ipak ne bi išlo u moju plaću. Još vjerujem da ću kad-tad završiti svoju knjigu o ljubićima i s dobrim ljubićima.

*Gdje je u svijetu multimedije prostor za ljubiće?
– Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli,  odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi. Bojim se da je nekvalitetnih, čak i nepismenih posvuda, pa i u žanrovima, pa i u ljubićima sve više, jer se u želji za širenjem čitateljstva i nižom cijenom, baš kao i u tradicionalnoj ozbiljnoj književnosti i nakladništvu, štedi na reguliranju autorskih prava, piscima i prevodiocima, uređivanju, lekturi i korekturi. K tome, sve je više nazovi autora, koji mogu objaviti ljubić, neovisno u kojem mediju, doći do čitatelja bez ikakve, pa i osnovne zanatske kontrole.
Koliko vidim, još se zarađuje na starim izdanjima, pogotovo propalih nakladnika bez nasljednika i zakonske sljedivosti. Pogotovo je zabrinjavajuće i bojim se nepopravljivo stanje na internetu, odnosno na društvenim mrežama. No, još vjerujem u čitatelja koji će nekako među mnogima prepoznati dobar tekst, pa i ljubić. Nisam od onih koji vjeruju kako će – bilo čitatelj, bilo pisac – lako iskoračiti iz ljubića i žanrova u ozbiljnu literaturu, pogotovo danas ni uz sav marketing, ali me oduševljava kada žanrovi, neovisno jesu li ljubići ili krimići – koje danas, kad se načitam teške književnosti i nagledam teških žanrova i teške stvarnosti, prije spavanja najradije i čitam i gledam – vrlo uspješno prelaze iz medija u medij ili čak kada se pojave u novom mediju, pa zrcale slavu u starome, odnosno iz filma ili TV-serija u tisak.
I u budućnosti zbog potrebe za takvim štivom – što je uopće ljubav danas? –vidim usitnjavanje i prema žanrovima (čisti romantični, sladunjavi ljubić, erotski, tematski…, dobni…) i prema publici sklonoj različitim medijima: ljubić u knjigama i serijalima knjiga s povezivanjem s filmom, TV i drugim u nastavcima nizankama, unutar novina i časopisa (ženski), u podcastima audio i video, na društvenim mrežama, multimedijalno.

Objavljeno 19. svibnja 2022.

20220523