“Ledina” i treći put u Radio romanu HR3

Početkom rujna u terminu Radio-romana Hrvatski radio Treći program ponovno je reprizirao u pet nastavaka, tijekom cijeloga jednog tjedna, adaptaciju romana Ledina Božice Brkan.

Najava radio romana Božice Brkan  “Ledina” 2017.

Ledina je objavljena 2015. godine i premijerno dramatizirana potkraj iste godine te emitirana od 7. do 11. prosinca.

Reprizirana je i 2016., početkom studenoga, te 2017.

Najava premijernog izvođenja radio romana Božice Brkan  “Ledina” krajem 2015.

Izdvajam iz najave HR3:

Dramatizacija: Dubravko Torjanac
Glazbeni urednik: Franka Meštrović
Ton majstor: Srđan Nogić
Redatelj: Dejan Šorak
Urednica: Maja Gregl

Uloge: Asja Jovanović, Dora Lipovčan, Damir Šaban, Slavica Knežević, Tena Nemet Brankov.

Ledina je literarna rekonstrukcija života obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja. Iz krhotina sjećanja i obiteljskih legendi te rijetkih dokumenata oživljavaju ženska svjedočenja o ljubavi i mržnji, ponosu, patnji i osveti. Autoričine pretkinje su Matija, koja krnju obitelj iz jednoga carstva dovodi u drugo kao u obećanu zemlju; Mara, koja zbog ljubomore i osvete postaje palikuća i bjegunica u Ameriku; Julča, koja se nosi s mužem bez nosa i sinom s grbom; Janča, koju udaju već u djetinjstvu i koja sinovom smrću ostaje sama na svijetu…

Najava izvedbe radio romana Božice Brkan Ledina 2016.

Emisija Radio roman je suvremena prozna produkcija hrvatskih autora narativno-igrane dramaturgije, u formi petodijelnog serijala. U fokusu radio romana zanimljiva su i poznata imena novije i najnovije književne scene: Marina Vujčić, Dino Milinović, Milana Vuković Runjić, Ivana Sajko, Sibila Petlevski i dr.

20171008

linkovi

http://hrtprikazuje.hrt.hr/311484/radio-roman-bozica-brkan-ledina-premijerno-na-hr3

http://radio.hrt.hr/ep/bozica-brkan-ledina/182600/

http://radio.hrt.hr/ep/radio-roman-bozica-brkan-ledina/222349/

http://radio.hrt.hr/ep/radio-roman-bozica-brkan-ledina/222348/

Kava sa stihom – umjesto kave 30. rujna 2017.

Za vikend se na zagrebačkom Cvetnjaku slavi Svjetski dan kave. Julius Meinl – one brndirane s dječakom s fesićem crvene šalice i šećerići – cjelodnevno održavaju nagradni natječaj za recitiranje. Kako napisa jedan dnevni list, moći će recitirati stihove dragoj osobi u stihovima. Vele: Inspiring poets since 1862. To ti je marketing! Ove godine valjda ne recitiraju u tramvaju.

Jučerašnja kava u malinskarskoj Beleci / Fotografija Božica Brkan
Jučerašnja kava u malinskarskoj Beleci / Fotografija Božica Brkan

Nije da neću i danas popiti kavu, ali mi nije pri ruci ni Meinlova kava ni promo-kapsula za govorenje stihova. Imam jedino nove stihove.

 

Božica Brkan
sav taj talog

sav taj talog
kao soc
što ruska među zubima
kao da pijem tursku
da okrenem na tanjurić
šaličicu fildžan, šoljicu cijelu džezvu ili aparat za espresso
iscrtala bih kao temu za šloganje gatanje
zagledam zagledam
bez značenja za tumačenje

20170929 – 20170930

Pišem sretan, a stroj piše štetan – umjesto kave 25. rujna 2017.

Od gradske rubrike Vjesnika, od olovnog sloga i skalpela na fotomontaži zapisujem u novinama objavljene i preventivno ispravljene tipiće. Objavih o njima i nekoliko zezantskih novin(ar)skih tekstova. Ima tu i u ono vrijeme ne bezazlenoga, a kao slučajnog drugi Tito, a i onih koji stvarno zazivaju Freuda. Moji najčešći osviješteni tipići su premetanje slova: sva su na broju, ali nisu poredana kako treba

Ali nije mi tema ljudska greška, nego pisanje stroja, strojeva zapravo, od računala do mobitela, i automatsko ispravljanje. Isprva sam za njih imala ispriku jezik, te engleski te poljski, te skučen vokabular. Pa, uostalom, dodavala bih sama sebi, nisam li se dovoljno naklala i s nekim živim lektorima, redaktorima, korektorima, rirajterima, urednicima…, koji su u mojem tekstu umjesto prpošne stilogenosti, primjerice zagrebačkoga žargona ili zavičajne kekavice, nalazili najobičnije tipiće i ine gluposti, kako su procenjivali, obično poludoučenih novinara. O stroju, recimo, nikad to ne bih ni pomislila.

Koliko sam se samo sa strancima vlasnicima bivših novina bezuspješno nauvjeravala o dijakritičkim znacima recimo! Još bi i shvatili S i Š, C i Č, ali još i Č i Ć!? Tu mi ni Poljaci nisu pomogli s trojnim svojim lucidnim glasovnim šuškavcima S, SZ, ś itd. A tko se nije nagnjavio s engleskim I, verzalom koji bi iskakao kad god, a ne samo kao prvo lice zamjenice. Netom sam se nagnjavila jer mi, zbog poljskih veza mojega računala, kad god napišem hrvatski malo iskače riječ slučajno istoga značenja na poljskome napisana s poljskim prekriženim l odnosno ł koje nije l nego neslogotvorno, kazališno poput engleskoga w mało, a kad, na primjer, napišem hrvatski iz piše poljski meki ž s točkom, a iż nikako ne znači iz.

Poisključivala sam – ma nisam sama, nemam ni pojma o tome ni živaca za to! – sva automastska ispravljanja da nemam grešaka i više nego što ih imam i do nedotupanih posve, koje ne vode računa čak ni o broju slovnih mjesta da ne kažem charactera, karaktera: umjesto hvalaheal, umjesto onihonion, umjesto porukapork, umjesto izvojevatiizvoljevati, umjesto savršenzavršen, umjesto BožicaNožica (ali barem velikim slovom!).

Štoviše, čestitam ne fejsu na novoj TV-emisiji na HTV 1 Svijet aplikacija u subotu svome potomku Ivanu Brezaku Brkanu i njegovim kolegama, netokratima, a naknadno me upozoravaju da umjesto Netokracija piše Birokracija (!?) i to velikim slovom. Mobitel mi u poruci prijateljicu Živana krsti Izvana. Dobro da se nije uvrijedila na mojoj nepismenosti! Toliko je glupo, da se ne želim ispričavati ni bolnim, ukočenim prstima podastirući dijagnozu. Vidim da Goran Gazdek ima na početku prenošenja mog posta o grafičkom oblikovanju Fra Ma Fu festivala reportaže i reportera Ponisno, pa se smijemo i nagađamo je li htio napisati Ponizno ili Ponosno. Ispada, poslije vidim, ponosno.

Dakle, rekoh, i danas baš krenem napisati sretan, a on piše štetan. To već i nije bezazleno. Jučer na fejsu pišem Vasko (Lipovac), a on piše Vraški, pa onda metodom lakšeg otpora ostavih, a fb-frendovi uhvate se za to i vraški postane čak i moj motiv, Miljenko Brezak, kako nešto fotka na izložbi. A on potpisuje fotku, pa njemu umjesto Vasko piše Vlakovi.

Takve bedastoće u kojima pokušavam naći logiku može stvarno osmisliti samo stroj, zapravo čovjek za stroj. Stvarno se bojim kad se stroj otrgne s uzice i počne misliti što kao ja mislim. Nije li naša Moslavčkanka Marijana Petir predlagala unaprijed zakon za odgovornost kad humanizirani roboti nešto zgriješe? Svi su govorili: ona konzervativka… A ja se ježim, ježim se!

Pokušavam zasad samo uporno ispravljati stroj/strojeve, dok on/oni nudi neke svoje ograničene sulude varijante, a ja odlučim biti upornija, tvrdoglavija, pa ponekad stroj stvarno i odustane! Pomisli i on valjda da pametniji popušta?

Neki poduzetni start up mogao bi na tome zasnovati novu igricu. Sigurno bi imala dobru prođu i zaradu. Ili barem količinu lajkova. Moji mladi it-ovci govoreći o programima, aplikacijama mogu podsjećati neprestano, obvezatno, da ograničeno ne može biti nego ograničeno. Kako da stroj preraste svoga ograničenoga, nedoučenog kreatora? I danas je stoj bajao nešto sa pekao i rekao. A vi mislite da je slučajno, kad želim napisati pročitajte i pamtite, stroj mi sugerira pišući: pročitajte i pazite.

20170702 – 20170924

Fra Ma Fu ili reporter, festival, dizajn, brend – umjesto kave 22. rujna 2017.

Majice za framafuiste sa tri prva dosadašnja festivala / Fotografija Božica Brkan
Majice za framafuiste sa tri prva dosadašnja festivala / Fotografija Božica Brkan

Ako reportaža kao vrsta teksta i uopće kraljica novin(ar)ska, pa i reporteri te cijelo novinarstvo uostalom i idu k vragu, Fra Ma Fu festival reportaže i reportera iz godine u godinu raste iznad svih očekivanja. Brojčano, kako sudionicima tako i mjestima održavanja te još više različitim sadržajima. I Franjo Martin Fuis, kultni reporter i putopisac na biciklu s hlačnicama uvučenima u čarape da mu ih ne uhvati lanc, bio bi zadovoljan: imao bi tema k’o u priči! K’o u vrijeme između dva svjetska rata kada je nevjerojatnim novinarskim i kreativnim instinktom slijedeći teme šalabajzao Hrvatskom, nerijetko i prerušen, sve dok se bježeći odnosno leteći u partizane avionom nije survao u smrt.

Grafička rješenja Davora Šunka za Fra Ma Fu festival / Fotografija Božica Brkan
Grafička rješenja Davora Šunka za Fra Ma Fu festival / Fotografija Božica Brkan

No, dok je reportaže u našem svijetu i našem vremenu sve manje, kao nekad, kraljica, vrsta na prijelazu između novinarstva i književnosti, u svakom slučaju lijepo pisanje, i nauštrb nje kraljevi kojekakvi drugi, sve manje novinarski formati, ne samo plaćeni nego međuvrste, hibridi, hermafroditi, surogati, festival njoj posvećen sjaji kao uzor i to ne samo u novinarskim okvirima, nego turističkim, organizacijskim itd. Bravo organizatori, bravo SINKO Institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje, zezantski a zapravo vrlo seriozno i točno nazvane institucije.

Jedan od organizatora, moj omiljeni kolega (nisam ni znala da je direktor festivala!) Goran Gazdek, nagrađivan što za pisanje a što za organizaciju, s kolegama iz virovitičkoga ogranka HND-a, također nagrađivanim novinarom Ivanom Žadom i brojnim drugima, ne bi bio tako uspješan da nema mnogo manje novca od htijenja da se učini nešto za sebe i kolege sad više ne samo iz cijele Hrvatske, nego iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine… Toliko su dobri da im dajte još manje novca i još ih manje podržavajte!

Prepoznatljiv i festivalski web
Prepoznatljiv i festivalski web fejsbook prema webu

Početkom rujna održan već Treći Fra Ma Fu Festival u Virovitici, Slatini, Pustari Višnjici i drugim mjestima od 7. do 10. rujna 2017., na kojem sam imala čast opet sudjelovati i na okruglim stolovima i u predstavljanjima (osobito gastropredstavljanju), ponovno se iskazao uza sve drugo i kao već postojani brand/brend, sjajnim dizajnom.

Vratim se doma, pa vidim na fotkama organizatore u crnim i goste u bijelim majicama, prepoznatljivih sa dva prethodna a ipak drugačijega trećeg festivala, jednako a ipak smislena varijacija na temu, pa pregače glumaca-kuhara za novinare, pa platnene vrećice za nošenje, pa promo-materijali od ulaznice za koncert Gustafa i penkala do šećerćića za kavu i letaka s pozivom da se navrati na izložbe od stripa do fotografije, promocije od romana do ne-znam-čega, pa akreditacije (organizator, gost), pa pisaljke, pa blokići za novinarske bilješke i pisanje uopće s programom projekta za koje moj sin, kolega i netokrat, i poslom i po dobi kompetentniji od mene, Ivan Brezak Brkan kaže tako jednostavno i tako dobro! Imaš jedan viška?

I mojoiOblizeki na fejsu Fra ma Fua označeni prepoznatljivim logom
I mojoiOblizeki na fejsu Fra ma Fua označeni prepoznatljivim logom

I je! Sve napravljeno za novinare i za sponzore i za publiku, ali ne piarovski nego baš novinarski. Korisno. Predviđam da će se uskoro o slučaju Fra Ma Fu festa pisati kao o ukupno zanimljivom i vrlo uspjelom primjeru, slučaju, case study. I to ne samo novinarski!

A dizajneri, agencije, sajmovi i tko li sve ne ocjenjuje logotipe, dizajn, kampanje, projekte…, sjetite se festivala Fra Ma Fu! Autor grafičkoga rješenja je, valja osobito istaknuti, Davor Šunk, svestrani (osim grafičkim dizajnom bavi i dječjom književnošću, stripom, ilustracijom, fotografijom…) ili, kako sebe zezantski naziva, samohrani umjetnik te jedan od kulturnih i društvenih aktivista, pogrešno je reći lokalnih, ponajmanje provincijskih, virovitičkih, mikeških, s obzirom na međunarodni odjek festivala i njegova znakovlja. Nadam se zaštićenoga.

S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva / Fotografija Miljenko Breza
S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva Davor Šunk / Fotografija Miljenko Brezak

Ne mogu ispričati priču ni o Fra Ma Fu festivalu ni o Davoru Šunku, a da iz umjetnikova intervjua Sandri Pocrnić Mlakar za Virovitica.net o stripu ne dodam i podatak kako je i inače veliki poklonik Fuisova djela i njegove životne filozofije, uza sve drugo i vječni znatiželjnik i putnik koji iz egzotičnih zemalja donosi fotografije i putopise, u znak poštovanja u Virovitici još 2009. godine organizirao strip festival Fra Ma Fu, na kojem su gostovali hrvatski velikani stripa.

Talentiran i svestran vodi predstavljanje knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Talentiran i svestran vodi predstavljanje knjige / Fotografija Miljenko Brezak

 

Što je to vječno i uvijek atraktivno u Fuisovu djelu da ga neprestano istražujemo i vraćamo mu se?

Godine 2009. godine dogodio se fenomen u obliku strip festivala Fa Ma Fu u Virovitici. Franjo Martin Fuis neiscrpni je izvor i poticaj kreatorima. Na ovim područjima zasigurno je jedan od najvažnijih stvaralačkih likova koje kultura treba bilježiti i pamtiti. Vizionarski Fuisov profil ostavio je traga ponajviše u duhovnom smislu što nam predočavaju artefakti Andrije Maurovića, velikana stripa za kojeg je Fuis radio scenarije (neponovljivi lik Starog mačka). Fuis je bio i vrstan istraživački/putopisni novinar. Poginuo je u avionskoj nesreći kao istinski antifašistički hrvatski domoljub.

Nisam mogla ododljeti da se ne fotkam s Goranom Gazdekom, prigodno dizajniranim / Fotografija Miljenko Brezak
Nisam mogla ododljeti da se ne fotkam s Goranom Gazdekom, prigodno dizajniranim / Fotografija Miljenko Brezak

Eto, rekoh ja svoje, a vi čitajte. Strip, putopis, reportažu ili što god želite. Ali – čitajte! I ne razmišljajte o tome je li prije brend bio sam Fra Ma Fu odnosno Franjo Martin Fuis ili festival posvećen mu. Obojica su odličan povod i razlog za kreativno druženje.

20170912 – 20170921                                                                                                               

linkovi

Na Pustari Višnjici uza sve drugi predstavili i – bošpor

http://www.virovitica.net/davor-sunk-hrvatska-je-vrlo-jaka-u-strip-produkciji-ali-izvoznoj/25791/

http://www.virovitica.net/davor-sunk-u-zavicajnom-drustvu-viroviticana-multimedijalac-kojem-je-svaki-medij-premalen/24205/

Jutro poezije 16. rujna 2017.: Božica Brkan

Već devetu godinu njegov voditelj, Robert Roklicer rujan na Jutru poezije zamislio je kao Mjesec pjesnikinja iliti Dame prve biraju. Svake subote u podne pod Starim krovovima (iliti kod kultnog Šnidaršića, gdje se u filmu Tko pjeva zlo ne misli razglabalo o Abesiji) u Basaričekovoj na zagrebačkome Gornjem Gradu smjenjivale su se kao glavne gošće pjesnikinje dosad Diana Burazer, Sanja Baković, idućih subota slijede Nataša Nježić Bulić i Ružica Cindori, a 16. rujna 2017. pola sata poezije publici je darivala književnica Božica Brkan.

Božica Brkan i voditelj Jutra poezije Robert Roklicer / Fotografija Miljenko Brezak

Predstavila se što pjesama na standardu a što na kekavici te kronološki iz različitih kreativnih razdoblja te pet dosad objavljenih zbirki pjesama kao i još neobjavljenih: najljepše je pisati pjesme, dipovci ah dipovci, Dječak I javor, aritmetika, oblutak, vermut, musolini, rastovina, dva bori, sve pasent, postaja XI: promatračica i konzumentica medija, postaja XV: molitva matere kristušove, ta moja kej pesma, nadelena, doveka, moja haljina za snove, kurtasti pes, tenki led strah, stube u nebo, nehotice, Ikar / Ljubavni let, lakrimonij, pevcov korak.

Božica Brkan i dio publike / Fotografija Miljenko Brezak

Kako je izjavila za Vijesti iz kulture HTV-a novinarki Lini Kežić, na Jutru poezije nastupala je i kao mlada pjesnikinja, studentica, u Mesničkoj, a onda u Berislavićevoj i Basaričekovoj, počašćena što može stihove govoriti u neformalnoj instituciji koja postoji i preživljava od 1964. i na kojoj su svoje stihove čitali gotovo svi važni i najvažniji hrvatski poete, a mnogi od njih su na Jutru poezije i prvi put nastupili javno.

Dio publike na Jutru poezije / Fotografija Miljenko Brezak

Božici Brkan u subotu su svojom poezijom uzvratili Luka Kordić, Tatjana Lončarec, Žarko Jovanovski, Stela Hrvojčec, Zrinko Šimunić, Josipa Marić, Zdravko Odorčić, Milko Kiš, Maja Gregl, Boris Kvaternik, Ana Smrk Habazin, Darko Domić, Ivor Kruljac te, prvi put, Mavro Matasović.

20170916

linkovi

http://www.casopiskvaka.com.hr/2017/09/bozica-brkan-urednica-pjesnikinja-na.html

Idemo k Šnidaršiću! – umjesto kave 21. rujna 2017.

Joža Skok, mirno počivao! – umjesto kave 13. rujna 2017.

U obiteljskom krugu danas malo iza podneva ispraćaj je Jože Skoka. Ne pripadam tome krugu, ali sam žalosna kao da se opraštam s ocem, bratom, prijateljem. Takvim sam posvojila samozatajnoga kajkavologa bogate bibliografije pred kojima sam uvijek imala neku vrstu treme s poštovanjem: kej mi bu rekel?

Joža Skok / Fotografija Miljenko Brezak
Joža Skok / Fotografija Miljenko Brezak

Još otkad je moj rodni Okešinec u recenziji zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom nazvao mitskim. Ni sama ne bih mogla smisliti moćniji kompliment svojoj Vetrenici, obiteljskoj arheologiji.

Joža Skok potpisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Joža Skok potpisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Otkad mi je pjesme uvrstio u objavljenu i, kako je rekao, odabrao i pjesme i pripovijetke, za neke svoje nove knjige. Otkad mi je, kad sam ga zadnji put vidjela na objedu u DHK uz dodjelu Krležine nagrade rekao ozbiljno kao da mu šala nije ni na kraj pameti da više neka ne pišem jer je za neki kajkavski leksikon što li dovršio natuknicu o meni.

Otkad me je onomad, došavši prvi, dočekao na promociji vrlo ozbiljno me ukorivši kako se zbog mene nije naspavao, jer je cijelu noć čitao moju Kajkavsku čitanku. A ja sam njemu došla u čast 85. rođendana.

Za uspomenu: s obilježavanja 85. rođendana Jože Skoka u Matici hrvatskoj / Fotografija Miljenko Brezak
Za uspomenu: s obilježavanja 85. rođendana Jože Skoka u Matici hrvatskoj / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko li je učinio za nas, za mene!? Zaslužio je miran počinak. Posvećujem mu svoj upravo dovršen Život večni. Veselio bi mu se.

20170913

Post scriptum

Danas, 9. rujna 2017., kolega književnik Denis Peričić iz Varaždina poslao mi je e-mail, koji s razlogom prenosim:

Pozdrav, Božice,
lijepo si napisala o Joži na svom blogu.
Evo i ja sam se malo potrudio u svome skučenome medijskom spektru; prilažem, neobvezno:

http://regionalni.com/zivotdrustvo/kolumne/mr-sc-denis-pericic-hvala-vam-ucitelju-29449/

http://regionalni.com/aktualno/joza-skok-komemoracija-29400/

Srdačno,
Denis

Dodajem linove i parafrazu: čitati, čitati, čitati

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/blog-b-brkan-u-bloku-u-kaju-posvecenome-jozi-skoku/

http://www.bozicabrkan.com/dan-s-krlezom-umjesto-kave-7-srpnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-18-listopada-2016-petrica-kerempuh-govori-hochdeutsch/

http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ime-bozice-brkan-ponosno-u-knjizi-joze-skoka-prilozi-povijesti-hrvatske-kajkavske-i-djecje-knjizevnosti/

http://www.mvinfo.hr/clanak/u-86-godini-zivota-preminuo-hrvatski-knjizevni-kriticar-i-povjesnicar-joza-skok

Kupila sam brdo – umjesto kave 7. rujna 2017.

U vrijeme velikih kupoprodaja, prodornih agencija, međunarodnih nabacivanja teškim milijuna kojekakvih novaca za ovo i ono, razmišljanja u što – ako se ima što – ulagati za bolju budućnost i crne dane, u vrijeme licitiranja i povoljnih – uvijek povoljnih!) zajmova i tome slično, jedino za čim možemo posegnuti u vlastitu samoobranu i u obranu svijeta je poezija.

Na Jutru poezije Božica Brkan, voditelj Robert Roklicer i glavna gošća prošle subote Diana Burazer / Fotografija Miljenko Brezak
Na Jutru poezije Božica Brkan, voditelj Robert Roklicer i glavna gošća prošle subote Diana Burazer / Fotografija Miljenko Brezak

Podsjetila me je prošle subote na gornjogradskom Jutru Poezije ponovno na to pjesnikinja Diana Burazer, majstorica naranče i ljubavi i nebeskih jabuka, mnogih mudrosti i još koječega, otkrivši nam i još neobjavljenu čudesnu pjesmu o svojoj kupoprodaji. Hvala, Diana!

U kontralihtu: Diana Burazer čita nove pjesme / Fotografija Miljenko Brezak
U kontralihtu: Diana Burazer čita nove pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Diana Burazer
Kupila sam brdo                 

Kupila sam brdo!
Ne kuću –
kuća ima zidove, krov
toplinu, obitelj

 Kupila sam brdo!
Ne šumu –
ona ima močna stabla,
hladovinu,
krošnjama zaklonjeno nebo.

Kupila sam brdo!
Ne livadu –
ona je ravna,
zeleno jednostavna.
U njoj se
nebo se utopilo.

Što ću s brdom?
Stojim na vrhu
okrećem se na sve strane

Sve,
sve je moguće – dojavljuje mi
izvanvremenski Stvoritelj
spreman pomoći
bez ikakva alata i raspoloživa vremena.
I dodaje
– samo ako znaš zašto si kupila brdo.

Dobro – kažem pomirljivo
slikar sam, i nisam
pjesnik sam, i nisam

sanjar,
koji je kupio brdo,
jesam.

20170906

Božica Brkan na www.virovitica.net za uvod u Fra Ma Fu Festival

Prenosimo www.virovitica.net:

http://www.virovitica.net/bozica-brkan-najdraze-mi-je-kad-se-bastina-inovira-na-visokoj-europskoj-razini/29751/

Božica Brkan: Najdraže mi je kad se baština inovira na visokoj, europskoj razini

Fra Ma Fu   |   Sandra Pocrnić Mlakar   |   02.09.2017.   | 327 pogleda

Božica Brkan: Najdraže mi je kad se baština inovira na visokoj, europskoj razini

Dolazak Božice Brkan za Fra Ma Fu Festival veliko je priznanje i za festival i za Viroviticu. Božica Brkan je pjesnikinja, književnica i nagrađivana novinarka, osnivačica bloga Oblizeki, dugogodišnja urednica Večernjakova priloga Vrt, autorica Enciklopedije špeceraja i zavičajne čitanke Moslavina za stolom. Zbog svog znanja o gastonomiji i enologiji, poljoprivredi i gospodarstvu te zbog velikog iskustva u pisanim medijima, rado je viđena članica žirija za dodjelu i gastronomskih i agronomskih i novinarskih nagrada, svih disciplina koje se demonstriraju na Fra Ma Fu festivalu.

Zbog toga nas je posebno zanimalo kako Božica Brkan ocjenjuje rujanska događanja u Virovitici i kriterije koje je postavio Fra Ma Fu festival. Sa cijenjenom književnicom i novinarkom razgovaramo o gospodarstvu i gastronomiji koje Virovitica predstavlja novinarima na Fra Ma Fu festivalu, o razmjeni iskustava među generacijama novinara i današnjem statusu reportaže u medijima te, naravno, o osnovama njezinoga svestranoga stvaralaštva.

* S obzirom da ste bili dugogodišnja urednica Večernjakova Vrta, jeste li ranije posjećivali Viroviticu i okolicu? Primjećuje li se u virovitičkom kraju razvoj i unapređenje poljoprivredne proizvodnje, OPG-a i prateće industrije?

– Primjećujem – promjene. Davno sam, još i za Vjesnik, prije Večernjaka, pisala o virovitičkoj šećerani i duhanu, a danas o proizvodima više faze prerade, inovacijama u uzgoju kao što je batat, ekoproizvodnja i slično. Davno sam recenzirala tada stvarno pionirsku knjigu svoga suradnika dr. sc. Krste Benčevića o tome kako od gnojnice u poljoprivredi proizvesti energiju na primjeru Višnjice, da bih poslije, ima tome i desetak godina, objavila cijeli serijal tekstova o Višnjici, od proizvodnje batata i konjogojstva do razvitka tada uglavnom samo obećavajućega turizma. Rado se prisjećam i da su se pri zaštiti virovitičke paprike tražili tekstovi i u mom arhivu. Najdraže mi je kad se nešto tradicionalno, baštinsko inovira i to na visokoj, čak europskoj i svjetskoj razini.

* Predstavljanje lokalnih specijaliteta redoviti je dio programa Fra Ma Fu festivala, a događanje Glumci kuhaju novinarima prošle godine demonstriralo je specijalitete koje priređuju muškarci u lovačkim pohodima ili u proslavama Vinceka i Martinja. U kojim je krajevima Hrvatske još razvijeno takvo viteško, muško kuhanje na otvorenom?

– Za razliku od žena, kojima je kuhanje doma nekako sudbinski predodređeno, muški su po cijeloj Hrvatskoj, i ne samo Hrvatskoj, prisvojili dio specijaliteta koji rado zovem muškom kuhinjom, bila ona lovačka, ribička ili vinska, pivska… Priznajem, uvijek sam pomalo skeptična prema njihovim navodnim tajnim sastojcima. Muški su si i u kuhinji uvijek znali odabrati bolje poslove. Izuzetno ćete rijetko u restoranima s visokom gastronomijom naići na žene chefove. Nadam se da u kuhanju na otvorenom, kako kažete, namirnice i pripreme i poslije operu posuđe te da za to vrijeme žene ne usisavaju i ne peru prozore nego su gošće muških gozbi. No, što mogu takva sam, kao i u Arsenovoj pjesmi, mislim da je najbolja kuhinja zajednička, pa i udvoje!

* Reportaže Franje Martina Fuisa dokazale su se kao trajna vrijednost. Primjećujete li u današnjem novinarstvu trajne vrijednosti? Koliko današnje novinarstvo cijeni reportažu? Što se promijenilo u novinarstvu otkako ste 1980. godine osvojili nagradu za reportažu?

– Reportaža je, očigledno moja miljenica, kao i sve druge rubne novinsko-književne vrste, od crtice dalje, očigledno zbog bliskosti s književnošću. Nije bez razloga moja književnost od pjesama do romana zaražena i stilom i temom novinarstva. U Vjesniku sam, srećom, na velikim stranicama-plahtama imala prostora, ali i razumijevanja za svoja istraživanja, za zagrebačke i provincijske laganice, kulturne i ekonomske reportaže, za Nedjeljni Vjesnik i krasno ilustrirane fotografijama odličnih fotoreportera koji su mi i prijatelji do kraja života. Manje je znano da sam reportaže radila i za šareni tisak, danas bismo rekli glossy, s još ljepšim fotkama, te nešto manje čak i za radio i TV. Danas si reportažu dopustim i na svojem webu Oblizeki. Reportaža, jer danas se i koješta drugo zove kraljicom, u modernim je medijima, nažalost, zapostavljena, jer uglavnom se misli da je ona trošak, traži teren i vrijeme (i ono je novac!), radoznalost i iskustvo, a vješte zanatlije, kako reporteri tako i urednici, lektori, dizajneri – i njih ima! – manje su važni od zadanih formata, a i manje svrsishodni, kako u osvajanju gledanosti, slušanosti, čitanosti, tako i sponzora. Uspješnije su u tome hibridne vrste.

* Fra Ma Fu festival omogućuje susret mladih i iskusnijh, razmjenu mišljenja i suradnju. Koja su još događanja koja organiziraju novinari slične prilike za susrete mladosti i iskustva?

– Nema ih mnogo, zapravo Fra Ma Fu festival je jedini takav! Ali temelj je gledati, vidjeti, pratiti što kolege i uopće mediji rade kako u tiskovinama, tako i na radiju, TV-kanalima, internetskim portalima… I u nas i u svijetu. Kao čovjek od tiska, i ja sam se morala priviknuti i priučiti najprije elektroničkim medijima, a sada društvenim mrežama. I novim čitateljima. Valja raditi na sebi i svom izričaju, stilu, samosvojnosti, prepoznatljivosti.

* Osim što vodite blogOblizeki i objavljujete knjige o kulturi stola, osvajate književne nagrade i poezijom, pa i romanima na standardnom hrvatskom i na kajkavskom iz moslavačkog kraja. Što je za vas bilo prije, poezija ili proza? Zašto i danas i poezija i proza?

– Za mene je prvi – Tekst! Riječ. Ma koliko slika govorila tisuću riječi. Zbog pisanja sam ušla i u novinarstvo, a mnogo prije toga u poeziju, kamo sam se poslije i vratila, a jednako tako ušla sam i u kratke priče, pa i u romane. Jedino, da bih mogla pisati, a onda i odabrati što ću pisati, zbog toga sam postala i urednica i nakladnica, čak i osnivačica medija. Pokušavam biti vlasnicom svog Teksta.

Dodajemo sa zagrebačkog Jutra poezije:

Božica Brkan i autorica intervjua Sandra Pocrnić Mlakar / Fotografija Miljenko Brezak

 

Na WordCamp Zagreb Božica Brkan vodila radionicu Lijepo pisanje

Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan u društvu braće koji su dio organizatorkog tima događaja, Emanuela i Lucijana Blagonića / Fotografija Miljenko Brezak

Na WordCamp Zagreb  od 1. do 3. rujna 2017. prvoga dana u petak, 1. rujna 2017.u Visokom učilištu Algebra održane su radioniceuglavnom na hrvatskom jeziku. U nizu zanimljivih tema skupljenih u skupine radionica za djecu, biznis, programiranje te osobni razvoj, među drugim temama posljednje skupine bila je radionica Lijepo pisanje. Vodila ju je Božica Brkan, zamijenivši kolegu Gorana Gerovca iz Večernjega lista – uz Bug i Netokraciju medijskoga partnera Wordcampa – koji je izostao iz osobnih razloga, a inicijalnim tekstom podsjetivši kako danas mnogi nažalost zapostavljaju vještinu lijepog pisanja, a uz kreativnost ona je jedna od ključnih vještina za uspjeh svih koji objavljuju tekstualni sadržaj na bilo kojoj postojećoj platformi. U Večernjem listu znaju koliko je lijepo pisanje važno te niti u najgorim kriznim vremenima nisu odustali od ničega što bi utjecalo na razinu pismenosti. U Večernjem članke pišu i pisci te se u svakom segmentu djelovanja njeguje hrvatski jezik. Na ovom workshopu naučite kako pridobiti čitatelje stilom i pismenim izražavanjem.

Priprema neposredno prije WordCampa o lijepom pisanju: Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan lijepo pisanje vidi nešto drugačije, a upravo u njegovu ustrajnom i trajnom zapostavljanju nalazi jedan od razloga povijesnoga pada ne samo tiskanih nego i elektroničkih i internetskih medija. Lijepo pisanje odavno je prestalo biti ono što je nekad bio krasopis a takoreći donedavno primjerno strukturiran i klasično lijepo napisan tekst. Sklad oblika odnosno forme, dizajna i sadržaja, opet neovisno tematski ili vrstom kakvoga, ali svakako kompetentnoga, pokazuje se važnijim nego ikad, neovisno o tome radi li se o kakvom običnom, književnom, novinarskom, promotivnom ili nekom drugom tekstu. O tome su se interaktivno bavili sudionici workshopa Lijepo pisanje. Sudjelovao je vlastitim iskustvom i osnivač Netokracije Ivan Brezak Brkan.

Glavnina sudionika WordCampa o lijepom pisanju / Fotografija Miljenko Brezak

20170903

link

https://2017.zagreb.wordcamp.org/schedule/workshops/

https://2017.zagreb.wordcamp.org/session/lijepo-pisanje/
https://2017.zagreb.wordcamp.org/speaker/bozica-brkan/

Tito i Kolinda iz Billicheva kista – umjesto kave 30. kolovoza 2017.

Baš sam se razveselila uočivši s puta hrvatske predsjednice po Australiji postove osoba koje sam upoznala na svome australskom književničkom putovanju sa Željkom Lovrenčić i Markom Gregurom 2014. godine. S razlogom sam još nedovršenu knjigu-spomenar s toga putovanja down under nazvala Australija, Darling. Naši ljubazni domaćini bili su prof. dr. sc. Luka Budak, prvi čovjek Hrvatskih studija Macquarie University, bračni par Tičić, Ned Ticic i Dara Bonić, i mnogi drugi (chef Dennis Valcich je, koliko znam, u to vrijeme bio još na svome hrvatskom otoku!), a da i ne spominjem Charlesa Billicha, maestralnoga slikara o čijim se visokim zaradama u nas zna više negoli koliko visoko umjetnički kotira u svijetu.

Književnici kod slikara: Željka Lovrenčić, Charles Billich, Božica Brkan i Marko Gregur
Književnici kod slikara: Željka Lovrenčić, Charles Billich, Božica Brkan i Marko Gregur

Iz njegove sam galerije i ateljea na tri kata preko puta slavne sidnijske Opere ponijela, dakako s posvetom, grafiku posvećenu 200. obljetnici Australije, okus francuskoga šampanjca kojim nam je nazdravio, sjećanje na psića Charliea. Dok se nismo divili njegovu ciklusu, tada u radu, nazvanom Red, Crveno, razgovarali smo o gastronomiji. Bila sam baš sretna što sam ponijela svoju Hrvatsku za stolom, jer majstor voli kuhati.

Marko Gregur, bračni par Tičić Dara i Ned te Charles Billich
Marko Gregur, bračni par Tičić Dara i Ned te Charles Billich

I sad, u domovini strka oko tog našeg Billicha i portretâ predsjednice. Neki ih našijenci naručiše, pa odbiše preuzeti, jer da im se nije svidjelo slikarovo viđenje Kolinde Grabar-Kitarović, opisuju naši zločesti mediji (kao: umjesto na zidu završili u bunkeru, a umjesto u bunkeru zacršili na netu!), jednoga kao portret Hanke Paldum ili Silvane Armenulić (isprike objema pjevačicama!) s trogirskom katedralom na glavi, a drugi put kao vitke sokačice u haljini-fertunu na crveno-bijele ili bijelo-crvene cro-kocke. S mlinčenjakom. Razvlači tijesto. I da ne opisujem/prepisujem dalje, došlo je do propusta u protokolu, te ga križalo te ga zvalo, te se dodvoravalo te se odvoravalo te ovo te ono. Tipično naše.

Na vratima Billicheve trokatne galerije sa slikarom Božica Brkan i Željka Lovrenčić
Na vratima Billicheve trokatne galerije sa slikarom Božica Brkan i Željka Lovrenčić

A majstora očito baš briga, već navodno najavljuje prodaju portretâ u humanitarne svrhe, licitaciju što li. Zna majstor i kako se slika, ali i kako se trži. Zar bi opstao u tome velikom svijetu drugačijih kriterija i drugačije konkurencije? Podsjećam samo na formatom malenoga Titu s ogrlicom od ljudskih lubanjica, koju je i nama prikazao – taman je prije toga tuda prošao i premijer Zoran Milanović! – a ja sam odmah pomislila kako mu je to valjda najlošija star u cijeloj galeriji. Više politika negoli umjetnina.

No, kako obično Billich pripovijeda zašto je pobjegao iz Hrvatske odnosno iz Jugoslavije, vremešni slikar mogao bi usporediti da, ma i države ispropadale, u odnosu prema umjetnosti, umjetničkoj slobodi i tome slično nismo, izgleda, napredovali ni malo, bilo doma bilo na najudaljenijem kontinentu. Mora nam se sviđati. Ne može slikar imati svoje viđenje, nego mora slikati što i kako vidi onaj i kako se dopada onome tko njegov rad plaća. Jedino što se dolje nađe tko će platiti. Ovdje se zacijelo ne bi usudio. A i to je valjda neka licentia poetica.

20170828 – 20170829 

linkovi

http://oblizeki.com/thai-sea-food-ili-nova-australska-kuhinja-na-nacin-chefa-dennisa-valcicha-14065

http://oblizeki.com/dennis-valcich-i-u-hobotnici-na-salatu-spaja-hrvatsku-i-australsku-kuhinju-14045