Božica Brkan / Umjesto kave

Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća znanstveno – Umjesto kave 11. rujna 2024.

23. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini 9. rujna 2024. bio je posvećen 450. obljetnici prve tiskane kajkavske knjige Decretum Ivanuša Pergošića. O toj je govorio prof. emer. Alojz Jembrih.

Sudionici 23. Znanstvenoga skupa o kajkavskome u Krapini (Foto Miljenko Brezak)

Nije to, dakako, jedina zanimljiva tema, jer su znanstvenici nadahnuća našli kako u povijesnim tako i u recentnim, sve zanimljivim i u javnosti manje poznatim temama. Fra Juro Šimić i urednik zbornika prof. emer. Alojz Jembrih predstavili su zbornik Gregur Kapucin i njegovo djelo (1734. – 1812.) Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Mr. sc. Ivan Zvonar svoje je izlaganje naslovio Na izvorima popijevke Protuletno drago vreme, adr. sc. Marijana Borić odabrala je Kajkavsku rukopisnu knjigu Franje Josipa Kosednara„Cisio aliti Planetna kniga“ iz 1787., jedina kajkavska od tri objavljene astronomske.

Profesor Jembrih s Pergošićem, izdanjem iz 2003. (Foto Miljnko Brezak)

SOS za svece

Prof. dr. sc. Zvjezdana Jembrih svoje je izlaganje posvetila SOS-u za svece i predstavila oživljavanje radobojske kulturne baštine. Dr. sc. Krunoslav Puškar predstavio je Istraživanje njemačko-hrvatskih jezičnih dodira u potkalničkom Prigorju,dr. sc. Martina Horvat Imenične tvorenice u pjesmama Ante Kovačića, mr. sc. Ivica Glogoški prikazao je nove priloge za cjelovito predstavljanje strane lirike u kajkavskome prijevodu. A Danica Leštek Kajkavsku radionicu vu Kajkaviani. Doc. dr. sc. Tanja Baran govorila je o Vinu u kajkavskoj književnosti, što je bio uvod u predstavljanje njezine knjige Hrvatska vinska kultura – Znanstveno popularna monografija koju je uz predstavio s izv. prof. dr. sc. Rajkom Furešom. Kao njihov kao prvi čovjek govorio je o tridesetletnici zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, uz Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina organizator skupa

Božica Brkan, Rajko Fureš, Martina Horvat i Alojz Jembrih s ovogodišnjim glavnim izdanjima (Foto Miljenko Brezak)

6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019.

Čestitke toj Udruzi, jer jeuspjela objaviti novi u nizu, skroman ali odličan, već 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, nakon višegodišnjega prikupljanja sredstava, što očito nastavljaju jer im predstoji i 7. zbornik s pregledom izlaganja od 2020. dalje. Zbornik su predstavili glavni urednik Alojz Jembrih te urednici Rajko Fureš i Martina Horvat.

Ivan Zvonar: izlaganje u 87. godini! (Foto Miljenko Brezak)

Na gotovo 400 stranica, kako u Predgovoru navodi Jembrih i kako je podsjetila Martina Horvat, knjiga među ostalim objedinjuje 15 referata uglavnom sa znanstvenih skupova održanih u Krapini 2017., 2018. i 2019. godine, uz iznimku jednoga referata iz 2015. i jednoga iz 2016. godine.

Znanstvenice i dame, svaka iz svoje perspektive, o kajkavskim tekstovima o jezikui knjievnosti i astronomiji: Martina Horvat i Marijana Borić (Foto Božca Brkan)

Zbornik započinje referatom Hrvojke Mihanović-Salopek, aktualne predsjednice DHK-a, pod naslovom Kajkavska modernistička fuga Ernesta Fišera u kojem autorica piše o kajkavskom opusu istaknutoga hrvatskog pjesnika. U tekstu Zvonimira Kurečića naslovljenu Kajkavski književni jezik u liturgiji Zagrebačke (nad)biskupije doznajemo o putu i važnoj ulozi kajkavskoga književnog jezika pri prosvjećivanju vjernika u liturgiji tadašnje Zagrebačke biskupije. Slijedi tekst Ivana Zvonara Rukopisna pjesmarica Philomela sacra Jurja Lehpamera koji osim važnih podataka o spomenutoj rukopisnoj pjesmarici sadržava na dvadesetak stranica i izbor pjesama iz pjesmarice. Tekst Alojza Jembriha Tomaš Goričanec i prvi kajkavski ep o sisačkoj pobjedi (1593.) u hrvatskoj književnosti donosi niz važnijih podataka o autoru epa Opseđenje i poboj sisečki 1593. koji je u literaturi isprva bio prešućivan, kao i o samu epu. Na kraju članka autor je pridodao niz korisnih ilustracija o navedenoj temi. Ivan Zvonar autor je i članka Odjeci poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća u kojemu se uz rukopisne prijepise Kapucinove poeme donose i važniji podatci o inačicama poeme u spomenutim pjesmaricama.

Tanja Baran i Rajko Fureš predstavljaju <<tnjinu Hrvatsku vinsku kulturu (Foto Hrvatska vinska kultura)

Članak Postupne averzije prema kajkavštini od ilirizmado danas autorice Kristine Jug tematizira marginalizaciju kajkavske književnosti zaključujući da se pojava najviše uočava neposredno prije i za vrijeme ilirskoga pokreta, dok se pojavom dijalektne književnosti 1900. godine bilježi veće posvećivanje pozornosti kajkavskim piscima koje će vrhunac dostići u vrijeme Krležinih Balada kada započinje reafirmacija kajkavštine. U članku Frazemi sela Veleškovca Branka Tuđa Kanceljak raščlanjuje frazeme spomenutoga sela, a u prilogu donosi abecedni rječnik frazema i njihova značenja. Barica Pahić Grobenski tematizira bednjanske odmilice u članku naslovljenu Bednjanske odmiljicei ostale frivolne riječi donoseći u prilogu tekst Bednjanski govor Josipa Jedvaja objavljen u Hrvatskom dijalektološkom zborniku 1956. godine. Željko Bajza autor je članka Tradicija i narodne mudrosti kod Ivana Belostenca u kojem donosi neke od značajki Belostenčeva rječnika Gazofilacij objavljena 1740. godine.

Doktor Fureš preporođuje zagorsko porodništvo i kajkavski jezik, što god treba (Foto Miljenko Brezak)

Dalje, Rajko Fureš u člancima Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca – Trideset godina na planu skrbi za kajkavski jezik, književnost i kulturu (1994. – 2024.) i Osamnaest godina znanstvenoga skupa Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća i suradnja prof. dr. sc. Alojza Jembriha s Hrvatskom udrugom Muži zagorskoga srcasažima tridesetogodišnju djelatnost spomenute udruge i osamnaestogodišnju plodonosnu suradnju s prof. Jembrihom, a ujedno donosi i temeljne podatke o svim dosad održanim skupovima od samih početaka daleke 2002. pa sve do 2018. godine, kao i o dosad objavljenim zbornicima. O Kerstnerovu doprinosu korpusu aurea kajkaviana piše Stjepan Hranjec donoseći slikovite primjere Kerstnerovih nezaboravnih likova koji su karakterom afirmirali i ujedinili kajkavski korpus te se ujedno udomaćili i u mnogih ne-kajkavaca. Pažnje je vrijedan i tekst Alojza Jembriha naslovljen Prvi kajkavski povijesni roman: Događaji Zrinji Miklouša bana horvatskoga (1823./1833.) u kojem autor donosi važnije podatke o spomenutome romanu, kako o njemačkome predlošku, tako i o Tomašu Miklošiću koji je za tisak priredio prijevod romana predočavajući i sam povijesni kontekst u kojem nastaje roman. Autor analizira roman na slovopisnoj, morfološkoj i sadržajnoj razini, a u prilogu donosi govor ustoličenja hrvatskoga bana Nikole VII. te dvije književne posvete Nikoli VII. Zrinskomu, kao i slikovne priloge. Sam je kraj zbornika rezerviran za osnovne podatke o autorima referata uz koje su pridodane tri zajedničke fotografije sa skupova održanih u Krapini.

Zvjezdana Jembrih spašava radobojske svece, a Vera Grgac i Božica Brkan svaka svoj zavičajni kajkavski govor u poeziji (Foto Miljenko Brezak)

Marginalizacija kajkavštine

Budući da je kajkavština u 19. stoljeću društveno marginalizirana, ovaj zbornik važan je doprinos proučavanju kajkavskoga dijela povijesti hrvatske književnosti i jezika koji je više stoljeća bio nositeljem hrvatskoga identiteta, zaključuje urednica Martina Horvat.

Početak teksta B. Brkan Zavičajni kajkavski govori u modernim medijima iz 2015.

Početak teksta B. Brkan Kako pišu recentni kajkavki pisci? iz 2018. u spomen nekajkavcu Robertu Rokliceru

Dva teksta prema dvama izlaganjima Božice Brkan

Na kraju, s veseljem i ponosom ističem kako su zborniku objavljena i dva teksta Božice Brkan, mala istraživanja i ankete tadašnjega stanja (sada još gorega, op. BB) Zavičajni govori u modernim medijima iz 2015. godine (str. 25.-37.) i drugi,posvećene pokojnomu Robertu Rokliceru, književniku, dramaturgu i glumcu, nekajkavcu, (interesantan prilog, kaže u uvodu profesor Jembrih, op. BB) Kako pišu recentni kajkavski pisci? iz 2018. godine (str. 265.-275.).

Presnimka Pergošićeva Decretuma otprije 450 godina

Podsjećam i na kompetentno Jembrihovo razočaranje, recentno opetovano usmeno uz Pergošićevu obljetnicu i pismeno uz tekst izgovoren prije osam godina Zavičajni govori u modernim medijima dodan kao svojevrsnu fusnota o medijskoj šutnji i ignoranciji kajkavskoga u mainstream medijima. Iza mojega: Zaključno predlažem: Dobro bi po ovoj temi došlo temeljito istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija. Jembrih dodaje ogorčeno: To će biti malo teže, jer ti mediji su u službi u čijoj jesu, oni ne respektiraju toliko kajkavštinu pa maka ri u naslovu svog medija imaju riječ KAJ, ta im riječ bude više kao pseudo-amblem za osobnu promičdbu pri čemu ne žele, „srame se“ isticati govornu stranu kajkavštine, čak nemaju emisije u kojoj bi se, barem jedan sat, govorilo o povijesnom aspektu kajkavske književnosti i jezika kroz stoljeća. To bi bilo potrebno upravo sada kada je kajkavski jezik dobio međunarodni ISO kod 639-3 Kjv. U medijima na kajkavskom govornom prostoru ne postoji svijest o vrijednosti kajkavskoga jezika, jer im je svijest otklonio obrazovni sustav Republike Hrvatske. To je više nego tragično, da jedna zemlja – Hrvatska ne vrjednuje svoje različite idiome kao integralni dio svojega jezičnoga korpusa. Ova napomena je od urednika A. Jembriha.

Za uspomenu Alojz Jembrih i Božica Brkan, za dovoljni sa konačno objavljenim 6. zbornikom krapinske znanstvene kajkavijane (Foto Miljenko Brezak)

20240910

Muzeji za muzej – Umjesto kave 21. kolovoza 2024.

Taman sam pisala o novootvorenoj Bakinoj kući 1968 – 1978 – 1988 chefa Mislava Božića u Krapinskim Toplicama, kadli je Marija Crnjak u Jutarnjem objavila odličan tekst o usponu industrije muzeja na primjeru zagrebačkih. Sve jedan zabavniji od drugoga, sve jedan unosniji od drugoga, otvaraju se umalo tjedno. Ne, ne radi se u Kući Šenoa u Mallinovoj ili o Kući karikatura Ota Reisingera u Radićevoj, u koje zasad, iako važan i zanimljiv dio nacionalne kulture, ne ulaže nitko osim obitelji, nego o takozvanim tematskim muzejima, opisanima kao usko specijaliziranima, s građom zbijenom u prostor veličine stana, napucanim marketingom i aktivnima na društvenim mrežama, no ipak u dobroj mjeri poluozbiljnim projektima u koje je uloženo relativno malo. Lani su uvećali prihode od 30 do 60, a neki i 250 posto. Propao je navodno samo Muzej torture i to zbog cijene najma. Ne znam što je s Muzejom oldtajmera Ferdinand Budicki, jer on je također imao problema sa smještajem, ali koliko vidim ima u Hrvatskoj čak nekoliko automobilskih muzeja. U Zagrebu je posljednjih godina otvoren muzej čokolade, putovanja, selfija, muzej osamdesetih, Novoga vala, mamurluka, kanabisa do nedavno, uz prisustvo predsjednika Republike, muzeja kravate… Ne mogu ne pomisliti koliko je tu dobre koncepcije, marketinga i nečijega prikupljanja, a koliko trenda, dobroga poslovnog nosa, second handa, Hrelića i Jakuševca. Koliko bitnoga, a koliko nebitnoga! Možda se jednom otvori i muzej o muzejima! Antimuzej poput Trokutova.

Jasmina Reis u Kući Šenoa oštećenoj u potresu s darom (Foto Miljenko Brezak)

Donirana aparatura Zdenka Šenoe (Foto Miljenko Brezak)

Da se radi o industriji tekst ilustrira sa nekoliko primjera. U 14 godina postojanja prvi privatni muzej u Zagrebu Muzej prekinutih veza, o kojem imam i ljubavnu pjesmu, sa 96 eksponata i oko 4000 arhiviranih, bilježi 120.000 posjetitelja u godini i upravo navodno kani otvoriti još jednu, ne znam koju podružnicu čak na Tajlandu. Muzej iluzija u devet godina postao je najveći i najbrže rastući lanac privatnih muzeja u svijetu: dosad ga je posjetilo više od 15 milijuna posjetitelja, posluje na više od 50 lokacija u 25 zemalja na četiri kontinenta. Neki od muzeja hvale se podrškom gradskih i državnih tijela mjerodavnih za turizam i kulturu, a većina se žali kako im Ministarstvo kulture ne da status pravoga muzeja, što znači jeftinije ulaznice bez PDV-a.

Zdenko Šenoa sjedi u naslonjaču djeda Augusta uz njegov radni stol (Foto Kuća Šenoa)

Treba li i spominjati British Museum, Prado, Louvre…? Pomno pratim i vijesti vraća li koji muzeji ili kani vratiti izloške izvornim zemljama ili se sude s njima. Ako vam je mjerilo za muzej kao meni barem berlinski Pergamom, pariški Orsay, bogotski Muzej zlata (ili barem izložba skitskoga zlata), The Metropolitan Musem od Art, koelnski Muzej čokolade (u kojem raste i rađa kakaovac u prirodnim uvjetima i mijese se uživo čokoladne praline!), sicilijanski antički hramovi na otvorenome… Ako žalite što nema prikaza, sjećanja odnosno tematskoga muzeja ozbiljnog djetinjstva, propale tekstilne industrije, dizajna, stripa, kuće Vjesnik… Vidim da još ne smijem pobacati svoje intimne zbirčice ovoga i onoga, čak ni spomenare ni biblioteku, pa makar da uza sve zabavno i to kad-tad bude neugodan svjedok. Primjerice, osim nekoliko platana, imam i štafelaj i kistove akademskoga slikara Ive Radoševića, svoga gimnazijskog profesora povijesti umjetnosti i desetljećima kronologa mijena Medvednice, Sljemena.

A nedavno je mome Miljenku Brezaku, zaljubljeniku u fotografiju, i njegovim ostarjelim fotoaparatima i aparaturi Opemus 5, otprije nekoliko desetljeća, za izradu fotki stiglo i poticajno muzejsko društvo

Zdenko Šenoa s bakom Slavom, Augustovom udovicom, Foto Tonka 1921. (Kuća Šenoa)

Poštovanom gospodinu Miljenku Brezaku u znak zahvalnosti za dugogodišnju suradnju s Kućom Šenoa i udrugom Svi naši Šenoe, darujem opremu za izradu fotografija Magnufax koja je pripadala mojem pokojnom poočimu Zdenku Šenoi.
Svi Šenoe (Milan, Brano i Zdenko) bavili su se amaterski fotografijom, a koncem 60-tih ili početkom 70-tih godina 20. stoljeća Zdenko Šenoa kupio je opremu za izradu fotografija.
Velika mi je čast ovu opremu koju sam naslijedila darovati u prave ruke.
Jasmina Reis
24. lipnja 2024.

Gospodin Zdenko Šenoa s kojima sam kao i s njegovom suprugom Marijom (majkom gospođe Jasmine), svojedobno surađivala i prijateljevala i bila recenzenticom njihova Biskupskoga sladopeka, darivao mi je davno nekoliko kutija izrezaka svojih recepta. Zahvalni.

Aparatura Opemus 5 (Foto Miljenko Brezak)

Uz to, spominjem kako smo pretrpani stvarima koje čuvamo jer nam ih je šteta baciti,uspomene od nekoliko pisaćih mašina, računala, diktafona, mobitela, gramofonskih ploča, suvenira s putovanja, fotografija… Da ne spominjem knjižnicu s tisućama knjiga – među kojima i nekoliko stotina iz različitih izvora doniranih mi kuharica – što sam ih nakupila od svojega drugog razreda osnovne škole, pa arhiva u standardiziranim kutijama. Unuk nam se igra i sa sinovljevim igračkama… Miljenko ima samo fotografiju sa svojim konjićem (Bila i na izložbi u Etnografskom!), a ja sam sačuvala jednu od svoje dvije bebe, gumenu Vesnu, i crveni lončić. Negdje su u kutijama u garaži, našemu intimnom muzeju.

Žargon, rječnik, pa još novinarski – Umjesto kave 14. kolovoza 2024. godine

Rječnik novinarskoga žargona – urednici i autori su Lana Hudeček i Vicko Krampus, a uz njih su autori i Milan Pavičić, Lovro Alebić, Franka Alvarez, Marta Halužan, Iva Juričević, Iva Muminović, Iva Vasilj. Izdavač je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2023. Ta je knjižica na 130 stranica objavljena u 300 primjeraka, a sadržava oko 600 novinarskih žargonizama. Zanimljiva za čitanje i korištenje svakako je studentima novinarstva i jezika, onima koji se bave jezikom, a i još radoznalim novinarima. Uvodna studija govori o odnosu novinarskoga žargona i standardnoga jezika odnosno nazivlja. Rječnik je, navode autori, uz drugo i poziv novinarskoj struci da se, poput drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja. Ne znam očekuju li javljanje internetom, jer da je bilo više i ozbiljnije ambicije – koja se može nadoknaditi – zacijelo bi na suradnju pozvali i prije objave.

Naslovnica skromnoga, ali važnoga izdanja

Urednici predavači Lana Hudeček i Vicko Krampus navode kako je izrada toga rječnika pokrenuta na preddiplomskom stručnom studiju novinarstva na Veleučilištu Vern šk. g. 2016./2017. Studenti su pokazali veliko zanimanje, a građa je prikupljana iz dostupne literature (popis na kraju knjige), s novinskih portala, ekscerpirana iz stručnih i znanstvenih radova (jer je jedna od značajki novinarskoga žargona i ta da se mnogi žargonski izrazi upotrebljavaju i u znanstveno-popularnome, pa i strogo znanstvenom stilu) te prikupljan na novinarskim kolegijima studija, u razgovoru s novinarima redakcijama u kojima su studenti bili na studentskoj praksi itd. Žargonizmi su prikupljani i pretraživanjem interneta te ragledavanjem dvaju hrvatskih portala (Hrvatske jezične riznice i hrvatskoga jezičnog korpusa – hrWaCa) s pomoću alata za pretragu korpusa SketchEnginea i skica riječi (WordSHetches) za hrvatski jezik. Ističu:

Cilj nam je bio, ističu urednici, stvoriti rječnik koji bi mogao biti zanimljiv i koristan ne samo studentima novinarstva i novinarima, nego i svima koji se na bilo koji način bave medijima te široj jezikoslovnoj i općoj zajednici. Njegov je cilj, dakle, u prvome redu popisati i opisati suvremeni novinarski stručni žargon. Pritom smo svjesni da u toj zadaći ne možemo potpuno uspjeti jer „Valja napomenuti daje cehovski jezik podložan stalnim promjenama, a ima i svoje dijalekte. Naime, svaka redakcija ima svoje lokale leksičke specifičnosti.“ (Mihovilović 2007: 274).

Žargona u rječniku nema, ali je prema definiciji iz uvoda stručni žargon jezik kojim se pripadnici određene struke služe u svojoj uzajamnoj svakodnevnoj i neformalnoj komunikaciji. Ne pripada standardnome jeziku. U hrvatskom jezikoslovlju podsjećaju da nema mnogo djela koja se bave žargonom uopće i zahvaliti trebamo Tomislavu Sabljaku što imamo rječnik Šatra, Rječnik šatrovačkog govora i Rječnik hrvatskoga žargona. Stručnim žargonima jezikoslovci se bave još manje, pa navode Od računalnoga žargona do računalnoga nazivlja Antuna Halonje i Milice Mihaljević, od novinarskoga žargona Rječnik redakcijskog žargona u knjizi Profesionalni novinar Maroja Mihovilovića, sa oko 300 izraza, zatim neki novi medijski nazivi uvršteni su u Englesko-hrvatski politološki rječnik: Mediji (Car 2013.), Leksikon Hrvatskeradiotelevizije, web Žargonaut i sl.

U niz od adreme do žutila Rječnik novinarskoga žargonaredaju se antrfile, brifing, copi-paste, fotku, foršpana, hijavatu, hejtera, navlakušu, opinion makera, paparaca, patku i plahtu, prime-time, trola… Svakako je pohvalno, pogotovo što su studenti sa svojim profesorima sami sebi stvorili literaturu, jer znam kako sam i koliko truda prije petnaestak godina držeći tri godine jednosemestralne vježbe iz Stilistike u medijskoj komunikaciji na Komunikologiji Hrvatskih studija ulagala u pripremu nastave. Više se ne sjećam da li studentima prve ili druge godini, po šezdesetak njih, jedino da sam svaki put promukla. Da bi budućim kolegama bilo zanimljivije i korisnije, poticajnije, dovodila sam vrhunske majstore zanatlije iz novina, TV i radija – novinare, lektore, urednike, marketingaše… U tri godine i zanimanje za studij bitno se mijenjao: sve manje je bilo novinarstva, a sve više PR i marketinga, sve više specijalizacije za agencijsko, pisano, TV, radijsko.

Ne znam kako je sada (radijsko je, ako se ne varam, na FPN od ove godine ukinuto), ali se nadam da nije sve otišlo na internetsko novinarstvo odnosno, kako jutros pročitah jedan gorki komentar, u specijalizaciju za inženjera za stavljanje materijala na dvije društvene mreže i doktorate za lajkanja. Ustrajno sam zadavala zadaće, jer sam bila zgrožena što budući novinari recentne medije, ma kakvi bili, uopće nisu pratili, jedva da su tek po neki bili na Facebooku i Twitteru. Prakse uz ozbiljne mentore je bilo vrlo malo i svaki se uzdaje u se i svoje kljuse i lajkove. Ponosna sam na nekoliko svojih studenata poslije vrlo uspješnih u medijima i vrlo specijaliziranima. Kako sam još radila, motiv mi nije bio honorar nedostatan za taksi amo i tamo, čak ni studenti niti upućeni niti zainteresirani ni toliko da bi se makar povremeno čemu čudili ko picek glisti, nego ideja da napišem knjigu. Skromna, jedva postojeća literatura onda se uglavnom svodila na Internet i praksu s vrlo aktualnim primjerima fake news, gerilla marketing, content, spin i spindoktor. Riječ zapratiti nije bila ni u povojima. A nije bilo ni influencera, instagramuša, klikabilnosti, pa jedva i multimedijalnosti. Iako sam primjerice u okviru svoje specijalizacije mnogo radila native marketinga, nismo tada to uopće tako zvali.

Tek sam poslije povremeno pomišljala da bih, ostanem li na faksu, mogla doktorirati na temi novinari-književnici. Nisam, jer mi je lijepa literatura pretegla novinarstvo, ali nažalost nije ni nitko drugi iako je materijal sjajan. No, kako nisam prestala zapisivati u podsjetnik, upravo me Rječnik novinarskog žargona naveo da pogledam što sam to htjela prenijeti ne samo studentima nego javnosti kao svoj prilog da se ne zaboravi što smo imali na svom jeziku, u svim njegovim oblicima, prije nego nas (je) do kraja pregazio engleski kao globalni modern language. I infotaintment.

Odličan primjer je marketing, gdje nije pomogla ni sjajna prevedena osnovna literatura poput Kotlerova Upravljanje marketingom još u vrijeme nestora hrvatskoga marketinga prof. dr. sc. Fedora Rocca (s prevoditeljicom Vlasta Andrlić) 1988. Je li mi to bila zamisao o samopomoći ili samopromociji ne mogu tvrditi, ali da sam ustrajala dobro bi došlo, makar za onaj Muzej novinarstva koji je kanio osnovati Branko Lovrić. Jer, koliko primjećujem, u Rječniku novinarskoga žargona u literaturi nedostaju knjižni i novinski naslovi i autori iz tiskanoga novinarstva poput pretpotopnoga Bože Novaka, različitih izdanja kuće Vjesnik od Leksikona dalje, pa Branke Primorac (za djecu!), Nives Opačić, Maje Matković…

Još mi više nedostaju žargonizmi, ali i ne samo žargonizmi nego ukupni jezik iz tiskanoga novinarstva koje su gotovo pojeli strojevi, nova tehnologija i nesentimentalna vremena u kojima sve počinje sa mnom. Ali, što mogu kad sentimentalno žalim i za tim, jezičnim dokumentima sve davnijih, nestalih vremena prije vremena formata i formatiranja, flipanja, imprimtura itd. Prije nego su nam na stolove sjele kante, računala, dok još nije bilo nikoga tko ne bi znao tko je Oto Reisinger, Pablo Cajzek ili Šime Radovčić, Spectator, Argus, čak i Studijev Piko Bodljić (ponovno uskrsnuo, i danas životari u studiju), rubrika Pisma čitatelja ili naš Vrtov dežurni telefon. Osim u Novinarskoj trilogiji, u kojoj kanim objaviti sva tri svoja novinarska romana – Lift / Politička melodrama, Azour journal 1993.; Rez / Leica-roman u 36 slika, VBZ, 2012. i Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022. – svojevrsnoj povijesti hrvatskoga novinarstva od devedesete, prilažem, više nabacujem nekoliko svojih žargonizama o novinarstvu, fotografijama, grafici… kojih, za razliku od recimo špigla i šlagera, tipfelera i tipića, u Rječniku novinarskoga žargona nema, bez posebnoga reda i dodatne obrade, nabrajam:

prijelom/prelom, prelomiti (grafičko oblikovanje novin i novinske stranice), forski prijelom/prelom (prelamanje unaprijed da se sve stigne npr. zbog blagdanskog višebroja, u očekivanju nekog događaja, nečije smrti itd.), (s)rušiti stranicu (grafički stranicu raditi ispočetka zbog novopristiglih vijesti ili boljega rješenja), blokirati (rezervirati prostor s događaja koji se tek odvija ili za tekst koji se tek piše), kurvin redak (kad visi jedan redakili pola reda u stupcu), zalom (kad se poremeti slijed odlomaka), zlatni rez, rubriciranje, cicero, kolumna, kolumnist, laga (izdvojene tematske cjeline nekoliko stranica unutar novina, npr. sport, kultura), pereks (početak tetska s najvažnijim informacjama, anterfile), obrnuti pereks, cajtnot, dedlajn/deadline/rok, demantij, embargo (zabrana objave do određenoga roka), (pro)cutiti (probiti neke skrivene informacije), špranca (predložak), štof (materijal za tekst), prežvatati/prežvakavanje (napisati tekst sa starim podacima), isisati iz prsta (napisati tekst ni od čega, katkad i izmisliti, kao fake news), zgusnuti tekst (skratiti tekst, izbaciti nepotrebne podatke i riječi), skalupiti, štrikati/ naštrikati/preštrikati (napisati tekst ili ga dužiti da popuni prostor, preraditi tekst, rirajtirati tekst), rirajting, nabrijati tekst, otvoriti/otvarati/zatvoriti temu, neprobojni tekst (teško prohodan tekst, loše napisan tako da se ne može lako ni čitati ni kratiti), naklampfati (napisati puno teksta, katkad i besmislenoga), (na)štancati, () (napisati puno, previše teksta o čemu, pisati jedno te isto, neinventivno, grafički pretrpati teksta i fotogafija), (na)trackati, (pre)orati tekst (dubok, temeljit rirajting, ispravljanje, prerada), srezati, sasjeći, popljuvati, napljuvati, rastrančirati koga (nekoga iskritizirati s argumentima ili bez njih), biti u tekstu (koncentrirano pisati), izaći iz teksta (dekoncentrirati se u pisanju teksta); tezga (posao sa strane, mimo redovitog zaposlenja, na crno, na sivo, u fušu), tezgariti, šlagvort (povod, uvod u tekst), ići na kavu (ići na sastanak off the record, ne nužno za objavu), ekskluziva, smanji(ti) doživljaj! (smiri tekst, ne pretjeruj)…

Ako Rječnik novinarskoga žargona shvatimo, kako nam autori poručiše kao poziv novinarskoj struci da se, poput mnogih drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja, da on prije svega bilježi šarolikost i kreativnost u stvaranju nazivlja kojim se novinari služe u svojoj svakodnevici, pozivam i kolege, posebno dokone penziće koji to još pamte pa ili su već zabilježili ili da zapišu dok nisu zaboravili te dok s ljudima nije nestalo i to. Pozivam i naše Hrvatsko novinarsko društvo i Institut za jezik i jezikoslovlje da nastave te studije novinarstva na Vernu, Komunikologiji Hrvatskih studija, Fakultetu političkih znanosti i druge, sve do studija hrvatske književnosti i jezika.

Radionice i radioničari kreativnoga pisanja – Umjesto kave 30. srpnja 2024.

Koji je to odličan kanonski pisac prošao i kroz čiju to radionicu pisanja da bi bio tako dobar i čitan? Koliko je njih uopće slavu steklo kroz radionicu pisanja?Čije su to radionice pisanja stvorile ponajbolje majstore književnosti?Prisjetila sam se tih dvojbenih pitanja u mnogo oblika iz žustrih razgovora s Ladom Žigo-Španić kada je u svibnju, ne slučajno, pripremala jednu od svojih polemičkih tribina Bez cenzure u DHK-u .

Naslovnica zanimljiva i korisna eseja Mirka Ćurića

Posvetila ju je baš temi namnoženih književnih radionica. Imenovala ju je Klasici nisu izrasli iz književnih radionica. Pa čemu služe danas? Pozvala je Dubravku Brezak Stamać, Miroslava Mićanovića i Kristijana Vujičića da s publikom polemiziraju o umjetnicima profesionalcima i amaterima, stvaranju slike, teksta (ne nužno književnoga!), kipova i koječega prema uzorima.

A tada, baš s početkom planiranja ljetovanja, kao što je inače običaj početkom jeseni, početkom kulturne sezone, počeli su se množiti pozivi i na radionice kreativnoga pisanja, što online, a što uživo na krasnim odredištima po jadranskim otocima, brdskim jezerima, seocima na romantičkim OPG-ima, dvorcima u šumama… S književnim radionicama, navrle su radionice storytellinga (Krčani ljetos na gradskim sajamskim šetnjama nude storrytellinge na engleskome!) ili raspisivanje scenarija, radionice poezije (valjda u prozi, a može i u rimama), radionice slikanja portreta ili krajolika, ulja i akvarela, izrade skulptura u drvetu ili slanom tijestu, radionice joge, šivanja, kuhanja… Raspištoljile su se čak i turističke zajednice, jer nije loše uz Severinu, Rozgu ili Maju Šuput dodati i malo prave kulture.

Nisu ni literarne radionice ništa novo. Godinama su neke uhodane na uglednim imenima, koja polaznicima postaju ne samo uzori nego savjetnici, lektori, urednici, recenzenti, izdavači, članovi komisija za primanje u profesionalne udruge, zatim ocjenjivačkih sudova na kojekakvim natječajima, nagradama i uopće podupirateljima. Uhodane su jednako i za radionice i za prezentaciju radova polaznika i lokalne i državne, pa i EU potpore, recimo za nas 65+, inkluzivne ovako ili onako. A dio, također navodno uz ugledna i iskusna literarna imena, ne samo po POU i knjižnicama, poslije korone održava se i online, može čak i na otplatu, valjda da se naplatom vlastitoga umijeća, talenta ili dosjetke popune kućni budžeti između pisanja ili drugih tezgi. Po izboru, i proza, osobito kratke priče, i poezija koja se temelji na 11 ili 12 zadanih riječi, nisam sigurna, pa haiku, pa sonet sve do akrostiha, pa… Katkad spominju i iscjeljujuća intelektualna, svaki put i zabavna, nigdje naporna druženja. Nije više vrijeme da bez muke nema nauke.

Bolje stojeći koji si to sad mogu priuštiti, upisuju radionicu jer osjećaju zanatsku zakinutost budući da si u mladosti, u izostanku stipendija za mlade talente, nisu mogli priuštiti umjetnički nego tek neku praktičnu školu ili studij da što prije dohvate kruh u ruke. Davno su bili dobri u školskim literarnim i novinarskim grupama, dobivali nagrade na LIDRANO-u, isticali su ih talentiranima, ali život im nije dao… Neki tako bez mnogo ambicija samo izbjegavaju usamljenost. A ništa više nema besplatnoga.

Prisjetila sam se i kako sam u proteklim desetljećima i sam nadnaslovima Vrtovih inače odličnih serijala skrivila i po koju malu školu (domaćega slavonskog kulena, autohtonih hrvatskih sireva!) i akademija (zdravoga življenja!) prije pola stoljeća za prijamni na komparativnu na zagrebačkom Filozofskom uz drugu literaturu imali i odabrane dvije knjige o tome kako pišu dobri pisci, jedna s primjerima iz svjetske, a druga iz domaće književnosti. Fasciniralo me zapisivanje, neprestano prepisivanje (još rukom jer još ni stroja a kamoli prijenosnoga računala nije bilo!) te da sam se do danas zadržala na Goranovim krpcima, papirićima sa zapisanim riječima-podsjetnicima i možda Tadijanićevim zapisivanjem datuma ispod teksta. Nikako da se posve riješim montaže pri pisanju. I dalje čitajući književni, pa i novinarski tekst zagledam stil, kao da ću još to prokomentirati s Inom Beškerom ili Majom Matković. Često uspoređujem, istražujem, a katkad mi se čini da i dalje, nakon desetljeća vježbam, prekrajam, uvjerena kako svatko najviše može i naučiti čitanjem i dobrih i loših pisaca i, mnoge će razočarati, lenjinskim – pisati, pisati pisati.

Mirko Ćurić na svojoj tribini u DHK s novim naslovima (Foto Miljenko Brezak)

Zato me i jest to više oduševila također uoči ljeta u izdanju Đakovačkoga kulturnog kruga objavljena nevelika knjižica Kako napisati roman / prema uputama velikih romanopisaca Harukija Murakamija, Phiilipa Rotha, Milana Kundere, Orhana Pamuka, Maria Vargasa i Amosa Oza. Autor Mirko Ćurić je đakovački predani književnik, istraživač kulture i povijesti svoga zavičaja, kulturni organizator brojnih od lokalnih do međunarodnih književnih i drugih priredaba koje tematiziraju književnu kritiku, A. G. Matoša i kao kulturnjaka biskupa Strossmayera na kojem je i doktorirao, hrvatsku panonsku književnost, https://www.bozicabrkan.com/privremeno-neuporabljivo-b-brkan-predstavljen-u-dakovu/dalmatinsko-slavonske veze kroz Luku Botića itd. Nevelikom knjižicom kao pedagog i ravnatelj mnogo čime uzorne Sredne strukovne škole Antuna Horvata, jedne od najboljih hrvatskih strukovnih srednjih škola, iskazao se i kao kreaciji, poticanju i vođenju poput kakva pouzdana starinskog učitelja. Napisao je odličan esej i uvjerena sam kako je literatura ponovno na dobrom putu da, ako ništa, pokvari sumnjive biznisiće sitnih literarnih kulturpoduzetnika s kreativnim radionicama.

Pitala sam Mirka Ćurića zašto se upustio u pisanje ovakve knjige. Kaže:

Postoje danas mnoge škole i radionice koje podučavaju autore kako kreativno pisati. Upisao sam u Googlovu tražilicu pojam „kreativno pisanje“, očekujući kako će izbaciti niz stranica koji nude savjete ili radionice za kreativno pisanje. Međutim, ipak me iznenadio tako velik broj radionica, predavača, polaznika. Mnogi su predavači ili predavačice afirmirani književnici i književnice, ali svemrežje poručuje kako ima i onih kreativnih podučavatelja čije biografije ne obećavaju puno. Naravno, dobar sportaš ne mora biti dobar trener: Ćiro Blažević i Zlatko Dalić su bili osrednji nogometaši i vrlo uspješni treneri, pa je možda netko od tih malo poznatih učitelja kreativnog pisanja upravo književni Ćiro, ili se kod njega/nje može naučiti (što je realnije), kazano Ćirinom terminologijom, kreativno pisati kao nogomet „kod Gige u šupi.“

Još više zadivljuje ili čudi, koliko ljudi želi postati književnikom/književnicom, u vrijeme kada se govori o nečitanju i smrti književnost. Dodatno se možemo začuditi ako se broj književnika i književnica usporedi s nakladama hrvatskih knjiga, napose poezije, koja se najustrajnije objelodanjuje i nema gotovo dana da se negdje ne objavi ili ne predstavlja kakva nova zbirka. Ali još nešto začuđuje, također, koliko ljudi koji su završili gimnazije i fakultete, treba dodatan autoritet/autoritete koji će im otkriti tajne pisanja i probuditi kreativnost.

Za uspomenu: sa svibanjske tribine u DHK Lade Žigo Španić na kojoj je predstavila Mirka Ćurića (Foto Miljenko brezak)

Dala mi je misliti nedavno pročitana izjava upućenoga autoriteta o američkim piscima kako s obrazovanjem ne raste kvaliteta njihove literature, čak ne ni broj bestselera.

Ćurić u knjizi Kako napisati roman? – kako se vidi i iz podnaslova – dodaje razmatranja svojih omiljenih probranih uglednih svjetskih književnih veličina, njihove fotoportete i kratke biografije te izvlači i njihove savjete, koji su nerijetko kontradiktorni, kako napisati roman. Nisam se usudila pitati bi li mogle uslijediti i druge vrste, recimo kratke priče, drame, poezija… – Po mojemu, a očito i Ćurićevu, knjiga je to zanimljivija da čitatelja i potencijalnoga pisca romana potakne na kreativnost, na procjenu što i kako

Piše na koricama

Kako se postaje književnik odnosno romanopisac? Presuđuje li nadarenost ili mukotrpan rad? Postoji li naputak koji mogućem autoru ili autorici može pomoći napisati roman? Mogu li nam u tome pomoći savjeti uspješnih romanopisaca?

Autor ovoga eseja zatražio je pomoć Harukija Murakamija, Amosa Oza, Milana Kundere, Orhana Pamuka, Maria Vargasa Llose i Philipa Rotha: pristupio je njihovim knjigama i tekstovima u kojima govore o vlastitom pisanju ili pisanju uopće. Ne sumnjamo kako će ovi savjeti mnogom budućem književniku/književnici biti od koristi: čak i ako se ne slažete s nekim zaključkom ili prijedlogom, korist će biti barem od toga što ćete saznati kako ne biste trebali pisati ili kako ne želite pisati.

Pisanje je (osim za Murakamija) ozbiljan, težak, mukotrpan posao. Stvoriti iz nepisanog svijeta pisani svijet je kompleksan proces, ali i prostor neograničene slobode i imaginacije s kojom se nije uvijek lako nositi. Nije, stoga, loše na tom putovanju imati smjerokaze koje su postavili veliki romanopisci.

Vraćam se Mirku Ćuriću koji u Zaključku eseja, uz drugo, nimalo sveznadarski piše: Želio sam dati svoj doprinos pisanom svijetu i iskazati poštovanje književnicima koje volim i iznova čitam, čak i kada su mi njihovi savjeti nejasni, preopćeniti, nekonkretni i možda nepotrebni. Međutim, još su mi jednom potvrdili kako ne postoji recept koji će pismen i korektan tekst učiniti tekstom koji će nam promijeniti život…To je nešto što prelazi okvire ovakvoga eseja.

A moj skromni savjet s radionicama? Hajdemo čitati, čitati, čitati i samo pisati, pisati, pisati! Svatko svoje.

Legendarica, uzor-zavičajnica – Umjesto kave 16. srpnja 2024.

Legendarica. Knjiga od gotovo tristo stranica, pristigla mi je poštom, naokolo, zahvaljujući prijateljskom prepoznavanju i vezama. Drugo izdanje, izdavač KUBS Baštinica, Otočac, 2024. Inovativan naslov izvire, dakako iz lègēnde koju Hrvatski jezični portal etimološki detektira u lat. legere, čitati odnosno (štivu) koje se mora pročitati tumačeći je: i „knjiž. pripovijest u prozi ili stihu u kojoj su povijesno-bibliografski podaci isprepleteni s fantastičnim događajima; priča o neobičnom događaju [prema legendi; razbiti legendu];“ i „predaja o životu neke osobe ili o nekom događaju, najčešće izmišljena ili obogaćena maštom;“ i „term. tekst kojim se tumače znakovi na zemljovidu, slici, nacrtu itd.;“ i „glazb. instrumentalna, vokalno-instrumentalna, pa i dramska kompozicija kojoj su tema legendarna zbivanja“.

Naslovnicu su oslikale Barbara Spasović i Deborah Gomerčić

A tvoriteljica i naslova i knjige je Manja Kostelac-Gomerčić, srednjoškoska profesorica hrvatskoga. Dva nevelika izdanja, predstavljena dvaput u Otočcu, jednom u Zagrebu, jednom u Grožnjanu. Piše mi: Napravila sam i istoimeni igrokaz sa srednjoškolcima koji je pobijedio na LiDraNu i bio pozvan na državnu smotru. O Legendarici se puno vrtjelo na društvenim mrežama, i još uvijek se vrti. U Večernjaku sam imala intervju o njoj itd. Puno se toga izdogađalo. Poslužila je i kao podloga nekim stručnim radovima na nekim znanstvenim i stručnim skupovima u Puli, Zadru i Beogradu. Morala bih utrošiti vremena kojega nema i pronaći linkove i slike… Legendarica je samo jedan od mojih projekata, pa ne stižem ništa arhivirati, sortirati itd.

A knjiga – imala je ideju o raskošnoj slikovnici za male i velike i stručno-znanstveni rad, pa je u financijskim ograničenjima hibrid s mnogo zanimljivoga teksta i manje raskošnim ilustracijama, crtežima i fotografijama. Htjela sam, tumači, izvući najviše što se može u vrlo kratkom vremenu. S obzirom da drugoga nema, reprezentativno, čitljiv i dvima dostupno štivo, istovremeno iskoristiv za buduće znanstvene priloge. Takve sam knjige odavno prozvala zavičajnicama – moslavačke, zagorske, imotske…) – a Legendarica je zavičajnica Gacke, Like, Krbave i Senja. Pokazuje danas rijetku kreativnost i požrtvovnost – zato maturanti i ne znaju značenje te riječi! – da se zapiše usmena predaja zavičaja. Zadnji je čas da se još nezapisano spasi, ako se još ima što i spašavati, pred zaboravom i najezdom ravnodušnoga a svemoćnoga svijeta multimedije.

Prikupljanje usmene predaje u uvodniku autorica Manja Kostelac-Gomerčić naziva stihijskim. Tumači kako priča kopni poput snijega. Reći će se, nije nikad ni bila, a povijest će se ponavljati. Ne danas, nego jučer mora(lo) se zapisati, scripta manent. Još je 2005. počela zadavati svojim učenicima da zapisuju lokalne legende, a prošle je godine uputila javni poziv stanovnicima Ličko-senjske županije putem lokalnih medija, kao i globalne mreže, da pokušaju zajedno prikupiti što je još ostalo od narodne predaje u njihovim mjestima. Sada već razmišljaju o Legendarici 2, jer priče se roje, a novac za objavu prikuplja, što iz Županije Ličko-senjske, što od Grada Otočca, a što od prodaje knjige. Fascinantno je da je zaljubljenica u književnost, usmenu baštinu i svoj kraj navela izvore, zapravo, uz zahvalu, imena sakupljača (13), kazivača (51), učenika sakupljača (67), fotografa (13) i ilustratora (6) te odakle su. Neka se priča i ljudi koji su je pričali, a i oni koju se potrudili zapisati je, ostanu zapisani. Koga zanima dalje, detaljno navodi i tiskane i internetske izvore. Priče su zapisivane i na izvornome govoru, kako su ispričane, pa i na gackom čakavskom. Nisu odustajali ni od onih koje su preostale tek u fragmentima.

U uvodu o tome kako je nasta(ja)la Legendarica urednica piše:

Usporedbom današnje predaje i arhivske građe, prikupljene uglavnom 50-tih godina 20. st. na području Gacke, Like i Krbave i objavljene u Digitalnom repozitoriju Instituta za etnologiju i folkloristiku, iščitava se frapantna razlika – u količini pripovijedanja i sadržaju. Sredinom prošlog stoljeća, bez obzira na starosnu dob, svi su kazivači, i školska djeca i starci, raspolagali velikim fondom priča, od kojih su neke bile jako dugo (nekoliko stranica zapisa), a ispripovijedane su zadivljujućim logičnim sintaktičkim slijedom (zapisi kazivača uvijek su doslovno preneseni). Današnje generacije pričaju samo vrlo kratke priče, često se pravdaju da su zapamtili samo jednu rečenicu, a kod nekoliko kazivača uočava se i nedosljedno sklapanje fabule uslijed zaborava ili nerazumijevanja priče koju su čuli. Pritom su uobičajene pojave nadogradnja osobnim doživljajem ili osuvremenjivanje priče uslijed manjkavosti vremenom osiromašenog, izvodnog predloška.(…)
Treba dodati i da je prilikom prikupljanja zamijećen novi, ‘urbani’ sloj pripovijedanja koji sam, mada nije izravno usmena baština već je u procesu nastajanja, također uvrstila. Čini se da bi taj aktualni pripovjedački sloj trebalo dodatno njegovati i prikupiti jer, u skladu s duhom vremena, danas sve brzo nastaje, ali isto tako i nestaje. Nekad se pripovijedalo dok se čekalo na red za meljavu žita, kod rakijskog kotla, na prelima, prilikom obiteljskog okupljanja u smiraju dana ili prilikom posjeta rodbine. Sada ništa više od toga ne živi, s običajima, zamrla je i narodna priča. U eri transhumanizma usmena predaja postala je nevažna, necijenjena, čak nepožaljna. Nekadašnje druženje i pripovijedanje izgubili su bitku sa surfanjem, guglanjem, četanjem. Ili ipak nisu? Legendarica je spojila jedno i drugo i govori o dobivenim a ne izgubljenim bitkama.

A dobivene bitke su legende zapisane o Otočcu, o Brlogu, Dabru i Drenovu Klancu, Kuterevu (da, da onome s medvjedima!), Ramljanima, Selcu, Švici, Kosinju, Pritvičkim Jezerima, Krasnu… O vilama, ljudima, mjestima za koja nikad niste ni čuli i koja danomice pred našim očima nestaju. Legendarica im neće dati! U čast svome dragom kolegi Ličaninu Damiru Karakašu prenosim kratku priču o njegovu Brinju:

Zašto se Brinje tako zove
Usmena predaja kaže da je Brinje dobilo ime po grmu brinja koji je rastao u blizini. Malo modificirana priča kaže da je na području Brinja raslo puno brinja pa je cijelo mjesto dobilo naziv po tome. Brinj ili Brinje drugo je ime za plod obične borovice ili kleka. Uz ovu usmenu predaju javila se i teorija da je mjesto možda dobilo ime po riječi brïna, u značenju uzvišice, povišena terena. (Zabilježila: M.K.G.)

Ličani, eto, zapališe vatru usmene predaje i održavaju to svoje ognjište živim pričama. Hvala Manja Kostelac-Gomerčić!

Jasen Boko na Putu svile – Umjesto kave 10. srpnja 2024.

Profil je početkom ove godine objavio izmijenjeno i dopunjeno 2. izdanje, na više od 320 stranica putopisa Na Putu svile, kojemu je putopisac Jasen Boko dodao podnaslov Kako nam je lagao Marko Polo te mnoge pretjerane priče, pa i priče o svili i njezinim putovima i tisućljećima prije karavana i starih saraja. Dakako da sam se odmah upitala kako nam laže Jasen Boko, koji je svilenim spojem Istoka i Zapada putovao u razmaku od petnaest godina, prvi put 2008. Možda se tko nadahne pa za koju godinu ili desetljeće krene njegovim Putom svile. Čitala sam i prvo izdanje, ali ih nisam uspoređivala. Odabrao je, i sam navodi a i objavljuje zemljopisne karte, i dio ture kojom još nije putovao. Opredijelio se, tko je čitao njegova putešestvija, da odmah na početku obeshrabri ili ohrabri ocjenom kako se zapravo, malo što na Putu svile promijenilo. Nabolje – ništa. Pa proteklo je tako malo vremena uspoređujući makar s onovremenim Markovima ili prigodnim TV putovanjima vođenima svilenom niti.

Naslovnica najnovijega azijskog putopisa Jasena Boke

Nekoga poput mene tko voli putovati uređenim zemljama, u paket-aranžmanima s unaprijed najavljenim itinerarom, prema kalendaru ali ipak s dovoljno slobode, ne baš u masovnom turizmu s hinjenim influencerskim uzbuđenjima, putovanjima radi putovanja ili zbog uzbuđenja ili da zbog boljeg selfiea završiš u grotlu vulkana ili niz liticu vodopada, to bi od putovanja odvratilo, primjerice jer je i red vožnje apstraktan pojam, ali i od čitanja – ni slučajno. Iako mi ipak često ostaje dužan praktične životne detalje od lokalne love do toaleta. Praveći oštru distinkciju između turista i putnika, sebe rado vidi kao potonjega, Boko piše:

Turist hoće da mu putovanje izgleda što sličnije boravku kući, pratit će pomno vijesti od kuće dok je na putu, kako ne bi što propustio, kupovat će turističke brošure kako bi se informirao i trudit će se što manje mučiti i oko organizacije ili samostalnog hotela i transporta. (…) Cilj turističkog putovanja jest povratak i materijalni suveniri, dokazi putovanja. Cilj putnika putovanje je samo!

Ne putuje Boko samo da mu rit vidi puta nego jer voli zaći tamo gdje ništa nije organizirano, odlučno ni na ovakvu putovanju ne leti nego se služi isključivo lokalnim prijevozom, priznajući kako je u eri masovnoga turizma sve teže biti putnikom. Ali nam nepoznate i daleke svjetove, zabačene zakutke u koja hrvatska noga kročila nije – a i zanimljivi su i slučajni susreti sa zemljopisno bliskim putnicima – manje snima, a više opisuje krasnim jezikom. Oduševljava me povremenim lokalnim spli’skim izrazima i usporedbama. U cjelini Kako sam postao taliban tako opisuje: Nepostojeći higijenski standardi obilato su kompenzirani srdačnošću susjeda za istim stolom, jedino Lepa Smoje nedostaje da se osjećam kao kod Fife. Ovakvim bi me razglednicama i ne znajući stvarno mogao navesti na kakvo takvo putovanje. Uzdala bih se samo u vodiča koji bi bio poput njega.

Knjizi sam napravila ne samo uobičajena brojna uha nego valjda nema stranice bez dodatne podvlake ili bilješke. Osim fascinantnih faca, sporazumijevanja i nesporazuma, napredovanja i povratka, Boko raspisuje dvojbe o transkripciji, primjerice kineskih naziva, o poimanju vremena, o svakidašnjici… O tome zašto putuje sam. Vješt pisac serijala putopisnih knjiga u 33 cjeline Na putu svile napeto vodi svoje putovanje poticajnim naslovima poput Prema Divljem zapadu, u zemlji barbara, Kroz pustinju i pustinju, kroz strane vragova, na čaj s Ujgurima ili sajam u Kašgaru (Azija intravenozno, kaže), razglaba Zašto Hrvati ne putuju?, vodi dalje kroz Kalaš, dolinu izgubljenih Aleksandrovih potomaka, pa na divlju granicu, kroz Beludžistan (što brže, to bolje!), kreativno psuje Viza ti materina! I otkriva trista putnih čuda od Budi kao Barbie, budi kao Ken – stavi novi himen! do karavansaraj s gulašom od devina mesa.

Zanimljiv putopis kao putopis, međutim, ova je knjiga meni najdraža kao intelektualno svjedočanstvo o razornoj globalizaciji, od brendirane robe Made in China do vrištećih neprijateljskih poznatih TV reklama i natpisa čak i u Iranu Enjoy Coca-Cola. Kao Mediteranac, vraćajući se Mediteranu, Boko prepoznaje ne, kako bismo očekivali naš piarovski Mediteran kakav je nekad bio, nego Mediteran kakav će jednom biti. Pročitajte kakav. I pročitajte gdje i kada spominje i citira Hafiza i Tina.

Ali pročitajte i meni ponajbolje, razorne teme, komparatističke i konzumerističke, zbog kojih zaključuje: Gdje god uđe novac od turizma, ljudi i običaji se mijenjaju, poznato mi je to s Kube, iz Indije, Vijetnama… Javlja se pohlepa, obijest, bahatost, proizišla iz akumulacije kapitala (čak i kad se ona broji s deset ušteđenih dolara). Pročitajte, dakle, Gdje su nestali bazar i kebab? (Ali čim kebab stave u sendvič, e to je drugo, nije više kebab, nego sendvič i, u kombinaciji s Coca-Colom…) i naći najviše kebab restorana u – njemačkoj prijestolnici.

Pročitajte i dojmljivu temu Globalizacija i turska kava. U Turskoj turske kave – jok!Ali imanescafe, s aromom vanilije ili čokolade, frape, icecoffe, cappuccino… I čaj, Earl Grey ili voćni! Da se zapitaš: čemu onda uopće putovati? Pa nije li mene najveće domotožje udaralo sladoledom King? Ove potrošačke slučajno pratim odavno, kao i Boko na proputovanju, od restorana tipa Put svile, drevni azijski a sad globalno popularan Shiraz ili na povratku već na Balkanu bečku šniclu za srpski dinar (što nije Karađorđeva!?). Ali da Boko nije putovao (ovaj put!) desetak tjedana Azijom, ni mi ne bismo mnogo toga, unatoč malenosti svijeta pred medijima i breaknews,iz povijesti i našega vremena doznali da nam nije i ispričao. Putuj, Boko, samo putuj i za nas!

Mikročitanja / Hrvatski roman 2026.-2023. Dunje Detoni Dujmić – Umjesto kave 3. lipnja 2024.

Čast je svakom piscu da mu Dunja Detoni Dujmić napiše tekst o djelu. Baš je tako, vrlo precizno, rekla Lada Žigo Španić predstavljajući 24. svibnja 2024. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića proznu knjigu Mikročitanja / Hrvatski roman 2016.-2023., objavljenu kao i knjiga poezije Arhipelag Galešnjak u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, samo godinu poslije, ove godine. Podijelile smo izdavača, knjižnicu, urednika Ivicu Matičevića i dan izlaska njezina i vrijeme udubljivanja, s mojom Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023. te sam višestruko ponosna. Pogotovo jer u svojoj s Interneta prenosim blog Ako sam ikada postojala Dunja i Maladunja – Umjesto kave, 25. listopada 2022.

Nove knjige Dunje Detoni Dujmić (Foto Miljenko Brezak)

Književnica na predstavljanju (Foto Miljenko Bezak)

Spominjem tu kako je svojedobno, dok se još i nismo poznavale, pohvalno pisala o mojem romanu Rez / Leica-roma u 36 slika, V.B.Z., 2012., i kritiku objavila u Republici te u jednoj od prethodnih svojih knjiga kritike, a u najnovijoj objavljuje tekst o mojem najnovijem romanu Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2020., prethodno objavlje u časopisu Kolo (drugi tekstovi u knjizi objavljivani su i u Republici, Novoj istri, Zadarskoj smotri te e-časopisu Stav).

Početak teksta o romanu Privremeno neuporabljivo Božeice Brkan

A ponosim se ne samo na malome prostoru dubinskim, temeljitim, širokim, nipošto mikrotekstom, nego i naslovima koje je također analizirala: od Ciganina, ali najljepšeg i Slučaja vlastite pogibije Kristiana Novaka; Sjećanja šume, Proslave, Okretišta i Potopa Damira Karakaša; Stajske bolesti Slađane Bukovac; Opsega otpora Nede Mirande Blažević Krietzman; Tihoga rušenja i Plivača Ivice Prtenjače; Igrača i Divljakuše Marine Šur Puhlovski; Šofera i Muškarca u žutom kaputu Ludwiga Bauera; Crvene vode Jurice Pavičića; Špilberga Hrvoja Hitreca; Divljih Gusaka Julijane Adamović; Blata u dvorištu Ratka Cvetnića; Skica u ledu Josipa Mlakića; Schindlerova lifta Darka Cvijetića; Sve o sestri Robina Hooda Irene Lukšić; Oca od bronce Gorana Tribusona; Štićene osobe Pavla Pavličića; Nadohvata Ene Katarine Haler; Nevremena Nikole Đuretića; Pizzerie Europa Žarka Jovanovskoga; Putujućega kazališta i Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića; Vošickoga Marka Gregura; Punom parom u Europsku uniju Lade Žigo Španić; Ledenih haljina Milka Valenta; Sve o Križaniću Denisa Peričića do Broda za Issu Roberta Perišića i drugih.

Urednik Male knjiženice DHK i književni kritičar Antun Pavešković (Foto Miljenko Brezak)

Pomišljam:kad bi se samo našao jedan od ovih svuda oko nas kvazipisaca, kvazikritičara, kvaziantologičara itd. piarovski razvikanih i razbacanih po medijima i kasama da utroši za iščitavanje Dunjine knjige baš koliko je ona utrošila ma na samo jednu od analiziranih te na komparaciju s recentnim kontekstom. Iako fascinantne biografije sa dvadesetak objavljenih vrlo ozbiljnih i nagrađivanih knjiga, kako enciklopedijskih tako i kritika i poezije ovu svoju nazvat će nepretenciozno unatoč 64 naslova, i značenjski ih objedinjuje naslovom kojim je, kako uvodno kaže, željela sugerirati načine čitateljskih pristupa svakom trajno otvorenom djelu, izloženom najrazličitijim mogućnostima interpretativnih čitanja; potkrijepiti razloge upornog i preciznog traganja za dubinskim tajnama odabranih tekstova, iako svjesna kako niti jedno djelo nema jedinstveno ili konačno značenje, nego su nužna višestruka, ponovljiva, proturječna pa i subverzivna čitanja. Njima bi se naznačili makar i neznatni podaci prema nedostižnom idealu savršenoga čitateljskog pronicanja u bit teksta.

s promocije: govori književnica i kritičarka Lada Žigo Španić (Foto Miljenko Brezak)

Svoj izbornički pristup opisuje subjektivnim, a interpretacijski postupak je također ovisio o o tomu u kojoj je jeri uspjela posvojiti tekst, u isti čas biti u njemu i izvan njega, povremeno ga prihvatiti gotovo kao vlastito djelo i zatim oprezno izložiti osobnom književnokritičkom pogledu.
Stoga se i svi prilozi ove knjige mogu protumačiti kao moj osoban doprinos kreativnom čitanju jednog dijela suvremene hrvatske proze. Takvo se čitanje na najprirodniji način stapa s iskustvom pisanja, pričem je čitatelj uvijek pomalo i skriveni, pozadinski suautor djela.

Pjesnikinja i kitičarka Darija Žilić govorila je o Arhipelagu Galešnjak (Foto Božica Brkan)

U izboru je naglasak na autorima srednjeg i mlađeg naraštaja, pa iako nije zanemarena valorizacijska komponenta, uvršteni su i oni tekstovi koji ne predstavljaju vrhunska ostvarenja unutar piščeva opusa pa i cjelokupnoga hrvatskoga književnog korpusa, nego figuriraju i na druge načine, kao intrigantnije, obećavajuće paradigme, kadštro i u znaku efemerne dopadljivosti. Time se željelo pružiti simptomatičnu a pomalo nagovještajnu sliku žanrovski, poetološki, tematski pa i stilistički kreativne raznovrsnosti književnih pojava i izvedaba u određenom razdoblju.

Posveta svojim čitateljima (Foto Miljenko Brezak)

Željela je otkriti ono što je u fikcijskom svijetu umjetnički zanimljivo kao i naznačiti načine na koje taj svijet korespondira s iskustvenim područjima, znanjima i estetskim parametrima, duhom, kulturom te drugim životnim i uljudbenim oblicima naše suvremenosti.

Kolegice Božica Brkan i Lidija Dujić čestitaju Dunju Detoni Dujmić (Foto Miljenko Brezak)

Na predstavljanju knjiga Dunje Detoni Dujmić potkraj svibnja kod Jasne Kovačević u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića urednik Male knjižnice DHK i književni kritičar Antun Pavešković te književne kritičarke Lada Žigo Španić i Darija Žilić izdašno su častili autoricu kako je obradila sve relevantno u hrvatskoj prozi zadnjih godina, kako je izvan ideologiziranih krugova, kako i o ženskome pismu primjerice, govori u najboljem smislu. Dunja Detoni Dujmić slojevito iščitava tekst, s izuzetnim teoretičkim znanjem, a ispisuje ga bez teško razumljiva metajezika, kompetentno, ali ne superiorno iznad pisca, ne egocentrično kako to neki čine. Ona je piščev suputnik, čak i kad ga se na svojevrstan način trudi obraniti i od njega sama govoreći o njegovu prosedeu. Tako o prozi drugih, a tako i poeziju iz sebe.

Čovjeku dođe da se zapita, čulo se, zaslužuje li hrvatska književna scena – na kojoj postoje, što bi Pavešković rekao, nepismeni i pisci, a danas kad je lako tiskati knjigu i na najuglednijim natječajima jedva da je desetina zanatski suvislih – takvu knjigu i takvu autoricu.

Novi Treffpunkt kod Reisingera u Radićevoj – Umjesto kave 5. travnja 2024.

Kakve li ironije! O Otu Reisingeru (Rankovci pokraj Murske Sobote, 4. listopada 1927. – Zagreb, 6. travnja 2016.) ispredane su godinama legende kao o najvećemu gradskom škrcu, kao fektao je cigarete i nikad nije platio kavu – mislim da ih je poticao sam! – a sad su, bez i kunice ili eurića udjela za kulturu mjerodavnih mjesta, poput obitelji Jasmine Reis Kuću Šenoa, i gradu i zemlji Reisingeri darivali Kuću karikature Oto Reisinger! Radićeva 44a, nedaleko Kamenitih vrata.

Marko Reisinger među djedovim karikaturama (Foto Miljenko Brezak)

Pred ulazom u Kuću karikarure Oto Reisinger (Foto Miljenko Brezak)

lJedino, kako bi situacija zasluživala, nema o tome tko nacrtati ma i najmanju karikaturu, kao u vremena kada bih na Špici, sad u ovoj pa sad u onoj birtiji nailazila na Oteka s ekipom u hvatanju dnevne inspiracije. Istinabog, odavno nema ni Vjesnika u kojem su njegov Pero, Klara i Štefek iz dana u dan zajebantski komentirali naš vrli svijet. Na starim filmovima vidim ga u redakciji, vjerojatno još na prvom katu slavnoga nebodera, a već na šestom i sedmom ne sjećam se da sam ga ikad vidjela. Karikaturu bi s njegova zelenog vala donosio šofer. Zacijelo nema nikoga tko je radio u sad avetinski ispražnjenoj nekad na Balkanu najvećoj novinskoj izdavačkoj Kući, a da s nekoga redakcijskog stola, iz kuta štamparije ili čak koša za smeće nema barem kakva reisingerčića, crtežić tušem ili olovkom ili čak doljepljivan.

Klara i Pero iz davnih dana s Reisingerovim bilješkama (Presnimio Miljenko Brezak)

Dio izložbe itekako aktualne (Foto Miljenko Brezak)

U Večernjaku mu je konkurencija bio Ico Voljevica s Grgom. U erotici Davor Štambuk. Danas još u Večernjaku Felixa crta Srećko Puntarić, u 24 sata Nik Titanik (Nikola Plečko), a u Slobodnoj Joško Marušić. Još tu i tamo, ali ni izdaleka dostižnim elegantnim crtežom, potezom i pera i kista diplomiranoga arhitekta kakvima nas je gorko i osvetoljubivo nasmijavao u crno-bijelom printu i koloriranim magazinima, dakako i inozemnima. Politika (globalni komentari kao da su nacrtani jučer!), erotika, turizam, nafta i ostala zagađenja i prije negoli smo dohvatili spoznaju o tome… Zatim naslovnice knjiga i knjige za djecu, kalendari, kojekakva izdanja o koječemu. Pri gledanju nedostaje mi tu i tamo kronologija, timeline.

Sjajno iskorišten i sićušan podrum za erotke katikature (Foto Miljenko Brezak)

Nadam se da će obitelj Reisinger s unukom Markom na čelu i uz stručnu podršku povjesničara umjetnosti Frane Dulibića, uspjeti održati zamišljeni ritam polugodišnjih izmjena postava iz više od 50.000 crteža nastalih od 15. do 90. Reisingerove godine i arhiviranih u kutijama za cipele. Najavljuju i tematske izložbe, izložbe drugih autora, radionice… Možda oko Reisingera, kako je zamislio, krasno uređen malen prostor postane novi zagrebački Treffpunkt, stvori novi prostor kreacije i dobre kritike, satire ili tek dnevna doza smijeha na tuđi i vlastiti račun. Karikatura-komentar s riječju ili bez riječi, karikatura-portret. Predlažem: i za popiti kavicu. U Otekovu čast.

Jedan od Reisingerovih Modrih tuševa za Zepter (Presnimio Miljenko Brezak)

Sjećanje na davnu suradnju za Zepter: Igor Mandić, Božica Brkan, Romeo Ibrišević, Tea Morić i Oto Reisinger (Presnimio Miljenko Brezak)

A sama se ponosim što sam s velikim Reisingerom kao mali gradskić, mlada novinarka, dijelila velike stranice izumrlih novina, a rado se prisjećam i kako smo honorarčili u luksuznim informativnim novinama Zeptera koje smo radno zvali Novicama. Osim prvoga, napravili smo 11 brojeva od 1993. do 1998., nadživjevši nekoliko direktora. Odlična autorska ekipa sa zanimljivim reportažama, recepturama, pričama, fotkama. Sjećam se da je jednu naslovnicu fotkao i Lupino. Fotografija iz neke od tih godina – jedva sam se mladu prepoznala! – osim šefice Tee Morić koja je vodila Zepterovo informiranje i marketing, ovjekovječila je upravo Ota Reisingera, Igora Mandića, fotića Romea Ibriševića i mene, izvršnu urednicu, a nedostaju grafički dizajner Jenio Vukelić i lektorica Maja Matković. Čim bih najavila da krećemo u novi broj, Oto bi nabacao radno desetak ideja i onda bismo studirali, studirali, a kad bismo napokon odabrali, on bi dovršio posao i potpisao – Reisinger.

Odlična pratnja Kući karikature Oto Reisinger – pozivnica

Za križem u haiku i tercinama – Umjesto kave, Veliki petak 2024.

Obično uoči Uskrsa zaredaju čitanja lirike Velikoga petka, zbog nagužvanih događaja i odlaska na produžene vikende čak i mnogo prije Velikoga petka. Pjesnici kršćanskoga nadahnuća, kako bi rekao Đuro Vidmarović, ponovno i ponovno nadahnjuju se svojim vjerovanjem, a Pasije, Muka Kristova postaje u današnjemu svijetu i vremenu i opće nadahuće. Uostalom, taman je desetljeće minulo otkako je rukopis moje zbirke Obrubljivane Veronikina rupca ili Muka 2013. – objavljena u Maloj knjižnici DHK 2014. – nagrađena nagradom DHK i Pasionske baštine zagledana iz perspektive ne religijske nego civilizacijske, Zapadnoga kruga i cijeloga modernog svijeta, u svakidašnju muku, ponajprije muku žena, radnica propalih hrvatskih šnajderaja, koje u posveti redom i pobrajam.

Kako onda u 21. stoljeću u stihovima posvećenima Kristovoj i ljudskoj muci, određenima poznatim biblijskim zbivanjem i višestoljetnom pjesničkom tradicijom, uopće još biti nov? U početkom ožujka predstavljenoj poemi Za križem, Alfa 2024. (gl. Urednik Božidar Petrač) pokazao je to na svoj način Nikola Đuretić.

Hrvojka Mihanović-Salopek u podužemu uvodnom eseju-predgovoru Promicanje spona između zemaljskog i nebeskog ocjenjuje: Taj modalitet zaustavljenog životnoga trenutka koji gravitira prema višoj esenciji skladno stapa kršćansku kontemplaciju s odabirom haiku forme. Moramo uočiti da takav međutradicijski spoj stolizacije i tematike do sada nije viđen u hrvatskoj poeziji.

S predstavljanja: Božidar Petrač, Nikola Đuretić i Hrvojka Mihanović-Salopek (Foto Božica Brkan)

Za ilustraciju izabirem iz Izdaje:

Sve počelo je
lažima, objedama
i poljupcem.

te iz Muke:

S tobom pribili
na križ su i moju bol…
ne i nadu!

Autor sa svojom zbirkom (Foto Božica Brkan)

Autor je u zahvali, među ostalim, rekao

Pisati duhovnu poeziju nadahnutu kršćanskim svjetonazorom i na svetopisamske teme, danas u vremenu mahnitog naleta sekularizacije i negiranja svih tradicionalnih, a poglavito kršćanskih, vrijednosti, nije osobito popularno. Možda je baš to bio razlog što sam se odlučio za pisanje ove poeme i u ovome trenutku. No, nije to bio i jedini razlog. Samo inat ili prkos nikada nisu dobar motiv za pisanje poezije.

Naime, kada čovjek dosegne stanovitu životnu dob i kada gotovo svakodnevno njegovi najmiliji, rodbina, prijatelji i znanci, počnu odlaziti onkraj, fenomen sraza erosa i thanatosa nameće se sam od sebe! Istini za volju, isti je fenomen tema umjetnosti općenito, a onda i književnosti posebice, od pamtivijeka. I sam sam se misterijem smrti u svojim tekstovima bavio već i prije. Podsjetit ću da je naslov moje nagrađivane zbirke pripovijesti „Almanah smrti i nestajanja“, a temom odlaska onkraj bavio sam se i u zbirci elegija „Odlazak / Oproštaj“, nadahnutoj bolešću i preranom smrti moje supruge. Bila je ta zbirka zamišljena kao svojevrstan razgovor sa Svevišnjim, pokušaj proniknuća u Njegove planove, smisao kojih je nama običnim smrtnicima katkada teško dokučiv. Stoga je i ova poema neka vrst logičnog nastavka mojih ranijih promišljanja i književnih uradaka.

(…) Kvalitetne duhovne poezije, poglavito s temom muke Isusove, križnoga puta pa čak i Velikoga tjedna, u hrvatskoj književnosti ima na pretek. Ovako od prve na pamet mi padaju stihovi okupljeni u knjizi „Križni put u stihovima hrvatskih pjesnika XX stoljeća“ koju je uredio Vladimir Lončarević, a objavio Glas Koncila, zatim pjesmotvori dragoga pokojnog prijatelja Ivana Goluba, ili možda ponajprije Kupareove korizmenice poput one naslovljene „Veliki petak“, a koja glasi ovako:

Tvoj zadnji krik još i danas drma
stijenkama ljudskoga uma
u kojima se začahurila savjest.
Ti šutiš
i čekaš
da se pojavi leptir.

Izabrao sam ovu korizmenicu ponajprije zbog njezina posljednja tri stiha. Gotovo bi se moglo reći da bi, izdvojeni, bili vrstan haiku! Naime, i u kontekstu moje poeme, pisane u trostisima često se spominje pjesnička forma haiku. Ali, moram napomenuti kako je rečena pjesnička forma ovdje samo djelomice primijenjena. Tercine od kojih je sačinjena poema nemaju ni kireji (‘razdjelnicu’ ili ‘usječnicu’, kako taj termin prevodi Lovro Škopljanac), niti kigo (pojam koji označava godišnje doba, odnosno ‘dobnicu’). A počesto se ne pridržavam niti klasične metrike od 5-7-5 slogova, nego sam skloniji formi neoklasičnog ili modernog haiku koji se ispisuje u tri stiha, ali s težnjom da zbroj slogova bude manji od 17. Ako sam od haiku pjesništva u ovu poemu ugradio išta onda je to prije svega nastojanje da se iskaže ono bitno, sukus, esencija, bez obzira je li to bit odnosa čovjeka i prirode ili čovjeka i božanstva.

I još riječ-dvije o samoj strukturi poeme. Poema je kompozicijski podijeljena u četiri niza podnaslovljena: Izdaja, Muka, Smrt i Uskrsnuće. Klasični Via crucis obično završava Isusovom smrću na križu. Ja sam, naglašavam: posve namjerno, dodao i četvrti, radosni niz Uskrsnuća. Naime, blagdan Uskrsa nije slučajno najvažniji blagdan katoličkog vjerskog kalendara. Bez misterija Isusova uskrsnuća, kršćanstvo bi bilo religija smrti. Samo Kristovim uskrsnućem ono postaje religijom nade.

Književni kompas Sisačko-moslavačke županije ukoričen – Umjesto kave 13. ožujka 2024.

Tihomir Kosić odlično se poigrao kompasom i imenima autora istaknutih i iskusnih književnika i amatera početnika različitih poetika i s različitoga prostora te grafički oblikovao naslovnicu Književnoga kompasa Sisačko-moslavačke županije, Novska, prosinac 2023. Tonajnovije izdanje Društva hrvatskih književnika Ogranka Sisačko-moslavačke županije nedavno je predstavljeno u zagrebačkoj središnjici s rijetko brojnom i raznovrsnom publikom. Kako je uvodno rekao Siniša Matasović, predsjednik jednoga od najmlađih i najaktivnijih ogranaka DHK te urednik i izbornik zbornika, to je neupitna kruna dosadašnjega djelovanja Ogranka DHK SMŽ.

Odlična naslovnica rad je Tihomira Kosića

Kada je 2019. pokrenut Ogranak, imali su predodžbu o pedesetak ljudi koji pišu odnosno 85 koji su rođenjem ili življenjem vezani uz njihovu županiju. Sad su prvi put na jednome mjestu 65 autora koji su u prve četiri godine pjesmama i prozom barem jednom nastupili u okviru projekta Književni kompas SMŽ i ukoričeni. Upravo književnici prvi su povezali županiju u smislenu, interaktivnu cjelinu i međusobno se umrežili i sprijateljili, ne samo literarno.

Zbornik su predstavili urednik Siniša Matasović i dvoje književnika iz zbornika Đuro Vidmarović i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)

SMŽ treća je površinom u RH, a obuhvaća Sisak, dijelove Slavonije, Moslavine, Sisačke Posavine, Pokuplja, Turopolja, Banovine i Pounja. Književni kompas od 18 gradova i mjesta povezao je svih sedam gradova, neke i više puta: Budaševo, Desni Dubrovčak, Glina, Hrvatska Kostajnica, Komarevo, Krapje, Kutina, Lekenik, Lipovljani, Martinska Ves, Novska, Petrinja, Popovača, Repušnica, Sisak, Sunja, Topusko i Velika Ludina.

Na zagrebačkoj promociji svoje je pjesme govorilo nekoliko mladih pjesnika, a večer su glasom i gitarom ozvučili autori iz zbornika, doajen Siščanin Danko Tomanić i Novljanin Sandro Bjelanović, ovogodišnji polufinalist Voicea. O zborniku, u kojem su također i sami zastupljeni, osim Siniše Matasovića govorili su vrlo poticajno Đuro Vidmarović i Božica Brkan.

Radoznala publika – odasvud (Foto Miljenko Brezak)

S veseljem sam istaknula suradnju s kolegama iz Sisačko-moslavačke županije, koja, unatoč ekonomskim problemima i obnovi poslije potresa, a zahvaljujući upravo književnicima, ima vrlo razgranat kulturni i književni život te suradnju s mnogih mjestima u zemlji. Možda će izgubljeni prostori obnovom osigurati novi za te razvijene aktivnosti. Uz šetajući Književni kompas DHK, kojega je rezultat i ova knjiga, tu su i Korzo slova (natječaj DHK Ogranak SMŽ za rukopis za objavu), Stihovnica Matice Hrvatske, promocije po knjižnicama, društvenim domovima itd. i na različitim mjestima, festivali i nagrade za najbolju knjigu za mlade i za stare pjesnike Kvirin, Nagrada Tea Benčić Rimay za knjigu pjesama u prozi Knjižnice Vlado Gotovac, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture (knjige, časopis Alternator…), natječaj za amatere Književni pleter Zajenice kulturno-umjetničkih udruga SMŽ itd. (S kolegom književnikom Miroslavom Mićanovićem izabiremo nekoliko godina najbolje radove čiji su radovi dorasli i objavi knjiga, nagradama i članstvu u DHK (Sanja Domenuš, Tihana Petrac Matijević, Denis Vidović…). Mnogi Siščani, poput Bogdana Arnautovića, Monike Herceg, Marije Dejanović i drugih nagrađeni su i Goranom, Galovićem, Vesnom Parun, Davidiasom itd.

Večer su ozvučili Siščanin Danko Tomanić i Novljanin Silvo Bjelanović (Foto Miljenko Brezak)

Književni kompas Sisačko-moslavačke županije usporedila sam sa zbornikom Ivana Koprića, Franje Simića i Irene Habeš Koprić Pjesništvo vrbovečkoga kraja, Perlice u sivilu povijesti, Vrbovec 2022. te sa Zbornikom Stihovnice, MH, Sisak, objavljenim prije nekoliko godina te s Banijskom književnom antologijom Miroslava Kirina i Borisa Vrge, Meandarmedia i Hrvatski PEN centar. Sve kako bih povukla odnos kvantitete i kvalitete – a kvaliteta ne može bez kvantitete! – te im uz objavu knjiga, posebice nagrađenih rukopisa, poželjela i moguću županijsku antologiju.

I Kutinjanka Sanja Feltrin čitala je haiku iz zbornika (Foto Miljenko Brezak)

Knjiga i sada prerasta značenje županijskoga i zavičajnoga, jer ponajmanje je kampanilistička. Uostalom, Matasović često organizira gostovanja kolega po svom kraju, a njihova po cijeloj Hrvatskoj i sad imaju i dodatni povod.

Svoje je književnike u Zagrebu podržao i dožupan Mihael Jurić (Foto Miljenko Brezak)

U zborniku sam uočila kajkavske, teme (raznolike, uobičajene, ljubav, krajolik, priroda, godišnja doba, različiti stilovi, vrste…) – neovisno jesu li autori oživjeli svoj lokalni zavičajni govor ili su dojdeki koji su svoj zavičajni govor donijeli doseljenjem. Osim vlastitih – na standardu haljina za snove i kajkavske doveka – navodim kajkavske pjesme Elizabete Brleković iz Sunje (Kam pem dalše? Cucek u kući), Marijana Kusa iz Velike Ludine (Večerni pejzaž, Rosa v šume), Ljiljane Mlađenović iz Desnoga Dubrovčaka (Moj put) teBranka Tompića iz Siska koji piše na svom zagorskom i upravo mu je kao zadnjem pobjedniku Korza slova objavljena zbirka pjesama Peme jemput.

Ako bih tražila primjedbe, možda bi to bili oni kojih u knjizi nema, primjerice Kutinjani poput Katarine Brkić i Ante Juretića, ali samo zato što ti aktivni matičari nisu čitali ni na jednom Književnom kompasu. Predložila sam također kako bi uz fotografije koje dokumentiraju neka gostovanja zbornik dobio i s kratkim biografijama autora. No to je već do opsega i financija. Srećom da Sisačko-moslavačka županija ima sluha za svoje književnike.