„Rječnik buševskoga govora“ – Umjesto kave 7. veljače 2023.

Skupljam raznorazne rječnike i prikupila sam nešto i rječnika lokalnih govora, ali ni jedan me nije oduševio kao potkraj siječnja 2023. u Domu kulture Buševec predstavljen Rječnik buševskoga govora. Govorili su o njemu autor Ivan Rožić, u ime izdavača Ogranka Matice hrvatske u Velikog Gorici Ana Plehinger te urednik Stjepan Rendulić, a nastupili su i  Stjepan Detelić – Banski i Ankica Vnučec. 

Posve jednostavna, a vrlo vrijedna knjiga

Ovaj se rječnik uobičajenoga nevelikog formata na 160 stranica ne razmeće mnoštvom prikupljenih riječi – procjenjujem da ih je oko 4500 – tvrdim koricama, starim i aktualnim fotografijama i recenzijama nego skromnošću, jasnoćom, upotrebljivošću te ga preporučujem za uzor onima koji pokušavaju ispisati svoje zavičajne rječnike te onima u struci za komparaciju. Autor Ivan Rožić je rođen u Buševcu 1942. i na mojem zagrebačkom Filozofskom diplomirao je germanistiku i anglistiku, a na Diplomatskoj akademiji  postao je diplomatski savjetnik. Radio je kao prevoditelj, školski nastavnik i u konzularnoj službi RH u nekoliko diplomatskih predstavništava do mirovine 2007. Biografija navodi kako je autor djela s različitih područja, primjerice Njemačko-hrvatski ili srpski rječnik socijalnopravnih pojmova (1987.), nekoliko korisnih brošura te prevodio zakone. Objavio je i dvije opsežne monografije – Ogranak Seljačke sloge Buševec (2010.) i Buševec (2015.), zatim Povijest plemenite općine turopoljske (2020.) i Rodoslovlja buševskih obitelji (2015.). Od 1954. je član Ogranka seljačke sloge u Buševcu, a bio je i redatelj u Pučkom kazalištu Buševec. Njegovao je kajkavski dramski repertoar i autor je cjelovečernjih dramskih djela Zet iz Koljnofa (1997.) i Moderno doba (2016.), dviju dramatizacija Šenoine pripovijetke Turopoljski top (1967. i 2010) te još nekoliko prigodnih dramskih djela.

S predstavljanja u Buševcu: Ivan Rožić, Ana Plehinger i Stjepan Rendulić / Presnimljeno s Youtuba

Morala sam najprije autora predstaviti detaljnije, jer Predgovor svome rječniku počinje: „Nastavak ovog rječnika ponikao je iz potreba Pučkog kazališta u Buševcu.“ Još 1968. uvježbavajući djela Tituša Brezovačkog i nekih drugih starih, dijelom nepoznatih kajkavskih pisaca „ukazala se potreba da se neke već zaboravljene riječi kajkavskog govora koje novijim naraštajima više nisu bile poznate, radi razumijevanja njihovog značenja prevedu na suvremeni štokavski izričaj. Kako su se predstave nizale, u rječnik je ulazilo sve više riječi, jer se s vremenom pokazalo da mlađi naraštaji imaju sve više problema s kajkavskim jezikom.“ Ukratko, prisjetila sam se i kako smo kao kulturi skloni omladinci početkom sedamdesetih u svom seoskom omladinskom kazalištu Točka, dok su nam kazališni amateri iz Buševca bili uzorom, te kasnije kada smo male Križane iz Amaterskoga kazališta Josip Badalić i Društva Naša Djeca Vladimir Nazor iz Križa poučavali u zavičajnom kajkavskom, kekavici, upravo pišući za njih igrokaze i prevodeći im riječi i zapisujući ih. Dosad nisam uspjela dopisati a kamoli objaviti ni knjigu ni rječnik. Velikogorički matičari uopće u tome mogu biti uzor, primjerice uopće u zaštiti turopoljskih govora i natječajima za priče te objavljujući ih, napose z Buševca. Čitatelje koji žele doznati nešto o gramatičkim pravilima upućuje na izvrsnu knjigu Antun Šojata Turopoljski govori, Plemenita općina turopoljska, Velika Gorica 2010, i na Slovôr Stjepana Rendulića, Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici 2021.

A ja sam, iščitavajući Rožićev rječnik i uspoređujući ga sa svojim kajkavskim, pomislila ono što odbijam uz knjigu – kako je zabavan! Iako tiskan u samo 200 primjeraka, izuzetna vrijednost baštini i budućnosti ne samo Buševca i ne samo kajkavskoga!

Duplerica iz Rječnika buševskoga govora

Naime, Ivan Rožić vrlo jednostavno donosi i u Rječniku buševskoga govora transkribira svaku riječ, pa abecedno niže riječi s kojima možete povući usporednice, ali i začudno istraživati, jer ih u svom ili uopće u kajkavskome, poput mene recimo, nikada niste susreli. Odabirem riječi koje uspijevam transkripcijski upisati, doduše bez uglate zagrade, odnosno za koje imam znakove. Primjerice: 

babenica / ‘babenica – rodilja, žena prvih dana nakon porođaja; baca
/ ‘baca – batak; bacast / ‘bacast – debelih nogu; bokot / ‘bokot – kanta za vodu; cvič / ‘cvič – jaka studen, ciča zima; dižnak / diž’nåk – masnica, modrica; drlog/ ‘drlog – nered, brlog, nepospremljena soba; dulica / ‘dulica – duda varalica; dusiti (nekoga) / du’siti’ – huškati; dusiti se /’dusiti’sæ – busati se; erlav, herlav /’ærlav – kržljav, mršav; flapiti /flå’piti – udariti, ošamariti; frcmati /’frcmati – pripremiti posebno jelo; frfla /’rfla – trenci, kaša od ribanog tijesta; furež /’fu:reš – svjetluvaci nakit za poculice; graber /’gra:ber – grab; gušpan (ili bušpan)  /’gušpan, ‘bušpan – šimšir; hajoš /’hajoš – 1. svadljivc, nasilnik; 2. lađar; hartav /’hartav – prljav, neopran; jačmenka / ‘jačmenka – rana jabuka; kafrka /’kafrka – mali zemjani vrčić; kilek /’ki:lek – nezreli klip kukuruza; kofrt / ko:frt – kosa ili pletenica savijena u klupko na zatijku; kotakati se / kotå’kati’sæ – kotrljati, tjerati kotač, igrati se s kotačem; kotati se / ko’tati’sæ – motati se uokolo; kozjak /koz’jak – krupno bijelo stolno grožđe; kripa /’kripa – luksuzne saonice; krišpet /’rišpet – prečka na stolcu; krlat /kr’lat – dvojeni prostor ustaji za rušenje sijena sa sjenika; kučalce/ ku’čålcæ, kučalka /ku’čålka – dječja zvečkica; kufer / ‘kufer – 1. kovčeg; 2. (metal) bakar; kušibaba / ‘kušibaba i kužibaba/ ‘kužibaba – smrdljivi Martin (kukac); lasast /’lasast  dugokos; leken / ‘leken – lopoč; lena žila / ‘lë:na’žila – 1. petna tetiva; 2. lijenost; luknica / luk’nica – vrsta drvene posude; pijandura; namađariti (nekoga)/ manađa’riti – nasamariti; namađariti se / namađa’ritisæ – pomamiti se (za nečim), namjerati se (na nekoga), uzeti nekoga na pik; našešur/ ‘naše’šur – našešureno (suho lišće,kosa); natapirano (frizura); neparajtati /nepå’tajtåti – ne mariti; okikaveti / o’kikaveti – promuknuti; orliti / or’litit – grepsti (grubo platno); pajtak / paj’tæk – ljevak, ljevoruka osoba; paretina /pare’tina – crkotina; parnuti /’parnuti  crknuti, krepati; pesjača / pes’jača – konjska muha, vrsta dosadne muhe; prckalka /prc’kålka – frulica; prckalo / prc’kalo  frula; prckati / šrc’kati – trubiti; presenica / prese’nica – zlijevka od kukuruznog brašna; priprava / pri:prava – jela i kolači za rodilju (iti s pripravum – otići s kolačima u posjet mladoj majci); pristošek / ‘pri:stošek – trijem, veranda; raščržiti / raš’čržiti – razvući, razbacati; ritomigati /rito’migati – zavodničkin hodati, hodati njihajući bokovima; samobol /’sambol – krojač; skaližan / ska’ližan – blatnjav, kaljav; skotar/ sko’tär – čuvar goveda, pastir; slukiper / ‘slukiper – svračak; smogor/ ‘smo:gpr – smreka; spišmariti / spišma’riti’sæ – pokvariti se, popustiti (u ponašanju, učenju);šlabekuvati / šla’bekuvati – nerazgovjetno, nerazumljivo govoriti; štalariti / štalå’riti – motati se i raditi po kući (bez dopuštenja); štrof / štrof – novčana kazna; tašel, tašlin /’ta:šel, ‘ta:šlin – platnena torba; trditi / tr’diti – začepljivati; tulec / ‘tu:lec – 1. otrebljeni klip kukuruza (bez zrna); 2. čep; zaštroficati se/ zaštrofi’cati se – zaprskati ili zablatiti se straga trčanjem ili vožnjom na ibciklu; zgržlan /zgržlan – zgužvan; zjunčiti (postel) /zjun’čiti – uzgužvati (krevet), (kad netko sjedne ili legne na složen krevet);zlekotiti / ‘zlekotiti – olakšati, pomoći; žeguliv / ‘žeguliv – šlakljiv…

Kosor, Zweig, Matičević ili znamo li prepoznati svoje heroje? – Umjesto kave 3. veljače 2023.

Što li bi to iz e-mejlova, fejsova, sms-ova i ine e-komunikacije dvojice današnjih književnika, ne samo hrvatskoga i europskoga, moglo držati vodu i poslije stoljeća ili bar nekoliko deseljeća? Pomislila sam to usred vrlo zanimljivoga i poticajnog predstavljanja knjige u knjižari Matice hrvatske, u četvrtak 26. siječnja 2023. točno u podne, o nepoznatoj korespodenciji Josipa Kosora i Stefana Zweiga, na više od 360 stranica i to još dvojezičnoj?

Višedesetljetno dopisivanje: Josip Kosor i Stefan Zweig / Presnimljeno iz knjige

Ivici Matičeviću, koji nije na društvenim mrežama ali se bakće s književnošću, očito nije dostajalo što je od 2011. do 2017. za Ex libris radio na ediciji Kosorovih Djela, na nekih pet tisuća stranica (i studiji o Kosoru Trijumfa duše). U posljednjoj, dvanaestoj knjizi priredio je izbor iz Kosorove korespodencije, poštanske pošiljke (pisma, dopisnice, razglednice, telegrami…), koje su Kosoru stizale sa svih strana svijeta, navodi u uvodu Europski krug pismom (Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu od 1909. do 1938., objašnjavajući povod Matičinu izdanju. A Kosorov Moj prijatelj Zweig proistekao je iz vremena korone i vrlo uspjele komunikacije kolega znanstvenika – Line Marie Zangerl, germanistice i arhivistice u Literaturarchiv Salzburg (projekt stefanzweig.digital) i Amande Shepp, bibliotekarke i arhivistice u Daniel A. Reed Library Special Collections & Archives Division, State University od New York, Fredonia, te Ivice Matičevića iz Zavoda za povijest hrvatske književnost, kazališta i glazbe HAZU.

Ivica Matičević potpisuje svoju najnoviju, vrlo neobičnu knjigu / Foto Miljenko Brezak

Kopajući, radoznala i predana gospoda otkrila su na drugom kraju svijeta među valjda 6000 Zweigovih pisama i više od stotinu Kosorovih, dosad nepoznato dopisivanje jedva nešto obrazovanoga, samoukoga hrvatskoga književnika s ruba Austrougarske i dekadentnoga Bečlije, europski uglednoga i izuzetno obrazovanog književnika, kojega, uz drugo, fascinira i Kosorova bikovska šija. Naznačujem da objavljeno već sada ima neobjavljeni i neistraženi nastavak, vjerojatno i s više problema (i novca!), jer se zagrebački istraživač sada objavljenih Kosorovih pisama dokopao lako i brzo, čak i bez naplate, da bismo mi pomalo voajerski mogli čitati i redom i napreskokce, zagledati faksimile.

S predstavljanja u knjižari Matice Hrvatske: Luka Šuput, Boris Senker, Tihomir Glowatzky, Marta Glowatzky Novosel, Ivica Matičević i Miro Gavran / Foto Miljenko Brezak
Tek dio zaintresirane publike na promociji / Foto Miljenko Brezak

Što se to nalazi u pismima od prvoga, napisanoga 28. svibnja 1909. (već drugo jutro banuo je Zweigu na vrata!) do navodno posljednjega, datiranoga 22. svibnja 1938.? Hoće li se možda naći gdje još koje pismo do Zweigova samoubojstva 1942. godine? Hoće li se možda otkriti i koje Zweigovo pismo Kosoru, koji se u siromaštvu i s koferčićem, putovao i seljakao po Europi, od Beča (gdje je s Zweigom pio u Caffeu Beethoven, kojega više nema) ili Londona (gdje je bio aktivan u Jugoslavenskom odboru) te s nakanom do Moskve (gdje ga je najviše zanimao Stanislavski)… Katkad se i zbog novca obraćao i novostečenom prijatelju, kao što ga je nagovarao i da ga podrži u kandidaturi za Nobela (Kosor je, tko to danas još i zna, za Nobelovu nagradu bio predložen čak dvaput, 1927. i 1939.!) ili za izvođenje djela u austrijskim i njemačkim teatrima…

Akademik Boris Senker o Kosorovu mjestu u hrvatskoj književnosti / Foto Miljenko Brezak

Naklapam, malo o tome znam pa mi je sve novo iz zanimljivo, nema to još ni na internetu, ali imali su štogod o Kosoru reći upućeniji poput akademika Borisa Senkera, naširoko razmahaloga Kosorovog kolege dramatičara Mire Gavrana, Luke Šeputa te prevoditelja Tihomira Glowatzkoga i Marte Glowatzky Novosel. Ivica Matičević tvrdi kako je Dubravko Jelčić najzaslužniji što danas uopće govorimo o autoru Požara strasti…, jer je upravo on spasio Kosorovu rukopisnu ostavštinu iz Dubrovnika, pa se dvije i pol godine ubijao piščevom autobiografijom u rukopisu nečitkom, kakvim su pisana i sada zapravo teško dešifrirana i pisma napisana na njemačkom (koji je Kosor, prema prvom pismu, učio tek dvije godine) i, eto, objavljena desetljećima poslije. Knjiga je zanimljivo likovno opremljena, oplemenjena. Puno pijeska morate prosijati za možda malo zlata, konstatirao je Matičević na promociji. A umješni ga i lakše prepoznaju.

O zamkama očitavanja i prevođenja Kosorovih pisama Tihomir Glowatzky, s Martom Glowatzky Novosel prevoditelj / Foto Miljenko Brezak

Kao povod da se ponovno razglaba o Kosorovu mjestu u hrvatskoj književnosti danas, kad nije ni u lektiri i kad se dvoji i pripada li kanonu te ima li ili nema mjesto u prvih deset hrvatskih dramatičara. Možemo se podsjetiti na Kosora (Maske na paragrafima) kojim se potkraj osamdesetih u Gavelli bavio Kosta Spaić i na onoga HNK-ova (Žena) Vrgočeve, Buljana i Magellija u prošlom desetljeću. Kosor bi, naslućuju njegovi poznavaoci, zanovijetao kako god okrenuli, ali ma što mislili, prema Matičevićevoj ocjeni i odgovoru na pitanje Zašto su ta pisma važna?, ovom knjigom Kosorovih privatne povijesti istrgnute zaboravu, zapravo je svatko profitirao. Istraživanja će se sigurno nastaviti i doznat ćemo više o književnome i uopće životu ne samo prve polovice prošloga stoljeća. O zanimljivim našim facama i njihovim aktualnim relacijama Europom. Barem da ne mislimo kako je sve počelo s nama (i, ne daj bože, s internetom ili sa Schengenom). Jesmo li dovoljno face da se suočimo s pitanjem što ga je ovom prilikom glasno izgovorio Matičević: Znamo li prepoznati svoje heroje?

Jedan od faksimila / Presnimljeno iz knjige

Poslije pjesmarice i nosači zvuka „’Ćeri mila“ – Umjesto kave 23. siječnja 2023.

Prije nekoliko godina Ivica Ivanković snimio je za Hrvatski radio Prvi program za svoj nažalost ukinuti ciklus “Iz hrvatske narodne baštine – kajkavski   krajevi” moju priču „Kak su trojica pesmu nosili“, koju je prof. dr. Miroslav Šicel među rijetkima dijalektalnima uvrstio u „Antologiju hrvatske kratke priče“ (2001.). Odnekud je istraživač etnolog i vrstan urednik Ivanković iskopao prije nekoliko desetljeća snimljenu izvornu moslavačku pjesmu koju muški glasovi valjda nekoga lokalnog KUD-a pjevaju tako da sam se svaki put slušajući se rasplakala, jer kao da sam priču napisala da se stopi s tim višeglasnim jednostavnim pjevom.Da je snima sad, mogao bi je ilustrirati ženskim višeglasjem, izvornim moslavačkim pjesmama, nekom od onih što ih je snimila kutinska Vokalna skupina Rusalke o 10. obljetnici postojanja.

Rusalke na snimanju nosača zvuka ‘Ćeri Mila / Foto Vokalna skupina Rusalke
‘Ćeri mila napokon ozvučen / Foto Miljenko Brezak

Na prosinačkom predstavljanju nosača zvuka (CD, stik), kako se to sada zove, imala sam priliku podsjetiti koliko je mnogo truda uloženo u sad već ciklus „’Ćeri mila“, pjesmaricu sa 64 pjesme i plesova Moslavine i Posavine s tekstovima i notnim zapisom (transkripcija Lana Moslavac) i, ako se pleše, ples pokazala Slavica Moslavac – kinetografskim zapisom Gorana Kneževića, objavljenu 2018. i 2022. istoimene nosače zvuka s folklornom glazbom Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine (u ukupnom trajanju 50.47 min) sa 23 pjesme od kojih su sedam instrumentali („Kozatuš“ na dvojnicama, „Procvala mi bukovina“ na okarini, „Piština polka“, „Polka iz Volodera“ te „Hrvatsko kolo“ na tamburi samici, „Zdravo sveti Fabijan“ na dvojnicama i „Majka Mari kose plela“ na jedinki). Da se sačuvaju baštinske pjesme iz naroda, koje se – baš kao u mojoj priči gdje se pjesma prenosi doslovce pjevanjem u hodu, u nekom poslu poput žetve, berbe, čehanja perja ili svečanosti svatovske, jurjevske, ivanske…– doslovce od sela do sela katkad razlikuju i jednom riječju, stihom, ritmom, glazbenom linijom… Dok postoje, žive su!

S promocijskog koncerta u Kutini / Foto Miljenko Brezak

Mnoge od tih pjesama i ne bi više ni postojale da ih voditeljica Rusalki etnologinja Slavica Moslavac posvećeno i stručno nije za sve kojima je do toga utisnula u našu zavičajnu memoriju odnosno uočila i prepoznala negdje na terenu, zabilježila na papir ili na magnetofon, zatim pretočila u notni zapis i korake ako se i pleše, a često opiše i priliku u kojoj se izvodi, u kakvoj odjeći… u brojnim pa i u životnom djelu „Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju“. (Ako se ne računa Lana, njezino drugo životno djelo koje potpisuje sa suprugom Dragom, kći i često i korepetitorica te na nosačima zvuka i s Rusalkama solistica na desetak različitim glazbenih instrumenata.) Nagrade za životno djelo na nacionalnoj razini dodijelila joj je za to struka, nacionalnih udruženja i etnologa i muzealaca.

Unatoč nogometnoj utakmici Svjetskoga prvenstva, puno vjerne publike / Foto Miljenko Brezak

Slavica podsjeća kako su se te pjesme pjevale u 19. i 20. stoljeću, pa se nastavljaju i u 21., te kako je prvi kutinski pjevački zbor „Moslavac“ osnovan još 1890. U pjesmarici „’Ćeri mila’“ Tomislav Habulin  podsjeća: „Bogata lepeza glazbenog izričaja tradicijske baštine Moslavine i Posavine čini niz različitih tipova glazbenih i glazbeno-plesnih obrazaca nestalih u kontekstu. Iz potrebe da se glazbenom kao uzvišenom umjetnošću pojedini segmenti iz života jednostavnog malog čovjeka naglase, gotovo da ne postoji trenutak koji nije opjevan pjesmom.“ Goran Knežević, foklorist i etnokoreolog, tumači pak: „Područje Moslavine smješteno je, u folklorističkom smislu, između poznatijih etnokoreoloških regija Bilogore, Hrvatske Posavine i zapadne Slavonije. Moslavački folklor poduže vrijeme nije bio prepoznat i javno prezentiran izvan mjesta njegove prirodne egzistencije. U posljednje vrijeme vlada veliki interes koreografa i folklornih voditelja za scensko oblikovanje narodnih plesova Moslavine koje možemo vidjeti u izvedbama profesionalnog ansambla Lado i brojnih amaterskih folklornih skupina. Tome su najviše doprinijele izvorne folklorne skupine iz Moslavine koje svojim upornim i entuzijastičkim djelovanjem čuvaju svoje tradicijsko naslijeđe, te etnologinja gospođa Slavica Moslavac kroz vrlo atraktivne i vjerodostojne praktične prezentacije, te brojnim stručnim izlaganjima i publicističkim izdanjima.“

Predstavio se i podmladak, kćeri Rusalki! / Foto Miljenko Brezak

Eh, da o takvim stvarima promišljeno razmišljaju mjerodavni, ne bi Rusalke – uz Slavicu i Lanu Moslavaca, članice su Sandra Blažun, Elena Vasik, Diana Biondić, Rajka Pavić, Mihaela Plaskonj i Lidija Đurđević) prvi nosač zvuka snimile tek o 10. obljetnici cimajući sponzore. Imaju mnogo istraženih pjesama, pa i tematskih poput božićnih. Čestitke Rusalkama, jer nije lako zadržati motiv kad si na vrhu objektivno sam, bez konkurencije, nikoga sličnog uokolo, a treba tjedno (pa tako desetljeće!) vježbati, održavati formu i fokus, podržavati i glasom jedna drugu. Divljenje i čestitke. Na kraju, mnogi znaju, ali rado podsjećam da to što rade Rusalke i Slavica Moslavac nije šarmantna i lagašna  za selfie, pa ni okupljanje za jednokratno snimanje nego poticanje na čuvanje trajnih vrijednosti. Možda ih neki spoznaju, a neki prepoznaju kao zvuk vlastita djetinjstva. Možda su ih pjevali ili ih propjevaju i nastave širiti kao moslavačke. Nema ni jedne moje označene kao okešinečke – ali ima „Taraban“ iz Vezišća, „Četrdeset krajcari“ i „Lepe naše livadice“ iz Kloštra Ivanića, „Mera me je namerila“ i „Širi grane na strane,/ ne daj zori da svane.“ (Oj, Jabrane) iz Potoka ili „Sejala sam lenek“ naznačena kao južnomoslavačka ladarska.

Priprema za slikanje / Foto Miljenko Brezak

Slavica Moslavac etnologinja, ovdje folklorašica i etnokoreologinja, startala je kao mala folklorašica u Osnovnoj školi „4. maj“ danas „Vladimir Vidrić“ (folkor je vodio Milivoj Županić, a tamburaše nastavnik tjelesnoga Stjepan Rukavina). Osim plesa, petero djece Vesna Kešeri, Slavica Pavlić, Miroslav Krpan, Nedjeljko Bjelajac i Ivica Čengija i Slavica, tada šestašica, pjevala su uz tamburaški orkestar. Godine 1973./74. u isto se vrijeme osniva folklorna skupina i u Gimnaziji (voditelj Nedjeljka Petrešević) i u gradu, u tadašnjem Radničkom kulturno-umjetničkom društvu, „Ivo Perković“, danas KUD „Moslavina“, koje se ubrzo spajaju u jednu skupinu odnosno gimnazijalci se priključuju RKUD-u. U početku foklorni voditelji su Emica Petrinec i Slobodan Nikitović, a ubrzo dolaze voditelji iz Zagreba, prvo Ševko… iz KUD-a „Vilim Galjer“. Dolaskom na studij, Slavica ondje i pleše. Drugi voditelj u Kutini je iz Lada Sadilah Tuzović, negdje od 1986./87. I Slavica je dvije godine vodila KUD „Moslavinu“. Od osnutka 1983. do 2011. vodila je KUD „Husain“, na početku zvan KUD „Husain-Batina“ , a od ožujka 2014. vodi KUD „Banova Jaruga“. Također je od 1995.-2006. vodila Pjevačku skupinu „Rubido“ kao članica Hrvatske žena Kutina, zatim  pjevačku skupinu „Baština“ unutar KUD-a „Husain“ do kraja 2011. te od 2012. vodi Pjevačku skupinu „Rusalke“. Godine 2013. Društvo folklorista Hrvatske dodjeljuje joj nagradu za najbolju koreografiju „Široka je Moslavina“ u izvedbi KUD-a „Graničar“ iz Križa.Od 1980. do 1997. pohađala je Škole hrvatskog folklora na Badiji (otok kraj Korčule), Poreču, Lipiku, Topuskom… Od 1997. predavačica je na Hrvatskoj  školi folklora u organizaciji Hrvatske matice iseljenika… te predaje: narodne nošnje i plesove Moslavine, Hrvatske Posavine i Bilogore. Korepetitorica joj je kći Lana na tamburama samicama.

Ponosna B. Brkan što ima priliku i za javnost vrednovati rad Rusalki / Foto Miljenko Brezak

Ove godine u Zadru održat će se Škola folklora, na kojoj će također predavati plesove Moslavine, Hrvatske Posavine i Bilogore, uz korepetitoricu Lanu. Od 2000. redovito predaje i na seminarima folklora u organizaciji KC Gatalinka i to: Slavonije, Baranje i Srijema u Vinkovcima s temama plesa, običaja, pjesme i svirke u teoriji i praksi, kao i uz demonstratore iz Kutine, Husaina i Posavskih Brega. Ove godine predavat će Banovinu „Banovino, vele da si mala, da si veća neb se spominjala…“, uz korepetitoricu  Lanu. Održala je vikend seminare u Kutini, Sisku, Bjelovaru, Zagrebu, Čakovcu, Vinkovcima i Rosenheimu (Njemačka)

Dakako, nije izostano ni rezanje torti / Foto Miljenko Brezak

Slavica Moslavac tiskala je pjesmarice: „Narodne pjesme i plesovi Moslavine“, 1992. i Glazbeni spomenar Posavskih Brega, u izdanju KUD-a „Ogranak Seljačke sloge iz Posavskih Brega“, 2014., a zajedno s kćerkom Lanom Moslavac objavila je knjigu „Kad zasvira lane moje“, 2007., te pjesmaricu “’Ćeri mila“, 2018.

Slavica Moslavac sa svojima iz Muzeja Moslavine Kutina, koji su se iskazali kao domaćini promocije / Foto Miljenko Brezak

Tiskala je Slavica Moslavac i nosače zvuka: CD „Vijenac žita-vijenac zlata“ u izdanju KUD-a Husain, 2001.; CD „Široka je Moslavina“ u izdanju KUD-a Husain, 2008.; CD„Volim milo, ma siroče bilo“ u izdanju KUD-a Kloštar, 2013.; CD „Jasenovac, rodno selo moje“ u izdanju Udruge za očuvanje kulturne baštine Jasenovac, 2019. te CD „’Ćeri mila“ u izdanju Vokalne skupine Rusalke iz Kutine, 2022.

Zasad.

„Eklektika“ Borisa Domagoja Biletića – Umjesto kave 18. siječnja 2023.

Boris Domagoj Biletić i ja već smo se nalazili zajedno ukoričeni u istim knjigama (izborima, panoramama, antologijama…), ali se posve drugačije, baš dobro, kao u sijamskom spoju, kao sestra pjesnikinja oslonjena na brata pjesniku, osjećam u našoj zajedničkoj knjizi poezije Breberika & Eklektika. Ideja je bila njegova, ne bih se usudila, svesrdno sam se za nju uhvatila i zahvalna sam Kajkavskom spravišču na ustrajnosti da, tri godine poslije prethodnoga, objelodani kajkavsko-čakavsko izdanje u jedinstvenoj biblioteci KAJ & ČA: Susreti, knj. 9, koje, neskrono, dobacuje mnogo šire i od književne, jezične i kulturne činjenice. Sklad, već ritmički, u naslovu, ipak mi nije davao naslutiti u kakvu će se cjelinu spojiti naše pjesničke i ljudske, žensko-muške osobnosti, poetike… (Ganuta prenosim dio vrlo subjektivnoga e-maila Tomislava Marijana Bilosnića, pjesnika što ga među važnim vrtnim hrvatskim pjesnicima spominje naša urednica Božica Pažur u pogovoru moje kajkavske polovice Rast jezika, rast pjesme: Doista divna knjiga, divne pjesme (ča još da mi je kaj), divno izdanje oko kojega su okupljeni sve predivni, meni dragi ljudi. Zamisli, Ti i Boris, a za nakladnika se potpisuje nitko drugi nego Kalinskli, urednica druga Božanstvena Božica, Frane Paro opremio, a uredništvo uz spomenute, diva Marija Roščić Paro, i vrli Zvonko Kovač. Doista ovo samo providnost može okupiti.)

Boris Domagoj Biletić na jednog od svojih promocija u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, prije korone, u listopadu 2018. / Foto Miljenko Brezak

Boris me je samo pitao što mi je breberika.

O njegovoj polovici naslova Eklektici, Biletića nisam morala pitati – tko ne zna, rječnik Jezikoslovac.com eklektiku, eklekticizam definira u filozofiji, znanosti i umjetnosti, nekreativnom metodom kojom se iz različitih misaonih sustava, teorija, stilova i sl. izabiru pojedine teze i spajaju u novu cjelinu, bez značajnijih novih elemenata. Temu razvijaju dalje kako je eklektika u umjetnosti  spajanje i miješanje raznih stilova ili “posuđivanje” elemenata jednog umjetničkog pravca u drugim pravcima te kako se većina suvremene, osobito postmoderne umjetnosti, smatra eklektičnom. Koliko uočavam, očitava to i stručno čitateljstvo, primjerice Vanesa Begić u Glasu Istre nalazeći u Breberiki & Eklektici dojmljivi poetske uratke o raznim tematskim i interesnim sferama.

Naslovnica knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletićau izdanju Kajkavskoga spravišča 2022.

U svojoj autorskoj opasci, s geslom (čitajući/slušajući Vesnu Parun) Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… Boris Domagoj Biletić svoju Eklektiku podnaslovljuje Zajika Janus Jazika te u autorskoj opasci tumači:

„Izabrane su za ovu prigodu objavljene pjesme (Zato što vrime ne prolazi, štokavsko-čakavska zbirka, HDP, Zagreb, 2018.) i poneka iz rukopisa u nastajanju. „Moj“ čakavski mješavina je nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle osnov(ic)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi još uvijek gdjekad zvan „vlaškim“, za koji su tipični razmjerno česti štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu, srednjoistarskom („bez/j/ačkom“) govoru, a gdjegdje koristim i „mješavinu“ ovih dvaju govora; usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog žargona. Ima, dakle, nečega makaronskoga ovdje, nije da nema… Uz ovaj vrlo kratak izbor možda bi ipak koristan bio opsežniji tumač (zapravo rječnik, besjedarnik/besidarnik) nekih riječi ili pojmova, pa čak i čitavih sintagma i fraza, no namjerice je izostavljen: što ima biti općenito razumljivo, bit će takvim, nadam se makar u glavnim crtama, i bez tumačenja lokalnoga kolorita; odatle tek tumačenje ponekih riječi uz pojedine pjesme. Posebno bi, pak, složeno bilo akcentuiranje, ne dakako nemoguće, ali s obzirom na to da nije riječ o jednomu ni jedinstvenom dijalektu (samo) određena tipa, mjesta ili kraja, od naglašavanja sam odustao – koliko opravdano, pokazat će vrijeme, a već sada svaki se čitatelj vlastitim iskustvom te startnim govorom i narječjem posebno može odrediti prema toj temi/ problemu, možda čak i “uskrati“. „

Čitam njegovih trideset pjesama okomito i vodoravno poput križaljke, okrećući knjigu naglavačke i na bok, čak i naglas čitam samo da mi ne promakne koje značenje, ne mogavši odabrati koju da podijelim s čitateljima. Odlučujem za onu posvećenu Milanu Rakovcu:  

VIRA

Milanu

U čovika ko je nî,
kadi je?

U nečovika,
ne pitaj, pobre,
samo hodi dalje,
vred i zajno,
koliko te nose
noge, čovičje.

U čovika – trda je,
u nečovika – grda je.
Nego je.

Da te nečovištvo
ne zapahne
vonjen smrti,
kakor kada duša
poleti prvo
svojega vrimena,
pak ne znaš drugo
di će brižna
ter nevoljna
sletiti.

Rovinj, na 8 antonšćaka 2014.

Poslije zagrebačkoga predstavljanja Biletićeve knjige 2018. Boris Domagoj Biletić, Milan Rakovac i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Odabrala sam je ne samo zato što pogovor Eklektici piše

„Milan Rakovac  

ZID U BRAZDI ZAČINJAVSKOJ ‘Z FUNDAMIENTA
ili, ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?

Črni tić (bili tić Biletić, nu), san mu bija napisa u vieršu prigod- nici, sakramienski Bob „Boris“ Biletić!
U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novi- jih pjesama na čakavici, osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće dȁ, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad nȁ) kako i Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:

črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I Črnja mrež njimi: e, to bi bilo jeno čine, velo čine… „Fellini njim samim“.
Ma ke lm, make this lm!

Ma si vidija paka vraga na batu: da ča bilo – bilo je za vajk, aš da vrime ne pasiva, piše uon! T’r laglje će biti da je nego da ni? A tu negdje gvire Isaac Asimov i Arthur Clarke, a Učke zguora, u Empireju, se smihljaju Jure Žakan i Balota i Črnja – aj t’r vero naša vajk gori gre. Sakramiensko sime i simienja sime ča batvo ž njega potiegne babevise kroza snig i grotu z vrimena pripostanja valje ‘vamo mrež nas.

Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po ‘merikansku), se da zatući nuos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni viti i tamo di još ne moreš viti. Kako zvore brazdu svitakraju pak zjama kamik i ga ukleše i u tuoj brazdi doprtoj zapre se zidajući prez ni gledati ni se libieći zidić, a zduola su funadami- enti, a zguora čvrljuga, ma zguora neba samega kanta mu kanat „proti pozabljienja“.

Ma
zala ljuta, zala ljutica šegavica
to je sintagma

čakavska, hrvacka, nju san iska
i naša
u njidrih

u ljudan
i ženan napošto, i hotično
u sebi samen
.

Na van kako kreše Biletić i kleše i kuje i runi i truni i plesne i nažge i busa i trupa i kopuna te ka’i da niete dȁ, ma je ben čuješ, žlepu mu, bolje nego’j baderljanska zvona ča san hi jedan bot sluša valje svitazduola u Woolongong ‘Štralija di mi je bila zrmana Marija Tuonova… Raca vikovična, a ča drugega?
Bob sinjiva i šenjiva i sanjiva vierše u voganj u lug mrež zvizde do črne škulje pak nazda na se.

No, i ZATO ŠTO VRIME NE PROLAZI, jerbo jamačno prola- zimo mi brže nego SUZE SVIETEGA LUOVRE ča jangušta rastriplju meteore zguora neba kako ča dotični rashiti veraš kako tobože da niete dȁ, napuštu, mierlo, kako da šenicu sije, prez vrah puoti.

Az / klesar / imam si pismu… Az klesar / ko opat poslanik / Az rob kamenaBlato, pa / Ne zove se otok / U otoku. / Ma ni svi škoji / Ča pivaju, / I viški i lastovski / Himan spokoja / U meni.

Raspojasano skalpelozan (može li ovo?): ergo, dobrodošao u svoj svijet, poeta ilustrissime, di ča zvoni liplje nego kosir ča ti trcka na guzici na gancinu. Biletić se k’o sluđena ptica sjurio u samo srce jame, fojbe, vulkana, kako vam i kamo li vam draže, u magmu (by Bob) tu tjeskobnu i neznanu, a znanu mu barem kostima i živčevljem, i spjevao nam ogrlicu ča je svaka mlada (udovica) more zajno-nȁ vrći ‘kolo guta i da je kumpari. Biletić Bob rashićiva trdi veraš kako da je š njin u svadnji, ka’i naši mladići z Rahovci i Štifanići ča bi zakantali u „Dopolavoro“ u „San Lorenzo Pasenatico“ domaćin fašišton dreto u nuos: „aj la koriente ‘letrika že koriente fuorte, ki toka vila Rahovci periku- lo di muorte…“. Ma ka’i bačvarić ča švikula u brajad „cencen- cen cento barile de vin“ i ugla kad ti se ruga z duba „puuušiii-mi-u-rittt-pušiiii-miiii-u-riiiittt“. Ma, o Bob, vidi, nu, kako se u štokavskom, hrvatskome književnom standardu zovu bačvarić i ugla, pak vrži fussnotu-dnicu.

Ča san ima na pameti? A bi ga buoh. A da. Ono što me obujmi i više od prejasne (serenissime) Mu osione Gospodstvenosti, jest Biletićevo neodoljivo nagnuće trpkoj ironiji, rijetkome lijeku protiv patetike, nebeskom daru:

Tako, ko niš drugo, sve i ne štijuć / barde čakavske, san u hipu, namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan bit“, ustvrđuje lakonski, a provjerava to seb’otkriće u najvećih, pitajući Balotu i Črnju: „I ča, ste kuntenti sad & sat, / Ha, staroste, ča ste storili / I učinili, nas, jušto takove, / Tu mrvu mižierije?

Bob pak nȁ sinja i šenja i dišenja ča mu se prividi i sanjiva i tuče u moždane valje iz priddobe pak ala lapiž u šake, ma to ni lapiž, to kako da je sikirica-dilančica i bradva u trdoj šaki marangunskoj ča z diebla duba debelega zgobljenih šori mirakuluožamiente dila i udila ča ćeš na ten svitu – skrinjicu za dušicu i slavuju i šaku cukra držati; hlepetac ča z brajad rasplaši bačvarića i kanat mu (bobovski), krunicu babi ča je zaspala i krunica (ča je, su rekli, nego Dobrila blagoslovija) je zlizla u voganj ka’i Bobova ljutica… Ma i vrnjaču ča miša po bronzinu šug ljutike-škalonje i ničesar drugega i vuona daje lipost na jezi- ku, ta vrnjača. K’o ne bude da je škrpelin klesar ča kus kamika privrže sad-nȁ, ma na miru vuoka u artefakt, i jedan na drugi si u hižu složi na tri puoda, a petešić se vrti na slimenu u ruoži vitrih, i ni las ne stane mrež’a’nje ma ni kaplja ruose, a sve na suho prez mi ni japna ni sabluna ni malte ni vode, ljuti kaurine muoj, bi reka „Kiklop“ z Iža Malega.

Eli će biti kovač ča ukrežen kus želizda ferovije Lupoglav- Štalije razriže na kuse kuščiće – ma pričiži žamak ča bi mi baba umisila sireći sir z mlika mlikatega naše vuovčice Pike pamet- nije nego’j pô našega komuna, pak z tih kuščići tik-tak ti skuje ko’š kosir ko’š kosiricu ko’š maršan ko’š kosu – ma valje srp i sikiru, i nie’š virovati. Tako Bob kleše i kuje i pili i riže i zida i ruši i tuče i miluje besidu. Ma besida je trža i meklja i huja ud kamika ud želizda ud duba, uona je sliparska i štirgarska i lako te namami h jami i iš te nutra a da ni ne znaš i jur te ni.

A ja se morah (moradoh) raspisati, jerbo baš i nije čekati od poete, suverenog vladara književnim standardom, kojim se poigrava kao da je njegov osobni i ničiji više, povratak u zavičaj i kopanje po moždanima e da bi iskopao nekazivo blago jezika starijega od sjećanja.

A igra se i s njim, s tim, dotično, prahrvatskim prajezikom, kao da piše amalgam bezjačkovlaški, jedan argo od dva, ili tri: osob- na i osobita vrlina te preže, odskočene u subliman stih njena već naslova: ZAJIKA JANUS JAZIKA.

Iz črnega dojdeš / te sprave u črno. / Pak ča bilo – za vajk je: / aš vrime ne pasiva…
Vidin se ka’j slipac / Ča se zamišlja / U špeglju od svit(l)osti / I ufanja ča nosi daleko. / A kamo? Bi ga vrag.
Neka su nan pur dica / – čitovata, / i drek njin budi! / Za nas pak druge lahko, / aš za mrvu bolji bit / drugo nimamo lazno.“

(2018. – 2020.)“

Na kraju iz Breberike & Eklektike prenosim o suautoru:

Boris Domagoj Biletić u Puli, listopad 2021. / Foto Miljenko Brezak

„BORIS DOMAGOJ BILETIĆ

(Pula, 22. ožujka 1957.) – književnik i znanstvenik. Osnovnu školu, opću gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u rodnome gradu, a na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao, magistrirao i doktorirao. Objavljuje od 1977., uglavnom poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je urednik, publicist, antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa… Suosnivač je Istarskoga ogranka DHK (1990.) i suutemeljitelj Šoljanovih dana (1996.). Osnovao je 1996. časopis Nova Istra koji uređuje, pokretač je međunarodnih Pulskih dana eseja (od 2003.), e-časopisa za književnu kritiku Stav (2018.) i dr. Dobitnik je mnogih književnih nagrada za poeziju, znanost (književna povijest, književna kritika), esejistiku, ukupan doprinos hrvatskome pjesništvu i dr. (Mlada Struga, Tin Ujević, KulturKontakt, Julije Benešić, Sv. Kvirin, Fran Galović…). Izabrana kritička literatura o Biletiću broji više od stotinu jedinica, a o njegovu su stvaralaštvu pisali gotovo svi istaknutiji kritičari, kolege pisci i dr. Nositelj je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.) i dobitnik Medalje Grada Rovinja (1997.). Prevođen na dvadesetak jezika, uredio preko stotinu knjiga. Zastupljen u antologijama (od razmjerno novijih u: e Canon of Croatian Poetry, 1450-2000, SAD, 2015.), književnopovijesnim pregledima, enciklopedijama… Od 1983. do 2022. objavio je 28 knjiga, sastavio 4 antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i zbornikā. Uz veći broj članaka, Biletić je za Istarsku enciklopediju (2005.) napisao i opsežan prilog, sintezu Hrvatska književnost (u Istri). Tijekom 2009. bio je urednikom književnosti u Vijencu Matice hrvatske. Godine 2015. objavljeno je monografsko izdanje: U znaku Kairosa: književna kritika o djelu Borisa Domagoja Biletića. Od 2018. glavni je urednik na njegov poticaj ponovno oživljene, obnovljene edicije Istra kroz stoljeća. Suautor gra čko-pjesničkih mapa (sa Z. Milićem i B. Mascarellijem) i glazbeno-pjesničkog CD-a (s D. Marušićem). Godine 1997. bio je gost-književnik međunarodne Zagrebačke slavističke škole. Izvođen na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Trenutno je dopredsjednik Društva hrvatskih književnika. Ravnatelj je Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju. S obitelji živi u Puli.

Više o autoru može se pročitati na mrežnim adresama:  
www.boris-biletic.iz.hr   
https://hr.wikipedia.org/wiki/Boris_Domagoj_ Bileti%C4%87“

Što vam daje snagu u pandemiji? – Umjesto kave 24. prosinca 2022.

Prošle godine na sam Bog Božić kućni, a poslije blagdana i službeni test, pokazao je da imamo koronu. Taman poslije booster cijepljenja početkom istoga tjedna. Ove smo se godine cijepili protiv gripe i čekajući četvrto cijepljenje protiv korone završili u karanteni, jer sam na sastanku sjedila kraj kolegice koja je drugi dan javila da je u koroni. Bilo je to prije nego što je ponovno buknulo u Kini.

Mogla bih nabrojiti baš luckastih i bedastih primjera kako se nešto što sam pisala o nečemu izrodilo. Ma i ne samo kad sam pisala. Neki dan nešto čeprkam po messangeru – kod nas je navodno najviše korišten za komunikaciju – i vidim kako sam neki tekst, odgovore na anketu o koroni, otprije više od dvije godine poslala posve pogrešnoj, a ne osobi kojoj sam ga na rok pisala baš s veseljem. Dekoncentracija. Koliko sam samo bila žalosna vidjevši da nije uvršten u konačnu anketu. Pomislila sam kako to možda ima veze s Večernjim, gdje sam nekad radila, pa… Ukratko, bila sam razočarana toliko da nisam provjeravala ni što se dogodilo! Sad se pitam: što li je mislila treća osoba, ona kojoj sam ga pogreškom poslala zašto joj ga šaljem i što mi nije napisala da sam promašila ceo fudbal!?

Potom smo razjasnile očigledan nesporazum Vladimira Šimić i ja, koja je na početku korone radila anketu o pandemiji i objavila je u svom blogu Sama svoj life coach/ U potrazi za optimiznom što nam daje snagu i puni nam baterije?

Otad sam i napisala i objavila cijeli roman o koroni i potresu. Neloš. Privremeno neuporabljivo. I čujem da je Blogosfera, na ne samo Vladimirin žal, prestala izlaziti, iako još nije izbrisana. A ona je odlična suradnica, koja je u Večernjaku nekad radila i kao novinarka i kao marketingašica. Zato i pridodajem Vladimirinoj ondašnjoj anketi svoje odgovore bez intervencije i u eventualne tipiće. Baš sam sa zanimanjem pročitala što sam mislila tada, uvjerena da bih danas vjerojatno odgovorila i ponešto drugačije, ta prošle su pune dvije godine, pa sam dopisala i svojevrsni sadašnji post scriptum.

Blogosfera Sama svoj life coach

Vladimira Šimić

Velika optimistična anketa: doznajte što nam daje snagu u vrijeme pandemije

U periodu mraka krenula sam u traženje svjetla i napravila veliku anketu. Iskoristila sam Facebook za nešto dobro te pitala liječnike, književnike, novinare, poduzetnike… vide li u ovoj situaciji ipak nešto pozitivno i što ih raduje. Njihovi su me odgovori oduševili! Pročitajte što su rekli: Nebojša Buđanovac, Silvija Šesto, Davor Bruketa, Vitomira Lončar, Anka Dorić, Martina Tišljar, Mirela Španjol, Borka Pezo Nikolić, Vesna Jurić-Rukavina

Objava 14. studenoga 2020. 0 komentara 975 prikaza

E, sad… – neobjavljeni odgovori Božice Brkan iz 2020. i 2022.

BBVladimiraSimicBlogVecernjak

“U potrazi za optimizmom”

do petka

Kako osobno podnosite ovo vrijeme pandemije?
I inače sam unutarnji tip i ne izlazim mnogo, a sad, kad izlazim samo vrlo ciljano, vidim koliko mi nedostaju i obične jarunske šetnjice iz zdravstvenih razloga. Ali imam dobar izgovor da ne izlazim. Lockdown sam iskoristila da nekoliko mjeseci prije plana završim i tiskam svoje dvije knjige i radim neprestano na novim tekstovima, obvezno tjedno najmanje dva bloga, književni Umjesto kave i gastroblog Oblizeki, te čak i na onima za koje cijelo desetljeće nisam pronašla zicflajša. Ali, kao i za prošlogodišnju zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti i za ovogodišnji roman Generalov sin, Srbin a Hrvat, osobito poslije koronske erupcije na promociji u Gornjoj Jelenskoj na kojoj samo slučajno nisam bila, odgodili smo većinu dogovorenih predstavljanja, samo u listopadu pet po raznim mjestima Hrvatske, a dio planiranih događaja preselili online, što i nije tako loše, jer je i književnost sve dostupnija na internetu. Odgodili smo optimistički i planirana književna putovanja u Crnu Goru i Bugarsku za dogodine. Jesenski dio zatvorenosti posvetila sam dubinskom čišćenju i pročišćavanju stana i čak stigla i do svojih papira.
Post scriptum: U Crnu Goru napokon smo otišli prošle jeseni. Lijepe književne večeri. Kad smo sletjeli u Podgoricu, shvatili smo da jedine nosimo maske. Bile smo uporne.  Međuvremenu su nam ove jeseni kolege uzvratili posjet. Bez maski. Gostovali smo i u Budimpešti i u mnogim hrvatskim gradovima, katkad i s oprezom – ne da se književnost! U svibnju smo u Kutini predstavili moj novi roman Privremeno neuporabljivo i otad smo s njime obišli i Đakovo, Vrbovec, Ivanić-Grad i nastavljamo u siječnju, veljači… Jedan lik u njemu nazvala sam po prijatelju koji je prvi od poznatih, bliskih, umro zaražen koronom. Ovih mi dana izlazi i nova knjiga pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika, Kajkavsko spravišče objvljuje je kao 9. knjigu u biblioteci Kaj&Ča. Pišem dalje, ne odustajem. Papiri me opet zatrpavaju.

Pada li Vam jako teško ili nalazite i u ovim danima pozitivu?
Osim što sam fatalist, neizlječivi sam optimist i nekako zadužena za motivaciju u svojim krugovima, obiteljskom i prijateljskom. Podržavamo se međusobno, rastu mobitelski računi, ali da me povremeno ne poklopi mala snaga, othrvavam se natprosječnom introspekcijom. Pokušavam se usredotočiti na suštinu, svrhu, uobičajeno pitanje Što sam ja na ovom svijetu? Slutim da i opaki virus ima neku svrhu! Osluhnemo li što nam kazuje priroda, ljudi oko nas, kazat’ će nam se samo. Što bi moji Dalmoši rekli, ne dam gušta zlu, bahatosti, sebičluku, sitnosti. Radije smišljamo jela, a hvala Facebooku što podsjeća na doživljaje proteklih godina, lijepo je da se imamo čega sjećati.
Post scriptum: Ne mora sve ružno biti za ružno.

Što Vam osobno ovih dana daje snagu?
Bolje: tko? Najviše najbliskiji mi, muž i sin. Nadam se i veselim jer bih iduće godine trebala postati baka. Tako, nadam se, ispunjavam svoju ljudsku svrhu: nastavak u potomcima i nastavak u stvaralaštvu. Ma kakav bio, život je samo jedan.
Post scriptum: U međuvremenu, u koronskim uvjetima 27. travnja 2021. iznenadio nas je rođenjem u Splitu unuk Adrian i postao nam prioritet svih prioriteta, epicentar naših života i svijeta. A sinova ekipa svoju Netokraciju uvela u jednorog Infobip. I loša vremena imaju dobre strane.

Što vas veseli i puni Vam baterije?
Pišem i više nego obično. Čitam i više nego obično, gledam dobre filmove i serije. Ne mogu dočekati, ali strpljivo čekam kad ću s prijateljima i prijateljicama moći na kavu bez maske i bez distance. Nisu li to i sitnice koje život znače? Pogotovo dok korona bez cjepiva kruži oko nas.
Post scriptum: Jedva tu i tamo dostižem s prijateljicama na kavu. Književnih predstavljanja, gostovanja dosta… Recenzije, znanstveni skupovi, tribine, okrugli stolovi… Kao da nastojimo svi nešto nadoknaditi.

Imate li (i koje su to) “sitnice koje život znače”?
Meni su sve te stvarčice iz svakidašnje rutine sitnice koje mi život znače.
Post scriptum: Smišljanje što će se Babaaaa i Dodoooo igrati s Adrianom. 

20201110 – 20201111 – 20201112  
Post scriptum: 20221206 – 20221213  – 20221214 – 20221220 

Breberika, breberika… – Umjesto kave 23. prosinca 2022.

Na svom sam Facebooku 22. prosinca 2022. objavila:

Naslovnica zbirke koju je grafički oblikovao Frane Paro s naslovnom biljkom / Foto Božica Brkan

Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.

Autorica kajkavskoga dijela zbirke Breberika & Eklektika / Foto Miljenko Brezak

Uslijedila su pitanja o biljci, naslovnoj junakinji moje florističke knjige. I o knjizi, dakako. Prenosim zato iz knjige autorsku, uvodnu napomenu, i naslovnu pjesmu:

Breberika raste i u zagrebačkom vrtu autoričine tetke u Donjem Vrapču / Foto Miljenko Brezak

Autorska napomena

Zbirka je nastala iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne breberike, vazdazelenoga šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane.

Nadahnuta stvarnim, divljim i pomno osmišljenim i odnjegovanim vrtovima koji su je pratili od djetinjstva do zrele dobi, pjesnikinja je zasadila vlastiti poetski vrt na svojoj tatinskoj i maminskoj (prof. dr. sc. Zvonko Kovač) zavičajnoj kekavici, idiomu rodnoga sela Okešinca u Moslavini. Osobni odnos prema jeziku temeljno je sredstvo gotovo cijelog, pjesnički vrlo ujednačenog pjesničkog opusa Brkanove, vrijedne antologijske reprezentacije (prof. dr. sc. Joža Skok).

Vrt, tek ponekad vrčak (prednji vrt, cvjetnjak), lozofski je usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga. Gdje sam metaforički, poput svojih graničarskih pretkinja, potajice otrgla pelcer, da se bole prime, a gdje nehotice previše orezala, kej se samo od sebe zdohadža i slično. Kao u herbariju, u stihovima naslovljenim uglavnom lokalnim orističkim imenima, upečatljivijim zvukom i značenjima, bojama i mirisima: breberika, bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, fajglini, nočne frajle, tekoma, kalikant, belagonije, asparabus, sit, božičnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek zeleni, lucen, radič, detelica, stričak, trputec, slak

20200927 – 20200928 – 20201007 – 20210307

Naslovnica zajedničke zbirke pjesama Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Božica Brkan

breberika

da pošilamo apollo ovoveki
na pusti otok na novu planetu
da očemo zakoraknuti pak još nekakov mali korak za čoveka a veliki za se ludi
če more još i te jen
ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu
a ne verujem da su ju pospravili i v ovozemalsku banku semena negde na severnom polu
smrzla se ne bi al pikala bome bi
ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu
da jim velim morti ne bi ni znali o čemu pripovedam
ni na placu ni po grobju ma ni v smetju ju više ne videti par let da po šuma čovek hodi ne bi ju morti ni za venček nabral
neg jenu grančicu
i ta jenako pika
kulko se i sečam breberika pika pika fest pika
prek do krvi prek do srca te ravno pikne

ni ne znam kak se rasadža jel se samo de bilo zapikne šiba jel se sama raseje z one lepe sitne crlene bobic
breberika navek zelena

na selu su od ne pleli vence sfrkane na vrbovu šibu
kej ne bi kupuvali gotove
samo deneš de koju suvu rožu jel papernatu povoščenu još i grane zeleno dofarbaju da se zeleni

kak se niš drugo zeleneti nemre
prek na drugi svet
prek do druge sesvet
nikomu ne smeta kej pika kej sam vrag niko ju ne pipa kej buju po grobju po križi pipali

a gda breberiku bereju znaju de v šume raste v rukavica ju trgaju z trsne škara
da ne pika
da ne boli

niš ionak nemre biti večno

nemre biti neg breberika lepa a pika
do krvi

gda ja vmernem breberike ni za venec morti više ni ne morti ko i najde struk
niko ne znal plesti
komu se bu i štelo plesti gda grdo pika

a su ju buju skorenili če i preveč pika
ležeše nek ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam
par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z drukeri
a ni ne pika

i gledim ni skrita ni naprčena breberika zdošla se buš če te ne presadim
če na desktop

20201020 – 20201117 – 20201209 – 20211214 20201218 – 20201230 – 20210225 – 20220430 – 20220524 – 20220525 – 20220529 – 20220623 – 20220625

Pjesnikinja Božica Brkan s breberikom u uglu zagrebačkog Cvjetnog/ Preradovićeva trga u listopadu 2022. / Foto Miljenko Brezak

breberika – zaštićena zimzelena, vazdazelena šumska biljka tvrdih oštrih listića na grančicama i s crvenim bobicama, lat. Ruscus aculeatus L., koja raste pri tlu, a beru je i trže obično na tržnicama za pletenje vijenaca, jer dugo ostaje svježa
apollo – Apollo je američki NASA-program za čovjekov let u svemir šezdesetih godina 20. stoljeća, a Apollo 11 je prvi svemirski brod koji
je s ljudskom posadom 1969. sletio na Mjesec i Neil Armstrong je svoj prvi korak opisao kao malen korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo. grmoščica – Park-šuma Grmoščica, jedna od 17 park-šuma na prostoru Zagreba, prostire se na zapadu grada između Vrapča i Črnomerca na 80 ha i u njoj raste više autohtonih vrsta.
mesec – Mjesec (354 m), uz Humku (488 m) i Vis (437 m) visinska je kota Moslavačke gore

Pavlekov marketing iz Đelekovca – Umjesto kave 16. prosinca 2022.

U Velikoj dvorani Hrvatske gospodarske komore u četvrtak 15. prosinca 2022. zagrebačka je Beletra predstavila knjigu Aktivna prodaja – od želja kupaca i potrošača do uspješnog prodavača Zvonimira Pavleka, jednoga od pionira Podravkina i hrvatskog marketinga, danas samostalnog konzultanta za marketing i prodaju. Moderirala je urednica Sandra Pocrnić Mlakar, a o knjizi i autoru govorili su recenzenti doajen gospodarskoga novinarstva Ante Gavranović i dugogodišnja suradnica gastronovinarka Božica Brkan te Podravkin glavni direktor svih poslovnih programa u kompaniji Krunoslav Bešvir.

Uz predstavljanje knjige i autorova prezentacija (Foto Miljenko Brezak)

S geslom Davida Packarda Marketing je previše važan da bismo ga prepustili odjelu marketinga te naglaskom iz Pavlekove prezentacije oprimjerene projektom za jednoga bosansko-hercegovačkoga klijenta na kojem je radio, kafa je ćeif, s veseljem i lijepim sjećanima na pionirska vremena marketinga u nas, teorijski, novinarski i praktično, prenosim iz knjige svoju recenziju, pogovor.

Svi promotori poslije promocije: Ante Gavranović, Zvonimir Pavlek, Sandra Pocrnić Mlakar, Krunoslav Bešvir i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Marketing iz Đelekovca

Kad je Informator 1988. uz stručnu konzultaciju Fedora Rocca i u vrsnom, zbog globalističkoga pomodarstva anglizama nažalost ne i zaživjelom hrvatskome prijevodu dr. Vlaste Andrlić, objavio dvotomnu bibliju Phillipa Kotlera Upravljanje marketingom, marketing je bio novost, moj novinarski sektor i sve sam imala priliku za tadašnji Vjesnik, prvi nacionalni hrvatski dnevnik, promatrati iz prvoga reda, u nas je dobrano praktično zaživio među ostalim i zahvaljujući pionirima poput Zvonimira Pavleka i Podravke koji su u tome spretno već plovili, zahvaljujući i suradnji sa svjetskim kompanijama i ambicijama ne samo na domaćemu, tada jugoslavenskom tržištu.

Govornica Božica Brkan u oči s dijelom publike (Foto Miljenko Brezak)

Krenuli su negdje 1965., a sjajni primjeri juha iz vrećice i Vegete te njezina dugogodišnjega TV serijala Male tajne velikih majstora kuhinje, kojem sam pridošla kao tekster, opisani su ne jednom. O takvim je primjerima, kao i u praksi, vodeći se dobrim postojećim primjerima i špurijusom, temeljitije od ikoga, uvijek slikovito oprimjereno, pisao i Zvonimir Pavlek, a bogme i mnoge praktično i teoretski poučavao o marketinškim finesama i brendovima. Otad je mnogo toga namjerno zaboravljeno i prekrojeno, jer mnogima sve počinje tek s njima.

Božica Brkan, Ante Gavranović i Zvonimir Pavlek s govornice (Foto Miljenko Brezak)

Kada Pavleka danas pitam koga smatra svojim nasljednikom, razmišlja, odvaguje, pa nabraja rijetka imena, iako mnogi u mnogim granama i industrijama, ne samo u prehrambenoj, njemu imaju zahvaliti na probitačnim tuzemnim i inozemnim karijerama. Također i na znanjima i iskustvima koja je nesebično i u sadašnjem tisućljeću, iz prakse prešavši u poučavanje i savjetovanje, ostavio – jer online je online, a knjiga je ipak knjiga! – u pet podebelih naslova, među kojima su najzamjećeniji Branding, Uspješna prodavaonica, Marketing u akciji.

Krunoslav Bešvir, kompanijski glavni direktor svih poslovnih programa i nasljednih velikih marketingaša i direktora u Podravci, čije primjere i vlastita iskustva Pavlek opisuje (Foto Miljenko Brezak)

Svojim sam studentima kao na nekom selfhelpu – jer i udžbenike i za to, ugledajući se na njegove knjige, trebalo bi tek napisati! – upravo na Pavlekovim temeljima za druga umijeća na vježbama iz medijske stilistike na komunikologiji Hrvatskih studija, prije fake novinarstva i do besvijesti nametljivoga PR-a, svojedobno kako se piše vijest, svih 5W, tumačila upravo na juhama iz vrećice, prema koracima 1-2-3-4-5 i uopće na pisanju recepata za pripremu jela. I dovodila im praktičare iz novinarstva, ali i raznorazne marketingaše PR-ovce, koji su im otkrivali praktične tajne svojih umijeća. Zanimljivo i za pisanje, a i za usvajanje tehnike. Da podmetnem Pavleka baš iz razmatranja o umijeću biranja suradnika: kriterije naučiš, ali uglavnom nemaš veliki izbor.

S predstavljanja Pavlekove pete knjige (Foto Miljenko Brezak)

S tim je Pavlekom, koji bi govoreći o nekoj začkoljici, neovisno je li posrijedi bio razgovor o izložbi Pijetao na Griču, sastanku Podravkinih Internationala u Budimpešti usred Domovinskoga rata recimo, pijenju ili ne piju gemišta od vrhunskih vina, brainstormingu za novi gastrobrend u nastajanju, za neku od kuharica, sajmova ili jelovnik u tada osnovanome restoranu Štagalj, bilo divno i kreativno i posvađati se. Pogotovo kad bi, a obično bi, ne imajući provincijski, podravski kompleks prema globalističkim dometima, ne bez cinizma spomenuo da to tak delaju pri nas v Đelekovcu, njegovu rodnom selu pokraj Koprivnice.

Posveta na knjigu (Foto Miljenko Brezak)

Zato je i ova recenzija Aktivne prodaje – od želja kupaca i potrošača, do uspješnoga prodavača svojevrsni mali reaserch, case o tome Podravcu Đelekovčaninu i njegovu djelu. Malen prilog da se i Zvonac, poput nekoliko drugih Pavleka – djeda književnika Mihovila Miškine ubijena u Jasenovcu, profesora povrćara sa zagrebačke Agronomije strica Većeslava i strine Paole ili skijaša i voditelja hrvatske reprezentacije Vedrana… – s debelim razlogom nađe u nacionalnome Dogodilo se na današnji dan.

Koncentracija na riječi govornika o njegovoj knjizi – Zvonimir Pavlek (Foto Miljenko Brezak)

Božica Brkan, književnica, novinarka i dugogodišnja suradnica

U Zagrebu, 26. listopada 2022.  

Međimurski vrčok – Umjesto kave 14. prosinca 2022.

Prijatelj i dugogodišnji suradnik, etnolog, pedagog i pjesnik Tibor Martan poslao mi je slikovnicu o kinču, ali ne iz svog Zagorja nego nesvakidašnju knjižicu na 50 stranica manjeg formata Međimurski vrčok 2020-2022. Potpisuju je Područja škola i KUU „Florijan Andrašec“ Dekanovec kao autori, zapravo autorice (sve predstavljene fotografijama!) fotografija, teksta i dizajna Tatjana Pintarić i Lucija Tomašek (fotografija na naslovnici Tatjana Šardi), cvijeće Nada Tomašek i Ljubica Đurkin i mlade čuvarice tradicije Maria Hlišć, Anja Kolarić, Jelena Kolarić i Lana Kovačić.

Naslovnica knjižice iz Dekanovca (Presnimljeno)
Autorice knjižice velike i male (Presnimljeno)

Uz drugo, Barbara Kovač, 4.b , pjeva:

Oj, vi lepe ružice
Mega srca družice,
Bojte zanavek pune dihalja
Lepe i cifraste od Vuzma do Mihalja
.

Đurđice su majušnice (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)
Pižme su narcisi (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)

Da je Međimurje cvjetnjak Hrvatske, je najmanje iz čudesnih međimurskih popijevaka, kak si lepo zeleno, cvietičem si ti meni ograjeno. Djeca su istražila što od starih vrsta cvate u polju (šest vrsta) i u vrtu (17 vrsta), popisala lokalne dijalektalne, kajkavske i standardne te latinske ili emgleske nazive, opisala cvijet, vrijeme i mjesto cvatnje te raspon boja cvjetova. Ilustrirali su ga fotografijama, ali ne snimljenim u polju i vrtu, nego cvijećem načinjenim od krep-papira, nikad popularnijim kinčem, koji razvija literaturu, radionice, izložbe i festivale. Podsjećam da sam u proljeće 2019. pisala o knjizi Rože od papira, priručnik za izradu Danice Pelko i Ane Čižmek, a Danicu, donjostubičku školsku knjižničarku, višakratno sam  predstavila sam i kao ambicioznu poticateljicu rada na dječjem kajkavskom rječniku stubičkoga kraja.

Tratinčice su piceki (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)

 Dakako, i to su sami izradili.

Kao dugogodišnja urednica Večernjakova Vrta, koji nažalost odavno više ne izlazi, te kao pjesnikinja koja je omiljene biljke svog zavičaja opjevala i u najnovijoj botaničkoj zbirci kajkavskih pjesama Breberika (iz Biblioteke Kaj&Ča: Susreti, knj. 9, Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić BREBERIKA & EKLEKTIKA, urednica, nakladnik Kajkavsko spravišče iz Zagreba, urednica Božica Pažur), pa i mnoge od spomenutih bilina, te poštovateljica čuvara zavičajne botaničke, hortikulturne i etno i jezične baštine, uz sve što o tim biljkama možete pronaći i na internetu, ne mogu nego nabrojiti i ni jednu ni makar začudnim starinskim imenom preskočiti kako bih podsjetila. Zacijelo ste znali da  

Lepi dečki u Međimurju su cinije, a u Moslavini zajčeki (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)

fijolice su ljubičice, Dederunt hyacinthum
lilijan je ljiljan, Lilium
labode/ labude su snježne grude, Viburnum
ljeljuje su perunike/irisi, Irises
piceki
su tratinčice, Daisies
podlesek/ podljesak je visibaba, Snowdrops
žibek (dodala bih: u nas u Moslavini radič, u Zagorju regmet) je maslačak, Aphaca
črenslo je jorgovan, Syringa
katruža (dodajem: u nas u Moslavini trojačke rože) je božur, Aglaophotis
klinčec je karanfil, Carnation
kranjčec
je kadifica, Tagetes
lepa Kata/ zeljova ruža je jesenska ruža, Rosa arbores autumnales
lepi dečki/huncuti su cinije, Zinnia (u Moslavini su lepi dečki posve druga vrsta, zajčeki)
majušnice su đurđice, Lilium convallium
ognjec/ ogjec je neven, Pingit vaccinia caltha
pižme su narcise, Daffodils
pocilomživ je prkos, Adversus
regine (u nas u Moslavini grgine) su dalije, Dahlias
rusovice
su vodenike, Impatiens
sabljice
su gladiole, Gladioli
stare dekle/ jezere
su hortenzije, Hydrandea
šipki
(u nas u Moslavini šipkovače, rože) su ruže, Rosas
tuliponi su tulipani, Tulips

Kranjceči su kadifice (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)

Bez cjepidlačenja o latinskim ili engleskim imenima, čestitke dekanovečkoj djeci i odraslima na takvoj pedagogiji te vještinama i trudu kojima su ovjekovječili za nas svoj mali spomenar, a podsjetivši nas na starinsko bilje kao da ga sprešali u svojevrsni herbarij pospremivši s njime i i živima održali i mnoge uspomene. Napose zavičajne. I to ne samo međimurske!

Prskose zovu – pocilomživ (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)

Božica Brkan

Prkosi*

kakov je to za cvet
nit ne smrdi nit ne diši
samo cvete de stigne i gda god stigne sekojak sekak
kej da je za cvesti baš segde i navek kej god
i još mu veliju
prkos

Malinska, 20210810 – Zagreb, 20220428 – 20220501 – 20220630

*pjesma iz zbirke Breberika (iz Biblioteke Kaj&Ča: Susreti, knj. 9, Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić BREBERIKA & EKLEKTIKA, urednica Božica Pažur, nakladnik Kajkavsko spravišče iz Zagreba, 2022.)

Panonsko mi more šumi u stihovima – Umjesto kave 2. prosinca 2022.

Da sam Panonka, podrazumijeva se, jer od malih sam se nogu igrala u moslavačkom blatu, redovito dobivala svrab brčkajući se u jamama jokešinskog Čreta i kajucala se po njemu kad bi se zamrzao, pisala verse o velikim vodama preostalima od Panonskoga mora. Ali ozbiljno sam taj dio svoga identiteta, i to umjetničkoga, posvijestila pripremajući se za Hrvatsku književnu Panoniju V. u Budimpešti, 24. i 25. studenoga 2022., ne mogavši odabrati što bih čitala na književnoj večeri. Nešto od proze iz romana Ledina ili zbirke priča Život večni ili od poezija iz Vetrenice, obiteljske arheologije, Pevcova koraka ili kajkavskog osebuška za EU, Kajkavske čitanke Božice Brkan, Nemoj mi to govoriti ili čak one tik pred objavom, Breberike?

Dio sudionika Hrvatske književne Panonije V. na obali Dunava / Foto Miljenko Brezak
Dio sudionika s hrvatskim veleposlanikom u Mađarskoj dr. sc. Mladenom Andrlićem / Foto Miljenko Brezak

Čitala sam pjesme doveka i gda si ležem na zemlu. Ispalo je pozitivnom diskriminacijom svakako kajkavsko/kekavsko, kako god okrenuli, oslonjeno na vlastiti krležijanski kal. Počašćeni i dolaskom veleposlanika RH dr. Mladena Andrlića (kojega s radošću i prijateljski susrećem raznim zanimljivim prigodama svakih nekoliko već tridesetak godina od Madrida dalje!), u Croatici nonproft kft., koja okuplja Hrvate u Mađarskoj, svoje tekstove u programu Književna riječ hrvatsko-panonska čitalo nas je desetak hrvatskih književnika i književnica različitih poetika te dobi iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, Srbije te Bosne i Hercegovine: Darko Baštovanović (Subotica), Josipa Dević (Subotica), Božica Brkan (Zagreb), Brankica Bošnjak (Bizovac), Paula Ćaćić (Županja), Ivana Ćurić (Tomislavgrad), Robert Hajszan (Pinkovac, austrijsko Gradišće), Marija Huljev (Unde, mađarsko Gradišće), Siniša Matasović (Sisak), Joso Živković (Orašje), Marko Matolić (Orašje), Mirko Ćurić (Đakovo) i Katarina Čeliković (Subotica). Stihovima i prozom riječima, ričima i rečima pokazali su kako doslovce stoljećima uspijevaju preživjeti u često ne baš prijateljskom okruženju.

Božica Brkan čita svoje panonske kajkavske pjesme / Foto Miljenko Brezak
Za sjećanje: književnici poslije nastupa u Croatici / Foto Miljenko Brezak

Okrugli stol Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive

A prije toga vrijednim tiskovinama na okruglome stolu Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive, koji je moderirao pokretač manifestacije i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika te predsjednik DHK-Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić, vrlo su instruktivno i nadahnuto izlagali Timea Šakan Škrlin (Croatica, Budimpešta), Katarina Čeliković (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica) Siniša Matasović (DHK, Ogranak sisačko-moslavački), Krešimir Tabak (Filozofski fakultet Mostar), Robert Hajszan (Panonski institut, Pinkovac).

S okrugloga stola o izdavaštvu / Foto Miljenko Brezak

Timea Šakan Škrlin iz nakladništva mađarskih Hrvata izdvojila je tri nove knjige autora Dr. Dinka Šokčevića, Ernesta Barića i Živka Mandića, te pročitala pismo koje je sudionicima uputio Živko Mandić (1948.), hrvatski znanstvenik i književnik iz Santova (Mađarska). Mladi Krešimir Tabak oslikao je stanje književnosti na području Herceg-bosanske županije, posebice na području Tomislavgrada i Livna, ocijenivši scenu solidno razvijenom, s nizom zapaženih izdanja i autora te čitateljskom publikom, koja u velikoj mjeri čita i posuđuje knjige u lokalnim knjižnicama, a kao najčitanije autore s tog područja izdvojio je Stipu Čuića, Dževada Karahasana, Ivanu Ćurić i Petra Miloša. Robert Hajszan iz austrijskog Pinkovca govorio je o projektu Panonskoga lista, koji izlazi i online i ponovno kao zbirka tiskanih tekstova. Siniša Matasović, predsjednik  Sisačko-moslavačkog ogranka Društva hrvatskih književnika, osvrnuo se na bogat i aktivan književni život toga rubnog dijela panonskog prostora, s više vrijednih manifestacija, knjiga i časopisa (Riječi, Alternator i Kupa) sa pedesetak relevantnih autora. Novoimenovana v.d. ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković istaknula je bogatstvo časopisne i knjižne produkcije vojvođanskih Hrvata, koja brojem naslova, knjiga i autora te pratećih manifestacija pokazuje kako i ta hrvatska zajednica i za odrasle i za djecu ima što ponuditi ukupnoj hrvatskoj kulturi i književnosti.  

Izložba U svijetu panonskih bajki

Veleposlanik Andrlić otvara izložbu ilustracija bajki u društvu domaćina Timee Šakan Škalić i autora Mirka Ćurića / Foto Miljenko Brezak
Katalog izložbe ilustracija

Taj, prvi dio programa održan je u četvrtak, 24. studenoga 2022.u kulturnom i medijskom centru Croatica, a otvorila ga je nova ravnateljica Timea Šakan Škrlin. Veleposlanik dr. sc. Mladen Andrlić otvorio je i prigodnu izložbu U svijetu panonskih bajki, ilustracija za slikovnice Đure Frankovića i Mirka Ćurića (autori i autorice ilustracija: Ivan Antolčić, Andrea Bassi, Katarina Kuric, Gualtiero Mocenni, Simone Mocenni Beck, Patricija Drenjančević, Veronika Sinkó). Mirko Ćurić je istaknuo kako je projekt panonskih slikovnica započeo je Đakovu 2004. objavljivanjem slikovnice Zlatokosa braća i prokleti grad, koju je ilustrirao vinkovački akademski slikar Siniša Simon. Tekst je napisao Mirko Ćurić prema narodnoj bajci, koju je u okolici Đakova zapisala prva hrvatska doktorica etnologije dr. Milena Papratović i objavila kao rad  Narodne pripovijetke iz okolice Ðakova, objavljenog u Zborniku za život i običaje hrvatskog naroda iz 1940. godine (JAZU, knjiga XXXII.). Najveći dio slikovnica koje su potom objavljene su proizvod književne obrade upravo tih pripovitki odnosno bajki, a od 2010. se u projekt uključio Đuro Franković (mađarski Frankovics György, rođen u podravskom Foku 9. veljače 1945., a umro u Pečuhu 9. listopada 2016.), hrvatski publicist, književnik, etnograf, znanstvenik i kulturni djelatnik iz Mađarske, u projekt uvodi vrsnu ilustratoricu Veroniku Sinko, koja ilustrira i njegove knjige objavljene kod uglednih mađarskih nakladnika.

Budimpeštanska ulica u sumrak / Foto Miljenko Brezak

Tamburaši Srednje strukovne škola Antuna Horvata pod vodstvom Darija Kusture izveli su program Milkina kuća na kraju, posvećen Iliji Okrugiću Srijemcu (1827.-1897.) uz 125. godina rođenja. 

Hrvatski pjesnički velikani:Antun Gustav Matoš iJosip Gujaš Đuretin

Samo dio publike u Školskoj knjižnici budimpeštanskoga HOŠIG-a / Foto Miljenko Brezak

U petak, 25. studenoga2022., posljednjega dana tamošnjega Tjedna hrvatske kulture, Hrvatska književna Panonija V. ušla je u budimpeštanski HOŠIG-u (hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom. Održane su kreativne radionice učenika HOŠIG-a i Srednje strukovne škole Gastronomske radionice i kušanje panonskih jela i kolača koje su sami i proizveli, primjerice tjestenine od pira i čokoladnih pralina Sofijina srca.

Književni program nastavljen je u knjižnici HOŠIG-a. Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan istaknula je zadovoljstvo što njihova škola sudjeluje u tim projektima izuzetno važnim za bolje povezivanje s matičnom kulturom. Đakovački srednjoškolci pod mentorstvom profesorice Maje Vonić predstavili su Srednjoeuropsko kulturalno povezivanje – posveta Vjeri Biller (1903.-1940.) i Sofiji Haibel (1763.-1840.).

Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan pozdravlja uoči prezentacije đakovačkih učenika za budimpeštanske maturante / Foto Miljenko Brezak

Programom Hrvatski pjesnički velikani predstavljen je Antun Gustav Matoš uoči 150. rođendana. Prikazan je dokumentarni film Antun Gustav Matoš: Josipu Jurju I. kralju naših svih ideala (u produkciji 6. Matoševih dana, DHK i ZKVH, Osijek/Subotica  2022.), scenarista Mirka Ćurića i redatelja Mihaela Kelbasa.

Na kraju, poslije pretkoronarnih predstavljanja u Zagrebu, Đakovu, Sisku, Pečuhu i Gujaševim rodnim Martincima, tek sada i u Budimpešti je predstavljena izuzetno vrijedna knjiga, kojom se baš ponosim. Mirko Ćurić piše:  

Priređivač Đuro Vidmarović i Božica Brkan u ime izdavača Acumena predstavljaju studiju o najboljemu hrvatskom pjesniku u Mađarskoj Josipu Gujašu-Đuretinu / Foto Miljenko Brezak

„Ipak, posebnu pozornost privukao je zadnji program manifestacije u kojem su Đuro Vidmarović i Božica Brkan predstavili monografiju: Josip Gujaš Đuretin: Mene su ljepote ostavile (Acumen, Zagreb, 2019.), o velikom hrvatskom pjesniku iz Mađarske, koji je bio i dugogodišnji profesor hrvatske škola u kojoj je održan program, iz vremena dok je nosila južnoslavenski naziv. Božica Brkan je ispričala povijest nastanka ove vrijedne knjige, kojom se Acumen kao mali nakladnik ponosi, te je pročitala nekoliko antologijskih pjesama Josipa Gujaša Đuretina, koji je zastupljen u školskim programima hrvatskih škola u Mađarskoj, a njegova su djela obavezna lektira. Đuro Vidmarović je posebno emotivno govorio o svom dugogodišnjem radu na afirmaciji Gujaša Đuretina te sređivanju njihove ostavštine koju je dobio od Đuretinove pokojne supruge. Za svoje djelo je ustvrdio kako je temelj na kojem će počivati potrebna buduća istraživanja autora koji se javio šezdesetih godina 20. stoljeća, ali je ostao nepoznat hrvatskoj kulturnoj javnosti zbog svoje izdvojenosti i ondašnjih političkih odnosa, koji nisu pogodovali boljoj recepciji Gujaševe sjajne poezije, koja korespondira s onim najboljim što se u hrvatskoj pisalo u njegovo vrijeme. Vidmarović je istaknuo kako je monografija najprije namijenjena mađarskim Hrvatima a onda i ukupnoj hrvatskoj kulturi te se ponadao kako će njena recepcija biti u svrhu postavljanja Đuretina na mjesto koje mu u hrvatskoj kulturi s pravom pripada.“

Gosti i domaćini s jestvenim uracima đakovačkih srednjeoškolaca /Foto Miljenko Brezak

Jubilarnu Hrvatsku književnu Panoniju V. pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja RH i Grada Đakova organizirali su Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Croatica iz Budimpešta u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha, budimpeštanskim HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i đačkim domom), Panonskim institutom iz Pinkovca u Austriji i Srednjom strukovnom školom Antuna Horvata iz Đakova.

Razgovor dvoje kolega: Andrija Pavleković intervjuira Božicu Brkan za hrvatski radio u Mađarskoj / Foto Miljenko Brezak

S Youtuba:

Male tajne polja i luga – Umjesto kave 17. studenoga 2022.

Sinoć smo u Kutini predstavili nesvakidašnju knjigu Ante Šestića Male tajne polja i luga (Matica hrvatska – Ogranak Kutina, 2022., uredništvo Matea Paripović i Nikolina Petranović). Kako sam s književnicom za djecu Jasnom Popović Poje bila i recenzenticom, dopustila sam si predložiti da im ova zanimljiva knjiga, koju je sam autor odlično ilustrirao, bude povod da se u cilju kreativnog i članskog pomlađivanja Matice, a i njegovanja stvaranja, čitanja i materinskoga jezika, upuste u novu biblioteku – slikovnica. Naime, idući od pjesme do pjesme i ilustracije do ilustracije moj maleni unuk neprestano je radosno uzvikivao: Ooooooooo!  

Puno predvorje kutinske Tehničke škole publike / Foto Miljenko Brezak
Četvoro promotora: Matea Paripović, Ante Šestić, Božica Brkan i Nikolina Petranović / Foto Miljenko Brezak

Iako je obrazovanjem strojar i u Tehničkoj školi u Kutini nastavnik je strojarske grupe predmeta, Ante Šestić (1965.) napisao je i oslikao čudesnu, drugačiju knjigu prema kojoj bi mogao predavati i prirodu i biologiju, ponajviše o fauni. Nije još djed, kako sam pomislila, jer se takve teme obično čovjeku zaroje u glavi kad dozreli i počne mu se rađati unučad te se sam počne vraćati djetinjstvu, svojim doživljajima i pustolovinama. Ali bi svatko, i malen i odrastao, rado zasjeo u pjesnikovo krilo da zajedno listaju, čitaju i gledaju knjigu o životinjama otkrivajući tko je tko. Uostalom, recenziju sam naslovila: Dobri i zločesti životinjski junaci u Šestićevim stihovima baš šarmantni.

Kao dječak Ante je u zavičaju, u Derventi u Bosni i Hercegovini, volio šetati prirodom, drugovati s njome i sada svoje doživljaje prenosi u verse. Iako to nisu domaće životinje iz stana, kuće i dvorišta poput mačke, psa ili krave…, stihovane, pa konačno i preko ilustracija, prepoznat će ih i oni kojima priroda nije nadohvat ruke, nego im je bliskija primjerice iz knjiga, televizijskih dokumentaraca i crtića. Uostalom, tu i tamo zaigra se i motivima popkulture bliskima i djeci i odraslima, od nogometnih zvijezda (o divljoj svinji u Slavnim nogometašima) i slavnih pjevača koji za veliku lovu sinhroniziraju crtiće (o mišu iz Face iz rupe) do ekologije.

U redu za autogram čekali i gradski čelnici /Foto Miljenko Brezak

Zahvaljujući svome osnovnoškolskom nastavniku, i škola i mali Ante nagrađivani su za literarne radove koje je tada napisao. Kako se zato što je u obitelji bilo njih četvero djece ipak morao odreći studija književnosti u Sarajevu korist praktičnijega strojarstva Slavonskome Brodu, kao da je svoje mladalačke misli i sjećanja racionalno pospremio u vremensku kapsulu i sada ih je ponovno oživio i pretočio na papir, jednako svježe u Odu zavičaju. On jednostavno prenosi svoja radosna viđenja svijeta, a modernom se mladom čitatelju ne udvara ni sada popularnim temama niti jezikom primjerice društvenih mreža. Uz to, ne gnjavi ni pretencioznim stihovima ni rimama nego samo pripovijeda, pjeva, odabrao za temu Frulaša, Svemirca iz duplje, Šumskog bombardera, Vjesnike novoga dana, Leteći kostim, Kradljivice jaja ili Vodenu princezu.  

Posveta recenzentici – Ante Šestić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Kao iskusni pedagog ne odriče se pedagogije te nuka djecu proaktivnosti, da u stihu i ilustraciji prepoznaju – čak i ispišu – o kome pjeva, dajući životinjama karakter, ne skrivajući njihove loše, ali ni ne namećući dobre osobine. Uostalom, za rata je svoje novinske tekstove ilustrirao karikaturama. Moram dodati da piše i aforizme.

Naslovnica autorska riječju i crtežom / Foto Miljenko Brezak

Male tajne polja i luga svojevrsne su dosjetke, pitalice, a ta cjelina sadržava 42 pjesme koje i male i velike tjeraju od otkriju tko su junaci Povratka kralja (u kojem se belji medo), Otkačenih nogometaša, Večernjega koncerta (u kojem Širom bare, u proljeće,/ koncertna sezona kreće./ Ne znaš što se više ori:/ bas, altovi il` tenori). Posve druga su stvar Proljetni tenori ili Nebeski pjevači. Tko je Lutalica, Nesretni klizač, a što je Preobrazba? Ili zašto je u Noćnu avanturu dospio baš jež, a kako je Rudar postao – krt? U toj pjesmi pjeva: Na travnjaku, bliže štali,/ osvanuo vulkan mali./ Vidim baku, nije sretna./ Kao da nam prijeti Etna. Zaredaju onda Leteći debeljko, Slavna Lijenčina, Siroče u žitu, Kradljivica,Poljska kraljica, Plašljivi junak (dakako: zeko!), Vesela Skakačica (dakako: vjeverica!), Noćni lovac dakako: sova!), Radnice (dakako: pčele!)…        

Lisac na svojoj duplerici / Presnimljeno iz knjige
Lisac iz pjesme i iz pjesnikova pera / Presnimljeno iz knjige

Ali vam ostaje otkrivati koga je smjestio u Poljski vlak, Pratioce oluja, Facu iz rupe, Pernati tornado, koga je i zašto krstio Oračima. Božja ovčica podsjetit će vas na ljupke dvostihe iz djetinjstva, pa i na poučne basne primjerice Ezopa, koji se i sam našao opjevan:  A kako se zna dočepat/ zalogaja slasna,/ slikovito opisuje/ Ezopova basna.(Crni pljačkaš)  

Divlja svinja kao slavni nogometaš / Presnimljeno iz knjige

Zasladio je Ante Šestić knjigu i drugom cjelinom – Haiku odgonetkama. Sa također 42 minijature sa po tri-pet-tri slogova i temama koje ćemo poput ponavljalica prepoznati iz prvog dijela. Katkad i opore životne istine, primjerice zatvaranje nekog prehrambenog lanca, opisuje blisko, životno, zanimljivo prenoseći vlastito iskustvo. 6. Sito šuška jež./Nestali su puževi/ kraj šumskog puta. Ili: 11. Zazvonio sat/ prije pjesme pijetla./ Bila lisica.

Krt u interpretaciji pjesnika-crtaća Ante Šestića / Presnimljeno iz knjige

Ali su izuzetno zanimljiva i druga pjesnikova zapažanja. Tako u 18. haiku pjeva U vlažnom humusu/ malene kišne gliste/uče pravopis. A već u 19.:Crne pjegice/ na dlanu djevojčice./Il’ bubamara? Prizore u slici u tri stiha moćno ozvučuje: 28.Zvekeću čvorci./ U dozreli vinograd/ stiže tornado. A često u slikovno-zvučnoj minijaturi uspijeva spojiti floru i faunu: 3.Počinje koncert./Lopoči puni žaba/ plove k obali. Toliko da vas podsjeti da se haiku, na čitateljevu radost, čita najmanje dvaput.

Lane očima Ante Šestića / Presnimljeno iz knjige

Neobičan čovjek taj Šestić koji će uskoro bilježiti i pola života ispod Moslavačke gore, na vlastiti se račun šali da je Bosanac koji ne radi na mješalici nego piše poeziju dodajući kako je još u zavičaju navikao da se iščuđavaju susjede što škole rade od djece: tumaraju poljima i lugom, a ne nose ni motiku ni sjekiru. Eto, iako u zreloj dobi, i u tome je našao nadahnuće kao i u knjizi profesora Devidea kad je tražeći zbirku matematičkih zadataka slučajno naišao na zbirku haiku. Čekamo…