Kroasan gospođe Valerije – Umjesto kave 17. kolovoza 2018.

Točno bih vam mogla preporučiti gdje da duž naših cesta i auto-cesta stanete na kavu ili što prigristi, a koga da svakako zaobiđete. Još od vremena kada bismo na vikend žurili ravno s posla, stajemo na kavu u Marché u Draganić, gdje su po mjeri naše gladi kava i kroasani, prazni i s pekmezom od marelice.

Gospođa Valerija s praznim kroasanom kojim kuća časti (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Gospođa Valerija s praznim kroasanom kojim kuća časti (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Žurili smo prošloga tjedna jednoga običnog jutra, ni rano ni kasno, i već smo u kolima imali gladnih koji nisu dospjeli ni doručkovati, pa smo svratili. Kako nas je bilo više, toliko smo se isponaručivali kava ovakvih i onakvih, a o kroasanima da i ne govorimo, da smo imali i viška, ali ne baš ono što smo početno zamislili. Pa da ne gnjavimo u uobičajenoj gužvi…

Kadli, ukaže nam se kraj stola mila dama u Marchéovoj uniformi s tanjurićem i kroasanom. Praznim, govori. Kaže još: kuća časti. Pročitam gospođi ime na reveru: Valerija. Ne znam ni je li se sjetila sama ili ju je poslao šef. Stvarno nije morala. U ovakvim cestovnim lokalima računaju da dođeš sad i više nikad. Dok je ona nekim drugim gostima davala nove narudžbe, mi se dadosmo u raspravu mljackajući i srčući sve do nastavka puta o gospođi i kroasanu. Već iz automobila pošaljem natrag da mi posnime tu gospođu koja čak nije ni znala smije li se pofotkati. A tko bi zaboravio taj prazan, a tako pun kroasan gospođe Valerije?

Čestitke! I gospođi Valeriji i Marchéu. Tko to može platiti? Tko to i kako može nagraditi? Nije li taj kroasan u prolazu ukusniji od najfinijih croissanta što sam ih kušala po pariškim bistroićima, koji su meni mjera savoire vivre?

Tako ja zamišljam skromne, a uzorne ugostitelje i ugostiteljstvo za nas koji ne tražimo ništa do li iskrene i korektne usluge. O kojima, jer se podrazumijevaju, nitko neće napisati ni riječ, pa sam eto napisala ja.

20180813 – 20180814 – 20180817  

 

 

Macbeth ili i Shakespeare i Nesbo u Lijepoj našoj – Umjesto kave 6. lipnja 2018.

Čitam oba Macbetha: krimić me vratio izvorniku, tragediji. E, baš sam našla! Čekam, Willu moj, valjda samo da se šuma pokrene…

I umirem od smijeha na vlastiti, na naš račun. Na stranici 230. svog Macbetha (objavio Fokus 2018., prevela s norveškoga Jelena Loma) Jo Nesbo piše kao da se baš, bivajući u Lijepoj našoj, nadahnuo ovdašnjim tragikomedijama i lady Macbeth tipa Borg:

«Oprostite», ubaci se Lennox. «Ali postoji li protokol za to?»
«Protokol ćete uskoro svi vidjeti, upravo je u tijeku njegova izrada.»
«A tko sastavlja taj protokol?» upita Caithness.
«Viši inspektor Seyton», odvrati Macbeth. «Novi zapovjednik Specijalne.»
«On
samome sebi piše protokol?» upita inspektorica Caithness. « Da da nas…»
«Vrijeme je za djelovanje», prekine je Macbeth. «A ne za stilsko lickanje protokola. Uskoro ćete vidjeti rezultat, siguran sam da ćete biti zadovoljni koliko i ja. I ostatak grada.»
«Ali…»
«Naravno, kad protokol bude gotov, dobit ćete uvid u njega pa možete i komentirati. Sastanak je gotov, svi na posao, narode!»

Meni je to prizvalo u sjećanje na stvarno davnu storiju kada sam za jednoga od sadašnjih velikih savjetnika u Agrokoru pisala neki tekst pa sam mu ga predala s napomenom kako nije lektoriran, a on mi je već otisnuti materijal vratio s napomenom da će biti. Što je bilo prije, a što poslije, tko je zadužen za što? Ma što mi tu imamo misliti, kad se odavno u nas zna kako to ide po onoj kadija te tuži, kadija ti sudi, a prije toga i napiše zakon odnosno protokol po kojem to čini. Jedva čekam novi Nesboov materijal s nadom da je, kao ustrajni penjač po stijenju, odozgo mnogo toga lijepoga vidio. I bolje od nas.

20180523 – 20180604 – 20180605   

 

 

Hrvatska književnost u susjedstvu – Umjesto kave 4. lipnja 2018.

Što je to književno susjedstvo? Uvodeći u knjigu Hrvatska književnost u susjedstvu prof. dr. sc. Vinko Brešić lista Anićev Rječnik hrvatskoga jezika i tumači riječi susjed (onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga) i susjedstvo (blizina s kim ili čim po mjestu stanovanja i sl.), a zatim prema sličnosti i razlikovanju opisuje kako povijest pokazuje da je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo i priroda tih odnosa mijenjala se ne samo prema oblicima nego i prema intenzitetu. Zato je važno istaknuti podnaslov odnosno dio naslova Hrvatske književnosti u susjedstvu: Austrija, Bosna i Hercegovin, Crna Gora (Boka kotorska), Češka (Moravska), Italija, Mađarska, Makedonija, Njemačka, Slovačka, Slovenija, Srbija (Vojvodina).

Naslovnica knjige
Naslovnica knjige

Pozadina ove zanimljive knjige također je zanimljiva. Više od desetljeća i pol Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika – vjerojatno i najaktivniji od ogranaka DHK – održava Pulske dane eseja s tematskim kolokvijem i dodjelom Nagrade Zvane Črnja za najbolju objavljenu knjigu eseja. 13. Pulski dani eseja 2014. bili su posvećeni književnosti u susjedstvu. O toj je temi govorilo dvadesetak književnika, a objavljena je potom kao tema u časopisu Nova Istra. Međutim, vrlo maštovit i poduzetan prvi čovjek pulskoga ogranka DHK i inspirator svih tih aktivnosti dr. sc. Boris Domagoj Biletić zamislio je, sastavio i uredio i knjigu, koja je na više od 300 stranica objavljena potkraj 2017., a početkom 2018. i predstavljena na tribini DHK u Zagrebu.

Taj jedinstven zbornik radova sadržava vrlo različite, a vrijedne i zanimljive teme. Ljiljana Avirović piše o temi Prijevod  eseja u svjetlu najnovijih teorija; Milan Bošnjak Pričanje fra Joze Župića – Priča iz tuđine i/ili priča iz duše; Valnea Delbianco o talijanskome čitanju hrvatske ranonovovjekovne književnosti; Željko Ivanković o hrvatskoj književnosti u BiH, Zvonko Kovač o novoj međukulturnoj književnosti; Željka Lovrenčić o poeziji Doroteje Zeichmann Lipković; Antun Lucić je odabrao temu Otisnuća u književnu baštinu; Jelena Lužina o hrvatskoj književnosti na makedonskoj ćirilici; Zoltan Medve temu je naslovio S ratišta prema otoku; Šimun Musa o pjesništvu Krešimira Šege; Milorad Nikčević donosi Panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književnokulturnih veza od najstarijih bremena do suvremenosti; Mile Pešorda opisuje Književno Hrvatsko proljeće u Sarajevu i BiH; Milorad Stojević o Francu Rotteru, človik ohne Sprache; Đurđa Strsoglavec naslovila je temu Stari «dugovi» i recentni naslovi; Đuro Vidmarović pita se o posljednjim pjesnicima Hrvata u Boki kotorskoj; Sanja Vulić piše o književnosti Hrvata u Mađarskoj te o hrvatskoj književnosti u Slovačkoj i Moravskoj, a Tomislav Žigmanov donosi Crtice o otočnoj naravi hrvatske književnosti u Vojvodini. Uz summary na engleskome te naznake bilježaka o samim autorima, zbornik ima korisno bogato imensko kazalo.

Bitnim političkim i kulturnim promjenama proteklih desetljeća, a i idućih, ova će knjiga, unatoč raznolikosti ili baš zbog njih, kao komparativno propitivanje i dokument aktualnoga gledanja s vremenom samo dobivati na vrijednosti.

Promotori književnosti u susjedstvu u DHK u Zagrebu: Miroslav Mićanović, Jelena Lužina, Vinko brešić i Lada Žigo / Fotografija Božica Brkan
Promotori Književnosti u susjedstvu u DHK u Zagrebu: Miroslav Mićanović, Jelena Lužina, Vinko Brešić i Lada Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan

Predsjednik DHK Đuro Vidmarović na predstavljanju knjige istakao je kako taj opsežan projekt istarskoga ogranka DHK problematizira hrvatske manjine u svijetu, koje su i inače stalan interes DHK. Prema prof. dr. sc. Jeleni Lužini  knjiga je izuzetno važna jer pokazuje otočnu narav hrvatskoga jezika u morima drugih jezika. Iziskivala je veliko proučavanje i entuzijazam, jer je tema kojom je posvećena inače tema kojom se bave znanstvene i kulturne institucije u drugim državama odnosno, naglasila je, to bi proučavanje trebalo biti posao države.    

Prof. dr. sc. Vinko Brešić naglasio je kako je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo, spominjući samo tri njezine velike epohe – srednjovjekovnu, stariju i noviju:

Došavši iz Zakarpatja na obale Adrianskoga mora, srednjovjekovni su se Hrvati iz duboko kopnenoga dijela europskoga kontinenta našli u krugu mediteranskih naroda, dakle, ne samo u jednome novome, bitno drukčijem zemljopisnome prostoru, nego i u novome kulturnome svijetu. Na taj svijet oni će se postupno ne samo navikavati, nego ga posvajati i napokon doživljavati dijelom vlastitoga identiteta. Dva tada moćna kulturna kruga – rimski i bizantski – upisivali su se u život srednjovjekovnih Hrvata te ostavili dubok trag u onome što danas nazivamo hrvatskim srednjovjekovljem.

Brešić je spomenuo i preporod i preplitanje slavenske i germanske kulture, što je ostavilo dubok trag na naše autore, teme i jezik danas. Važnima ocjenjuje i druge veze Hrvata s drugim prostorima i kulturnim krugovima. Hrvati su svoj nacionalni identitet gradili u konfliktnom odnosu prema drugim narodima, naglasio je, pa su se mijenjale administrativne granice, regionalni identiteti, etničke enklave itd. Tako je i nastalo prožimanje Hrvatske s njom bliskim literaturama.

Publika na zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Božica Brkan
Publika na zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Božica Brkan

Svakako valja na kraju, ne i najmanje važno, istaknuti kako je knjiga Hrvatska književnost u susjedstvu samo jedna od čak osamdesetak važnih knjiga, cijele jedne dojmljive biblioteke, koje Istarski ogranak DHK objavljuje uz časopis Nova Istra i druge aktivnosti koje su, uz izuzetno zalaganje Biletića i njegove ekipe uspjele afirmirati Pulu kao nezaobilazno kulturno središte.

20180531 – 20180601    

 

 

 

U što sve vjeruju koji u boga ne vjeruju? – Umjesto kave 3. lipnja 2018.

Iako je izdavač VBZ promovira uz napomenu knjiga nakon koje u Hrvatskoj više neće biti nepopularno deklarirati se kao agnostik ili ateist, nisam u to uvjerena, dapače, ali preporučujem i vjernicima i nevjernicima da pročitaju knjigu U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo Drage Pilsela koji je na 250 stranica svjedočanstva prikupio i knjigu uredio. Kako naslov posvuda pišu verzalom, u dvojbi sam kako bi to Pilsel napisao. Glavni izdavački smisao ove knjige, ono što je izdvaja od drugih, nisam provjeravala kod izdavača VBZ-a, ali po mojem je ideja da knjiga nastane, da s agnosticima i ateistima razgovara teolog, potkovan i teorijski i praktično. Da tu ima i za čitanje i za nevjernike i za vjernike, kako bi uglavnom vjerojatno potvrdili vlastiti stav, ma kakav bio, govori u prilog što bih mogla naći nebrojene zanimljivije motivirajuće citate, i lake i komplicirane. Ali, bolje da ih odčitate i ispišete sami.

Naslovnice - inspirativne svakako, ali - kome?
Naslovnice – inspirativne svakako, ali – kome?

Knjigu ponajmanje valja čitati kao poimenični popis trideset javnih osoba, hrvatskih, koje nisu vjernici, a spremne su uopće govoriti o tome što ih nosi u životu, što im je temelj. Mnoge će iznenaditi kako razmišljaju ljudi koje poštuju ili ne poštuju iz posve drugih razloga, kao književne i druge kreativce, novinare, odvjetnike, sveučilišne profesore, političare recimo. Možda neće moći povezati dosadašnja i odsadašnja poimanja pojedinih osoba. Otprilike kao što sam ja razmišljala ponukana Pilselovim tekstom o taman preminulom kolegi novinaru Predragu Luciću, kojem se Pilsel također obratio da svoje svjedočanstvo napiše u knjizi iznenadivši se što ne može, jer je, i na njegovo a i na moje iznenađenje, feralovac bio vjernik.

Nevjernici se ne moraju opravdavati vjernicima, rekao bi Pilsel, ali, dodala bih, o smislu života može govoriti svatko, pa i vjernici i nevjernici međusobno. O čemu bih satima razgovarala sa svojim prijateljem vjernikom Đ.? Iskreno, voljela bih vjerovati, jer mislim da je lakše vjerovati. Ako vjeruješ. Kad vjeruješ. Zanimljiva mi je i tema, čak i za knjigu: ako ju je imao, kako je i zašto tko vjeru izgubio? Uglavnom je u medijskoj modi govoriti o tome kako se netko vratio ili našao u vjeri.

Abecedno Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Borivoj Radaković, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić po mnogo čemu su različite zanimljivosti, da ne kažem  nezanimljivosti, pa tako i u ovome kontekstu, ali svejedno je radoznalima, pa i onima koji bi o tome rado polemizirali i ne pročitavši svjedočanstva, da najprije pročitaju. Neke to čine izuzetno zanimljivo, a malo je reći da baš svaka priča i svaki stav nuka da se o njemu razmisli. K tome, vidim koliko se različito i na kakvim sve različitim mjestima citiraju razmišljanja poznatim nevjernika o vlastitu vjerovanju koje ne uključuje boga i religiju. Nužno je razmišljati i razgovarati o sebi u svijetu, o dobru i zlu ponajprije.

 

S nestrpljenjem očekujem najavljeni svojevrsni nastavak ove Pilselove knjige, svjedočanstva onih koji vjeruju.

Baš kad sam prvi put čitala knjigu Drage Pilsela – a jednako mi je bila zanimljiva i u drugome ponovljenom temeljitu čitanju (s novim podcrtavanjem, dakako!)! – u paketu s Večernjakom, čak i u megapaketu za samo 10 kuna, na kiosku je ponuđena knjižica Božja znanost / Javna svjedočanstva hrvatskih i svjetskih znanstvenika o osobnoj vjeri, koju je pripremio Slaven Letica. Nadam se da su mekouvezani knjižuljak na stotinu stranica dobro utržili, jer su ga nekoliko puta ponavljali, iako osim Pilsela ne nalazim izravnoga povoda zašto to, zašto tako i zašto baš sad. Kao da su htjeli uvjeriti kako se znanost i Bog ne isključuju: Dva svjetonazora nisu u sukobu: Znanstvenici koji istodobno vjeruju u Boga i znanost. Zanimljiva su i svjedočenja – ovdje ne samo hrvatskih – znanastvenika Antonija Balenovića, Romana Brajše, Daniela Bučana, Darka Chudyja, Maria Esserta, Miroslava Furića, Vlade Jukića, Aleksandre Korać Graovac, Stipe Kutleše, Johna Lennoxa, Emilia Marina, Matka Marušića, Petra Tomeva Mitrikevskija, Vladimira Para, Davora Pavune, Nine Raspudića, Darka Richtera, Jerka Rošina, Igora Rudana, Marija Selaka, Ivice Šole, Marcela Šperande, Marijana Šunjića i Dijane Vican s proslovom Francisa Collinsa i umjesto zaključka Pismo nevjerniku (odnosno Eugeniju Scalfariju, uredniku i suosnivaču talijanske La Repubblice) Pape Franje.

Ali kao da jedno ponovno prolazi mimo drugoga. Stoga, priznajem, nestrpljivo očekujem najavljenu Pilselovu knjigu s onima koji vjeruju. Koje će javne osobe vjernike uvrstiti u nju? Da budem iskrena, voljela bih zapravo pročitati jedinstvenu knjigu, knjigu-dijalog, i s vjernicima i s nevjernicima. To bi imalo smisla kako ja gledam na stvar (ne)vjere i (ne)vjerovanja, život uopće. Zasad je nema. Kao što nema ni ustrajna dijaloga, propitivanja. Važno je da se iznose vlastiti argumenti, pogotovo na zanimljiv način kako se trude pisci svjedočanstava, da se saslušaju i čuju i da se, što se rado čini, ne nameću drugima.

20180529 – 20180531

O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.

Na izložbi Staklo i priča o staklu autorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina u travnju 2018. izložena je na panou i moja pjesma Lakrimonij / Lakrimarij. Dio te vrlo zanimljive izložbe početkom lipnja moći će se vidjeti i u Kloštru Ivaniću. Osjećam ponos, ali i obvezu ispričati pozadinsku priču ne više samo o malo poznatome krhkom predmetu koji me je nadahnuo za pjesmu, nego još više o nastanku i oblikovanju pjesme te samome izrazu.

Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak

U odličnome izložbenom katalogu, str. 21.-22. objavljena je također i moja pjesma:

lakrimonij / lakrimarij                                             


udubljujemo se tobože
a uzgred
turistički akcelerirano
namjenski
sve kao
shot cut
za kišice fjake između doručka plaže sieste
u muzejsku lokalnu storiju
vinodolski zakonik i frankopani začinjeni etno i artefaktima
kamena urna
rimska opeka
poklopac rimske amfore s verzalnim trima slovima
umalo odlična reklama za marku auta
tko li je u toj u povijesti nestaloj amfori i kamo prevozio maslinovo ulje vino
kamo su ishlapjele tekućine kad su izvađene iz mora
okrhci historije

i staklena posudica
još cijela
nemaš je što vidjeti
što li su pospremali u nju tako krhku
kako li je pretekla vjekove do našega
zakopana u grobu
uz nekoga od koga nije ostao ni prah
začepljena
čak je vidi se nešto u njoj nataloženo
odonda
možda sol suzna

zovu je lakrimonijem govori kustosica koncentrirano
po tko zna koji put
legenda ispisuje autoritativno
nalaz iz rimskoga grada murula kraj stinice kod jablanca
simetriju dva stoljeća stare i dva stoljeća nove ere
lakrimonij suznik mogli bismo reći
upotrebljavao se i za mirise opisuje legenda

odakle u novome u muzeju
tko je u to krhko staklo spremao božao suze
s kojom svrhom
zašto je netko plakao zbog koga
da bismo ih poslije stoljećâ mogli kroz staklo
gotovo
dotaknuti
krhke

tko li je uopće izmislio lakrimonij
tko li je poput zmijskoga otrova ili mljeziva muzao suze
skupljao kolekciju suza
čije
i za koga

danas se toga uzaludnog predmeta nitko ne bi ni sjetio
nitko ni za čime ni za kime više i ne plače
plač je slabost plač je dijagnoza
radije redovito ujutro i uvečer ukapavamo umjetne suze
ili čitamo istoimenih valentovih 1000 stranica pisanih deset godina
ili tek puštamo sanremski hit iz mladosti bobia sola
una lacrima sul viso
ili na natječaj za izbor lokalnoga suvenira prijavljujemo lakrimonij
od fine razgradive plastike koja će sve do doma turistima
dotrajati kao sjećanje na jug na malen grad sjevernoga jadrana
ili na vrijeme kad su još ljudi plakali

Novi Vinodolski, Crikvenica, Zagreb, Malinska – 20160604 – 20160714 – 20160716, Zagreb 20160719, 20160730, 20160731 – 20160801 – 20160802 – 20160809 –20170413 – 20160814 – 20170429 – 20170430 

 Post scriptum
U Muzeju Narone vidjela sam jednako malene, jednako krhke staklenke balzamarije. Nudili su ih i kao suvenir, ali unatoč dobroj ponudi, tog trena baš ni jedan nisu imali za prodati.

20170814

Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe
Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe

No, moram ispričati kako me je zaključujući izložbeni katalog 16. ožujka 2018. nazvala autorica izložbe etnologinja, viša kustosica Slavica Moslavac s pitanjem: što je lakrimonij, je li to neki moj neologizam, što može biti s obzirom na licentiu poeticu, ili se, sudeći po sadržaju, a na što su je upozorili arheolozi, ipak radi o lakrimariju?

Prisjetila sam se kako sam pri nastajanju pjesme nad bilješkama s crikveničkih Jadranskih pjesničkih susreta, kamo me je pozvala kolegica pjesnikinja, Carica, Ljerka Car Matutinović, u svibnju 2016. prekapala po rječnicima ne nalazeći tumačenja za lakrimonij. Izuzevši latinskih rječnika: lacrimula, -ae, f. = suzica.

Pregledala sam nakon gotovo dvije godine ponovno bilješke i i fotografije legende uz izloženi predmet i ne našavši nigdje njegovo ime, obratila se i Đurđi Krišković, ravnateljici i kustosici Narodnoga muzeja i galerije Novi Vinodolski, koja me je vratila – lakrimariju. Suočena sa slijepim ulicama kamo sam god krenula, obeshrabreno sam pomislila na novinarski tipić u svom blokiću, na Freuda i jedino mi preostalu kao očitu vlastitu nesvjesnu grešku ili u pisanju, lapsus calami, zapravo u čitanju odnosno govoru, lapsus linguae, moga vrlo ispisanoga rukopisa. U brzini ostavismo lakrimonij, ali dodasmo sleš, kosu crtu i lakrimarij. Sad mi preostaje da popravim i grešku u sjećanju, lapsus memoriae. Zato ostavljam i hrvatski prijevod: suznik.

Pjesma u catalogue izložbe
Pjesma u katalogu izložbe

 A kad se nisam predala malodušju, tu, dakako nije bio kraj, jer na internetu su brojni lakrimariji. Čak i literarni, poput pjesme U zaljubljenosti lakrimarija Ivice Prtenjače u sisačkome časopisu Riječili Lakrimonija, knjige makedonskoga pjesnika Petrea A Andreevskoga, Zumpres 1999..

Fascinantno je da je Lakrimarijem prozvan i memorijalni park u spomen djeci poginuloj u Domovinskom ratu, a da se o tome ne zna. Dakako, rječnici ga ne tumače ili ga tumače. Možda je najzanimljiviji srpski Vukajlija s izrazom Evo ti epruveta, pa plači, koji, priznajem, nikad nisam čula, a koji bukvalno prevodi latinski lakrimarij. Ispreda kako su u devetom stoljeću, kada su muškarci u Italiji polazili u rat, svojim ženama obvezno ostavljali epruvete (lakrimarije) u koje će skupljati suze, kako bi, kad se vrate s bojišta, mogli vidjeti koliko su patile za njima. Priča govori o prijevarama: žene bi lakrimarij punile prokuhanom, posoljenom vodom. Lakrimarij se tako danas poput novokomponovanih cajki, turbofolka, vezuje uz takve lažne suze: Sada ovaj izraz ima drugo značenje. Koristi se kada vas neki osećajan lik spopadne sa svojim patetisanjem.

Pjesma u catalogue izložbe - nastavak
Pjesma u katalogu izložbe – nastavak

Svakako mi je logičnije tumačenje Proleksis enciklopedije iz struke likovnih umjetnosti i arhitekture :

lakrimarij (latinski lacrima: suza), mala staklena, keramička, metalna ili alabasterna posudica široka kratka tijela s izduženim vratom. Služila je za pohranu mirisa i balzama korištenih u pogrebnim obredima. Čest je prilog u rimskim i ranokršćanskim grobovima, te se pogrešno mislilo da je služila za skupljanje suza za pokojnikom.

Ni jedno ni drugo ne ide u prilog moje pjesme, bila naslovljena Lakrimonijem ili Lakrimarijem ili njihovom dubletom. A kad već internet nema – od sada ima! – mojega inovativnog lakrimonija, jedva da i ima muzeja koji ne bi imao negdje na svome području iskopan lakrimarij. Osim onih u Novom Vinodolskom i u Naroni, našla sam i Muzej Istre, Muzej Slavonije i mnoge druge te meni najdraži, doduše neprovjereni podatak da je u antičkoj Siscii pronađeno čak sedam lakrimarija i to od ljubičastog stakla! Pomišljam kako moraju biti lijepi ti suznici i kako su ljudi, kao u mojoj pjesmi, ipak stvarno plakali. I još plaču.

20180318 – 20180425 – 20180531  

linkovi

Hrvatska književnost u Havani – Umjesto kave 25. svibnja 2018.

Književnici Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Marko Gregur sutra će poletjeli na Kubu: u Havani će od 26. svibnja do 4. lipnja 2018. gostovati na Međunarodnom pjesničkom festivalu sa tristotinjak pjesnika s Kube, iz Kolumbije, Gvatemale, Sjedinjenih Američkih Država, Salvadora, Slovenije, Španjolske, Italije i drugih zemalja. Organizatori Festivala su ugledni kubanski književnici Aitana Alberti (kćerka slavnoga španjolskog pjesnika Rafaela Albertija), Nancy Morejón, Eusebio Leal, Miguel Barnet, Rogelio Martínez Furé, Waldo Leyva, Virgilio López Lemus, Edel Morales, Alex Pausides (predsjednik Društva kubanskih književnika), Gaetano Longo, Pierre Bernet i Karel Leyva.

S jednih od prijašnjih susreta hrvatskih i kubanskih književnika / Dokumentacija Željke Lovrenčić
S jednih od prijašnjih susreta hrvatskih i kubanskih književnika / Dokumentacija Željke Lovrenčić

Za hrvatske je pjesnike osmišljen i poseban program. Tomislav Marijan Bilosnić predstavit će se pjesmama iz zbirki Tigar i Afrika, a Marko Gregur pjesmama objavljenim u posebnom broju časopisa Most/The Bridge  iz 2015.

Željka Lovrenčić predstavit će hrvatsku inačicu romana kultnoga kubanskog pisca i predsjednika Nacionalnog udruženja umjetnika i književnika (UNEAC) Miguela Barneta Ispovijest jednoga roba (Alfa, 2017.) te časopise Republika, Forum i Nova Istra, u kojima su objavljene pripovijesti 35 suvremenih kubanskih pripovjedača. Također će predstaviti knjigu Encuentros, izbor iz poezije dvanaestero hrvatskih pjesnika nedavno na španjolskome objavljen u Kolumbiji.

S predstavljanja knjige Encunetros u Bogoti u ožujku 2018. / Dokumentacija Božice Brkan
Hrvatski i kolumbijski književnici na predstavljanju knjige Encunetros u Bogoti u ožujku 2018. / Dokumentacija Božice Brkan

Hrvatski književnici nastupat će u samostanu Svetog Franje u starom dijelu Havane, u prostorijama UNEAC-a, u Kući poezije nedaleko havanske Katedrale te u Kubanskome nacionalnom kazalištu. U prostorijama UNEAC-a, gdje je i sjedište Društva kubanskih književnika, bit će izvedena drama Mire Gavrana Lutka. Na scenu ju je postavio Simón Carlos Martín, koji u njoj i glumi s Mercedes Maríjom Noya.

Iz Havane / Dokumentacija Željke Lovrenčić
Iz Havane / Dokumentacija Željke Lovrenčić

Sve spomenute tekstove na hrvatski i na španjolski prevela je voditeljica (i) ovoga projekata ugledna hispanistica Željka Lovrenčić, začetnica suradnje hrvatskih i kubanskih književnika. Također i suradnje s brojnim drugim zemljama u kojima se govori španjolski od same Španjolske do Čilea, Kolumbije, Meksika itd. Ponosimo se našim kulturnim ambasadorima!

20180524  

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/
http://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/
http://oblizeki.com/cokolada-i-kava-kao-kolumbijski-suvenir-i-umjetnost-21970
https://mojahrvatska.vecernji.hr/vijesti/bogota-encuentros-zeljka-lovrencic-knjiga-pjesnik-1232713
http://www.matis.hr/hr/naslovna/89-dogadanja/10989-u-bogoti-predstavljena-knjiga-encuentros
http://dhk.hr/medunarodni-projekti/hrvatska/predstavljanje-suvremene-hrvatske-poezije-u-kolumbiji

https://www.facebook.com/eduardobecharan/

 

 

Pirgo – Umjesto kave 11. svibnja 2018.

Pirgo, Anđelka Martić i nacional / Božica Brkan
Pirgo, Anđelka Martić i Nacional / Božica Brkan

Spremajući se na drenovačke Pjesničke susrete u Nacionalu sam pročitala intervju svoje talentirane miljenice, mlade kolegice Kristine Olujić s Anđelkom Martić. Nisam ni znala da je još živa ta omiljena književnica mojega djetinjstva rođena 1. svibnja 1924. Naslov u magazinu je citat: Voljela bih doživjeti da se moj «Pirgo» vrati u obveznu lektiru. Partizansko lane izbačeno je kad i Ćopićev Ježurka Ježić, jer je iz NOB-a. Kao i autorica, inače članica DHK. Disneyev Bambi ostao je valjda u milosti. Nije nama svako lane – lane.

Autogrami i pisca i čitatelja / Božica Brkan
Autogrami i pisca i čitatelja / Božica Brkan

Goran Pavlović, prvi čovjek Knjižnice Drenovci kao i tamošnjega pjesničkoga susreta, vodi nas po knjižnici, prije tri godine službeno proglašenoj najboljom u Hrvatskoj, čak i po dijelu u kojem prikupljaju viškove knjige svoje i svojih čitatelja za razmjenu s drugim knjižnicama. I – naletim na «Pirga». Izdanje u nekad slavnoj Biblioteci Vjeverice Izdavačkoga knjižarskog poduzeća Mladost (urednica Ana Kulušić, dakako!) iz godine kad sam postala brucošica, 1974. Raznježim se i izgreben, zamjenski, knjižuljak. Listam, a uz potpis nekadašnjega vlasnika, davno učenika Davora Jardasa iz IIa razreda, potpis – Anđelke Martić. Imaju u knjižnici i odjeljak s knjigama s autogramima, autorskim potpisima, ali ovaj im je slučajno promaknuo, ali što se da, to se više ne vraća. Život ponovno nije nego – basna.

Presnimka fotografije Tomislava Čuveljaka i Nacionala
Presnimka fotografije Tomislava Čuveljaka i Nacionala

P.S. Zaboravih pitati Gorana, iako odavno nije u lektiri, imaju li u knjižnici za posudbu kojega «Pirga»?

20180510

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/29-pjesnicki-susreti-drenovci-2018/


https://www.bozicabrkan.com/oltarnik-umjesto-kave-10-svibnja-2018/

 

Oltarnik – Umjesto kave 10. svibnja 2018.

Uoči početka čitanja poezije: stol ukrašen dvama drenovačkim ponavcima / Fotografija Miljenko Brezak
Uoči početka čitanja poezije: stol ukrašen dvjema drenovačkim ponjavama / Fotografija Miljenko Brezak

Ne sjećam se kad sam se vozila vlakom. Ne računajući jednu-dvije vožnjice u kojoj ne dospiješ ni sjesti a već si stigao od Zagreba do Dugoga Sela, možda prije petnaestak godina na jednodnevnom izletu od Kölna do Amsterdama i natrag. A sad se lijepo vozimo iz Zagreba u Vinkovce, pa za tri dana natrag. Baš lijepa vožnja. I gledanje kroz prozor. I zaboravljeni krajolici. Druga perspektiva.

Pred knjižnicom: Goran Pavlović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak
Pred knjižnicom: Goran Pavlović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak

Između toga nas petnaestak pjesnika (ja prvi put!) bilo je na 29. Pjesničkim susretima u Drenovcima. Dakako, i u Vinkovcima, Vukovaru i cijeloj Cvelferiji, što po knjižnicama, što po školama i domovima kulture, a što po prirodi. Da vidimo žitna polja – iako ne daju Slavonci da budu samo žitnicom u vrijeme kada nitko nije bez kruha – gdje je to savski nasip onomad pukao i kako se od velike vode sačuvala na uzvisinici Skrovita Majka Božja Šumanovačka, kojoj se tu utječe oko 20.000 ljudi. Ako i niste vjernik, naći ćete mir u vlažnu zelenu hladu spačvanske šume, pod krošnjama cerova, bukava, grabova…

Na sredini stola spojena dva posteljna prekrivača / Fotografija Miljenko Brezak
Na sredini stola spojena dva posteljna prekrivača / Fotografija Miljenko Brezak

O pjesničkim nagradama do javnosti informacije su stigle i prije našega povratka, bar su trebale, što zbog poštovanja Poezije, a što zbog upornosti maloga mjesta na istoku Hrvatske, koje ne da da bude provincijsko i koje ne samo u 2015. godini, kada je takvom proglašena u zemlji, ima najbolju knjižnicu koja neposredno organizira rijetko dugotrajnu i priredbu kamo ne treba, kako to obično kažem, iako mi za to nije teško, putovati 800 ili 1500 kilometara da bi se pročitale jedna ili dvije pjesme.

Drenovačka šlinga / Fotografija Miljenko Brezak
Drenovačka šlinga / Fotografija Miljenko Brezak

Pročitasmo mnogo više vrlo različitoj publici. Uz završno sijelo, meni je najdraže gostovanje u Osnovnoj školi Davorin Trstenjak u Posavskim Podgajcima s otprilike polovicom njezinih ukupno 62 đaka. (Još mi je draže kad sam vidjela kako je ondje prije mene već bila moja prijateljica i kolegica književnica Branka Primorac!) Drago mi je što sam nakon pet godina ponovno susrela i Andriju Matića, jednoga od mojih svinjara i kulenara iz bivšega života s kojim sam surađivala godinama na Večernjakovoj Kulenijadi, istraživanjima i zaštiti toga slavonskoga autohtonog proizvoda. Sad ga upoznah kao predsjedatelja drenovačkoga Duhovnog hrašća, koje dodjeljuje nagrade pjesnicima, mladima za prvu knjigu, i to u rukopisu za tisak, a starijima za ukupni doprinos.

Lijep starinski ručni rad iz ormara izvučen za pjesnike / Fotografija Miljenko Brezak
Lijep starinski ručni rad iz ormara izvučen za pjesnike / Fotografija Miljenko Brezak

Mogla bih pripovijedati o uzornom selu, nazvanome po drijenku, koje je mnogo više od sela, o odličnom povlačenju novca iz europskih fondova, o poljoprivrednim i turističkim razvojnim mogućnostima i vožnji pjesnika do Vinkovaca i natrag do prvog hotela, o fascinantnom organizatoru ravnatelju knjižnice Goranu Pavloviću

U knjižnici u Drenovcima i stolci su za čitanje: pjesnici Diana Burazer, Siniša Matasović i Božica Brkan s domaćinom Goranom Pavlovićem / Fotografija Miljenko Brezak
U knjižnici u Drenovcima i stolci su za čitanje: pjesnici Diana Burazer, Siniša Matasović i Božica Brkan s domaćinom Goranom Pavlovićem / Fotografija Miljenko Brezak

Sentimentalno se usredotočujem na ručni rad kojim je bio prekriven stol na većini naših čitanja. Sjedeći za njim i slušajući pučke pjesnike, uključujući i novosadske Hrvate te vukovarske pjesnikinje braniteljice, već prve večeri oduševljena ljepotom rada pofotkala sam bijelu čipku po sredini i po rubovima i ne videći prednjicu, fino tanko tkanje ukrašeno dodatnim raskošnim rupičastim motivima. Ganulo me: ljudi izniješe možda i najbolje što imaju pospremljeno po ormarima. Možda i od nečijega pomno spremanoga miraza. Osebušek! Kao otlarnik, pomislih. Osjetih se poštovano i počašćeno kao pjesnik, pa sam još pomnije i ja za njih birala svoj ručni rad. I morala sam zahvaliti što su kao rijetko tko poeziju, bar sam ja tako osjećala, uzdigli na otlar. Kao da smo razmjenjivali ljepotu, vjerovanja…

Na svečanom pjesničkom sijelu uoči čitanja: Božica Brkan, Diana Burazer i Nikola Đuretić / Fotografija Miljenko Brezak
Na svečanom pjesničkom sijelu uoči čitanja: Božica Brkan, Diana Burazer, Mirko Čurić i Nikola Đuretić / Fotografija Miljenko Brezak

Po završetku svečanosti iz publike mi je prišla skupina žena, pa dok smo mi pjesnici nakanili analizirati netom izgovorene stihove, one su imale potrebu objasniti mi, jer pjesnici otamo iz grada, iz Zagreba, to zacijelo ne znaju, kako  je to gore obična šlinga, a dolje riš(e)lje – načinjen  slavonskom rukom i izgovoren slavonskim naglaskom – te kako je to ponjava u osam špiceva skinuta s neke starinske drenovačke postelje na koju su se nekad slagala tri debeljuškasta pernata jastuka, pa se gore još ukrašavala jastučićem. Rasprava je krenula dalje u detalje s ponjávama i ponjavcima, i šlinganima i tkanima, te gdje se koje kako kaže, a završila je Tadijinim Visokim žutim žitima. Srca su nam stvarno kucala kao onomad njegov zlatan sat, ali i poput tambura, ako se ne varam, njihova srijemskoga štiha, rimama o romantičnim ljubavima i ponosnim Slavoncima. Nije ostalo samo u pjesmi: To je bilo vrijeme bajkovito, kruha masti s crvenom paprikom.

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/29-pjesnicki-susreti-drenovci-2018/

https://www.radiozupanja.hr/kultura/1288-zavrseni-29-pjesnicki-susreti-drenovci-2018

http://www.glas-slavonije.hr/362920/4/29-Pjesnicki-susreti

Kekavica Božice Brkan, emisija na HRT3 26. travnja u 21,20

Prenosimo http://hrtprikazuje.hrt.hr/359197/biljeske-o-jeziku

Bilješke o jeziku / 26. travnja na HRT3 u 21.20

Kekavica Božice Brkan

Književnica Božica Brkan o svojoj kekavici i svojim kekavskim temama

Kekavica je kajkavski govor kojim se govori (još uvijek) u dijelu Moslavine. Promovira ga hrvatska pjesnikinja, književnica, novinarka, blogerica, urednica, Božica Brkan.

Glas o kekavici pronosi svojim pjesmama, pripovijetkama, esejima. Napisala je i prvi moslavački roman na kekavici “Ledina”. Glavni likovi su žene iz obitelji Brkan od vremena doseljenja te obitelji u selo Okešinec do današnjih dana.

Kriška djeca Iz Društva Naša djeca Vladimir Nazor i Amaterskog kazališta Josip Badalić govore dramske tekstove i pjesme na kekavici koje je posebno za njih napisala Božice Brkan

Mlade i djecu uči kekavici duhovitim igrokazima i pjesmama s tematikom njezina djetinjstva iz 60-tih godina 20. stoljeća. O kekavici i Božici govore u emisiji Đuro Vidmarović,Ivan Brezak BrkanMarica KukorNada PosavecIvana Posavec Krivec i djeca iz amterskog kazališta “Josip Badalić” Križ.

Dio eksterijera snimljen u Križu

Scenaristica i urednica: Marija Vuković Siriščević
Redateljica: Tihana Kopsa
Snimatelj: Dražen Petrač
Montažerka: Irena Korpes

Kadrovi su snimani i na zagrebačkom Jarunu – nezaobilznom u životu Božice Brkan

Emisiju Bilješke o jeziku pratite i s pomoću multimedijske usluge HRTi.
*     *     *     *
Bilješke o jeziku stvarno su bilješke o različitim filološkim temama. Neke će biti zanimljive mnogima, a druge samo nekima. Meni su zanimljive sve jer govore o jeziku i o nevjerojatnome bogatstvu tema povezanih s njime, o iznimnim ljudima koji se jezikom bave s različitih znanstvenih gledišta. Počet ćemo s našim hrvatskim standardnim jezikom. Mnogi pitaju zašto materinski jezik uopće treba učiti kad svi znamo govoriti i svi se razumijemo. Doista, jezik kojim smo progovorili i naučili znamo. To je jezik naše uže zajednice, no jezik šire zajednice treba učiti. On je naš opći jezik, službeni, književni ili, kako se to u hrvatskome jezikoslovlju kaže, standardni , pojašnjava urednica emisije Marija Vuković Siriščević.

Audiozavršetak snimanja: autorica i urednica emisije Marija Vuković Siriščević i “tema” Božica Brkan

Fotografije sa snimanja priloga o kekavici Božice Brkan: Miljenko Brezak

Poezija s odojkom hranjenim mlijekom ili Pogled znutra v zutra – Umjesto kave 24. travnja 2018.

Na etnoimanju Večenaj u Goli dvije prijateljice i pjesnikinje, dvije Božice, Jeušić i Brkan kraj vetrenice kao sjećanja na istoimenu prvu zbirku pjesama Brkanove / Fotografija Miljenko Brezak

Još mamurnima od Noći knjige nije zgorega podvući crtu, sagledati stanje. Ma koliko nam svakidašnje crnilo zastire pogled, nekako se spašavam onom Zora puca, bit će dana Petra Preradovića čiju smo 200. obljetnicu rođenja proslavili jučer u Društvu hrvatskom književnika, odmah obilježivši i Dan hrvatske knjige u spomen na dan 1501. kad je Marko Marulić, Otac hrvatske književnosti, dogotovio Juditu. Zato je i Društvo hrvatskih književnika osnovano na taj dan 1900. Hrvatski sabor odlučio je o proglašenju Dana hrvatske knjige 1996., iako ni onda kao ni danas nisu mjerodavni baš ludi ni za knjigom, a još manje za književnicima i uopće umjetnicima ma koje fele, što se najbolje ogleda u financijskoj potpori.

Dobro ozračje sisačke Stihovnice i na fotografiji / Fotografija Miljenko Brezak

Međutim, a nadam se da ne griješim, čini mi se da se mi sami književnici međusobno podupiremo snažnije nego ikad. Umjesto oko bačene sve manje novčane kosti, klasičnoga divide et impera, nakon nekog vremena kao da smo se, jer valjda nam drugo i ne preostaje, usredotočili na svoju prirodu, bit, na – stvaranje!

Voditelji Pjesničkog maratona pjesnici Sonja Zubović i Ivan Babić / Fotografija Miljenko Brezak

Ovoga proljeća valjda samo vinari imaju više zajedničkih skupova, festivala, ocjenjivanja, ovoga i onoga, obilježavanja kojekakvih nagrada i sličnoga od nas. Da ih samo nabrojim, tekst bi bio poduži. Pjesnike uspoređujem s vinarima, jer ih najviše poznajem i znam koliko sami – kao i mi književnici – znaju uživati u rezultatima svoje kreacije, svome smislu i biti, dobrome vinu naime. Živjeli!

Pjesnički let: Božica Brkan i Ivan Babić na izložbi Stihotrona posvećenoj pjesnikinji / Fotografija Miljenko Brezak

A živjeli mi bogme i književnici i pisci, osobito pjesnici, pa i oni, kako bi rekao kolega Dražen Siriščević, koji će to tek postati, koji su našli svakojakih povoda – od Svjetskoga dana knjige i autorskih prava (jer se rodilo ili umrlo nekoliko velikana od Shakespearea dalje), Dana hrvatske knjige (od Marulića dalje), Noći knjige, Dana planeta Zemlje 23. travnja do redovitih tjednih i mjesečnih događanja – da neki tradicionalno već tko zna koji, a neki i prvi put organiziraju kod sebe doma druženje s čitanjem i slušanjem Lijepe Riječi.

Želimir Novak imao je čast da mu odlomak iz upravo objavljene zavičajne knjige pročita i gradonačelnik Nenad Panian / Fotografija Miljenko Brezak

Pretprošle sam subote bila na Stihovnici Siniše Matasovića u Sisku, u četvrtak na šestrosatnom 11. Pjesničkom maratonu Ivana Babića u Knjižnici Sesvete (s mojim Stihotronom!), u petak predstavismo knjigu u Gradskoj knjižnici Dugo Selo, u subotu smo već bili na 5. Pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama Đure Vidmarovića s predstavljanjem dvije knjige i čitanjem poezije (Lonjsko polje!), u nedjelju na 1. Festivalu pjesnika od Varaždina do Đurđevca (Drava!) Pogled znutra v zutra Božice Jelušić, koja i umorna ispisuje na Fejsu: Samo pozitiva! A da ne nabrajam što još sve slijedi.

Kolektivna “vatrogasna” u Piljenicama ispred Pakre / Fotografija Miljenko Brezak

Osobito me veseli što ne odustajemo. Od Poezije! Polemizira se katkad ironično, a katkad i bolno, o tome kome je dato (i koliko), a kome (uopće) nije (od love, talenta i ostaloga), ali se piše, čita, čita glasno, sluša strpljivo.

Za sjećanje s 5. pjesničkih susreta Rijeka, šuma, nebo: Alojz Buljan, Davor Šalat, Lana Derkač, domaćin Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Miljenko Brezak / Fotografija Damir Smetko

Ne odustaje se! I uživa u Ljepoti, Kreaciji. I vlastitoj i tuđoj. Taj nam Osjećaj, Doživljaj, pozitivno zajedništvo u tome nasuprot svemu oko nas, nitko ne može niti oduzeti, a niti na to naplatiti porez!

S rijekom Dravom iza i razigranim psom Zorom ispred – samo pjesnici u Ješkovu na 1. susretu Pogled znutra v zutra / Fotografija Miljenko Brezak

K tome, jer to mnoge zanima, dodajem oblizek o tome što pjesnici kušaju uz poeziju. Uvijek se nađe neki sponzor. Doznala sam tako, recimo, da Sisak ima odlične ćevape, a Sesvete pekarnice, Repušnica naše moslavačke kolače, a Piljenice Udrugu Mlinarice koja bi komotno mogla kuhati i za svadbe…

Pjesnička sudbina i odojak nas veže i spaja/ Fotografija Miljenko Brezak

A kad se ne nađe sponzor, pjesnici se pokriju onime što i koliko imaju. I knjige i prijevoz i (s)koštu, što bi rekli moji kajkavci, nekako ne samo skromno pokriju sami, nego na zajednički stol donesu i plodove drugoga svog rada, od paprenjaka, vanili kiflica i gibanica, likera, soka i vina iz vlastita podruma do pečena odojka hranjenog mlijekom (27 kila žive, a 19,5 čiste vage!), istina ne ptičjim, ali uz neizostavnu grajovu šalatu, ciganski grah i nadahnuto preludiranje na cimbalama. A od toga je, mi se vidi, nekak mam bolši i Pogled znutra v zutra!

20180423

Link

http://www.bozicabrkan.com/stihovnica-sisacka-umjesto-kave-16-travnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-na-stihotronu/

https://www.bozicabrkan.com/zelimir-novak-ostrnjanski-u-prvom-licu-umjesto-kave-20-travnja-2018/

http://lipovljani.hr/ispovijed-pjesnickih-dusa-u-kapelici-i-uz-pakru-u-piljenicama/