U Gradskoj knjižnici Samobor za 11. natječaj za kratku priču, jedan od najstarijih i najuglednijih, 14. rujna 2023. podijeljene su nagrade onima koje je ocjenjivački sud – književnici Božica Brkan i Alen Brlek te knjižničarka Draženka Robotić – procijenio najuspjelijima. Od 199 pristiglih, 11 ih je eliminirano, a od 188 priča čitanih za nagradu odabrano je 30 za finale od kojih je 10 odabrano za objavu na internetu i objavljeno u zbirci Pričam ti priču:
Dramska umjetnica i pjevačica Renata Sabljak odlično je čitala priče koju je nagradio ocjenjivački sud Alen Brlek, Draženka Robotić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Susjedove trešnje – Stjepan Crnić; Žetva – Tena Lončarević; Stablo – Katarina Pučar; Jupiterovo oko – Jakov Butković; Slatko snivaj – Martina Divić;Platonov poučak – Ivan Kosalec; Masaža – Ivana Bojčić; Zemlja – Daniel Radočaj; Bablje ljeto – Marica Žanetić Malenica; Pod tepihom – Gordana Samardžija; Rasjedi – Jasna Perković; Tatek – Luna Tatjana Val; Nisi mi ti mater – Marija Rakić Mimica; Crni anđeo – Sanja Vučković; U svakom selu ima jedna baba koja se ne da zajebavat ili Jagin svijet… – Marta Džaja. Izabrane za Kvaku 23 (samoborski autori) su Garaža – Vlasta Mažuranić i Žuti zmaj – Maja Vidaković.
Naslovnica zbornika najboljih priča s ovogodišnjega natječaja, koje su objavljene i na internetu
Nagrađene su: u Kvaki 23 – Vrata,
Maja Halapir te prvonagrađena – Gordi čvor, Denis Vidović,
drugonagrađena – Samo ajvar, Sanja Peulić i treća nagrada – Loše
vijesti iz kuhinje, Tea Sertić Rogić.
Odlični glazbeni gosti s dodjele nagrada: Željka Vojvoda, Mario Magaš i Renata Sabljak / Foto Miljenko Brezak
Priča Denisa Vidovića, novoga člana DHK-a, prvonagrađena je zasluženo / Foto Miljenko Brezak
Priče su inače vrlo različite tematski (osim hrane, posvećene su stvarnim i psihološkim čvorovima i zapetljancijama, smrti, bolesti, stranim radnicima…) dužinom, stilom i jezikom (napisane standardom, dijalektima, žargonom). Kao i sebi, kolegama kratkopričašima preporučujem: čitati, čitati i samo čitati. Osobito dobre, ali nije naodmet i loše priče.
Ako nemate objektivnoga urednika pri ruci, a želite napredovati, razvijati se, šaljite tekstove upravo na ovakva ocjenjivanja, ogledanja, na različite izbore i natječaje, ustrajno. Nije nužno da dobijete nagradu, nego povratnu informaciju od različitih ocjenjivačkih sudova s različitim ukusima. Kada sama ocjenjujem, stroga sam i kao i kad pišem i prvo gledam pismenost (u restoranima s nepismenim kartama ne naručujem iz principa!). No, osvoje me one priče koje odskoče na prvi dojam, nekom idejom, zanatskom prezentacijom, a svakako osjećajem – naročito pomaknutim: satira, humor, ironija… Razjare me banalije. A osobito sam sklona i meni je osobito važno i zanimljivo pomaknuto istraživanje u jeziku i to ne samo u (karakterizirajućim!) dijalozima: standard, dijalekti (staroštokavski, čakavski, kajkavski), žargoni, globalizmi te stilogenost uopće.
Sudionici svečane završnice Dana kratkopričača 2023. / Foto Miljenko Brezak
Dodajem i zanimljivosti iz obrazloženja kolege
književnika Alena Brleka:
Oprvonagrađenoj Gordi čvor Denisa Vidovića:
Denis je na malo prostora uspio opisati psihološko stanje jednoga lika, jednoga dana, koje eskalira kroz svaki susret s doslovnim i metaforičkim čvorom. Uz to, uz dozu humora koji je suptilan na nekim mjestima, a na koncu i iskorišten kao odrednica sudbine protagonista, kao i kritika društva u kojem živimo. Denis je napisao kratku priču koja nam brzo, tmurno i šaljivo, paradoksalno, donosi čitav spektar susreta, emocija, odluka koje se donose umjesto nas čak i kada se radi o samom životu, kroz svakodnevicu koja odgovara stvarnosti, i potvrđuje poznatu rečenicu Bukowskog da ljudi ne puknu zbog nekog velikog događaja, već sitnice kao što je pucanje vezice na obući.
Drugonagrađena Samo ajvar, Sanja Peulić:
Na sličan način kao i Vidović, kroz izmjenu dijaloga, pisama i monologa donosi sličnu priču u kojoj protagonistica kroz ozbiljne uvide i humor nastoji uhvatiti konce svog života kroz suvremenu self help metodu usmjerenu na prehrani, kroz „razgovore“ s judima kojima komunicira preko pisama po savjetu psihijatrice, u kojima dobivamo uvid u njeno stanje, njene misli o čitavoj toj terapiji u suludim receptima za koje i sama neka dne zna čemu služe, pogotovo neke namirnice. Neshvaćanje nečega nam jednostavno ne može pomoći… ono što može, a što je na kraju i motiv smirenja, jest nešto uz što vežemo pozitivne emocije unatoč moguće teškim situacijama kroz život i odnose. U priči Sanje Paulić to je teglica ajvara, posljednja.
Trećenagrađena Loše vijesti iz kuhinje
Teu Sertić Rogić:
Ova je priča možda najozbiljniji prikaz psihološkog čvora koji se, u procesu
samouništenja i obratu ne prenosi ispravno kroz vrijeme, odnosno naraštaj, već
naopako, što ukazuje na bitnost ove teme, odnosno ljudske potrebe da shvati
svijet oko sebe koji, iako nikada nije sigurniji za čovjeka, paradoksalno je
postao zamka za ljudsku psihu kao i za duh čovječanstva.
Autorice izložbe Marina Junger i Jadranka Kruljac Sever s Majom Cepetić Rogić, ravnateljicom Grafskog muzeja Čazma / Foto Božica BrkanS otvorenja izložbe / Foto Miljenko Brezak
Autorice Jadranka
Kruljac Sever i Marina Junger morale su se jako potruditi da za nju
istraže i prikupe skroman preostao materijal. Učinile su to prošle godine za
dan Grada Čazme, pod pokroviteljstvom Grad Čazme i Ministarstva kulture i
medija RH, u povodu 150 godina osnivanja kotarske upravno-administrativne
jedinice u Čazmi za Centar za kulturu i Gradski muzej Čazma. Izložba je u
skromnijem opsegu sad predstavljena u Križu uz Dane općine.
Tom su prilikom autorice prigodno podsjetile i na malo poznatu Krišku republika, koja je nakon tri dana postojanja ugušenu u krvi na Malu gospu prije 103. godine. Uz njih su govorili i i ravnateljica Gradskog muzeja Čazma Maja Cepetić Rogić te kriški općinski načelnik Marko Magdić. Jadranka Kruljac Sever i Marina Junger govorile su o tome da Izložba Kotar Čazma (1872.) 1895. – 1955. prikazuje zabilježene događaje, uzlete, svjetske ratove, propast i osnutak država, uprave, ali i društva tijekom 83 godine postojanja kotara (kloštarskog, kriškog i čazmanskog). Istakle su i kako ta tema još nikad nije obrađivana u stručnim tekstovima, a razlog tomu može biti i problem uočen tijekom pripreme ovoga teksta i izložbe.
S izložbe: razglednice Vojnoga KrižaRazglednica Križa iz 1930.Križ danas / Foto Miljenko BrezakCentarf Križa danas / Foto Miljenko Brezak
A podsjećam i kako sam morala biti maštovita pišući svoj moslavački povijesni roman Ledina (2012.), prije nego što je, primjerice, Franko Mirošević objavio izuzetno vrijednu Povijest HSS-a 1905.-1941. Jer, u izuzetno skromnom je obujnu sačuvan arhivski fond kotara Čazma (Kloštar, Križ) 19. stoljeća i razdoblja do 1945. godine u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Bjelovaru pa je povijest kotara ove izložbe rekonstruiran na izvornim dokumentima muzejskih zbirki Gradskoga muzeja Čazma, spomenicama čazmanske i dabačke župe te spomenice Osnovne škole Čazma, zbirkama zakona, literaturi te u periodici – starim hrvatskim novinama i časopisima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
S izložbe: zgrada kriške kapetanije (muštrana), gdje je bilo smješteno i općinsko poglavarstvo nekad ……i danas Galerija, pošto je bila krojačka zadruga / Foto Miljenko Brezak
Kotar je, podsjetile su nas autorice, a možete to pročitati i u katalogu koji prati izložbu, niža upravno-teritorijalna jedinica ili jedinica mjesne samouprave u Habsburškoj Monarhiji i Austro-Ugarskoj (1848–1918), potom u oblastima Kraljevine SHS (1921–29), banovinama Kraljevine Jugoslavije (1929–41), velikim župama NDH (1941–45) i u poslijeratnoj Jugoslaviji sve do 1955. Nakon srednjovjekovnoga zlatnog doba kada je Čazma bila jedna od najvažnijih hrvatskih mjesta, pomoćno sjedište Zagrebačke biskupije, sjedište Zbornoga kaptola sv. Duha te važno središte obrazovanja, pismenosti i kulture Kraljevine Slavonije, davanje Čazmi statusa kotarskog središta, donekle je vraćeno značenje ovom pomalo zaboravljenom prostoru.
S izložbe: rodni čardak Josipa Badalića u Deanovcu odavno je srušen
Po formalnom razvojačenju Vojne krajine Čazma je postala sjedište kotarskog suda i poreznog ureda kloštar-ivanićkoga kotara (1872.-1886.) te i sjedište kotara 1895. godine. Opet se našla u uskoj vezi s okolnim općinama, nekadašnjim provincijama Ivanićem i djelomično Dubravom, s kojima je bila čvrsto vezana biskupovom vladavinom u srednjovjekovnom razdoblju.
Jedan od izloženih svjedoka povijesti: značka Nauči pisati nepismene iz 1945.
Danas su sva ta, prostorno relativno bliska mjesta, na kojima je
obično bilo od trideset do četrdeset tisuća žitelja, ponovno podijeljena
lokalnim administrativnih granicama, općinskim i županijskim, čak i ne surađuju
osobito. To više valja pohvaliti zahtjevan i kreativni,
stručan zaron u povijest dviju autorica i ustanova. To prije što će, po svemu
sudeći, izroditi i nove projekte poput istraživanja industrijske baštine ili
građanske kulture, koji prelaze te granice i koje s radoznalošću očekujemo prije
negoli taj dio svoje zajedničke zavičajne povijesti posve zaboravimo. Ta Kotar
Čazma ukinut je u godini mojega rođenja!
S prepoznatljivim kriškim motivom Marica Šoštarić, Đurđa Arbanas i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Takve prilike
prizivaju i usporedbe ne samo povijesne nego aktualne, primjerice kako to da se
stanovništvo ne smanjuje samo u Čazmi, koja je podalje od autoceste i pruge,
nego i u Križu koji ima i jedno i drugo, ali ga depopulacija, kao nekad u teška
vremena Vojne krajine, zahvaća kao i druga kotarsko-čazmanka mjesta mjesta, kako
je rečeno, osim Ivanić Grada i Kloštar Ivanića.
Generacija sam njezina pokojnog oca,
kolege i rekla bih prijatelja od mladosti Vladimira Poljanca, koji je prerano
otišao, jednoga od rijetkih koji su me ponukali da ponovno pišem više i to
svojim kajkavskim, kekavicom, i koji je mnogo učinio za zavičajne govore. A Vlatku
Poljanec zvala sam Vlatkicom, iako je u Društvu hrvatskih književnika počela
raditi i prije nego sam na Trg bana Jelačića 7 počela češće i ozbiljnije
navraćati. Bila je i tajnicom časopisa Republika, gdje smo ponešto i
surađivale, a usko smo mnogoviše surađivale
oko gorućih pitanja internetske stranice DHK i društvenih mreža DHK te
kako što bolje predstaviti online komunikaciju naše stoljetne udruge. Drago mi
je što Vlatka danas iz svoje perspektive ocjenjuje kako su se takvi naši napori
pokazali osobito korisnima za vrijeme trajanja pandemije kad se većina
komunikacije preselila online. A nakon posla u redakciji vrijedna bi djevojka svakodnevno
odlazila na predavanja iz studija Marketinga i komunikacije gdje je 2018.
dobila i Dekanovu nagradu. I taman nakon stišavanja izvanrednoizbornoskupštinske
bure u DHK, zaposlila se u Frakturi kao voditeljica marketinga gdje radi, kako
kaže, sve kaj se tiče marketinga i promocije.
Na kavi na Trgaču poslije sjednice Upravnog odbora DHK 15. svibnja 2020.: Željka Lovrenčić, Vlatka Poljanec, Stipe Čuić, Maja Kolman Maksimilijanović, Božica Brkan i Ivica Matičević / Foto Miljenko Brezak
A DHK-u je poslije 16 zajedničkih godina ostavila svoju malu prigodnu ostavštinu – zanimljivo i korisno završno studentsko istraživanje za diplomski, koji uskoro brani na Poslovnom veleučilištu Zagreb pod mentorstvom Sanje Rocco (skidam kapu tati, Nestoru marketinga u nas, profesoru Fedoru Roccu!). Za kolegij Upravljanje markama – branding napravila je rad Brendiranje neprofitnih organizacija na primjeru DHK.
Vlatka Poljanec na kavi u Tuheljskima u svom Zagorju / Iz privatnoga albuma
Tako se i bacila na Ispitivanje javnosti o značenju DHK sa 22 pitanja.Pitanja su, dakako, mogla biti i drugačija, ali se u to nisam upuštala, osim što sam ih ponešto drugačije grupirala, poredala čisto novinarski.Nije to istraživanje veliko, ali trebali bismo biti zahvalni da se u to upustila mlada i ambiciozna žena unutar vlastita obrazovanja, jer nitko drugi nije (a i da je bome bi dobro naplatio!). Jer nitko očito nije to ni držao važnim. Ne znam hoće li naše društvo koju )i koju!) od Vlatkinih konstatacija umjeti iščitati i iskoristiti je kao mali praktični diplomski, u svakidašnjem radu, ne samo, kako se to danas kaže, u komunikaciji sa svojom internom i eksternom javnošću. Mislim da je vrijedno da, s dopuštenjem autorice, brem prenesem nekoliko zapažanja iz ankete koju je provela e-mailom i Facebookom (poslala je pitanja na otprilike 300 e-adresa i na fb-prijatelje) početkom lipnja 2023. Dakako, i interpretacija može biti mnogo temeljitija.
U anketi je sudjelovalo nažalost samo 116 ispitanika (među
ispitanicima je 62 posto članova DHK, a imamo ih 470!), otprilike podjednako
muških i ženskih, uglavnom iz Hrvatske.
S obzirom da slovimo kao staro društvo, zanimljiva je i dob ispitanika: gotovo
podjednako 35-44 g 22,4% i 55-64 g 21,6%, zatim 25-34 g 13,8%, 44-54 g 17,2%,
65-74 g 16,4%, i iznad 75 g 8,6%, ali 18-24 nitko. Stručna sprema VSS 79,3%,
VŠS 9,5 % i SSS 10,3%. Više od 90 % ispitanika tvrdi kako zna čime se naša
udruga bavi, ali je simptomatično i da 1,7 % ne znam i 7,8 % nije sigurno!?
Vlatka Poljanec, Marko Gregur i Maja Kolman Maksimilijanović nadgledaju glasanje na burnoj Izvanrednoj izbornog Skupštini DHK u svibnju 2023. / Foto Božica Brkan
Na pitanje po kojoj od navedenih aktivnosti najviše prepoznaju DHK,
odgovaraju: najviše, čak 38,8% organiziranje
tribina, 23,3& izdavanje časopisa, 14,7% dodjelu vrijednih književnih
nagrada, 10,3% autorska prava, a dalje sve manje – izdavanje knjiga, zanimljivim
sadržajima, događajima u ograncima…
Zastava DHK s glasovitoga balkona / Iz ankete Vlatke Poljanec
Jeste li unatrag godinu dana popratili neki od ovih događaja u DHK? 31,9% predstavljanje, 12,1% Tribine Susreti, 11,2% razna događanja, 9,5% Tribine bez cenzure, 7,8% Zagrebački književni razgovori, 6% Noć knjige, a mnogo manje Dan hrvatske knjige, razna događanja. Zanimljivo je i drugo veličinom – ne pratim, čak 17,2%.
Koliko je DHK bio prisutan i medijima od svibnja 2022. do svibnja
2023.? Dojam je zbunjujuć: ponekad 39,7%, rijetko 36,2%, često 15,5% te
podjednako 4,3% – i nikad i uvijek!
Vanjska
komunikacija DHK odvija se preko internetske stranice, Facebook stranice i You tube kanala, a unutarnja (interna) e-mailom.
Koje bi od ponuđenih komunikacijskih kanala DHK trebao dodatno razviti? Od
ponuđenoganajviše ispitanika, 43,1%, odabire
internetski portal s mogućnošću komentiranja, 15,35 % javnu Facebook grupa,
14,7% Intranet (privatna računalna mreža sa servera DHK), 6% zatvorenu
Facebook grupa, ali, uz sve drugo ponuđeno, i 14,7 ništa od navedenoga.
Iskaznice DHK s novim dizajnom / Iz ankete Vlatke Poljanec
Kako uspoređujući s drugim srodnim udrugama ocjenjujete komunikaciju
DHK s javnošću putem društvenih mreža? – pitala je također, s obzirom da joj je i to bio dio
posla. Gotovo očekivana raspršenost: mnogo lošijom od prosjeka ocjenjuje 11,2%,
lošijom od prosjeka 15,5%, prosječna 50,9%, boljom od prosjeka vidi je 17,2%, a
mnogo boljom od prosjeka 5,2%.
S
konstatacijomZadovoljan sam načinom informiranja o događajima u DHK
(slanje pozivnica e-mailom, objave vijesti o događajima na internetskoj i
Facebook stranici) U potpunosti se ne slaže
9,5%, ne slaže se 12,1%, 31,9% slaže se, 13,8% potpuno se se slažem,
ali je znakovito da se najviše, nit se slažem nit se ne slažem, 32,8%.
O sadržajima o DHK u medijima posve se ne slaže 10,3, ne slaže se
19%, slaže se 28,4% i posve se slažem 10,3%, dok je nit se slažem nit se ne
slažem najviše – 31,9%. Kako to?
Prema mišljenju ispitanika u kojim je medijima DHK najzastupljeniji, pretežu 31,9% društvene mreže, 27,6% specijalizirani časopisi koji prate kulturna zbivanja, podjednako je u po 7,8 % TV i tiskanim novinama dnevnim i tjednim, 6,9% na internetskim portalima, još manje za primjerice radio, ne prate, dok 15,5% odgovara: ni u jednom.
Po čemu ispitanici najviše pamte prostorije DHK? Porastao mi je optimizam: najviše, podjednako, ipak po 17,2% umjetnicima koji se okupljaju i po zanimljivim temama te centar grada, podjednako po 13,8% Restoranu Klub književnika (kad je to bilo!?) i dobra atmosfera (baš zanimljivo!), 10,3% političkim govorima, a čak poslije ničega od navedenog sa 6,9%, zaostaju prostor sam i slavni balkon. DHK vezuje se, poprilično objektivno rekla bih, uz vrijednosti: 45,7% tradicija, 13,8% zaštita položaja književnika, 12,9% vrednovanje književnosti, 7,8% očuvanje hrvatskoga jezika, zatim manje kulturna baština, kolegijalnost, zajedništvo, a mnogo manje, srećom, desničarenje, konzervativnosti, nažalost po ničemu… Kako je to Vlatkinih ruku djelo, nije propustila zapitati o zadovoljstvu novim vizualnim identitetom DHK odnosno logotipom te njegovom primjenom na zastavi društva i pročelje zgrade. Gotovo 70 % ili 80 ljudi zadovoljno je logom i pločom, a nešto manje oko 60 % odnosno 70 ljudi zadovoljno je zastavom DHK, pa zadovoljna može biti zadovoljna i autorica.
Informativna ploča na pročelju palače na Trgu bana jelačića 7 / Iz ankete Vlatke Poljanec
Dopada mi se i što je na pitanje Smatrate li da bi književnici trebali imati veći ugled
i značaj u društvu u kojem živimo? čak
99 ispitanika ili više od 80 % ispitanika odabralo odgovor da bi književnici
danas trebali imati veći ugled i značaj u društvu u kojem živimo. Znakovito
je, međutim, i meni bez premca najzanimljivije da su na zahtjev o tri
najpoznatija suvremena (živuća) književnika/ književnice odgovori u
totalnom rasapu, jer imena nisu ponuđena, a spojiti danas tri ista u hrvatskoj
književnosti je čak i na tako malome uzorku očigledno nemoguće.
Vrijedno odvojene, dodatne priče.
I, na kraju, ne mogu se otrgnuti dojmu o neiskrenosti ispitanika,
a obzirom na to da mi se posve količinski neki odgovori sudaraju sa stvarnošću,
primjerice o prisustvovanju nekim izuzetno vrijednim događajima od tribina do
Zagrebačkih književnih razgovora recimo, ali to je ionako izvan ove ankete.
Hvala, Vlatka, na nadahnuću!
Otišla je Dragica Cvek Jordan. Saznala sam kasnije, jer rijetki su mediji objavili i vijest prema internetskoj objavi HDLU, a kamoli nešto više da bi kao Davor Mandić u Novome listu ustvrdili kako je hrvatski poetski realizam izgubio važnu slikaricu. Ne surfa samo internetskim kopipejstom, gdje čak i Josip Škunca (iz našega Vjesnika još,!) nego citira Hrvatski biografski leksikon i Tonka Maerovića o tome kako je slikarstvo DCJ pravi svijet tišine, bez krika i hihota, (…) uklonilo se i svakoj jačoj gesti i grimasi. Simptomatičan je završetak trostupačnoga teksta ilustriranoga portretom i radovima:
Nažalost, slikarica nije doživjela upis od dvije rečenice u Hrvatskoj enciklopediji, kao ni reviziju upisa u Hrvatskom biografskom leksikonu, koji kao drugu informaciju, odmah iza mjesta i vremena rođenja, navodi da je bila supruga slikara Vasilija Jordana.
Sudbina žene, pa i umjetnice, koju smo, ne samo u vrijeme najvećepoplarnosti, najviše voljeli i darivali zbog bijelih motiva nevjesti sa šlajerom koji vijori, djevojčica u crvenim i ljubičastim haljinicama s buketićima, maćuhicama i ljubičicama. Jednu od svojim mladenki, serigrafiju 63/140, nazvanu dakako šifrom, potpisala mi je: Božici, vrijednom pjesniku iz Moslavine od srca D.C.J. Običnom olovkom da je već umalo izblijedjela.
Davno sam za serijal Priroda kao inspiracija
napravila o njoj reportažu za Večernjakov Vrt, zeleni prilog četvrtkom koji sam
tada uređivala. Odveli su me k njoj čudesni buketići lopoča i priča iz mladosti
kad smo od prijatelja još mokro Jordanovo poveće platno već odvezli doma sve
odvagujući da li ga kupimo taj krajolik s jabukama ili auto – bio je skuplji od
našega polovnog auta – i kad je neki jak auto udario straga samo brinuli da li
je slika dobro.
Znala sam da je 1964. diplomirala na zagrebačkoj Akademiji
likovnih umjetnosti kod Miljenka Stančića te da od 1967. izlaže u zemlji i
inozemstvu, a pripremajući se za razgovor, doznala sam da je Dragica moja
Moslavčanka, rođena 1940. u Trnavi, i da ondje uređuje jedan, na moru drugi, a
u Zagrebu i treći vrt. Kanim tu Vrtovu duplericu, kad-tad, objaviti u vrtnoj
knjizi.
Taman koji dan prije tužne vijesti sam iz plana za Razgovora o Moslavini ideju za video-intervju prebacila sam i u novu, Ljudi za povijest Božice Brkan. Sada i to prebacujem u vječne dugove kao i zapis da joj moram odnijeti svoju knjigu Večni život/ knjiga kajkavskih priča (2017.) u kojoj je i priča njome nadahnuta – Mladenke. O slavnoj naivnoj umjetnici, samoj seoskoj ženi, koja spomen podiže sama sebi. Nadgrobni spomenik. Prethodno je objavljena i u Kolu kod Fišera, 3/2016.
Kada sam svoje nadahnuće nazvala, nije htjela da joj tu i druge svoje tada nove knjige pošaljem poštom nego da navratim na kavu u Voćarsku, a nije tada mogla, jer je brinula o Vasiliju. On je otišao 2019., a mi nismo dospjele popiti tu kavu. Tako samo i dalje Dragičini lopoči vječno cvatu, a mladenke u bjelini samuju i tuguju.
Naslovnica zbirke kajkavskih priča Život večni Božice Brkan, grafički oblikovao Jenio Vukelić (Presniio Miljenko Brezak)
Te kej dela spomenike me je samo pogledel gda sem rekla da
prek negde dole, al da se vidi, dopiše spomen podiže sama sebe. Pa kej? Nes ni prva, a nesem
bome ni zajna i kej to ne bi i pisalo? Popital je jel bi to del sitneše. Zakej
sitneše? Pak sem si sama dobro debelo zaslužila i, fala bogu, imam za najlepši
crni kamen i za najvekša zlatna slova. Al v sredine sem dala deti svoju sliku
točno po one kej sem sama narisala, a nes ju štela ni prodavati. Veno mi doma v
primače sobe visi. Če mi bu baš najvekša sila, navek ju dospem potržiti. Znam i
kulko bi mogla dobiti, kulko mi jesu davali. Saki put se više. Al saki put ja
velim, ne dam ju još, naj stoji.
Več sem čula, pripovedaju nekoji, da sem si ja to sama na kamenu zestrugala, al
kej bi? Em nes mačka! Z penzlinom znam, če na steklu, drvu, paperu sejeno, al
na kamenu nes još probala. Nemam za to ni ruku, a ni čas kuliko su mi posla
naručili. Nekoji o mene i knigu spisavaju i delaju izložbu negde pri vragu tak
daleko da ne znam jel bi ja tam i išla, al veliju da buju po me došli da me
buju i odvezli i dovezli, pa kej ne bi očla?
Ženska kej je prenašala z našega na niovo i z niovoga na naše mi je povedala da
veliju kak sem im ja najvekše otkriće.
I kej bum? Nemreš od sebe pobeči. Več pod stareše dane sem počela risati sama
opsebe kak mi je mater obetežala i vmrla. Ostal mi je samo vrčak i par kokoši.
Nes znala kej bi z sobu i kej bi z tulikem cajtom. Nes nigda imela ni muža ni
dece pak ni nukov neg mater. Najemput sem preveč i sama sebe bila. Nemreš fort
ni pred televizorom sedeti. Al da nes sedela, ne bi ni vidla kak nekoja* isto
tak riše samo mladenke. Te je šlajer leti visoko gore, te desno te levo, te
drži puketicu beloga, te rozoga, te lila, te ciglastoga. A sama je navek v
belom. I samo kej se ne plače. Pa kakvi su ti to svati za jeno, sem si mislila.
Isto kej i tvoji, mam sem si rekla. Da si se školuvala kak i
ta, mogla si bome i sama tak mladenke štancati i
kej bi ti falelo. A kej ne bi probala? Vučitelka v škole mi je govorila kak
najlepše rišem i tak sem, kej da sem pak mala, najprvo z olovku na paperu, pak
z vodene farba, kej sem je našla doma. Potle sem si kupila i bloke kej dece
kupujeju za v školu. Su mi ponudili da si pogledim masnebojice, krede v
sakojake farba, pak i tempere i uljne. Nes ni znala kej sega ima i kak se se
more risati. De god je bilo mesta, risala sem i risala. Na stene, na vrate, na
naslonu od stolca, na klupe kej je jena noga otpala, na puknute deske, na
steklu od jobluka kej nikomu več ne trebal… Sekud su se počeli beleti i
vijoriti moji šlajeri.
I ne znam kak je to se zišlo van, eto ti k mene nekakve velike gospode z velike
strajnske avuti. Nesu ni dvorišče stali, po ceste jih je bilo. Si su se mam
skupili, kej je bilo, ne onda tulko bilo avuti de bilo videti. Veliju ti,
suseda, da bi, ak buš pametna, mogla postati prvi denešni naivni slikar, amater,
kak je negda bil one z Hlebin kej je narisal Jelenske svate**. Gda su me ojnem
pitali, sem rekla, ti jebi, dobro da ne risal pesje svate. Susedov dečec kej je
znal pripovedati kak su se oni spominali se je to nam i par putov povedal. Joj,
jesu se bome si smejali da nes znala kam bi pogledela. Kej me nesu ionak si
držali za malo pobedastu i si bi se najrajše nad menu plakali da jim ne bilo grdo pred moju materju, a potle, gda sem bila kej moja
mater kej sem bila od seh stareša.
A onda jim ne bilo za smejati kej sem, ja bedak, lepo potržila su tu svoju
kramu i bome su pri mene mogli i novac posuditi, poprav kej da sem selska
banka. Su mi mam nudili naj bi mi prodali svoju staru kramu, če mi je sfalelo,
i če nemam na čem farbati i jel bi i nem štela nekej nafarbati. Saki je mam
našel komačec nečega kej bi lepše zgledelo z moje farba. Nekoji su šteli samo
cvetje, kakvo god, nekoji vrčak, a nekoji da bi narisala kej negda povečanu
sliku. Da sem imela čas, morti ja, bedak, i bi. Da me strajnski nesu iskali
mladenke kej su več se spotržili. A sem si mislila, kej bum farbala samo tak,
nes želna ni penez niti ičega, bum si ja risala po svoje forme.
Govorili su i pisali kak su i moje bele mladenke nekej drugo nek se dotle
risalo. Nesu znali bokci da se moje mladenke ne ženiju neg da buju zanavek
morti ostale stare cure, kak i na slike jel kak sem si i sama. Strajnski su me
spitavali kej moje mladenke mesto pukete držiju vankušek z jabuku. Kej me to
spitavaju, pak ko to ne zna, te naš običaj? Pri nas je to saki znal. Stareši,
kej su onda još bili živi i kej su se pomalo zdomirali, pametili su kak sem ja
kej prek mlada cura, curička, jemput bila takva mladenka. Mladenka za lesom.
Jen dečko kej ga nes ni poznala, ne tak više ni mlad, al još
ne ni curu imel poprav, fundal se je. I onda su spitavali po selu koja bi cura
išla v sprevodu v beline. Da je imel curu, išla bi ona, al zato kej je ne imel,
morti se je i otpravil pod vlak. Saka je cura rekla kak več ima dečka i kak ne
zgodno, a za me, vuz to najmlajšu, znali su da dečke još nes ni počela gledeti
niti su dečki mene zagledali. Nemreš se v takvomu zlu ludem samo tak otepsti. K
tomu, bil je siromak kak sem si i sama, imel je samo mater kak i ja. Kak nes
imela joca, moje je matere zgledelo da bi dobro bilo da ja imam nekakvu rolu,
kak je govorila. Kej da je to kakva prectava kak su one vatrogasne i afežeovske
onda delali. Bu to moja čer, je rekla kej kak i gda bi od male malosti obečala
da bum nekomu za delec kruva, retko mesa kej bum pojela, išla za težaka okapat
kuruzu, plet vrt, trsje vezat, brat grah po kuruze jel kej takvoga.
Po celomu su selu onda iskali za posuditi belinu i komej su našli najmenšu kej
se mogla najti nečiju prvopričesničku, kej su se kikle za venčajne bile
prevelike. Za prekrajati ne bilo čas. I od nekoje su zeli beli šlajer. Lasi su
mi nafrkali i pustili, vujne vplele belo cvetje i asparabus. Jenako su vankušek
opleli i sredi deli jabuku. Nateknuli su mi i bele rukavice, če je i bila
velika vručina. Sa sreča da nes morala niš govoriti. Celem sem se putom do
grobja plakala, se mi je suza suzu stigavala. Če
i ne hodila vuzmene – sem sama kej duh hodila za lesom – mogla sem bogme čuti
kak mater vu sebe govori kej se tulim, kej se imam tuliti gda dečka i ne
poznam, i da kej bi bilo da ga i poznam i da mi je dečko, da smo se če baš
trebali i zeti? Život ti je to, moja draga.
A ja nes mogla stati poprav otkak me je negva mater
zagledela doma sredi dvorišča, još sprevod ne ni krenul, i još je bole stala
narekati. Te sino, sino moj, komu si me ostavil, te sinko dragi, kej si me
ostavil samu samovenu? Potle su si govorili moje matere kak sem zgledela poprav na mladenku, lepa i
tenka, sa v beline, pod dugem šlajerom. Jedino kej sem se preterano plakala kej
da bi me neko na silu zamuž daval. A bilo je tak negda. Bilo me je više čuti
neg videti. Se su je se ramena drmala, su govorili. Mater se je moja jako z tem
srdila: Kej me sramotiš, kej? Kej si se imaš dreti, koga vraga? Bu još neko
primislil da si mu poprav bila cura i ko bu te onda štel zeti?
A pridodali su potle siromaku i gda ga več ne bilo kak ga ni
jena ne štela. Da je imel nekavu falingu i da ni jena ne štela žnem ni tancati
– ja onda još po zabava nes ni išla i nes ni bila na te zabave – i da je iduč
domom otišel ravno na štreku, del si deščicu i legel si i pričekal vlak petak.
Z velike se prevelike tuge tak nekej more napraviti. Samo tak prejti. Mislila
sem tak hodeč za lesom i potle gda sem več i zaboravela kakva je bila šlinga na
vankušeku kej sem celi put držala. Su sem ju zaplakala. Al sem zapametila da je
jabuka bila lepa crlena i da sem si mislila kak je šteta kej sad se to moram
hititi v jamu. Potle sem risala kojekave šlajere, kojekave vankušeke, i svilne
i pošlingane i z špic i z špičic, jabuke kojekakve i crlene i žute i prek
zelene i šare. Ko si je kakve štel zebrati, je mogel. Moje su se mladenke imele
za kej žalostiti, ali ni jene se nes dala plakati.
Potle su moje mladenke mesto beloga imele crni šlajer, mesto tila špice, ne su
mesto Mladenka I, Mladenka
II, zvali Crna mladenka I, Crna mladenka II, Crna mladenka III… A prek potle snela sem ženam šlajer i zavezala
rubec. Žena v crnem rupcu, paretastom kak se i nosi za prosto, pred se je dela
crni vankušek i najnem lepu jabuku. V sakojake farba. Povedali su ti kej se vu
to razmeju da je to moj autoportret,
da sem to valda samu sebe narisala. Staru curu kej isto nigdar ne našla svojega
para. Nes si mislila, al to se je, moram povedati, tržilo još i bole, kej su si
ti kej imaju penez valda vu te moje žena vidli svoje žene i matere kej stareju
i zdohadžaju se, jel su več i prešle, kej jim je od sega života tulko kej koja jabuka
ostala. Onda sem si narisala i sebe, onu sliku kej mi je za prodaju i po koje
sem se dala na grobni kamen deti. A i kulke sem farbe kej mi ostane zdavala
okolo.
Moja bi mater valda bila sad čistom zadovolna če me niko i
ne zel: selski starešine našu hižu očeju popraviti kak je, po starinski, ne
daju da niš modernoga vujnu mečem, v nekakvu Mladenkinu galeriju. Tak su je
naputili ti kej se vu to bole razmeju. A ne jim bilo teško ni pitati jel mi smeju za lesom pustiti mladenku z
jabukum na vankušeku. Još bi šteli da jim ja sama povem jel bi je deli beli jel
crni šlajer. A ja bi štela još te svoje mladenki risati.
*Asocijacije
na zagrebačku slikaricu Dragicu Cvek Jordan, rođenu 1940. u Velikoj Trnavi u Moslavini, koja je
diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1964. u klasi Miljenka
Stančića. Od 1967. Izlaže u zemlji i inozemstvu. Njezino slikarstvo, posebno
likove djece i mladenki u irealnome bijelom prostoru, smatraju izrazitim
primjerom poetskoga realizma. **Jelenski
svati – slavna slika naivnoga slikara Ivana Generalića iz 1959. godine.
manje poznate riječi: zajna – zadnja, posljednja dobro debelo – jako, vrlo veno – eto; ondje v primače sobe – u gostinjskoj,
obično i svečanijoj sobi če mi bu najvekša sila – u najvećoj
nuždi dospem – stignem penzlin – kist zestrugati – sastrugati me buju i odvezli i dovezli… –
pobrinut će se za moj prijevoz žena kej je prenašala z našega na niovo i
z niovoga na naše – žena koja je prevodila sama opsebe – sama, sama samcata obetežala – oboljela fort – stalno, neprestano kikla – haljina šlajer – veo od tila, čipke, obično
ga nose mladenke lasi nafrkati – uviti kosu da bude
kovrčava rozo, roskasto – ružičasto lila, lilasto – ljubičasto ciglasto – narančasto školuvala – školovala se, išla u
školu štancati – redati falelo – nedostajalo vučitelka – učiteljica potle – poslije sekud – posvuda pesji svati – čopor pasa puštenih s
lanca, nerijetko i lutalica koji se okuplja oko kuje koja se tjera, pa se često
pare hrpimice dečec – dječak malo pobedastu – priglupu najrajše – najradije lepo potržila – dobro trgovala, dobro
prodala krama – starudija komačec – komadić po svoje forme – po svome ukusu; u
svom stilu vankušek – jastučić, mali jastuk zdomirali – poumirali pametili – sjećali se curička – curetak, ni djevojčica ni
djevojka fundal seje – ubio se otepsti se – otresti se vatrogasne i afežeovske prectave –
nekad vrlo popularne priredbe koje su priređivali obično seoski DVD ili AFŽ
odnosno vatrogasne i ženske organizacije delati za delec kruva, retko mesa –
jeftino raditi još bole stala narekati – vrlo glasno
počela jaukati dreti se – rerati se štel zeti, ne zel – ovdje: htio
oženiti; nije oženio falinga – mana, obično tjelesni
nedostatak, ovdje: invalidnost štreka – pruga vlak petak – vlak koji stiže u pet
sati šlinga – vrsta ručnoga rada,
rupičanja šivaćim strojem crlena – crvena nositi (za) prosto – nositi crninu,
prije žalujući i po godinu dana povečana slika – nekad presnimljena
uvećana i retuširana crno-bijela fotografija, katkad i u boji, obično vjenčana
ili školska puketa – buket, stručak
Naravno da sam ja sjedila u hladovini zagledana u zeleno i plavo, kad su na hridi preko žbunja, nekad njegovanog autohtonog raslinja haludovske plaže nedaleko Ribarskoga sela, do kojega više ni Waze ne vodi, zalepršala široka krila. Tako kratko da idiotom koji sam držala u rukama da posnimim familijarno praćakanje u moru nisam dospjela uhvatiti najveći raspon. Pa nije valjda u našu malinskarsku uvalu s Belog sletio bjeloglavi sup? Divne li ptice, dovikujem i pokazujem svojima, dok ptičurina na nekoliko metara od nas kljunom čisti pazuha i stresala kapljice s crnoga perja. Daj mi ga snimi mobitelom, ti si bliže, dovikujem sinu. I tako imam fotku i izbliza. Rekla bih da je kormoran, kojega sam, ne jednoga, vidjela u Kopačkom ritu. Pa po njemu je nazvan i moj omiljeni baranjski restoran. Ali ovaj nije sletio na ostatke Panonskoga nego na pravo, Jadransko more i ne da se smetati kupačima, sunča se. Doživljavam kao da je to učinio samo zbog mene i pričam svom unučiću o ptici. Žalim samo što ne umijem kao za pernato jato koje smo upoznali iz knjiga i oko kuće pokazati kako se ta ptica glasa.
Morski vranac ili kormoran s haludovske plaže / Foto Ivan Brezak Brkan
Šteta što nemam neki od svojih ptičjih priručnika, požalih se na skromnu, baš priručnu ljetnu malinskarsku svoju knjižnicu. Ali Ivan već sliku šalje Googlu i s Martom učas odgonetava da je to – morski vranac. Umalo sam se rasplakala od milja kako stroj, čak i ne umjetna inteligencija, odgovor daje čim imam pitanje i mobitel. Moram i ja povući tu aplikaciju. A čim smo došli doma, otvaram laptop i surfam toga morskog vranca,pa nalazim i velikog vranca i morovrana i – kormorana!
Morski vranac / Foto Božica Brkan
Bože! Wikipedia, Priroda HrvatskeBiom, Ribo-lov, Nacionalni park Kornati… Jedni ga optužuju da je štetočina, crni ribolovac – sjećate li se zbrajanja šteta u našim sad već i nepostojećim kontinentalnim ribnjacima!? – a drugi zbog monitoringa u zadarskom arhipelagu pozivaju vidioce te u nas zaštićene ptice da jave kad točno i gdje koju ugledaju. Javit ću onda i ja o kratkom susretu s nezaboravnom pticom. Google mi, da sam ga i pitala, ne bi znao reći odakle je zalutala, da li s istoka Hrvatske ili sa sjevera Europe, i seli li već na jug. Izgledala mi je mnogo teža od pretpostavljenih oko 2,5 kilograma, nekad i do tri i nisam uspjela vidjeti njezine navodne zelene oči i žutu mrlju oko očiju i kljuna, koja u vrijeme sezone parenja postaje bijela.
Morski vranac snimljen 18. srpnja 2023. u Malinskoj / Foto Miljenko Brezak
I više nego što ću doma, kad se vratim, naći u svojim
kojekakvim enciklopecijama. Volim te, Google, ali, za svaki slučaj, još neću
odbaciti svoju papirnatu knjižnicu.
Da od predsjednice Društva hrvatskih književnika Hrvojke Mihanovića Salopek, koja je bila spriječena, nisam zamoljena da je zamijenim, zacijelo bi i ja sinoć propustila otvorenje izložbe Goran: nakon 80 godina u Galeriji Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta u Preradovićevoj. Ne zbog vrućine, nego jer bih tek poslije doznala da…:
Odjek danas: Enes Kišević čitao je početak Goranove Jame, Miljkovićev sonet Goran i svoj o ubijanju djece / Foto Miljenko BrezakPlakat za izložbu u SKD ProsvjetaOsmišljeni su i suveniri manifestacije / Foto Miljenko Brezak
“Trodnevna multimedijalna manifestacija ‘Goran: nakon 80 godina’ održava se povodom 80 godišnjice smaknuća velikog hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, koji je ubijen u partizanima 1. jula/srpnja 1943. u okolici Foče. Okosnicu manifestacije čini izložba posvećena Goranovoj poeziji. Uz fotografije, arhivske televizijske materijale HRT-a i RTS-a, izložena su ratna i poslijeratna izdanja te grafičke mape Goranove antiratne poeme ‘Jama’ s radovima umjetnika Ede Murtića, Zlatka Price, Frane Baće, Pabla Picassa.”
Dio publike s otvorenja u dvorištu u Preradovićevoj / Foto Miljenko Brezak Milorad Pupuvac i dio, ovdje uglavnom političke publike / Miljenko Brezak
Nisu, kako su zamislili, uspjeli ponovno otisnuti mapu Jame, ali su prema riječima autora koncepta izložbe Milorada Pupovca (kustosica Davorka Perić, asistentica kustosice Vesna Janković, selektori programa Milorad Pupovac, Davorka Perić i Hrvoje Hribar), u samo mjesec dana uspjeli pripremiti izložbu o Ivanu Goranu Kovačiću (21. ožujka 1913. – 12. srpnja 1943.) sa sve četiri dosad otisnute mape i vrlo različitim materijalima poput pjesama i drugih tekstova posvećenih Goranu (od Drage Ivaniševića, Dobriše Cesarića, Marka Ristića do Gorana Babića) do prisjećanja na zagrebačka i lukovdolska Goranova proljeća iz naših mladosti (s knjigama nagrađenim u njihovo vrijeme mladih pjesnika Čegeca, Kirina i Jergovića te lentom Goranov vijenac Vojina Bakića posuđenoga od pjesnikinje Dorte Jagić itd.).
Početak Jame iz mape Price i Murtića iz 1944.Razgledanje mape Jama Price i Murtića iz 1982. / Foto Miljenko BrezakNaslovnica mape Jama Frane Baće iz 1948 / Foto Miljenko Brezak
I manifestacija koja je pridonijela da pjesnik koji je
izrastao u simbol ne ostane tek natuknica u Dogodilo se na današnji dan
(ako i to!), i sinoćna večer okupila je, kako malotko u nas uspijeva, vrlo
brojno, šaroliko i objektivno teško spojivo društvo. Unatoč logičnim očekivanjima
da će pretegnuti politika, već samim tim jer je i pjesnik ubijen u partizanima
i jer hrvatskoga pjesnika komemoriraju Srbi (uz SKD Prosvjeta i Srpsko
narodno vijeće), pretegla je – kultura.
Ksenija Marinković čita Goranovu pripovijetku Putno cvijeće / Foto Miljenko BrezakGoranovci: pjesnikov imenjak Goran Čolakhodžić i Akademski zbor I. G. Kovačić / Foto Miljenko Brezak
I to dobra kultura! Enes Kišević pročitao je prvo pjevanje Jame Krv je moje svijetlo i moja tama te Miljkovićev maestralan sonet Goran i svoj sonet posvećen ubijenoj djeci, Ksenija Marinković Goranovu priču Putno cvijeće, a Goran Čolakhodžić njegovu kajkavsku pjesmu Bik (meni ipak nema do Mosta!). Pjevao je Akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Izložbu zaista vrijedi pogledati, a podsjećam da uz nju u četvrtak slijedi predavanje Gorana Miloradovića Smrt Ivana Gorana Kovačića: činjenice, interpretacije, mit i u petak projekcija igranoga filma Ivan Goran Kovačić Ljubiše Ristića s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi, produkcija RTZ (HRT), 1979.
Podsjetnik na knjige mladih dobitnika Gorana: Čegec 1980., Kirin 1989. i Jergović 1988. / Foto Miljenko BrezakGoranov vijenac Vojina Bakića za pjesnike pripada Dorti Jagić / Foto Miljenko Brezak
Izuzetno je zanimljiv i katalog uz izložbu, koji opisuje kako je nastojala te gdje Pupovac zaključuje:
“Na kraju, jer ne valja kad nema kraja, naš se Eugen tragajući za podacima i kontaktima o već spomenutom Petru Komneniću, susreo s pitanjem svoje prijateljice: ‘Što je i on Srbin?’ Mislila je na Gorana. Moguće da ga je to pitala zato što joj je Eugen rekao kako 80. godišnjicu obilježavaju Srpsko narodno vijeće i SKD ‘Prosvjeta’. To je očito naivno pitanja impliciralo razgraničenje, impliciralo je što je čije i tko se ima pravo baviti kime. Goran je veoma dobro znao što je i čiji je. Kao što i mi znamo. Goran je međutim jedan od onih slučajeva čija se pripadnost ne može utvrđivati ni jednostranim mjerilom jezičnog ili literarnog etnofiletizma, ni jednostranim mjerilima jezične ili literarne statolatrije. Njegova je Jama bez tih granica i kao svoju mogu je osjećati svi koji prema drugima osjećaju dug i dužnost. Oni koji to ne mogu, a danas to je mogu premnogi, teško da mogu razumjeti Gorana i njegovu poetiku koja je ispjevana na visovima antiratne etike. Za te visove važe neka druga mjerila. Ne ni mjerila književnog etnofiletizma, ni mjerila literarne statolatrije.”
Sa zida presnimljen bakropis Pabla Picassa iz 1947. digitalna kopija stranice knjige La fosse commune, 1948.Goran, sonet Branka Miljkovića / presnimio sa zida Miljenko Brezak
Ponukani manifestacijom Goran: nakon 80 godina mnogi
su se odmah prisjetili da su išli u školu koja je nekad nosila Goranovo ime, da
su imali štednjak iz istoimene tvornice (postoji li još i kako se sad zove?) ili
poznanika Gorana. Pjesnik koji je ime stanovnika svoga rodnog Gorskog kotara
posvojio i uzdigao, na ponos svima nama svojom je moćnom Riječi i učinio da
Riječ preraste smrt i da ta riječ danas, osam desetljeća poslije njegove mučeničke
smrti, živa odzvanja i bude aktualna zbog ponovne globalne prijetnje ratom.
Ivan Goran Kovačić, portret Vilka Šefera iz 1950. u vlasništvu SKD Prosvjeta
Ako je Domovinski rat svoga Gorana imao u glasu Siniše Glavaševića, ukrajinski još čeka svoga Gorana. Ujedno, to je odgovor i svima koji uopće, a posebice u nevremena, i danas, dvoje o smislu književnosti i umjetnosti. Ljudskosti! One nam pomažu da preživimo. Hvala Goranu što nas još nadahnjuje i organizatorima na upornosti.
Sudionici i organizatori za vrijeme čitanja pod pjesnikovim okriljem / Foto Miljenko Brezak
Za književnu dokumentaciju supruge književnice i
novinarke Božice Brkan Miljenko Brezak počeo je fotografirati različite
događaje (susrete književnika i publike, predstavljanje knjiga, izlete,
dodjele nagrada itd.), koji rijetko ostaju šire medijski zabilježeni, budući
da kultura uopće mainstream medije zanima vrlo ograničeno. Posve neplanirano
različiti konteksti i raspoloženja premetnuli su se u svojevrsnu povijest
nestale svakidašnjice. Pogotovo jer neki od književnika, osim u svojim,
često i ne osobito široko čitanim tekstovima, žive još u sjećanjima i
zahvaljujući i Brezakovim fotografijama: Arsen Dedić, Irena Lukšić, Robert
Roklicer, Ivan Golub, Joja Ricov, Tonko Maroević, Josip Palada… Brezakov
mali Canon je ne samo reporterski zaustavio trenutak u vremenu nego ponegdje
odklizao u umjetnički iskaz i uspio ovjekovječiti dio života profesionalnih
i intimnih krugova te osobnost uglednih, manje ili više široj javnosti
poznatih književnika različitih naraštaja bez posebnoga ciljanja poetike i
estetskoga dosega pisca.
Miljenko Brezak na svojoj izložbi / Foto Nikola BlažekovićGrafičko oblikovanje izložbe potpisuje Jenio Vukelić iz Pictorisa
Tako je Culturnet najavio izložbu Hrvatski književnici Miljenka Brezaka koja se, potpomognuta Ministarstvom kulture i medija i Gradom Zagrebom, do početka rujna može pogledati u Fotoklubu Zagreb u Ilici. Otvarajući je 4. srpnja 2023. predsjednik Fotokluba Zagreb Hrvoje Mahović podsjetio je kako svake godine za svoje članove imaju natječaj za samostalne izložbe te kako su za ovu od osam prijavljenih odabrali četiri, sadržajno i koncepcijski najbolje, sa 80 posto gotovih fotografija, po ocjeni umjetničkoga savjeta (Vlasta Štalekar, Miljenko Marotti i Nenad Martić), a tijekom ljeta usporedo izlažu Nikola Kalinić i Miljenko Brezak.
Književnici na otvorenju, samo dio onih izloženih na zidovima / Foto Nikola Blažeković
Bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika i kronološki najstariji snimljen, Brezakov portret iz 2012., Đuro Vidmarović uspoređujući te dvije izložbe istakao je kako su, iako vrlo različite, zapravo komplementarne te kako je impresioniran Kalinićevim nefigurativnim i psihološkim fotografijama, estetikom apstrakcija, igrom boja i kompozicijama, te Brezakovim povijesno vrijednim portretima književnika. To nije klasičan portret nego viđenje Miljenka Brezaka, osobito primjetno u odnosu svjetla i sjene zbog čega neki književnici ili njihova lica isijavaju, emaniraju. Često je zamjetna i scenografija, primjerice Davor Šalat sa zlatim okvirom kao u starih majstora, sam Vidmarović s bijelim šalom poput Ćire Blaževića i uokviren svojim rodnim selom Piljenicama ili Stjepan Šešelj ugužvan u knjige i slike u redakciji više nepostojećega Hrvatskog slova. Istaknuo je i strip-portret Joje Ricova s brojnim jobovskim gestama te, prema njegovu mišljenju, jedan od najboljih portreta Arsena Dedića uopće, gotovo transcedentalan, posve pjesnički, snimljen u Društvu hrvatskih književnika.
S otvorenja / Foto Nikola BlažekovićS otvorenja: uz druge i doajenka hrvatske fotografije Slavka Pavić / Foto Miljenko Brezak
Dragutin Tadijanović ukazivao je na važnost književnih portreta za hrvatsku kulturu uopće, da ne izostanu i da ne budu karikaturalni. Iako sam neke kolege književnike vidi drugačije od autora fotografija, prema Brezakovim portretima, istaknuo je, književnici i pisci zaista su, kako bi to Tonko Maroević rekao, uskličnici hrvatske kulture. Svaka bi se fotografija mogla tumačiti ponaosob, istaknuo je Vidmarović. A na važnosti vremenom, i za nežive i za žive, dobivaju i datumi snimanja.
Katalog je grafički oblikovao Jenio VukelićKatalog s popisom likova izložbe Hrvatski književnici
Prije negoli su se prisutni književnici-modeli dodatno
fotografirali svatko uza svoju fotografiju i svi zajedno, Božica Brkan, na
kojoj je prema Brezakovoj tvrdnji i krivica za njegovu prvu samostalnu izložbu
u 73. godini, podsjetila je kako se ne radi o književnoj nego o fotografskoj
antologiji i kako su od novinarskih snimanja i dokumenta, istina ne za osobnu
ili putovnicu, te fotografije postale primijenjene i umjetničke.
Miljenkov razred iz kriške Gimnazije nije propustio otvorenje / Foto Nikola BlažekovićZvonko Radičanin, Miljenko Brezak i Marko Čolić / Foto Božica BrkanAnaliza foto i književnih dometa odmah na licu mjesta / Foto netko usput
Književnike su prošlih desetljeća snimali mnogi, pa i sami
književnici i novinari, ustrajno primjerice Drago Dumančić, Nives Gajdobranski,
Branka Primorac, Nikola Đuretić i drugi. Za razliku od većine koja se
opredijelila za crno-bijelu, nakon premišljanja Brezak je za ovu priliku odabrao
koloriranu fotografiju. U vrijeme kada je sve pretrpano fotografijama,
tehnološki vrhunski dotjeranima, često samoljubivim selfijima, Miljenko Brezak u
hramu hrvatske fotografije, kako je to rekao Marko Čolić, izložio je izabranih
45 fotografija 44 književnice i književnika snimljenih od 2012. do 2023. i one
su vrijedan dokument za hrvatsku književnost i hrvatsku kulturu s kraja 20. i
početka 21. stoljeća. Neke od snimljenih ovjekovječio je u njihovoj tipičnoj
prepoznatljivoj pozi, a njegov zlatni rez čine fotografije: Andriana
Škunca 20180505, Arsen Dedić 20120423, Boris Domagoj Biletić 20181011,
Borivoj Radaković 20220929, Božica Brkan 20130706, Božica Brkan 20151009,
Božica Jelusić 20190704, Božidar Prosenjak 20181019, Branka Primorac
20181010, Branko Čegec 20211022, Damir Karakaš 20211115, Davor Šalat
20220528, Diana Burazer 20220622, Drago Štambuk 20180426, Đuro Vidmarović
20120303, Ernest Fišer 20180919, Irena Lukšić 20120730, Ivan Golub 20171113,
Ivica Matičević 20211023, Joja Ricov 20160409, Josip Palada 2190223, Lada
Žigo Španić 20211022, Lana Derkač 20211023, Ljerka Car Matutinović
20191108, Ludvig Bauer 20170523, Marija Lamot 20190622, Marina Šur Puhlovski
20220211, Marko Gregur 20220512, Mate Maras 20220613, Mate Matišić 20170523, Milko
Valent 20220929, Mirko Ćurić 20221124, Robert Roklicer 20170916, Sanja
Domenuš 20221007, Sanja Pilić 20230414, Siniša Matasović 20180123, Sonja
Zubović 20180125, Stjepan Šešelj 20180215, Tomislav Marijan Bilosnić
20220822, Tonko Maroević 20180523, Velimir Visković 20220401, Vera Grgac
20140808. Žarko Jovanovski 20200205, Željka Lovrenčić 20220512 i Zlatko
Krilić 20210925. Autor odličnoga izložbenog grafičkog oblikovanja
kataloga, plakata i pozivnice je Jenio Vukelić iz Pictorisa.
Nikola Kalinić i Miljenko Brezak na Kalinićevu dijelu izložbe / Foto Nikola BlažekovićMiljenko Brezak i Nikola Blažeković: tko je što snimio? / Foto Božica Brkan
Tko je Miljenko Brezak (Širinec, 1950.), obrazovanjem magistar ekonomije? Dolaskom iz rodne Moslavine u Zagreb na studij 1969. učlanjuje se u Fotoklub Zagreb, a na Fakultetu ekonomskih nauka vodi Fotoklub Ekonomija. Objavljuje i karikature (Studio, Čvorak…). 2019. obnavlja članstvo u Fotoklubu Zagreb. Fotografije su mu primljene na više nacionalnih i međunarodnih fotografskih natječaja, a osobito su zapaženi portreti. Na internetu objavljuje autorske dokumentarne fotografije i videozapise. Fotografije M. Brezaka primljene su i izlagane na: Portret 2019 i Portret Hrvatske 2020 HFC-a, 39. i 40. Zagreb salon Fotokluba Zagreb, Sveti otok i Otok i more Foto kluba Kornat (brončana plaketa i 2 diplome), COVID 19 Fotokluba Rijeka, Salon Summer, Sea, Sun Foto kluba Krk, Zagrebački salon auto-karikature (fotokarikatura), Razlistaj se FKK Đakovo i Knjižnice i čitaonice Đakovo, Izložba fotografija Žena i Salon crno-bijele fotografije Salon 100+1 Foto kluba Color, 1. natječaj za Hrvatsku vinsku fotografiju (Križevci), Photo salon 2022 FKK Kozjak / Kumanovo, Photo EXPO 2022 Foto-kluba Kragujevac, u kolekciji HFS-a za 35. FIAP bienale Oman 2022., na skupnim izložbama članova Fotokluba 2023. u Zagrebu, Bjelovaru, Rovinju i Splitu te u kineskom gradu Linyi.
Miljenko Brezak, Jasmina Reis, Božica Brkan, Sanja Domenuš, Siniša Matasović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Nikola BlažekovićSanja Pilić pozira Nikoli Blažekoviću uz svoju fotografiju Miljenka BrezakaSiniša Matasović s bradom na fotografiji i bez brade uživo / Foto Božica Brkan
Otvorenje izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka bio
je sjajan aldomaš jednoga posla koji je okupio zanimljive ljude iz svijeta
fotografije od doajenke Slavke Pavić do mlađih poput kutinskoga novinara i
fotoreprotera Nikole Blažekovića, zatim iz svijeta književnosti, mnoge
Moslavčane iz Brezakove kriške Gimnazije itd. i podsjetio kako se još može
lijepo i zanimljivo, smisleno družiti. Pa i plakati kao što je Jasmina Reis
zaplakala uz portret Ivana Goluba snimljen u njihovoj Kući Šenoa ili ja uz
portret Irene Lukšić s Miljenkovom usnom harmonikom na Brodu književnosti –
brodu kulture.
Kajkavski ogranak izložbe: Marija Roščić Paro, Božica Pažur i Božica Brkan / Foto Miljenko BrezakLudwig Bauer i Lidija Duić / Foto Miljenko BrezakFotografi njegov model: Miljenko Brezak i Lada Žigo Španić / Foto Božica BrkanFotoekipa uoči fajerunta / Foto Miljenko Brezak
Čestitajući autoru fotografija snimljenih
stručno, sa srcem, prijateljski, bez ikakvih pretenzija, sisački
književnik Siniša Matasović je na Fejsu napisao:
Ako smijem dodati svoju malu privatnu komponentu cijele priče, čast mi je
što je moj portret našao mjesto na zidu do ramena Roberta Roklicera. Praktički
mi dim s njegove cigarete udara u lice kao i toliko puta uživo za njegovog
bogatog i produktivnog književnog života. Ili, što bi omiljena književnica,
i sama fotografkinja, Sanja Pilić napisala poslije otvorenja: Baš sam se
razveselila što smo zajedno.
Dr. sc. Lea Čataj i dr. sc. Sara Popović radoznaloj Božici Brkan pokazuju stanje radova na nalazištu / Foto Miljenko BrezakPogled iz drona na nalazište / presnimio Miljenko Brezak
Iako se u iskapanja i povijest otprije dva tisućljeća ne
razumijem osobito, trudim se shvatiti važnost toga što znanstvenici i njihovi
pomoćnici kod nas u (rimskoj) provinciji Panoniji ustrajno rade i postvarenje naših
drevnih seoskih legendi i pripovijesti nastalih na primjerice ciglama koje bi izranjale
iza pluga na brazdama na njivama. I sentimentalna sam i ponosna. Uostalom,
koliko sam zanovijetala da Sipćina i u literaturi postane, kao što je
izvorno kajkavski, Sipčina! Do prije kojega desetljeća još su tu
nedaleko, na susjednoj uzvisini, stvarno pekli ciglu, a preostao je, ako i on
nije zaboravljen, samo toponim Ciglana. Zacijelo su i mnoge selske kuće kroza
stoljeća podignute od materijala s današnjih iskopina, često dovožena s
Moslavačke gore. Tek se procjenjuje koliko su vlasnici ville rustice
bili imućni.
Dr. sc. Lea Čataj zorno opisuje što je napravljeno, a što planiraju / Foto Miljenko BrezakDvanaest godina predanog posla na gotovo 2400 kvadrata / Foto Miljenko Brezak
U već uhodanoj ekipi ove godine, uz voditeljicu posla dr. sc. Leu Čataj, bili su i njezina zamjenica dr. sc. Sara Popović iz Arheoprojekta, zatim Marko Babeli iz Hrvatskoga restauratorskoga zavoda, pa diplomirani arheolozi/antropolozi Dominik Balaban, Uroš Bila i Branimir Cvrtila, studenti arheologije Ivan Pendelić, Anja Mitrović, Matea Trgovčević, Petra Grizelj i Mila Erceg, pomoćni radnici iz sela Stjepan Kumpes i Mijo Komar. I dva psa.
Samo stručnjak u zemlji može prepoznati detalje podnog grijanja, ložišta, šuplje cigle, oslikane žbuke… / Foto Miljenko Brezak
A posla ima još mnogo, samo što su ekipi sve jasniji
obrisi onoga što je bilo na jednoj od uzvisina nedaleko Česme do kojih nisu
mogle doprijeti velike vode koje su se tu nekad redovito izlijevale Čretom.
Istinabog, od 22. svibnja do 16. lipnja, kada su ove godine bili na terenu,
kiševje i naše ovovjeke klimatske promjene bitno su im smanjile broj radnih
dana tako da se kane vratiti kopanju i na jesen.
Ove godine iskopan dio riskoga vrča (u usporedbi s upaljačem) / Foto Miljenko BrezakDo ove je godine iskopano ukupno šest, a ove godine čak pet ruzinavih novčića / Foto Miljenko Brezak
A preostaju im i brojne stručne analize i
konzervatorsko-restauratorski radovi u radionicama Hrvatskoga restauratorskoga
zavoda te, stručnjacima također inspirativan i važan dio – potraga po
literaturi i usporedbe te stavljanja u kontekst. Sva je sreća da istraživanja
vrlo važna za ovaj kraj uz Općinu Križ i Zagrebačku županiju financira i
Ministarstvo kulture i medija RH.
Koliko je zemlje od 2012. iskopano rjeđe bagerima, a češće očišćeno sitnim alatima / Foto Miljenko BrezakI moj prijatelj Stjepan Kumpes iz kriške osnovne već nekoliko godina surađuje na Sipčini / Foto Miljenko Brezak
Dosad je, doznajem, istraženo ukupno otprilike do 2400 m², a ove je godine od toga otvoreno novih oko 1000 m². Ispočetka se istraživao sjeverni, rezidencijalni dio kompleksa,
gdje su još 2016. godine otkriveni dijelovi tzv. objekta 2, građenog od kamena
i opeke vezanih žbukom. S obzirom na njegovu veličinu te freskama oslikane
zidove i mozaičke podove kojima je bio opremljen, pretpostavljaju da se radi o
glavnoj zgradi kompleksa u kojoj je obitavao vlasnik vile, što potvrđuju i
najnovija istraživanja. S obzirom da je plitko u tlu, vila je jako oštećena, a zidovi
su ostali sačuvani na razini temelja ili u negativu te se zahvaljujući brojnim
nalazima iz različitih slojeva i zapuna može pretpostaviti kako su zidovi i
podovi bili građeni i ukrašeni. Dio iskopanoga prijašnjih godina je konzerviran
u restauriran, apsida primjerice, a prošlogodišnje veselje zbog otkrića bunara i
dijela njegove drvene konstrukcije pomućeno je urušavanjem pjeskovita tla, zbog
čega je privremeno i zatrpan, te istraživanje tu tek slijedi.
Važan je svaki detalj, jer je – informacija / Foto Miljenko Brezak
Dr. sc. Čataj podjednako zadovoljno može opisivati kako su ove godine, osim brojnih ulomaka keramike (dio vrča!), zidne žbuke oslikane oker, žutom, tamnocrvenom, zelenom i crnom bojom, a od metala zasun brave, iskopali i pet primjeraka novca (a prijašnjih godina ukupno šest, iz drugoga i trećeg stoljeća). Mene ponovno fascinira podno grijanje, o kojem svjedoče tek fragmenti šuplje opeke, a znalci nam sve to spajaju u čudesnu priču od koje bismo se, od povijesti učiteljice života zapravo, i mi u našem vremenu mogli ponovno koječemu poučiti, pogotovo ako smo, poput mene, još u drugoj polovici prošlog stoljeća i prohodali po zemljanu graničarskom podu.
Dio prošle godine iskopanoga i konzerviranoga te restaurirana apsida / Foto Miljenko Brezak)Prošle godine iskopan i urušen, pa planski zatrpan rimski bunar / Foto Miljenko Brezak
Hodajući uz neprestano krčanje ne možemo nego se ponovno zagledati na veliki dalekovod koji se ustobočio baš sredinom nalazišta, ispod kojega bi preopasno bilo raditi, a njegovo pomicanje zahtijevalo bi velik novac. Kako snimke dronom pokazuju ispod zemlje razveden objekt sve do autoceste, ispod zasad neotkupljenih privatnih njiva pa čak i ceste koja nadsvođuje autocestu, možemo se samo prepustiti mašti. Pogotovo naslonimo li na ovaj predan i stručan rad i pomisao o kulturnom turizmu, budući da je, primjerice, u susjednom Vežišću, na Sipu, u mlinu na Česmi, rođena i Milka Trnina.
Sjećate li se
svoje prve knjige? Svoju prvu slikovnicu Mačak u čizmama nisam
zaboravila ni poslije tisuća i tisuća knjiga koje sam pročitala. Iako mi se sin
kojega su knjige prije sna pokrivale i prije nego je naučio slova, odmetnuo
od papira, čita na ekranima i sluša knjige. Kao strastvena čitačica, naravno,
da već svoga unučića zasipam bibliotekom, on odabire i odrasle, ali njemu
lijepe knjige, a mama Marta najavljuje da će ga upisati u knjižnicu da ga
knjige ne zatrpaju poput nas doma. Iako se misli da klinci ne čitaju,
pogotovo jer knjiga nije kao nekad jedini mediji i jedini izbor, čitaju
još više nego odrasli pa i kad nemaju čvrsto propisanu lektiru. Čula sam to
prije nekoliko mjeseci na odličnoj tribini Društva hrvatskih književnika Bez
cenzure, na kojoj je Lada Žigo Španić ugostila teoretičarku Dubravku
Težak i vrlo čitane književnike za djecu Hrvoja Kovačevića i Branku
Primorac. Djeca vole dobru fabulu, tvrde i jedni i drugi, o čemu
svjedoči čitanost primjerice dviju Sanji, Sanje Pilić, sa serijalom
slikovnica o Maši, i Sanje Polak, sa serijalom knjiga s Paulinom P.
pretvorenom i u jednako vrlo gledan film.
Naslovnica slikovnice-stripa
Iako je više nego poželjna kao pomoć pedagozima, odgajateljima, učiteljima, roditeljima i bakama i djedovima, ma koliko se trudila da mi pomogne, ne nalazim baš mnogo ozbiljne a dostupne kritike o dječjoj knjizi, a pogotovo ne o stripu. Baš zato, kao vrlo aktualnu, modernu i vrijednu knjigu, želim preporučiti slikovnicu-strip Roki na dijeti, koji su za Ibis grafiku kreirali slikom Davor Schunk i tekstom upravo Branka Primorac, novinarka i nagrađivana te vrlo čitana književnica, posebice za djecu, autorica Maturalca, Moj brat živi u kompjutoru, Zvonka Zmaj i Tri kavalira. Kao baka s bilingvalnom unučadi, potrudila se i da Maturalac postane španjolski Viaje de fin del curso.
Roki se i u stripu hrani zdravo
A poslije slikovnice Veliko prijateljstvo okrenula se i bucmastom Rokiju, koji joj, doznajem, neće ostati posljednja slikovnica odnosno strip. Ispričala mi je:
Duplerica s junacima Rokija na dijeti Roki, Roki, kad pretjeraš hranom…Zdrava zdravica iz Rokija na dijeti
Dugo sam
smišljala što bih mogla uzeti za temu ove slikovnicu, smišljala i jednu po
jednu odbacivala. Toliko je teško pronaći neko područje, pogotovo životinju
koja već nije u nekoj dječjoj knjizi da sam se gotovo obeshrabrila. Odustala
bih da nisam imala preliminarni dogovor sa izdavačem. I onda mi je odjednom
nadošla ideja o problemu prekomjerne težine. Tko je za glavni lik pogodniji od
svinje? I tako je počelo. Napisala sam tekst misleći da će to biti slikovnica,
a onda je moja urednica Saša Krnic rekla: Ja bih od toga napravila strip! Ja
sam se složila, nikad ranije nisam razmišljala stripovski možda i zato jer sam
totalni luzer u crtanju. Priznajem da mi je u osnovnjaku mama crtala zadaće iz
likovnog. No, gđa Krnic predložila je da moj parter u stripu bude Davor Schunk
s kojim sam već surađivala na slikovnici Veliko
prijateljstvo i znam da je majstor. I tako je krenulo, ali muke su nastale
jer sam tekst morala prilagođavati žanru, što je značilo s vremena na vrijeme
pomalo skraćivati prvu verziju. To sam po nekom vlastito osjećaju, što nije
bilo iskustvo, radila no zadnjeg pregleda pdf-a. Osjećala sam da bi moglo biti
dobro već kad sam vidjela prve crteže. Ja zadovoljna, a isto čijem od prvih
čitatelja – velikih i malih. Eto!
S promocije Rokija: Branka Primorac i Davor Schunk otkrivaju svoje autorske namjere / Foto Ibis grafika
I na prvom predstavljanju u siječnju u Pričozemskoj je program PriČAJ i keksi okupio najmlađu i malo manje mladu publiku i odmah su se još jednom uvjerili kako takve slikovnice vole čitati baš svi. Razgovarali su i o tome je li Roki uopće slikovnica ili je strip, ili ipak nešto između… Bez obzira na vrstu, složili su se da je urnebesan, a i da je njegova poruka važna i vrlo aktualna, jer Roki na duhovit i djeci vrlo blizak način približava temu zdrave prehrane i koje su posljedice njezina nepridržavanja. Simpatični proždrljivi prasac osvaja na prvo čitanje, a možda će koga potaknuti i da u svoju prehranu uvrsti više zelenila kao Rokijeve prijateljice kozice Mirta i Marta.
Hlapić, Gita i Bundaš iz romana u djedov strip
Naslovnica stripa nastalog prema romanu Ivane Brlić MažuranićHlapićeve pustolovine u riječi i slici
Podsjetila bih također, posebice čitatelje kojima je draga Ivana
Brlić Mažuranić, da je također prošle godine Branimir Zlamalik za
Beletru with love napravio crtanu priču, zapravo neobičan strip, prema
motivima romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića o dječaku koji je –
sjećate se, zar ne? – malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević
Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce, s posvetom: Oliveru, Gregu i
Gabrielu, ako ikada nauče hrvatski, ove će vas priča odvesti u svijet u koji je
odvela dedu, a i tatu Bornu, kad su bili djeca.
Bojanka prema sandalicama i narodnom ruhu
Etnobojanka iz moslavačoga sela PotokaS radionice u Knjižnici i čitaonici Popovača / Foto Slavica Moslavac
No to nije sve, jako me je razveselilo kada sam doznala da je početkom
ove godine u Knjižnici i čitaonici Popovača održana kreativna radionica na
kojoj su djeca bojila motive s našega tradicijskog moslavačkog ruha. Članovi KUD-a
Potočanka iz Potoka izdali su bojanku Oj, jablane širi grane sa više
od 30 motiva, koje je za tisak priredila njihova predsjednica Ljiljana
Masnjak. S ciljem da se sačuva njihova baština, iscrtavala je dječje sandalice,
a onda je uzorke s njih preselila u crtanku. Kako bi se sve o moslavačkome
narodnom ruhu pojasnilo i djeci, a i odraslima, muzejska savjetnica i
etnologinjaSlavica Moslavac dodatno je opisala kako i za narodno
ruho i za crtanku treba puno truda, ali i da se kroz bojanku djeca mogu
upoznati s ljepotom, skalom boja i koloritom odjevnih predmeta djevojčica,
muškaraca i djevojaka, kako sa svakodnevnog tako i s blagdanskog ruha. Dakle,
kreativno i maštovito, a da ne mora biti nužno s prvoga kioska ni Coloring
Book ili Amazing Animal Color Book ni dostava s RTL Kockice. Kako
ondje kažu: Baš fora!
Bojanka s motivima narodnoga ruha tek očekuje bojeNarodni motiv obojen dječjom rukomPećki vez – fotografija pravoga ili crtež obojen u crtanki?
I kad su namijenjene onima koji još ne znaju čitati, slikovnice ne smiju biti nepismene!
Još moram dodati i kako nemam prigovora na jezik spomenutih knjiga. Dapače! A to nije malena pohvala, jer se, nažalost, jezik sve manje njeguje i u knjigama za djecu, o čemu sam za jezik povukla Maju Matković, jezikoslovku i spisateljicu, povremeno i jednu od rijetkih kritičarki književnosti za djecu, provjerenu lektoricu i godinama šeficu Večernjakove lektorske službe i moju suradnicu i prijateljicu, da 15 veljače 2023., jer on nije na društvenim mrežama, objavim na Facebooku posto tome kako često i sve češće bespomoćno analiziramo jezična i govornička spoticanja u medijima, kako me je oduševio (tada!) zadnji Meridijan Novoga lista temom o lekturi na čak četiri stranice, kojem je povod specijalizacija za lektore na riječkom sveučilištu; a i kako me je iznervirao već u startu loš, nelektoriran prijevod skupih knjiga iz kolekcije Moja prva enciklopedija. Iako moj zasad samo gleda slike, kako će uz nepismene knjige naučiti lijep materinski jezik? Na dotad samo tri objavljene od 25 najavljenih knjižica toliko smo se iznervirale, da je, ne budi lijena, kompetentnija Maja uime nas baka izdavaču poslala i mejl o pronađenim pravopisnim i gramatičkim pogreškama, počevši s komparacijom. Izdavač se čak i ispričao. Čak je i lektor potpisan, ali knjižice izlaze i dalje nepismene. To je kad je i dijete, nažalost, samo tržišna niša.
Unučić i baba čitaju jedno drugome / Foto Miljenko BrezakPoslije večernjeg kupanja – čitanac i spavanac / Foto Ivan Brezak Brkan
O upravo objavljenoj knjizi Teška ljeta Božice Jelušić u izdanju zagrebačke Beletre, pogovor odnosno recenziju objavio je 20. travnja 2023. e-časopis Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika STAV . Prenosimo u cjelini:
Naslovnica
Pogovor u knjizi Božice Jelušić, Teška ljeta, Beletra, Zagreb, 2023.
Božica Brkan
Placebo Božice Jelušić: kava, brza vožnja Harleyjem, let paraglajderom ili tekst o tome?
U Pohvali starosti Pavao Pavličić otkrio je da ju je napisao jer je – zaljubljen u mlađu ženu. Svojevrsnim uputstvom za upotrebu, plemenitom mladalačkom nakanom profesor i akademik osvojio je i mene. I svojim slojevima starenja Slavenka Drakulić u Nevidljivim ženama i drugim pričama dala mi je misliti, a bome još više i Božica Jelušić svojim Teškim ljetima! Kako su posljednjih godina autobiografske teme u velikoj modi, nije im se oprla ni spisateljica koja u bibliografiji za svaku godinu života, što poetski a što prozni,već ima po naslov, pa je i ona podvukla crtu, literarnu: Došla sam na rub životne snage i ne znam što mi je činiti. To nije stanje od kojega se može separirati literarna građa, budući da te preplavljuju tjeskoba, nemir i blokade.
Razgovor na kiši: Božica Brkan i Božica Jelušić, 24. ožujka 2015. / Foto Miljenko Brezak
U starosti se i o starosti knjige pišu valjda ili da se ne
zaboravi ili da se nešto razotkrije ili da se kome ispriča ili da se kome
osveti ili tek da se oprosti ili da se još koga čemu pouči ili… , a Jelušić, koja
nikako ne voli priče o lijepoj i
ispunjenoj starosti, svoje uputstvo za uporabu upakirala je u moćne
uravnotežene odvagnute, mozaički ulančane epizode, esejističke zapise iz
vlastite prošlosti, fragmentarna sjećanja u ich-formi u koja se i možeš
i ne moraš pouzda(va)ti, koja mogu biti i fakcija i fikcija. Začitan još u
njezine prijašnje/prethodne kraće biografske zapise, prigodice o obljetnicama,
poput onoga iz časopisa Foruma, očekivao bi radoznalac provokativnije štivo, primjerice
o žensko-ženskoj ljubavi, ali ovaj je put odustala od davanja prilike
osrednjosti i predvidljivosti, prosječnim, običnim, mišjesivim ljudima, da
se zabadaju koga je, a koga uopće nije stavila u tekst. Ali, koliko za blurb,
daje misliti o podstanarstvu u samostanu, o uzbudljivu dolasku autobusom poetese
nacionale u mali grad, o putovanju u Poljsku i proslavljenoj poljskoj romskoj
pjesnikinji Bronislawi Wajs Papuszi koju je njezin narod odbacio jer je navodno
njihove svetinje prodala gadžama…
U tekstu ne
iščitavam roman (Valjda ću
sada po tristoti put ustanoviti da ne želim pisati roman, kaže, jer otišla joj je najpouzdanija čitateljica
Đurđa, koja se veselila svakoj rečenici.) nego kao komad bolje od pjesnikinjine proze uopće.Čak i kad kao ovlaš profesoruje:I u romanu, dakako, trebalo bi se
nešto događati, makar surogat stvarnosti, u koji ljudi utoliko lakše
povjeruju, što je naivniji i nestvarniji. Junakinji trebaju avanture, mora joj
se dogoditi životni prijelom, nesreća, sud za nasljedstvo, vanbračna avantura,
zatajenje bubrega, romantični susret s kirurgom koji se u nju zaljubljuje.
Tekst ne iščitavam kao romanponajmanje zato
što nema dijaloga. Uočljivije je kako je Jelušićeva neprestano u potrazi
za ravnopravnim sugovornikom koji bi je nadahnjivao, da je u pomanjkanju
takvoga za dijalog prinuđena na samogovor, na razgovor
sama sa sobom, monolog, kao u svojim povremenim intervjuima; jer ne samo da
moraš znati odgovor na pitanje nego, prema savjetima ponajboljih starinskih
novinara, i za postaviti pitanje moraš znati pola odgovora. Ne treba čuditi da
kao radoznala spisateljica i kao čovjek često i smiono, samouvjereno mijenja perspektive
od ptičje do žablje pa da povremeno i Titanik pogledate odozdo, i priznaje kao
svojevrsnu stvaralačku napetost koju maestralno naziva nadgornjavanjem – iu tekstu ima nekoliko takvih ljudi – a s iskrenim žalom za
neostvarenim, povremeno priznaje i pristanak na banalije i trošenje bez
svrhovitosti, ponavljanje životnih
grešaka, od izbora odredišta ljetovanja do izbora ljubavnih i profesionalnih
partnera ili ustrajnog višedesetljetnog ulaganja u imanje.
Uostalom,
reći će: Plitki gaz i kratka dionica,
to su paradigme našega vremena. Ne pristajući na to, ma i zagrezla, ma i
ostajala bez daha, zapisuje: Odmičem polako u tekstu, prema cilju koji još
ne nazirem. Želim imati nekoga sličnog sebi, tko bi s usrdnošću i strpljenjem
prionuo uz riječi, dubinski pronikao tko su i odakle su, kakva stanja
otkrivaju, kakve osjećaje prenose. Ne želim da tekst visi poput ukrasnog
kineskog lampiona na nekoj večernjoj terasi, gdje se smiju ljudi pokazujući
zube s umjetnim porculanskim navlakama, žene zategnute kože i vještičje dugih
noktiju, i muškarci puni afrodizijaka, koji će ih uskoro povaliti u sobama
punim fotoćelija i skrivenih kamera. Želim da to bude običan ali punokrvan
tekst, sočan i potrošan, dopustivo tužan, vjeran svome vremenu. A meni samoj da
otkrije granice moje nemoći, preko kojih pokušavam dobaciti kamen u čelo
razbješnjela Golijata.
No, ipak, Jelušićeva si sama
zadaje ograničenja poput ostanka
u provinciji (u malom, pa još manjem gradu, koji nisu tinovska malena mjesta
srca moga), gdje je djeca zovu tetom, gdje joj tikaju i gdje je već u
mladosti, nakon usputnog dobacivanja dvojice besposličara u parku pljuckajući
koštice lubenica Na njoj samo kosa vrijedi!,svoju
gustu, svijetlosmeđu kosu s crvenkastim preljevom, složenu u rep ili pletenicu sama odrezala, gotovo na muško. Sama
svoj Samson. Pomiruje se i ograničava na dobar građanski život, iako: izborila
si se od mladosti za pravo da budeš drugačija, mimikrija na građansku štimu
nije uspjela, pa nakon predaje nastavljaš drugi život, u kome je svidljivost
odbačena u ime osobne slobode i prava na izbor.
Faktografski presudne stvari, možda i prvi put upisuje baš u ovaj tekst,
ali tek nešto više od zavisne rečenice, jedva. Primjerice oca koji je za cijeli
život ograničava uskratom potpisa za studij u Brightonu i kontrolama wartburgom.
Prepuna kojekakvih dugova, ne ostaje dužna ni precima, a ni potomcima, ali
ostaje. Zašto? Čovek mora rasti tam de je posađen. Ali kad te, kako
priželjkuje, čitateljski prsti
zasvrbe od želje za pocrtavanjem rečenice, nećeš moći ne uočiti citat majke
koja joj je u djetinjstvu govorilaKrušni
kut ostal nam je gladenopisujući ratnu djecu koja i sita neprestano
traže i jedu kruh, što se književnici poslije, dakako, dešava u metafori.
Ali tekst uspijeva osoviti na noge.
Osim što je
posveta velikim imenima literature, glazbe i uopće umjetnosti na kojima je
izrasla, Jelušićeva se nevoljko složila da su Teška ljeta ihommage
naknadne nevažnosti onima koji ti se u neko doba čine jako važnima, a onda ih
kao sebestvoritelj prerasteš i spoznaš nevažnost. (Čak i ako si,
primjerice, iz svoga literarnog rječnika zauvijek izbacila često upotrebljavanu
riječ element.) Nije to gubitak vremena likinje-pričateljice nego suočavanje,
samospoznaja i možda i moćniji dio teksta.
Jelušićka zacijelo Teška ljeta
nije pisala za sebe, a pitanje je što će i tko će od nas čitatelja biti
pripravan taj tekst napisan u ich-formi iščitati za sebe. Osim odlomka
gdje je okrznula nas dvije, ja nikako, u naša vremena alergija na perje i
svakomalo reklamiranih svakojakih madraca dormea, ne bih propustila recimo
filozofiju o prosušanju. Samo je umjesto crvenih blazina, bijelih
jastuka i nemarno prebačenih deka u ovome svom tekstu Jelušićeva zaista pomno
prosušila svoj život te i ona i čitatelji mogu sanjatišarene, fantastične snove, kao da ih je na
azurnoj podlozi iscrtalo pero ptice quetzal, rijetke, izumiruće i po svemu
neusporedive.
A pisci u
pokušaju, polutalenti, iz tema i stila – odakle li samo smaže čudesne riječi! –
samoga teksta mogu naučiti izrijekom kako napisati ne samo dobar tekst nego i
između redaka doznati o tajni meštrije, zanata, smislu pisanja, talentu,
kreaciji.
No poetesi je u Teškim ljetima ipak ključan pojam posljednje slobode. Umornoj školnici u godinama koja vuče plastične vrećice i gura bicikl (da se barem na nešto u životu može osloniti), kojoj ne staju na zebri u njenom malo gradu, a ona je kao u radijskoj emisiji Arisa Angelisa čovjek 20. stoljeća nespremna na promjene, neshvatljiva svijetu, pa i najbliskijima, koji neprestano očekuju da konačno odraste,ona koja je sve vidjela i sve doživjela, koju nije strah više ni od čega, želi svoje vrijeme iskoristiti na najbolji način. Pa i pišući knjigu u kojoj će otkriti: Zatrpana sam suvišnostima, kojima se niti ne nazire kraj. Dodaje: Odlučila sam mirovati, opstruirati, ne činiti ništa, a naročito ne ono što se od mene očekuje. Otkrivam blagodati solipsizma. Družiti se ne želim, tuđa me mišljenja ne zanimaju, za ljubav i zaljubljivanje sam prestara, a intelektualna razmjena postaje nemoguća, u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnoga života ljudima isprali mozak.
Naslovu Teška ljeta spisateljica priznaje dvostrukost: i
težinu najtoplijega, najsparnijega, najsušnijega godišnjeg doba iz narušene
ravnoteže Prirode, Zemlje;i ulaskom u osmo desetljeće težinu vlastite
jeseni, pozne dobi.
A zašto je od 2019. do 2022. pisala baš takav tekst, a ne, zacijelo
i uz manje muke, pjesmu ili esej, što piše najčešće i u čemu je autorski najjača?
Bila je prezasićena, priznaje, i ovo je feedback, homeopatski ljekovit, kaže.
Iščitavam: poput maloga, spasonosnoga gutljaja kave. Samo placebo,
koji će te prisebiti, tek toliko da ne izazoveš sablazan na javnom mjestu,
premda ti je to odavna svejedno. Poput brze vožnje na zadnjem sjedištu
Harleyja kad sve iza sebe ostavljaš u pluskvamperfektu odnosno pobjegneš
vlastitoj sudbini ili leta paraglajderom, jer je cijelu mladost imala nešto
nalik na univerzalni san o letenju. Kad
zagusti, uzda se u reputaciju čudakinje (jer može biti i plašt nevidljivosti)
ili u status umjetnice (jer joj daje i pravo na neograničenu
ludost), ali ne može pobjeći od zadatosti – Samo nemoj htjeti, nemoj ništa poželjeti izvan
onoga što ti je određeno i dano. Rekla bih danama, svojimčitateljima,
kad nam je već do toga da je čitamo, prepušta da se bakćemo razmišljanjima:
zašto baš ti fragmenti, zašto baš ti duhovi prošlosti: mali koraci, veliki
bjesovi?
Za svaki nam je slučaj za iščitavanje Teških ljeta Jelušićeva ostavila dovoljno
udobne hladovine. I pod krošnjama stablašica što ih stoljetne oborene
olujama podsadila mladim stabalcima i podravskim starinskim cvjetnicama kao barnagorska
domina terrestra. I pod krošnjama literarnoga drvoreda započetoga prvom
stihozbirkom Riječ kao lijepo stablo. Velikodušno,kao što je
sebi priskrbila dobar ležaj, velik prozor, police s knjigama, stolac, svjetiljku, koje
nazivarekvizitima za dušu obuzetu svojom misijom, za onoga
koji piše, jer ništa drugo na svijetu ne umije bolje činiti.
Pomišljam tjeskobno: ta nije valjda, i vjernicima i nevjernicima maestralna
groboslovnica, zajebantski, iz poluzaborava, koučerski, jetko, kao za radionicu
pisanja, zagledana u svoj život kao u bunar iz djetinjstva, Teškim ljetima
nakanila skicirati vlastiti ispraćaj u vječnost, posljednjeslobodno u(s)mjeriti
po svojoj mjeri oproštajno slovo da je oni koji je nadžive ne bi sveli na svoju
(i) grobnu mjeru:Nadam se da će Drava moj pepeo odnijeti dovoljno
daleko od mjesta na kojima se ni u vlastitu tijelu nisam osjećala ugodno.