O, oko, pa okolo kere… – Umjesto kave 16. listopada 2018.

Stari novinski lektori su nas još novinare mladce izdrilali da se piše, razgovara otemi, a ne oko teme. A sad vidim da se ovo drugo, oko naime, ne samo u jednoj kući, ustalilo, medijski poopćilo. Zbog pomanjkanja lektora, zbog razine medijske i opće pismenosti ili…? Novogovor! Razgovara se i piše o svemu odnosno oko, samo ne o biti, suštini.

Najavljuju kako će se se razgovarati oko Ine, oko ovoga i oko onoga. I onda se stvarno baš i razgovara tako, oko i okolo (iliti: po pitanju!); daju se izjave usput, krušku-pod-njušku, ne o Ini, Agrokoru, probijanju kojekakvih tajni, reformama, promjenama zakona…, nego – oko. I okolo. O svemu i svačemu, samo da se zaobiđe ono što se pita.

Mnogo riječi ni za što? Okolo kere pa na mala vrata, opisali bi naši stari, a mi ćemo se praviti da ne znamo oko i okolo čega to i što (po tom pitanju!) hoće reći. Av, av. Naši stari bi na to: laje, ali ne grize. A karavana prolazi li, prolazi…

20181010 – 20181011 – 20181013

 

Zato što vrime ne prolazi, veli Boris Biletić – Umjesto kave 13. listopada 2018.

Boris Domagoj Biletić (1957.), uz drugo, objavio je 17 knjiga i dobio za njih važne književne književne nagrade, a osnivač je Pulskih dana eseja, Šoljanovih dana, časopisa Nova Istra i – Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Nisu stoga rijetki oni koji se ne mogu načuditi da mu je konkurentsko Društvo hrvatskih pisaca u Biblioteci poezije, 10. kolo,  kao knjigu 51., uz potporu Ministarstva kulture RH, objavilo knjigu Zato što vrime ne prolazi (urednik Ervin Jahić).

Boris Biletić sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan
Boris Biletić sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan

Po mojemu, književnike i pisce može spojiti samo dobar tekst, dobra knjiga, a Biletićeva je knjiga upravo – dobra knjiga. I njezino je predstavljanje s ove strane Učke, u Zagrebu, na Tribini DHK u četvrtak, 11. listopada 2018., bilo baš dobro. Druženje dobrih ljudi, kako je ustvrdio sam pjesnik, nadarivši publiku zanimljivim i nadahnutim predstavljačima – Davor Šalat, Darija Žilić, Milan Rakovac dakako na čakavici i Miroslav Mićanović–  i ponajprije dobrim stihovima.

Davor Šalat o Biletićev knjizi, sa Milanom Rakovcem i Ladom Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan
Davor Šalat o Biletićevoj knjizi, sa Milanom Rakovcem i Ladom Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan

Lijepo oblikovana knjiga (likovna oprema Boris Kuk, prijelom Jasna Goreta), na naslovnici prepuna oblutaka (Brkanice, Brkanice, zavapit će netko!), pa s svrhovitim rupicama s oznakama knjižnice bp, sadržava više od 80 pjesama podijeljenih u pet cjelina: Rasuto a da nije teret,Umišljaji, Zajika janus jazika (čakavska eklektika),Dom i svijette I napočetku kraja, ljubav. U recenziji Subjekt složene identitetnosti Davor Šalat, uz drugo, kaže:

Dramski umjetnik Dubravko Sidor čita / Fotografija Božica Brkan
Dramski umjetnik Dubravko Sidor čita / Fotografija Božica Brkan

Ova knjiga, znatno izravnije negoli prethodne, rekapitulira autorov osobni, društveni pa i književni život, eliotovsko „vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo“ koji su „možda oba u vremenu budućem“, odnosno vremenu pisanja i budućega čitanja teksta. Naime, osjećaj „dogođenosti“; nekih krucijalnih životnih zbivanja, zapravo sve veće udaljavanje u vremenu od presudnih činjenica života i postojanja te razdoblja temeljnog intelektualno-duhovnog formiranja, uvjetovali su memorabilnu intonaciju stihova, kao i njihov rezignantni, elegični pa i tragični emotivni kolorit. Raznovrsni osobni i društveni gubici, egzistencijalni manjak koji autora posebno obilježava, ostavljaju uistinu malo životnih mogućnosti koje nisu determinirane već odigranim odvajanjem od najbližih osoba, od mladenačkih i narodnih ideala, od identitetskih usidrenosti, od – napokon – povjerenja u sam humanizam. Takvo kombiniranje različitih stilskih registara stvara zanimljivu i nepredvidivu poeziju. (…)

Boris Domagoj Biletić čita svoje pjesme / Fotografija Božica Brkan
Boris Domagoj Biletić čita svoje pjesme / Fotografija Božica Brkan

Boris Domagoj Biletić i ovdje se pokazuje kao umjetnik riječi sposoban geografiju i morfologiju ljudskog duha, mnogoliku, uznemirenu duševnost te nesvediv rad jezika, koji katkada nadmašuje svaku autorsku namjeru, pretočiti u protejske diskurzne maske u koje su upisane egzistencijalne i umjetničke šifre u rasponu od arhajske zagonetnosti i evociranja (čakavske) tradicije do najsuvremenije opustošenosti i postmodernističkoga globalističkog simulakruma. 

Miroslav Mićanović i Boris Biletić / Fotografija Božica Brkan
Miroslav Mićanović i Boris Biletić / Fotografija Božica Brkan

 Čitajte baš zato što vime ne prolazi slažem se s voditeljicom Tribine DHK Ladom Žigo Španić kako Biletićeva knjigaima rijetko lijep naslova meni razložno najtemeljitiji izbor iz  Zajika janus jazika (čakavska eklektika). Bilježi tu Biletić kao gesloZavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… (čitajući/slušajući Vesnu Parun), a ja ću, već znam za što, iz drugoga ciklusa, posuditi geslo: U svome jeziku potrošen,/ u tuđem nemoćan:/ Što ti je sad činiti na rubu/ rubnih rubova smisla? (Potrošen u jeziku). I proslijediti štogod pjesama. (O Boduliji posebno.)

Boris Domagoj Biletić

Dug 1.:
Tinu i Nazoru, neizbježno
ili, Thyle Hadriatica Delmatica

Dali ste nan sve, i jur i već:
i jidra, i vesla, i garb i greb,
i viru puntarsku, hrvacku,

Iz štive dvigli nan duše
priko vesla, priko prove
zgor mora, put neba
slobodne nas čakavce dali.

Da niste zabugarili u vrime grdo,
nenavidno, ne bi ud nas
ustalo ni to ča je komoč zustalo
– ča!?

Dug 2.:
Baloti i Črnji, neizbježno
ili, Thyle Hadriatica Histrica

A ča, da
gledate z neba?
Se ufan.

Vi ljudesine
(se more tako reć?).

I kat plakali ste i se smijali,
i kad je bilo nadije, i prez nje,
i grdo, i hudo, i mrklo,
do škure škurine, bili ste, tote
i tuka, bili ste nan stine i grote,
vieli ljudi, čjudesine (se smi?), ud kusa
učinjeni i zavajk, za sako vrime
i vrieme, za smrtne i brižne.

I ča, ste kunteti sad & sat,
ha, staroste, ča ste storili
i učinili, nas, jušto takove,
tu mrvu mižierije? 

Črn-bil, črn-bil

I jopet
(uni verši, univerši):
Črni san, kotula bila
nebo črno, zemlja rodila
vešta črna za pokojnega
faco bili za rojenega,
iz črnega dojdeš
te sprave u črno.

Pak ča bilo – za vajk je:
Aš vrime ne pasiva.

Susret u Petrinjskoj: Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan i Milan Rakovac / Fotografija Miljenko Brezak
Susret u Petrinjskoj: Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan i Milan Rakovac / Fotografija Miljenko Brezak

 20181012

Branka Primorac na španjolskom – Umjesto kave 12. listopada 2018.

Branka Primorac o sebi i svojim knjigama, prijevodima … na Tribini Zbirke inozemne Croatice Željke Lovrenčić u NSK / Fotografija Miljenko Brezak

One jesu moje prijateljice, ali su ponajprije pametne i talentirane žene, koje su se morale pronaći i međusobno. Jedna je spisateljica i prevoditeljica Željka Lovrenčić, koja uza sve drugo, kao zaposlenica Nacionalne i sveučilišne knjižnice vodi Tribinu Zbirke inozemne Croatice. Druga je Branka Primorac, koju je u srijedu 10. listopada 2018. na 29. tribini predstavila kao hrvatsku spisateljicu, novinarku, urednicu i fotografkinju s omiljenim Maturalcem, dječjim romanom prevedenim i početkom ljeta objavljenom na španjolskom cijelo hispanopodručje. Motiv da Maturalac postane Viaje de fin del curso je djelomice, osim dobre knjige, i u tome što je troje unuka Primorčevih koji žive u Madridu bilingvalno.

Fotografkinja Slavka Pavić i njezin fotoaparat  iz prvog reda bilježe sve / Fotografija Božica Brkan

Primorčeva i inače ima zanimljivu biografiju. Školovala se u rodnom Zagrebu. Kao studentica boravila je duže vrijeme u Milanu i Londonu učeći jezik. Diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je u okviru Vjesnikove kuće završila i jednogodišnju novinarsku školu CINK – Centar za izobrazbu novinarskih kadrova. Cijeli radni vijek provela je kao novinarka i urednica u zagrebačkome dnevniku Večernji list, ali je pisala i za druge novine. Uređivala je nekoliko rubrika, najduže, dvadeset godina subotnji Večernjakov prilog Revija, preteču današnjega Obzora, vodila ugledan Večernjakov književni Natječaj za kratku priču, potom rubriku kulture te Večernjakovu biblioteku najboljih hrvatskih romana 20. stoljeća u suradnji sa Seidom Serdarevićem. Udana je za Strahimira Primorca, ima dvoje djece i troje unučadi.

Branka Primorac s cvijećem poslije tribine / Fotografija Miljenko Brezak

Branka svoje početke nalazi već u četvrtom razredu osnovne škole i objavi novinarskog teksta u dječjem časopisu Radost. Prvi njezini književni radovi, priče, tiskani su u časopisu za mlade Tina. Godine 1992. izlazi joj prvi roman za djecu Mama, pazi pas!, a nekoliko mjeseci poslije i njezin prvi rukopis Maturalac, koji je 1993. godine osvojilo književnu nagradu Mato Lovrak za najbolji roman za mladež. Uvršten je u lektiru za sedmi razred, a roman Ljubavni slučaj mačka Joje za peti razred. Romanom Zvonka Zmaj i Tri kavalira koji je osvojio književnu nagradu Anto Gardaš za 2012. svrstana je na Časnu listu IBBY-ja za 2014. a pozvana je i na Svjetski kongres IBBY-ja u Meksiko. Za roman Moj brat živi u kompjutoru 2017. nagrađena je nagradama SFERA te drugi put Matom Lovrakom za najbolji roman za djecu objavljen 2016. Moj brat živi u kompjutoru već ima drugo izdanje.

Dio publike s voditeljicom i gošćom poslije tribine/ Fotografija Miljenko Brezak

Branka Primorac piše priče, romane, priče za laku noć i dramske igre za radio, djecu, mlade te odrasle. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga novinarskog društva i Društva pisaca za djecu i mlade. Pomak u književnosti za odrasle napravila je 2001. romansiranom biografijom Perešin, život i smrt za koju je nagrađena književno-publicističkom nagradom Bili su prvi kad je trebalo za najbolje djelo 2001. o Domovinskome ratu. Dosad ima deset objavljenih naslova, a pisala je i kriminalističke priče pod pseudonimom Adela M. Fischer. Napisala je i roman za odrasle Divlje godine 2010. o nasilju među mladima. Za Hrvatski radio snimljene su joj dvije radio-igre za djecu – Marijino obećanje i Moj djed astronaut (vlastita dramatizacija) – te nekoliko priča za laku noć. Trenutačno piše kratke prozne oblike iz novinarskog života, ali i poduži roman Glavni urednik. Nekoliko priča uvršeno joj je u zajedničke zbirke poput 20 + 1 najbolja priča za ljeto Broda kulture (2014., 2015. i 2016.) i drugdje. Roman Divlje godine dramatiziran je i bit će prikazan ove, odnosno 2018. godine. Ove se godine okušala i u pisanju slikovnice.

201810101 – 20181012

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/branki-primorac-vec-drugi-mato-lovrak-ujesto-kave-5-lipnja-2017/

http://oblizeki.com/zasto-branka-primorac-u-hrvatskome-romanu-za-djecu-kuha-i-kineski-10585

http://www.bozicabrkan.com/zeljka-lovrencic-umjesto-kave-10-listopada-2018/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

https://www.bozicabrkan.com/hrvatska-poezija-na-spanjolskom-prevela-zeljka-lovrencic-umjesto-kave-6-prosinca-2017/

Željka Lovrenčić – Umjesto kave 10. listopada 2018.

Escritora y traductora, spisateljica i prevoditeljica, predstavlja se na graničnim kontrolama kada sumničavo  zagledaju njezinu putovnicu prepunu žigova. Mogla bi lako postati izazovan pustolovni, akcijski lik latinoameričkih romana kakve je prevodila ta naša zacijelo najaktivnija hispanistica od koje sam, i bez posebne namjere, doznala kako je španjolski i danas velik jezik, koji se govori u dvadesetak zemalja, a opet različit od zemlje do zemlje. Španjolski joj, što je još zanimljivije, nije bio prvi, ali joj je konačni, najvažniji odabir, a ja se ne mogu prestati čuditi kako netko tko uopće ne piše poeziju, nego kritike i eseje, zamišljene projekte i izvješća s putovanja, prevodi zapravo najviše pjesama i pjesnika, i sa španjolskoga na hrvatski i s hrvatskoga na španjolski.

U očekivanju leta za latinsku Ameriku na pariškom Charlesu de Gaullu / Fotografija Božica Brkan
U očekivanju leta za Latinsku Ameriku na pariškom Charlesu de Gaulleu / Fotografija Božica Brkan

Željka Lovrenčić (Koprivnica, 1960.) predstavlja se esejisticom, prevoditeljicom, urednicom i proučavateljicom hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala filologiju. Doktorirala je na Hrvatskim studijima s temom Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena.

Na kavi u Maloj kavani: Božica Brkan i Željka Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak
Na kavi u Maloj kavani: Božica Brkan i Željka Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak

Autorica je 14 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 16, a prevela 42 knjige. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Juan Antonio Pérez-Foncea, Miguel Aranguren, Francesc Miralles, Alfredo Pérez Alencart, Germain Droogenbroodt, Roberto Ampuero, Ramón Díaz Eterovic, Andrés Morales Milohnic, Diego Muñoz Valenzuela, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic,  Manuel Vargas i drugi.

Zrakoplovna luka Ciudad Mexico u popla četiri ujutro / Fotografija Božica Brkan
Neplanirano slijetanje na zrakoplovnu luku Mexico City u pola četiri ujutro / Fotografija Božica Brkan

Prijevode brojnih knjiga suvremenih hrvatskih autora – istinska promotorica! – objavila je u Boliviji, Čileu, Meksiku i Španjolskoj. Objavljuje i na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Kolumbiji i Argentini.

S predstavljanja knjige Encuentros u Bogoti: Željka Lovrenčić s Eduardom Bechara Navratilova, Božicom Brkan i ???
S predstavljanja knjige Encuentros u Bogoti: Željka Lovrenčić s Eduardom Bechara Navratilova, Božicom Brkan i Margaritom Lozada Vargas

U trećem je mandatu članica Uprave Društva hrvatskih književnika. Bila je dopredsjednica DHK i predsjednica Povjerenstva za književne veze. Pridružena je članica Hrvatskoga diplomatskog kluba te članica Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u SAD. Tekstovi su joj prevođeni na španjolski, engleski i bugarski. Još detaljnije na stranicama Wikipedije, DHK i drugima.

Željka Lovrenčić potpisuje jednu od svojih knjiga / Fotografija Božica Brkan
Željka Lovrenčić potpisuje jednu od svojih knjiga / Fotografija Božica Brkan

Željku Lovrenčić poznajem najviše kroz tekstove. Počašćena sam što je moje, i poeziju i prozu, prevela na španjolski i što je, i kad se još nismo ni poznavale, osmislila književna putovanja u Australiju i u Kolumbiju na koja je povela i mene, dok je druge hrvatske književnike vodila u njoj najdraži Čile, zatim u Meksiko, Španjolsku, na Kubu i kojekamo.

S jednoga od kolumbijskih predstavljanja izbora 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova
S jednoga od kolumbijskih predstavljanja izbora 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova

Kad su svi očekivali da ćemo se intelektualno poklati, mi smo se jednostavno našle. I u razgovorima o književnosti i o putovanjima, životu, finim hotelima (ako je moguće uz čašu dobroga vina, posebice ako je čileansko!). Ako nigdje, redovito se viđamo na njezinoj mjesečnoj tribini Zbirke inozemne Croatice – osmislila ih je i vodila već tridesetak – u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, gdje radi, pošto su je se – a i to bi zasluživalo posebnu priču! – našetali po pet zagrebačkih knjižnica. No, gospođu Lovrenčić, nedvojbenu radilicu, nikako ne bih opisala ni samozatajnom, a niti kako usamljena i introvertirana sjedi u prašnjavoj biblioteci okružena ormarima knjižurdi, ponajviše rječnika. Kako nigdje nisam pročitala razgovor s njom, napisala sam (si) ga, uvjerena da je Željka Lovrenčić kao kulturna, književna i novinarska tema i vrijedna pisanja i neiskorištena.

U obilasku muzeja. Željka Lovrenčić između Miroa i Picassoa / Fotografija Božica Brkan
U obilasku muzeja. Željka Lovrenčić između Miroa i Picassoa / Fotografija Božica Brkan

Što je, koji je, po tvojemu, dobar prijevod?

Kad govorim o prevođenju uvijek mi napamet padnu dvije uzrečice. Prva je da je prijevod poput žene – ako je dobar nije vjeran, a ako je vjeran nije dobar. Druga je traduttore traditore odnosno prevoditelj – izdajnik. Istina je negdje između. Prevoditelj ne smije biti izdajnik, ali niti loše prevoditi. Moje je pravilo – čitatelj ne smije osjetiti da se radi o prijevodu ni primijetiti da se prevoditelj mučio prijevodom nekoga teksta. U prijevodu ne bi trebalo biti nezgrapnih rečenica koje su možda vjerna kopija izvornog teksta, ali u jeziku u koji su prenesene ne zvuče dobro. Dakle, prijevod mora biti tečan i u potpunosti prilagođen jeziku na kojemu je objavljen.

Kako odabireš što ćeš prevoditi sa španjolskog na hrvatski, a što s hrvatskog na španjolski?

Prijevode sa španjolskog na hrvatski uglavnom mi nude nakladničke kuće, pa od toga odabirem ono što mi odgovara. Također ponekad sama nakladnicima predlažem djela nekih autora za koje mislim da su zanimljiva i da bi bilo dobro da ih se može čitati na hrvatskom. Vrlo kvalitetno surađujem s Alfom, A.G.M.-om, Nakladom Bošković  iz Splita i nakladničkom kućom Iris Illyrica.

Kad prevodim s hrvatskoga na španjolski uglavnom sama biram autore koje potom predlažem stranim nakladnicima. Od 2003. surađujem s uredništvom časopisa Most/TheBridge koji izdaje Društvo hrvatskih književnika. Prevodim fragmente iz proznih djela ili izbor iz poezije pojedinim suvremenih autora. Do sada sam objavila pet knjiga u Meksiku, pet u Čileu, tri u Španjolskoj, i po jednu u Kolumbiji i Boliviji. Kad radim poetske izbore, često koristim poeziju objavljenu u Mostu.

Uspjela si stvoriti uvjete da prevodiš književne tekstove koje voliš i koji ti se dopadaju.

Da, to si mogu priuštiti jer ne živim samo od prevođenja (premda je moja vječna dvojba: imati stalno radno mjesto ma kakvo ono bilo ili biti ono što jesi, pa što bude). Više ne prevodim za tvrtke – jednom sam bila prevoditeljica kubanskim inženjerima u tvrtki Ericson Nikola Tesla, prevodila sam i turističke materijale. Kad sam radila u diplomaciji, često sam prevodila političarima i gospodarstvenicima, premda mi to nije bilo zanimanje. Sada prevodim samo književne tekstove.

Na tribini Zbirke inozemna Croatica NSKugostila je i Dragu Štambuka / Fotografija Miljenko Brezak
Na tribini Zbirke inozemna Croatica NSK ugostila je i Dragu Štambuka / Fotografija Miljenko Brezak

Tribina Inozemne Croatice: kako si krenula, kada, koje pisce pozivaš, što planiraš?

Tribinu Zbirke inozemne Croatice od 2014. vodim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu gdje i radim u toj Zbirci. Nastala je sa željom da se hrvatskoj javnosti što bolje predstavi taj važan segment naše kulture a to je, ukratko, hrvatska knjiga u inozemstvu. Zbirka inozemne Croatice prikuplja građu vezanu uz tematiku Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske. Moji su gosti na tribinama ljudi koji su na bilo koji način imaju veze s tom tematikom – povratnici, diplomati, iseljenici, znanstvenici, hrvatski književnici prepoznatljivi u inozemstvu… Do sada je održano 29 tribina i sve su bile vrlo posjećene. Zanimljivi ljudi koji se odazovu na Tribinu pričaju o sebi i svojim životima, a za svoj nastup ne dobivaju honorar nego ih plaćamoknjigom.

U kojim si sve zemljama bila, koliko dugo, kamo bi rado putovala gdje još nisi bila?

Ne bez razloga, zovu me PP (prevođenje, putovanja). Putovanja su sastavni dio moga života. Najčešće idem u Latinsku Ameriku, u koju sam zaljubljena i u kojoj sam, konačno, neko vrijeme i živjela. Godinu dana bila sam u Meksiku kao stipendistica meksičke vlade, a pet godina u Čileu. Radila sam kao profesorica hrvatskog jezika i kulture i za Hrvate od 15 do 82 godine na krajnjem jugu te zemlje u Punta Arenasu, a zatim sam do 2000. bila diplomatkinja u Hrvatskom veleposlanstvu u Santiagu. Nakon diplomacije nastavila sam njegovati svoje veze sa svijetom koji mi je drag i blizak i stalno putujem u neku od zemalja mogkontinenta, bilo privatno bilo službeno promičući suvremenu hrvatsku književnost. Proputovala sam sve zemlje Južne Amerike osim Venezuele, Gvajane i Surinama, nekoliko zemalja Srednje Amerike, gotovo čitavu Europu, bila sam u Australiji, Aziji, Africi, SAD-u, blizu Antarktika…  U četiri bih se zemlje uvijek vratila – u Čile, na Kubu, u Meksiko i u Kolumbiju.

Koliko kilometara u zraku godišnje skupiš?

Poprilično, ali konačno sad imam šansu dobiti neko nagradno putovanje od zrakoplovne kompanije Air France. U Latinsku Ameriku putujem gotovo svake godine, nekad i dva puta godišnje. Primjerice, u studenom 2017. sam bila u Čileu i Peruu, u ožujku u Kolumbiji, krajem svibnja na Kubi, a iduće godine u ožujku planiram putovanje sa suprugom u Nikaragvu, Kostariku i Kolumbiju odnosno u pokrajinu Santa Marta i u rodno mjesto Gabriela Garcíe Márqueza Aracataku, što nismo uspjeli kad smo 2016. bili u Cartageni de Indias.

Na pjesničkom festivalu na Kubi nije samo vodila hrvatske pjesnike, prevela tekstove za knjige i predstave, nego je zakratko za kubansku televiziju intervjuirala Marijana Tomislava Bilosnića
Na pjesničkom festivalu na Kubi nije samo vodila hrvatske pjesnike, prevela tekstove za knjige i predstave, nego je za kubansku televiziju intervjuirala i Marijana Tomislava Bilosnića / Dokumentacija festivala

Kulturno-poduzetnički projekti – što planiraš ove, a što 2019., 2020.?

Krajem svibnja s kolegama književnicima Tomislavom Marijanom Bilosnićemi Markom Gregurom putovala sam u Havanu na poznati Pjesnički festival na kojemu su uz kubanske i pjesnike iz Kolumbije i Italije, predstvili i nas. Bilosnić je predstavio svoju knjigu Tigar objavljenu u mome prijevodu u Španjolskoj, Marko svoje pjesme, a ja prijevod kultne knjige trenutačno najznačajnijega kubanskog književnika Miguela Barneta Ispovijest jednoga roba te svojevrsnu antologiju suvremene kubanske pripovijesti objavljenu u časopisu Republika te djelomice u Forumu i NovojIstri. Želja mi je da se te sjajne pripovijesti objave kao knjiga s predgovorom kubanskog književnika Alberta Guerre Naranja, koji je i napravio ovaj odabir.

Nakon Kube u Španjolskoj, u Salamanki bit će objavljena knjiga poezije Drage Štambuka koju ćemo predstaviti zajedno s knjigom Tu je nebo peruansko-španjolskog pjesnika i sveučilišnog profesora Alfreda Péreza Alencarta, urednika Štambukove knjige. Nju je u mome prijevodu objavila Naklada Đuretić.

Također sam, zahvaljujući sjajnoj pjesnikinji i velikoj promotorici hrvatske kulture u   Makedoniji Ljerki Toth Naumovoj, pozvana u Skopje i Bitolu, što planiram za kraj godine.

Prevodim pjesme Borisa Domagoja Biletića i vjerojatno ćemo njegovu poeziju predstaviti u Čileu. Imam i neke projekte s Meksikom i Kolumbijom, a naravno, nastavlja se i vrlo uspješna suradnja s kubanskim književnicima.

Što još nisi ostvarila, a voljela bi?

Mislim da nikada neću imati svoju farmu s mnoštvom životinja, daleko od urbanoga svijeta.  Svim ostalim sam vrlo zadovoljna, prije svega stoga što sam sve postigla svojim trudom.

Gradove najradije upoznaje pješačenjem / Fotografija Božica Brkan
Gradove najradije upoznaje pješačenjem / Fotografija Božica Brkan

Zacijelo si putujući svijetom upoznala i mnoge face. Tko te se osobito dojmio?

Ha, upoznala sam neke face. U Meksiku sam živjela u četvrti Polanco u kući rođaka nekadašnjeg meksičkog predsjednika Miguela de la Madrid y Hurtada. Ponekad bih u jednoj od kavana u koje smo zalazili srela Gabriela Garcíju Márqueza. (Godine 2008. kad je Hrvatska pri put bila predstavljena na Sajmu knjigau Guadalajari, naše je malo izaslanstvo objedovalo u istoj prostoriji s njim i talijanskim književnicima čija je zemlja bila Zemlja  partner). Na sveučilištu UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) polazila sam predavanja kod Emanuela Carballa, bliskog prijatelja Carlosa Fuentesa.

U Čileu sam upoznala čitav niz političara i književnika. Bila sam profesorica bratu i teti političara i nekadašnjeg ministra poljoprivrede Carlosa Mladinica. Odvjetnik i diplomat Esteban Tomic, s kojim sam se družila u Santiagu, sin je jednoga od dvojice predsjedničkih kandidata hrvatskih korijena RadomiraTomica. Prevodila sam djela Roberta Ampuera, bivšega veleposlanika Čilea u Meksiku, bivšeg ministra kulture i sadašnjeg ministra vanjskih poslova Čilea.

Zaljubljenica u španjolski i Latinsku Ameriku, gospođa Lovrenčić nalazi prijatelje gdje god prođe: s gospodinom Wernerom, vozačem i vodičem u Bogoti / Fotografija Božica Brkan

Moj je prijatelj talijanski književnik Gaetano Longo, poznati novinar i bivši počasni konzul Kolumbije koji sada živi na Kubi. Poznajem Miguela Barneta, predsjednika Kubanskog udruženja umjetnika i književnika i političara, Alexa Pausidesa, predsjednika Društva kubanskih književnika čija je supruga Aetana kćerka slavnoga španjolskog pjesnika Rafaela Albertija

Luka Budak je ravnatelj centra za Hrvatske studije na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu, svjetski poznati slikar Charles Bilich,velikan albanske kulture Xevahir Spahiu… Od naših su me se faca najviše dojmili nekadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora dr. Žarko Domljan, prof. dr. Zdravko Tomac i nažalost pokojni dr. sc. Ljubomir Antić kojima sam bila prevoditeljica kad je 1995. hrvatsko saborsko izaslanstvo posjetilo Punta Arenas.

S jednog predstavljanja u Ogrizoviću: Željka Lovrenčić s Nedom Mirandom Blažević Krietzman i Dunjom Detoni Dujmić / Fotografija Miljenko Brezak
S jednog predstavljanja u Ogrizoviću: Željka Lovrenčić s Nedom Mirandom Blažević Krietzman i Dunjom Detoni Dujmić / Fotografija Miljenko Brezak

Nekako mi se čini da Ti mnogi mogu pozavidjeti kako si uspješno spojila privatno i poslovno.

Da, to je ono što posebno volim – spajanje dva svijeta kojima pripadam. Primjerice, svjetski poznati čileanski književnik Antonio Skarmeta pisao je predgovor knjizi Drage Štambuka koju sam prevela i objavila u Čileu; akademik i pjesnik Andrés Morales Milohnic to je učinio za knjigu Mladena Machieda, također objavljenu u Čileu u mome prijevodu, a RobertoAmpueroza knjigu Mire Gavrana Zaboravljeni sin. Čileanski književnik Diego Munoz Valenzuela pisao je predgovor za moje Andske priče, a vodeći bolivijski književnik CesarVerduguez Gomezza knjigu Puentes. O poeziji Tomislava Marijana Bilosnića, koji je u Španjolskoj vrlo cijenjen, pisao je Alfredo Perez Alencart, o mome najnovijem izboru hrvatske poezije objavljenom u Kolumbiji pjesnik Eduardo Bechara Navratilova… Španjolski književnik Graciliano Martín Fumero pisao je o poeziji Zvonimira Baloga i Irene Vrkljan, pokojni španjolski pjesnik Fernadno Sabido Sánchez objavio je na svome portalu prijevode dvadesetak suvremenih hrvatskih pjesnika…

U obilasku Muzeja zlata / Fotografija Božica Brkan
U obilasku Muzeja zlata / Fotografija Božica Brkan

Žena si od karijere?

Rekla bih da jesam. Pisanje i prevođenje moj su život. Sve je podređeno mome poslu koji je lijep, ali i naporan i zahtijeva puno odricanja. Ja nemam slobodne večeri ni vikende. Uvijek mi je nešto pri ruci što moram napraviti. Ali, često punim baterije u Starigradu Paklenici, gdje sve odiše spokojem. Uživam u pogledu na Velebit iz svoje radne sobe.

A hodanje, vježbanje, ptičice na balkonu, mačak Tadija… Što još takva imaš, neki hobi?

Nešto što je počelo kao hobi pretvorilo se u životno opredjeljenje. Mislila sam da ću ostati u diplomatskoj službi i baviti se prevođenjem kao hobijem. Ali, politika je odlučila drugačije.

Fitnesom se bavim uz kraće ili duže prekide već tridesetak godina. Nije mi uvijek lako vježbati, ali znam da moram i tijelo to samo traži. Vježbanjem liječim bolna leđa, jer jako puno sjedim. Pomaže mi i da kilograme držim pod kontrolom budući da volim fino jesti, a moj suprug Mladen odlično kuha.

Središte Bogote: uvijek se nađe tema za razgovor / Fotografija Božica Brkan
Središte Bogote: uvijek se nađe tema za ljudsko-pasji razgovor / Fotografija Božica Brkan

Obožavam životinje što sam vjerojatno naslijedila od oca koji je bio veterinar. U mojoj rodnoj kući u Koprivnici u vrtu je groblje mačaka koje sam imala od najranijih dana. Najviše sam voljela crnog angora mačka Šiška, a sad imam isto tako voljenog Tadiju. Jasno je po kome je dobio ime, jer mi je Dragutin Tadijanović bio prijatelj koji me je tješio kad je uginuo Šiško. Ptičice su na naš balkon stigle jedne hladne zime prije dvije godine i tu ostale. Uveseljavaju nas svojim nestašlucima. Hranimo dvije grlice, pet sjenica i pedesetak vrabaca. Dolaze i golubovi koji nisu dobrodošli, ali ne daju se smesti. Naše nas ptičice prepoznaju i jako se vesele kad svako jutro i navečer dobiju zrnje u svoje zdjelice, a posebice vikendima kad su na cjelodnevnoj prehrani.

Volim i konje. U Starigradu Paklenici kupujemo mrkvu i hranimo konje iz Nacionalnog parka Paklenica. Domari nas poznaju, a konji veselo ržu kad nas vide. Nažalost, dvoje od njih više nisu tu.

Životinjskih prijatelja imam širom svijeta – od iguana u Cartageni, preko dugonosih rakuna na Slapovima Iguazu, lisica i pingvina na Ognjenoj zemlji, alpaka u Punu do pasa u Punta Arenasu i na Uskršnjem otoku. Svima im je dobro uz nas, bez obzira koliko traje, jer im kupujemo hranu.

Što ti je još važno?

Zdravlje prije svega, duševni mir, suprugovo razumijevanje, posao, prijatelji i svi dragi ljudi širom svijeta koje znam. Koliko god mogu izbjegavam loše vibracije, zlobu i zavist….

20180318 – 20181008 – 20181009  

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/tag/zeljka-lovrencic/page/2/ 

http://oblizeki.com/chef-dennis-valcich-o-promociji-hrvatske-njezinom-kuhinjom-19086

http://dhk.hr/casopis-most/detaljnije/most-the-bridge-3-4-2015

http://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-pjesnik-i-izdavac-iz-bogote-umjesto-kave-9-listopada-2018/ 

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-travnja-2017-bilosnic-afrikom-osvaja-kontinent-po-kontinent/ 

https://www.bozicabrkan.com/nove-hrvatsko-kubanske-knjizevne-veze-iz-radionice-zeljke-lovrencic-umjesto-kave-12-lipnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/

http://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

https://www.bozicabrkan.com/hrvatska-poezija-na-spanjolskom-prevela-zeljka-lovrencic-umjesto-kave-6-prosinca-2017/

https://www.bozicabrkan.com/crear-en-salamanka-objavljuje-pjesme-b-brkan-u-prijevodu-z-lovrencic/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/       

https://www.facebook.com/eduardobecharan/

Eduardo Bechara Navratilova, pjesnik i izdavač iz Bogote – Umjesto kave 9. listopada 2018.

Kada smo u ožujku u Bogoti, glavnome gradu Kolumbije, predstavili knjigu Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom, odmah sam veselje podijelila sa svojim Facebook-prijateljima. A ne jedna dama uzvratila je oduševljenim pitanjem: koji ti je to na fotografiji tako zgodan, markantan mladić!? Pa taj je fascinantan muškarac Eduardo Bechara Navratilova, kolega pjesnik i novinar, izdavač naše knjige. Izgledom zaista vrlo zanimljiva i egzotična, ali nadasve talentirana, svjetska osoba, koja me je zvala Božička, mojim novim imenom na češki, od kojega se nisam ni mogla niti željela spasiti.

Eduardo Bechara Navratilova / Fotografija Božica Brkan
Eduardo Bechara Navratilova sa svojom hrvatskom knjigom s opatijskim motivom na naslovnici / Fotografija Božica Brkan

Gospodin Eduardo Bechara Navratilova rođen je u Bogoti 1972. Kako se može uočiti iz prezimena, pokojni otac mu je Libanonac, a majka Čehinja (Odatle i Božička!). Na Andskome sveučilištu (Universidad de los Andes) 1999. diplomirao je najprije pravo, a 2005. i književnost. Zatim je 2009. magistrirao kreativno pisanje na Sveučilištu Temple u Philadelphiji, SAD, gdje je taj kolegij i predavao 2009. i 2010. Piše putopise za kolumbijski list El Tiempo (Vrijeme), drži predavanja i surađuje u novinama i književnim časopisima. Godine 1993. dobio je odličje Juan Bautista Solar koje dodjeljuje Kolumbijska vojska. Bio je, naime, i profesionalni vojnik.

Egzotiačan nakit na pjesnikovoj ruci: indijanska narukvica / Fotografija Božica Brkan
Egzotiačan nakit na pjesnikovoj ruci: indijanska narukvica / Fotografija Božica Brkan

Objavio je romane La novia del torero (Toreadorova zaručnica, 2002.) i Unos duermen, otros no (Jedni spavaju, drugi ne, 2006.). Pjesme jednome gradu, jednom kukcu i jednoj ženiprva mu je poetska zbirka. Od 2007. vodi projekt U potrazi za pjesnicima, putuje Latinskom Amerikom prikupljajući novac za djecu oboljelu od raka te otkrivajući lokalne pjesnike, koje je uvrstio u napokon gotovu, vrlo obimu antologiju, predstavljenu kad i naša Encuentros, također u izdanju njegove nakladnička kuća Editorial Escarabajo i s njegovim uredničkim potpisom te uvodom.

Eduardo Bechara Navratilova s prevoditeljicom Željkom Lovrenčić / Fotografija Božica Brkan
Eduardo Bechara Navratilova s prevoditeljicom Željkom Lovrenčić / Fotografija Božica Brkan

Zanimljivo je da je i hrvatsku poeziju otkrio na jednome od svojih putovanja, naišavši 2013. godine u Santiagu de Chileu na španjolski prijevod Željke Lovrenčić i na samu prevoditeljicu, koja je tada upravo ondje gostovala s kolegama pjesnicima Borisom Domagojem Biletićem i Mladenom Machiedom.

Sjednoga od predstavljanja knjiga u knjižari-kafeu / Fotografija Božica Brkan
S jednoga od predstavljanja knjiga u knjižari-kafeu / Fotografija Božica Brkan

U kolumbijski je pregled moderne hrvatske poezije Željka Lovrenčić uvrstila 12 pjesnika: Ivana Babića, Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Marijana Bilosnića, Nede Mirande Blažević-Krietzman, Božice Brkan, Dunje Detoni-Dujmić, Nikole Đuretića, Ernesta Fišera, Slavka Jendrička, Tomislava Milohanića, Luke Paljetka i Drage Štambuka.

Eduardo Bechara Navratilova govori svoju poeziju / Fotografija Božica Brkan
Eduardo Bechara Navratilova govori svoju poeziju / Fotografija Božica Brkan

Ne znam s čime bih, a očito zahvaljujući Eduardu Bechara Navratilovoj i njegovim prijateljima, usporedila dojmljivo prihvaćanje vlastitih pjesama na nepoznati mi jezik čitatelja i slušatelja u dalekoj zemlji u prijevodu Željke Lovrenčić. Kako sam već napisala, španjolski na žalost ne znam, ali morala ih je stvarno dobro prevesti, jer sam, neovisno o mnogim mjestima gdje sam čitala ili su čitali moju poeziju – kolega Eduardo odlično je čitao moje pjesme – prvi put osjetila takav odjek u slušatelja i čitatelja da sam se, duboko ganuta, umalo rasplakala. Željka se šalila kako sam ih opila svojim Vermutom, jednom osobitom pjesmom posve nula tri.

S prva od tri predstavljanja izbora hrvatskih pjesnika na španjolskom u Bogoti: pjesnikinja Božica Brkan, izbornica i prevoditeljica Željka Lovrenčić i izdavač Eduardo Bechara
S prva od tri predstavljanja izbora hrvatskih pjesnika na španjolskom u Bogoti: pjesnikinja Božica Brkan, izbornica i prevoditeljica Željka Lovrenčić i izdavač Eduardo Bechara

U Književnoj Rijeci1-2/2016. objavljene su pjesme Eduarda Bechare Navratilove.Odabrala ih je i sa španjolskoga prevela Željka Lovrenčić, a ja ih, uz njezino dopuštenje, prenosim nekoliko.

Dio izdanja nakladničke kuće Editorial Escarabajo iz Bogote / Fotografija Božica Brkan
Dio izdanja nakladničke kuće Editorial Escarabajo iz Bogote / Fotografija Božica Brkan

Eduardo Bechara Navratilova
Pjesme jednome gradu, jednom kukcu i jednoj ženi 

Pjesme Pragu  

I. 

Tišine uglova,
Tišine  trkača i konja,
Gotske, tajanstvene tišine
Kraljice, kule i dvorca.
Prag. 

Drevni otkucaji carstva,
Neprestano tiktakanje satova,
Disanje
Onih koji prolaze tvojim ulicama,
Onih koji su postojali. 

Vraćam ti se.
Mojim krvnim vezama.
Nudim ti svoje riječi
I svoj dah.

Moje te tijelo traži,
Prolazeći tobom.

 1.

 Praže,
Pusti da mi se tijelo
U tebi odmori.

Skarabej po pločniku
Traži tvoju kožu i
Moju dušu. 

Prolazit ću tvojim ulicama
Sve dok na svima njima ne ostane trag
Kukca.

III.

 U suton
Oči zamjećuju
Nikada viđene tonove.

Mačje oči,
Zelene,
Ženske. 

U tim jako zelenim očima
Sve nestaje.

Puštam da u njih padne
Moja duša. 

U suton
Oči zamjećuju
Nikada viđene tonove.

 X. 

Slušat ću te u zoru uz
Pjev ptica.

Pisat ću ti pjesme
Da shvatiš da te volim.
Ti si moja muza i bez tebe
Moji stihovi nemaju smisla.

Past ću u tvoje tijelo
Kao što noć
Pada na most.
Vjetar miluje tvoju kosu.  

Izgubit ću se u tebi
Znajući da ćeš me obaviti svojim
Mirisom šljive.

Pjesme bogomoljki

I.

Voli me, proždire,
Boli me i odlazim.

Više neću govoriti,
Prolaziti joj tijelom
Ni gledati je.

Pripadat ću njoj kao što ona pripada vjetru,
Bit ću tjelesna tekućina i krv,
Bit ću crven i bit ću zelen.

Moje oči u njezinoj djeci,
Moji koraci,
Moji pogledi,
U njezinim očima. 

Bit ću vjetar.
Bit ću ona.

II.

Bogomoljka
Ispija moj život
Da bi ga dala svojoj djeci.
Nosi me u svojoj krvi. 

Snažna je izvana i iznutra
I bori se;
Korača svijetom bez osmijeha. 

VI. 

Njezino je tijelo čvrsto
I ima lice žene.

 Ja sam
Životinja
Koja pobuđuje njezine nagone,
Kukac koji je nadahnjuje,
Kukac kojega proždire. 

Smrt mi omogućava
Vječno uskrsnuće. 

VII.

Proždire me pohlepom
Majke zaštitnice. 

Na koži mi ne ostaju ožiljci,
Ni suze na mome licu. 

Sa žudnjom guta zalogaje
Amino kiselina,
Bjelančevina,
Ugljikohidrata
I Sperme.
To je njezina hrana,
Njezin život. 

I ja sam njen.
U njoj živim
Na trenutak,

Zauvijek.

20180318 – 20180322 – 20191008   

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/

https://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-baciti-se-u-more-hrvatske-poezije/

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/

http://oblizeki.com/cokolada-i-kava-kao-kolumbijski-suvenir-i-umjetnost-21970

https://mojahrvatska.vecernji.hr/vijesti/bogota-encuentros-zeljka-lovrencic-knjiga-pjesnik-1232713

http://www.matis.hr/hr/naslovna/89-dogadanja/10989-u-bogoti-predstavljena-knjiga-encuentros

http://dhk.hr/medunarodni-projekti/hrvatska/predstavljanje-suvremene-hrvatske-poezije-u-kolumbiji

https://www.facebook.com/eduardobecharan/

http://akademija-art.hr/art/knjiga/hrvatski-pjesnici-u-kolumbiji

http://dhk.hr/medunarodni-projekti/hrvatska/predstavljanje-suvremene-hrvatske-poezije-u-kolumbiji

 

Khevenhiller i Svakidašnja jadikovka u metraži – Umjesto kave 8. listopada 2018.

Kad god sjedim na nečem u svom DHK, iza leđa govornika čitam ondje davno postavljenu zavjesu stihova slavnih predšasnika. Čini mi se da ih glavninu znam i naizust, iako mi učenje napamet nikad nije bila jača strana. Pomišljam kako bi i u drugim javnim prostorima, čak otvorenima, mogli biti ispisani stihovi. Ako može na Krematoriju onaj Za let si, dušo, stvorena, što ne bi mogli umjesto zidnih grafitnih umišljenih stupidarija, pedera i slanja na neko mjesto ili džambo plakatnih targetiranja nas, svakojakih konzumenata? Prigodno sadržaju. Ima stihova!

Stihovi kao zidnjak / Fotografija Božica Brkan
Stihovi kao zidnjak / Fotografija Božica Brkan

Notturno jedan, pa Notturno drugi, Svakidašnja jadikovka, Rodoljubna pjesma, Ručak siromaha, Povratak, More, U suton, Stari mladić, Mogu samo nestati, Kroz park… Možda još neke. Niz poezije, niz glagoljice. Prodavala bih to u metraži. Možda i brendirala, kad nema više ničega što nije brendirano, ne bi preteglo malo A.B. Šimića, Cesarića… Možda bih ja odabrala i štogod drugo, druge pjesnik(inj)e i druge stihove. Možda bih uvela i promjenjivi background, backstage, pozadinu, jer imamo dobrih stihova. Jedino bih – kad toliko govorimo o autorstvu, a osobito ja – ispisala, potpisala i pjesnike. Zašto nismo? Krleža se ne srami Khevenhillera, a ni Tin Svakidašnje jadikovke. A mi?

20181005 – 20181007  

Linkovi 

http://www.bozicabrkan.com/don-quijote-u-zagrebu-umjesto-kave-8-listopada-2018/

Don Quijote u Zagrebu – Umjesto kave 8. listopada 2018.

Prvo izlaganje na ovogodišnjim 39. Zagrebačkim književnim razgovorima o popularnoj i ozbiljnoj književnosti 5. listopada 2018. bilo je Cervantesov Don Quijote, populatno ozbiljno djelo. Bila sam stvarno radoznala što će makedonska književnica i prevoditeljica Vesna Acevska reći.

Vesna Acevska: O Don Quijoteu iz (Sjeverne ili ExYu) Makedonije / Fotografija Božica Brkan

Od onih sam, naime što su na komparatistici početkom sedamdesetih slušali Solarov kolegij Cervates-Dostojevski-Kafka. Jedva smo se onda domislili da je riječ o nastajanju modernoga romana. A do te me je spoznaje, pogotovo jer mi se neusporedivo više dopadaju Cervantesove novele, dobro namučila romančina što je srušila dotad neprikosnovene popularne viteške romane, mnogo uspješnije negoli što je slavni vitez iz Manche jurišao na vjetrenjače. Jasno!

Miro Gavran, Sanja Nikčević i Dubravko Jelačić Bužinski gule mandarinke, svježe sa sajma na Jelačić placu? / Fotografija Božica Brkan

Svatko od nas – i ne jednom – imao je neko donkihotsko iskustvo.

A tako je i govornicima o književnosti u Društvu hrvatskih književnika dok se, kao nehotični slušači, sudaraju s preglasnim servus dragi Zagreb moj ili temeram, temeram, temeram s 4. Sajma zimnice i autohtonih proizvoda ispod prozora.

Mirjana Strancarić, intelektualka na svojem štandu s bioproizvodima / Fotografija Božica Brkan

Ban uobičajeno postojano samo šuti i ne miješa se, jer intelektualci – dvadesetak sudionika, koji gore koji dolje – ionako znaju kako ni tužnoga viteza ne bi bilo bez antipoda Sancha Panse. Nama domaćima dovoljno je podsjetiti se pisnika Sevantesa iz Maloga mista.

Petar Rodić, opegeovac i veliki promotor poljičkog soparnika sa zaštićenim zemljopisnim podrijetlom na 4. sajmu zimnice i autohtonih proizvoda ispod Bana isukane sablje: tko je tu Don Quijote, a tko Sancho Pansa? / Fotografija Božica Brkan

20181005 – 20181007

Postoji li još zagorski tradicijski vrt? – Umjesto kave 4. kolovoza 2018.

Bujna rudbekija ispred pletene ograde na imanju Horjanovih u Hižakovcu (Fotografija Božica Brkan)
Bujna rudbekija ispred pletene ograde na imanju Horjanovih u Hižakovcu (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Da se Mariji Krušelj, svojoj dugogodišnjoj suradnici, nisam dala nagovoriti, da početkom gorućeg kolovoza, za onih zvizdana – zagorske su temperature nekoliko stupnjeva niže nego u pedesetak kilometara udaljenome Zagrebu – idem u obilazak zagorskih tradicijskih vrtova po jedanaest donjostubičkih sela, odakle bih znala kakva još skrivena blaga s još živim elementima tradicijske hortikulture tu postoje?

Udruga Stubička baština u Godini europske baštine

Tomislav Horjan u dijelu svoje zelene okućnice (Fotografija Božica Brkan)
Tomislav Horjan u dijelu svoje zelene okućnice (Fotografija Božica Brkan/ Acumen)

Valjalo bi organizirati Dane otvorenih dvorišta, okućnica, trnaca… Nažalost, isto tako i koliko se toga dodošlo od posljednjega takvog ocjenjivanja prije punih pet godina. Nije povratku pridonijelo obilježavanje Godine europske prirodne i kulturne baštine nego ambicija Udruge Stubička baština da svoju bolju prošlost održavaju – živom.

S ocjenjivanja: TOmislav Horjan, marija Krušelj, Božica Brkan, Milan Kebet i pas Di si? (Fotografija Miljenko Brezak)
S ocjenjivanja: Tomislav Horjan, Marija Krušelj, Božica Brkan, Milan Kebet i pas Di si? (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Ni vrijeme koje prednost daje globalističkom i konzumerističkom, a ni godina gospodnja koja je na Gupčevim bregima krenula s mrazom, nastavljena ledom, pa sušom od koje je sve zgorelo nisu skloni povrtnjacima, cvjetnjacima i trnacima iz kajkavskih popevki, živicama i cvjetnim daskama. To su vredniji primjeri koji su dosegli visoku razinu i u užem su izboru za priznanja. A i lijepo je vidjeti kako su voćkice krcate rodom da se hoće raskoliti.

Uljepšajmo svoje mjesto od 1978.

Lepa Vas: dio nekaj najljepšega tradicijskog vrta Stjepana Grdena (Fotografija Miljenko Brezak)
Lepa Vas: dio nekad najljepšega tradicijskog vrta Stjepana Grdena (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Moram podsjetiti, jer tko se toga i sjeća, da je Donja Stubica prva još u Jugoslaviji 1978. godine krenula u tadašnjoj, mnogo široj od današnje općine, s akcijomUljepšajmo svoje mjesto. Osim što su uljepšavali svakidašnjicu i utjecali da mnoga mjesta pođu njihovim stopama, utjecali da se pokrenu Hrvatski obiteljski tradicijski vrtHrvatski vrt perunika, školski vrtovi, Plavi cvijet i Zeleni cvijet Hrvatske turističke zajednicei slično.

Živica od uresnice ne trajna, ali lijepa (Fotografija Miljenko Brezak)
Živica od uresnice ne trajna, ali lijepa (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Znam to iz prve ruke, jer je Vrt, dugovječni, nakon tri-četiri deseljeća usahnuo tjedni poseban prilog Večernjeg lista, koji sam uređivala, godinama bio medijski pokrovitelj takvih nastojanja potičući i kreirajući zelene trendove, od tumačenja što je to primjerice hortikultura, zagledajući u stvarno zaboravljenu povijest i tradiciju kulturnog ophođenja s prirodom oko sebe te bivajući rasadnikom za nastajanje mnogih zelenih medija – tiskanih i elektroničkih.

Lepe kate ponovno u modi (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Lepe kate ponovno u modi (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Više od novca za lijep okoliš, bio to balkon ili dvorište, cvjetnjak, povrtnjak, važnija je ljubav, koja počinje od dječjih pjesmica lijep mi je vrtić ograđen, ograđen/ sav  mi je cvijećem zasađen ili kućica u cvijeću, trava oko nje,/ a na puteljak pada hlad sa grana dunje dvj’e do još i danas zamiriše trešnja. I veliki trud.

Hižakovec: Horjanovi, Gubec i Arhiv Gupčeve lipe

Jedno od uređenih seoskih raspela (Fotografija Božica Brkan)
Jedno od uređenih seoskih raspela (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Obitelj Horjan, etnologinja i muzealka Goranka i umjetnik Tomislav, na primjer, kao da su izašli iz pjesme Vuplavem trnaci mi hiža stoji. U Hižakovcu već 12 godina čudesno uređuju dvije spojene okućnice svojih predaka sa tri hiže s komforom sa tri zvjezdice. Iznajmljuju ih turistima, uglavnom strancima, željnima starinskoga sentimenta s pesekom neobičnoga imena Di si? i raslinjem koje se mijenja s godišnjim dobima. Ovdje pleteni plot od pruća, ondje brajda sa starinskim sortama vinove loze, recimo harum, ondje vrtić kojem ljeto baš nije po volji. Sukulentima zasađenima posvuda po starim ćupovima, loncima svejedno je. Njih tu sade za peneze i bogatstvo, poučavaju me, a ja se sjećam samo čuvarkuće na krovu za liječenje upale uha.

Sentimentalni motiv iz Hižakovca (Fotografija Miljenko Brezak)
Sentimentalni motiv iz Hižakovca (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Posjeći je najlakše, govori gospodin Tomislav vodeći nas između sljeza i sljezolike, pajasmina i drijenka i jedne od Gupčevih lipa, kakve, nažalost zarasle u travu, rastu u ambiciozno zamišljenome Arhivu Gupčeve lipe. Hižakovec je inače rodno selo vođe seljačke bune, pa je tu i Gupčeva hiža, a uz nju i hižno stablo, nekad najčešće jabuka ili lipa, te klupe preklopače, jama za pranje rublja, starinske sorte cvijeća.

Najljepši hrvatski tradicijski vrt Stjepana Grdena

Na okućnici Reparovih iz Matenaca stare jabuke rodne, ali oštećene tučom (Fotografija Miljenko Brezak)
Na okućnici Reparovih iz Matenaca stare jabuke rodne, ali oštećene tučom (Fotografija Božica Brkan / Acumen) 

Tek nešto dalje ne nedostaje ni nasada brzorastuće – peruanske banane. Tko da to i kako da to objasni i samome sebi? Razbacanim zaselcima prolazimo krivudajući kilometre i kilometre uzanom asfaltnom seoskom cesticom penjući i spuštajući se. Ne nedostaje po hrptovima bregova ni vidikovaca, a ni statusnih simbola u gradnji, milijuna ulupanih u beton, višekatno brdo na brdu. Stručnjak za tlo i eroziju tla akademik Ferdo Bašić imao bi tu bogovsku temu, jer tu je srušen dio stoljetne šumu, a ni kuna nije uložena u zelenilo. Možda izraste samo, za kojih idućih stotinu godina, a možda se pretvori u klizište.

Bolje trbuh od pijače nego grba od štihače - izrezbareni štef s imanja Stjepana Grdena (Fotografija Miljenko Brezak)
Bolje trbuh od pijače nego grba od štihače – izrezbareni štef s imanja Stjepana Grdena (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Rekli bi Zagorci kako tu i danas, kad je puno dojdeka koji uglavnom ne govore kajkavski, kao i nekad navek neko zvoni v stran. No, postoje sjajni primjeri. Unatoč tome ili baš zato što je cestu, kojom je otprilike kilometar do prvoga asfalta, tek nedavno pokrio kamenom, u svome zaselku Lepa Ves s više još obiteljskih zadružnih kućeraka Stjepan Grden uredio još u Godini uresnice najljepši hrvatski tradicijski vrt. A bio je još, što bi rekli, samac, stari dečko, ali očigledno zelenih ruku. Sada se i oženio, obnavlja kuću… Susjeda mu, tv-vrtlarica svoj je vrt ogradila ogradom visokom da se preko nje i ne vidi.

Ambrozija kao nepoznata ukrasna biljka iz zagorskoga cvjetnjaka

Biserka Herbst iz Austrije u mirovinu u obnovljenu traidcijsku zagorsku hižu (Fotografija Božica Brkan)
Biserka Herbst iz Austrije u mirovinu u obnovljenu traidcijsku zagorsku hižu (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Prisjećam se svojih dugogodišnjih vrtnih suradnica, nažalost pokojne čudesno talentirane agronomkinje i crtačice Vande Starešinić koja je uz pomoć Agronomskoga fakulteta još 1993. u vrtu bake Lončarić, još žive, ali u umirovljeničkom domu, determinirala tada nepoznatu a tako lijepu, tek uvezenu biljku ambroziju. O njoj je dotad pisao u VečernjakovuVrtu samo akademik Milan Maceljski, a danas nema gdje je nema, ponegdje je fotkamo i kao nepokošenu raskošnu dvometrašicu.

Đurđica Francin iz Gornje Podgore sama skuplja sjeme starih sorti povrća (Fotografija Božica Brkan)
Đurđica Francin iz Gornje Podgore sama skuplja sjeme starih sorti povrća (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Prisjećam se i kasnijih aktivistica izraslih iz zagorskih ocjenjivanja u skupljače tradicijskog sjemenja (Božica Papeš-Mokos), školske vrtove (Lidija Komes, moja Moslavčanka iz emisije Slučaj kako Zemlja diše) i pionira hortikulture (Nataša Tiška Vrsalović). Prisjećam se godina posvećenih rudbekiji, ciniji, šlajeru, georgini…  

Flakserice uništile starinske cvjetnice koje se same siju

Dio povrtnjaka Reparovih iz Matenaca (Fotografija Božica Brkan)
Dio povrtnjaka Reparovih iz Matenaca (Fotografija Božica Brkan / Acumen) 

Kao što je tradicionalna kolinja uništio Black &Decker, tradicionalno zelenilo, uvjeravaju me, uništile su flakserice koseći nemilosrdno ponajprije jednogodišnje starinske cvjetnice koje se same siju. Mnogi recimo uresnicu odnosno kozmozčak i nisu razlikovali od drača, korova, pa su ih i (po)čupali iz korijena. Koliko su im mile lepe kate, lepi dečki, gladiole, zvjezdan, pakujac, dragoljub, neven, kadifice, magdalenke…?

Rascvjetane stube Jadranke Mihalinec (Fotografija Miljenko Brezak)
Rascvjetane stube Jadranke Mihalinec (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Danas bi se možda u svim selima zajedno pronašla jedva koja krava i jedva koji pajcek (pa da hoće, gdje bi vrtlari kupili stajnjak?), Đurđica Frančin iz Gornje Podgore voli to, pa ima i jedno i drugo, a i krasan povrtnjak – baš sprema sjeme paradajza jabučara i telećeg srca, kako zove volovsko srce – i trnac s kruškom tepkom, šljivama bistricama, ramnikom (okusa kao da je začinjena, ali se ne kala kao bistrica), ringolkama, zatim jabukama zlaticama

Živice konfekcijske od tuje, višebojne od sljezolike, od pletera

Matenci Gornji: Dragica Štefek ispred ograde koju je sama isplela (Fotografija Miljenko Brezak)
Matenci Gornji: Dragica Štefek ispred ograde koju je sama isplela (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Psi uglavnom ne čuvaju kuću nego ih vlasnici šetaju kao u gradu. Zapazih možda tek pokojega da šeta sam, a sigurno sam da se nisu oteli s lanca. Zaštitari životinja i prirodne bili bi zadovoljni. I krajolik je uglavnom pripitomljen, osim što ponegdje naletiš gdjegdje na livade prestarjele i za otavu i za otavić te na živice iždžikale, neklještrene ne ove nego i nekoliko prethodnih godina. Prevladavaju konfekcijske od tuje – podsjeti me to kako je Vrtova suradnica iz Dionanee Nataša Tiška Vrsalović u biografiju upisala kako nije posadila ni jednu tuju! – ali ima baš lijepih miješanih ili samo od bušpana, graba ili pak od više boja sljezolike koja još raste iako se baka koja je za nju nagrađena odavno zdošla.

Brajda se zeleni (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Brajda se zeleni (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

I Zagorcima je vrlo važno što su na nekoj od radionica mnogi ponovno naučili djedovsko umijeće pletenja istina kratkovječnih živica, jer vrba je tu dio krajolika. Dragica Štefek u Matencima Gornjim isplela je svoju od sviba i već nakon dvije-tri godine propada. Govori kako su kesten i lijeska trajniji. Betona ima posvuda da bi, govore, spriječio klizište, ali barem sve bolje prikrivaju ga raznobojnim živim pokrivačima. Šteta što je nebriga ugušila i drugi donjostubički, najslavniji u zemlji vrt perunika, pogotovo jer je plava Perunika croatica proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom, ali eto, dok se vrzmamo uz neki kanal, gospođa Krušelj prisjeća se kako su tu prije 30 godina rasle divlje žute perunike i onda su samo zginule.

Biovrt od bijele uši branjen – Coca colom!

U biovrtu Goge Eller (Fotografija Miljenko Brezak)
U biovrtu Goge Eller (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Kako umre koji starac, kuća zaraste, nakrivi se, pa umre i ona. Zdohađaju se i kuće i ljudi, tumače mi. Rjeđi su primjeri baš raskošnoga, kultiviranoga zelenila. Recimo povratka u mirovinu u rodni zagorski kraj Biserke Herbst u Gornje Matence, čak iz Austrije. Ili iz Zagreba. Liječnica Anita Knezić-Rado ostavila je stan u Zagrebu i u Pustodolu, ni bolest je nije spriječila u tome, na djedovini uređuje primjernu okućnicu po svome. A Gordana Goga Eller sa suprugom Ivanom, ona iz strojarske a on iz elektrostruke, tek planira kako će za mirovinu, kad stalno budu mogli biti tu, kupnju kokoši za jaja, koza za sir i mlijeko… Na šogorovoj djedovini ta je Zagrepčanka, rođena Trnjanka, prije šest godina počela krčiti agaciju, orahe, voćke, jalšu, vrbuostavila je, a lipa se sama posušila, od dva su potoka jedan zatvoriti, i sad uređuju – biovrt. Bogata iskustva od sadnje na slami do zaštite bilja odnosno kako bijelu kupusnu uš prska Coca Colom ili kako vrt liječi mješavinom vapna i češnjaka, prenosi radoznalim istomišljenicima na društvenim mrežama.

Anita Knezić- iz Pustodola sama uzgaja i suši začinsko i ljekovito bilje (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Liječnica Anita Knezić-Rado na djedovini u Pustodolu uzgaja i suši začinsko i ljekovito bilje (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Dolaze u stubički kraj i nove – ili  se stare vraćaju kao nove! – mode, nerijetko s interneta. Ili mejaši, susjedi, razmjenjuju iskustva, pri tome rijetko jedan drugoga hvaleći. Svijet je postao sve jedan vrčak, ali ne može bez lokalnoga, poput još lijepoga donjostubičkoga perivoja. Uvozeći novo od sorta i pasmina, uvoze se i štetnici, bolesti, lijekovi i zaštitna sredstva. Sve logično, osim što je tužno vidjeti divlje kestene koje je kestenov moljac ujesenio već usred ljeta, možda i zauvijek.

Vodenike na prozorskoj dasci bake Ane i unuke Suzane

Vodenike u tri naraštaja Dupeljovih (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Vodenike u tri naraštaja Dupeljovih (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Rijetko se naiđe na skladno rascvjetan dom poput Martinićevih u Vučaku, gdje pelargonije i surfinije Marice, Marine i Martine vise s prozora i balkona. Ili pak, više se i ne mogu sjetiti u kojem zaselku, na duet: 88-godišnja baka Ana Dupelj na prozorskoj dasci pred starom hižom i 33-godišnja unuka Suzana na prozoru nove kuće imaju jednako raskošne vodenike.

Setalj iz jednoga vrta: zelena gnojidba (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Detalj iz jednoga zagorskog vrta: zelena gnojidba (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Opreka starome moderni su opegeovci koji su na ulazu u svoje okućnice i vrtove izvjesili ploče da uzgajaju sadnice ili plodove, recimo patišone i krastavce za Podravku, za druge pak jabuke… Zaboravilo se kako su Stubičani još 1935. osnovali prvu otkupnu stanicu za voće, na kojoj je narasla poslije i Dona. Tek žal, čak ne i gorčina, ostaje što u brajdama francuz i noju snahe s juga ili novi imućni vikendaši zamjenjuju kivijem kao da im je rodni, a ne s Novoga Zelanda. Cinici bi rekli: barem se zeleni!

20180803 – 20180814 – 20181003

„Izazovi čitanja“ Maria Kolara – Umjesto kave 2. listopada 2018.

Među mladim kritičarima, urednicima i istraživačima posvećenima književnosti, obrazovan i predan, osobito mjesto zauzima Mario Kolar (1981.). Možda su mu Molve kao mjesto rođenja i Koprivnica kao mjesto gdje živi i odredili važnu, možda i najvažniju temu kojoj se posvetio – kajkavskoj književnosti, posebice književnošti sjeverozapadne Hrvatske od 19. stoljeća naovamo.

Naslovnica knjige “Izazovi čitanja” Maria Kolara

Nije tu dugo, ali se generacijski nitko s njime ne može uspoređivati. O Kolaru sam pisala prigodice i s pokrićem i radošću što me negdje spominje, a činim to i ovaj put. Povod je najnovija njegova knjiga Izazovi čitanja, Rasprave i ogledi iz novije hrvatske književnosti (Meridijani, Samobor/Koprivnica 2018.) u Biblioteci Posebna izdanja (glavni urednik akademik Dragutin Feletar, recenzenti prof. dr. sc. Vinko Brešić i prof. dr. sc. Zvonko Kovač). Čitači će najnoviju knjigu prepoznati kao nastavak interesa mladoga istraživača u knjizi Nuspojave čitanja (2014.), nagrađenom Julijem Benešićem, i u znanstvenoj monografiji Između tradicije i subverzije: Časopis Kaj i kajkavska postmoderna (2015).

Mario Kolar (Fotografija Božica Brkan)
Mario Kolar (Fotografija Božica Brkan)

Kolar je, dopuštam si subjektivnost, Riječ unaprijed otvorio citatom Milivoja Solara iz Uvoda u filozofiju književnosti (1978.): Svako je književno djelo izazov zdravom razumu, navici i običaju služenja jezikom. Ako književno djelo kod čitatelja ne izazove nikakvu reakciju, tada se, nastavlja Kolar, mogli bismo pojednostaviti Solarove riječi, vjerojatno radi o lošem djelu, odnosno uopće se ne radi o književnom djelu, dodaje.

Neke od recentnih kajkavskih knjiga (Fotografija Božica Brkan)
Neke od recentnih kajkavskih knjiga (Fotografija Božica Brkan)

U Kolarovu slučaju, dakako, to nije tako, jer on upravo izaziva raspravama i ogledima, kako piše Kovač, o kanonskim i manje poznatim književnicima (Antun Nemčić, Fran Galović, Dubravko Ivančan, Ivan Golub i dr.), ali  i  o proučavateljima književnosti (Milivoj Solar, Joža Skok, Mladen Kuzmanović i dr.). Pred nama se i nehotice otvara mali pregled suvremenog književno-kajkavskog konteksta hrvatske književnosti, koji posebno u proznom stvaralaštvu, kako među prvima primjećuje Kolar, doživljava svojevrstan preporod (Kristian Novak, Marko Gregur, Denis Peričić, Božica Brkan i dr.). Ocjenjuje ga utoliko potrebnijim koliko je zapušten u našim institucionalnim kroatističkim istraživanjima.

S neke od promocija u Društvu hrvatskih književnika: Mario Kolar, Božica Brkan i Marko Gregur
S neke od promocija u Društvu hrvatskih književnika: Mario Kolar, Božica Brkan i Marko Gregur

Tko bi se uopće tako pomno kako što se Kolar upustio u analizu Kajkavštine u recentnoj hrvatskoj prozi? Ako su se i bavili modernom kajkavskom književnošću, uglavnom nisu otišli dalje od poezije, koja, uostalom, i kvantitativno daleko prevaguje prozu. Stoga s osobitim ponosom napominjem kako u spomenutome članku (str. 121.-145.), izloženom u Đakovu na susretu kritičara te objavljen u Kolu, u okviru kajkavštine u romanesknoj praksi obrađuje i moju kajkavsku prozu (str. 129.-130.), a nije mala stvar naći se u tako dobrome društvu u tako važnoga autora, koji je, uza sve drugo, i jedan od urednika koprivničkih Artikulacija. Uz drugo, na str. 141. donosi i Malu bibliografiju recentne kajkavske proze (kronološkim redom objavljivanja).

20181002

Link

https://www.bozicabrkan.com/mario-kolar-u-kolu-kajkavstina-uzvraca-udarac-kroz-prozu/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-27-svibnja-2016-mario-kolar-izmedu-tradicije-i-subverzije/

http://dhk.hr/ogranci-dhk/detaljnije/pokrenut-knjizevni-casopis-artikulacije

 

Roklicer, Robert – Umjesto kave 16. rujna 2017.

Robert Roklicer/ Fotogafija Miljenko Brezak

Zamislio je prošloga rujna na Jutru poezije, na Gornjem gradu Kod Žnidaršića, nisku pet hrvatskih pjesnikinja s Dianom Burazer, Sanjom Baković, Natašom Nježić Bulić, Ružicom Cindori i sa mnom, baš, 16. rujna 2017. 

Božica Brkan i Robert Roklicer, Jutro poezije Kod Žnidaršića 16. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Pola sata darivanja poezije publici. Potrudio se – kao što se s kolegama i suradnicima potrudio da se boemske pjesnikinje i pjesnike iz birtije, i kad im možda i nije osobito do toga, pojmi važnim hrvatskim pjesnicima – i da nam se poezija predstavi i u časopisima, a i da o tome što pišemo, radimo, popričamo i oči u oči. Katkad uz piće, katkad uz kavu, katkad samo uz vodu.

Nismo se tada vidjeli ni prvi ni posljednji put, podržavali se i polemizirali povremeno, različitim povodima, i prije i poslije. A tek sad mi je jasno zašto u torbi stalno nosim svoju staru pjesmu, zaisput rekli bi moji kekavci: posveta na neviđeno.

stube u nebo

pokretne stube
kao u trgovačkom lancu
za gore i za dolje
pažljivo koraknem
nek se i preko njih pretoči hod
presporo se uspinju
presporo silaze

neki idu u kontrasmjer
i stignu

20160208

Željko Buklijaš čita svoju pjesmu, Jutro poezije Kod Žnidaršića, 16. rujna 2017./ Fotografija Miljenko Brezak

Dragi RR, stalno čekam kad ću buknuti u plaču, jer još nisam mogla isplakati kamen u nutrini. Kad si navodno odlučio otići, baš sam pisala referat Kako pišu recentni kajkavski pisci za Znanstveni skup kajkavskoga u Krapini, jer si me nehotice uvukao u polemiku o tome kako se (u tri i u četiri varijante!) piše Žnidaršić i ispao je – bez patetike: baš patetično! – posvećen Tebi. Radije bih da nije nego da me i dalje i nehotice navlačiš na kojekakve ideje.

Kad je već krenula abesinijska polemika tko će voditi Jutro i pokušaj još jedne njegove selidbe, kao da, po uzoru na Tingl tangl ili Blato nema u gradu već dovoljno birtija s poezijom. A poezije tako malo! Siniša Matasoviću, Tomislave Domoviću, molim i dalje fejsovski svako jutro ovome našem svijetu redovitu dozu, bar nula tri. Ne obraćajmo pozor na one koji misle kako je dovoljno nekoliko gemišta, piva ili čega da bi se postalo Tinom ili bar Robijem.

Božica Brkan, Robert Roklicer i Sandra Pocrnić Mlakar na Fra Ma Fu festivalu na Višnjici, 2. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Ne pripadam ni prvome, čak ni drugome ešalonu tvojih prijatelja, Rokliceru moj. I na Jutro zbog nepjesničkih svojih subotarskih (čitaj: gastro) obveza (poput jučerašnjih Kriških oblizeka do Babičinih kolača) nisam odlazila redovito, pa smo katkad u očekivanju znali sjediti i u birtiji iz koje su poete već odselile drugamo.

Ali, znajući te iz različitih faza, poštujem ono što si strasno, talentirano, predano stvorio u kratkome životu koji dostaje i za dva i tri života. Što ćemo s time, biti bolji pjesnici, glumci, ljudi, ovisi o svakome od nas. Ne mogu ne prestati žaliti što si opet, i za odlazak, bio tako apsolutno siguran.

Ako je po parafrazi one kineske da je čovjek misiju na Zemlji ispunio ako je izrodio dijete, napisao knjigu i posadio drvo, svoju si ispunio. Nisam sigurna za drvo, ne znam jesi li ga ondje na selu posadio, a ako i nisi vjerujem kako se neko u Vukovaru, ne jedno, za tebe raskošno zeleni i šapće ti listovima. Počivaj mirno.

201800916

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/jutro-poezije-16-rujna-2017-bozica-brkan/

http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ocjenjivanja-poezije-umjesto-kave-28-sijecnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/kupila-sam-brdo-umjesto-kave-7-rujna-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-1-ozujka-2016-roklicer-apsolutno-siguran/