Željka Lovrenčić u “Stavu”o romanu “Generalov sin, Srbin a Hrvat” Božice Brkan

U E-časopisu za književnu kritiku “Stav” 17. prosinca 2020. objavljen je kritički osvrt Željke Lovrenčić pod naslovom INTRIGANTAN ROMAN O TRAGANJU ZA INTEGRITETOM o najnovijem romanu Božice Brkan “Generalov sin, Srbin a Hrvat”, na koji prenosimo link:

Alternator o alternativi

Alternator, međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost sisačke Udruge za promicanje alternativne i urbane kulture, br. 1-2/2020., uspio je izaći, pa i stići do čitatelja. Čestitke nakladniku te glavom i odgovornom uredniku Siniši Matasoviću i njegovoj međunarodnoj ekipi na poduzetnosti, jer ne može bez gorčine otisnute u jednom od fejs-postova pri listopadskom ulazu u tisak: 

Grafičko oblikovanje časopisa Žarko Jovganovski, fotografije Dražen Tirić

Tiskanje ovoga dvobroja omogućili su vlastitim financijskim sredstvima nakladnik, članovi uredništva i čitatelji koji su kupili prvi broj časopisa. (dodao bih – na sramotu svim institucijama zaduženima za kulturu u RH).I naravno autori zastupljeni u ovom dvobroju, koji su svoje tekstove ustupili bez odgovarajućih honorara. Njima također naklon do poda! 

Uz najveću primjedbu, kao i u prvom broju, na autorsku korekturu teksta(naznačeno!) osobite čestitke i na raznovrsnom, lijepo dizajniranom sadržaju (grafičko oblikovanje Žarko Jovanovski, umjetničke fotografije DrazzyTi Dražen Tirić).

Kao svojevrsni osvrt i odjeka na prvijenac iz 2019., za temat broja (meni zaokruženiji i raznovrsniji nego u prvom broju!) odabraše Što je alternativa u suvremenoj umjetnosti? Imate priliku složiti se ili ne složiti, ali svakako razmisliti o raznovrsnim i poticajnim tekstovima Zvonimira Grozdića, Jurija Lisenka, Božice Brkan, Tihane Gambiraže, Tijane Rakočević, Siniše Matasovića i Žarka Jovanovskog. Bolje o tome nego o svim pandemijskim nedaćama uopće, a napose s posljedicama na području kulture. Preživjeli! Ovakvi su nam uraci poput cjepiva.

Vrlo je originalan, i formom i sadržajem alternativan, prilog Žarka Jovanovskog, koji donosim, iako mi je splasnuo dojam začudnosti kada sam u odjeljku kritike naišla da akademski likovnjak, dizajner i književnik ovjenčan VBZ-ovom nagradom, pod uzvišenim naslovom Sven Adam Ewin – još jedna sjajna zvijezda na nacionalnom pjesničkom nebuna pola kartice teksta ocjenjuje pjesnika, a ne znaš da li sa + ili sa -, a sve dalje, izuzevši crni prostor pravokutnika blokiran za fotku, ta ionako se ne zna tko je taj pjesnik, četiri stranice časopisa puniPlace Holder Textom odnosno sa ččččččč… Da nije zezancija, kako mislim da jest, valjda bi inače dodao bar fejsbučni izbor pjesama? Alternativna kritika. A, bogami, nije ni lošija od nekih uobičajenih nealternativnih recentnih. Trebaš ti to bogme i napisat’!

Jovanovski piše i oblikuje kritiku o Svenu Adamu Ewinu

Piše: Jovanovski
Tlda-dlda (dldla)
Tlda-dlda, tldad-tlda-dlda.Dlda tlda? Tlda-dlda-dlda-tlda. Tlda, tlda, dlda-tlda. Tlda-dlda, tlda-dlda-tlda, dlda, tlda. Tlda! Dlda-tlda, tlda dlda, tlda-tlda. Tlda, dlda dlda-tlda. Da, tlda, dlda. Ne, tlda-dlda, dlda, tlda. Odlda, otlda. Ooooo, tlda-dlda-tlda. Datlda, otulda, potplda tlda-tlda-tlda. tlda da dlda. Pa tlda, dlda-tlda, otldad tlda otldo dlda. Natlda. Potlda dlda-tlda, tlda od dlda da tlda. Tlda-dlda. Dlda-tlda. Dlina tlda dlda. Hiktlda tldina ditulda. Tlka jako dlda. Tuduldina dlda natlda. Dlda-tlda. Zatldila tldla otdlalo. Dlta, tldla, tlda dldla. Naddltla isto tldla. Natldlala tldla tudlu, ne tldla tldlina netldla dotlalo. Atlda. Altudlavo tudlanje tudlave dlde. Dlda tudla, tudla-dldavo tudla. Pa tudlu tldla tldla. No ako tlda-dldla, onda dlda-tltla.
Tldla 1. –  dldla. Otldla tldla. Netudla tldla. Haj tldlo netuldlala. 
Tldla 2. – dldla-tldla. Tlda-dldla. Datla, tldla, a dldla i dalje dldla. Dldlo dldlava tldla, otuglavo zatudlila. Tudla dldlu tudla. Zarad tldle, dldle tldlale dllne. Nemoj tldlo! Daj dldlo! A tldla-dldla. Dldlaj tldlo zatldalo u dldlu. Da, dlda-tlda. Pa dlda. Oh, dlda-tlda. Istldlala cijela dldlasta-tldla, dltastu tldlu. 
Dldla 3. – Potlda dldava. Primjer dldle: tldla. Primjer Tlde: dlda. Tlda-dlda, zadlla tulda dldu. Zadugo tldasta dlda ne tlda otldalo.
Tlda-dlda 6. – Samo tlda, bez dldle. 
Tldla, dlda-tlda (Tlda-dlda, tlda-tlda-dlda) netldla, otldla, mltuda, kaltuda-hltuda. Čtudla, prtudla, otudla zatludla. Meheničke tldle još više dldla. Pa još više tldla. A nešto i dldla-tldla. Najvažnije tldla, uhvatilo dldla u đtldlu, istotludlo-zatludlo. 
Dldla 14. – tlda dlda tldla. Tlda-dldla.) 

U cjelini Suvremene prijevodne poezije zastupljeni su: Enrique Winter (Čile), prijevod sa španjolskoga Željka Lovrenčić; Erri de Luca (Italija), prijevod s talijanskoga Tvrtko Klarić; Ivan Semenjuk (Ukrajina), prijevod Jurij Lisenko; Jurij Lisenko, (Ukrajina), prijevod autora.

Razgovor s povodom Žarko Jovanovski vodi s Perom Kvesićem naslovljen Alternativa je ostati, boriti se protiv onoga što se nameće. Proza je zastupljena tekstovima Đorđa Šćepovića (Krugovi), Zorana Krstića (Pr(a)ve batine), Zlatka Majseca (Pod opsadom), Roberta Grofa Kanižaja (Glazba), Zlatka Erjavca (Nezapamćen uspjeh na sajmu knjiga), a poezija tekstovima Jovana Bojovića, Tihane Gambiraže, Katarine Sarić, Josipa Marenića, Zrinke Mikolić i Emanuella Zubović. 

U cjelini Esejistika, promišljanje, reagiranje Ilija Aščić piše A što ćemo s erosom? iTko je eutanazirao publiku? U cjelini Kritika, prikaz, osvrtMarina Mađarević piše tekst O alternativnoj književnosti koja je postala realna ili zašto su književnici prokleti, Žarko Jovanovski tekst Sven Adam Ewin – još jedna sjajna zvijezda na nacionalnom pjesničkom nebu, Franjo Nagulov tekst Sindrom druge knjige, a Mateja Jurčević Žene iz Altamire. Zavičajna cjelinaSisak i (d)okolica obuhavaća poeziju Ines Kosturin i Milana Bradarića, priču Dan mladosti Petre Sigur i strip BudućnostZijada Zika Fazlića. Okom u šaku predstavlja Igora Pernara (ACID).

Početak teksta Božice Brkan u tematu o alternativi

Prenosim i svoj prilog iz Alternatorova temata o alternativi:

Božica Brkan
Alternator: Što je alternativa danas?
Alternativa u denver blue


Kako god okrenuli, iz koje god perspektive pogledali, teško je danas, kad je to u općoj modi, biti alternativom, undergroundomu bilo čemu, a pogotovo u umjetnosti, a time i u književnosti, koja se s novim medijima akceleracijski ubrzano kao pri slobodnom padu odavno udaljila od Knjige i Pisaljke i, što se vidjelo osobito u vremenu korone, na različite se načine, neovisno o mediju, vraća početku – izgovorenoj Riječi. Nekad ekskluziva, izgovorena, pisana rukom pa strojem na papiru – pišući o Tekstu rado citiram podatak kako je u 14. stoljeću u Italiji bilo tek 10 opismenjenih žena! – napisana sve češće na ekranu, izgovorena kroza slušalice, opetovana preko društvenih mreža i aplikacija, nepojmljivo umnožena na mnoštvo načina.
Mogli bismo i Alternatortumačiti strojem koji stvara svoju alternativu, ali meni je bliskije poimanje upornom, kreativnom, avangardnom osobom, antipodom sklonom drugačijem, alterom, alternativcem,alter egom.Usamljenikom koji i u umjetnosti najčešće djeluje iz perspektive samca. Ali odakle onda u skupini, čak i u časopisu? Po mojemu, jer je lakše i stvaralački djelovati u skupini, pogotovo u nekoj vrsti formativne dobi, na početku, s motivom za medijski proboj, vidljivost i stručno priznanje. Možda i za imunitetom krda?

Svaki, pogotovo novi pravac nekako prirodno nastoji okupiti što veću i što monolitniju skupinu pratitelja, što se poezije i književnosti tiče, čitatelja, slušatelja, kupaca, konzumenata. Da bi uopće bio uočen, mora se biti drugačiji i glasniji od drugih, pa se kao i unutar obitelji, među više braće primjerice, odrastajući i zrijući sin odmjerava prema starijem bratu ili, pogotovo, ocu ili kći prema majci referirajući se prema onome iza čega slijedi kako bi se što više razlikovao, kao svojevrsni kontrapunkt detronizirajući prethodno. Slijednik koji (kao!) ne slijedi. Pa će jedan naraštaj, ne spominjući dužinu odjeće, hodati bez donjeg rublja, i nositi zažnirane steznike, drugi skida i grudnjake, a treći opet uvodi u boji koži ili nevidljive bodyje i izazovne tange, nametljive ušpičeme Gaultierove Maronnine grudnjake ili običan  push up, da jedan nosi izazovne haltere, a drugi hulahupke i nešto unisex.

Umjetnicima je to imanentno, međutim, banaliziram: mode, i uopće životni stilovi, mijenjaju se svakih nekoliko sezona. Primjerice, u prehrani sad se forsira crveno a sad bijelo meso, a onda opet ili namirnice prema krvnim grupama ili po bojama, zeleno povrće ili crveno voće; pa onda vege ili vegansko ili makrobiotiku – usput: ne tiskamo li otprilike svakih stotinu godina prvu hrvatsku vegetarsku/vegetarijansku kuharicu? – pa uzdižemo sad nacionalno, etno, baštinsko, a sad neku od globalnih kuhinja; čas prirodno, bio, eko, a čas strogo kontrolirano precesuirao, visoke tehnologije i industrijsko i serijsko, ali sugar freeili gluten free. Čas promoviramo pokret slow food, pa onda fast food; čas to go, a čas doma doma. 

Mode, osobito etablirane, primjerice književni smjerovi nazvani prema časopisima – pa i vi alternativi prema Alternatoru – ili u zaborav gurnut FAK, u umjetnosti rado uspoređujem sa svojim vrlo kvalitetnim i vrlo skupim kaputom, koji nije iz ruske književnosti čuvena Gogoljeva kabanica nego običan, kupljeni davno u Parizu. Sve češće nosim ga samo u odabranih prilikama, jer je postao evergrinski uvijek u modi: već se pet puta zbog nečega vraćao kao must have– dvaput denver bluebojom, jednom retrokrojem, a jednom i posve uobičajenom dužinom.

Stvari se nužno, nekako prirodno nastoje inovirati, ali se ponavljaju, barem djelomice, okvirno i sve se svodi na to da i iza moćne, dojmljive skupine, iz masovke, kolektiva, u najboljoj varijanti, opet ostaje mainstreami najdojmljiviji, najkreativniji pojedinci, individualno, ako su stvarna avangarda, a, na kraju krajeva, i stvarni kanon, ako se o kanonu, kao i alternativi uostalom, danas uopće može govoriti. Uzmemo li Shakespearea ili Krležu za primjer, neprestano se javljaju (i ponavljaju!) nova čitanja i iščitavanja, nova tumačenja, nove interpretacije i reinterpretacije, detronizacije i divinizacije, imitacije… Očitovanja pro & contra. Kao da se nekoga takvog, neki takav tekst, može lako uopće ukalupiti, strpati samo u jedan svoj fajl, ladicu, lajdlin ili fijoku! Ali – treba čitati. Stvarati kontekst.

Tome u prilog uočila sam da se stvaraoci u različitim umjetnostima, primjerice književnosti, glazbe, slikarstva, filma…, i kad se pozivaju na izvana naizgled sličnu alternativu, rijetko povezuju, iako bi im to išlo u prilog, ponajprije materijalno. Primjerice, analizirajući sredinom svibnja 2020. za Express Alternativno hrvatsko proljećeIlko Ćulić nalazi u njemu i Darka Rundeka, legendu svoje vrste glazbe,te piše: Na drugoj strani su prvakinje i prvaci stilski šaroliki nezavisne i alternativne glazbe, odavno naviknuti na realnost u kojoj se nigdje oko njih ne vrti velika lova, ali dakako sposobni za preživljavanje u teškom uvjetima i uvijek spremni dati sve od sebe za još bolju glazbu.Slučajno, nekoliko stranica dalje Ana Knifer, kći Julija Knifera, autora glasovitih Meandara, inače jednoga od najvećih suvremenih vizualnih umjetnika 20. stoljeća,člana Gorgone i Novih tendencija, koji je priznanje stekao prvo u Francuskoj i Njemačkoj, pa tek onda u Hrvatskoj, uz argumente ističe: U Hrvatskoj imamo jako puno neiskorištenih materijala koji se nepravedno i nepotrebno svrstavaju u alternativu.

Nikad raznolikije i slobodnije kao danas, bez opredjeljenja je li to pozitivno ili negativno, suočavaju se i zapravo su jedni drugima alternativa, rašireni povijesni književni pravci i recentni smjerovi, mijenja se stil grafizama, čvrstih formi poput soneti, za primjer kao začudnost obična psovka ili vulgarizmi (tko bi se sjećao, tko je još čitao Kamova!?), žargonizmi i sličizmimnogima kao oponent kratkom crokonzervativizmu devedesetih, ali nama koji smo bili mladi nešto ranije u prošlome stoljeću, osamdesetih, sedamdesetih ili čak šezdesetih, to je dio ondašnjega odrastanja i rasta; rokerske, pankerske, hipijevske, bitničke ili uopće neke druge bilo svjetske ili domaće pobune, šesdesetosmaške ili sedamdesetprvaške recimo, ma kojim je –izmompopkulture nazivali. I ma koji joj sad novi 

-izamprišivali: politički, seksualni ili tek format, dizajn neovisno o sadržaju. Kako, primjerice, reći je li ponovno u modi strogi sonet (čak i s akrostihom!), kratka proza, slobodan…? Je li ponovno u modi interpunkcija ili je izbrisana zauvijek, jesu li ponovno u modi grafizmi ili tek zvuk? Je li inu svemu introvertiranost do nerazumljivosti ili dijagnoze? Je li u modi nova lingua francaili su samo anglizmi, iskrivljeni u lokalni, generacijski žargon, jesu li iz književnosti otjerani jezični standard, pravopis, pa i književnost sama u onom nekadašnjem poimanju, ako čime, kratkoćom, stilom i dnevnim temama sve sličnija novinarstvu i još gore društvenim mrežama krcatim emotikonima? Pravo je pitanje: što će nam onda uopće književnost?

Što bi danas bila stvarna alternativa, najiskrenije, nemam pojma, jer alternativom uvijek priznajem nešto drugačije, stvarno novo, ali nadam se i dobro, baš dobro prema nekim općim mjerilima, neovisno je li ili nije po mom ukusu. Jedino se tako uopće može odmjeriti s prethodnim, s onim na što se prema vlastitu izboru referira. Životnom ili umjetničkom. Primjerice, i u jednom i drugom su ponovno u modi i novi konzervativizam i novi feminizam, što ne znači da se primjerice moja generacija, koja se držala emancipiranom i oslobođenom i u obitelji i u društvu, i privatno i javno, mora vraćatiunatrag sve do sufražetkinja ili barem afežejki, da će naše potomkinje #ostanidomai koronakriza curiknuti i ponovno zatvoriti doma, da će strah i antivakseri i slični biti glasniji od Corona 19 i ikakve znanstvene logike te da će unatoč višedesetljetnom životu antibabypilule, pa i pilule za poslije, ali i začeća in vitro,ispočetka raspredati o pro-choice ipro-life. Možemo raspravljati barem influenserski i o tome kako jeArsen i glazbenik i pjesnik, kako su Beatlesi već i Bach i Byron, a i kako je jedan Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu za književnost. Pa i o tome da nam, srećom, alternativa, osobito ne jedina, nikako nisu turbofolk i cajke i drugi surogati. Iako bi se i tu našao netko s tvrdnjom kako svaki kič ima svoj antikič, dok se ne nametne drugačijim, prihvaćenim novim stilom. I tekstom, uopće.
 
20200323 – 2020416 – 20200419 – 2020426 – 20200427 – 20200516 – 20200518 – 2020523 – 20200525 – 20201211

20201215


Lada Žigo Španić u Kolu: „Traganje za identitetom u političkoj kaši“

Kolo,časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu, (gl. urednik Ernest Fišer),  broj 3./2020., str. 174.-178. objavio je iz pera spisateljice i književne kritičarke Lade Žigo Španić kritiku romana Božica Brkan Generalov sin, Srbin, a Hrvat, Acumen, Zagreb, 2020. „Traganje za identitetom u političkoj kaši“:

Početak kritike Lade Žigo Španić u Kolu
Naslovnica Kola

„Božica Brkan doista je u pisanju homo universales– piše na kajkavskom i štokavskom, piše poeziju i prozu, vrsna je novinarka, bavi se gastronomijom, blogerica je, a razumije se i u vrtove (njezin prilog „Vrt“ u „Večernjem listu“ dobio je nagradu Hrvatskog novinarskog društva.). Najbolje bi bilo postaviti pitanje čime se ne baviBožica Brkan, jer bi odgovor bio zacijelo kratak, pa bismo možda uštedjeli vrijeme na „nabrajajućoj“ biografiji. Dugogodišnje novinarsko iskustvo svakako joj je pomoglo da dobro „skuži“ čitateljske potrebe, pa stoga njezine knjige, literarno kvalitetne, nisu dosadne, nego živahne, šarolike, pune likova, zgoda i nezgoda, detalja, jer Brkan ubada u sve, kao da plete književni goblen, nijansiran, a istodobno figurativan i zanimljiv svima. 

Naslovnica romana

Tako će čitatelja sve više povlačiti u priču dok bude listao stranice njezina novog romana Generalov sin, Srbin, a Hrvat. Vruću temu rata i profiterstva Božica Brkan opisala je na „moderan“ način, iz današnje perspektive, a bez ikakva ideologiziranja iliti mitomanije u koju nas uvlače političari koji vole narod hraniti prošlošću, onda kada standard pada na nulu. S obzirom da Brkan njeguje priču (jer život je uvijek priča s amplitudama, lakšom ili težom aritmijom), kažimo ukratko o čemu je riječ.

Generalov sin Zoran koji živi u Beogradu (otac mu je bio časni General, Srbin, a majka Hrvatica) navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Majka mu je na samrti rekla da General nije njegov biološki otac, nego prijatelj iz zavičaja s kojim je bila u vezi prije no što je on oženio Janju, njihovu dobru prijateljicu. Zoran je razapet između dvaju identiteta, između Beograda i hrvatskoga kraja u kojem su nekoć sladno živjeli Hrvati i Srbi iz dvaju sela što ih je dijelila rijeka. U zavičaju shvaća da je Janjin sin King zapravo njegov polubrat koji mu pomaže raskrčiti urušenu i miniranu vilu, a koja se u romanu opisuje poput kakva mističnog dvorca s brojnim tajnama, u koji valja ulaziti s dubokim oprezom (zbog mina), ali i s pritajenom znatiželjom razgledavati prostorije s oronulim namještajem i svim simbolima negdašnjeg života.  

U zavičaju se za vrijeme Zoranova dolaska slavi Dan oluje, branitelji marširaju, a ratni profiteri, udruženi s državnim lopovima, vode svoje prljave igre – kradu tuđu imovinu, usto zlorabeći i sredstva EU koja bi im trebala poslužiti za moderniziranje zavičaj raznim turističkim projektima. Zoran se sve više povlači u sebe kao čovjek bez svojstava, jer ga je, poslije spoznaje da mu je otac Hrvat, a ne General, odbacila beogradska obitelj, a u zavičaju ga gledaju kao „srbendiju“ – na koju se god stranu okrenuo, shvaća da nije slobodan, da je sloboda isprazni pojam, a čovjek uvijek biće uvjetovano drugima. Došlo je vrijeme „naplate potraživanja“ (koje u Hrvatskoj i dalje traje, kao što traju i sve druge stvari iz prošlosti), pa Zoran kani prodati vilu, no polubrat King ga moli da je zadrži te dovodi hordu momaka koji razminiravaju teren kako bi Zoran mogao ući u stari prostor sa svim mirisima i okusima svoga djetinjstva, iznova ga zavoljeti i zadržati vilu kao simbol kraja. Ulazak u prostor vile jedan je od najboljih pasusa u romanu – Zoran otvara herbarij uspomena gledajući stare hrastove stolove, stare lampe, stari televizor, stare trofeje i mnogo toga što je vremenom istrunulo, ali je ostalo duboko urezano u svijesti, unatoč svim političkim parolama kojima se nastoje izbrisati ljudska sjećanja. No, pojavljuje se i srpska delegacija koja misli da ima pravo na vilu jer je General bio Srbin, a hrvatski momci vuku priču na svoju stranu, pa Zoran u svojim monolozima zalazi u dubinu problema, da bi se potom zatekao u praznini. Ovioninašivaši – sve je to zamka u kojoj se našao glavni lik ni kriv ni dužan, pa je i iz ove priče jasno da čovjek nije kovač svoje sreće, kako tule razne kvazi psihološke fraze. Zoran je doslovce žrtva okolnosti, dvojbe se omataju oko njega poput bršljana koji ga guši, a ne može ga se otarasiti jer ga stežu neriješena povijest i paradoksalna sadašnjost (u zavičaju se događaju razni prosvjedi, festivali, imovinske muljaže). Oniga tjeraju da prodaju vilu, ovi mu predlažu da napravi od nje turistički centar, njihoviga ucjenjuju, našiga stežu. Zoran gubi identitet, biografiju i na koncu ostaje iscijeđen čovjek. Nema raspleta u knjizi – sve ostaje na onimaovima, pa koliko god zaobilazila politizaciju, autorica pokazuje da i danas povijest prodire u našu sadašnjost i ocrtava našu budućnost, odnosno prikazuje usud na Balkanu o kojem je tako zorno pisao još Ivo Andrić.

Brkan niže iznimno slikovite rečenice koje su literarne, ali i pune detalja, slika, pikanterija, pa je očito vješto spojila književni stil i novinarski nerv, znajući da se pisac obraća čitateljstvu, a ne samome sebi. Brkan sugestivno dočarava svako stanje, secirajući likove i prostor do u tančine, pa nam se čini da smo kao čitatelji doista prisutni u njezinoj razgranatoj priči. Od priče stvara i mali triler, s bogatom galerijom likova, ulazeći u njihove psihograme – tu su egoistične lopuže koje samo misle na svoju budućnost, a i dobri ljudi, poput Zorana i Janje, koji listaju stranice svoje prošlosti i pohranjuju u svijest lijepe epizode, jer su svjesni da svako humano biće u sebi prepliće i svoju prošlost i svoju sadašnjost, i tugu i vedrinu, i zlo i dobro. Brkan u romanu vješto zaobilazi bilo kakvu političku pristranost, vrijeme socijalizma dočarava kao košaru ondašnjih ljudskih običaja koji su iščezli ne samo zbog politike, nego i zbog digitalizacije života, pa se zavičaj, ma koliko ocrnjen bitkom ovihonih, pokazuje i kao moguće mjesto mirnoga življenja, bijega od brzih metropola i mobitela koji ubrzavaju život i egzistenciju čine nesigurnom, a stres logičnom dijagnozom suvremenog doba.  

Zoran je lik opisan sa sviju strana – u njemu se miješaju čežnja, strah, nelagoda, radost, odnosno, on je u klupku kontradiktornih emocija, zavučen u svoje meditacije dok oko njega bruje razne proslave, festivali, prosvjedi, dok dreči glazba, odzvanjaju koračnice branitelja. Iako Brkan piše uglavnom literarno raskošne rečenice, njezin je roman i potpuno realističan jer, kako rekosmo, svaku situaciju opisuje slikama, pa bili to vrtovi, stare Janjine zimnice, krajolik oko vile ili što drugo – u svakoj epizodi sugestivno nam podastire i interijere i eksterijere.  

Brkan je prikazala našu malu varoš kroz problem pojedinca, ne upadajući ni u kakve generalizacije koje bi samo pomutile pripovijedanje. Priča ima lijepo tkanje, rečenice se lijepo nadovezuju jedna na drugu i jedna drugu obogaćuju. Knjiga je ljudska drama, a tu je, kako rekosmo, i mali triler koji ima zaplet, ali jasna raspleta nema, jer na Balkanu ni jedna politička priča nema svršetka. Mnogo je suvremene proze o „crnom“ socijalizmu s crno-bijelom tehnikom, no Brkan, kao mudra spisateljica, nije dala svoju priču u ralje ideologije. A rekla je doslovce sve, osvrćući se s dramskom pronicljivošću, ali i s ironičnim prizvukom na sve oko nas.

Zoran, dakle, traga za svojim zavičajem, za korijenima bez kojih ne može rasti stablo života. Naročito su zavičajni korijeni opisani u liku prijateljice Janje, koja precizno obrađuje svoj vrt i spravlja tradicionalna jela – ona Zorana najviše odvodi u svijet djetinjstva koji ima raznovrsne boje, okuse i mirise, a koje politička ergela nastoji zatrti u ime neke nove budućnosti. Koliko je zavičaj važan govori nam i tekst Božice Brkan u knjizi Gastrolatrijakoju je nedavno objavila zajedno s Božicom Jelušić (pjesme na štokavskom i kajkavskom o hrani). Zoran, pretražujući staru vilu, traga za čarobnim duhom djetinjstva, koji politika ne može otjerati, može samo taj duh može učiniti privremeno klonulim, dok ponovno ne izraste. Tako u tekstu Za hižnim duhama i uspomenama(objavljenom u knjizi Gastrolatrija) Božica Brkan piše:, 

(…) Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnog vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!), kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

  Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. (…) Zaključili bismo da su naša djetinjstva zapravo potopljene škrinje s kolonijalnim mirisima: tu su svileni bomboni, rum-štangice, biber, cimet, rogači, grožđice, limun, naranče, ananasi, sva čuda koja su k nama dolazila izdaleka, nosila su u sebi dašak egzotike. No, tek na podlozi zavičajnih senzacija, sve to dobiva svrhu i smisao. (…) 

Koliko je i kako, pak, Zoranova „hiža“ (vila) u knjizi Generalov sin, Srbin, a Hrvat, prodrla sa svojim slikama i mirisima u njegovu svijest, koliko ga je „hiža“ oplemenila, a koliko rastužila, saznat će radoznali čitatelj.“

20201208

Roman Ledina u znanstvenom radu citirala Vesna Haluga

Vesnu Halugu upoznala sam prije nekoliko godina gostujući s Gastronautima u mađarskoj Baranji, kad je bila konzulica RH u Pečuhu. Doznavši da na Sveučilištu Sjever u Varaždinu, na  Sveučilišnom doktorskom studiju mediji i komunikacija radi seminarski rad Vjerski aspekt tetoviranja žena na primjeru tetoviranja katolkinja u BiH i percepcija vjerske/tradicijske tetovaže, za nadahnuće sam joj poslala svoj roman Ledinu. Tako je i moj književni tekst, na moju veliku radost, završio u njezinu znanstvenom radu. O to je temi izlagala i na Doktorskoj konferenciji 28. studenoga 2020.:

Naslovnica Ledine, izdavač Acumen, dizajn Jendio Vukelić
Božica Brkan, Vesna Haluga i Oblizeki u Pečuhu / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan, Vesna Haluga i Oblizeki u Pečuhu / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan, jedna od najvećih živućih hrvatskih, kajkavskih književnica u svome romanu – literarnoj rekonstrukciji života svoje obitelji „Ledina“ iz 2014. godine također spominje tetovaže i to iz dvije perspektive. Na rukama najmlađe članice obitelji tetovirana je tradicijska/vjerska tetovaža na moderan način i simbolizira sadašnjost, trend , izaziva pozornost, iako nitko ne zna što zapravo prikazuje te zbog jedinstvenog vizuala postaje poželjan motiv. „Baš sam rekla da bi najbolje bilo da me zadrže u karanteni kad mi vide nadlanice. Stara, fala kaj brineš, to se i meni samoj čini bolesno. Upaljeno. Crvenilo je obrubilo sve one pikice. Nije ti taj tvoj majstor baš nekaj. Možda je problem i moja osjetljiva koža. Ne znam kaj mi je bilo da se baš pred put idem tetovirati, i to na takvo mjesto i toliko. Nisam stigla prije, zbrzala sam se pred put i malo pogubila, rekla sam ti. Ma znam da sam stalno govorila kako mi se unatrag nekoliko stoljeća ispod kože vide još ispikani križevi mojih šukunbaba iz Bosne pa da ih učinim vidljivima. Kao da će me opet neki Turci iz Novoga svijeta htjeti oteti i prekrstiti. Da, da i zatočiti u harem. Ne bih imala ništa protiv toga. Barem bih na miru mogla raditi. Znaš koliko toga imam obraditi!? Samo sam ruke sredila barem za dva tjedna. Valjda mi ne budu uvalili i antibiotike!? Nešto sam uzela sa sobom, pa znaš koliko to tu košta!? Boli ko sam vrag, tebi mogu biti iskrena. Ovaj tvoj što mi je radio tattoo odmah mi je rekao da će moju mustru dati u ponudu i da bi to moglo biti jako popularno. Mo’š mislit. Kaj mi je bilo!? Čak je zamolio da fotkam ruke i pošaljem mu mejlom kad se to sve smiri. Kako po kojoj mi je mustri radio? Pa ja sam mu nacrtala prema literaturi. Iz neke etnografske knjige. Glupača, je l’? Otkačil se je kad sam mu rekla da su si žene to nekad radile barutom… Ubojstveno, baš! Da, da, dobra si! A ni antibiotika nije bilo.“ (Brkan,2014:10-11) Književnica iz povijene perspektive, kroz usta svoje pretkinje Matije opisuje i sam običaj tetoviranja. „Djevojčicama smo svejedno i godinu i dvije, pa i tri ranije nego inače, mi matere i babe šarale nadlanice. Više nego ikoje godine te sam jeseni morala brati bilje za boju, te plodove, te koru, te korijenje. Običaj je bio da se ondje gdje se najviše vidi, gdje se nikako ne može sakriti, iglicom ubada, ukrašava križićima, šara jedna ljepša od druge, a sada se žurilo i kako je prestalo biti važno da je modro,kako se činilo oduvijek, nego samo da se vidi da je cura naša, pa da je odbiju uzeti jer im je naružena, ružna kaurkinja, tako je prestajalo biti važno je li smeđe, zeleno, crno, crveno, a ni što je nacrtano. Samo da se vidi, samo da odbija nekrste napasnike. Što gore, to bolje. Samo da, ako može, a teška su vremena ako o tome ovisi, nadlanica spasi glavu. Osim najmlađih djevojčica svaka je već u našoj skupini bila tetovirana, označena do kraja života.“ (Brkan, 2014:67) Božica Brkan kroz opis običaja tetoviranja djevojčica, ali i čitavim romanom svjedoči ne samo žensku upornost, žrtvu, ljubav, patnju, ponos svojih ženskih predaka, već daje počast svim ženama koje bi vjerojatno da žive u sadašnjosti bile istaknuti borci za prava žena.

Poziv na Zoom-konferenciju

20201205

B. Brkan u Kajkavijani

Kajkavijana, popularna emisija Hrvatskoga radija Sljeme, u četvrtak, 3. prosinca 2020. ugostila je Božicu Brkan. Urednica i voditeljica Sanja Brajković priredila je vrlo zanimljiva pitanja o stvaralaštvu književnice i novinarke te glazbene brojeve. B. Brkan je u Kajkavijani gostovala više puta (Ana Lacković Varga, Tanja Baran, Sanja Brajković).

Božica Brkan u Kajkavijani od kuće mobitelom 3. prosinca 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan u Kajkavijani od kuće mobitelom 3. prosinca 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Sanja Brajković i Božica Brkan izravno na snimanju Kajkavijane 19. prosinca 2014. / Fotografija Miljenko Brezak

20201205

O Vidmarovićevu Gujašu Riječi iz pera Božice Brkan

Naslovnica Riječi

Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak, u dvobroju 3-4/2020. (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković) na 190 stranica formata A4 donosi i s odličnim ilustracijama i na naslovnici!) Ivice Plaveca, uz drugo, u cjelini KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED odnosno KRITIČAREV OBZOR na deset stranica, od str. 143. do str.152., donosi i tekst Božice Brkan Josipa Gujaša-Đuretina nisu sve ljepote ostavile(uz knjigu Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, pripremio Đuro Vidmarović, Zagreb, Acumen, 2019.).

Početak teksta o Vidmarovićevoj knjizi o Gujašu

Tekst sadrži i širi izbor iz Gujaševe poezije, dvadesetak pjesme: moja skepsa, moja žalostAKORDI O HRVATSKOJ II, Žute naranče, Jabuke, kao da je nova ars poetica, bez naslova, minijature, Jesu li zaboravili, beli snežni bregovi, minijatura, braći iseljenicima, Odvijana Podravina, moje blago, golubica, Jedno odsustvo iz bolnice, kao da spremaju golgotu iNaličje jedne noći. 

Riječi također donose: 


USKLIČNIK 
Ilija Crijević – prvi hrvatski poeta laureatus, priredila Zrinka Blažević 

KVIRINOVI POETSKI SUSRETI 

Đurđica Vuković / 24. Kvirinovi poetski susreti 

Krešimir Bagić / Plaketa sv. Kvirina 2020. – Andriana Škunca 

Andriana Škunca / Izbor iz poezije 

Tin Lemac / Označiteljska nagnuća Alena Brleka 

Darija Žilić / Nagrada Kvirin za mlade autore – knjizi poezije Alena Brleka: Sang 

Alen Brlek / Izbor iz poezije 

PROZA 

Edit Glavurtić / Priče 

Dino Pešut / Madge 

Ljuba Lozančić / Ruth i Juan (iz rukopisa u nastajanju) 

Andrea Grgić / Priče 

Iva Dužić / Priče

Petra Sigur / Nisi moj tip 

Sanja Kobasić-Bužimkić / Dva okusa 

Radenko Vadanjel / Pjesma kerubina 

POEZIJA

Kemal Mujičić Artnam / Nove pjesme 

Ana Brnardić / Samo dvije pjesme 

Boris Vrga / Pjesme 

Meri Grubić / Žudnja za riječima 

Mirjana Mikulec / Pjesme 

Ivanka Blažević Kiš / Srce opet pjeva 

Krunoslav Mrkoci / Metafizika svakidašnjega života 

PUTOPIS 

Marijan Grakalić / Hvarski ljetopis 

LIKOVNOST 

Između znaka i razloga / Razgovor s arhitektom i slikarom Ivicom Plavecom (razgovarao Tomislav Škrbić) 

Feđa Gavrilović / Ivica Plavec – taljenje i kovanje 

ESEJISTIKA 

Jan Defrančeski / O estetičkome nazoru Franje Markovića 

KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED

KRITIČAREV OBZOR 

Damir Radić / Mihaela Gašpar, Nemirnica, Disput, Zagreb, 2019 

Damir Radić / Ena Katarina Haler, Nadohvat, V.B.Z., Zagreb, 2019. 

Damir Radić/ Darko Cvijetić, Što na podu spavaš, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2020. 

Tomislav Škrbić / Protiv estetičkoga relativizma Predrag Finci, Što se sviđa svima: komentari uz Kantovo shvaćanje umjetnosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2019. 

donosi Darija Žilić / Ksenija Premur, Vinogradi u praskozorje, Naklada Lara, Zagreb 2020. 

Vesna Solar / Philippe Claudel: Pseći arhipelag / Prevela Dubravka Celebrini, Edicije Božićević, Zagreb, 2019. 

Vesna Solar / Margaret Atwood: Svjedočanstva / Prevela Ana Josić, Lumen, Zagreb, 2020.

Elizabeta Hrstić / Viktor Žmegač : Portreti gradova (London, Venecija, Munchen, Sankt Peterburg)/ Izdavač: Matica hrvatska 2019. 

EX PANNONIA 

Kristian Županić / Građanski rat i razaranje Siscije u 4. st. kao početak krize u rimskoj Panoniji Domagoj Sremić / Kulturno-prosvjetni i politički rad dr. Antuna Radića

STIHOVNICA SISKA 

Nagradu dobiva, rezultati natječaja 

Josip Čekolj / Velesove potočnice 

Marita Čatić / Sestre po moru 

Andrej Đeraj / Mehanička tipkovnica

20201116

Strahimir Primorac u Vijencu o Generalovu sinu

Vijenac u broj 696. od 5. studenoga 2020. na stranici 15. u cjelini Književnost objavljuje temeljitu i izuzetno zanimljivu kritiku Strahimira Primorcao romanu Generalov sin, Srbin a Hrvat Božice Brkan Drama o gubitku identiteta

20201106

Naslovnica Vijenca
Stranica teme Književnost: Nova hrvatska proza

Slavica Moslavac o sesvetskim običajima i Životu večnom Božice Brkan

Kao i uz svaki važan dan u godini, sjajna etnologinja Slavica Moslavaci uoči 1. studenoga objavila je na Klik.hrvrlo zanimljiv tekst o našem odnosu prema našim mrtvima i njihovim vječnim počivalištima SVJETLO SESVETA Da duše lakše kroče putovima onoga svijeta. Započinje:Sisvete, Sesvete ili Svi sveti je dan kada se ide mrtvima u pohode.Svoju stručnu etnoanalizu Slavica Moslavac završava:

Krizanteme / Fotografija Slavica Moslavac

Etnološkom temom vezanoj za mrtvike prožeto je i djelo Božice Brkan pod nazivom Život večni. Ona nam donosi priče upravo s tabu temama, vezanih za grobišta, ali i ponašanje živih na mjestima pokojnika. Ona se usudila prezentirati mjesta, vrijeme i radnje koji su se dogodili, ali ih nije bilo poželjno prepričavati kao što je: krivi ukop, održavanje tuđeg groba, ljubljenje tuđeg supruga, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, prerane smrti, preljuba s najbližom rodbinom i potom samoubojstva zbog sramote te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.

U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju s mrtvicima i pogrebnim običajima kao i uništavanje materijalne baštine. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, odvodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi. 

20201103

Božica Brkan u internetskim Pjesnicima Ane Horvat

Počnem li računati koliko poznajem Anu Horvat alias Jasnu Palčec, ispast će da smo starije nego što jesmo. Poznajemo se iz toliko različitih konteksta da dostaje i za nekoliko baš zanimljivih ljudskih veza. Međutim, kao da se pojedine naše povezanosti uopće ne dotiču. Kad me je, recimo, Ana pozvala na Razgovor s pjesnikinjom

Naslovnica e-zbirke Božice Brkan u antologijskom izboru Ane Horvat

u Mesničku 2018., povod je bila neka moja novinska, vrtno-urednička podrška njezinom aktivizmu s pesima (šinteraj, udomljavanje, njezina zoo-knjiga pjesama…), a ne moje pjesme.

Pjesnikinja sam bila davno prije i davno poslije toga i vjerojatno nije baš bila upućena. Onda me je 2019. među svojih 39 pjesnikinja pozvala u Lisinski i baš sam bila počašćena. A onda smo se susrele proljetos na samoborskoj Vrazovoj Ljubici kad su na kamenu ploču uklesali Anine ljubavne stihove. Tada mi je za prije darivane knjige uzvratila svojom proznom Lovorvišnjom, koja me je oduševila, da sam se raspisala kao što se ona iz jednoga u drugo godišnje doba na fejsu raspisuje imanjem na kraju grada uraslom u džunglu, koju je sama zasadila prije nekih desetljeća povukavši se onamo zbog pasa kojih više nema. 

Ana Horvat i Božica Brkan uoči Vrazove Ljubice 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Pratila sam njezinu Aninu ljubavnu poeziju, a samo povremeno i portal Pjesnici Ane Horvat hrvatska ljubavna lirika od 19. do 21. stoljeća uz potporu DHK i Knjižnica grada Zagreba. Uvodno u svojem, možda i najznačajnijem projektu, kaže:

Predstavljam vam pjesnikinje i pjesnike koje volim. Naslovi knjiga dio su stiha pjesnika. Broj pjesama pojedinih autora nije vrednovanje. Pjesmama koje sam izabrala pokušavam odgovoriti na pitanja iz vlastitoga života.

Pjesnikinje i pjesnici, vile i vilenjaci, razvrstani su bez ikakvoga reda u virtualna KOLA, po jedanaest ih je u svakome. Ondje plešu živi s pokojnima, oni koji su se poznavali s onima koji se nisu i neće. Pjesme su dopunjene vinjetama slikarica Nevenke Macolić, Ljerke Žingerlin i slikara/pjesnika Virgilija Nevjestića.

Kao i ljubav, poezija ima više magijskih lica. Dodajte im još jedno – internetsko. Poput ljubavi, ljubavna poezija nema cijene. Ako joj se prepustite, na ovome portalu sve je moguće, besplatno i – skupocjeno. Kliknite na knjigu i otvorit će vam se! Čitajte, uživajte, tješite, čudite se i duhovno obogatite. Preuzmite knjigu cijelu, isprintajte pojedinu pjesmu ili je nekome pošaljite e-mailom!

Priznajem, baš me je iznenadila pozivom da pošaljem 20 ljubavnih. Pomislih naglas: Pa imam li uopće toliko ljubavnih? Pa kad ih čitaš na Ljubici,reče mi Ana, valjda imaš. Ukratko, bacih se u potragu kroza svih mojih sedam pjesničkih zbirki, stvarno nađoh i više, da sam jedva odabrala ljubavne iz različitih faza, različitih stilovima. (Imam nešto baš ljubavno u pet kutija, ali prozno, i nikako da smognem zicflajša toliko da to zgotovim…).

19. kolo Pjesnika Ane Horvat

I tako, imam čast biti u Pjesnicima Ane Horvat, u hrvatskoj ljubavnoj lirici od 19. do 21. stoljeća uz potporu DHK i Knjižnica grada Zagreba, kao 203. pjesnikinja. U društvo svojih književnih miljenika, sjajnih pjesnika i pjesnikinja. Prvo kolo e-knjiga startalo je 2009.  godine, a u najnovijemu 19. kolu e-knjiga oplemenjenom vinjetama Vergilija Nevjestića(izdavač je Druga prilika, tehnička urednica je Valentina Viskov) deset je pjesnika i pjesnikinja – Senke  Slivar, Zrinka Šimunića, Đurđice Gavranović Porobije, Ludwiga Bauera, Sonje Kušec Bećirević, Zorke Jekić, Ivice Drljače, Ljubice Ribić, Kemala MujičićBožice Brkan. Moju je e-knjigu na 30 stranica Ana Horvat kao urednica naslovila stihom iz jedne moje tinejdžerske ljubavne mogli smo odljubiti ljubav. Zahvalna sam što sam mogla pridonijeti svojom kapljom, svojim stihovima. Od 20 poslanih, Ana je odabrala 15:  

ljubavna 1975.
Ljubavno poslijepodne 
Oblutak 
Recept za rez  

Senak
posveta 

srce
Gotovo ljubavna 
Ljubavna 2010. 
izgubljena 

muzej prekinutih veza 
Nehotice 

štiklice  
Ikar / Ljubavni let 
Dotaknuti 

20201102

Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu

U sklopu projekta Dani Antuna Gustava Matoša pokrenuta je knjižnica Matošev milenij, u kojoj je nedavno objavljena i prva knjiga Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, 2020., Plavna – Tovarnik – Osijek – Zagreb. Predstavljanje dogovoreno za srijedu, 28. listopada 2020. u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu zbog epidemije Covida 19 postalo je online, a u njemu su o njizi govorili Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK, zatim Mirko Ćurić, dopredsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog i priređivač knjige i u ime sunakladnika i jedan od autora pjesama u knjizi Tomislav Žigmanov.

Velikom pjesniku svoje stihove posvetili supjesnici: Borben Vladović, Božidar Bagola Brezinšćak, Lidija Bajuk, Danica Bartulović, Darko Baštovanović, Silvija Benaković Peratova, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ljerka Car Matutinović, Franjo Džakula, Milan Frčko, Frančeska Liebmann,  Fabijan Lovrić, Tin Kolumbić, Vlasta Markasović, Marinko Plazibat, Goran Rem, Zrinko Šimunić, Tomislav Šovagović, Ante Tičić Tomislav Žigmanov

Nakladnici Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, glavni urednik izdanja Dana Antuna Gustava Matoša je Goran Rem a priređivač je Mirko Ćurić,ističu:

Ova knjižnica treba,  ne samo istraživati manje poznate segmente Matoševog djelovanja (kakav je njegov dramski opus), već i revalorizirati današnje spoznaje i ocjene Matoševog književnog rada, u skladu s novim književno-teorijskim, književno-povijesnim čitanjima ili kulturološkim čitanjima. Nakon Zbornika Antun Gustav Matoš – Matrica moderniteta (2014., dr.izd. 2015.) koji je priredio Goran Rem (radovi su pozvani i objelodanjeni u svesku 7 Poznanskie Studie Slawistyczne iz Poznanja,  koji  su uredili Krystyna Pieniazek Marković i Goran Rem) objavljene su još dvije knjige: Antun Gustav Matoš: Malo pa ništa, drama (2018.), priredio dr. Ivan Trojan i Sonetist Antun Gustav Matoš (2019.), priredila dr. Vlasta Markasović. Za završnicu ovogodišnjih, četvrtih Dana Antuna Gustava Matošaodlučili smo prikupiti pjesničke posvete Matošu suvremenih hrvatskih književnika, članova Društva hrvatskih književnika i dvoje autora iz hrvatskog pjesničkog kruga u Vojvodini. Na poziv koji smo uputili pjesnicima i pjesnikinjama odazvalo se četrnaest pjesnika i sedam pjesnikinja, poslavši radove visoke estetske vrijednosti. Naslov zbirci odabrali smo prema pristigloj, usuđujemo se napisati, (budućoj) antologijskoj pjesmi hrvatskog klasika Borbena Vladovića. Moderato dolcissimo, koja u nazivu ima glazbeni termin pa je tako posveta ne samo Matošu kao pjesniku, već i Matoševoj „glazbenosti“, što dodatno potkrjepljuje Matoševa pjesma Čarobna frula otisnuta na koricama knjige.

Maskirani A. G. Matoš i Božica Brkan na zagrebačkom Štrosu, 5. rujna 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Samo jedan od lijepih predaha, 9. rujna 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

U ovome neobičnom zborniku Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu objavljena je i pjesma Božice Brkan. 

Božica Brkan

ustani matošu ili selfie na štrosu  

nisam bila u gradu od potresa

jedva su tramvaji provozili 
(a i to karnevalski s maskama)
turistica u vlastitu gradu

bizaranopen air 

ni dvorišta još nisu ni prigodno otvorili
(hosteli uzaludno oglašavaju
bed & breakfast s popustima) 

moja ophodnja zagorka u tkalči šenoa u vlaškoj fric na gvozdu i ti na štrosu  
bok moj
poeta doctus servus mojpoeta ludens
nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije 

jedva sam doklipsala 
kanila sam natrag s noge na nogu 
tomićevom navodno si baš tu negdje stanovao 

luknula bih tek tko li je prionuo 
čobancu u vallis aurea a tko slasticama gluten free u vincekov vis 
àvis 

umaskeratu spustit ću se uspinjačom

i tebi je netko navukao baš ljupku brnjicu 

štosno kretivno oslikanu 
jednokratnu 
naslućujem već iskorištenu 
covid 19 (krunski virus kaže jedan drugi pjesnik liječnik diplomat)

i sve je otišlo ulockdown
jedino jednako ustrajno drndažuja štrosom šeta i ovoga ljeta

i industrijastreet fooda španciranja cest is d’best 

baciš se u točeno po akcijskoj 
možda ti ne bi pivce za živce nego radije gem 
iz jednako plastične čaše (jednokratne također)

što sam te više čitala to me je manje zanimalo što si pio
(puhati nikome ne moraš)

da ti je kožarić uvalio violončelo u halbcilinder bi ti spuštali trinkgeld

kao što to čine dolje po ilici i po špici trendovskim muzikantima
ako imaju sitnog

ako bi ti mogao držati gudalo selfirali bi se gudeći s tobom 
ako bi te uhvatio
schreibkrampf mogla bih ti dodati neofen forte
znam kako u nadlanicama boli tekst
dok
žuja štrosom šeta i ovoga ljeta
željeznicu guta već daljina

otpadaju mi noge (ulet malo bolji)tek daprisjednem uza te 

premišljam da ipak 
(ako wifi dopusti) 
okinem selfić 

s agm 
s ageemom 
s ej dži emom  
(ako je nada dimić šivajući gaće izbrendirala
endi
ako si već postao logo agm

ako si najslavnija petrovićeva karikatura kaširana u dhk

što i ti gusta ne bi bio pop-ikonom)

ne zamjeri 
nemaštovito ću ti na fotki opet frkati mustače
je li bolje sjesti zdesna ili slijeva 
ili da te straga zagrlim
(pusti socijalnu distancu)

nježno do sjaja glancam skulpturni aluminij 
praveći se da ne znam kako ti zakazujem novi dejt
na tvojoj klupi s pogledom
makar poslije još jedne pandemijejoš jednog potresa


pravit ću ti društvo zakratko dokoličariti nad tobože širokom donjogradskom panoramom
metropolom palanački ušorenom

iz tvoje pomalo golublje ravnodušne perspektive 
(sva sreća da si podalje od bana omiljene štacije jatima od perja)
kako ti samo ne dojadi 

sve ti je u percepciji sigurno bi me uvjerio

onda ćemo samo gledati kao da smo ravnodušni

u predvečerje
zvijezde i zvizdan umjesto krova nad glavom
kao da se dolje išta mijenjaosim cucaka što španciraju pod zrinjevačkim platanama 

moj poeta doctus mojpoeta ludens

ne sjećam se jesam li ti rekla da smo se tako naslikavali i u tovarniku
pred tvojom rodnom kućom
obnovljenom
zaključanom 
praznom
(niti da bi neki emigrant s istoka na putu u europu provalio na noćenje) 

mogla je biti pjesničko proštenište nacionalno izletište na rubu eu
(zamišljam kožarićevu repliku sa štrosa 

dokono sjediš pred kućom a mi snimamo selfiće s tobom)

u pokrajini ispražnjenoj od ljudi 
u pokrajini gdje u zemlju posadiš gumb a nikne egzot

(ni mi ne bismo otišli u srijem da nisu uzgojili i ocjenjivali 160 sorta rajčice
njima sam a ne tebi napisala svoj
hrastovački nokturno prepun gmo i bio i eko)
kej da počnem moja draga mati 
smrt i betek to je sinek tvoj  

nisam dospjela reći moj trubaču sa seine kako sam zbog tebe natentala m 
da se vozimo brodom od eiffelova tornja do notre dame i natrag
i fotkamo klošare pod mostovima 

i pariške krovove iz riječne žablje perspektive
(uz harmoniku su rengali piaf montand aznavour brel
ne o
beaujolais nouveau a bila je jesen)  

da su ti bar koju maćuhicu vteknuli v žardinjeru
crnu kao ponoć zlatnu kao dan

i ti kažeš mi očekuješ svašta 

metaforičkiusred jave procvjetao san  

dodir s tekstom gustek

više je postovana fejsu i twitteru 
nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga 

pjesama
ljerko srce moje ti si lutka mala
osim za potrebe piara više nitko i ne polemizira 
samo lajkanje i hejtanje od ponuđenih s pomno odabranim emotikonom i heštegom

imao sam srce djetinjasto srce  
srce koje boli  boli tako jako  

enter
enter
enter

moj gustl  

kakvu sreću imamo mi hrvatski i književnici i pisci 
sve jedan veći od drugoga
mi trivijalne fragilne književničice i intelektualci samozvanci 
mi zvijezde književne scene

što se uzaludno babilonski natpjevavamo
(žuja štrosom šeta i ovoga ljeta)
što na nas samo širokokutnou kontralihtuškiljiš sa svoje klupčice na štrosu

što nas dnevno ne šinfaš i ne uzimaš nam estetsku i ostale mjere
u nedostatku kriterija

samo kosa tvoja još je bila živa 

dostajala bi jedna jedina precizna rečenica da je ima tko izreći
da se kepeci izmjerimo vlastitim metrom


ustani matošu ustani gustek zagreb te hrvatska te zove 
i masku sam ti donijela
must have da se ne zaraziš recentnim virusom

koliki nas se oko tebe omuhava da ne navučeš našzeitgeist


stvarno se kažem ti trudim zavoljeti željeznicu koju guta već daljina

20200704 – 20200710 – 20200718 – 20200727 – 20200802 – 20200807 – 20200817 – 20200819 – 20209827 – 20200828 – 20200829 – 20200830  

20201028

Poveznice: