Černobil, first i last, ljetovanje iz snova – Umjesto kave 11. srpnja 2019.

Dakako da sam gledala, za svaki slučaj odmah dvaput, i odličan istoimeni britanski TV serijal. I hrpu dokumentaraca prije toga. Čitam što govori znanost, i unatrag i unaprijed. A Černobil imam u posebnom, i papirnatom i internetskom fajlu, za svaki slučaj. Poslije eksplozije, u jesen 1986. na varšavskom Sveučilištu, na Polonicumu, bila sam na jednomjesečnoj specijalizaciji za prevoditelje s poljskoga, a moj je M. išao na tečaj za početnike kako bi mogao komunicirati s našim poljskim prijateljima.

S kolegama novinarima Halinom i Wodekom i tada našim novim fićom šalabajzali smo napravivši 3500 kilometara. Gurali smo se s petim putnikom, velikim metalnim kanistrom za gorivo, jer je bila nekakva nestašica. Predivne li istočne Poljske sa sustavom ustava zaštićenima kao svjetska baština. Bizoni koji pasu žubrówku po kojoj miriši i prema kojoj je nazvana votka žubrówka (svaka butelja te wódeczke sadržava po jednu travku!). A da ne spominjem buđenje s pogledom na srndaća na proplanku i 17 vrsta gljiva za seoski doručak. Uobičajeno: prepune šume berača gljiva. A tamo, još nešto dalje na istoku, preko zatvorene granice tadašnjega SSSR-a – Černobil!

Kući smo iz Poljske ponijeli i najdraži suvenir, našega Ivana. Uza sve tekstove koje smo danomice objavljivali o oboljelima, o djeci koja se rađaju oštećena različitim utjecajem radijacije – tada sam radila u Vjesniku! – silno sam brinula hoće li mi se dijete poslije nesmotrenosti iz neznanja roditi zdravo. Strah koji se ne može zaboraviti.

I sad mi na mejl kao prigodice, te obljetnica je eksplozije nuklearke nekad u Sovjetskom savezu a danas u Ukrajini, te TV serijal te… dan za danom stižu pozivi za ovakva i onakva putovanja u Ukrajinu. Vrlo povoljno. Poizbor. Te first te last, te Putolovac te Popustplus te. U Černobil, u Pripjat, u Kijev tek usput! Nazivi i na ruskom i na ukrajinskom, za svaki slučaj. U pozivu broj iseljenih, broj umrlih, broje oboljelih. Ne mogu samo Rusi i Bjelorusi, čini mi se. Reporterka Nedjeljnog Jutarnjeg opisuje raznolikost ponude te kako oni, turisti, moraju biti obuveni, pokriveni, nositi mjerač zračenja.

Sve za avanturizam, sve za malo adrenalina. Hirošima i Nagasaki su tempi pasatti. Život je valjda tako dosadan da mu baš nedostaje jedan morbidni selfie s kreveljenjem utjecajnika, influencera: vidi me gdje sam, tu ti još nisi bio! Kakvo uzbuđenje! Ljetovanje iz snova! Ondje gdje se ne preporučuje stanovanje još tisućama godina i gdje civilizacija ide unatrag, a njezine ostatke prekriva divlja priroda, navodno prelijepa.

Jedno od putovanja s vražjim sponzorstvom, nitko te ne tjera, ne samo s poslovnim putnim nalogom za reportažu. Pravi, čistokrvni novinari ionako žive kratko, zar ne? Kao da morbidnog nedostaje iza prvog ugla. Ne dovoljno, valjda. Baš, ono, što bi rekli naši mudri i hrabri HGSS-ovci, japankama na Biokovo. Okorjeli novinski kolumnisti malo kvare doživljaj usporedbama černobilskih s izletima u Auschwitz, Treblinku, pa i Jasenovac, zašto ne? A mene od nas, od naše bešćutnosti, ravnodušnosti, neodgovornosti hvata sve veći strah. Toliki da bih se katkad najradije zatvorila u kuću kao što su nam savjetovali onomad poslije nailaska oblaka s pojačanim vrijednostima dotad nam nepoznatih opasnih elemenata, koje ni Mendeljejev sustav valjda još nije spominjao, i najradije ne bih izlazila.

20190702 – 20190709 – 20190711

Krleža, sretan nam! – Umjesto kave 7. srpnja 2019.

Na današnji dan 1983. rođen je Krleža. Koji drugi, nego Miroslav Krleža! Fizički je otišao 29. prosinca 1981. Sitnež bi ga odavno otpisala i stalno ga otpisuje, jer da ima i većih hrvatskih književnika. Kao da imamo ne znam koliko Krleža. Da bar imamo još i jednoga! Izmišljaju projekte da na njegov račun uzmu lovu, a ne da mu ne zapale ni svijeću ili odnesu cvijetak, nego ni ne otvore makar jedan, što tko voli, od brojnih njegovih naslova. Tko bi to danas još čitao? A da smo barem to staro zanovijetalo, komunjaru, crvendaća, socijalističkog glembaya ili kako ga za zadovoljstvo sebi sve ne krstili, samo da bi on bio manji a onda valjda veći, više čitali, makar i u tzv. novim čitanjima onda kad smo ga, jer lakše je ne čitati, nakanili prešutjeti, otpisati, ostaviti u ropotarnici da nas ne gnjavi, da nas ne zamara našom vlastitom savješću, današnja bi nam Hrvatska drugačije izgledala.

Duplerica iz nemecovih Glasova iz tmine
Duplerica iz nemecovih Glasova iz tmine

Ne kanim razglabati da li da i sada prije dograbimo štogod od Glembayevih ili koju od Balada. Nakanjivala sam, ima tome dobrih mjeseci pa i puna godina, ukrižati dva naslova koja se bave Krležom. Pa da ću zajedno, pa da ću odvojeno, pa da ću… Odustala sam privremeno kada se prošle jeseni zahuktala polemika između dvoje sveučilišnih profesora Krešimira Nemeca, autora Glasova iz tmine/Krležološke rasprave, Ljevak, 2017., i Sanje Nikčević, autorice Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu, Matica hrvatska, 2016. Povod je bio Nemecov tekst Što je nama danas Krleža o 125. obljetnici rođenja – odlična naslovnica Vijenca: sivi Krleža s crveno prelijepljenim ustima – pa je prešla na knjige.

Naslovnica Glasova iz tmine / Krležološke rasprave Krešimira Nemeca
Naslovnica Glasova iz tmine / Krležološke rasprave Krešimira Nemeca

Dobro je, pomislih, barem će se više čitati obje. A možda će se više čitati i sam Krleža, provjere izrečenoga radi. Možda će se uopće ipak malo više čitati. I misliti! Neki su me čak uvjeravali kako je polemika između autora odnosno izdavača dogovorena, jer se tu i nema što polemizirati. Ne bih rekla, jer mi se nepomirljivim čine stavovi, a i polazišta. Kad bi se sve ogolilo, svodi se na one koji Krležu nekritički dižu u nebesa i one koji ga jednako nekritički unizuju. A, dvojbama unatoč, Krleža je kanon, klasik, nema spora, ali poželjno je povremeno provjetravanje, to prije što, uvjerena sam, glavnina njegova teksta, a pogotovo najbolje stranice poezije, proze, drama, eseja… mogu izdržati i najmoćnije bure i najtvrđa osporavanja.

Naslovnica Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu Sanje Nikčević
Naslovnica Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu Sanje Nikčević

Nemec kreće od analize dvojbene dekanonizacije Krleže, a Nikčević odmah sudara medijske, dakako pretjerane tvrdnje, kako je devedesetih Krleža bio u Hrvatskoj zabranjen i kako je kazališno potpuno zanemaren. Što god, ja sam još postojano na onim davnim Parovim Zastavama iz ZKM-a, 1991., a Krleža se sigurno podsmjehuje što i mrtav uskomešava ustajalu našu žabokrečinu. Može li i tko drugi? Nisam ga toliko poznavala, ali prema tekstovima mogu tek pomisliti što misli o krležološkom marketingu specijalizanata praznine.

Još jedna duplerica iz Glasova iz tmine
Još jedna duplerica iz Glasova iz tmine

Govorim sve to kao ustrajna čitateljica (i ne samo Krleže!), a ne netko tko je bardu na noge hodočastio na Gvozd i sad prigodice pripovijeda u kojoj su sobi ondje primani, čime su posluženi, o čemu su razgovarali, tko je kome što rekao (ne i tko je koga zapravo slušao i čuo). Što mogu, meni je Krleža, a i knjige o njemu vrlo izazovna i zabavna literatura. Čitam je mnogo sporije,  dublje, nerijetko se vraćajući, i ne trudeći se doseći svojih gimnazijskih 50 stranica na sat. A za finale posuđujem Krležu iz njegova Mojega obračuna s njima (prisjećam se nezaboravnog Rade Šerbedžije u monodrami), što je Krešimir Nemec posudio i za geslo svoje knjige:

Glasovi iz tmine. Svijeća u ruci. Krčma.
Sve sasvim mračno. Daleko lavež.
Hrvatski književni nokturno.

20190707

linkovi 

Dan s Krležom – umjesto kave 7. srpnja 2017.

Panorama suvremenog hrvatskog pjesništva na njemačkom – Umjesto kave 2. veljače 2019.

Umjesto kave 18. listopada 2016.: Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch!

 

 

Božica s Tinom u Vrgorcu – Umjesto kave 5. srpnja 2019.

Ne kanim opet naklapati omiljenu o tri Božice kajkavke: Podravkom Jelušićkom, Zagorkom Pažurovom i Moslavkom Brkanovom. Mislila sam kako ću pisati o Jelušićki još u povodu Nazora, a eto povod je ipak Tin. Znam da mu se veseli. I neka! I ja im se veselim. Danas joj, na Tinov rođendan, u njegovu rodnom Vrgorcu uručuju Tinovu nagradu za najbolju zbirku pjesama objavljenu unatrag godine. Kotačev slavopoj (u izdanju Tonimira).

Božica Jelušić prije Vrgorca obišla Tina u Varšavskoj, biciklin nije podravski (Fotografija Božica Brkan)
Božica Jelušić prije Vrgorca obišla Tina u Varšavskoj, biciklin nije podravski (Fotografija Božica Brkan)

Veselim se kao pjesnikinja i kao prijateljica, posipam se prigodno njezinom vrgoračkom, tinovskom zvjezdanom prašinom zahvalna kolegici za nadahnute tekstove, za motivacijske govore, za recenzije, za predstavljanja knjiga, za postove koji me nasmiju i nukaju da razmišljam, čak i generacijsko prihvaćenje u Lijepu Riječ, iako sam okasnila.

Božica Jelušić (Fotografija Božica Brkan)
Božica Jelušić (Fotografija Božica Brkan)

Brkaju nas tekstualno, osobito u kajkavskom, zamjenjuju zbog čak i fizičke sličnosti pa njoj čestitaju na Večernjakovu Vrtu a meni daruju knjige s čudnim mi posvetama. Ona strijelac poput moje mame, a ja vodenjak. Odvraćam je da se gomba sa svojim imanjem pokraj Đurđevca, a ona ne odustaje da bude gazdarica (i) Barnagora. U izražavanju stavova mnogo je oštrija od mene, u putovanjima i putopisima postojanija. Ona profesorski citira i volim je i slušati i čitati. I treba je čitati! Piše brzo i gotovo, ja drugačije. Imam je u malo onih rijetkih prijatelja koje ne vidiš često, ali svaki put kad ih vidiš kao da ste se rastali tek koji sat prije. A što se tek volim prepirati s njom. Tema nam nikad ne ponestane.

Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK za posljednje Skupštine (Fotografija Maja Kolman Maksimiljanović)
Pogled ispod oboda: Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK za posljednje Skupštine (Fotografija Maja Kolman Maksimiljanović)

Prinosim njezinoj pjesničkoj meštriji i njezinoj radosti, poput čestitke, skromni svoj prilog poput one juhe od krumpira na Oblizekima ili pjesmu iz izbirke, koju je i recenzirala, Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i druge štokavske pjesme (2011.), iz ciklusa Pisci – Sonet krasopisom. 

Božica Brkan

Sonet krasopisom

Božici Jelušić

Čudesno mi je:
poetesa krasopisom ispiše sonet kao posvetu. Katkad i s akrostihom.
Sad ju je napisala. Ovoga trena. I zna pjesmu napamet. Zanavijek.
Kako su meni pjesme uvijek u radu
i zašto ni jednu kad je i dogotovim ja ne znam napamet?
I zašto je ne ispišem takvim krasopisom?

20101105 – 20110227 

20190621 – 20190705

Linkovi

Juha od krumpira kao pozdrav imenjakinji poetesi Božica Jelušić

Što je Leo Filip Kovačić Božici Jelušić? – Umjesto kave 30. travnja 2018.

Poezija s odojkom hranjenim mlijekom ili Pogled znutra v zutra – Umjesto kave 24. travnja 2018.

U jubilarnome petoknjižju Božice Jelušić

Umjesto kave 25. ožujka 2016.: Božica Jelušić 65/45

 

Bročka rič – Umjesto kave 3. srpnja 2019.

Čistim stare novine, pa u Slobodnoj od 30. lipnja 2019. na stranici 9. u Vodiču 021 nailazim na Izbor dana – Dojdite čut bročku rič: ‘Fola ti Bože’ u Nerežišćima. Promocija spomenute zbirke pjesama Nenada Kuščevića u 21 sat na Trgu sv. Petra u Nerežišćima na otoku Braču. Dojdite čut bročku rić, poručuju organizatori jer – prihod od promotivne prodaje knjige autor poklanja fondu Udruge roditelja djece s teškoćama u razvoju „Brački pupoljci“.

I tad se sjetim kako otočki roditelji djece s teškoćama u razvoju tjednima i mjesecima uzaludno apeliraju da im se pokriju troškovi za trajekt i to što njihova djeca trebaju. Životno. A nehotice sam kliznula u aktualni politički kontekst s naslovnice i prednjih strana svih tiskovina: Brač, Nerežišća, ministar Kuščević, Bogu hvala. Bahaćenje sve po zakonu. Sram me je, ne znam čega više, sram me je.

20190703

Beč: No Coffee take away!? – Umjesto kave 25. lipnja 2019.

U tekst Coffee to go – Umjesto kave 27. travnja 2019. dopisala sam danas post scriptum:

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!

Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

 

Vesna Parun, Marija Lamot – Umjesto kave 22. lipnja 2019.

Taman dok smo očekivali početak 2. Festivala Vesna Parun u Stubičkim Toplicama, naišla sam na fejsovsku pjesničku raspravu o najboljem živućem hrvatskom pjesniku. Ne dodajem tu namjerno i link, jer mislim da grčevitost ne zaslužuje tu vrstu rasprave, jer sam od onih koji misle da svatko može imati svoga pjesnika, a da je sreća kad iza pjesnika stvarno ostane jedna ili nekoliko pjesama. Uz to, ne spominje se niti jedna pjesnikinja. To smo davno izraspravljale idući s neke naše provincijske promocije Božica Jelušić – jedna  od sudionica i u raspravi – i ja. Neću čak spominjati ni imena najboljih, jer se ni sudionici nisu mogli složiti, a mislim da to i nije bila namjera onih koji su raspravu započeli i širili umalo do hejtanja, kao da je poezija skok u vis, kako reče Mirjana Jurišić, ili pak u dalj ili troskok. Možemo raspravu proširiti i na mrtve pjesnike i pjesnikinje, pa mi se odmah nameće poetesa Vesna Parun. Ne otvaram raspravu zašto su je preskočile neke bitne nagrade, članstvo u HAZU i slično, jer nisu time umanjili nju nego sebe. Čak se i ne pamti tko. Ali, da je ispjevala samo Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, tko joj je ravan?

Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)
Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)

Vesninu je nagradu sinoć Ludwig Bauer, laureat stubičkotopličkoga 1. Festivala Vesne Parun, uručio Mariji Lamot (1957.), rođenoj Krapinčanki, profesorici u tamošnjoj gimnaziji (i koautorici udžbenika!), preskromnoj a odličnoj pjesnikinji sa šest zbirki poezije, s kojom osim FB prijateljstva dijelim i lijepa sjećanja. Vrijedna je čitanja:

U pjesmi Šutnju pjesme pjeva noć, pisala sam o specifičnosti poetskog govora, o trenucima kad pjesma u nama i iz nas progovori (zašuti). O riječima koje imenuju stvari i ponekad pogode (prešute) smisao pojavljivanja i trajanja. Prvi put dobila sam nagradu za poeziju, večeras na Pjesničkom festivalu posvećenom Vesni Parun u Stubičkim Toplicama. Zbunjuju me javni nastupi, pa sam u zahvali zaboravila reći što za moju poeziju znači poezija Vesne Parun, uopće pomisao na njeno ime… Koliko je od najranijeg doba utjecala na moje pjesničko oblikovanje… U mladosti voljela sam njenu pjesmu Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.

Marija Lamot

Šutnju pjesme pjeva noć

Kad joj rašiju utrobu,
iz pjesme će danima
padati snijeg.
Sa svake strane njene
podijeljenosti
kucat će ledeno srce.
Netko će uzeti olovku i podvući
redove u kojima je bila
nejasna i one s gramatičkom
nedosljednošću.
Netko će zbog suznih kristala
u pahuljama,
zaključiti da je rođena u plaču.
Najuporniji, priručnim
mikroskopom,
tražit će tragove
nevidljive u riječima.
Minulo doba osvijetlit će
zatamnjenom svjetiljkom.
Pjesma traje dulje od povijesti.
Zaljubljeni vide ljubav
u sjenkama snijega.
Mase viču:
daj nam svoju haljinu,
ona je krinka muke
kroz koju prolazimo.
Hoćemo radost snježnog saća.
Uđi u naše područje,
razveseli se s nama.
Utješi ucviljenu djecu,
ostavljene majke.
Potpiši sporazum o
šutnji. Zalijepi ga
kao transparent
na tijela umrlih.
Ne trebamo snijeg,
trebamo vatru.
Sažežene kosti zemlje.
Razbijen kalež umorne krvi.
Zaplakano potomstvo jecat će
na novoj Kalvariji.
Pjesma koja šuti
nije pjesma.
Šutnju pjesme pjeva noć
na golim granama.

Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćorić, suprug orgnizator Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)
Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćosić, suprug Ivan Lamot, orgnizator pjesničkog festivala Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)

20190622 

linkovi

Ta moja kej pesma na 2. Festivalu Vesne Parun  

 

Nikom određenom u glazbi ili sudbina pjesme – Umjesto kave 17. lipnja 2019.

Čudni su putevi ne samo ljudi nego i nekih pjesama. Moja pjesma dipovci ah dipovci napisana je i prvi put objavljena kao kozerija u tvorničkom listu DIP-a Novoselec 1974., a potom je pokupila više nagrada kao ljubavna pjesma, među ostalim i na Ratkovićem večerima u Bijelom Polju. Pjesma zahvalnica Zagorcima u Poznanovcu za nagradu za dipovce i uspavanka ajči ajči godinama je bila jedina moja kajkavska pjesma, a ona sam se morala braniti od određivanja da sam dijalektalna pjesnikinja. Minijatura Vermut iz ranih osamdesetih prošloga stoljeća tek prevedena, poslije engleskog i njemačkog i na španjolski, odjeknula je u nekoliko predstavljanja hrvatskih pjesnika u Bogoti u Kolumbiji 2018. za mene tako potresno da sam pitala prevoditeljicu Željku Lovrenčić što je ona zapravo prevela, ispjevala. A tu moju kej pesmu, koju su kolege pjesnici (neki i liječnici!) nakon prve izvedbe u Selcima prozvali ginekološkom, sjajno je na čakavski prepjevala Vlasta Vrandečić Lebarić i najljepši mi je doživljaj kad je odnosno kad te dvije pjesme izvodimo zajedno. Dokaz je i na You Tubeu. Kajkavsku sam pjesmu napisala slično svojoj pjesmi ta moja pjesma na standardnom hrvatskom, ali sam na nju zaboravila. Ne znam bih li se sjećala mladačke pjesme Nikom odredjenom, da je nisam konačno uvrstila u zbirku Bilancu 2.0, ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011. Sad me je na nju podsjetio posebnim darom moj Miljenko Brezak. Dok sam ja, još tinejderica, gimnazijalka, bila na ljetovanju, moj je momak, misleći na mene komponirao moje stihove. Zapravo, neprestano je naručivao, ali ja stvarno ne znam pisati tekstove čvrste forme i rime, koji bi se mogli lako komponirati.

Božica Brkan

nikom odredjenom

razgrni rukom moju kosu
i kaži
još neće žetva
otpuhni dvije-tri vlati
s dlana
i sačekaj da vode kišne
nabubre
usidrene u zatonu

da ih pustiš
prema
moru
prema
ušću

i pokaži im put
možda su selice

a ako se ne vrate
zasij u jesen
ozimu

i žanji

30.6.1972. – 27.4.1973.

Uglazbio Miljenko Brezak

20190617

Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.

Eduardo Bechara Navratilova: Baciti se u more hrvatske poezije

 

Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara Marine Marinković – Umjesto kave 28. svibnja 2019.

I na sam spomen kajkavskoga, netko se uhvati na udicu starinskih, umirućih, gotovo mrtvih jezika. Dok se sa zluradošću broje (sve brojniji!) lokalni pjesnički natječaji, susreti i izdanja, ne bez sumnje spominju se sve rjeđa, neusustavljena znanstvena istraživanja. Obično se kaže kako samo zahvaljujući entuzijazmu i, kao da je posrijedi kakav advokatski posao, radu probono, objavljuju se natprosječni radovi koji i taj dio hrvatskoga, bio jezik ili dijalekt, održavaju živim. Posebice baš ona najmanje istražena ili posve neistražena (jezična i zemljopisna) područja. Pisala sam ne jednom upravo o takvim primjerima na kojima su mnogi zaljubljenici radili uporno i po dva desetljeća, primjerice Mali rječnik kajkavskoga govora stubičnoga kraja u Osnovnoj školi Donja Stubica i usporedni rječnik kajkavskih govora Čuvari baštine Srednje škole Delnice. Koliko sam ponosna, toliko sam zavidna što se tako ne odnosimo prema mojem zavičajnom kajkavskom po Moslavini. Ni literarno ni znanstveno.

Dijalektologinja Marina marinković sa svojom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak
Dijalektologinja Marina marinković sa svojom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

E, jedan od novih sjajnih primjera je knjiga Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara Marine Marinković, koji su zajedno potkraj 2018. objavili Hrvatska sveučilišna naklada i Ogranak Matice hrvatske Delnice. Na predstavljaju u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu sredinom travnja rad mlade dijalektologinje rođene 1983. u Karlovcu, znanstvene suradnice u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU, na projektu Istraživanje hrvatskih dijalekata, visoko su ocijenili prof. dr. Josip Lisac, dr. sc. Anita Celinić i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić. Rekoše: posebnan događaj, poseban monografski rad. To prije, što je govor istočnoga istraživan mnogo manje od govora zapadnoga Gorskog kotara, kraja koji je zanimljiv povijesno te zbog prijelaznih i miješanih govora, osvjedočenih u ne osobito brojnim radovima, o čemu također, kao o svojevrsno kontekstu, možemo doznati u knjizi.

Posljednji je trenutak, ocijeniše vrlo upućeni stručnjaci i znanstvenici, da se zabilježe izvorni govori uopće, jer, kako je i sama autorica rekla, nestaje izvornih govornika – u nekim se selima ni prije desetljeća više i nisu mogli pronaći – a oni koji bi se još nečeg i mogli sjećati, nisu više osobito ni zainteresirani za intervjue kojima ne vide svrhe/smisla. Budu li pogledali u 260 stranica knjige dr. sc. Marine Marinović, čak i ako ne znaju očitati svaku oznaku u zapisanome, čak i ako ne poznaju kazivače ili su oni već pokojni, moći će biti ponosni što je istraženo ne samo vrlo temeljito sad i uknjiženo nego i uvršteno u Općeslavenski lingvistički atlas.

O dobroj knjizi samo dobro, predstavljači: dr. sc. Anita Celinić, prof, dr. sc. Josip Lisac i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić / Fotografija Miljenko Brezak
O dobroj knjizi samo dobro, predstavljači: dr. sc. Anita Celinić, prof, dr. sc. Josip Lisac i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić / Fotografija Miljenko Brezak

Za razliku od onih profesionalacakoji u manje od tjedan dana pokušavaju na terenu istražiti i po desetak govora, mlada izvorna govornica već se godinama udubljuje u svoju temu, otkako je 2004. na drugoj godini studija za predmet hrvatske dijalektologije kod prof. dr. sc. Mire Menac Mihalić na terenu snimila i obradila svoj prvi govor. Doktorirala je 2015. s disertacijom Fonologija i morfologija istočnogoranskih kajkavskih govora. Otkako se zaposlila sustavno istražuje dalje uočavajući brojne promjene u govorima, tome kulturnom dobru, da bi iz, u disertaciji obrađenih više govora istočnogoranskoga poddijalketa (uključeno 19 dijalektoloških punktova!), izdvojila tri – Lukovdol, Osojnik, Smišljak – te ih analizirala i opisala fonološki, morfološki i rječotvorbeno.

M. Marinković potpisuje knjigu B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
M. Marinković potpisuje knjigu B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Autorica uvodno sama kaže kako je njezina knjiga namijenjena dijalektolozima, akcentolozima, slavistima, studentima slavističkih filologija te svim lingvistima zainteresiranima za kajkavsku dijalektološku i jezičnopovijesnu problematiku. Dodala bih i nama zaljubljenicima u svoj jezik, ponajprije kajkavski, te onima koji će to tek postati.

20190527

linkovi

I svoj i zajednički dobar osjećaj – Umjesto kave 23. listopada 2018.

Umjesto kave 8. svibnja 2017.: Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja

Mali školski prerasta u ozbiljan rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja – Umjesto kave 31. listopada 2018.

 

 

 

 

 

Kiosci – Umjesto kave 24. svibnja 2019.

Znakovito je da već godinama nemam svoj kiosk. Ja, koja se nekad nisam ni selila onamo gdje u blizini nije bilo kioska s prvim, večernjim izdanjima novina!? (Ne znam više uopće izlaze li večernja izdanja i ima li uopće više izdanja!) Ja, kojoj se 2006. ponajprije na kioscima – tada ih je u hrvatskoj bilo valjda još 7000! – rasprodala umalo cijela naklada 15.000 primjeraka zavičajne čitanke OblizekiMoslavina za stolom!?

Kiosk u Ulici Braće Domany u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak
Kiosk u Ulici Braće Domany u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak

Ne bih se toga ni sjetila da Goran Pavlović i njegov Ja trgovac magazin i agencija Hendal nisu proveli jedno od svojih uobičajenim mjesečnih tržišnih istraživanja i, ovaj puta baš o kupnji na kioscima. Pa što su doznali tijekom travnja 2019, ispitujući one koje nazivaju nacionalno reprezentativnim uzorkom građana Republike Hrvatske starijih od 16 godina?

Najviše ispitanika navodi da na kioscima kupuje rijetko (45,8%). Značajno manje, 19,7% ispitanika na kioscima kupuje nekoliko puta mjesečno, 15,8% tvrdi da na kioscima kupuju barem jednom tjedno te 11,1% koji to čine nekoliko puta tjedno. Samo malen dio ispitanika, njih 5,4%, na kioscima kupuje svakodnevno, a nikad samo 2,3% ispitanih.

Kiosk na Trgu bana Josipa Jelačića / Ja trgovac magazin
Kiosk na Trgu bana Josipa Jelačića / Ja trgovac magazin

Što na kioscima kupuju? Najviše, prema odgovorima, tiskovine (22,3%) i bonove za mobitel (21,4%), zatim cigarete (15,6%), karte za prijevoz (14,4%) i slatkiše (13,4%). Izrazito rijetko na kioscima se kupuje piće (4,2%). (A sjećam se odavno zatvorenoga kioska kod nas na Jarunu koji je radio 24 sata i živio od noćne prodaje pića, alkoholnoga, a čak je imao i posebnoga noćnog prodavača, snagatora. Novine su mu bile zadnja rupa na svirali da sam otišla drugamo. Sad i nemamo kioska, a novine imamo u dućanu.) Ukupno 8,7% ispitanika na kioscima kupuje proizvode koji ne pripadaju niti jednoj od ovih kategorija. Na pitanje koriste li neke od dodatnih usluga na kioscima poput plaćanja računa, slanja paketa ili kupovine ulaznica, navodi istraživanje, većina ispitanika navodi da koristi takve usluge (58,6%).

E, sad ono zbog čega su kioski zapravo izmišljeni, jer nose ime Tisak, naslijeđeno od Vjesnika. (Nadam se da kiosci Slobodne Dalmacije i Novoga lista bar lokalno još postoje.) Znakovito je, proizlazi iz istraživanja, da čak 41% ispitanika na kioscima nikada ne kupuje dnevne novine, a tek nešto manjih 39,1% navodi kako dnevne novine na kiosku kupuje rijetko. S druge strane, jedna petina građana dnevne novine kupuje češće – barem jednom tjedno (13,6%) ili svakodnevno (6,3%). Slično je i s kupovinom časopisa ili magazina koje uopće ne kupuje 36,4% građana, a da to rijetko napravi navodi njih 37,8%. Četvrtina građana je ipak aktivnija pa časopise/magazine ponekad kupuje njih 21%, a da im je to redovita navika ističe 4,7% ispitanih.

20190524

New York ili ljubavna priča iz pudrijere – Umjesto kave 17. svibnja 2019.    

Lakše je s medijima modernijim od pisanja: kad si na putu, samo našlihtaš fotke, ponajviše selfije i skupljaš lajkove. Za pisanje, čovjek najprije mora biti sam, progruntati. U dva mjeseca od povratka s desetodnevnog izleta u New York, unatoč samo mojim dvama ispunjenim blokićima – a svatko je imao i svoj! – jedva da sam objavila dva bloga, o Coffee to go i o Avocaderiji, a treći je imprimiran za objavu, a poslije obiteljske, napokon je imao i javnu premijeru (već jubilarni 50.!) Miljenkov film New York, Brezaki Brkani na tragu predaka na YouTubu.

Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi na nije selfie: MIljenko brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan
Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi a nije selfie: MIljenko Brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan

Sudeći prema fejsu, sad već i Ivan vidi da je vrag odnio šalu i da mora i on pustiti nešto s izleta kamo je vodio roditelje. Bilo bi mu puno jednostavnije da je pljunuo lovu nekoj agenciji, a ne da nas sam voda putovima predaka, pradjeda Đuke iz Brezakove i šukunbabe Mare Američke iz Brkanove familije. On je triput dolazio i odlazio, a ona je pobjegla u Ameriku i ondje ostala zauvijek. Je li mu bilo tlaka biti vodičem svojim radoznalim starcima? Nama je to bilo putovanja života, to tek pišem kao putopis, roditeljsko naklapanje ili nešto. Možda čak i – ljubić.

Pudrijera 1
Pudrijera 1
Pudrijera 2
Pudrijera 2

Na naš obiteljski filmić kao zajednički newyorški dnevnik, album… – fotke ionako nećemo razvijati, imamo jednu s Empire State Buildinga – javila mi se prijateljica Jasmina Reis, sjajna dama i voditeljica Kuće Šenoa, koja ima slične fotke sa sinovima. Lajka, a onda mi i, slijedom naše zajedničke priče Cohenovih longplejki (zbirkaUmrežena, 2018.), i piše, pa ja s njezinim dopuštenjem objavljujem:

Draga Božica,
Vaš film i fotke iz New Yorka su me skroz obuzeli i najradije bih spakirala pinklec i odmah otišla tamo. Bila sam tri puta i uvijek plakala na povratku.
Onda sletim u Zagreb, pa se sjetim koliko volim svoj grad, ali NYC mi se duboko zapiknuo u srce i nema mi pomoći.
Pišem zbog nečega drugoga.
Tijekom drugog boravka u NYC s mojim Ivanom, na buvljaku kupila sam za 5 $ pudrijeru od emajla, ali jako lijepoga dizajna. Istraživala sam na Googlu – bile su u modi između dva rata 20. st.
Na njoj je ugravirana posveta jednoga Jimmija jednoj Ann. Jimmie je očito bio jako zaljubljen, ali nije imao novčeke da mu graver napiše tekst, nego je svojom nevještom rukom na poleđini napisao:
I’ll be loving you always darling. Forever yours, Jimmie
Na prednjoj strani, u sredini, piše. Ann
Šaljem fotke, iako nisu dobro ispale, ali bar da vidite.
Kada sam ju vidjela na dekici na asfaltu buvljaka (nema tamo tezgi kao na našem Britancu i prodaju svakave gluposti što buvljak čini zanimljivijim, pogotovo prodavač), plakala sam ko gorka godina. Kako je moguće da je izbačena iz nečijeg doma na tu dekicu, zar baš nikome ništa ne znači?
Ivan mi se smijao i rekao da nije siguran jesam li ja Ann ili Jimmie, koliko mi je bilo žao da je tako završila. Sada ju čuvam ko oko u glavi. Možda sam zaista Ann ili Jimmie. Kada sam došla prvi puta u New York snalazila sam se po njemu kao da sam tamo rođena.
Dan danas razmišljam o Ann i Jimmiju, tko su bili, jesu li se oženili, imali djecu????
Znam da više ne pišete ljubiće, ali kako ja ne znam složiti nikakav suvisli tekst, osim ovakvih emajlova, šaljem Vam sve ovo, možda za inspiraciju za neku pričicu!
Kušlec
Jasmina

Jasmina Reis također utroje
Jasmina Reis također utroje

20190517  

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Avokado, Avocaderia