Jembrih osvijetlio Domjanića novim svjetlom – Umjesto kave 21. veljače 2020.

Između Krleže i Domjanića, moj je izbor Krleža, ali bez Domjanićeve himnične pjesme Kaj (Vre tičeki spiju…), već narodne Serbus dragi Zagreb mojHajda, pa Ciklame, krvave ciklame i drugih nema nam više punoga kajkavskoga identiteta, a rijetko koga, pa i nekajkavce, s ovoga svijeta ne ispraćamo bez Fale. Domjanić je, poput Galovića, uglavnom kajkavski kanon koji se ili rijetko ili se uopće ne propituje.

Poslije zanimljivoga predstavljanja na tribini DHK u dobrom društvu: dr. sc. Domagoj Brozović, Božica Brkan, Lada Žigo Španić, prof. dr. sc. Alojz Jembrih i Dubravko Sidor / Fotografija Miljenko Brezak

Ustrajan i predan istraživač književne, osobito kajkavske povijesti, riječima predstavljača dr. sc. Domagoja Brozovića teoretičar staroga kova prof. dr. sc. Alojz Jembrih nedvojbeno je uvjeren da modernist i impresionist rođen u Adamovcu, u Prigorju, zaslužuje više od toga da se podrazumijeva, smatrajući kako pjesnik jedne štokavske i triju kajkavskih zbirki – (Kipci  i popevke (1917.), Vu suncu i senci (1927.) i Po dragomu kraju (1933.) – može izdržati novo povijesno i umjetničko mjerenje i usporedbe. Pripremio je vrlo seriozno i temeljito izdanje,kakvo ne nastaje preko noći, u desetak cjelina na više od 400 stranica – Dragutin Domjanić u novom svjetlu. Izdavači su Pučko otvoreno učilište Sveti Ivan Zelina, koje tradicionalno u Domjanićevu čast – ove godine već 39 put! – održava recital suvremenoga kajkavskog pjesništva s njegovim imenom, i Hrvatsko književno družtvo Sv. Jeronima u Zagrebu.  

Prof. dr. sc. Alojz Jembrih, ugledan i uporan istraživač hrvatske književne povijesti / Fotografija Miljenke Brezak

U knjizi koja kreće zanimljivom cjelinom O Domjanićevoj poeziji vezda i znovič, nalazimo zanimljive priloge životopisu rođenjem plemenitaša Dragutina Milivoja Domjanića (1875.-1933.) od toga primjerice kako je bivajući sucem bio i predsjednikom Matice hrvatske i zagrebačke sekcije PEN-a te članom Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika; o njegovoj poeziji u hrvatskim časopisima, ali i u Beogradu, štokavske na ćirilici (predlaže da se napokon objave i u Zagrebu na latinici). Piše i o Domjanićevu prijevodu francuske i provansalske lirike, donosi više nekrologa o Domjaniću, memoarske zapise te izbor iz Domjanićevih pjesama, primjerice marijansku liriku (o Majki Božjoj BistričkojPri Kamenitih vratihRemete, Imakulata, Ljiljane bijeli…), zatim njemački prijevod Domjanićevih pjesama Heiden Blüht. Približava nam i zanimljiv materijal Stjepka Težaka o jeziku Domjanićevih kajkavskih pjesama s rječnikom, naslovnice Domjanićevih zbirki pjesama i knjiga o njemu. Mnogima će biti vrijedna i bibliografija pjesnikovih djela, zatim važnija literatura o njemu te kazalo imena.

Naslovnica

Recenzent prof. dr. sc. Zvonko Kovač ističe kako je Jembrihova knjiga osebujna i kao vrijedan doprinos kroatistici i slovenistici te se uklapa u komparatistička istraživanja hrvatsko-slovenskih kulturnih veza ocjenjujući je ujedno i dragocjenim primjerom i za današnje slične veze. Svojom najnovijom knjigom, kaže Kovač, Jembrih doprinosi boljem poznavanju književnih odnosa i veza s kraja 20-tih godina 20. stoljeća između hrvatskoga i slovenskoga kulturnog prostora. Vrijednost knjige (prve takve vrste) jest u tome što autor predočuje osobne veze Dragutina Domjanića sa slovenskim pjesnicima spomenuta razdoblja. Domjanić je svoje kajkavske pjesme objavljivao i u slovenskim časopisima koje je čitateljska publika oduševljeno prihvatila. Slovenski su književni kritičari o Domjanićevoj poeziji pisali izrazito pozitivno i vrlo pohvalno. 

I
zvornom građom Jembrih dokumentira Domjanićevu suradnju i korespodenciju sa slovenskim kolegama, pa i Otonom Zupančićem, a kakvom je književnom zvijezdom u Sloveniji bio, svjedoči svečana akademija u Slovenskoj operi u pjesnikovu čast 1930. s velikim odjekom. 

S predstavljanja: dr. sc. Domagoj Brozović, prof. dr. sc. Alojz Jembrih i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Na kraju dodajem da će nekima biti izuzetno zanimljivo doznati kako je Domjanićeva prva kajkavska pjesma Čudnovato pripečenje, objavljena u Hrvatskoj reviji 1933., zatim brojni prikupljeni dokumenti – fotografije, pisma, autografe pjesama, karte… – Domjanićevi pseudonimi, a meni je otkriće da se prezime Domjanić naglašava na drugom slogu.

S prof. dr. sc. Alojzem Jembrihom: profesor, bute mi nekej napisali… / Fotografija Miljenko Brezak

Nadam se da će i zanimanje publike biti ipak veće od zanimanja mojih kolega za predstavljanje na Tribini DHK, gdje smo bili zaista malobrojni – i kajkavaca ima više! – jer  to zaslužuju i Domjanić i Jembrih i knjiga Dragutin Domjanić u novom svjetlu. 

20200210 – 20200220 

Kako pišu recentni kajkavski pisci na kajkavskom znanstvenom skupu u Krapini

Prof. emeritus dr. sc. Alojz Jembrih, Nenad Piskač, akademik Marko Samardžija, Božica Brkan i mr.sc. Ivan Zvonar / Fotografija Miljenko Brezak

17. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kulturakroz stoljeća u Krapini održan je u Tjednu kajkavske kulture, a na prvi dan škole, 3. rujna 2018., pa je jedan od njegovih pokretača doc. dr. sc. Rajko Fureš s još jačim razlogom podsjetio na korijene toga, jednoga od najdugovječnijih kroatističkih znanstvenih zbivanja – želju da se kajkavski može u školama upisivati kao izborni predmet.

Uvodna riječ: doc. dr. sc. Rajko Fureš / Fotografija Miljenko Brezak

Rijetko je to i danas, nakon 374 referata održanih tijekom godina, brojnih istraženih i objavljenih knjiga, dodjeli kajkavskome književnom jeziku 2015. međunarodnoga koda IS0 639 i drugoga. A kako da ga bude više u aktualnome kurikulumu? Kako da se osnuje Institut koji će kajkavski proučavati, kako da ga bude na sveučilištima, kad se njime bavi sve manje znanstvenika?

Prigodni glazbeni prilog na znanstvenom skupu: Srečko Blažičko – vokalni solist i Kumrovečki zvezdari / Fotografija Miljenko Breza

Bude li novca, uz radove sa prošla dva skupa, već dogodine trebali bi organizatori Hrvatska udruga Muži zagorskog srca Zabok i Društvo za kajkavsko stvaralaštvo Krapina, uz podršku pokrovitelja ministarstva kulture te znanosti, obrazovanja i sporta, Krapinsko-zagorske županije i Grada Krapine objaviti novi zbornik radova, ove godine izuzetno zanimljivih, raznovrsnih i na visokoj razini. Ponosna sam što sam mogla pridonijeti skupu izlaganjem o tome kako danas pišu recentni kajkavski pisci.

Božica Brkan: izlaganje na temu Kako danas pišu recentni kajkavski pisci? / Fotografija Miljenko Brezak

Izlagali su: prof. emeritus dr. sc. Alojz Jembrih o hrvatskom epu Poboj sisečki (1593.) Tomaša Goričanca u hrvatskoj književnosti; prof. dr. sc. Karolina Vrban Zrinski o retoričko-stilističkoj analizi pjesama Ane Katarine Zrinski; dr. sc. Željko Bajza o tradiciji i narodnoj mudrosti kod Belostenca; mr. sc. Ivan Zvonar o odjecima poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče Gregora Kapucina u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća; dr. sc. Kristina Jug o postupnim averzijama prema kajkavštini od ilirizma do danas; Krunoslav Puškar o prezimenima potkalničkog Prigorja; dr. sc. Mijo Lončarić o kajkavcima na sjeverozapadu Mađarske – govorima Homoka i Vedešina; Branka Vrbanec o frazemima sela Veleškovca kod Zlatar Bistrice te Barica Pajić o bednjanskim odmiljicama, pogrdicama, kletvama i psovkama. Predstavljen je i časopis Hrvatsko zagorje s tematom posvećenom 70. obljetnici prof. dr. sc. Alojza Jembriha te nove knjige kajkavskih pjesama (Rajko Fureš i Srečko Blažičko).

Skupna slika sudionika / Fotografija Miljenko Brezak

20180903

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/kurikulum-i-kajkavski-umjesto-kave-6-rujna-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-11-svibnja-2017-doktor-fures-i-doktor-lalangue/

Kurikulum i kajkavski – umjesto kave 6. rujna 2017.

Na 16. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini 4. rujna u okviru Tjedna kajkavske kulture, uz brojne druge teme, ponovno se govorilo i o neučenju kajkavskoga u školama, čak ni u područjima gdje je on materinski jezik, dijalekt ma što. Višegodišnja nastojanja da se kajkavski nađe barem u izbornoj ili kojoj drugoj, obično sporednoj nastavi, rezultirala su rijetkim dobrim primjerima kao što je donjosutlanska kajkavska ikavica u OŠ Šenkovec, što je bio temelj da se priredi i rječnik. Dok se neki lokalni (i kajkavski) govori na uzumiranju štite kao nematerijalno kulturno dobro, postoje i negativni primjeri – spomenuta je Čučerje u Zagrebu – da se u školi djeci čak zabranjuje i čavranjenje na odmoru na kajkavskome!?

Prof. dr. sc. Alojz Jembrih / Fotografija Miljenko Brezak
Prof. dr. sc. Alojz Jembrih / Fotografija Miljenko Brezak

Uz svoj 70. rođendan i predstavljanje 5. knjige radova sa toga znanstvenog skupa, kajkavolog prof. dr. sc. Alojz Jembrih iskoristio je priliku da progovri o kajkavskom jeziku danas, položaj, status kojega je, po mnogima, teži negoli kada je startao znanstveni skup, pa i kada se Hrvatska osamostaljivala. Potovo u ostaviranju školske kulturne reforme, možda i zato što smo mi kajkavci, kako se čulo, premalo borljivi, kuražni.

Jezična metodologija Stjepka Težaka

Jembrih je podsjetio kako je svojedobno prof. dr. sc. Stjepko Težak (1926.-2006.), uz drugo i proučavatelj ozaljskoga govora, u vezi s kajkavskim zapisao kako „osnovnoškolsku svjedodžbu učenik ne bi smio dobiti ako ne zna da već od 16. stoljeća teče rijeka koja je početkom 19. stoljeća narasla do visoko razvijenoga standarda i mogla je pod drugačjim povijsnim zvijezdama – postati književnim jezikom sviju Hrvata.”

Težak misli na kajkavski književni jezik koji je tri i pol stoljeća bio polifunkcionalni književni jezik, podsjeća Jembrih, dodajuči kako Težak kaže: „Naš učenik u školi mora steći spoznaju ne samo da je kajkavski živi izraz dijela hrvatskoga pučanstva nego i živi izvor današnjih i sutrašnjih umjetničkoj ostvaraja te da bi hrvatska kultura bez kajkavskih svojih dijelova bila krnja.”

Težak navodi kako je kajkavsko narječje kao takvo „jedno od triju naših glavnih narječja. Ali, što je možda važnije, to je i jezik na kojem je stvorena bogata kultura, bez koje bi hrvatska kulturna baština bila jako osiromašena, lišena visokih vrijednosti.” I upravo je taj jezik dobio svoje međunarodni kod, dodaje Jemrih. Na pitanje: Koje mjesto pripada kajkavsko narječje u školi? Težak odgovara: „Mjesto mu je u obveznoj nastavi, u dodatnoj nastavi, u ibornoj nastai, u izvannastavnim aktivnostima, u učeničkim listovima, časopisima i zbornicima, na školskim priredbama. U prvom redu kajkavsko narječje ulazi u područje nastavnoj predmeta – hrvatski jezik, i to u svim njegovim odsječcima: u nastavi gramatike, u nastavi književnosti, u nastavi filma i drugih medija, u nastavi pismenog i usmenog izražavanja.”

Ljevičar Kapović zastupa učenje (i) dijalekata

Zanimljivo je da je govoreći o tome standardolozi malo pozora posvećuju narječjima, kako se rijetko tko bavi kajkavizmima u standardu, prof. dr. sc. Alojz Jembrih citirao i znanstvenika mlađe generacije prof. dr. sc. Matu Kapovića s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje opću fonologiju i morfologiju, a znanstveno ga, uz drugo, zanimaju i jezična politika, sociolingvistika i dijalektologija. Član je i Odbora za dijalektologiju Razreda za filološke znanosti HAZU, a i zastupnik je u zagrebačkoj gradskoj skupštini iz redova Radničke fronte te se tuuz njega nikako ne može, kako se nerijekto čini, zanimanje za dijalekte gurnuti posve desno.

I Kapović se poziva na Težaka, a u intervjuju Predragu Darabošu za H-Alter, Udrugu za medijsku kulturu, 23. kolovoza 2017., uz drugo, kaže: „Čak i kad pišemo npr. o dijalektologiji, nemoguće je izbjeći političku realnost – postojanje nacionalnih država, etničko svrstavanje itd. – a ta stvarnost donekle utječe i na biranje onoga o čemu će se pisati.”

Sudionici 16. Znanstvenoga skupa u okviru krapinskoga Tjedna kajkavske kulture 4. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Sudionici 16. Znanstvenoga skupa u okviru krapinskoga Tjedna kajkavske kulture 4. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Intervjuist ga podsjeća kako u knjizi Čiji je jezik? otvoreno zagovara  demokratičniji odnos prema govornom jeziku i dijalektima koji se smatraju inferiornijim u odnosu na standard, zbog je čak i etiketiran kao jugonostalgičar. Pita: „Odakle takav ekstremni antagonizam prema našim narječjima koja su jednako (ako ne i više) hrvatski kao što je i štokavski standard?” Kapović kaže: „…Jezična je situacija složena i naravno da se ne poklapa s crno-bijelim nacionalističkim mitovima i imaginarnim tradicijama i narativima. Komentirajući tezu „o dugotrajnom tihom ratu akademske zajednice i stručnih skupina protiv oživljavanja narječja i lokalnih govora”, Kapović za H-Alter kaže:

Odnos prema dijalektima morao bi biti daleko dameokratičniji                    

Lingvisti se često šale, ali to je zapravo točna definicija, da jejezik dijalekt s vojskom i mornarnicom. Kajkavski nema ni vojske ni mornarice, a o povezivanju jednog jedinstvenog jezika (naravno, standardnog) s jednom jedinstvenom nacijom sam već govorio. Iz toga proizlazi i to da službena jezična politika, čak i kad se inače bavi dijalektima, vrlo često sa zazorom gleda prema “prevelikom” isticanju dijalekata. Moj je stav da bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.

To je, doduše, gotovo sve i sad moguće i dopušteno, no jezična je politika drugačija i preferira standard nauštrb dijalekata – to ne mora nužno biti tako, ali u praksi je to nekad teško mijenjati. Svakako je to povezano i s onim o čemu smo prije govorili – neznanstvenim preskriptivističkim praksama (“ljudi ne znaju govoriti” i sl.).

Kapović komentira i odnos prema narječjima na kroatistici, zatim posljednjih godina pravu malu renensansu pisanja rječnikâ lokalnih govora (najviše čakavskih, ali i kajkavskih pa i štokavskih) ali i tvrdnju da bi usporedno učenje dijalekta uz standard bilo otegotno za ovladavanje standardom:

To nije točno. Dapače, u udžbeniku se kroatističke metodike pokojnoga Stjepka Težaka (koji je inače, iako nije bio dijalektolog, sjajno opisao svoj lokalni govor Ozlja i njegove okolice), koji je literatura na fakultetu, vrlo jasno ističe da usporedno učenje dijalekatskih i standardnih oblika čak pomaže djeci u usvajanju gradiva i učenju standarda. No čitava je priča potpuno smiješna – djeca standard ionako usvoje, kao drugi jezik (ako im je prvi npr. neki dijalekt koji se dosta razlikuje od standarda), već zarana preko crtićâ (s TV-a i interneta), čitanja slikovnicâ i sl. Komično je ponašati se kao da djeca u školi uče standard kao strani jezik od samog početka. S tim da npr. u mnogim velikim gradovima govorni jezik (što se tiče, recimo, morfologije) uopće ne odudara previše od standarda.

Post scriptum: Kajkavska čitanka Božice Brkan

Moram na kraja dodati kako sam vrlo ponosna što je moja Kajkavska čitanka Božice Brkan (s rječnikom sa više od 6000 riječi) odobrena kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za sve srednje škole.

20170906

Link

http://www.h-alter.org/vijesti/jezik-i-nacija