Najpoznatija svjetska nagrada za kratku priču BBC National Bath Short Story Award pokrenuta je 2005., a starija je gotovo četiri desetljeća od te na engleskom, najstarija vjerojatno na svijetu, vjerojatno je Večernjakova kratka priča, pokrenuta 1964. Ideja je Tomislava
Sabljaka, glavna urednica Vera Vrcić, urednik kulture Danko Oblak.
Od 2001. nazvana je Ranko Marinković po jednome od svojih predsjednika
žirija i književnika iz hrvatskog kanona. S perspektivom da, poput Nazorove i
Držićeve, i Marinkovićeva postane zaista nacionalnom nagradom. Jer dio kulturne
povijesti i nacionalnoga identiteta već je.
Fotografija Slavka Midžora / Pixell za uspomenu: u sredini recentni večernjakovci, glavni urednik Dražen Klarić i urednica kulture Milena Zajović te sa svake strane nekadašnje urednice Večernjaka a danas književnice Branka Primorac i Božica BrkanVelika dvorana HDA prigodno u Večernjakovoj crvenoj (Foto Božica Brkan)
U čast obljetnice u Hrvatskom državnom arhivu u četvrtak 29. siječnja 2025. Večernjak je secesiju obojio svojom crvenom i svečano predstavio zbornik pobjedničkih kratkih priča 1964.-2024. 60 godina 60 priča (priredila Maja Car). Na gotovo 300 stranica svojevrsna je antologija i pregled ne samo kratke priče nego i književnosti s radovima klasika (Ivan Arlica, Antun Šoljan, Zvonimir Majdak, Petar Šegedin, Pavao Pavličić, Nedjeljko Fabrio, Luko Paljetak, Julijana Matanović, Sanja Pilić…) i (ne)afirmiranih autora. Začetnik i selektor Večernjakove kratke priče Tomislav Sabljak dodao je i Danila Kiša i Ivana Slamniga, koji su u okviru natječaja objavili priču, ali nisu nagrađeni, a objavljuje i sjećanje na Krležu, koji za natječaj nije pisao, ali je redovito čitao Večernjakovu kratku priču.
Večernjakova biblioteka zbornika kratkih priča
Naslovnica jubilarne knjige
Valja podsjetiti kako je sa svog natječaja Večernji već objavio nekoliko knjiga: Hrvatska kratka priča: Antologija priča Večernjg lista 1864-2004 i 50 godina 50 priča: antologija kratke priče Večernjeg lista: 1964-2014. Spominje Sabljak i znanstveni projekt HAZU Teorija priče sa sudjelovanjem velikih pisaca proze, zatim Antologiju hrvatske kratke priče iz 2001. Miroslava Šicela sa 12 Večernjakovih kratkih priča (dodajem: i mojom kajkavskom Kak su trojica pesmu nosili!).
Prisjećam se da je objavljeno i više likovnih
mapa s ilustracijama priča, kada su izlazile, iz pera i kista vodećih hrvatskih
likovnih umjetnika. Sve u svemu, spominje se više od 3000 priča!
Čestitke nagrađeniku Alojzu Majetiću, kolegi doajenu iz DHK s kojim prijateljujem “samo” 50 godina, i njegovu sinu Saši Majetiću, koji se iz Književnoga kluba vinuo u vrh hrvatskog cateringa (Foto Miljenko Brezak)
Zanimljivo je da godišnje na natječaj redovito pristiže više od 600 priča i da bude objavljeno najmanje 51 ili 52, ovisno o tome koliko je subota. Za 2024. odnosno 58. natječaj, uručene su i nagrade: prvonagrađena je Lujza Bouharaoua za Ljepljive prste, drugonagrađeni majstor Alojz Majetić za Suradnju s Umjetnom inteligencijom, a trećenagrađena Mirna Šitum za Uskrs. Pohvaljene su priče Kristine Gavran, Roberta Međurečana i Tomislava Domovića. Sadržajno, dakle, slika upravo onoga što se potiče, da SU priče kvalitetne, zanimljive, sukladne vremenu i popularne teme.
Predsjednica ocjenjivačkoga suda Helena Sablić-Tomić (Foto Miljenko Brezak)
Preživjet će priče…
Predsjednica ocjenjivačkoga suda Helena Sablić-Tomić u jednome od tri predgovora knjizi 60 godina 60 priča ističe kako u suvremenim hrvatskim kratkim pričama (Slavenka Drakulić, Edo Popović, Ratko Cvetnić, Đurđica Čilić, Jadranka Pintarić, Senko Karuza, Borivoj Radaković, Tomislav Šovagović, Josip Cvetnić, Miro Gavran, Tanja Mravak…) postoji čarobna kompresija, postoji u njoj intenzitet i koncentracija misli i emocija, one potiču drugačiju vrstu fokusa, pozivaju one na neku vrstu destilacije i kratkog vrlo intenzivnog putovanja od mladosti prema trećoj životnoj dobi, one kao da održavaju autorovo naglo prosvjećivanje, uvid u stvarnost, udarac samome sebi njezina je poanta snažna i inteligentno utkana u čitateljevu emociju. Zaključuje:
Glavne karakteristike stila suvremenih kratkih priča prepoznat će se u korištenju kratkih deskriptivnih rečenica, naracije će biti bez prelaska između rečenica, nedostajat će čvrste fabule, bit će premalo informacija, kratke rečenice će ocrtavati probleme s kojima se susreću likovi koji nastoje zadržati fokus čitatelja na bitnome. Preživjet će priče apsurda s humorom u podtekstu držeći opasnost u zraku, odlučivat će one same kako je važno ljudski se osmjehnuti i podnijeti životni vrtuljak bez obzira na to koliko se brzo ili visoko kretao,
Dražen Klarić: kako sačuvati dobru tradiciju (Foto Miljenko Brezak)
Odgovornost prema tradiciji
Izuzetno je važno da se književna perjanica, kratka priča, inače zahvaljujući elektroničkim medijima i akceleriranom vremenu izuzetno popularna književna vrsta i nikad kraća, SMS, u vrijeme kada svi žele pričati neke priče, storytelling, a mnogo se toga ugasilo, kao kontinuitet sačuvana posljednjega desetljeća i u tiskanom mediju, uz sve drugo, kako je istaknuo i glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić, kao odgovornost prema tradiciji. jer: Narod koji ne ostavlja pisani trag iza sebe kao da nije ni postojao. Sa žalom se valja prisjetiti osamdesetih kada je kratka priča carevala u časopisima ili još početkom sedamdesetih kada je Večernjak uz Čopića, Matić-Halle, Tomičića i druge domaće, objavljivao i kratke priče i vodećih svjetskih autora – Hemingwaya, Saroyana, Čapeka, Pirandella, Nabokova, Steinbecka, Zweiga, Hamsuna…
Kontinuitet i diskontinuitet dobre kratke priče: s Gerenčerima o Brodu knjižari – Brodu kulture B. Brkan (Foto Miljenko Brezak)Moslavčani na Večernjakovoj kratkoj priči: Božica Brkan i Tihomir Mraović (Foto Miljenko Brezak)Doajenski razgovori: Sanja Pilić, urednik visokonakladnih književnika Zoran Maljković i izdavači iz Frakture Sead i Sibila Serdarević (Foto Božica Brkan)
Jedan mi od ljepših darova pod bor je pjesnička antologija Chile-Croacia 2024pripremama nekoliko godina i objavljena dvojezično u Santiagu de Chileu na više od 220 stranica. U njoj su i moje pjesme Dječak i javor / El niño y el arce (1981) i Vermut (1984). Na knjizi imamo zahvaliti ponajprije književnici i kritičarki, znanstvenici te predanoj hispanistici Željki Lovrenčić. kojoj je ona i svojevrstan izvještaj sa još jednoga od književno-znanstvenih putovanja u zemlju u kojoj je svojedobno služila i kao diplomatkinja pridruživši antologiju 21 autorskoj knjizi među kojima su i slične panorame i antologije na različitim jezicima (uz više od 70 prevedenih u oba smjera!), često dvojezično i trojezično, ustrajno, predano i znalački promovirajući i prevodeći nas hrvatske pjesnike stvarajući i snažeći hrvatske književne veze s različitim zemljama literarno moćnoga hispanskog svijeta i ne samo njega.
U dvojezičnoj pjesničkoj antologiji Chile-Croacia:2024 zastupljeno je 15 čileanskih i 15 hrvatskih pjesnika. Autorice su joj čileanske književnice Carmen Troncoso i Ximena Troncoso te hrvatska književnica Željka Lovrenčić, koja je knjigu i prevela.Nakladnik je ugledna izdavačka kuća RiL editores, a prijevod je financijski poduprlo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Uvodne tekstove potpisuju autorice antologije dok je recenzent knjige čileanski književnik hrvatskih korijena i bivši predsjednik Društva čileanskih književnika Ramón Díaz Eterovic. Od hrvatskih autora sa po dvije pjesme zastupljeni su Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Dunja Detoni Dujmić, Stanka Gjurić, Dražen Katunarić, Siniša Matasović, Daniel Načinović, Pero Pavlović, Diana Rosandić Živković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Borben Vladović. Od čileanskih autora odabrani su: Mirka Arriagada Vladillo, Margarita Bustos Castillo, Juan Cameron, Andrea Campos Parra. Yolanda Duque Vidal, Theodoro Elssaca, Jorge Etcheverry Arcaya, Reynaldo Lacámara, Cristina Larco Briseño, Eduardo Llanos Melussa, Juan Rojas, Carmen Troncoso Baeza, Ximena Troncoso, Enrique Winter i Alejandra Ziebrecht. U knjigu su uvrštene i kratke biografije autora. Cilj ove dvojezične antologije je izgradnja pjesničkih mostova između dvije zemljopisno daleke, ali po mnogočemu bliske zemlje.
Korice dvojezične knjige u izdanju uglednoga čileanskog izdavača RiL editores
Nova poveznica prijateljstva između
čileanskoga i hrvatskog naroda
naslov je uvoda čileanskih antologičarki Carmen Troncoso y Ximena Troncoso,
koje ističu:
Premda živimo u svaki dan sve više
globaliziranom svijetu, protok knjige ne teče baš poput brze rijeke, osobito
ne kad se radi o poeziji. Ima sve manje knjižara, nakladnička je djelatnost
pretrpjela mnoge promjene i okrenula se digitalnom svijetu. Ta je činjenica
trebala pomoći internacionalizaciji autora i autorica, ali nije bilo tako.
Čini se da nas je zov novih tehnologija zbunio tolikim istovremenim
informacijama i dezinformacijama i da nešto drugo pokreće pjesničko
stvaralaštvo. Primjerice, festivali i književni susreti, sajmovi knjiga te
put koji pješice prolaze i krče sami suvremeni književnici i književnice.
Otkrivši te prekretnice, zadale smo si
zadaću vezanu uz kulturu i osobito uz književno stvaralaštvo te
obilježavanje trideset godina diplomatskih veza između Čilea i Hrvatske.
Namjera nam je bila okupiti određeni broj suvremenih pjesnika koji će pisati o
čemu žele i ukazati na mnogobrojne motive koji ih potiču na pisanje i na
njihovu raznolikost.
U ostvarenju ovoga projekta morale smo puno
lutati, kucati na sva vrata na koja je trebalo. Duboko smo zahvalne pjesnikinjama
i pjesnicima predstavljenim u ovoj Pjesničkoj antologiji Čile-Hrvatska 2024.
koja okuplja vitalnu i raznoliku poeziju dviju kultura te osobito
prevoditeljici i književnoj kritičarki dr. sci. Željki Lovrenčić na
njenome osjetljivom poslu i ogromnom trudu. Ona je sjajno prevela ove silno
maštovite zastupljene poetike. Pozivamo vas da ih otkrijete.
Željka Lovrenčić, potpredsjednica DHK u DHK, portret s izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka
Hrvatska antologičarka i prevoditeljica knjige
Chile-Croacia 2024Željka Lovrenčić svoje je uvod naslovila Pjesnički
mostovi:
Nema nikakve dvojbe, kultura je u
približavanju raznih zemalja imala i još uvijek ima iznimno značajnu ulogu.
Čile i Hrvatska uspostavili su snažne i prijateljske veze prije nekoliko
stoljeća kad je u ovu zemlju stigao veliki broj hrvatskih useljenika s
namjerom da ostane u njoj zauvijek. Od- lučili su da će im Čile biti nova
domovina. U njoj su ostavili svoje tragove naporno radeći razne poslove – bili
su tragači za zlatom, rudari, zidari, stočari. Malo pomalo, navikavali su se
na život koji im je nudila ta zemlja, ženili se Čileankama i osnivali
obitelji. Ubrzo su stekli uvjete da svojoj djeci ponude bolji život i slali ih
na studije. Danas Čileanci hrvatskih korijena imaju istaknutu ulogu u svim
čileanskih društvenim sferama. Sadašnji čileanski predsjednik Gabriel
Borić također je hrvatskog podrijetla.
Jednako kao i moji sunarodnjaci koji su došli
u Čile tražeći bolji život, i ja osjećam duboku ljubav i poštovanje prema
toj zemlji gdje sam provela pet vrlo plodnih godina – u Punta Arenasu i Santiagu.
Boravak u Čileu promijenio mi je život i zauvijek sam ostala vezana uz ovu
prelijepu zemlju. Premda sam se vratila u Hrvatsku i zahvaljujući poslu
prevoditeljice i književnice putujem svijetom gradeći kulturne mostove s
raznim zemljama, Čile i njegovi ljudi imaju posebno mjesto u mom srcu. Uživam
prevoditi i promovirati djela čileanskih autora i pisati o njima tekstove i
knjige. S ponosom mogu istaknuti da sam na hrvatski prevela knjige Pabla
Neruda, Roberta Ampuera, Diega Muñoza Valenzuele, Andrésa Moralesa Milohnica,
Guillerma Mimice, Juana Mihovilovicha, Óscara Barrientosa Bradasica, eodora
Elsacce, Erica Golesa, Ramóna Díaza Eterovica i mnogih drugih te da sam bila
autorica izložbe „Život i djelo Pabla Nerude“ organizirane u Nacionalnoj i
sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i autorica kataloga. Također, organizirala
sam razna predavanja posvećena čileanskoj književnosti. Moj je doktorski rad
također vezan uz Čile — obrađuje temu stvaralaštva čileanskih književnika
hrvatskog podrijetla.
Ova je mala antologija logični nastavak mog
djelovanja posvećenog približavanju dviju kultura putem poezije. Ona
uključuje najsnažnije glasove obje poetike i snažan je doprinos uspješnoj,
ne samo kulturnoj, suradnji između Čilea i Hrvatske. S namjerom da izgradimo
snažne pjesničke mostove između naših zemalja, antologičarke Carmen
Troncoso Baeza i Ximena Troncoso i ja, izabrale smo petnaest suvremenih
čileanskih i petnaest suvremenih hrvatskih književnika. To je dovoljno da
čitatelja uvedemo u magični pjesnički svijet onih koji danas na području
naše dvije države pišu svoje divne stihove. Kao osoba koja je izabrala
pjesme svojih zemljaka, sigurna sam da sam odabrala ono najbolje što hrvatska
poezija u ovom trenutku nudi.
Osim kvalitete svih zastupljenih pjesama, ono
što se na prvi pogled uočava u ovoj maloj antologiji je raznolikost. Odmah se
vidi da su obje poezije pluralističke — pjesme su napisane raznovrsnim
stilovima, tematika je raznolika. Također, razvidno je da se radi o pjesnicima
raznih naraštaja i pjesničkih škola. U poeziji koju se može čitati na ovim
stranicama, odražavaju se pitoreskne slike i duboki osjećaji, ali isto tako i
racionalizam, strogi i opušteni ritmovi, satirični i elegični tonovi, igre
riječima, ironija. Ukratko, sve što pjesnici uoče oko sebe i što
doživljavaju na svoj jedinstveni način. I, na naše zadovoljstvo, pišu o
tome.
Za mene je bilo istinsko zadovoljstvo
prevoditi ove lijepe stihove sa španjolskog na hrvatski i obrnuto, te
sudjelovati u ovome krasnom projektu koji putem poezije sjedinjuje dvije zemlje
koje osjećam duboko svojima.
S jednoga od vječnih razgovora o mogućim novim projektima i analiza ostvarnih: Božica Brkan i Željka Lovrenčić (Foto Miljenko Brezak)
Na kraju, privatiziram i antologiju i prostor Umjesto
kave prenoseći čitateljima svoj skromni doprinos pjesmama u prijevodu
Željke Lovrenčić:
Dječak i javor
Postoji jedno drvo. Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam. Krošnjato drvo.
S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu nakljuvanim, toplim. Tako kažu.
I izmedju listova da mu plodovi zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.
1981.
El niño y el arce
Existe un árbol. Así dicen.
Yo no lo he visto. Un árbol de copa. Con un nido.
Y con huevos de pájaros en el nido
picoteados, tibios.
Así dicen.
Y que entre sus hojas los frutos maduran.
Y en sus hojas una mariposa verde. Y todavía
más, dicen
que su raíz en la tierra es verde
y que es profunda
y que es ancha
y que es dura
y que ni el hombre ni el tiempo
lo pueden arrancar.
Y dicen también que por las noches en sus agujeros seguramente
guiñan los búhos y vuelan.
Y de día por sus hojas gatean gusanos. Y dicen que en el árbol crecen
cien anillos.
Y que este árbol es un misterio,
Yo no lo vi.
Yo sólo veo un arce.
Y, además: a él sube un niño.
1981
Pjesma Vermut, dvojezično
Vermut
Vermut
S pokojnim svojim prijateljem jučer sam
u Corsu
pila vermut.
S limunom i s mnogo leda. Punih pola sata.
Nikamo nije žurio:
Imao je vremena.
1984.
Vermut
Con mi fallecido amigo ayer
en el Corso*.
Tomé Vermut
Con limón y con mucho hielo. Media hora.
No tenía prisa:
Tenía tiempo.
Ruže su crvene, Jedna žuta ruža, Rožica sem bila, Lady Rose…
tek su neke od omiljenih pjesama o ruži, onoj o kojoj Shakespeare u Romeu i
Juliji govori kako bi, ma kako se zvala, isto mirisala. Tim su se cvijetom,
često zvanim kraljicom cvijeća, ovisno o boji simbolom i ljubavi i ljubomore i
čistoće, bavili mnogi, pa i u knjigama, ali uglavnom poviješću te uzgojem što rjeđih
sorta i zamamnijih osobina, od oblika, boja, mirisa…
Naslovnica knjige o ruži sa simboličnom rožom, pijetlovom krijestom
Nada Starčević Lopac (1946.) rođena je i školovala se u Zagrebu, ali joj obitelj imućnih trgovaca talijanskoga podrijetla potječe iz varaždinskoga kraja kamo je odlazila na ferje kod bake na Malom vrhu u općini Gornji Kneginec, gdje je na zemlji predaka kao aromaterapistica specijalistica osnovala Jaccominijev aromavrt. Ukratko, zagledana u ružu, za koju tvrdi kako zavliekla se je u sve ljucke posle, najprije je prije nekoliko godina u Gradskoj knjižnici Novi Marof priredila izložbu Rožina tejna (Ružina tajna), a prošle godine svoju životnu opsesiju pretočila i u monografska knjigu Rožina tejna ili kak kajkafski zvleči z pozablenosti (Varaždinske Toplice, Tonimir, 2024.) sa šest recenzija posvećenih različitim područjima ljudske aktivnosti, od ljekovitosti do vjere. Zanimljivo je, a nekima nerazumljivo, na naslovnici pijetao raskošne krijeste, koju kajkavci zovu – rožom.
Ruža koju je jesenas Nada Starčević Lopac snimila na svome Varaždinbregu
Žalim jedino što nema više raskošnih fotografija. Sadržaj na
više od 200 stranica zaista je prebogat, raznolik od botanike do simbolike,
zanimljivo pisan i onima koji o ružama znaju mnogo, a osobito za one koji tek
žele doznati više. Autorica s čitaljeljem dijeli i obilje literature i, meni
osobito vrijedan, kajkavski rječnik – rieči koje morti ne razmete.
Janoga je dnieva vu rano leto Veliki pesnik, Dante se je zval Sedel pod brajdom od biele rouže Nekaj si je gruntal , a onda zaspal. Liepo je senjal. Kak da je v raju Vu roužini latici kak ti da spi.. I cieli mu raj je zgledel kak roža. A cieli život kak najlepši sni. I dišalo vse je na rožinu duhu. Sonce je grelo, vetrek popuhaval Ftiči popievali kak anđelof zbor. Nove poeme je Dante zmišljaval. Božanstvenu komediju je stvoril I rajskoga vrta nam vrata otvoril. (Jaccominijeva)
S jedne od prompromocija knjige: autorica s predstavljačima (Foto Ivanka Grahovac / Facebook)
Meni je osobito zanimljiv dio Roža i kunst, a osim mužike, kunstmaleraja, kiparije, arhitekture, tanca, stripa, grafike, filma tu je i književnost i to uz dramu, narodne pesme, mitove, legende i bejke te epiku i lirika, za koju je, i sama pjesnikinja, gospođa Nada prikupila stihove petnaestak kajkavskih pjesnika (Božica Jelušić, Ljubica Ribić, Davorka Črnčec, Terezija Flegar, Darko Foder, Ivan Grahovec, Aleksandar Horvat, Tibor Martan, Ružica Maruriš Vasilić, Barica Pahić Grobenski, Ružica Šafranec Kišur, Ljiljana Vuglaš),među kojima i svoju Pesnik i roža i moju šipkovače (iz zbirke Breberika & Eklektika, zajedničke mi s Borisom Domagojem Biletićem, objavljena u biblioteci Kaj &Ča: Susreti Kajkavskoga spravišča 2022., urednica Božica Pažur). Osobito me se dojmio mali, svojevrsni antologijski pjev o rožama i rožicama na različitim idionima kajkavskoga čime se Nadina ruža tako rascvjetala dodatnim farbama. Ali hoće li one biti doboljne da se kajkafski zvleče z pozablenosti? Knjiga je osim u Marofu predstavljena i u varaždinskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović, na što je pjesnikinja pozivala i vlastitim stihovima: Rožina tejna/ postiha se prismicala/ Zdaj diš.
Božica Brkan šipkovače
Pjesma o ružama Božice Brkan na kekavici
mati je moja imela zelene ruke
kej niko
i nabožala je i nadelila se nekej i pelcerov i grebenic i semejna
al najbolše se je narasadžala šipkovač spod flašu
da ne imela ni doma kam žnimi
a ni babam se nekak ne štelo roži stare fel
rosa damascena z sto latic kej od ne delaju i profume i likere
puno cvetov puno i trnov
ležeše je saditi kupuvane
mam z lonca v lonec one prek sitne
jel v zemlu
kej su mam okrščene po najlepše glumica i cveteju celo leto
a ne samo za trojake jel za veliku mešu
jel tak kesno da jim mraz još pupe pofuri
a če farbu zgusteraš jeno leto na drugo si drugu kupiš
i šaterane i kej na televizije dajeju
kej da je ko nafarbal
lepo zebereš jel očeš za na jobluk jel očeš za pod jobluk
kej buju po krovu puzale
i još tak dišale da od ne ni spati ne moči
20220603 – 20220606 Objavljeno uzbirci Breberika & Eklektika Božice Brkan
i Borisa Domagoja Biletića, biblioteka Kaj i Ča: Susreti, Kajkavsko
spravišče 2023. (urednica Božica Pažur).
Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Iako sam iz ove godine bez velikih planova izašla sa dvije svoje nove knjige – Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK, i nesvakidašnja slikovnicu Čudo od Vlaja, ilustrirana biografija Ivana Meštrovića s ilustracijama Daria Kukić u izdanju samoborske Opus Gradne – osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar u izdanju njezine Beletre. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što se uopće konačno počela pisati, nastajala je na našim kavama te je tekst Briga za male Božice u Sandrinoj knjizi zapravo prikaz moje Umjesto kave… uz promociju, prvu u DHK, objavljen na portalu Hrvatskoga novinarskog društva, te citiran na već zajedničkim predstavljanjima, već uz knjigu Božice Jelušić Godišnja doba duše /Zapisi s mjreže, Beletra, 2024. na FraMaFu Festivalu u đurđevačkoj knjižnici, na Otočkom spomenaru u Otočcu, na Festivalu žanrova Dvotočka , na Interliberu, na istoimenoj sesiji itd.
Sandra Pocrnić Mlakar sa svojom novom programatskom knjigom (Foto Miljenko Brezak)
Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama različitih naraštaja,
novinarkama, književnicama, urednicama i izdavačicama, kulturnim aktivisticama,
koje neprestano analiziramo scenu s nostalgijom se sjećajući dobre
književnosti i dobroga tiskanog novinarstva (s dobrim autorima i tekstovima i o
književnosti!) i drugačijega, onoga pomalo starinskoga odnosa prema poslu i
prema publici. S poštovanjem! Sandra sanja o tiskanom časopisu namijenjenome
zaljubljenicima u čitanjekakvih još ima, a ne industrijskima, piarovskima.
Naslovnica Zagorkinih sljedbenika s Beletrinim najčitanijim autorima
Dvjema neumornim i nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ u
neprestanome dijalogu, koje nastoje održavati živom vatru dobrih tema, ponajprije
onih koje mainstream mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojnija
ocjena od ignorancije, to je mnogo više od svakidašnje jadikovke. Ali o tome
mnogo znamo iz biografije uzora našega, Zagorke, prve Hrvatice profesionalne
novinarske i književnice, osnivačice i Hrvatskog novinarskog društva i Društva
hrvatskih književnika. Naši su uzori Inoslav Bešker i Igor Mandić, čije bi ime
Sandra nadjenula nagradi za književnost, kritiku što li. Ja sam izdavačem
postala da svoju knjigu mogu darivati kome želim, a Sandra je, znanje stečeno u
pisanju i uređivanju u najnakladnijim novinama i magazinima te u uređivanju
najnakladnijih self-helpa u Profilu, uložila uz ušteđevinu, nasljedstvo i
rijetke poticaje mjerodavnih institucija u objavljivanje literature do toga da
je čak i na platnene torbe otisnula svoj program – Samo naši pisci pišu o
nama. Toga se katkad drži predanije od svojih autora.Ona, tek rijetko
uz institucionalnu podršku, prepoznaje dobre, raznovrsne i forsira domaće
autore, posebice žanrove. I (još) ne odustaje.
Bruga za male Božice na pozornici Interlibera 2024. (Foto Nikola Šoljić / Beletra)
Zagorkine sljedbenike podijelila
je u dvije cjelinekoje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu
je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i redacjeline:
Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male
Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno,
Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj,
Samo naši pisci pišu o nama,
reda Ljubiće, krimiće, Spekulativnu fikciju,
Priručnike (Ipovjedna proza, Edukacija u biznisu, Poezija samopomoći) i
predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet
nerijetko fiks-idejama. Zaključak iz pera obrazovane psihologinje Pocrnić
Mlakar kaže: Pozitivna psihologija uči nas da on koji se bave rješenjima
doista ostvare barem neka svoja rješenja, dok oni koji se bave problemima
besperspektivno ostaju tamo gdje su bili. A kao autorica više serijala
kolumni iz ženske perspektive, feminističkih, i prije tridesetak godina (i u
paralelki s Mandićem!), razložno spominje i toksičnu muževnost, ali o
tome – čitajte u knjizi.
Knjiga i književnici iz Zagorkinih sjedbenika u križaljci Kvizorame Borisa Nazanskog
Kako Sandra ne odustaje ni od kanona, knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao aktivna sudionica kulturnog i književnog života.
S đurđevačkog FraMaFu Festivala: Sandra čita iz svoje knjige (Foto Miljenko Brezak)
Sama Sandra u knjizi kaže:Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja, jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan – kruže anegdote o piscima koji su pisali za novac, ali ni za njih ne vrijedi da je taj novac mjera vrijednosti njihove ostavštine. Činjenica je samo da je vrlo malo pisaca koji su, kao što se priča za Shakespearea, bili plaćeni za života, a slavljeni nakon smrti. Jer to je ideal kojem teže svi, pa i naši pisci, ali rijetki ga dostižu. Jer ne ovisi sve o piscima, ima nešto i u sredini koja ih uzgaja i dočekuje. Onime što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga. Boldirala je ova književnica i novinarka, tek jedna od Zagorkinim sljedbenica i Sandrinih navijačica.
Prijedlog Lade Žigo Španić da, uz urednika Ivicu Matičevića, početkom studenoga u DHK predstavim njezinu novu knjigu Avanture na stazama kulture / Ogledi i razgovori, objavljenu sredinom 2024. kao 276. knjigu Male knjižnice DHK, godio mi je kao kolegici. A godilo mi je i što se u toj njezinoj knjizi našao tekst i o mojim trima samostalnim romanima koji, nadam se, vode novoj cjelini Novinarska trilogija. U eseju je to Agonija novinskoga pisca, analizi razmatranja također književnika i novinara Srećka Lipovčana – Novinarstvo kao slika nacionalne povijesti, Što je novinarstvo danas? I također dobrome susjedstvu, eseju Analizi književnoga djela nekada i danas ili Nostalgija za Milivojem Solarom, gdje, uza sve druge, Lada govori o zajedničkom nam uzoru i profesoru, koji ukazuje na brojnost knjiga da ime se ne može utvrditi slijed u vremenu.
S predstavljanja: nova knjiga i dio cvijeća (Foto Miljenko Brezak)
Lada Žigo Španić piše:
„Čitamo li suvremenu književnu kritiku
(domaću, nadasve), primijetit ćemo da se sve manje piše o uobličenju književne
priče – o kompoziciji, fabuli, likovima, motivaciji, odnosima među likovima,
svjetonazoru, odnosno o tome kako je pisac oblikovao tekst i njime preobrazio
zbiju, Knjige profesora Milivoja Solara Ideja i priča, Uvod u
filozofiju književnosti i druge (kao i njegova Predavanja o lošem ukusu)
ostale su prašnjave na policama mnogih kritičara.“ (…)
Uostalom, kritike su u posljednje vrijeme mahom pozitivne, promotivne, a uloga
književnoga kritičara (negdašnjega “stručnog savjetnika“) sve više preuzimaju
PR timovi pojedinih izdavačkih kuća, sposobni reklameri, posrednici i
prodavači. Jer knjiga je na otvoreno tržitu roba, proizvod, pa je matematički
izračun (tiraža i prodaja) odavna nadmašio estetsku kvalitetu. Vrsni kritičari
skrili su se uglavnom u časopise, a od onih koji pišu za novine većina se mora
„malo“ prikloniti populizmu. (…)
Književno je tržište odavna nalik na neuređeni „šoping“ centar u kojem
menadžeri nude kupcima „dobru“ robu i plasiraju je u medije, upakiranu u lijepe
reklamne riječi recenzenata. Važnije je, izgleda, prodati negoli čitati.
Umjesto književne priče, čini se da je danas važnija javna priča o knjizi.“
Unatoč tome, predstavljanje knjige Lada bi rado izbjegla, radije odradivši
predstavljanje tuđe knjige, tribinu bilo portretnu bilo polemičku bilo bez
cenzure, ili bi radije napisala recenziju ili kritiku, esej, intervju… No,
predstavljanje se pokazalo izuzetno zanimljivim, poput same knjige za koju kažu
da se lako čita, ali dugo pamti, knjigu novih pogleda na stare teme, knjigu
konkretnih naputaka o tome kako promatrati i razmišljati o hrvatskoj
književnoj i kulturnoj povijesti, a napose o našoj kulturnoj sadašnjici.
Lada Žigo Španić (Foto Miljenko Brezak)
Iako je objavila sedam proznih knjiga – Ljudi i novinari, Babetine, Rulet, Iscjelitelj, Noć ruskog ruleta, Živote, samo teci i Punom parom u Europsku uniju, i dobitnica je Nagrade EU za književnost 2012. i prevedena je na više jezika, Lada Žigo Španić kao da radije piše i govori o knjigama drugih i fenomenima književne scene. Zacijelo je, ne samo u svome naraštaju, među onima u nas koji nedvojbeno imaju uvid i pregled u recentnu proizvodnju, ali i u objavljene tekstove u časopisima i knjigama, koje rado analizira i prati u kontinuitetu kao i same autore. Unatoč tome ili baš zato, njezin je književni rad provincijski ignoriran. Pomislila sam: u strahu od nezamjeranja ili, još preciznije, zbog nedoraslosti? Osim informacije s blurbom da je objavljena te intervjua, koliko sam uočila, zasad je o Avanturama na stazama kulture / Ogledi i razgovori samo Ljerka Car Matutinović objavila u svojoj kolumni u Vijencu kritički osvrt, blagonaklon i šarmantan.
S promocije u DHK: Lada Žigo Španić daje izjavu Katarini Varenici, urednici kulture na HKR (Foto Miljenko Brezak)
Žigo Španić među zaista rijetkim aktualnim
kritičarima je koji stvarno čitaju i u tekst
se upuštaju starinski, dubinski, pa i odlično esejistički, baš kako to čini u Avanturama
na stazama kulture / Ogledi i razgovori. A da smo malo pričekali, mogli smo
predstaviti i iste godine objavljenu drugu Ladinu knjigu kritika Život među
koricama u izdanju Biakove.Obje knjige opisuju autoričin život i
rad, koliko nužno društven toliko i jednako nužno samotnjački frilenserskiživot
od pisanja, od književnosti (sama će se rado ironijski šaliti: život čak bez
minusa), s neprestanom mišlju na državne potpore, mecene, interesne klanove,
ali i nezavisnost…
B. Brkan, L. Žigo Španić i I. Matičević govore o knjizi Avanture na stazama kulture (Foto Miljenko Brezak)
Mi sa strane
radovidimo bujnost i raznovrsnost – od lijepe literature odnosno romana do eseja, intervjua s
književnicima do kritike i to u vrijeme kad je ona gotovo posve izbačena iz
dnevnog informiranja, novina i časopisa, često svedena na PR – kompetentnost
(teorija i povijest književnosti, filozofija…) i duhovitost, kako se vidi već
iz naslova.Rado i u tekstu i u govoru uživo Lada parafrazira Solara
i kad svi pomodno govore o kontekstu, ona se usredotočuje na tekst. Isti
beskompromisno analitički pristup zahtijeva i trud od čitatelja: ne možeš
čitati tek tako! Uputi se! Tko nije Ladu čitao – srdačno preporučujem i u
časopisima i u knjigama, ima je prilike slušati na inspirativnim i poticajnim,
autorskim tribinama-esejima, tribinama sa zanimljivim esejističkim pasažima
bilo o vremenu, stilu, ljudima.
Većina radova objavljenih u knjizi Avanture
na stazama kulture / Ogledi i razgovori manje ili više preoblikovani su
tekstovi objavljeni u Vijencu, Mostu, Republici, Forumu i Vjesniku.
Prva od dvije cjeline Listanje fenomenakritički
su eseji o različitim fenomenima i osobnostima povezanima s hrvatskom i
europskom kulturom u zadnjih dvadesetak godina (o kritičkom pismu, o aspektima
analize književnoga djela u praksi, o radu vrsnih kritičara i teoretičara. Kult
svjetine bavi se razornim imperativom civilizacijske sreće. Slijede naslovi
Gabriel Garcia Marquez: Kultura spašava svijet!, Analiza književnoga djela
nekada i danas ili Nostalgija za Milivojem Solarom, Ronjenje po ćudljivim
strujama romana (čitateljska odiseja Dunje Detoni Dujmić), Slika umjetnosti 20.
stoljeća iz vizure Viktora Žmegača, Agonija novinskoga pisca, Andrićeva
književna i balkanska odiseja, Nepoznati Kafka izvan lektire, a cjelina
završavasvojevrsnim duhovnim putopisom, flâneurom u
našem stoljeću po uzoru na onaj iz 19. stoljeća o ParizuCharlesa
Baudelairea Grad između
feljtona i eseja – London (Zapisi iz 2007.)
Druga cjelina Književnost uživo (Životni intervjui s piscima)izbor
je opširnih, reklo bi se životnih intervjua s uglednim imenima suvremene
hrvatske književnosti objavljenih u časopisu Republika: od 2018. do 2024.: Ivan
Aralica: Hrvatska književnost ponašala se prema komunizmu; Ratko Cvetnić:
„Nulta tolerancija je lozinka našega vremena; Marina Šur Puhlovski: Književnost
je postala raj za netalentirane; Hrvoje Hitrec: Zakon o hrvatskom jeziku treba
nam kao štit od tuđih presezanja i Dubravko Jelačić Bužimski: Globalni
lihvari pokorili su malog, svakodnevnog čovjeka. I kad vam intervjuirani
nije omiljen stilom ili stavom, intervju vas izaziva na čitanje. Intervjui su,
osobito u vrijeme multimedijalnosti, važni i u promociji djela i u
približavanju autora čitateljima. Što Marini Šur Puhlovski znači da pisac
mora pisati „iznutra“, a ne „Izvana“. Što ste time mislili? Je li to dvoje
moguće uvijek razlikovati? Ili da je književna kritika prije bila
ozbiljnija negoli današnja te kakva jeRatku Cvetniću urbana slika
Zagreba danas? Neka od Ladinih pitanja kolegama piscima uputila sam na
predstavljanju njoj samoj. Mogla bih citirati dalje, ali bolje je čitati.
Dio čestitara (Foto Miljenko Brezak)
Ne mogu izostaviti misao o tome kako je Lada
Žigo Španić nezaobilazna na popisu novinara-književnika, a izuzevši spominjanja
romana Ljudi i novinari, u njezinoj biografiji nema novinarstva.
Čitatelji moraju znati da je bila odlična novinarka (vidi samo opremu
tekstova!) u kulturnim rubrikama i prilozima Večernjeg lista i Vjesnika, kad su
značili nešto drugo, te u drugim kulturnim i književnim časopisima. Nisu to
samo očinski geni sjajnoga kulturnoga
novinara i urednika Bože Žigo. Dodajem zato zadovoljstvo što u knjizi Avanture
na stazama kulture / Ogledi i razgovori, u cjelini Agonija novinskoga
pisca, spominje i moja tri samostalna novinarska romana koja kanim
objaviti naknadno kao Novinarsku trilogiju o Hrvatskoj, ne samo o novinarstvu, kroz 30 godina. Ne
samo zbog toga i ne samo ja u Ladinu kulturnome djelovanju vidimo i važan
poticaj.
Prije milenijske fotografije u Starom gradu đurđevačkom mlada
kolegica s osječke Akademije
za umjetnost i kulturu i ja razgovaramo kratko, njoj valjda za neku novinarsku
zadaću, vježbu. Morala bih biti profesionalno i starački mudra u savjetu za
buduću karijeri studenata s kojima sam netom održala kratku radionicu. Budi
svoj, budi svoj – zaključujem posve naivno i u uzbuđenju se ne mogu sjetiti
citiram li Kranjčevića ili Šenou, pa se i ja olako uzdajem u stroj i guglam
kako bih mladoj kolegici sugerirala provjeru podataka za tekst. Umjesto
kanonskih stihova udara me iz tražilice Internet nekakvim meni posve nepoznatim
šlagerima. I sad ti budi svoj, pametan i mudar da mlade ambiciozne
kolege upućuješ u život. A oni već rade vlastite međunarodne projekte, imaju
svoje prezentacije za kakvu ja nisam imala ni vremena!
U razgovoru u rano nedjeljno jutro (Foto Miljenko Brezak)
Zahvaljujem svejedno, kako napisah na Facebooku, kolegama
Goranu Gazdeku i Ivanu Žadi, organizatorima Fra Ma Fu Festivala reportaže i
reportera, ove godine u Đurđevcu, te dr. sc. Tomislavu Levaku,
predavaču na Odsjeku
za kulturu, medije i menadžment na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta
Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i njegovim studentima što su mi omogućili
da doživim vlastiti profesionalni vremeplov nedjeljnom radionicom koja me je
baš pomladila. Odvela me ne samo u vrijeme od 2009. do 2011. kada sam na
Komunikologiji Hrvatskih studija držala vježbe iz Stilistike u medijskoj
komunikaciji, nego i u vrijeme uređivanja Večernjakova Vrta, nagrađeno godišnjoj
Zagorkom HND-a, pa unatrag sve do honorarčenja u gradskoj Vjesnika i kolumne i
prve knjige feljtona Enciklopedija špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, bloga
Oblizeki i Umjesto kave s istoimenom knjigom, koju smo promovirali večer prije.
Vidim ponovno da ću
nakon više od desetljeća napokon morati na svome www.bozicabrkan.com popuniti odjeljak s novinarskoj
karijeri, kako se to kaže, mojoj slučajem tek jednoj od profesionalnih
biografija.
Uspjeli odgovoriti na tek dio pitanja: Božica Brkan i dr. sc. Tomislav Levak (Foto Miljenko Brezak)
Otada mi se u životu dogodilo svega i svačega i morala sam dobro razmisliti u kratko vrijeme što bih u jedan školski sat mogla prenijeti budućim kolegama ne samo s novinarstva nego s umjetničke akademije s različitim usmjerenjima i mogućnostima. Profesor predavač dr. sc. Tomislav Levak sugerira mi mejlom da kao osoba iz novinarstva i književnosti, s iskustvom iz tiska i elektroničkih medija, upućena u teoriju i s bogatom praksom govorim nešto pametno. Da pametno! Noću razmišljam, a onda djeci koja bi mi mogla biti unuci i kažem kako sam uvjerena da bi im puno zanimljiviji i vjerojatno i korisniji bio moj sin, naš zajednički mlađi kolega Ivan Brezak Brkan, osnivač Netokracije (poslije doznajem njihova sponzora u nekom projektu!). Ne znam jesam li i njemu uspjela što prenijeti korisno za život. Nisam s podsjetnika dospjela o novinarima-književnicima, native marketingu novinarstvu, radoznalosti, suočavanju s posljedicama svojih odluka…, ali jesam o svojim kolegama urednicima Tuđenu, Fijačku, Šoškiću, suradnicima u Vrtu od akademika do lektorice Maje Matković, zajedničkoj kreaciji a ne kopipejstanju, Vrtovu dežurnom telefonu u analogna vremena, o upornosti, hrabrosti da se i ne odustane i odustane, da se bude spreman da se dobije i da se da otkaz i važnost onoga što radiš da te veseli… I što ti ja znam. Budi svoj, budi svoj! Po običaju uključuje se neplanirano i moj Miljenko Brezak, koji snima, pa skraćuje na polovicu razgovor na Youtube.
Dogovor za radionicu na Fra Ma Fu Festivalu: dr. sc. Tomislav Levak, Goran Gazdek i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)
Uoči radionice
profesionalno i uzorno profesor Levak u skladu s dogovorom poslao mi je okvirna pitanja i kopiram si ih da naknadno
razmislim o njima:
1. Kako ste se uopće počeli baviti novinarstvom i medijima?
2. Imate zanimljivu obrazovnu pozadinu na visokoškolskoj razini. Ukratko nam ju opišite.
3. Opišite nam ukratko svoj novinarski put i gdje se nalazite danas?
4. Predavali ste stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima od 2009. do 2011. godine. Kakva su vaša iskustva u radu sa studentima?
6. Koliko je teško na redovitoj razini pisati blogove/tekstove i ispunjavati očekivanja čitatelja?
7. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Što vam je možda draže od toga, i zašto?
8. Koja vam
je najdraža novinarska forma, i zašto?
9. Molim vas, za kraj, dajte neki savjet mladim kolegama ako uđu u svijet medija, odnosno novinarstva.
Dva naraštaja za domaću zadaću (Foto Miljenko Brezak)Đurđevčka uspomena: više naraštaja novinara, književnika i urednika iz cijele Hrvatske (Foto Miljenko Brezak)
Svako je pitanje pola odgovora, zar ne? Ne mogu se i ne želim obuzdati, ali možda je najbolje da ja iz Gutenbergove galaksije u Muskovoj odustanem od savjeta? Da samo pričam priče? Na pitanje koja mi je vrsta najdraža, naravno reportaža i sve rubne novinarsko-književne, ali kolika je akceleracija u mijeni, primjer je kako sam na 1. Fra Ma Fu Festivalu u Virovitici prije desetjeća moderirala okruglim stolom o reportaži, ako se dobro sjećam hoće li i kako preživjeti nova vremena i nove medije?, a ove godine, uz dodjelu nagrada za najbolju reportažu od prethodnoga festivala reportaže, jedna od tema za nove reportere i Franje Fuise za raspravu na novinarskom festivalu bio je utjecaj umjetne inteligencije na reportažu! Zapravo je nabolje da mlade kolege usmjerim na recentne nagrađenike za najbolju reportažu, jer je moj dugogodišnji suradnik (Vjesnik, Zepter…) prije stotinu godina Romeo Ibrišević u Meridijanima, Maja Medaković i Nikolina Cetinić reporterke Provjerenoga Nove TV, Tamara Opačić iz Novosti…
Uzori su oko nas, samo ih valja prepoznati. I neprestano –
prepoznavati!
Na otvorenju samoborskoga 6. Međunarodnoga trijenala autoportreta Autoportret kao intimni vremeplov 18. listopada 2024. najviše su me se dojmili gužva unatoč kišurdi, mladalački Meštovićev autoportret iz Zbirke Rogić i razgovor a majstorom (novinske) fotografije Markom Čolićem o tome kako najprije treba biti portret, a kod portreta je važna psihologija, da bi se došlo do autoporteta. Za posebne obiteljske nedjeljne ophodnje dojmilo me se da je mali potomak Adrian Brezak Brkan otprve i u pomaknutome autoportretu prepoznao svoga Dodu, Miljenka Brezaka – čast je biti izabran u 114 umjetnika sa Dvostrukim autoportretnim triptihom, 26.08.2024., kolažom crno-bijelih digitalnih fotografija, 33,87 x 18,58 cm – a veliki potomak Ivan Brezak Brkan na izložbi je detaljno analizirao utjecaj AI, jer baš je uz pomoć AI napisao neki intervju – s pitanjem je li autorski i čiji je zapravo autoportret?
Dvostruki autoportretni triptih Mijenka Brezaka iz 2024.Autor i autoportret, Foto Božica Brkan
Dok se sjetim koliko je Miljenko snimio portreta i autoportreta, neprestano se snima u zrcalu, koliko neki ljudi snime selfija. Pa čak sam napisala kekavski igrokaz za klince Selfie na kipec! To je moj stav. (I Samoborci imaju zanimljiv edukativni pristup – paralelnu iszložbu dječjih autoportreta i portreta!) Mogla bih o tome do preksutra. No, veseli me da u Prici ljudi razgledaju, sve do 8. prosinca 2024., nisam baš očekivala… I jednostavno, iz odličnoga kataloga prenosim zanimljiv tekst svoje kolegice (i ljubimice!) vrsne kritičarke, povjesničarke umjetnosti, autorice izložbe i predsjednice ocjenjivačkoga suda Ive Körbler (s članovima Nikolina Šimunović, viša kustosica Galerije Prica, POU Samobor i dr. sc. Anita Ruso, povjesničarka umjetnosti).
„Tko je to? Ah, vrlo dobro, pustite beskraj da uđe.” (Louis Aragon)
Bez obzira na trendove, tendencije i fenomene u suvremenoj likovnoj produkciji motiv autoportreta još uvijek ne zastarijeva i ne gubi se interes umjetnika za njega. Nevezano uz individualni stil, tehniku i medij stvaranja u nekome će trenutku gotovo svaki umjetnik imati potrebu napraviti neku skicu, crtež, fotografiju ili karikaturalni prikaz svojega lica, makar s time kasnije nikada ne izašli u javnost. Postoji mnogo vrsta autoportreta – tijekom povijesti pa sve do danas – od reprezentativnih, strogo realističkih preslika vlastite fizionomije, emotivno-psiholoških, odnosno formalnih, deskriptivnih prikaza lica, ali i maskiranja svoje fizionomije ili savršeno naslikana hiperrealističkoga i naturalističkog autoportreta. U tim varijantama postoje i otkloni koji mogu ukazivati na trenutačno ili trajnije tjeskobno stanje umjetnika, egzistencijalne, emotivne ili psihološke krize, što je posebice obilježilo autoportrete umjetnika u 20. i 21. stoljeću.
To se nadovezuje na zapažanje kolege Nikole Albanežea s prethodnoga, 5. trijenala autoportreta, kad je ustvrdio da „činjenica kako prikazivanje sebe nije zasnovano samo na mimesisu, da nije tek dostizanje sličnosti – kako je to zahtijevao Joshua Reynolds ističući potrebu za ‘navikom da pravilno crtamo ono što vidimo’, kao jedinom ispravnom metodom – već može biti prikriveno različitim travestijama: stilizacijama, groteskama ili doslovnim maskama”.
Ivan Meštrović, Autoportret (čovjek koji piše), 1925., bronca 37 x 23 x 26 cmMorala sam i ja stati uz Meštrovića, jer je samoborska izdavačka kuća Opus Gradna Tomislava Zagode upravo otisnula našu zajedničku slikovnicu Čudo od Vlaja, Foto Miljenko Brezak
Ako se, dakle, svi unisono slažemo oko činjenice (a slažemo se) kako nam stvarnost sve češće postaje psihoemotivno teška i zahtjevna, u toj se manifestaciji stanja otvaraju mogućnosti da putujemo u mašti u neke druge prostore, vremena i kulturološke okvire. To gotovo da postaje svakodnevnim procesom. Pojedinci bježe u prirodu, drugi se bave meditacijom, treći bježe iz gradova na selo i ladanja. Ti se pomaci u egzistencijalnoj tjeskobi mogu trasirati i u tretmanu kako se umjetnici suočavaju sa svojim odrazom: stvarnost je toliko naporna da se moramo „odlijepiti” od nje, makar i u samoći vlastita atelijera ili stana. Tako se, osim klasičnoga psihološkog nijansiranja raspoloženja i stanja u kojima umjetnici vide sebe, autoportret javlja kao spasonosna gesta da se teleportiramo u neko stoljeće, civilizaciju i prostor za koji osjećamo da bismo se tamo mogli najbolje osjećati.
Naše novo lice i ruho (ili staro, prema prisjećanju i prema osobnim uvjerenjima) nije maska, već pokušavanje prepoznavanja nekoga dijela naše osobnosti koja je zaboravljena, potisnuta, odnosno nije vidljiva „na van”. U kojoj bismo se odjeći, kulturi i epohi najpreciznije mogli zamisliti? U kojemu stoljeću ili tisućljeću? U kojoj društvenoj kasti? Okružuje li nas grad, selo na kraju svijeta, pustinja, planine, dvorac, palača, samostan ili svemirski brod i svemirska postaja? Što smo nekada bili po profesiji ili čemu težimo negdje u snovima? Jesmo li negdje u prošlosti zagubili dio sebe ili se tek kompletnima vidimo u bliskoj ili dalekoj budućnosti ljudske civilizacije? Imate li osjećaj da ste trenutno ovdje „u krivome filmu”? Jesmo li sretniji u vraćanju i prisjećanju prošlosti ili čeznemo za budućnošću, ma kakva ona bila? Sve su mogućnosti vlastita preciznoga „pozicioniranja” u novo lice otvorene, stoga mi se, nakon brojnih razgovora s umjetnicima u zadnjih nekoliko godina, nametnula ova varijanta recentnoga tretmana autoportreta.
Majstor portreta Marko Čolić o autoportretu, Foto Božica Brkan
Iako su dadaisti i nadrealisti u europskoj modernoj umjetnosti
započeli takve oblike osobne transformacije i začudnih intelektualno-duhovnih
putovanja preko „ogledala čudesnog” (Pierre Mabille), taj se proces može
pratiti u kontinuitetu do danas. Kao da
moramo bježati i spašavati se, teleportirati u neke druge, možda bolje
dimenzije postojanja. Takve će autorske poetike biti bliske i s tzv.
slikarstvom snova i fantastičnim slikarstvom, ali će se pojavljivati i u drugim
tehnikama i materijalima, od kolaža i fotografije pa sve do skulpture, kasnije
videa i kompjutorske grafike.
***
Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan o autoportretu, selfiju i Ai, Foto Miljenko Brezak
Radovi pristigli na natječaj za 6. trijenale autoportreta vidljivo slijede i razumiju zadanu temu koncepcije, štoviše svojom su brojnošću i kvalitetom razine intimnih studija koje umjetnike prenose u druga vremena, prostore, stoljeća i kulture ugodno iznenadili žiri.
Radoznala publika, Foto Miljenko Brezak
Uz
standardno dobre i kvalitetne prikaze vlastita lica na tragu poetskoga
realizma/intimizma, ili naturalizma i hiperrealizma, javlja se cijeli niz
radova koji nose zamjetan psihološki i emotivni naboj, s laganim
egzistencijalističkim natruhama. Pojedini radovi iskazuju jasno osjećaj autora
kako i sada doslovce kao da žive između nekoliko dimenzija ili svjetova jer je
ova materijalna razina energetski (ne samo doslovce) preteška. Ne treba bježati
od činjenice kako u ovome trenutku povijesti svi osjećamo manju ili veću
tjeskobu i osjećaj nemoći pred globalnim zbivanjima, što se povratno reflektira
i na licima umjetnikâ.
Javljaju se pojedinačno i tzv. aristokratski autoportreti, gdje su si slikarice dale oduška mašti pri vraćanju u živote iz ranijih stoljeća – da tako kažem – a neki su kao astronauti otputovali i u bližu ili daljnju budućnost.
Tin Samarzija, Dekonstrukcija autoportreta, 2021., kolaž i tuš i papir, 50 x 35 cm
Nije na svim crtežima i slikama prikazan klasični autoportret, ponekad umjetnici nisu prisutni u djelu, već naslovom i apstraktnom redukcijom iskazuju određeni egzistencijalni stav, dok neki čak ostavljaju tragove i u stihovima. Kao posebno kvalitetna i maštovita dionica izdvajaju se radovi u tehnici akvarela, s obzirom na to da ta tehnika općenito izvrsno „hvata” trenutačna raspoloženja i stanja ili i stavove o nečemu što muči umjetnike u toku dana. Tu se očitava i humor ili autoironija, osjećaj bespomoćnosti ili potreba da se metaforički prebaci u neku drugu paralelnu dimenziju. To iskazuju i pojedini radovi u složenim kombiniranim tehnikama, gdje se spajaju dva ili više medija, sve u funkciji toga identičnog prikaza samih sebe: fizički smo ovdje, ali zapravo smo u mislima ili sanjarenjima u nekome drugom vremenu, prostoru, svijetu.
Irena Podvorac, U razgovoru sa sobom, 2022. – 2024., kombinirana tehnika
U fotografskim prikazima i video-radovima pojedini autori također se izmještaju iz ove dimenzije stvarnosti i odlaze na neke druge prostore, često postupkom montaže prizora. Neki se fotografijom vraćaju u djetinjstvo, simbolički naglašavajući kako je taj dio života bio najljepši, najčišći i najsigurniji, što je bez dileme na tragu zadane teme ovogodišnje koncepcije.
Radovi u tri dimenzije, odnosno skulptura i mali objekti u kombiniranoj tehnici naglašeno nose element humora ili simboličnih prikaza samih sebe kao pars pro toto, dio za cjelinu. Moglo bi se reći i kako se humorom i sarkazmom umjetnici liječe od stvarnosti, duhovito je komentirajući djelom. Zanimljivo je primijetiti kako se u jednome broju radova uz prizor umjetnika javlja i motiv neke životinje. Za pojedine je autore životinja njihovo drugo ja, možda i animalni duh ili čuvar, a nekima simbol spiritualne i emotivne slobode, vjernosti i lojalnosti, mnogo veći od drugih hominida s kojima smo okruženi.
Jelena Sokić, Tri sestre (nevidljive žene), 2023., akril platno, 50 x 40 cm
Jednako je tako važno naglasiti kako većina umjetnika autoportretom iskazuje jasan stav o tome da je umjetnost njihov važan ili najvažniji dio identiteta, ono preko čega se autentično i autonomno predstavljaju svijetu, svjesni snage umjetničkoga djelovanja koje usprkos općoj apatiji ipak može mijenjati fragmente naše male galaksije. Možda i ne, ali ne odustaje se od statementa kako je umjetničko djelovanje važan dio našega postojanja, što osobno iznimno pozdravljam i podržavam. Naime, motivom autoportreta moguće je iskazati široki dijapazon mikrotema, ubaciti poruke i svjetonazorske odrednice koje imaju snažan egzistencijalni okvir i potpis. Autoportret kao manifest umjetnika, zašto ne?
Prateća mala izložba ovogodišnjega trijenala izbor je djela s temom autoportreta iz zbirke Roglić. Dvije slike istaknutoga hrvatskog slikara Marijana Trepšea (1897. – 1964.) izvrsni su primjeri autoportreta. Tema autoportreta inače je bila dosta zastupljena i apostrofirana u njegovu opusu tijekom nekoliko desetljeća, i na tim studijama vlastita lica možemo jasno pratiti slikareve mijene stila – od ekspresionizma, preko sezanizma te klasicističke stilizacije i magičnoga realizma, gdje se mijenja tonska paleta i kromatska skala, ali i volumensko oblikovanje. „Autoportret” (između 1926. i 1928.?), u toplim smeđe-crvenkasto-žutim nijansama, s finim sjenčanjem lica primjer je različitih stilskih utjecaja, gdje se autor lagano približava konceptu magičnoga realizma. Drugo djelo iz zbirke, „Muškarac i žena” (1928.), varijanta je njegove druge značajne slike toga perioda, „Autoportreta sa suprugom” (1928.). U toj verziji slike iz zbirke Roglić Trepše slika lica, tijela i odjeću mekšom modelacijom, s mnogo više toplijega tonskog sjenčanja, uz promijenjene detalje gesta i stava svojih i supruginih ruku.
Dva autoportreta makarskoga slikara Antuna Gojaka (1907. – 1986.),
u poslijeratnoj realističkoj inačici prikaza lica gdje postoji stanovita
redukcija detalja, posebice u djelu gdje slikar sebe prikazuje već u zrelijim
godinama, studije su starijega muškog lica na kojemu su već utisnuti tragovi
života. Međutim, iz konteksta na slici, scenografije i odjeće slikara, kao i
odabira boja, jasno je kako živi uz more, iako su detalji na slikama dosta
škrti i reducirani.
Hrvatski kipari iz prve polovice 20. stoljeća – ali i druge polovice, podjednako –nisu često posezali za temom autoportreta, i broj je takvih djela u skulpturi prilično malen. U našoj je povijesti umjetnosti prve polovice 20. stoljeća poznato kako je autoportret kipara Ivana Meštrovića (1883. – 1962.), pod naslovom „Autoportret (Čovjek koji piše)” iz 1925. godine jedno od najranijih djela te vrste. Kritika je već pred više od pola stoljeća zamijetila kako „karakteristična širina herojske geste i zamah nadilaze psihološki sadržaj djela”, no s time se danas možda i ne bismo složili.
Ivana Mrćela, Handglasses, 2023., akril platno, 50 x 50 cm
Umjetnik ima mrk, vrlo ozbiljan izraz lica, gotovo u grimasi,
duboko koncentriran na radnju pisanja i sadržaj koji zapisuje. Vanjski svijet
za njega ne postoji. Postoji određena samotnjačka, kontemplativna dimenzija te
skulpture koja je još za umjetnikova života bila međunarodno prezentirana i
poznata. Kipar kao da se podtemom pisanja i tretmanom volumena djela izolirao
od svoje okoline. Cijela kompozicija volumena iznimno je skladno oblikovana kao
cjelina u kojoj su anatomski detalji tijela (okret glave, nejednako spuštena
ramena, pozicija ruku i šaka, savinute noge) usklađeni u gotovo ovalno
sabijenoj, kompaktnoj kompoziciji volumena skulpture, što pridonosi dojmu
kontemplacije i izolacije.
Rad na autoportretu krajnje je introspektivan čin, kad i
najekstrovertiraniji umjetnik biva dramatično suočen sa samim sobom; u
trenucima samoanalize, poniranja do nekih razina svojih emocija i psiholoških
stanja koja inače možda želimo zanijekati ili proći lako kroz njih kao da ne
postoje… dakle, svaki je autoportret čin izvjesne hrabrosti.
U Vrbovcu smo 5. listopada 2024. – i uz kmukanje – svečano i zanimljivo predstavili treću zbirku kajkavskih pjesama Katarine Zadrije Kmukač, izdavač Udruga Osebunjek, Vrbovec 2024. Poslije zbirki Povele rouže: kajkavske pjesme, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018. i Narisana misel, Hratski sabor kulture, Zagreb, 2020., najzrelijom dosad procijenila sam je u recenziji objavljenoj u knjizi kao predgovor. Drugi je recenzent Tomislav Ribić i njegova je recenzija Ničemurnost praznega sveta brez kmukača objavljena kao pogovor.
Katarina Zadrija čita naslovnu pjesmu svoje najnovije zbirke (Foto Miljenko Brezak)
Rado
napominjem kako je u međuvremenu, između nastanka i objave Kmukača za
posve druge pjesme Zadrija postala i nagrađenicom najuglednijega kajkavskog
natječaja Dragutin Domjanić u Svetome Ivanu Zelini. Vrlo vrijedan
doprinos kajkavskom jeziku i književnosti.
Naslovnica zbirke
Božica Brkan: Neodoljiv pjev kmukača Recenzija rukopisa zbirke pjesama Kmukač Katarine Zadrija Zagreb,
23. veljače 2024.
Ako
i kad čovjek ima priliku odabrati svoju sudbinu, najčešće odabere opet
svoju. Kao u Šumi Striborovoj Ivane Brlić-Mažuranić kada se baka
nađe u situaciji da može birati da bude sretna i vječno mlada ili da ostane
žalosna sa sinom i snahom, prikrivenom zmijom, kaže kako je njoj draža njezina
nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Ako imaš priliku odabrati glas, ma
koji na svijetu, najljepši, koji bi odabrao? Glas pjevačice koju voliš, pjev
slavuja ili vrapca? Iako kaže kako Bez tičekov, šume kričiju mrzljina. (Mrzljina),
ispjevavši Štiglec se pisani v kalu namakal./ Moukre je ove zime koumaj
jade piskal./ Bouža souza mu perouti zaljejala./ Popievka
mu je v kiesnu jesen vmrla. (Štiglecova
soudba), Katarina Zadrija ipak odabire pjev – kmukača. Čak je i cijelu,
svoju novu zbirku pjesama naslovila Kmukačem. Tumači to vrstom žabe,
lat. Bomnia variegata. Razmišljam je li to onaj sitan i ružan
žablji muškić – punkačem su ga zvali u mom selu – koji najljepše
pjeva ne kada žabe razvezu prizivajući kišu nego kad se želi pariti.
Katarina tumači kako je to žaba koja lijepo pjeva, gotovo serenadu. Voli
čistu vodu, zaštitnim se bojama prilagođava okolini te je izvana gotovo
neprimjetna, a iznutra, po trbuhu, našarana, gotovo lijepa. Pred istrebljenjem
je i zaštićena. Pomišljam i na one ružne začarane krastave žapce iz bajki
s hepiendom koji se princezinim poljupcem, neupitnom ljubavlju, pretvaraju
ponovno u lijepoga kraljevića. Ali, zašto ne, ako i Cunjek može
zazvučati pjesmom: Vu vode se cunjek moči / Pralja mu luga pripravlja / V
beljitnicu vodu toči.// Če od cunjka zide balada./ Noute bi ti rada krali /
Kak popievaš bi igrali.?
Tomislav Ribić i Božica Brkan, recenzenti treće zbirke Katarine Zadrije (Foto Miljenko Brezak)
Fascinantno je kako je Katarina Zadrija, koja je svoju treću
kaj kavsku zbirku pjesama nazvala Kmukačem, uopće propjevala,
ohrabrila se pustiti glas. Sudbinom mnogih žena (i) njezina naraštaja, nije
to učinila bezbrižno ni kao djevojčica, jedino dijete u obitelji, kada su
joj u šestom razredu nagrađivali sastavak; nije uspijevala ni kao djevojka,
jer se u rodnoj kući, ne njezinim izborom, podrazumijevalo da se školuje za
nešto brzo, korisno i praktično, za trgovkinju; a više od toga ni kad se
ubrzo udala nije joj bilo omogućeno u muževljevoj kući. Ne konstatira li u
pjesmi Kumice z placa da Zutra bouš išla spat i zutra se digneš. te
da Za sreču, sem daješ se, se svoje dane / totu, denes je hora, spi se v
grobu.?
Tek pošto su se njih dvoje osamostalili pod vlastitim krovom,
Katarina se uz posao doškolovala na Ekonomskom fakultetu smjer Vanjska
trgovina te na Višoj školi za sigurnost na radu, pošto su osno- vali svoju
tvrtku u kojoj je direktorica i računovođa, izrodivši troje odlično
školovane djece i šestoro unučadi, mogla se posvetiti i svojim interesima.
Voćnjaku starih sorta voćaka, skupljanju ljekovitoga bilja za čajeve i –
lijepoj riječi. I kroz Udrugu Osebunjek.
Fotografija Miljenka Brezaka iz serije Hrvatski književnici – dar za pjesnikinju (Foto Miljenko Brezak)
Uspjela se izboriti za sebe, za svoj glas, pjev. Propjevala je odjed- nom, iz čista mira jednoga dana 2015. napisavši prvu pjesmu, izdvo- jivši – pokazat će se programatski – iz krajolika, iz okruženja Stari zdenec (Selski Zdenec / Do lani je dural / na križanju iza Isuseka… ), koji mnogo toga pamti ali u novome vremenu ga betoniraju jer je voda uvedena u kuće, pači, pa pjesnikinja svejedno moli: Ne daj bogek / da i njim / nešte zatere tak trag. Od 2016. redovito se javlja na lokalnim i nacionalnim literarnim natječajima, a već 2022. Ivan Koprić, Franjo Simić i Irena Habeš Koprić uvrštavaju je među šezdesetoro pjesnika u zbornik Pjesništvo vrbovečkoga kraja / Perlice u sivilu povijesti, str. 350.-353., s pjesmama Narisana misel i Prkos.
Katarina Zadrija poslavila je svoje najmlađe književno dijete i sa svojom brojnom obitelji (Foto Miljenko Brezak)
„Katarina
Zadrija
Rođena je 9. veljače 1964. u Lovrečkoj Velikoj pored Vrbovca. Osnovnu školu pohađala je u Banovu i Vrbovcu. Srednju trgovačku školu završila je 1983. u Vrbovcu. Studirala je ekonomiju. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom jeziku te na kajkavskom narječju. Objavila je dvije zbirke poezije Povele rouže: kajkavske pjesme Varaždinske Toplice, 2018., Tonimir, crteži Božica Jelušić) te Narisana misel (Zagreb, 2020., Hrvatski sabor kulture, predgovor Božica Jelušić, fotografije Katarina Zadrija). Priprema treću zbirku kajkavske poezije Kmukač. Sudjeluje na susretima i recitalima na kajkavskom narječju, ali i šire. Pjesme su joj objavljivane i u zbornicima. Objav- ljuje i kratke priče, a u pripremi joj je zbirka desetak pripovijedaka na kajkavskom narječju. Članica je Hrvatskog sabora kulture i Mati ce hrvatske, a osnivačica je (2019.) i predsjednica udruge Osebunjek za očuvanje i promicanje kajkavskog govora i zavičajne kulturne baštine vrbovečkog kraja. Od 2019. organizira recital kajkavske poezije Stara lipa u Vrbovcu s kojeg je objavljeno šest zbornika (2019., 2020., 2021.2022., 2023 i 2024.). „U pjesmama koristi svoj vrbovečki, lokalni kajkavski jezik, s mnogo sačuvanih fraza i idioma, te leksikom koji pomalo iščezava iz rječnika mlađih generacija, miješajući se sa svojevrsnom suburbanom varijantom zagrebačkih, purgerskih obrazaca, pri čemu pokazuje izražen osjećaj i naklonost za očuvanje tradicije, poglavito u jeziku i kolektivnim uspomenama, a potom i u različitoj etno građi, za čije se očuvanje nesebično zalaže.“ (Božica Jelušić, U čast vrbovečkoga k(r)aja, Kaj, br. 3-4/2019., str. 8).“
Kmukač, treća Katarinina
i, prema mojoj ocjeni, najzrelija zbirka, nije se zadržala samo na
sentimentalnim i utješnim sjećanjima na prošle dane, mladost, drage ljude,
ruševne hižice, zarasle živice i na snovima, koji se ionako i ne ostvaruju: Zblouđena
bloudim / Scukali su življenje, rastepli senje (Rastepene senje). U
pjesmi Kak bajka pje- va: Pod glavu bi vanjkuš z oblouka. / Od
mljieka mi nek zrastu mustači / Ljepše je gledeti z daljeka / na preteklost
gda kak bajka zrači. Filmski rečeno, od lijepih sličica (Hižicu kak
cofek dim za nebe vesi u pjesmi Z demlju otplovi;
Znad črljenoga čriepa, triegar po triegar / Veter ja- voru žoutu robaču
slači. u pjesmi Pajdaš gda trieba) te općega plana, totala,
odabrala je bliže planove i detalje u kojima se mnoge teme pa i etnološke,
botaničke i zoološke preciznije uočavaju. Zanimljivo je kako se umjesto za
ugodniju gornju, ptičju ili božju, opredijelila za donju, baš žablju
perspektivu, za – kmukača. U istoimenoj, naslovnoj pjesmi govori: Ne pametim kmukača več z grabe. / Spominjem se negda je
kmukal: kmuk kmuk / potepel se, skril kak mnougi vnuk. / Po mulju još,
krešče regeču, žabe.// (…) Kak kmukača morti me se gda zmisle / zbiram
rieči noukem veda na radost, / kmukala je, rieči su je v jasle.
Sa svoje šestoro unučadi (Foto Miljenko Brezak)
Pjeva svoju oporuku, svoju ostavinu, svoj osebunjek potomcima
– u pjesmi naslovljenoj upravo Oporuka, kaže: Življenje je denes
drugačke. / Osebunjek je romantika…– ne odustajući uza sve životne
muke i dvojbe od sebe i najsvojijega: Zbiram rieči sebe droptinu miera.
Samo na prvi pogled uobičajene domjanićevske i galovićevske, ruralne tempi
passati, s poslovičnih tema miloga i romantičnoga panonskoga krajolika
sjeverozapadne Hrvatske, kajkavskoga, te riječi koje se, ako već nisu,
ubrzano zaboravljaju jer se sve manje koriste, u najnovijoj se knjizi s
nekadašnjega usredotočuje na moderan, katkad i urbani život, a često i na
neugodne socijalne teme. No pjesme Ka- tarine Zadrije ispunjene su za sva
čula: i bojama i oblicima, i zvucima i mirisima. Katkad ugodnima, kao u pjesmi
Napitek mladosti: Štikani se stouljnjak na roubu šume prestrl. / Po
presušanju mednu je duhu imel. A katkad i neugodnima: Pučem se za lasi
z ove kmice. / Se jošče imam za kej pukati? (Pučem se). U pjesmi Lepljina
(praznina) kaže: Lepljina, leplječa lepljina./ Ničemurnost praznoga
škafa. / Glumišče, kazališče. / Cirkus na pohabani
deska….) Nit šekutor več ne razmi/ Misala
smisel.// O, Bogek, zake si na križu visel! Ne skreće oči, u nekim
pjesmama posve naturalistički zagleda od vouglena črne moje pragišče (V
struganju) ili u kola V ljepča gnjili je kroumper (Suharek),
ne skreće niti zatvara oči pred ružnim u temeljima kao Stiha, kak očel
si, vrni se, / za navek ne dural truli taj prag. (Vrni se) ili sa
sviješću o neodrživošću lažnoga sjaja Črljena je skrla jabouka./ Ni
glanc več nemre to skriti./ Kak mozel tielu je mouka. (Radost cuka).
Gosti pjesici iz Varaždina, Ivanić Grada…… Zagreba i drugih mjesta (Foto Miljenko Brezak)
Vapi:
Gda zemlja bou naša vmirala? (Lovrencova souza) Iako Vu
našem pitoumem kraju/ i v kopanja cvietje imaju. (Vu našem kraju), ona ne
odustaje od praiskonske ljepote biofilnoga: Vu šume sem svo- ja, vaša,
doma./ Da himnu vam skladan, ne znam kak./ V srcu vam himnu saki dan povedam./
Ja sem drieve, z korenjem vu srcu/ Koud idem z sobu si ga nosim. (Drage moje
drievje) No, iako pjesnikinja, ne može se iskorijeniti iz stvarnosti
suvremenoga svijeta: Ja čekam špot. Kakva je to pesma / v koje glavnu
ulogu ima rima? /A zmisljila se niesi ni miša, ni petelina, / same boug dragi
zna kuljike blaga šuma još ima. //Bila sem v šume. / Od svega povedanoga
same je trag. / Najmenjša briga je moja rima. / Šuma se plače. I ja ž njou.
/ Z vuna su same ostavili drieve kak tapetu. // Porušili jagaciju, vmorili
dub, / bukvu su prodali za zlatni zub. (Pustač je zapustal) Svakako
podsjetiti valja kako i tu pjesmu započinje pitanjem: Kuljike žiru treba
da postane veljiki dub?
Makar
i bijegom u reakciju djeteta, dohvaća se egzistencijalnoga i esencijalnoga: Spasa
iščem kakti fetus / materinom krilu bliže. (Spod tujice). Ne odustaje ni
u kom slučaju: Osmouđeni cunjek bura riflja. / Stare škornje gda kefa
naglanca./ Radost puči z skritoga culca./ Življenje je prebirana
kiklja.(Prebierana kiklja). Ni od svoje, ma i kmu- kačeve pjesme: Još
same riječi su ostale z nami / se duge je stranjske, pod laframi. (Poišči
rieči).
Ankica i Miroslav Betlehem iz Galovićeva Peteranca večer su ozvučili pjesmama različita kajkavskog izričaja (Foto Miljenko Brezak)
Verse,
ma o čemu pjevali, nose joj i rima i ritam. Za zbirku ih je odabrala šezdeset
dvije i podijelila u šest sugestivnih cjelina: Iščem srce, Klempave vuha,
Meste za zumbula, Gunj ima svietle niti, De je cierkva, Poišči rieči Mnoge
od uvrštenih pjesama, navodi, objavljene su, čitane ili nagrađene na nekom od
brojnih natječaja na kojima se ogleda posljednjih godina. Radeći na sebi
zapravo radi na tekstu, pa sekritičnijom vizurom s poezije širi i na
prozu, s kajkavskoga govora rodnoga sela Lovrečka Velika i sela Dulepska u
koje se udala te katkad po praktičnoj potrebi, standardnog jezika.
No,
Zadrija se ne zadovoljava samo pisanjem u svoja četiri zida nego okuplja
istomišljenike s kojima osniva Udrugu Osebunjek njegujući zavičajnu
baštinu, ponajprije jezik, ali i ručni rad, primjerice kinč kojega također
neće ostaviti neopjevana: Babica moja če glediš
me zgora/ rada bi da ne bi me karala. / Luster sem advencki na pešu si veru
splela. / Gda mamu, strinu, tecu i vunju sem pitala / kak diela se, ni jena
povedati nie znala. // Za kinč sem si luster ovoga adventa zobrala./ Da z
graha je bil to saka je rekla. / Na ramu drvenu lanc od graha se del / miljek,
ja dalje ne znam, gda sem porasla / moderni nam cajt to je zel. (Babičin
luster).
Surađuju i s kolegama iz Dugoga Sela i Ivanić-Grada,
organiziraju literarna čitanja i predstavljanja knjiga i književnika, na
Radio Vrbovcu održavaju redovitu emisiju kako bi im glas dopro što šire. Uz
drugo, osnovali su recital Stara lipa uz koji redovito objavljuju (već
šesti!) zbornik okupljajući pjesnike iz cijeloga kajkavskog kruga.
Katarinine pjesme iz zbirke čitali su njezini kolege pjesnici iz Udruge Osebunjek Marija Petrek, Tatjana Kobija i Josip Bešen (Foto Miljenko Brezak)
Mogli bismo se upitati zašto ljudi danas još uopće pišu
poeziju? Kako to da im ne dostaju postovi na Facebooku ili poruke u SMS-u ili u
Messangeru? Zašto ljudi u zlatnoj dobi poput Katarine Zadrija ne dvojeći o
vlastitom amaterizmu i ne uspoređujući se, jednostavno razmišljaju u stihu, o
smislu? Ne znam da li je odgovor pravi, jesmo li ga zaista svladali, ali meni
se svidio onaj, cijela životna filozofija, u pjesmi Bicikljin: Gda sem se
bicikljin vojziti vučila / na tatinem starem Rogu / znad štanjge veljike /
nies mogla zahititi nogu.// Spod štanjge sem bila / i rouku do governala
proužala.//(…) Gda je jurnul kak tič sem letiela / prenagle zakočila, v
koprive zleteila. // Zmisljim se denes si svoji
bicikljinov / kej življenje mi je nosile / potrenoga ramena i koljieni. / kak
spod štanjge sem se vojzila / do gda noga nie zrasla. // A najtežieše se
bile nafčiti / polaku brenzati,/ stati, na vrieme z bicikljina ziti.
23. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini 9. rujna 2024. bio je posvećen 450. obljetnici prve tiskane kajkavske knjige Decretum Ivanuša Pergošića. O toj je govorio prof. emer. Alojz Jembrih.
Sudionici 23. Znanstvenoga skupa o kajkavskome u Krapini (Foto Miljenko Brezak)
Nije to, dakako, jedina zanimljiva tema, jer su znanstvenici nadahnuća
našli kako u povijesnim tako i u recentnim, sve zanimljivim i u javnosti
manje poznatim temama. Fra Juro Šimić i urednik zbornika prof. emer.
Alojz Jembrih predstavili su zbornik Gregur Kapucin i njegovo djelo (1734. – 1812.) Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Mr. sc. Ivan Zvonar svoje je izlaganje naslovio Na izvorima popijevke Protuletno drago vreme, adr. sc. Marijana Borić odabrala je Kajkavsku rukopisnu knjigu Franje Josipa Kosednara„Cisio aliti Planetna kniga“ iz 1787., jedina kajkavska od tri objavljene astronomske.
Profesor Jembrih s Pergošićem, izdanjem iz 2003. (Foto Miljnko Brezak)
SOS za svece
Prof. dr. sc. Zvjezdana Jembrih svoje je izlaganje posvetila SOS-u za svece i predstavila oživljavanje radobojske kulturne baštine. Dr. sc. Krunoslav Puškar predstavio je Istraživanje njemačko-hrvatskih jezičnih dodira u potkalničkom Prigorju,dr. sc. Martina Horvat Imenične tvorenice u pjesmama Ante Kovačića, mr. sc. Ivica Glogoški prikazao je nove priloge za cjelovito predstavljanje strane lirike u kajkavskome prijevodu. A Danica Leštek Kajkavsku radionicu vu Kajkaviani. Doc. dr. sc. Tanja Baran govorila je o Vinu u kajkavskoj književnosti, što je bio uvod u predstavljanje njezine knjige Hrvatska vinska kultura – Znanstveno popularna monografija koju je uz predstavio s izv. prof. dr. sc. Rajkom Furešom. Kao njihov kao prvi čovjek govorio je o tridesetletnici zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, uz Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina organizator skupa
Božica Brkan, Rajko Fureš, Martina Horvat i Alojz Jembrih s ovogodišnjim glavnim izdanjima (Foto Miljenko Brezak)
6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019.
Čestitke toj Udruzi, jer jeuspjela objaviti novi u nizu,
skroman ali odličan, već 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina
2017.-2019.Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, nakon višegodišnjega
prikupljanja sredstava, što očito nastavljaju jer im predstoji i 7. zbornik s
pregledom izlaganja od 2020. dalje. Zbornik su predstavili glavni urednik Alojz
Jembrih te urednici Rajko Fureš i Martina Horvat.
Ivan Zvonar: izlaganje u 87. godini! (Foto Miljenko Brezak)
Na gotovo 400 stranica, kako u Predgovoru navodi Jembrih i kako je
podsjetila Martina Horvat, knjiga među ostalim objedinjuje 15 referata
uglavnom sa znanstvenih skupova održanih u Krapini 2017., 2018. i 2019. godine,
uz iznimku jednoga referata iz 2015. i jednoga iz 2016. godine.
Znanstvenice i dame, svaka iz svoje perspektive, o kajkavskim tekstovima o jezikui knjievnosti i astronomiji: Martina Horvat i Marijana Borić (Foto Božca Brkan)
Zbornik započinje referatom Hrvojke Mihanović-Salopek, aktualne predsjednice DHK-a, pod naslovom Kajkavska modernistička fugaErnesta Fišera u kojem autorica piše o kajkavskom opusu istaknutoga hrvatskog pjesnika. U tekstu Zvonimira Kurečića naslovljenu Kajkavski književni jezik u liturgiji Zagrebačke (nad)biskupije doznajemo o putu i važnoj ulozi kajkavskoga književnog jezika pri prosvjećivanju vjernika u liturgiji tadašnje Zagrebačke biskupije. Slijedi tekst Ivana Zvonara Rukopisna pjesmarica Philomela sacra Jurja Lehpamera koji osim važnih podataka o spomenutoj rukopisnoj pjesmarici sadržava na dvadesetak stranica i izbor pjesama iz pjesmarice. Tekst Alojza Jembriha Tomaš Goričanec i prvi kajkavski ep o sisačkoj pobjedi (1593.) u hrvatskoj književnosti donosi niz važnijih podataka o autoru epa Opseđenje i poboj sisečki 1593. koji je u literaturi isprva bio prešućivan, kao i o samu epu. Na kraju članka autor je pridodao niz korisnih ilustracija o navedenoj temi. Ivan Zvonar autor je i članka Odjeci poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća u kojemu se uz rukopisne prijepise Kapucinove poeme donose i važniji podatci o inačicama poeme u spomenutim pjesmaricama.
Tanja Baran i Rajko Fureš predstavljaju <<tnjinu Hrvatsku vinsku kulturu (Foto Hrvatska vinska kultura)
Članak Postupne averzije prema kajkavštini od ilirizmado danas
autorice Kristine Jug tematizira marginalizaciju kajkavske književnosti
zaključujući da se pojava najviše uočava neposredno prije i za vrijeme
ilirskoga pokreta, dok se pojavom dijalektne književnosti 1900. godine
bilježi veće posvećivanje pozornosti kajkavskim piscima koje će vrhunac
dostići u vrijeme Krležinih Balada kada započinje reafirmacija kajkavštine. U članku Frazemi sela Veleškovca
Branka Tuđa Kanceljak raščlanjuje frazeme spomenutoga sela, a u prilogu
donosi abecedni rječnik frazema i njihova značenja. Barica Pahić
Grobenski tematizira bednjanske odmilice u članku naslovljenu Bednjanske odmiljicei ostale frivolne riječi donoseći u prilogu tekst Bednjanski govor Josipa Jedvaja objavljen u Hrvatskom dijalektološkom zborniku 1956. godine. Željko Bajza autor je članka Tradicija i narodne mudrosti kod Ivana Belostenca u kojem donosi neke od značajki Belostenčeva rječnika Gazofilacij objavljena 1740. godine.
Doktor Fureš preporođuje zagorsko porodništvo i kajkavski jezik, što god treba (Foto Miljenko Brezak)
Dalje, Rajko Fureš u člancima Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca – Trideset godina na planu skrbi za kajkavski jezik, književnost i kulturu (1994. – 2024.) i Osamnaest godina znanstvenoga skupa Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća i suradnja prof. dr. sc. Alojza Jembriha s Hrvatskom udrugom Muži
zagorskoga srcasažima tridesetogodišnju djelatnost spomenute udruge i
osamnaestogodišnju plodonosnu suradnju s prof. Jembrihom, a ujedno
donosi i temeljne podatke o svim dosad održanim skupovima od samih
početaka daleke 2002. pa sve do 2018. godine, kao i o dosad objavljenim
zbornicima. O Kerstnerovu doprinosu korpusu aurea kajkaviana
piše Stjepan Hranjec donoseći slikovite primjere Kerstnerovih
nezaboravnih likova koji su karakterom afirmirali i ujedinili kajkavski
korpus te se ujedno udomaćili i u mnogih ne-kajkavaca. Pažnje je
vrijedan i tekst Alojza Jembriha naslovljen Prvi kajkavski povijesni roman: Događaji Zrinji Miklouša bana horvatskoga (1823./1833.) u
kojem autor donosi važnije podatke o spomenutome romanu, kako o
njemačkome predlošku, tako i o Tomašu Miklošiću koji je za tisak
priredio prijevod romana predočavajući i sam povijesni kontekst u kojem
nastaje roman. Autor analizira roman na slovopisnoj, morfološkoj i
sadržajnoj razini, a u prilogu donosi govor ustoličenja hrvatskoga bana
Nikole VII. te dvije književne posvete Nikoli VII. Zrinskomu, kao i
slikovne priloge. Sam je kraj zbornika rezerviran za osnovne podatke o
autorima referata uz koje su pridodane tri zajedničke fotografije sa
skupova održanih u Krapini.
Zvjezdana Jembrih spašava radobojske svece, a Vera Grgac i Božica Brkan svaka svoj zavičajni kajkavski govor u poeziji (Foto Miljenko Brezak)
Marginalizacija kajkavštine
Budući da je kajkavština u 19. stoljeću društveno marginalizirana,
ovaj zbornik važan je doprinos proučavanju kajkavskoga dijela povijesti
hrvatske književnosti i jezika koji je više stoljeća bio nositeljem hrvatskoga
identiteta, zaključuje urednica Martina Horvat.
Naslovnica najnovijega zbornika radovaPočetak teksta B. Brkan Zavičajni kajkavski govori u modernim medijima iz 2015.Početak teksta B. Brkan Kako pišu recentni kajkavki pisci? iz 2018. u spomen nekajkavcu Robertu Rokliceru
Pergošićevo izdanje iz 2003.Presnimka Pergošićeva Decretuma otprije 450 godina
Podsjećam i na kompetentno Jembrihovo razočaranje, recentno opetovano
usmeno uz Pergošićevu obljetnicu i pismeno uz tekst izgovoren prije osam godina
Zavičajni govori u modernim medijima dodan kao svojevrsnu fusnota o
medijskoj šutnji i ignoranciji kajkavskoga u mainstream medijima. Iza
mojega: Zaključno predlažem: Dobro bi po ovoj temi došlo temeljito
istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih
medija. Jembrih dodaje ogorčeno: To će biti malo teže, jer ti mediji su
u službi u čijoj jesu, oni ne respektiraju toliko kajkavštinu pa maka ri u
naslovu svog medija imaju riječ KAJ, ta im riječ bude više kao pseudo-amblem za
osobnu promičdbu pri čemu ne žele, „srame se“ isticati govornu stranu kajkavštine,
čak nemaju emisije u kojoj bi se, barem jedan sat, govorilo o povijesnom
aspektu kajkavske književnosti i jezika kroz stoljeća. To bi bilo potrebno upravo
sada kada je kajkavski jezik dobio međunarodni ISO kod 639-3 Kjv. U medijima na
kajkavskom govornom prostoru ne postoji svijest o vrijednosti kajkavskoga
jezika, jer im je svijest otklonio obrazovni sustav Republike Hrvatske. To je
više nego tragično, da jedna zemlja – Hrvatska ne vrjednuje svoje različite
idiome kao integralni dio svojega jezičnoga korpusa. Ova napomena je od
urednika A. Jembriha.
Za uspomenu Alojz Jembrih i Božica Brkan, za dovoljni sa konačno objavljenim 6. zbornikom krapinske znanstvene kajkavijane (Foto Miljenko Brezak)
Taman sam pisala o novootvorenoj Bakinoj kući 1968 – 1978 – 1988 chefa Mislava Božića u Krapinskim Toplicama, kadli je Marija Crnjak u Jutarnjem objavila odličan tekst o usponu industrije muzeja na primjeru zagrebačkih. Sve jedan zabavniji od drugoga, sve jedan unosniji od drugoga, otvaraju se umalo tjedno. Ne, ne radi se u Kući Šenoa u Mallinovoj ili o Kući karikatura Ota Reisingera u Radićevoj, u koje zasad, iako važan i zanimljiv dio nacionalne kulture, ne ulaže nitko osim obitelji, nego o takozvanim tematskim muzejima, opisanima kao usko specijaliziranima, s građom zbijenom u prostor veličinestana, napucanim marketingom i aktivnima na društvenim mrežama, no ipak u dobroj mjeri poluozbiljnim projektima u koje je uloženo relativno malo. Lani su uvećali prihode od 30 do 60, a neki i 250 posto. Propao je navodno samo Muzej torture i to zbog cijene najma. Ne znam što je s Muzejom oldtajmera Ferdinand Budicki, jer on je također imao problema sa smještajem, ali koliko vidim ima u Hrvatskoj čak nekoliko automobilskih muzeja. U Zagrebu je posljednjih godina otvoren muzej čokolade, putovanja, selfija, muzej osamdesetih, Novoga vala, mamurluka, kanabisa do nedavno, uz prisustvo predsjednika Republike, muzeja kravate… Ne mogu ne pomisliti koliko je tu dobre koncepcije, marketinga i nečijega prikupljanja, a koliko trenda, dobroga poslovnog nosa, second handa, Hrelića i Jakuševca. Koliko bitnoga, a koliko nebitnoga! Možda se jednom otvori i muzej o muzejima! Antimuzej poput Trokutova.
Jasmina Reis u Kući Šenoa oštećenoj u potresu s darom (Foto Miljenko Brezak)Donirana aparatura Zdenka Šenoe (Foto Miljenko Brezak)
Da se radi o industriji tekst ilustrira sa nekoliko primjera. U 14
godina postojanja prvi privatni muzej u Zagrebu Muzej prekinutih veza, o
kojem imam i ljubavnu pjesmu, sa 96 eksponata i oko 4000 arhiviranih,
bilježi 120.000 posjetitelja u godini i upravo navodno kani otvoriti još
jednu, ne znam koju podružnicu čak na Tajlandu. Muzej iluzija u devet
godina postao je najveći i najbrže rastući lanac privatnih muzeja u
svijetu: dosad ga je posjetilo više od 15 milijuna posjetitelja, posluje
na više od 50 lokacija u 25 zemalja na četiri kontinenta. Neki od
muzeja hvale se podrškom gradskih i državnih tijela mjerodavnih za
turizam i kulturu, a većina se žali kako im Ministarstvo kulture ne da
status pravoga muzeja, što znači jeftinije ulaznice bez PDV-a.
Zdenko Šenoa sjedi u naslonjaču djeda Augusta uz njegov radni stol (Foto Kuća Šenoa)Zdenko Šenoa 1940. (Foto Kuća Šenoa)
Treba li i spominjati British
Museum, Prado, Louvre…? Pomno pratim i vijesti vraća li koji muzeji ili kani vratiti
izloške izvornim zemljama ili se sude s njima. Ako vam je mjerilo za muzej kao
meni barem berlinski Pergamom, pariški Orsay, bogotski Muzej zlata (ili barem
izložba skitskoga zlata), The Metropolitan Musem od Art, koelnski Muzej
čokolade (u kojem raste i rađa kakaovac u prirodnim uvjetima i mijese se
uživo čokoladne praline!), sicilijanski antički hramovi na otvorenome… Ako
žalite što nema prikaza, sjećanja odnosno tematskoga muzeja ozbiljnog
djetinjstva, propale tekstilne industrije, dizajna, stripa, kuće Vjesnik… Vidim
da još ne smijem pobacati svoje intimne zbirčice ovoga i onoga, čak ni spomenare
ni biblioteku, pa makar da uza sve zabavno i to kad-tad bude neugodan svjedok.
Primjerice, osim nekoliko platana, imam i štafelaj i kistove akademskoga
slikara Ive Radoševića, svoga gimnazijskog profesora povijesti umjetnosti i desetljećima
kronologa mijena Medvednice, Sljemena.
A nedavno je mome Miljenku Brezaku, zaljubljeniku u fotografiju, i njegovim ostarjelim fotoaparatima i aparaturi Opemus 5, otprije nekoliko desetljeća, za izradu fotki stiglo i poticajno muzejsko društvo
Zdenko Šenoa s bakom Slavom, Augustovom udovicom, Foto Tonka 1921. (Kuća Šenoa)
Poštovanom gospodinu Miljenku Brezaku u znak zahvalnosti za dugogodišnju suradnju s Kućom Šenoa i udrugom Svi naši Šenoe, darujem opremu za izradu fotografija Magnufax koja je pripadala mojem pokojnom poočimu Zdenku Šenoi. Svi Šenoe (Milan, Brano i Zdenko) bavili su se amaterski fotografijom, a koncem 60-tih ili početkom 70-tih godina 20. stoljeća Zdenko Šenoa kupio je opremu za izradu fotografija. Velika mi je čast ovu opremu koju sam naslijedila darovati u prave ruke. Jasmina Reis 24. lipnja 2024.
Gospodin Zdenko Šenoa s kojima sam kao i s njegovom suprugom Marijom
(majkom gospođe Jasmine), svojedobno surađivala i prijateljevala i bila
recenzenticom njihova Biskupskoga sladopeka, darivao mi je davno nekoliko kutija izrezaka svojih recepta.
Zahvalni.
Aparatura Opemus 5 (Foto Miljenko Brezak)
Uz to, spominjem kako smo pretrpani stvarima koje čuvamo jer nam ih je šteta baciti,uspomene od nekoliko pisaćih mašina, računala, diktafona, mobitela, gramofonskih ploča, suvenira s putovanja, fotografija… Da ne spominjem knjižnicu s tisućama knjiga – među kojima i nekoliko stotina iz različitih izvora doniranih mi kuharica – što sam ih nakupila od svojega drugog razreda osnovne škole, pa arhiva u standardiziranim kutijama. Unuk nam se igra i sa sinovljevim igračkama… Miljenko ima samo fotografiju sa svojim konjićem (Bila i na izložbi u Etnografskom!), a ja sam sačuvala jednu od svoje dvije bebe, gumenu Vesnu, i crveni lončić. Negdje su u kutijama u garaži, našemu intimnom muzeju.