U emisiji Kajkavijana Hrvatskoga Radio Sljeme12. prosinca 2019 u 20,30 Ana Lacković Varga ugostila je ekipu koja već nekoliko godina organizira Božićni recital u Krapinipredvođenu Radovanom i Damirom Novinom. Veseljaci iz z Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo doveli su i glumce Biserku Ipšu i Ronalda Žlabura da govore prigodne kajkavske tekstove, a pjevačicu Gordanu Ivanjek Tušek na gitari je pratio Tomislav Presečki.
Najava Kajkavijane
Uz druge je tekstove dramska umjetnica Biserka Ipšainterpretirala i jednu od deset BožičnicaBožice Brkan– Božičnica zajna: Si na vrpe. Ta je kekavska kratka poetska proza iz Kajkavske čitanke Božice Brkantakođer čitana i na jednome od Božićnih recitala. Dogovor o toj Božičnicidviju dugogodišnjih suradnica Ipše i Brkove prethodio je u Palainovki.
Dogovor u Palainovki: pjesnikinja Božica Brkan i dramska umjetnica Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Božičnica* zajna: Si na vrpe Kak su pri Brkanom na Badnjak v hižu nosili slamu, Moj donese veliku našu božičnu škatulu z podruma. Vujne su naše moderne velike svetleče kuglice. Nebrojene. Skorom sako leto prikupimo de koju. Jene i trepčeju, a druge se paliju gasneju, paliju gasneju, paliju… I puno je male licitarov z Bistrice. Sako leto isto dokupimo. Srčeka crlena. I drvene i crlene i zlatne kojnekov kej sem Iveku svojemu, gda je mali još bil, nosila z Nemačke, Austrije, Francuske i kojekakve druge državi. Imam i z Polske nekej kej ne znam ni kej je, od slame. Halina mi je to negda poslala. V čestitke dla Božego narodzenia. Bogzna je l još i živa. Z Jokešinca imam zelene i roze i crlene sitneše kuglic. Gde gde su stučene a gda gda, niko jih ni ne pipne, se samo v prašek rasipaju. I z Potoka od Babe Potočke je de koja, mi se vidi. I z Širinca od negve celo čudo: nemreju se obesiti, al nam ji je šteta hititi. Neg još postojiju. Tak smo za Božič pak si na vrpe. Ne znamo ni čija je špica za na vrh. Morti i ovo leto dokupimo koju, če bu se snehe štelo kititi. Če se zmislimo nekakvu felu kakvu još v škatule naše nemamo. (20101213 – 20100314)
* Ciklus Božičnice nastao jeod 5. do 15. prosinca 2010. godine za prigodno blagdansko čitanje u Kloštru Ivaniću. Fra Tomislav Božiček, mladi gvardijan tamošnjega samostana Red male braće i predsjednik ogranka Matica hrvatske, i Đuro Vidmarović zamolili su me da za priredbu Kluba prijatelja Kloštra, uz izložbu jaslica, na kojoj su govorili Đuro o povijesti jaslica (nisam pojma imala da se zna točno da su prve napravljene 1223. godine!) a Dragutin Pasarić o izložbi jaslica u Kutini te KUD Obreška, odaberem i božićne moslavačke kajkavske pjesme. Ne da nisam mogla odabrati najljepšu, nego ih uopće nije bilo. Božić moslavački kajkavski pjesnici spominju tek uzgred. Preko Facebooka, preko Ujedinjnih kajkavskih emirata, zamolila sam najljepše kajkavske uopće te sam na kraju od više pročitala dvije – Božična molitva Jezušu Božice Jelušić i Kalnovečki razgovoriIvana Goloba, te svoje dvije. Kao Božičnicu prvu: Jezušeki v slame jel Božič pri mojem Brkanom i kao Božičnicu zajnu: Si na vrpe. Zamislila sam ih kao svojevrsne prviče i zajniče, vezane uz drugo veselje, svadbu. Prisjećanja su me odvela u djetinjstvo, u lijepe i tužne misli i bilo mi je žao što nisam imala priliku pročitati ih više. To prije što su u Klošter, moslavačku Atenu kako je opisuje D. Pasarić, na moju veliku radost i ganuće kak se to negdar božičuvalo v Okešinuc došli čuti čak i neki moji Okešinčani. Ljudi su me jako lijepo primili. Puna dvorana, čak i koruš, balkon. To bi oni tak rekli kad i znali, reče mi M. posle Kloštra. Mnogi su tražili da im pjesme pošaljem e-mailom da bi njima nekome svome mogli – čestitati. Jesam.
Božičnicama prema Božiću / Fotografija Miljenko Brezak
Dramska umjetnica Biserka Ipša, predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović i književnica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Na Recitalu kajkavske poezije 2018. uz 53. Festival kajkavskih popevki u Tjednu kajkavskekulture u Krapini u srijedu 5. rujna 2018. dramski su umjetnici pročitali 37 odabranih pjesama od 209 pristiglih na natječaj.
U zborniku Uno kej me je stvaralo (urednica Zorica Klinžić) – koji ove godine bilježi desetu obljetnicu – među 68 pjesama objavljena i pjesma Volovsko srce crleno i rozoBožice Brkan. Glas joj je dala dramska umjetnica Biserka Ipša.
Publika na Recitalu kajkavske poezije 2018./ Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan
volovsko srce crleno i rozo
poštar se naš naprečuditi nemre
kakov mi je pak to list poslan sekaj se je on mene nanosil i kolačov i gamadi na cele grana
i steklovine fragile krhak loman mi kajkavci nemamo ni za povedati
i majice z lisami
kej su morale prejti i carinu i cenzuru
al to se kej da veli šele z cityexpressom kej dvaput na dan dohadža
a i to samo ak ne predalko
(i ak ga v intermecu v stečaj nesu vputili i ak ne prek prepal)
more se i prek interneta zebrati poprav kej v dučanu
šele mi one z dalkoga kej negde v selu de se narodil
egzote z celoga sveta seje nasadža i presadža
i cepi i flance i semejne i flance i mladice za saditi trži
paradajz za seme kakvo ti srce želi
šele po par semenčekov od sakojega kej si misli da bi ja trebala posejati
se lepo piše kak ga seješ kak ga zalevaš de ga držiš kej buš žnem
sorte jeno dve-tri morti i više
najdeblešega volovsko srce rozo i volovsko srce crleno
mesnato slatko kej cukor i cukorlin zajeno
i najsitnešega kej su ga negda zvali črešnevec
a denes nemreju neg povedati mu cherryrajčica
(bogzna kak črešnam veliju)
kej da ga ne još baba julča u svojemu vrčaku imela
sejal se sam više neg kej bi ga ona sejala i sadila i podsadžala
ne bome imela čas da bi okoli nega skakala
samo bi ga sprepukala i vteknula betvo de bilo
ak bi ga i nakolila ili bi se mam sam na kej prislonil
ne se štel ni sprejariti
ni zdojti
kak se je sam sejal tak je sam i ze svojem smrdučilom tiral proč gamadijnje kojekakve mušice i puže rastiraval
z celoga vrčaka
malo on malo fajglini de koji isto tak vpiknjen
i de koji neven raštrkan kej da se ne sam opsebe raštrkaval
da lepo cvete i v mast ostavlen gda postoji da leči upale isto kojekakve (i pencilin i sumamed tekar su potle zišli)
poslal mi je te moj zdalkoga seme da bum to i ja sejala i sadila
če bum štela
nes se mam gda je štel da si zeberem mogla setiti kej bi a kej nebi
navek jeno te jeno
pleti kotec kak i jotec
kej imaš z tem klimaš
a čovek se i boji des nigda nemreš znati
da ne zavjemeš kakov hibrid jel kakov gmo lepi i prelepi paradajz mercedes
(najprvo po gazdine čere auto okrstiš a onda po autu paradajz)
poseješ a mesto paradajzekov po vrčaku ti zideju nekakva riba i vugorek zeleni obedva živiju na škrge
i malo farbe kej za vuzem pisance farbaju
samo imaju duhu po paradajzu
ko bi znal ko bi si to mogel misliti
a kej si gda sem z kataloga mogla kej mi god srce želi kej mi se pošte nes kej drugo zebrala
neg kej sem ga zvala od male malosti dajz paradajz
ne ananas evergreen litschi madagaskar romatillo marmande yellov giant
mogla sem zebrati i najraneši i prek kesni i višeletni
i one kej nigda ne docrlene do kraja neg je vinkast jel hrdžav
a si mislim pak
kej bi z tem
moja vrtlarka bi morti štela ona navek oče vu svojem vrčaku posaditi kej drugi nemaju i faliti se ze svojemi zelenemi rukami
ima i ono kej zoveju isusova kruna z vrčaka moje brkanov
ne se zatrglo (a i vrtec i cvetnik niov i oni se jesu pred kulko let zatrgli) nadživela je prijne v kutu i breberika z šume i purica kej ju ni zakon ne spasil od brajna do zajne
i jezičec za pureke šopati drač kej segne raste
donesla sem je i jabuku slavonsku srčiku kej je ne mejne neg dvanajst let treba do prve jabučice
a ne krupneša i fineša od pink lady i granny smith (jenu je jabučicu rodila gingavu trpku kej divjak i zdošla se)
a drenek nekak nes je donesla kej i forziciju isto žutu su poštuca da je komej de koji cvetek ostane
se si mislim da celi vrt sadi samo da bi ga mogla poštrucati
Naslovnica zbornika “Uno kej me je stvaralo”
nekak se ove put nes ni vpuščala v zebirajnje po katalogu
kej bi još opče mogla iskati
kej bi još opče mogla najti
moja vrtlarka veli kak je je rajše v semenarnice videti sliku jel popipati
(i imeti svoje flance v lonca za cvetje na jobluku)
nes nigdar kej bi onda sad
tek tulko da ne veliju da nes za biološku raznolikost
da ne lažem gda pripovedam o svecke negde pri vragu v večnomu ledu
i o nacionalne banke gena tek tulko da se naše seme i semejne ne zatere
kej je mene briga
kej da bum još sejala i rasejavala optrgavala vrhe
kej da moje ne prešlo za nastavjajne i svoje vrste kej je mene briga kej potle mene bu
kakov buju paradajz sejali i rasejavali
i jel buju lycopersicon lycopersicum opče imeli
pak ga nemaju odnavek neg jeno petsto let
kak je z Amerike došel skup z kuruzum krumperom grahom i duvanom
još bum ja sekej vidla v tomu vrčaku
zemalskomu
zemlenomu
morti vuz rajsku jabuku i raj dočekam
a paradajz pri nas nigda ne dospel dozreti megle su ga pojele če ne spucal če ga plesen ne zavjela če ga crno sega ne popikalo
onda bi ga još zelenoga v joct pospravili
(v zime je se dobro došlo ne to kej denes gda ni po paradajzu a kej bi po jabuka mogel znati koji je del leta)
če ga tiči neju pojeli
če ga sunce ne zasuši
če ga kiševje ne zabije pregliboko
če se ne sprejari
če v teglinu jel v kopajnice na balkonu
bu toga našeg semena i za ziti i još za seme morti ostalo
dobro se seme segde prime
dogda se ne zide
I medijski interes za Recital u dvorani / Fotografija Miljenko Brezak
manje poznate riječi: volovsko srce rozo, crleno – starinske sorte rajčice, mesnate i krupna ploda steklovina – staklo fragile – krhak, loman lisa, lisast – mrlja, koji ima mrlje šele, pošilati – pošilja cityexpress – tvrtka za dostavu pošte mladíce, flanci – presadnice par semenčekov – nekoliko sjemenki cukorlin – umjetno sladilo črešnevec – popularna sorta šarena graha u bijeloj i trešnjevoj boji cherryrajčica – moderna sorta rajčice ploda sitna poput trešanja podsadžati – saditi presadnice na prazna mjesta u nasadu sprepukavati – rijediti betvo – biljka, stabljika sprejariti se – promijeniti osobine (bilja, životinja) zdojti se – nestati proč – na drugo mjesto, drugamo fajglini – kadifice, lat. Tagetes pleti kotec kak i jotec, kej imaš z tem klimaš – fraze: održavaj zatečeno i što imaš zavjeme, zavjeti – uhvatiti, dohvatiti
mercedes – genetski preinačena rajčica ananas, evergreen, litschi, madagaskar, romatillo, marmande, yellov giant – različite moderne sorte i hibridi rajčice iz različitih krajeva svijeta, različite veličine, boje i okusa docrlene – pocrveni, dozori vinkast – boje vina hrdžav – ovdje smeđi; rđav zvrgne, zvrči – pobaciti; roditi se isusova kruna – vrsta cvijeta iz tradicijskoga vrta sličnoh ljiljanu, koji cvate narančasto cvjetovima okrenutim nadolje i suzi; nije moderna pasiflora zatrglo, zatči se – nestati breberika – vrsta divlje vazdazelene biljke, koja se obično koristila za pletenju vijenaca purica – kockavica, zaštićena proljetna cvjetnica jezičec – jezičac, lat. Achillea L., korov sitnih lištića kojim su usitnjenim i pomiješanim s kukuruznim šrotom nekad hranili puriće pureki – purići šopati – toviti slavonska srčika – stara sorta jabuke pink lady, granny smith – moderne australske, svjetski omiljene sorte jabuka gingav – slabašan drenek – drijenak, lat. Cornus mas, autohtona voćka, često divlja, koja vrlo rano cvate žuto i obično se na Cvjetnicu nosi na crkveni blagoslov nacionalna banka gena – arhiv sjemenja zatere, zatreti – poništiti, uništiti optrgavala vrhe – vršikala lycopersicon lycopersicum – latinsko ime rajčice
ziti se – potrošiti se, nestati; zdojti se
Sinoć smo (priznajem na ustrajni prijateljski nagovor drmske umjetnice Biserke Ipše da moramo čuti taj krasan tekst Nine Mitrović!) otišli pogledati 60. izvedbu predstave Kako život? u režiji Ivana Lea LemaKazališta Moruzgva.
Vinko Kraljević kao Branko i Biserka Ipša kao Mila / Fotografija Miljenko Brezak
Skidam kapu za kulturno-poduzetnički poduhvat u svakom smislu, a ponajprije za odličnu ujednačenu glumu upravo Biserke Ipše, Siniše Popovića, Vinka Kraljevića i Ecije Ojdanić.
Biserka Ipša kao Mila u predstavi Kako život? / Fotografija Miljenko Brezak
Ne sjećam se kad sam iz kazališta, pogotovo nakon nepretenciozne, unatoč kompetentnim dobrim kritikama – vrijedi se potruditi! – tako malo razvikane predstave, izašla baš što se kaže s katarzom. A ima čovjek o čemu i razmišljati, bio stariji ili mlađi.
Siniša Popović kao Kekez Biserka Ipša kao Mila, Vinko Kraljević kao Branko i Ecija Ojdanić kao jedina mlađa osoba, domska bedinerica- završni pozdrav publici / Fotografija Miljenko Brezak
A u predstavu sam ušla s dugogodišnjim bogatim iskustvom sa staračkim domovima, upravo i sa smijehom i s plačem kao na bini, da sam pomislila kako bi reagirala na tu igru primjerice sestra Suzana, nekad iz Doma Bene vita ili gospođa Štefica Krčmar iz doma Gornjega Desinca? Teatarska publika smijala se i pljeskala, a možda i zasuzila na pravim mjestima. Hvala na doživljaju! Preporučujem.
Poslije predstave u Vidri s Biserkom Ipšom Božica Brkan i Milka Bunjevac / Fotografija Miljenko Brezak
Pred Kućom Šenoa: Jasmina Reis, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Dramska umjetnica Biserka Ipša nadahnuto je čitala ne samo pjesme, i štokavske i kajkavske, nego i priču Cohenove longplejke, za koju me je nadahnula upravo gospođa Jasmina, kojoj sam je i posvetila.
S književne večeri Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Biserka Ipša i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetno posvećenoj publici, među kojima je bilo i mojih Moslavaca iz Križa i Zagreba, Dugoselaca, mojih vjesnikovaca, kolegica s HTV i Radija Sljeme, glazbenica s kojima sam nekad nastupala čitajući pjesme i posve nepoznatih zaljubljenika u kulturu, prisjetila sam se i svojih – nisam ni mislila toliko brojnih – poveznica sa Šenoama.
Za uspomenu u Šenoinu naslonjaču, za radnim stolom: Božica Brkan i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Ispod Šenoina portreta: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jasmina Reis i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
Od najstarije lektirne s Augustom od jednoga od prvih usvojenih gesla Budi svoj! do Magdina paprenjaka i sličnih detalja od njegova Zlatareva zlata i Seljačke bune u mojemu prvom romanu Lift,politička melodrama. Potom sam uz Ivanku Biluš bila recenzenticom Biskupova sladopeka Marije i Zdenka Šenoa 1993. Tek sam sada prvi sam puta vidjela fotografiju s predstavljanja u Hotelu Palace na kojem sam govorila, a knjiga slastičara Alojza i njegovih potomaka bila mi je dio teme o hrvatskim slasticama na Zagrebačkom festivalu slastica te predavanja o Zagrebačkim adventskim slasticama u Klovićevim dvorima.
Predstavljanje Biskupskoga Sladopeka u Hotelu Palace, 10. prosinca 1993.: Božica Brkan, Zlatko i Marija Šenoa te urednica Avenka Žurić (Fotografija Božicar Bilopavlović, presnimljeno)
Ne jednom sam pisala o baisser (beze!) korama kako ih je gospođa Marija u velikoj zdjeli potrgala i pomiješala s crvenim voćem. Sjajna ideja. Također smo gotovo u nastavcima više godina u Večernjakovu Vrtu surađivale na priči o biljci koja je sa svojim vlasnicima iz Vukovara bježala u izbjeglištvo, pa se rasađivala pelcerima i vratila doma opisama i napokon u mojoj političkoj kolumni Pogled odozdo u Večernjem listu – Vukovarska muškatla. Skromno smo se zasladili, nazdravili, čak i zapjevali uz stare Šepecove ploče.
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Križ u Zagrebu: Željko Prce, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jadranka Ivaković, Đurđa Arbanas, Ružica Bulava i Miljenko Brezak
Posebice sam se raznježila zasjevši za fotografiranje u Šenoinu fotelju i radni stol s izuzetno ljubaznom domaćicom gospođom Reis te nad tekstom u knjizi dojmova što ga je zaista drščućom rukom i briljantnim oštrim umom zabilježio akademik, monsignor, profesor emeritus, dr. znanosti Ivan Golub, dijamentor:
Razumijevanje kalinovečkih i jokešinskih spominjanja i bez riječi: akademik Ivan Golub i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Iz knjige dojmova Kuće Šenoa
Ove večeri
posvećene prisutnoj
Božici Brkan
pod drevnim krovom
Šenoinih dvora
pogled mi se nameće
na naslov knjige
“Božica Brkan
Život VEČNI
knjiga kajkavskih priča”
neka mi nečujno šapću pjesmu moju Moje vjerujem
Dok smo mladi,
dok smo snažni,
najradije molimo:
Vjerujem u Boga Svemogućega
Stvoritelja neba i zemlje.
kad klecaju koljena,
nazire se druga obala molimo:
Vjerujem u Uskrsnuće tijela
i ŽIVOT VJEČNI.
Đuro Vidmarović i Ivan Golub / Fotografija Miljenko Brezak
Prijateljstvo od vjesnikovskih dana: jasmina Reis, Željko Morić, Miroslava Medić, Božica Brkan i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
22, studenoga 2017. su u Društvu hrvatskih književnika predstavljene dvije zbirke, knjiga kratkih priča “Umrežena” te knjiga kajkavskih priča “Život večni” književnice, urednice i novinarke (naravno i blogerice) Božice Brkan.
Predstavljači Miroslav Mićanović, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Lada Žigo Španić i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetan odaziv na premijerno predstavljanje, radi kojeg je u dvorani Društva hrvatskih književnika ponestalo mjesta za sve zainteresirane samo je potvrdio veliko zanimanje i za nove knjige ove svestrane autorice ne samo stručne javnosti i kolega – književnika i novinara, već i čitatelja, internetske i šire medijske javnosti.
Dio publike na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak
Uz pjesnikinje Slavicu Sarkotić i Đurđu Lovrenčić za desetogodišnje postojan visoko ocjenjivane nastupe na godišnjim recitalima i Božica Brkan nagrađena je u srijedu na Recitalu kajkavske poezije Krapina 2017. na 52. Festivalu kajkavskih popevki i Tjednu kajkavske kulture.
Pjesnikinje Božica Brkan, Slavica Sarkotić i Đurđa Lovrenčić na pozornici poslije primljenih priznanja / Fotografija Miljenko Brezak
Organizator krapinsko Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo i ove je godine na posebnom natječaju okupilo pjesnike iz svih kajkavskih krajeva, a od 181 pristigle pjesme stručni ocjenjivački sud (Radovan Novina, Zorica Klinžić i Dragica Ferjanić) odabrao je 52 za objavu u zborniku Kie bo če neš ti i od toga 34 za javno čitanje (dramski umjetnici Marija Borić, Hana Hegedušić, Biserka Ipša, Kristijan Potočki, Matija Šakoranja i Ronald Žlabur). U zborniku su objavljenje dvije pjesme Božice Brkan curi zleva se i da mi je svece delati, a dramska umjetnica Biserka Ipša interpetirala je curi zleva se.
Božica Brkan curi zleva se
najmilneše mi je gda spim
a kiša curi i curi
se se zleva
kej da nigda ne bu stala
a kej ne bi
ruke me boliju grdo me boliju
ne znam jel me ikej igda tak grdo bolelo
a ne ni čudo kulko sem se i žnemi nalamanterala
kej sem žnemi napisala
al senak mi je najmilneše gda spim
a kiša curi i curi
zleva se
kej da nigda ne bu stala
a kej ne bi
najmilneše mi je če i samo sejnala da kiša curi
Božica Brkan
da mi je svece delati
joj kak bi delati svece na snegu
bele
da mi je delati svece
samo mi se rušati i rušati
v sneg joj kak bi delati svece
na snegu
da me ne sram
da mi je samo delati svece i v sneg se na pleča rušati samo rušati i rušati i niš drugo neg ležati i gledeti prek na one svet kak na me pada sneg
U serijalu Susret u riječi o hrvatskoj književnosti kršćanskoga nadahnuća autora književnika i književnog kritičara Đure Vidmarovića Laudato TV emitirao je u nedjelju 11. lipnja 2017. u 20 sati (reprizira utorkom u 16,30 sati i četvrtkom u 13,30 sati) razgovor s Božicom Brkan u nizu predstavljanja istaknutih hrvatskih književnika, književnih povjesničara, antologičara i književnih teoretičara o kršćanskom nadahnuću u našoj kulturi i književnosti kao povijesnoj istini i duhovnome fenomenu. Đ. Vidmarović ističe kako je u prvome planu fenomenologija kao temeljni identitetski signum.
Emisija s B. Brkan snimljena je 20 ožujka 2017. Dosad su snimljene i emitirane zanimljive teme – književne, estetske i kulturološke – a Vidmarovićevi gosti su bili Nevenka Nekić, Enerika Bijač i akademik Josip Bratulić, Esad Jogić, Sanko Rabar, Mate Kovačević, Neven Jurica, akademik Ivan Aralica, prof. dr. Sanja Nikčević, dr. Nedjeljko Mihanović, Miro Gavran i dr. «Napokon, eto, i ja», govori Božica Brkan, «na vjerojatno i shvatljivo čuđenje mnogih.»
Đuro Vidmarović i Božica Brkan u studiju / Fotografija Laudato TV
Povod za razgovor s Brkanovom pjesnička je zbirka Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., objavljena 2014. u Maloj knjižnici DHK, koju su nagradili Pasionska baština i Društvo hrvatskih književnika za djela o temi Muke. Ili, što bi kolega Vidmarović rekao: Ovim ste književnim djelom pokazali kako tema pasije nema samo teološko, odnosno strogo vjersko značenje, već prožima i našu stvarnost. Neke od odabranih pjesama u emisiji Laudato TV interpretirala je dramska umjetnica Biserka Ipša.
Biserka Ipša čita pjesme – postaje Božice Brkan / Presnimljeno iz emisije Laudato TV
Još ne znam kad će biti emitirana, ali danas smo za Laudato TV snimili jednu od emisija iz serijala Susret u riječi o hrvatskoj književnosti kršćanskoga nadahnuća. U serijalu, opisuje sam autor književnik i književni kritičar Đuro Vidmarović, svaki tjedan (emisija se emitira svake nedjelje u 20 sati, a reprizira utorkom u 16,30 sati i četvrtkom u 13,30 sati) razgovara s jednim od istaknutih hrvatskih književnika, književnih povjesničara, antologičara i književnih teoretičara o kršćanskom nadahnuću u našoj kulturi i književnosti kao povijesnoj istini i duhovnome fenomenu. U prvome planu je fenomenologija kao temeljni identitetski signum.
Dosad je snimljeno desetak tema – književnih, estetskih i kulturoloških – a gosti su mu bili Nevenka Nekić, Enerika Bijač, akademik Josip Bratulić, Esad Jogić, Sanko Rabar, Mate Kovačević, Neven Jurica, akademik Ivan Aralica, prof. dr. Sanja Nikčević, dr. Nedjeljko Mihanović i dr. Napokon, eto, i ja, na vjerojatno i shvatljivo čuđenje mnogih. No, povod za razgovor je moja pjesnička zbirka Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., objavljena 2014. u Maloj knjižnici DHK, a nagradili su je Pasionska baština i Društvo hrvatskih književnika za djela o temi Muke. Ili, što bi kolega Vidmarović rekao: Ovim ste književnim djelom pokazali kako tema pasije nema samo teološko, odnosno strogo vjersko značenje, već prožima i našu stvarnost. Neke od odabranih pjesama interpretirala je dramska umjetnica Biserka Ipša.
Đuro Vidmarović, Biserka Ipša i Božica Brkan dogovaraju detalje snimanja / Fotografija Miljenko Brezak
Obrazloženje (ocjenjivački sud Božidar Petrač, Ante Stamać i Jozo Čikeš)
Pjesnikinja Božica Brkan odustala je od uobičajenih i etabliranih uzoraka križnoga puta te je u osamnaest pjesama opjevala suvremenu muku osobito žena, žrtava besperspektivnosti, pohlepe i svakovrsnih obezvrjeđivanja njihova dostojanstva u naše doba, kadšto koristeći svoju zavičajnu kajkavštinu, kadšto slang, kadšto jezični standard. Autorica je vrlo dojmljivo uspjela iz perspektive socijalne ugroženosti i egzistencijalističke zebnje izreći svakodnevnu tragičnu muku suvremene žene.
Posveta
posvećujem naraštajima rođenim pedesetih dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma
posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanke goričanke kamenskoga nade dimić savremene žene čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfencije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih
Đuro Vidmarović i Božica Brkan u studiju / Fotografija Laudato TV
Citat
postaja XI: promatračica i konzumentica medija
jednom su prolazile radnice kamenskoga političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku
ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar coffee take away 20130106 – 20130118 20170320
poslal mi je te moj zdalkoga seme da bum to i ja sejala i sadila
