23. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini 9. rujna 2024. bio je posvećen 450. obljetnici prve tiskane kajkavske knjige Decretum Ivanuša Pergošića. O toj je govorio prof. emer. Alojz Jembrih.
Nije to, dakako, jedina zanimljiva tema, jer su znanstvenici nadahnuća
našli kako u povijesnim tako i u recentnim, sve zanimljivim i u javnosti
manje poznatim temama. Fra Juro Šimić i urednik zbornika prof. emer.
Alojz Jembrih predstavili su zbornik Gregur Kapucin i njegovo djelo (1734. – 1812.) Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Mr. sc. Ivan Zvonar svoje je izlaganje naslovio Na izvorima popijevke Protuletno drago vreme, adr. sc. Marijana Borić odabrala je Kajkavsku rukopisnu knjigu Franje Josipa Kosednara„Cisio aliti Planetna kniga“ iz 1787., jedina kajkavska od tri objavljene astronomske.
SOS za svece
Prof. dr. sc. Zvjezdana Jembrih svoje je izlaganje posvetila SOS-u za svece i predstavila oživljavanje radobojske kulturne baštine. Dr. sc. Krunoslav Puškar predstavio je Istraživanje njemačko-hrvatskih jezičnih dodira u potkalničkom Prigorju,dr. sc. Martina Horvat Imenične tvorenice u pjesmama Ante Kovačića, mr. sc. Ivica Glogoški prikazao je nove priloge za cjelovito predstavljanje strane lirike u kajkavskome prijevodu. A Danica Leštek Kajkavsku radionicu vu Kajkaviani. Doc. dr. sc. Tanja Baran govorila je o Vinu u kajkavskoj književnosti, što je bio uvod u predstavljanje njezine knjige Hrvatska vinska kultura – Znanstveno popularna monografija koju je uz predstavio s izv. prof. dr. sc. Rajkom Furešom. Kao njihov kao prvi čovjek govorio je o tridesetletnici zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, uz Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina organizator skupa
6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019.
Čestitke toj Udruzi, jer jeuspjela objaviti novi u nizu,
skroman ali odličan, već 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina
2017.-2019.Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, nakon višegodišnjega
prikupljanja sredstava, što očito nastavljaju jer im predstoji i 7. zbornik s
pregledom izlaganja od 2020. dalje. Zbornik su predstavili glavni urednik Alojz
Jembrih te urednici Rajko Fureš i Martina Horvat.
Na gotovo 400 stranica, kako u Predgovoru navodi Jembrih i kako je
podsjetila Martina Horvat, knjiga među ostalim objedinjuje 15 referata
uglavnom sa znanstvenih skupova održanih u Krapini 2017., 2018. i 2019. godine,
uz iznimku jednoga referata iz 2015. i jednoga iz 2016. godine.
Zbornik započinje referatom Hrvojke Mihanović-Salopek, aktualne predsjednice DHK-a, pod naslovom Kajkavska modernistička fugaErnesta Fišera u kojem autorica piše o kajkavskom opusu istaknutoga hrvatskog pjesnika. U tekstu Zvonimira Kurečića naslovljenu Kajkavski književni jezik u liturgiji Zagrebačke (nad)biskupije doznajemo o putu i važnoj ulozi kajkavskoga književnog jezika pri prosvjećivanju vjernika u liturgiji tadašnje Zagrebačke biskupije. Slijedi tekst Ivana Zvonara Rukopisna pjesmarica Philomela sacra Jurja Lehpamera koji osim važnih podataka o spomenutoj rukopisnoj pjesmarici sadržava na dvadesetak stranica i izbor pjesama iz pjesmarice. Tekst Alojza Jembriha Tomaš Goričanec i prvi kajkavski ep o sisačkoj pobjedi (1593.) u hrvatskoj književnosti donosi niz važnijih podataka o autoru epa Opseđenje i poboj sisečki 1593. koji je u literaturi isprva bio prešućivan, kao i o samu epu. Na kraju članka autor je pridodao niz korisnih ilustracija o navedenoj temi. Ivan Zvonar autor je i članka Odjeci poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća u kojemu se uz rukopisne prijepise Kapucinove poeme donose i važniji podatci o inačicama poeme u spomenutim pjesmaricama.
Članak Postupne averzije prema kajkavštini od ilirizmado danas
autorice Kristine Jug tematizira marginalizaciju kajkavske književnosti
zaključujući da se pojava najviše uočava neposredno prije i za vrijeme
ilirskoga pokreta, dok se pojavom dijalektne književnosti 1900. godine
bilježi veće posvećivanje pozornosti kajkavskim piscima koje će vrhunac
dostići u vrijeme Krležinih Balada kada započinje reafirmacija kajkavštine. U članku Frazemi sela Veleškovca
Branka Tuđa Kanceljak raščlanjuje frazeme spomenutoga sela, a u prilogu
donosi abecedni rječnik frazema i njihova značenja. Barica Pahić
Grobenski tematizira bednjanske odmilice u članku naslovljenu Bednjanske odmiljicei ostale frivolne riječi donoseći u prilogu tekst Bednjanski govor Josipa Jedvaja objavljen u Hrvatskom dijalektološkom zborniku 1956. godine. Željko Bajza autor je članka Tradicija i narodne mudrosti kod Ivana Belostenca u kojem donosi neke od značajki Belostenčeva rječnika Gazofilacij objavljena 1740. godine.
Dalje, Rajko Fureš u člancima Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca – Trideset godina na planu skrbi za kajkavski jezik, književnost i kulturu (1994. – 2024.) i Osamnaest godina znanstvenoga skupa Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća i suradnja prof. dr. sc. Alojza Jembriha s Hrvatskom udrugom Muži
zagorskoga srcasažima tridesetogodišnju djelatnost spomenute udruge i
osamnaestogodišnju plodonosnu suradnju s prof. Jembrihom, a ujedno
donosi i temeljne podatke o svim dosad održanim skupovima od samih
početaka daleke 2002. pa sve do 2018. godine, kao i o dosad objavljenim
zbornicima. O Kerstnerovu doprinosu korpusu aurea kajkaviana
piše Stjepan Hranjec donoseći slikovite primjere Kerstnerovih
nezaboravnih likova koji su karakterom afirmirali i ujedinili kajkavski
korpus te se ujedno udomaćili i u mnogih ne-kajkavaca. Pažnje je
vrijedan i tekst Alojza Jembriha naslovljen Prvi kajkavski povijesni roman: Događaji Zrinji Miklouša bana horvatskoga (1823./1833.) u
kojem autor donosi važnije podatke o spomenutome romanu, kako o
njemačkome predlošku, tako i o Tomašu Miklošiću koji je za tisak
priredio prijevod romana predočavajući i sam povijesni kontekst u kojem
nastaje roman. Autor analizira roman na slovopisnoj, morfološkoj i
sadržajnoj razini, a u prilogu donosi govor ustoličenja hrvatskoga bana
Nikole VII. te dvije književne posvete Nikoli VII. Zrinskomu, kao i
slikovne priloge. Sam je kraj zbornika rezerviran za osnovne podatke o
autorima referata uz koje su pridodane tri zajedničke fotografije sa
skupova održanih u Krapini.
Marginalizacija kajkavštine
Budući da je kajkavština u 19. stoljeću društveno marginalizirana,
ovaj zbornik važan je doprinos proučavanju kajkavskoga dijela povijesti
hrvatske književnosti i jezika koji je više stoljeća bio nositeljem hrvatskoga
identiteta, zaključuje urednica Martina Horvat.
Podsjećam i na kompetentno Jembrihovo razočaranje, recentno opetovano
usmeno uz Pergošićevu obljetnicu i pismeno uz tekst izgovoren prije osam godina
Zavičajni govori u modernim medijima dodan kao svojevrsnu fusnota o
medijskoj šutnji i ignoranciji kajkavskoga u mainstream medijima. Iza
mojega: Zaključno predlažem: Dobro bi po ovoj temi došlo temeljito
istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih
medija. Jembrih dodaje ogorčeno: To će biti malo teže, jer ti mediji su
u službi u čijoj jesu, oni ne respektiraju toliko kajkavštinu pa maka ri u
naslovu svog medija imaju riječ KAJ, ta im riječ bude više kao pseudo-amblem za
osobnu promičdbu pri čemu ne žele, „srame se“ isticati govornu stranu kajkavštine,
čak nemaju emisije u kojoj bi se, barem jedan sat, govorilo o povijesnom
aspektu kajkavske književnosti i jezika kroz stoljeća. To bi bilo potrebno upravo
sada kada je kajkavski jezik dobio međunarodni ISO kod 639-3 Kjv. U medijima na
kajkavskom govornom prostoru ne postoji svijest o vrijednosti kajkavskoga
jezika, jer im je svijest otklonio obrazovni sustav Republike Hrvatske. To je
više nego tragično, da jedna zemlja – Hrvatska ne vrjednuje svoje različite
idiome kao integralni dio svojega jezičnoga korpusa. Ova napomena je od
urednika A. Jembriha.
Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 265.-275.
Božica Brkan, prof. književnica, novinarka, blogerica i urednica Zagreb
Kako pišu recentni kajkavski pisci?
U sjećanje Robertu Rokliceru, koji nije kajkavac
Da za izlaganje na 17. Znanstvenom skupu s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. odaberem temu Kako pišu recentni kajkavski pisci?, presudilo je gostovanje na Jutru poezije 2017. na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora, kada me je, u međuvremenu tragično preminuli, književnik RobertRoklicer pozvao K Šnidaršiću. Objava najave na društvenim mrežama izazvala je raspravu i dodatne tekstove, jer se upravo u HNK-u pripremala predstava Tko pjeva, zlo ne misli (lektorica Živana Morić) je li: Žnidaržić (ž-ž), Žnidaršić (ž-š), Šnidaršić (š-š)?Žnidašić – presudio je poslije dugih jezikoslovnih dogovora i pregovora tek Dnevnik maloga PericeVjekoslava Mayera.
Takve dvojbe nisu mi bile novost, jer sam i praktične dvojbei nedosljednosti našla i u vlastitim tekstovima. Nije me utješila
ni razumska bilješka: Jezik je živ! Primijetila sam da
način pisanja ovisi npr. o vremenu nastanka teksta, zatim je li poezija ili
proza i sl., književnoj vrsti (npr. unutar proze priča, roman, drama, feljton, esej
i sl.), primjeni aktualnoga pravopisa za standardni hrvatski književni jezik (štokavica)
i sličnim utjecajima.
Uočila sam to osobito u:
*pisanju odvojeno i zajedno: za po doma
i zapodoma; za putom i zaputom; nadžak i nadžakbaba i nadžak-baba;
neki dan i nekidan; bez išta i bez i šta, z vekšega i zvekšega
*jednačenju po zvučnosti (nedosljedna!): otpreti
i odpreti, zkerepiti se i skerepiti se z
kem; splesti i zplesti se; odkonupiti se i otkonupiti se, vrtikati i ftikati;
vtorožiti i ftorožiti, privčiti i prifčiti;
zafrček i zavrček, zruke/zneruke,vrđkati i vrdžgati, mađarska i madžarska; tikati, vtikati, ftikati (Zvonko
Kovač: ljubaf; Ivo Kalinski: jablanof; Božica Jelušić: kojekut i kojekud…)
*starim i novim oblicima: kuvati i kuhati
*glasovima koje standard nema: drudzgati
*oblicima koje standard nema: odelati
i oddelati, poddeti i podeti, poddrčati i
podrčati
Zašto je tome tako? Presudila sam da je u mene posrijediširenje društvenog, znanstvenog i osobnog
konteksta i spoznaja, a ponajprije težnja
za što boljom razumljivošću teksta.
Nedvojbeno je da kajkavski posljednjih godina dobiva na
književnoj i širini i dubini. Ne samo zato što je kajkavski književni jezik standardizeran vu Evrope odnosno što ga jeMeđunarodna
organizacija za standardizaciju (ISO) uvrstila 12. siječnja 2015. među svjetske jezike obuhvaćene popisom
ISO 639, pod oznakom kjv.
I prije je, govorim o novijem vremenu otkad imamo stadardiziran hrvatski jezik,
bilo pokušaja općekajkavske lekture
(npr. Željko Funda, mediji), analiza
pojedinih važnijih starijih književnika (npr. Alojz Jemrih, BožicaPažur). Zvonko Kovač, doduše samo u intervjuu, zalaže se da
kajkavski koristi etimološki poput slovenskoga (da se piše kako bi se vidjeli korijeni,
diftonzi itd.)
Zbog gubitka i važnosti i kontinuiteta od Ilirizma, glavnina
u pjesništvu s osloncem na Domjanića
i Galovića te Krležu, kao svojevrsni (i) transkripcijski kajkavski esperanto, u
pisanju se približava standardu hrvatskoga
književnog jezika (Ivan Golub, Božica
Jelušić, Ernest Fišer, Božica Pažur, Božidar Brezinščak Bagola itd.), što
se može vidjeti i u samostalnim knjigama, a osobito u zbornicima kajkavskih pjesničkih manifestacija (Zelina, Krapina itd.). Također,
objavljeni rječnici izrazito su različiti i nedosljedni.
Božica Pažur govori o (…) situaciji kad
svaka nova pjesnička zbirka uspostavlja svoj kajkavski jezični standard
(uzdizanjem zavičajnog idioma na razinu kajkavskoga umjetničkog jezika)…. Je
li onda uopće moguće ujednačavanje
pisanja kajkavskoga? U sadašnjoj je situaciji, kada nije dovršeno pregledno
istraživanje i (ni tonsko!) zapisivanje ukupnoga kajkavskog, po mojem je
mišljenju nemoguća neka nova zajednička standardizacija. Štoviše, nametanje jednoga idioma kao važnijega, uz
usporedbu kao što se to dogodilo sa novoštokavskim za hrvatski standard, dokrajčila
bi kajkavski, a ponajprije bi odagnala ne baš jezično upućene kajkavske pisce,
pjesnike ponajprije, zahvaljujući kojima (radoznalost, inovativnost!?) su upravo
i izronili brojni, manje poznati, više ili manje
međusobno i razumljivi idiomi kajkavskoga (pa i moja kekavica!). Sve češće, osobito
u složenijim izričajima, uz književne tekstove mogu se uočiti dodaci: osim učestaloga
pratećega rječnika, označuju i naglaske
(npr. Božidar Brezinščak Bagola bednjanski,
Vera Grgac bistranjski, Davor Grgurić
delnički, lokvarski i drugi goranski itd.). Nemogućim držim takve oznake u
svim tekstovima, jer kad bi ih pisci i znali unijeti u tekst, bojim se da bi to
čitatelje, i prosječno upućene, odbijalo od teksta. Kao kontraargument bih spomenula knjigu drama Vesne Kosec-Torjanac i Dubravka Torjanac Norci (2016).
S množenjem kajkavskoga u javnosti se primjećuje i izrazito
vrlo različito pisanje. Svjesno ili nesvjesno tekst odaje i stav autora prema
jeziku.
Osobni? U kajkavskome imam tri svoja
kajkavska, tatinski i maminski, kako ga nazva Zvonko Kovač,
prije šezdesetih godina 20. stoljeća, onaj vlastitog djetinjstva usvajan pedesetih
i šezdesetih godina 20. stoljeća te zagrebački žargon ili po potrebi u proznim
tekstovima. Sve pišem na jednak, ne uvijek i isti načinkao u pravopisu standardnoga
hrvatskoga (novosadski, Londonac, Anićev, Matičin, Institutov…).
Nedosljednosti uočavam primjerice obezvučivanjem osobito
u složenicama koje su postale jedna riječ kad se i vizualno gubi razumijevanje
značenja): promjene, npr. Vetrenica,
sada č, dž, dz, nemam meki đ kao u poljskome, primjeri zajedno učas, velika i mala slova npr. prvi
svjetski rat i slično.
Primijetila sam da se u prozi ponašam nešto drugačije
nego u poeziji. U poeziji sam očito imala manje
problema, a veću slobodu, licentia
poetica, prepuštam se ritmu, rimi i sl. (usp.: kao što riječi koje
nedostaju po potrebi nadoknađujem hrvatskih standardom, čakavicom, anglizmima i
sl., tako rješavam i način pisanja). U prozi posežem također i za različitim vokabularom i za načinom
pisanja kroz vrijeme i prostor, različito u romanu Ledina, kratkim pričama Život večni, Kajkavskoj čitanci Božice Brkan
itd. Praktično u prozi način pisanja
često je korišten klasično, kao stilsko sredstvo (npr. u karakterizaciji
likova).
Božica Brkan, Ledina
(2012.) Ne se
onda išlo okoli doktorov kej denes, ne jih ni bilo, još je te vražji rat
trajal. De bilo, ideš k meše, na proščenje jel na pijac, naideš na sirotinju
kej ide na jene noge, kej nema ruke il kej ne vidi. Fala ti, Bog moj, kej sem
prešla tak kak jes, mogla sem i gore prejti. Moj je mogel isto tak, al more sam
oditi. Mali se je najprvo kej vu se vlekel. Samo je ležal i kak je doktor rekel
da ga dižemo, da je to sekak moralo več zrasti, da je lako z decum, da more i
mora hoditi, pomalo je pak sprehodil. I podrčaval je pomalo. Samo je bil nekak
menši. Nesmo ni nemu niš govorili, al on je pameten, videl je i sam kej je. Samo
je pital zakej i druga deca nemaju tak grbicu kak on. Kej da mu velim neg da je
nega Bog zebral da on nosi grbicu kak i saki nekaj mora nositi, samo kej se
jeno vidi a drugo se ne vidi. Mali je rekel da se morti i negva grbica negda ne vidla.
A kej je doktor propovedal, ne se nigdar zramlala.
Al je živ.
Si smo, fala Bogu, bili živi.
Oslonovši se (i) na odličnu analizu tekstova moderne kajkavske proze Maria Kolara (Kristian Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić itd.),
jer u prozi uočavam meni najznimljivije iskorake, intervjuirala sam više autora
u kojih sam, po mojoj ocjeni, uočila neke naročite osobitosti, o njihovim
iskustvima. Izdvajam najzanimljivije.
Kristian Novak (Baden-Baden, Njemačka, 1979.) o radu na romanima Črna
meti zemla(2013.)iCiganin,
ali najljepši(2016.)napisao mi je:
U prvoj sam verziji pisao dijaloge kako
sam ih čuo u realnom izgovoru u gornjem Međimurju. I sam sam primijetio, a
potvrdiše mi i kajkavci koji su čitali tu prvu verziju, da imaju problema s
razumijevanjem. Dva su bila osnovna razloga – diftonzi i zamjenica “se” (sve). Diftonge
tipa Moura (Mura), rauka (roka), greih (grijeh) sam monoftongizirao, većinom
tako da sam se opredijelio za dominantniji vokal, onaj kojim diftong završava.
Zamjenicu “se” zamijenio sam standardnom zamjenicom “sve”,
odnosno, u nekoliko slučajeva “vse”. Ni jedno ni drugo ne odgovara
približno realnoj slici gornjomeđimurskog kajkavskog, ali je “se”
jednostavno previše puta navodilo čitatelje na krivo razumijevanje. Upotreba
oznaka za otvoreniji vokal je također bila opcija, ali se nisam odlučio za nju,
jer nisam računao na to da puno čitatelja poznaje IPA abecedu.
O primjerima obezvučivanja ftihni, f hrvet, f hiži
jednostavno sam pisao prema tome kako sam čuo izgovor. Ide “f” kad
nakon toga slijedi bezvučni suglasnik (f cirkvo), a “v” kad slijedi
samoglasnik ili zvučni suglasnik npr. “v gorice”. Ali nisma siguran
da sam bio 100% konzekventan.
Uočila sam prohodan, lako čitak
tekst,štokavicu s kajkavskim
umecima – štoplinof, policajcof
Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši (2016.):
– Milena. Nej si sigurna dok je tak.
Niti Sandi je nej siguren, vidiš kaj se dogodi. Ludi mislijo ka provocejraš.
Šutjela sam jer mi nije polazilo za
rukom smisliti primjerenu uvredu za njega.
– Još so ove dvej budale niti nej takši
problem. Kaj či ti dojde Marijan Hamer? – ime je izgovorio potpuno tiho, pa
provirio stoji li još tko na cesti. – Ja morem smiriti situacijo jempot,
dvapot, ali nemreš protiv cejloga sela.
Bio je
početak proljeća. Mirisi se odvajaju od živih bića, ne znaju se vratiti kući.
Kao sablasti, plaše usamljene i pomaknute.
– Sandi bo dale tu delo – rekla sam,
kao da mi on pripada, i kao da sama odlučujem o tome. Sandi je spustio glavu i
pogledao me u oči. – Ne nucamo tebe ka boš nas branio.
–
Navek si bila takša – reče brat. – Pička tebi materina. Ti kontra svih, a ja nek pospravlam nered za tobom.
I onda ti dideš na
faks, a ja…
Prekine ga Japica.
– Ftihni, budalo i goni se otod. Goni se z grunta!
– Sandi bo dale tu delo – ponovila sam dok se brat penjao u kombi i odmahivao
glavom.
Te večeri nismo se mogli dovoljno napiti da vidimo
svjetlo.
– Bole bode, buš vidio – govorila sam
mu. – Stvari se mejajo. Niti si nemremo zamisliti kak bo za leto dni…
Pravio se da gleda televiziju. Što je manje
reagirao, ja sam sve više govorila.
– Daj, tiho bodi – rekao mi je nakon
nekog vremena. – Samo malo tiho bodi.
Kad je krenuo kući, negdje oko tri
ujutro, pravila sam se da spavam. Bojala sam se da bi mi rekao da se sutradan
nećemo vidjeti.
Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) rekao mi je kako poeziju piše svojim suvremenim
koprivničkim gradskim govornim kajkavskim kak
bi se i spominjal, a za roman Kak je
zgorel presvetli Trombetassich – dvostruko heretičan: napisan je na podravskom kajkavskom,
a nađe se u njemu i predgajskog pravopisa – prilagodio je stare sudske zapisnike iz
druge polovice 17. stoljeća. O modernome iz prošlosti.
Marko Gregur, Kak je zgorel presvetli
Trombetassich(2017.):
Žar na ličeku prešel mu je v plam, a ja sam prečistil grlo od svakakove žlundre
i stal čitati: «Na prosnuiu y molbu kruto veliku poglavitehliudi convictiu y
obteresenie pravde, ( toie tho, szmertpripitanu), kotera ie upala die 15.
Mensis Ianuarii in anno Domini 1667. nad Dorum Krossel, Janussa senum, rdi
ludomorsztva koie ie uchinila rechena Dora nad pokoinom Jannum, purgara nssega
Mihaila, Chelavoga Matije szina, senom, ie engeduval imenuvani Mihaly navkup ze
vszum szvoium y nie pokoine rodbinum ovak, da ona y z musem szvoim Janus
Krossliem bude dusna cheterdeszet mess za nye pokoine dussu szlusiti, od…»
Napisal sam to pismo [Nikoli Zrinskim] i lepo sam se osečal. Otprl sam vrata od
sobe. Mama i japa spali su na svoji posteli, a moje dve mlajše sestrice, Marija
kojoj je bilo dvanajst i Magda kojoj je bilo osam let, spale su na drugoj.
Magda je prešla skroz na moju stranu postele. Mesečina je lukala čez oblok i
dragala ju po dugim, glatkim lasima, koji su bili rastepeni po mojemu jastuku.
Gledel sem ju i mislil kak je v tim letima Nikola Zrinski več bil kralevski
konušnik. Čez mene je opet prešel osečaj da kasnim i da sam do ve več trebal
nekaj postati. Nekaj više od notara kojemu naredbe daje jedan takav čovek kakov
je Trombetassicz. Onda se Magda obrnula na drugu stranu, prehitila ruku prek
Marije i skroz joj se stisnula. Soba je mirisala po njihovomu detinjstvu i taj
se je lepi miris mešal z težačkim mirisima jape i mame. V tom me je trenutku
grejal neki lepi občutek i za ništ me nije bilo briga. Ni za
dvorce, ni za parnu kupelj od Zrinskih, ni za titule ni za zlato.
Vušel sem samo po opravu i mislil sam se prejti vun
prošetati, zbistriti glavu i o semu promisliti, ali sad sam samo štel leči se
med njih, biti dio ove iste noči, njihove noči, pa sem stiha došel do postele,
vlezel pod jorgan i dobro nas se tri pokril.
Nekakva težinjava me je stisnula oko oči, trepavice su
bile kak vile, i makar sam znal da moram otiti ako nekaj hočem postati, biti na
ponos ovoj hiži i pomoči njima dvema da se dobro udaju, bilo mi je to teško
zamisliti – da me negdar ovde ne bu, da me ova mesečina ne bu dosezala ili da
se po zimskoj noči si tri nebumo dizali z postele i z toplim dahom topili inje
z nutarnje strane obloka, te male kristalne zvezdice. Bogatašima je v sobi
toplo, al nemaju čaroliju na oblokima kakvu imamo mi.
Se bu dobro, došlo mi je v misel. Navek
se puti vide ako imaš svoju mesečinu. Pismo je bilo spremno i zutra bu poslano
Zrinskom. Mislil sam kak bu mu sad jasno da more z menom računati i gda sam zaspal
senjal sam kak se rukujemo i kak govorim: Paulus Aytich.
Denis Peričić (Varaždin, 1968.), književnik iz Varaždina: Volim postmodernističku književnost,
ali onu doista postmodernističku, koja, dakle, baštini iz tradicije. Negdje sam
već napisao da Krležine Balade
držim ranim primjerom, svojevrsnim proto-primjerom postmodernističke
književnosti (u svjetskim razmjerima). Balade
su na mene ključno utjecale, i jezikom i motivima, taj
političko-apokaliptički bestijarij i danas je, mutatis mutandis, sjajan amalgam za poetsko zrcaljenje (našeg)
svijeta. Sve ono pak što u oba pogleda, jezičnom i motivskom, Krleža duguje
starim piscima kajkavskim (“klasična jambrešićevsko-belostenčevska
kajkavština”), dugujem i ja (mada bih to zacijelo drugačije opisao), a kao
što je na Krležu utjecao “Jezik ulice i kuhinje. Agramerski
Küchenkroatisch”, tako, naravno, i ja crpim iz žive kajkavske riječi, iako
nisam odrastao u izrazito kajkavskoj sredini, nego više u bilingvalnom,
kajkavsko-štokavskom varaždinskom obiteljskom i urbanom okružju. (U djetinjstvu
sam više kajkavštine naučio gledajući Kerstnerove “Gruntovčane” nego
slušajući svoje bližnje.) U kajkavskim pjesmama, pričama, dramama i jednom
romanu, moj pak motivsko-referencijalni spektar sadrži mnoštvo izvorišta iz
koje Krleža nije mogao crpiti, a to su prije svega rock glazba, film i novija
književna iskustva, prvenstveno stranih autora. Prvi sam, mislim, u kajkavštinu
uklapao reference na Davida Bowiea i Nicka Cavea, filmove poput “Blade
Runnera”, likove poput Batmana, ali i na moje književne heroje 20.
stoljeća poput T. S. Eliota, Kafke ili Raya Bradburyja. Chucka Norrisa, koji se
pojavljuje u mojim kajkavskim pričama, da i ne spominjem, već me lagano i
obilježio… U jednom dijelu moga kajkavskog opusa ima i dosta biblijskog
naslijeđa, izravno ili pak posredno usvojenoga, pa se referiram, primjerice, i
na Boscha. Ne smijem zaboraviti ni na starije kolege: zarana su me fascinirale
zbirke “Morje zvun sebe” Ernesta Fišera i neke zbirke Stanislava
Petrovića; istaknut ću samo njih dvojicu jer sam ih u ponekoj pjesmi izrijekom
citirao. U novije vrijeme osobito vrijednim – i meni bliskim – nalazim
kajkavsko pjesništvo Božice Pažur. No moja je glavna “poanta”
oduvijek bila – i četvrt stoljeća prije “međunarodnog priznanja” – da
je kajkavski punopravan jezik kojim se može izraziti sve, kao i bilo kojim
drugim jezikom, pa sam stoga nastojao, kako je to lijepo napisao Ivo Kalinski,
“jednako prisan odnos uspostavljati spram egzistencijalnoga kao i spram
neegzistencijalnoga, umnoga i zaumnoga, orfičkoga i obečašćenoga, uzvišenoga i
poniženoga”. Dodao bih još samo: i spram književne kao i spram izvanknjiževne
stvarnosti.
Denis Peričić, Techno
gost, Žel’ko(v) p(e)rstili
Ajngeleki svetlo-čarneg serdca (2016.): Esejistički prologuš Mislim da moram reči da slikam na – kajkavskemu!
Ovo oksimoronsko, paradoksalno, zperva alogično i
aporično, a zaprav – v gliblini našeh svetlo-čarnih serdc – ak več ne
„logično“, a unda barem (v terminih ki jih poznajo alkemija i jungianska
psihologija) „istinski istinsko“ misel, zrekel je varaždinski mojster tzv.
likovne vumetnosti, gospodin i gospon Željko Prstec, za prijatele Željko, za
kajkavce Žel’ko, a za one šteri signume čteti znajo
– Prst, more i (adekvatno: kajkavski) Perst.
Rekel je to Žel’ko premierno ne vu Varaždinu (šteri jošče more biti Varažlin,
naročito ak se zbilam misli na kajkavskemu), ergo ne tam gdi bi zračunato pobral lokalpatriotske ovacije, nego v
Osijeku, šteri zbilam nigda ne bu bil Osek, kolki god mi kajkavci šteli biti
kajkavomani. Tega vručeg leta, gda so nas prek Dunava v Galerijo Magis lukali
oni šterima je vsejedno kaj Prstec, Fišer i ja pripovedamo, rekel je Žel’ko
Slavoncima nekaj kaj njih – roko na serdce – ne bi trebalo dotikavati, al jih je
dotaknulo, itekak dotaknulo, vsejajoč v duše Horvatov vsake lingvalne fele
jedno od najintrigantnejših prosvetlenj obče: ne sam da mertvega jazika ni, neg
i da jazik (predi smo več čuli: mertvi!) more biti transsupštancija jazika v
nekaj drugo. Ov put – v kipec, v sliko…
Ivo Kalinski (Črečan kraj Svetog Ivana Zeline,
1940.)
Ivo Kalinski: Cicirici
& Vladimir Pernić: Senjali(2017.)pjesme: Blindjerana pizza, Medtemtoga, Gustokrat, Napokonec, Tihotapec,
cicirici…na pizzi ili odi ti meni lepo u p.m.
Povratak participof Odišel, prešel, zaleval, znal,
svetlel, videl, raširil i opet potom bil mal, spuščal, zdigal, vupal, opadal,
nesil, mesil, išel, zastajkuval i opet potom mineral, presujen, sprebandjeran,
osvetlen, zmračen, pojeden i opet potom spretučen, zlečen, povezan, zvučen,
povišen, znižen, oštrižen i opet potom krizman, zmučen, zgladuvan, rigal
neznan, zagipsan sklit i opet ptom vbit.
«Gleich und gleich gesellt sich gern» – roža na grebu, vu sarcu tern, lasi,
bofti i tieslo črleno.
Spomena vrieden, milošče predan granitni kamen nikomu nedan: «Gnothi seauton»
Apolonu vu Delfi – to breg zna a bregu sejeno… Ernest Fišer (Zagreb,
1943.),Macbeth na fajruntu(2013.): 10. A pravzaprav – dela se o tomu kaj
SVIET TRE ZMENITI, vu žile mu zajti, spati z otprtimi jočmi, ZDRŽATI. I nigdar
Rieč Človeču zabadav ne potrošiti! Dihati z čistemi plučmi, jednak iskati i
cviet i žolč: i vsim nesrečam ftruc, i čemeru ftruc, i črvojedini kaj brez hasna vu nama kluca, kaka mementuš
prespametnih ki prefletno so v sebi sprhli, vre jezeto le jednak.
Božica Jelušić (Pitomača, 1951.) – kojekut i kojekud
obrazovana i upućena književnica,
esejiOd cintora do cybera – Kajogledi
(2004.) Ftič kesnokrič(2016.): dežđ (op BB: u svojim tekstovima nikad nemam
đ nego isključivo dž! ne Mađarska ili Madjarska
samo Madžarska)
Pjesma Mužika za larfe:Cigu-migu,
frišku figu!/ Na veselje brigu!/Em smo svoji: jazbec, lija, drpež-pajdašija!
Katarina Brkić (Repušnica, 1948.), profesorica
hrvatskoga, moslavačka književnica, moja zavičajnica,
ali piše drugačije nego ja. Više prema izgovoru. Kaže:
Ono što čini cjelinu kao riječ, pišem kao jednu riječ. Stobum. Nikako ne
bi išlo s tobum. Zake. Zakej. Nikako zake. Na pitanje Zašto
si se tako opredijelila? odgovaram: Nema
druge. Bilo bi neobično i nerazumljivo. To je jednostavno tako.
Ponašam li se tako i u standardu? Koji pravopis izabirem? Imam svoj mišung.
Osnovica je Londonac. To s kajkavskim je jako zanimljivo. Ima jako zanimljiva
kombinacija povezivanja riječi, osim negacija. One su samo dio. Prijedlozi i
upitne zamjenice, osobne zamjenice. Kombinacije s imenicama… Umjesto u kod
mene ima f i v i ne razmišljam koji
prijedlog staviti. On se posloži sam, kako se to veli, ovisno o fonološkoj
okolini. I onako kako smo govorili. A jezik ima svoju ekonomiju.
Ivica Ivanković (Zagreb, 1968.), urednik na Hrvatskom radiju, etnolog,
etnograf, folklorist i istraživač baštine, iz tada još sirovog rukopisa (Ivekove)
Miselnice, na zavičajnom
govoru Kupljenova,razotkrio
je kakopiše po zvučnosti, ali ovisno o tomu kak se čuje, ima i čak trostruki
način pisanja, uz nedosljednosti (imaju i č i ć!): i spovedi spovet, i vsahlaifsahla; h, v, f: h sviet (Misel na pomoć), h drievo (Misel kej beži), v glave (Misel na pomoć), oblak h trave, propuh v glave, rupa v duši; (Falična
misel), f krušni peči (Misel
na dar), h peklu (Misel o
deci), hjesen (Misel o
dobrini i dobroti), h vuglecu (Misel o
kaju), h draču (Misel sagdanja
(I) ; f polju,fgasla (Zvezdica je jena fgasla);
za ije/je: nie me brige; cviet, drievo, zviezda, dodielana; ljuckom (Misel o živlenju); apostrof: ‘se, ‘ do, nit’ za nofce… nit’ za tal. (Imam svoje); bolj’ (Falična misel), kru’eka , je’nim (Cajta ni);
vraž’a (Misel o leftkoti); Bož’i (Misel
o lienu), ‘da got (Misel sagdanja); ž jum (Misel o dobrini i dobroti); Misel
o sniežnom Božiću…
Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi
kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu
recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila
nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke
s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i
upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas
dovelo do iskazanih zakonitosti.
Knjigu Vračtva vsagdašnja domača (1746.), cjeloviti pretisak rukopisne kajkavske ljekaruše pavlina Imbriha Luiča, koji je priredio, tekst transkribirao, pogovor napisao i glosarij sastavio prof. emer. dr. sc. Alojz Jembrih, na jednoj od Tribina Kajkavskoga spravišča predstavio je njegov predsjednik izv. prof. dr. sc. Boris Beck. U ime nakladnika ozaljskoga Pučkoga otvorenog učilišta Katarina Zrinska te Ogranak Matice hrvatske u Ozlju ravnateljica POU Zdenka Novosel mogla je samo primati pohvale za taj pothvat iz 2022., kako ističe i Nada Vajs Vinjau prikazu u Kaju, LVI, Zagreb 5-6/2023.
Izuzetno je
važno da ljekaruše kao što je Luičeva postaju dostupne široj javnosti, pogotovo
u vrijeme nove popularnosti i trenda prirodnoga liječenja biljem. I ne samo
biljem, jer u njoj ima i vračtva, lijekova animalnoga podrijetla, mineralnoga i drugoga,
primjerice pepela, vapna, žutanjaka, bjelanjaka, voska itd.). Uz to, sadržava
i brojne savjete vezane uz kućanstvo, gospodarstvo i veterinarstvo. Recepti su
vrlo praktični, zacijelo i provjereni u učinkovitosti, a osim što su pisani
kajkavskim, ima ih i na latinskome, jer ih je, pretpostavlja se, Luič odnekud
prepisao.
Vračtva
vsagdašnja domača. Iz vnogih pisan pobrana i probavana. Nikoja nikojim
hasnovita. Ali od smerti osloboditi Boga sam to more včiniti. Niti kaj več od
mene spitavaj, nego jedinoga Boga na pomoč zazavaj. Ova su po patru Imbrihu
Luiču pavlinu popisana. Nad vsim naj bu Bogu slava. Amen 1746. Ovaj tekst
sukladno svome autoru redovnikuukazuje kako se u krajnjem slučaju
osobito neke teške bolesti uzdaje jedino u Boga te duhovno – danas vrlo
aktualno, holistički (!?) – spaja s praktičnim, tjelesnim zdravljem.
Nepoznato je zašto
rukopis nije tiskan u vrijeme nastanka, to prije što se čini priređenim za
tisak. Početkom 20. st. Luičeva ljekaruša djelomično je tiskana u
redakciji križevačkog liječnika Frana Srećka Gundruma-Oriovčanina u Zborniku
za narodni život i običaje Južnih Slavena (1909.) i neki su tada,
pokazalo se netočno, tvrdili da je originalna ljekaruša izgubljena. U Dodatku
sadašnjega izdanja(str. 215-294) Jembrih dodaje i Gundrumov
prijepis teksta iz 1909. Luičeve ljekaruše koji je zanimljiv i zbog
brojnih bilježaka koje tumače nazive ljekovitoga bilja, odnosno svjedoče o hrvatskome
jeziku s početka 20. stoljeća. Rukopis (preslik u boji) sadržava 72
stranice, od kojih se 55 stranica odnosi na latinske i kajkavske recepte s
uputama kako se lijek priprema, kako se i koliko dugo protiv koje bolesti
uzima, dakle terapija. Luič donosi i svoj životopis na latinskom (u knjizi je
preveden na hrvatski). U prvom dijelu, odmah iza preslika ljekaruše, Jembrih
donosi latiničku transkripciju kojoj dodaje i korisno tumačenje pojedinih
riječi u ljekaruši, tzv. glosarij, iz kojega izvlačim:
bažuljk – bosiljak, bodac – probadanje,bol; cvit – menstruacija;
dušac – miris, vonj; flajštar – krema; gnjusoba – smrad,
zmazanoća; guščeri – bol grla; jaderka – jezgra; na dimije – prepone;
opadavica – epilepsija; pupkorizna baba – primalja, babica; ščep
– puni mjesec; vulog – kostobolja, giht; zašprihnuti – poškropiti…
Po dobrome Jembrihovu običaju, kad se on dohvati nekog rukopisa, njegov komentar odnosno ovdje Pogovor (str. 167-211) opširan je i vrlo vrijedan i u kontekstu i sam za sebe. Ovdje kreće s geslom Priroda je najbolja ljekarnica citirajući Sebastiana Kneippa. Jembrih donosi okvir s podacima o počecima liječenja ljekovitim biljem, o najstarijoj glagoljaškoj ljekaruši iz 14 st. nastaloj na području Vinodola te o brojnim srednjovjekovnim benediktinskim samostanima zapadne Europe. Uz benediktince i franjevce, pavlini su, navodi, bili poznati ljekarnici koji su ručno zapisivali recepte i širili ih u puku pomažući bolesnima i djelujući na ublažavanje ili suzbijanje različitih bolesti. Takva je prva medicinska knjiga 1776. tiskana u prijevodu na kajkavski književni jezik varaždinskoga liječnika Ivana Krstitelja Lalanguea već spomenuta Medicina ruralis iliti Vračtva ladanjska iliti vračtva ladanjska, za potreboču mužev, i siromakov Horvatckoga orsaga i okolu njega, bližnešeh mest. Kad je o djelima u rukopisu riječ, danas je osobito važno njihovo objavljivanje i za nacionalnu kulturu i to kako za povijest pučke medicine i farmaceutike tako i za povijest hrvatskoga, ovdje napose kajkavskoga jezika i medicinske terminologije.
Jembrihov Pogovor donosi: Uvod, Ljekaruša Imbriha Luiča, kako je iznova otkriven Luičev rukopis?; Rukopis Ljekaruše (1746.), Curriculum Vitae pavlina Imbriha Luiča, Ljetopis Imbre Luiča u njegovim Vračtvina vsagdašnjim (1746.), Vračtva vsagdašnja domača po Imbrihu Luiču popisana (1746.), Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746.), Tablica slovopisa Luičeve Ljekaruše, Ostala grafijska i jezična obilježja u Luičevim Vračtvima vsagdašnjim; Dodatak: Luičeva Vračtva vsagdašnja domača (1746.) u redakciji Frana Srećka Gundruma Oriovčanina (1909.), Kratice, Every-dey Domestic remidies (Summary).
One koje će
to zanimati, na kraju ljekaruše Jembrih donosi i prijevod Luičeva Curriculum
vitae u kojem po godinama zapisuje događaje, počevši od rođenja 1690. u
Karlovcu. Njegov je jezik sličan tzv. zrinsko-frankopanskom jezično-književnom
krugu, tj. jezik područja na kojemu su pavlini samostana Svetica i Kamenskoga
pastoralno djelovali. Spominje i Luičeve
boravke u Lepoglavi, Remetama, Olimju, Sveticama, Kamenskom i
Križevcima, što se ogleda i u Luičevim jezičnim interferencijama.
U poglavlju Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746) ljekarušu Jemrih uspoređuje s kajkavskim djelima 18. stoljeća zaključujući da se razlikuje od njih, iako slijedi tradiciju slovopisa u upotrebi u Zagrebačkoj biskupiji njegova doba (npr. lj, nj uvijek je pisao li, ni, a ne ly, ny; , današnje đ piše gi, a ne gy, itd). Jembrih navodi da je u prvoj polovici 18. stoljeća, kad je napisana i Luičeva ljekaruša, tiskano više od 40 kajkavskih knjiga, a među njima i prva kajkavska početnica Abecevica 1746. Jurja Muliha. Godine 1745. tiskan je školski priručnik na latinskom jeziku kajkavskim primjerima te na 31. stranici, namijenjen đacima isusovačke gimnazije i strancima koji uče hrvatski (!) Uputa za pravilno pisanje hrvatskih riječi kako prema samoj prirodi pravilna izgovora tako i prema glasovnoj vrijednosti slova predočena i na korist domovinske mladeži te onih stranaca koji žele učiti hrvatski jezik, iznesena… U tim Uputama, uz drugo, stoji da svaka hrvatska riječ mora se pisati tako kako se izgovara, što se kao piši kako govoriš pripisuje Vuku Stefanoviću Karadžiću koji se tada nije ni rodio!
Ne mogu, dakako, iz Luičeve ljekaruše ne prenijeti i po koje vračtvo, ali ne proti gnidam vu glave ili vugorki kak se berzo namoče ili živčanih bolesti ili nesanice nego:
Za
oči kermežljive. R.I. Vzami 3 jajca černe kokoši, zažgi jaluna i stuci ga, posipli ž njim jajca i
zmišaj, ožmikni čes čistu candru, i s tim oi ispiraj.
Kada
svinje paraju. Vzami
grabrove gube, i davaj jesti vu testu, hote ozdraviti.
Da
ocat berzo jak postane.
Vzami kruha jačmenovoga skvasnoga, i postavi ga nutar, čes 2 dni jak ovat bude,
i omoči vu njega razbijenoga falat želiza, nikuliko puti.
Proti
buham.
Presi(j) vapna živoga, i kada hižu pometeš, posipli z onim vapnom hižu, hote
sve buhe pocerkati. Pak namaži jednu stran postelje s človečju mastjom, tam se
hote vse buhe spraviti, kadi je lahko moreš s kipučim kropom popariti.
Friška slanina da se v letu ne zvonja. Vzami borovice černe, češnjaka stuci, z jakim octom nali, zmišaj, s tim frišku slaninu, kuke, lopatice i druga ostala jako natari, zatim pak jako nasoli i onak naj stoji 1 tjedan vu koritu, zatim ju vu dim obisi, ne če se skvariti.
Časopis DHK za književnost, umjetnost i društvo Republika, broj 3-4/2024., str. 169.-172. (urednici Tin Lemac i Livija Reškovac), objavio je u cjelini Kritika tekst Domanićeve štokavske Pjesme: u Begradu 1933. ćirilicom, u Zagrebu ponovljene latinicom tek 2022. o knjizi Dragutina Domjanića, Pjesme, priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih, Matica hrvatska, Zagreb, 2022.).
Prenosimo ga:
Božica
Brkan
Domjanićeve štokavke Pjesme: u Beogradu 1933. ćirilicom, u Zagrebu ponovljene
latinicom tek 2022.
Dragutin Domjanić, Pjesme (Priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih), Matica hrvatska, Zagreb, 2022.
Predstavljajući u veljači 2020. u DHK knjigu Dragutin Domjanić u novom svjetlu (Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina i Hrvatsko književno družtvo Sv. Jeronima u Zagrebu), autor Alojz Jembrih, kao ustrajan i predan istraživač književne, osobito kajkavske povijesti, istaknuo je kako bi bilo vrijedno istražiti Domjanićevu poeziju objavljenu u hrvatskim časopisima predloživši da se napokon i u Zagrebu objave Pjesme (1933.), posljednja i to štokavska, ijekavska Domjanićeva zbirka objavljena za života, tiskana samo tri mjeseca prije smrti, u Beogradu na ćirilici.I 2022., gotovo devedeset godina poslije objavljuje je latinično Matica hrvatska, a priredio ju je Alojz Jembrih, kojis pravom zaključuje da je zbog činjenice što je na ćirilici, ta knjiga do danas ostala gotovo nepoznata hrvatskim književnim kritičarima. A sad se otvara mogućnost da ovi iznimni Domjanićevi stihovi steknu i nove čitatelje.
Moglo bi se reći i unovome svjetlu
zahvaljujući popratnoj opsežnoj pogovornoj studiji Alojza Jembriha. Ma koliko u
svakodnevici bio nezaobilazan uglazbljenim kajkavskim evergrinima, Kaj (Vre
ptčeki spiju…) i Fala, Dragutin Milivoj Domjanić(1875.-1933.)
može izdržati novo povijesno i umjetničko mjerenje i usporedbe.
Jembrih ne dvoji da rođen u vlastelinskom prigorskom dvorcu Krči kraj Adamovca,
obrazovanjem doktor prava i zanimanjem činovnik, sudac (životni balast koji je teško podnosio) vrlo
aktivan u vodstvu Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i PEN-u, član
JAZU, prevoditelj, pjesnik (po tri kajkavske i štokavske zbirke), dramatičar i
prozaik, modernist i impresionist, Domjanić zaslužuje više od dosadašnjega
čitanja. U pogovoru Uz ponovljeno izdanje Domjanićeve posljedne zbirke Pjesme
(1933.) različiti čitatelji mogu naći različite nove teme, a Jembrih vrlo
detaljno nastoji dokumentirati svoja polazišta. Piše, primjerice:
Domjanića su neki htjeli proglasiti
čistim regionalistom, misleći pri tom na njegovu kajkavsku poeziju, jer je
uronjen u zavičajni pejzaž kajkavskoga podneblja iz kojega je crpio slike
prirode u svu ljepotu koju je riječima mogao dočarati. No u svojim štokavskim
pjesmama on svoju čežnju za pjesničkim slikarstvom prenaša svuda i svagdje. I recentnim primjerima mogli bismo
potkrijepiti kako se kajkavska odnosno djalektalna poezija i pjesnici guraju
onkraj i preskaču u nacionalnim antologijama, pa ne čudi da se kajkavski
kanonski pjesnik propušta čitati na standardu. Kad zagledamo i novije izbore, pa i primjerice
Izabrane pjesme koje je Matica hrvatska 1998. objavila – kao i Pjesme – u istoj Biblioteci Parnas,priređivač Mladen Kuzmanović na devedesetak stranica odabrao je 38
kajkavskih i samo 12 štokavskih, ali niti jednu iz beogradske zbirke, koja je sada u Zagrebu objavljena na 200
stranica.
Jembrih smatra
kako se u hrvatskih kritičara pa ni književnih povjesničara o posljednjoj
Domjanićevoj zbirci nije pisalo a još manje spominjalo i da je razlog
zaobilaženju i prešućivanju što je objavljena u Beogradu ćirilicom, ijekavicom,
dakle hrvatskim jezikom. Osim toga, na političkom polju u tadašnjoj Hrvatskoj,
dominacija srpske politike bila je takva da je u intelektualnim krugovima
poticala odbojnost prema beogradskom centralističkom režimu.
Prijatelju Slovencu Božidaru Borku (1896. – 1980.) točno dva mjeseca prije
smrti 7. travnja 1933. Domjanić piše: A ja imam svagdje osjećaj, da se hoće
sve centralizirati u Beogradu. Čast, kad bi mi bili kulturno jedno i kad bi
tamo bio centrum sve naše kulture, ali to nije, a politika je od kulture vrlo
daleko. Riječ je o pjesnikovoj zahvali Borku na prijaznoj i toploj
ocjeni objavljenoj u Jutru njegovih Pjesama izdanima u
Srpskoj književnoj zadruzi te Jembrih šire citira Domjanićevo pismo u kojem
također stoji:Vi ste se sigurno začudili, da ste tamo i mene našli.
Nisam im mogao odbiti, premda se inače s onim sprijeka u mnogo čemu ne slažem.
Ali kultura je druga stvar. U tom se pak ne možemo sasvim razići. Konačno, ja
sam preko 20 godina suradnik Književnog Glasnika, mnoge od pjesama u toj knjizi
su baš i u Glasniku štampane, pa nisam postao manje Hrvat, nego što jesam i
ostajem uvijek.
Iznimno zanimljivo u cjelini Dragutin Domjanić istinski tumač svoje poezije i zbirke Pjesme (1933) Jembrih prenosi Domjanićev razgovor s A. Vešićem iz časopisa 15 dana, III., br. 10 (15. svibnja), 1933., 145-147.u povodu izlaska te beogradske knjige, u kojem pjesnik kaže i:To je moj prvi izbor poslije Matičinog. U toj knjizi su većinom pjesme, koje sam ispjevao u posljednjih deset godina. Skoro su sve štampane po raznim časopisima, ali imade i novih. Pjesme u knjizi sam razdijelio u četiri grupe: Iz kanconijera; Iz teških dana; Slike i Život. Razdijelio sam ih tako, da budu jedne drugima bliže i da tvore sve zajedno jednu cjelinu. Sama riječ Kanconijeri govore kakve su pjesme, premda to je za mene samo neki kostim rokoko u kome se izražavam. Iz teških danasu ratne uspomene. Slike su više objektivne, dočim Život su više subjektivne pjesme.(…)
Odgovarajući na
brojna Vešićeva pitanja, Domjanić izjavljuje i kako je sputan poslom te da
kakvo veće djelo za sada ne sprema. Svoje vrijemene vidi odviše lirskim. Za njega je lirika, kao neki pritajeni osjećaj
nježnosti ili ljubavi i ljepote, ono što postoji i u najgrubljem čovjeku. Zato
je drži uvijek savremenom. Ne slaže se s kritičarima koji misle da je nastupio „sumrak lirike“, ali misli kako se čovjeku, koji
se mora brinuti za svagdašnji kruh slabo pjeva. Također, po njegovu, lirika
može biti socijalna, ali samo socijalna ne smije biti. Pjesma mora biti nešto
proživljeno, ali i umjetničko! Rak ranu književnoga života nalazi u
materijalnim (ne)prilikama i siromaštvu književnika i čitalačke publike, jer za
život se mora namaknuti, a za knjige, kako se može. C’est la litterature,
citira Verlainea. Zacijelo mu je bilo drago kad je Ljubomir Maraković nalazio
da je primijenio na hrvatske stihove simbolistički program Verlaineove Art
poétique upravo točku po točku te ocijenioda se pjesme poput Jeseni,
Mjesečina, Noć, Tiho prihaja mrak
itd. sugestivnom i spontanom muzikom stiha mogu mjeriti s najslavnijim
draguljima Verlaineove poezije.
Želeći Domjanića
promotriti u kontekstu hrvatske Moderne, Jembrih opsežnije citira upravo
Marakovića, koji s Nazorom i Vidrićem, Domjanića vidi njezinim tvorcem, a uoči
tiskanja recenzirao je i njegovu beogradsku zbirku. Uspoređujući prvu iz 1909.
i posljednju zbirku iz 1933. – obje nose naslov Pjesme – nalazi i slične
naslove u obje, primjerice Glicinije. Piše: Domjanićeva je poezija možda ponešto
monotona, kad se čita na dušak; ali se zato njen intezitet sve više
produbljuje, njena mogućnost izražavanja sve se više izoštrava i profinjuje, te
konačno uspijeva da nas snagom svoje sugestivnosti sasvim zaokupi svijetom
pjesničke fikcije ili bojama koje pjesnik daje zbiljnosti.
Naveden je
primjer balade Ulicau kojoj je nanizano niz slika iz zagrebačke
ulice, (…) gdje se Domjanić iskazuje kao pjesnik koji predočuje sve što vidi
oko sebe i što ga boli.Iako su muspoticaliplemenitaško
podrijelo,ovu pjesmu uzimaju za dokaz da bi, da je odrastao u drugoj
životnoj sredini, Domjanićbio najsocijalniji pjesnik ondašnjice.
Ulica
Kako se sve ovo čini daleko,
kao da priviđenje je neko:
Ljudi u gužvi. I hite niz ulicu,
s brigom u licu.
Kao da boje se, hoće li stići
nekud, kud moraju ići.
Mnogom u oku pokornost je tupa,
tako robijaš na robiju stupa.
Drugom u zjeni još sni su iz noći,
ili od bančenja mutne su oči.
U nekom mržnja il zavist je blijeda,
kad one bogate izloge gleda,
gdje ima svega što čovjek zaželi,
gdje mesa rumene se brjegovi cijeli.
A njemu bližnji ni živjeti ne da,
ni do sita jesti.
Padaju konji po sluzavoj cesti,
udara bič, jer se mora izvesti.
Dolaze ljudi i nekuda odlaze,
svi svoje posebne imaju staze,
a jedan drugomu smeta i priječi.
Život sve buči i ulica ječi.
Koliko laži sad prozbore riječi!
Sjene polako niz spratove plaze.
Skoro već lažna će svijetla se palit
i zapad će krvlju se zalit.
A noć će doći negdje sa sela,
gdje bijeda na svakom pragu je sjela.
Auta u šetnji, sve najskuplja marka.
Šofira dama. I vozi psetance,
nakazu malu, al’ japansku pravu,
ljetos i vrpcu je dobila plavu.
A tamo na klupi, na kraju parka,
kunja sad radnik bez posla i hrane.
Dalje, u zakutnih ulica klance
vuku se žene, već nešto i pjane.
Sve se tu prodaje: tijelo i duša,
il se bar prodati kuša.
Koliko djece spred stanova vlažnih
umire sad, dok sa sjednica važnih
idu gospoda i, kako se kaže,
oni zaključiše rat proti bijedi.
A eto prosjak je izbačen blijedi
iz nekog doma što uboge pomaže.
Prljav i poderan, ipak se drznu
(ko zna, u svojoj prostoti il zlobi?)
novom se, finom približiti krznu
što ga za Božić pisarica dobi.
Krzno je meko i kô da je mazi.
Zato ga tako i voli i pazi.
A šef joj dobar, i srca ima.
Pomaže on i siromašnima.
Smrklo se već, i kroz grada dubinu
svijetlo na mlazove blistave sinu.
S ulica prosjake čiste, jer jadno
tamo ih gledat. A biva i hladno.
Kupi ih racija, k noćištu nosi.
Bijedni taj svijet zar i noću da prosi?
– Treba sve čisto bit.
Sjutra će dame,
bogate, s prstenjem, mlade i stare,
prosit i – primati milodare.
Svako će dati za ubogoga,
pa i sirotinja mnoga.
Jer piše: „Ljubi bližnjega svoga!“
A negdje iz mraka, al nedaleko,
kao da grubo se nasmija neko.
I kletvu je rekô…
U kritikama Domjanićeve
poezije ne nedostaje pohvala, ali ni prigovora i negiranja. Jembrih je uvjeren
kako će budući ocjenitelj njegove zbirke Pjesme
(1933.) imati mogućnost, potvrditi ili otkloniti i konstatacije primjerice
Branimira Donata (I dok se o Dragutinu Domjaniću, pjesniku štokavskih
stihova, može govoriti kao o stvaraocu mnogih deklarativnih i dekorativnih
pjesama, kada pokušavamo definirati profil njegove kajkavske poezije, onda se
pred nama otvaraju bogate i relativno neistražene perspektive jednoga jezika,
jedne imaginacije, obrisi poglavlja koje nije samo epizoda u povijesti hrvatske
književnosti.) ili Cvjetka Milanje (Dakle, Domjanićevo pjesništvo na
štokavskom jeziku, koje se smatralo umjetnički inferiornim [sic!] i poetički
različitim od pjesništva na kajkavskom jeziku, većinom je nastalo do vremena
kada je on počeo pisati kajkavski, pa je, dakle, ipak zbirka iz 1909.
najcjelovitija i umjetnički najbolja jer su kasnije ‘nadopisane’ pjesme na
štokavskomu u biti neznatno proširile teme, a formativno su morfološki i
izražajno gotovo iste.) i drugih. Ako
se za analizu Domjanićevih štokavskih stihova smatra osobito važnom dešifrirana
rukopisna ostavština Razmišljanja i zapisi objavljena 1996., iiako su u posljedna dva desetljeća proučavanja i
ocjene Domjanićevih štokavskih pjesama već krenula drugim smjerom (Šicel,
Pavličić), poslije objave Pjesama iz 1933. u Zagrebu 2022. s Jembrihovim
popratnim tekstom, valja zaključiti kako Domjanić, pogotovo na
štokavštini, ni izdaleka nije iščitan te da bi
bilo za očekivati novo vrednovanje njegova opusa, i štokavskoga i kajkavskoga
te njihova međuodnosa.
Na kraju još, neke će čitatelje vjerojatno zanimati koliko je ćirilično izdanje promijenjeno u latiničnome. Vrlo malo, kaže Jembrih: na tri je mjesta futur I. promijenio Domjanićev oblik živjeće u živjet će, snivaću u snivat ću i snivaće u snivat će; ostavio je kako je Domjanić zbog rime napisao u pjesmi Plein airplemićska ruka – sizifska muka te pridjev tavni (tamni) – slavni;imenicu okean prepisao je kao ocean u duhu današnjega hrvatskoga jezika.
Pohvalna gesta
kako se Matica hrvatska ponovljenim izdanjem zbirke Pjesme (1933.) odužila svojemu dugodišnjem predsjedniku Dragutinu
Domjaniću uoči njegove 90. obljetnice smrti.
Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti, III. Dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara predstavljen je u ponedjeljak 6. ožujka 2023. u Društvu hrvatskih književnika u Mjesecu hrvatskoga jezika. Ta je knjiga objavljena u biblioteci Povijest hrvatske kajkavske književnostinakladnika Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, u čije je ime izv. prof. dr. sc. Rajko Fureš ocijenio izuzetno vrijednim djelom. Tisuću stranica trećega toma Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti trećina je svih triju tomova, koji su krenuli 2006., I. dio od prvih tragova do dvadesetih godina 20. stoljeća(2014.) i II. dio Vinko Žganec i njegovo doba (2016.).
Glavni urednik i recenzent prof. dr. sc. em. Alojz Jembrih istaknuo je kako je to Zvonarovo životno djelo, dragocjen doprinos ne samo istraživanju kajkavske nego cjelokupne hrvatske, ne samo usmene književnosti. Podsjetio je na zanimljivu autorovu biografiju i bibliografiju, koji je istraživanje usmene književnosti započeo sa zavičajnom, međimurskom, sa prof. dr. sc. em. Stjepanom Hranjecom, drugim recenzentom, koji je na jednome od krapinskih znanstvenih skupova predložio da se pripremi takav rad. Koliko je to važno pokazuje kako su u vrijeme Prvoga svjetskog rata zabilježene međimurske narodne popijevke na kajkavskom poslužile kao dokaz da je Međimurje dio hrvatskoga jezika, po tome dio Hrvatske, pa onda umjesto mađarskoj teritorijalno pripalo prvo Jugoslaviji.
Autor je izuzetno vrijedan, najkompletniji istraživač pučkih pjesmarica, kojih je dosad otkriveno već 30, i nije mu bilo ni na kraj pameti da će potkraj života u relativno kratko vrijeme stvoriti tako opsežno, temeljito i važno djelo, koje recenzent prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec ističe kapitalnim o usmenoj kajkavskoj književnosti. Odsad se nedvojbeno ni o pisanoj ni o usmenoj hrvatskokajkavskoj književnosti, pa ni hrvatskoj književnosti uopće, ne bi smio ni zamisliti razgovor bez Zvonarevih knjiga. Posebice u ovoj trećoj, ispravljene su neke znanstvene zablude i pogreške čak neprikosnovenih znanstvenih autoriteta.
Nedvojbeno razgovor o ovim izdanjima limitira to što je riječ o usmenoj, a ne pisanoj, te o dijalektalnoj kajkavskoj, a ne o književnosti na standardu. Hranjec ističe kako je znanstveno zanimanje za usmenu književnost mnogo rjeđe nego za pisanu te pobraja (iz Zvonareve knjige) Maju Bošković-Stulli, Divnu Zečević, Tvrtka Čubelića, Josipa Kekeza i Stipu Boticu, zatim „kajkavce“ Olgu Šojat, Zvonimira Bartolića, Jožu Skoka, Stjepana Hranjeca, Ivana Zvonara, Mariju Novak i druge koji su se bavili usmenom književnošću, ali je prazninu ipak popunio tek Zvonar, objedinjujući pristup kronološki, leksikonski i kritički. Ukazao je i na međuprožimanje usmene pisane književnosti.
Hranjec zaključuje kako je „ovaj treći dio, zajedno s prva dva, Zvonarovo kapitalno, životno djelo! Njime je uvjerljivo pokazao da usmena kajkavska književnost (poglavito popijevka) posve jasna umjetnost riječi (pjevanja), umjetnost koja ima svoj respektabilnu dijakroniju i koja je opstala i opstala stoljećima. Svako tko se odsad bude laćao posla oko interpretiranja kajkavske usmene književnosti morat će svakako konzultirati ovo vrijedno trotomno djelo. Zvonar je uspio objediniti sva dosadašnja znanstvena istraživanja i znanstvene stavove te u respektabilnom dijakronijskom nizu pokazao da umena kajkavska književnost, jasno, u zajedništvu s mlađom joj sestrom, pisanom, nije nikakva rubna dijakronijska pojava (što bi se, s obzirom na današnji status njenog jezika dalo zaključiti!), nego višestoljetna hrvatska umjetnička činjenica.“
U kojoj je mjeri, međutim, kajkavsko narječje postalo marginalizirano, pa i omalovažavano na komunikacijskoj razini, prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec pozvao je u pomoć Miroslava Krležu, koji je o 130. obljetnici Hrvatskoga narodnog preporoda napisao: „Sam fakat što su naši buditelji ilirske navodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila tako da su se odrekli svog narodnog imena i svoga jezika, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslavenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnaravnom, oduhovljenom smislu, tajfakat odaja ih bitno od sličnih romantičnih pokreta u svijetu. Kada se danas, kao što se uobičajilo) govori o ilirskom eksperimentu patetično, mislim da ne bi trebalo zaboraviti književnost (usmenu i pismenu, op.) kajkavsko-čakavskog jezika koji pred nama leži više od stotinu godina mrtav…“
„… Upravo ilirko odricanje hrvatskog imena i jezika ( podsjećam da kajkavski Hrvati u Mađarskoj, s lijeve obale Mure, i danas svoj govor zovu horvatski), dakle to odricanje „ pretvorilo se kasnije u superiority-kompleks spram Ilira-kajkavaca, naroda između Save, Drave i Kupe (amo bi trebalo „i Mure“, op.), koji susjedi nazivaju Bezjacima, jer upravo ova vulgarna bezjaština (…) pretvorila se u pojam čovjeka nemuštog, neotesanog, lukavog, prevejanog i priglupog, koji kao kekavac ili Wend i danas još vegetira bez nacionalne svijesti, kao bastard koji nema granica ni prošlosti…“
A koliko je još otad, od tih Krležinih riječi prošlo!? Kajkavski je samo još mrtviji!
Ovaj mi je zadnji, posljednji odlomak teksta zapravo trebao bio početak, pereks teksta, ali mi je bio pretužan toliko da ne bih tekst, da sam nastavila tako, ni napisala. Kolegica i ja pokušale smo izračunati koliko je u DHK u sredini toga dana bilo osoba koje su prvi put slušale o Zvonarevoj knjizi, jer se većina nas već s susrela s Pregledom povijesti kajkavske usmene književnosti, III. dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara na 21. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem kajkavski jezik i kultura kroz stoljeća 5. rujna 2022. u Krapini, u okviru Tjedna kajkavske kulture, a neki i u Varaždinu, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović, 26. listopada 2022., iz poštovanja prema radu, znanstvenicima i kajkavskom. A gdje su ostali povjesničari hrvatske književnosti, dijalektolozi…? Gdje su zaštitnici dijalekata da ne odumru i zaštitnici standarda da ga ne razgrade jezici kajkavski i čakavski? Gdje su brojni kajkavski pjesnici, književnici i pisci, gdje akademici, gdje studenti, gdje mediji, gdje…?
Skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća od općeg hrvatskog je značaja / Županije na kajkavskom govornom području trebale bi se više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni predmet / Onima koji međunarodni kod za kajkavski jezik gledaju kao odcjepljenje od hrvatskoga jezičnog korpusa poručujem da krivo gledaju jer to nije bila intencija tražitelja koda
Da smo intervju radili za neke druge novine, nazvali bismo ga životnim. Jer povod mu je sredinom lipnja napunjenih 75 godina Alojza Jembriha, života toliko bogata da bismo prostor višestruko mogli ispuniti i samo nabrajanjem biografskih i bibliografskih podataka. Od 2018. professor emeritus zagrebačkog Sveučilišta, školovanje je započeo u svome Gregurovcu Veterničkom kod Mihovljana, nastavio u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu te na bečkomSveučilištu studijem slavistike, povijesti umjetnosti i filozofije, gdje je tezom iz starije hrvatske književnosti o Antunu Vramcu i doktorirao 1977. pod mentorstvom glasovitoga profesora Hamma. I sam je karijeru završio profesurom na hrvatskoj književnosti starijega razdoblja na Fakultetu hrvatskih studija predajući od 1998, a prije toga predavao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i Višoj učiteljskoj školi u Čakovcu te gostujući na više sveučilišta izvan Hrvatske. Radio je i u Zagrebu, u Staroslavenskom institutu i Institutu za jezik (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), a bio je u Njemačkoj stipendist Humboldtove zaklade. Znanstvenoistraživački rad Alojza Jembriha usmjeren je osobito na područja povijesti hrvatske književnosti i jezika, leksikografije, dijalektologije, slavistike, hrvatske kulture, hrvatskoga školstva, kajkavske književnojezične baštine i gradišćanskohrvatske književnosti i jezika te hrvatske književnopovijesne protestantistike. Filološke radove objavljuje od 1974., autor je 17 zasebnih knjiga i više od 200 znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu. Glavna su mu djela: Život i djelo Antuna Vramca (1981), Prilog proučavanju hrvatske književnosti i povijesne dijalektologije (1981), Hrvatski filološki aspekti (1990), Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze (1991), Na izvoru gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti / Aus dem Werdegang der Sprache und Literatur der Burgenlandkroaten (dvojezično, 1997), Hrvatski filološki zapisi (1997), Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (1997), Stipan Konzul i „Biblijski zavod“ u Urachu (2007). Uredio je katalog izložbe Kajkaviana croatica – Hrvatska kajkavska riječ (1996), kojoj je bio i jedan od organizatora.
Pretiskom ste objavili pedesetak djela iz starije hrvatske književnosti i popratili ih stručnim pogovorima. Zašto je to uopće važno u vremenu i u narodu u kojem se malo čita i recentna književnost?
Ako znamo da je kajkavska književnost stara više od 350 godina i da se o njoj do osamostaljenja RH u
hrvatskoj književnoj povijesti nije na zasluženi način pisalo, a niti u školskim udžbenicima nije imala mjesto
koje joj pripada, onda sam pretiscima kajkavskih književnih djela želio osvijestiti stručnu i ostalu javnost da
hrvatska književnost nije samo ona pisana štokavštinom nego u korpus hrvatske književnost valja i danas
uključiti kajkavsku književnost, speciJčnu po žanru, namjeni i jeziku.
Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem u okviru Dana kajkavske kulture u Krapini sa suradnicima iz Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca i krapinskog Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo uspijevate organizirati već puna dva desetljeća. Rujanski bi trebao biti posvećen vama. Kako ocjenjujete njegovu ulogu, s obzirom na to da gotovo svake godine završavate opetovanim zaključkom da kajkavski u školi postane izbornim predmetom? Sličan prijedlog odaslali su i iz Kastva, ne samo za čakavski nego za dijalekte, idiome, zavičajne govore… Bezuspješno. Pojedine egzotične govore uspjeli smo uvrstiti u popis nacionalne nematerijalne baštine. Što, prema mišljenju Hrvatske enciklopedije, mrežnog izdanja, „najplodniji suvremeni istraživač hrvatske kajkavske baštine“ sudi o tome?
Točno ste primijetili. Ove će se godine održati 21. znanstveni skup pod naslovom koji sam predložio prije
dvadeset godina – Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Neki će kolege reći da je to znanstveni
skup regionalnoga značenja. Slažem se, ali on je i od općega hrvatskog značenja, jer naslov govori da
pridonosi novim spoznajama i vrijednosti jednog segmenta hrvatskoga identiteta. Tko to niječe, smatram
da je izvan zdrave pameti. Dosad je objavljeno pet zbornika referata. Zaključci, apeli koje spominjete,
doista ulaze u sociolingvističko polje i u jezičnu politiku RH. Mislim da bi se županije na kajkavskom
govornom području trebale više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni. No to ovisi
o sagledavanju realnosti, a ona je u činjenici da se kajkavska književnojezična baština, barem na
kajkavskom govornom prostoru, cijeni i proučava bez primisli da se time ugrožava hrvatski standard
novoštokavske osnovice.
Je li izgledno da će naši učenici prije i standardni hrvatski zamijeniti globalnim engleskim negoli da mogu ponovno učiti materinski kajkavski? Na čuđenje mnogih, i Mate Kapović ističe kako bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.
Slažem s kolegom Kapovićem. No uz poznavanje kajkavskoga dijalekta, potrebno je ipak nešto učenicima
moći reći o starijoj kajkavskoj književnosti od 16. do 19. stoljeća. No tu je drugi problem: kako to uključiti u
nastavni kurikulum? Obično se, sve do danas, govori (i piše) da su učenici preopterećeni predmetima. Ne
znam tko može sebi priuštiti taj luksuz i reći da je preopterećen znanjem i poznavanjem svoje književne
povijesti? Hoće li engleski na globalnom planu nadjačati materinske jezike? Nisam prorok. No sve dok
imamo svake godine 21. veljače – međunarodni dan materinskoga jezika, možda će hrvatski ipak opstati
zajedno s kajkavskim. No na taj dan trebalo bi uključiti i svijest naše javnosti o postojanju kajkavskoga
materinskoga jezika.
Kajkavskome književnom jeziku 2015. dodijeljen je međunarodni ISO 639-3 kôd kjv kao povijesnom književnom jeziku za razdoblje od 16. do 19. stoljeća, te u nekim suvremenim djelima. Mnogi su uvjereni: najviše vašom zaslugom. Iako postoje mišljenja kako, primjerice, ne samo poezije nego i suvremene hrvatske proze nema bez kajkavske (Kovač, Kolar), postoje (i u nekih kajkavaca) oprečna mišljenja o međunarodnom kôdu kajkavskom, jer da se njime naudilo ukupnome hrvatskom jeziku?
Za spomenuti kôd zaslužna je, prije svih, udruga iz Čakovca Kajkavska renesansa, jer je njezin predsjednik
Mario Jembrih tražio i obrazložio opravdanost, a registraciju kôda proveo je SIL International. Moja je
zasluga više logističko-stručna potpora. Tog događaja ni danas u Hrvatskoj još nisu svjesni mnogi, pa ni
neki jezikoslovci i akademici. Dobiveni međunarodni jezični kôd za kajkavski književni jezik odnosi se na
jezik kojim su pisana i tiskana djela od 16. do druge polovice 19. stoljeća. Dakle, jezikom na temelju kojega
se u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu izrađuje Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnoga
jezika (dosad objavljeno 15 svezaka!). Zato mu i jest kodno ime Kajkavian Literary Language, a kôd je od
velike važnosti za biblioteke po svijetu zato što su knjige tiskane na kajkavskom u njihovim katalozima
stavljane i pod srpskohrvatski ili pod slovenski jezik. Slažu li se oni koji negoduju zbog kôda da se kajkavske
knjige tako katalogiziraju? Ako se slažu, onda se odriču i dijela hrvatskoga identiteta. Stvari nisu tako
jednostavne. Poručio bih onima koji taj kôd gledaju kao nekakvo odcjepljenje od hrvatskoga jezičnoga
korpusa, da krivo gledaju, jer to nije uopće intencija tražitelja kôda.
I o kanonima se teško dogovaramo, a recentni nacionalni i vrlo utjecajni antologičari u širokom krugu zaobilaze kajkavsku i uopće dijalektalnu poeziju i prozu. Polemike se izjalove u nove sitne podjele. Kao najveći živući kajkavolog prava adresa ste za sud o tome.
Ako antologičari zaista zaobilaze kajkavska poetska ostvarenja u svojim subjektivnim antologijama, onda je
to znak da upravo oni jezičnopoetski kajkavski odvajaju od općega hrvatskog korpusa. To pak znači da
samo potvrđuju da danas treba pisati zasebne povijesti kajkavske književnosti. Govorimo u množini, jer toj
književnosti pripada nekoliko svezaka povijesti u kojima bi bili prikazani svi kajkavski pisci od 16. do druge
polovice 19. st. A onda cjelovita povijest suvremene kajkavske književnosti također u nekoliko svezaka. No
pritom se postavlja pitanje: imamo li mi autora koji bi se takva posla prihvatili? Mislim da imamo. Jedino je
nejasno hoće li ti autori, kada prijave takav projekt na natječaj koji objavljuju mjerodavne institucije u
kulturi i znanosti, dobiti novčanu potporu. Ne želim ništa prejudicirati, ali mislim da bi takve institucije trebale imati sluha i za kajkavski korpus, bez zadrške. Pritom mislim na povjerenstvo u Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti RH, koje odlučuje i predlaže novčanu pomoć za projekte
Između Krleže i Domjanića, moj je izbor Krleža, ali bez Domjanićeve himnične pjesme Kaj (Vre tičeki spiju…), već narodne Serbus dragi Zagreb moj, Hajda, pa Ciklame, krvave ciklame i drugih nema nam više punoga kajkavskoga identiteta, a rijetko koga, pa i nekajkavce, s ovoga svijeta ne ispraćamo bez Fale. Domjanić je, poput Galovića, uglavnom kajkavski kanon koji se ili rijetko ili se uopće ne propituje.
Ustrajan i predan istraživač književne, osobito kajkavske povijesti, riječima predstavljača dr. sc. Domagoja Brozovića teoretičar staroga kova prof. dr. sc. Alojz Jembrih nedvojbeno je uvjeren da modernist i impresionist rođen u Adamovcu, u Prigorju, zaslužuje više od toga da se podrazumijeva, smatrajući kako pjesnik jedne štokavske i triju kajkavskih zbirki – (Kipci i popevke (1917.), Vu suncu i senci (1927.) i Po dragomu kraju (1933.) – može izdržati novo povijesno i umjetničko mjerenje i usporedbe. Pripremio je vrlo seriozno i temeljito izdanje,kakvo ne nastaje preko noći, u desetak cjelina na više od 400 stranica – Dragutin Domjanić u novom svjetlu. Izdavači su Pučko otvoreno učilište Sveti Ivan Zelina, koje tradicionalno u Domjanićevu čast – ove godine već 39 put! – održava recital suvremenoga kajkavskog pjesništva s njegovim imenom, i Hrvatsko književno družtvo Sv. Jeronima u Zagrebu.
U knjizi koja kreće zanimljivom cjelinom O Domjanićevoj poeziji vezda i znovič, nalazimo zanimljive priloge životopisu rođenjem plemenitaša Dragutina Milivoja Domjanića (1875.-1933.) od toga primjerice kako je bivajući sucem bio i predsjednikom Matice hrvatske i zagrebačke sekcije PEN-a te članom Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika; o njegovoj poeziji u hrvatskim časopisima, ali i u Beogradu, štokavske na ćirilici (predlaže da se napokon objave i u Zagrebu na latinici). Piše i o Domjanićevu prijevodu francuske i provansalske lirike, donosi više nekrologa o Domjaniću, memoarske zapise te izbor iz Domjanićevih pjesama, primjerice marijansku liriku (o Majki Božjoj Bistričkoj, Pri Kamenitih vratih, Remete, Imakulata, Ljiljane bijeli…), zatim njemački prijevod Domjanićevih pjesama Heiden Blüht. Približava nam i zanimljiv materijal Stjepka Težaka o jeziku Domjanićevih kajkavskih pjesama s rječnikom, naslovnice Domjanićevih zbirki pjesama i knjiga o njemu. Mnogima će biti vrijedna i bibliografija pjesnikovih djela, zatim važnija literatura o njemu te kazalo imena.
Recenzent prof. dr. sc. Zvonko Kovač ističe kako je Jembrihova knjiga osebujna i kao vrijedan doprinos kroatistici i slovenistici te se uklapa u komparatistička istraživanja hrvatsko-slovenskih kulturnih veza ocjenjujući je ujedno i dragocjenim primjerom i za današnje slične veze. Svojom najnovijom knjigom, kaže Kovač, Jembrih doprinosi boljem poznavanju književnih odnosa i veza s kraja 20-tih godina 20. stoljeća između hrvatskoga i slovenskoga kulturnog prostora. Vrijednost knjige (prve takve vrste) jest u tome što autor predočuje osobne veze Dragutina Domjanića sa slovenskim pjesnicima spomenuta razdoblja. Domjanić je svoje kajkavske pjesme objavljivao i u slovenskim časopisima koje je čitateljska publika oduševljeno prihvatila. Slovenski su književni kritičari o Domjanićevoj poeziji pisali izrazito pozitivno i vrlo pohvalno.
Izvornom građom Jembrih dokumentira Domjanićevu suradnju i korespodenciju sa slovenskim kolegama, pa i Otonom Zupančićem, a kakvom je književnom zvijezdom u Sloveniji bio, svjedoči svečana akademija u Slovenskoj operi u pjesnikovu čast 1930. s velikim odjekom.
Na kraju dodajem da će nekima biti izuzetno zanimljivo doznati kako je Domjanićeva prva kajkavska pjesma Čudnovato pripečenje, objavljena u Hrvatskoj reviji 1933., zatim brojni prikupljeni dokumenti – fotografije, pisma, autografe pjesama, karte… – Domjanićevi pseudonimi, a meni je otkriće da se prezime Domjanić naglašava na drugom slogu.
Nadam se da će i zanimanje publike biti ipak veće od zanimanja mojih kolega za predstavljanje na Tribini DHK, gdje smo bili zaista malobrojni – i kajkavaca ima više! – jer to zaslužuju i Domjanić i Jembrih i knjiga Dragutin Domjanić u novom svjetlu.
17. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kulturakroz stoljeća u Krapini održan je u Tjednu kajkavske kulture, a na prvi dan škole, 3. rujna 2018., pa je jedan od njegovih pokretača doc. dr. sc. Rajko Fureš s još jačim razlogom podsjetio na korijene toga, jednoga od najdugovječnijih kroatističkih znanstvenih zbivanja – želju da se kajkavski može u školama upisivati kao izborni predmet.
Rijetko je to i danas, nakon 374 referata održanih tijekom godina, brojnih istraženih i objavljenih knjiga, dodjeli kajkavskome književnom jeziku 2015. međunarodnoga koda IS0 639 i drugoga. A kako da ga bude više u aktualnome kurikulumu? Kako da se osnuje Institut koji će kajkavski proučavati, kako da ga bude na sveučilištima, kad se njime bavi sve manje znanstvenika?
Bude li novca, uz radove sa prošla dva skupa, već dogodine trebali bi organizatori Hrvatska udruga Muži zagorskog srca Zabok i Društvo za kajkavsko stvaralaštvo Krapina, uz podršku pokrovitelja ministarstva kulture te znanosti, obrazovanja i sporta, Krapinsko-zagorske županije i Grada Krapine objaviti novi zbornik radova, ove godine izuzetno zanimljivih, raznovrsnih i na visokoj razini. Ponosna sam što sam mogla pridonijeti skupu izlaganjem o tome kakodanaspišu recentni kajkavski pisci.
Izlagali su: prof. emeritus dr. sc. Alojz Jembrih o hrvatskom epu Poboj sisečki (1593.) Tomaša Goričanca u hrvatskoj književnosti; prof. dr. sc. Karolina Vrban Zrinski o retoričko-stilističkoj analizi pjesama Ane Katarine Zrinski; dr. sc. Željko Bajza o tradiciji i narodnoj mudrosti kod Belostenca; mr. sc. Ivan Zvonar o odjecima poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče Gregora Kapucina u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća; dr. sc. KristinaJug o postupnim averzijama prema kajkavštini od ilirizma do danas; Krunoslav Puškar o prezimenima potkalničkog Prigorja; dr. sc. Mijo Lončarić o kajkavcima na sjeverozapadu Mađarske – govorima Homoka i Vedešina; Branka Vrbanec o frazemima sela Veleškovca kod Zlatar Bistrice te Barica Pajić o bednjanskim odmiljicama, pogrdicama, kletvama i psovkama. Predstavljen je i časopis Hrvatsko zagorje s tematom posvećenom 70. obljetnici prof. dr. sc. Alojza Jembriha te nove knjige kajkavskih pjesama (Rajko Fureš i Srečko Blažičko).
Na 16. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini 4. rujna u okviru Tjedna kajkavske kulture, uz brojne druge teme, ponovno se govorilo i o neučenju kajkavskoga u školama, čak ni u područjima gdje je on materinski jezik, dijalekt ma što. Višegodišnja nastojanja da se kajkavski nađe barem u izbornoj ili kojoj drugoj, obično sporednoj nastavi, rezultirala su rijetkim dobrim primjerima kao što je donjosutlanska kajkavska ikavica u OŠ Šenkovec, što je bio temelj da se priredi i rječnik. Dok se neki lokalni (i kajkavski) govori na uzumiranju štite kao nematerijalno kulturno dobro, postoje i negativni primjeri – spomenuta je OŠČučerje u Zagrebu – da se u školi djeci čak zabranjuje i čavranjenje na odmoru na kajkavskome!?
Uz svoj 70. rođendan i predstavljanje 5. knjige radova sa toga znanstvenog skupa, kajkavolog prof. dr. sc. Alojz Jembrih iskoristio je priliku da progovri o kajkavskom jeziku danas, položaj, status kojega je, po mnogima, teži negoli kada je startao znanstveni skup, pa i kada se Hrvatska osamostaljivala. Potovo u ostaviranju školske kulturne reforme, možda i zato što smo mi kajkavci, kako se čulo, premalo borljivi, kuražni.
Jezična metodologija Stjepka Težaka
Jembrih je podsjetio kako je svojedobno prof. dr. sc. Stjepko Težak (1926.-2006.), uz drugo i proučavatelj ozaljskoga govora, u vezi s kajkavskim zapisao kako „osnovnoškolsku svjedodžbu učenik ne bi smio dobiti ako ne zna da već od 16. stoljeća teče rijeka koja je početkom 19. stoljeća narasla do visoko razvijenoga standarda i mogla je pod drugačjim povijsnim zvijezdama – postati književnim jezikom sviju Hrvata.”
Težak misli na kajkavski književni jezik koji je tri i pol stoljeća bio polifunkcionalni književni jezik, podsjeća Jembrih, dodajuči kako Težak kaže: „Naš učenik u školi mora steći spoznaju ne samo da je kajkavski živi izraz dijela hrvatskoga pučanstva nego i živi izvor današnjih i sutrašnjih umjetničkoj ostvaraja te da bi hrvatska kultura bez kajkavskih svojih dijelova bila krnja.”
Težak navodi kako je kajkavsko narječje kao takvo „jedno od triju naših glavnih narječja. Ali, što je možda važnije, to je i jezik na kojem je stvorena bogata kultura, bez koje bi hrvatska kulturna baština bila jako osiromašena, lišena visokih vrijednosti.” I upravo je taj jezik dobio svoje međunarodni kod, dodaje Jemrih. Na pitanje: Koje mjesto pripada kajkavsko narječje u školi? Težak odgovara: „Mjesto mu je u obveznoj nastavi, u dodatnoj nastavi, u ibornoj nastai, u izvannastavnim aktivnostima, u učeničkim listovima, časopisima i zbornicima, na školskim priredbama. U prvom redu kajkavsko narječje ulazi u područje nastavnoj predmeta – hrvatski jezik, i to u svim njegovim odsječcima: u nastavi gramatike, u nastavi književnosti, u nastavi filma i drugih medija, u nastavi pismenog i usmenog izražavanja.”
Ljevičar Kapović zastupa učenje (i) dijalekata
Zanimljivo je da je govoreći o tome standardolozi malo pozora posvećuju narječjima, kako se rijetko tko bavi kajkavizmima u standardu, prof. dr. sc. Alojz Jembrih citirao i znanstvenika mlađe generacije prof. dr. sc.Matu Kapovića s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje opću fonologiju i morfologiju, a znanstveno ga, uz drugo, zanimaju i jezična politika, sociolingvistika i dijalektologija. Član je i Odbora za dijalektologiju Razreda za filološke znanosti HAZU, a i zastupnik je u zagrebačkoj gradskoj skupštini iz redova Radničke fronte te se tuuz njega nikako ne može, kako se nerijekto čini, zanimanje za dijalekte gurnuti posve desno.
Intervjuist ga podsjeća kako u knjizi Čiji je jezik? otvoreno zagovara demokratičniji odnos prema govornom jeziku i dijalektima koji se smatraju inferiornijim u odnosu na standard, zbog je čak i etiketiran kao jugonostalgičar. Pita: „Odakle takav ekstremni antagonizam prema našim narječjima koja su jednako (ako ne i više) hrvatski kao što je i štokavski standard?” Kapović kaže: „…Jezična je situacija složena i naravno da se ne poklapa s crno-bijelim nacionalističkim mitovima i imaginarnim tradicijama i narativima. Komentirajući tezu „o dugotrajnom tihom ratu akademske zajednice i stručnih skupina protiv oživljavanja narječja i lokalnih govora”, Kapović za H-Alter kaže:
Odnos prema dijalektima morao bi biti daleko dameokratičniji
Lingvisti se često šale, ali to je zapravo točna definicija, da jejezik dijalekt s vojskom i mornarnicom. Kajkavski nema ni vojske ni mornarice, a o povezivanju jednog jedinstvenog jezika (naravno, standardnog) s jednom jedinstvenom nacijom sam već govorio. Iz toga proizlazi i to da službena jezična politika, čak i kad se inače bavi dijalektima, vrlo često sa zazorom gleda prema “prevelikom” isticanju dijalekata. Moj je stav da bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.
To je, doduše, gotovo sve i sad moguće i dopušteno, no jezična je politika drugačija i preferira standard nauštrb dijalekata – to ne mora nužno biti tako, ali u praksi je to nekad teško mijenjati. Svakako je to povezano i s onim o čemu smo prije govorili – neznanstvenim preskriptivističkim praksama (“ljudi ne znaju govoriti” i sl.).
Kapović komentira i odnos prema narječjima na kroatistici, zatim posljednjih godina pravu malu renensansu pisanja rječnikâ lokalnih govora (najviše čakavskih, ali i kajkavskih pa i štokavskih) ali i tvrdnju da bi usporedno učenje dijalekta uz standard bilo otegotno za ovladavanje standardom:
To nije točno. Dapače, u udžbeniku se kroatističke metodike pokojnoga Stjepka Težaka (koji je inače, iako nije bio dijalektolog, sjajno opisao svoj lokalni govor Ozlja i njegove okolice), koji je literatura na fakultetu, vrlo jasno ističe da usporedno učenje dijalekatskih i standardnih oblika čak pomaže djeci u usvajanju gradiva i učenju standarda. No čitava je priča potpuno smiješna – djeca standard ionako usvoje, kao drugi jezik (ako im je prvi npr. neki dijalekt koji se dosta razlikuje od standarda), već zarana preko crtićâ (s TV-a i interneta), čitanja slikovnicâ i sl. Komično je ponašati se kao da djeca u školi uče standard kao strani jezik od samog početka. S tim da npr. u mnogim velikim gradovima govorni jezik (što se tiče, recimo, morfologije) uopće ne odudara previše od standarda.
Post scriptum: Kajkavska čitanka Božice Brkan
Moram na kraja dodati kako sam vrlo ponosna što jemoja Kajkavska čitanka Božice Brkan (s rječnikom sa više od 6000 riječi) odobrena kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za sve srednje škole.