27. Croatia rediviva Ča-Kaj-Što u Selcima na Braču

Pjesnici sudionici ovogodišnje manifestacije Croatia rediviva / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnici sudionici ovogodišnje manifestacije Croatia rediviva / Fotografija Miljenko Brezak

Među dvadeset i četvero pjesnika i Božica Brkan nastupila je u subotu 5. kolovoza 2017. na pjaci u Selcima na Braču na 27. manifestaciji Croatia rediviva Ča-Kaj-Što, pročitavši pjesmu Košula za na noč. Također je kao izaslanica predsjednika Društva hrvatskih književnika Đure Vdmarovića pozdravila pjesnike, domaćine i goste.

Pjesnici pred Zidom od poezije Božica Brkan, utemeljitelj manofestacije Drago Štambuk i Marko Gregur / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnici pred Zidom od poezije Božica Brkan, utemeljitelj manofestacije Drago Štambuk i Marko Gregur / Fotografija Miljenko Brezak

Oliveatus je ovogodišnje manfestacije pjesnik Tomislav Domović. Njegovi stihovi, prema zamisli začetnika manifestacije Drage Štambuka, dogodine će biti uklesani u bijeli brački kamen na Zid od poezije.

Pjesnikinja B. Brkan čita pjesmu Košula za na noč / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnikinja B. Brkan čita pjesmu Košula za na noč / Fotografija Miljenko Brezak

20170807

 

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=f0sOvK5Velc

https://www.youtube.com/watch?v=nrIxQ7wkRfg

https://www.youtube.com/watch?v=-BS1T2Nnm7g

https://www.youtube.com/watch?v=iyZYZ35VONQ

http://www.bozicabrkan.com/hrapocusa-vitalac-i-zlatna-formula-ca-kaj-sto/

 

Vukovarka, muškatla gopođe Marije i gospođe Jasmine – umjesto kave 3. kolovoza 2017.

Gospođa Jasmina Reis očito je za mene vrlo poticajna. Najprije me je nadahnula za priču Cohenova longplejka (objavljena u Večernjaku!), a onda mi je netom esemesom poslala iznenađenje koje me je baš zdrmalo (piše: i nju je!), uz poruku kako je tražeći nešto drugo naišla na našu zajedničku Vukovarku.

Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.
Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.

O toj je muškatli, belogoniji, pelargoniji, điranu, naime pelceru donesenome u nevremena iz Vukovara, pa uzgajanome u Zagrebu i nazvanome po gradu-heroju, njezina majka Marija Šenoa, supruga Zdenka Šenoe, i to ne jednom, pisala prije više od dvadeset godina u Večernjakovu Vrtu, koji sam tada uređivala. A ja sam napisala i kolumnu Pogled odozdo.

Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.
Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.

Koliko sjećanja uz dva-tri izreska iz starih novina! Ma moram konačno napisati svoju vrtnu knjigu, jer je zaslužuju i brojni suradnici i čitatelji Vrta. Hvala i jednima i drugima, i gospođi Mariji, a i gospođi Jasmini.

Moja kolumna Pogled odozdo (Vukovarska muškatla) iz Večernjeg lista, 1997.
Moja kolumna Pogled odozdo nadahnuta vukovarskom pelargonijom iz Večernjeg lista, 1997.

20170803 u 19,10

Božica Brkan surađivala na novoj suvenirskoj tradicijskoj kuharici Ethno Croatie

Potkraj srpnja u prodaju je stigla nova, suvenirska tradicijska kuharica u projektu Ethno Croatia, za koju je deset tradicijskih recepata odabrala i o jelima ispričala priče Božica Brkan. Ovisilo je to o 10 prije odabranih motiva s narodnih nošnji. Odabrane su štrukledalmatinski arancini, ličke pole, lešana mlada paška janjetina, pečena posavska guska, slavonski čobanac, dalmatinski brodet, mišancija, bregovska pita i istarska jota. Neka od tih jela su zaštićena i kao nematerijalna kulturna baština, a neka su na tom putu.

Oba dizajnerska rješenja naslovnice nove suvenirske kuharice

Autorica je svoje zamisli povezala ne samo sa svojom knjigom Oblizeki – Moslavina za stolom i brojnim kuharicama poput Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata i drugima, nego i sa svojevrsnom hrvatskom top-listom i s izvornom zamisli izdavača, koji je nisku suvenira, uporabnih predmeta povezao s etnodizajnom Ethno Croatia.

Autorica Oblizeka Božica Brkan i voditeljica marketinga Eurocoma Vedrana Čorak s gotovom zajedničkom suvenirskom kuharicom u ljeto 2017. (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Tako su stilizirani motivi i priče ispričane na hrvatskome i engleskome pratile, prema njihovu katalogu, najprije gel olovke, zatim rokovnike, kutije za papiriće, podmetači za čaše, prirodni sapuni (npr. Mediteranska kraljica s Hvara, lavanda dakako, Gospina trava s Visa, Cvjetovi smilja iz Istre), mirisne svijeće, ukrasne vrećice, drveni magneti, kartonski i kožni označivači stranica.

Kuharica je otisnuta na retro papiru u veličini 240 mm x 170 mm načinjena je u dva grafička rješenja te također na hrvatskoj i engleskom, a recepture su pojašnjene maksimalno grafički sa sastojcima i pripremom te s pričom o mjestu odakle potječe vez te s pričom o jelu, s ostavljenim praznim prostorom za dopisivanje i drugih receptura.

linkovi

http://oblizeki.com/i-suvenirska-tradicijska-kuharica-u-projektu-ethno-croatia-20960

https://www.instagram.com/p/BXIP-jljOr_/?taken-by=ivanbrezakbrkan

Stol za… – umjesto kave 1. kolovoza 2017.

O stolovima kuhinjskim, radnim i inim, kao na jednima se dijele karte, obitelji, a na drugima, onim zelenim, i države, toliko sam se napisala da neću ni samu sebe citirati. Ali su me ljeto i čekanje da se za jutarnji espresić oslobodi neki stol u mojoj omiljenoj Beleci nagnali da progovorim ne o stolovima i druženju nego o – usamljenosti, osamljenosti. Kako god.

Uvidjeh, naime, da ću radije sjesti za neki stol na suncu, nego prisjesti na koji u hladovini gdje već netko sjedi, pogotovo jer je stol dug i velik, s klupama, kao u konobi, i da ćemo biti udaljeniji negoli da negdje sjedimo za dvama malim, svojim stolovima. Strancima, vidim, nije to problem, čak i ne pitaju: je li kod vas slobodno? Samo sjednu i naruče.

Nakanjivala sam se, nakanjivala, stvarno je bilo paklenski vruće, zvizdan, pa kad sam konačno poskočila do gospođe koja je upravo dizala od takva velikoga, usamljeničkoga stola da je pitam hoće li još sjediti ili možemo mi…, gospođa je stvarno susretljivo, jedva dočekavši šlagvort za razgovor, rekla da smo već mogli sjesti i prije k njoj, što nismo, kako ima dovoljno mjesta, samo ako se ne bojimo psa, a mi, ma ne, gdje bi… Baš smo se, govori, mogli narazgovarati kao što se njezina prijateljica već dosita narazgovarala s gospodinom za drugim stolom, svatko za svojim stolom i sa svojim psom, već su bili na vrlo intimnoj temi tjeranja kujice.

U našoj kavanici za svakim stolom, kao ujutro u Zagrebu idući na posao u autu, rijetko su popunjena sva četiri postavljena stolca. Češće sjedi dvoje, par, eventualno i dijete ili pesek, a vrlo često i samac ili samica koji su navratili zbog kave i wifija i onda ustrajno koncentrirano tipkaju, obično na mobitelu. I sad ti čekaj. I, dakako, da sam čekajući, srećom i šetajući uz more, razglabala kako to u svojim bistroićima, pa i restoranima, rade ekonomični Francuzi, pa i Talijani s obično stolićima za dvoje, kao u onome našem starom šlageru, koje dodaju i spajaju, šire prema potrebi za još dvoje, pa za još dvoje…

Navratiš li samo na kroasan i kavu ili čašu beaujolaisa nouveau ili prigristi pâté de campagne, sjedneš, pa sjediš i gledaš parišku jesen i Parižane. Tako sjede i drugi gledajući svijet. I čak i kad si sam, ne osjećaš se samom/samom.

20170728 – 20170730

Infeld – umjesto kave 29. srpnja 2017.

Nekako su mi Kulturni centar Infeld i Dobrinj postali sinonimi. Nešto ne preveliko, ali lijepo i toplo, no osvježenje u vrućem ljetnom danu.

Unišla u Murtićev Mediteranski vrt / Fotografija Miljenko Brezak
Unišla u Murtićev Mediteranski vrt / Fotografija Miljenko Brezak

Ne znam sa čime bih to usporedila. Svako ljeto očekuješ više nego prošlo, a dobiješ – još više. Tako i ove, Godine kulture Austrija-Hrvatska. Od početka srpnja do kraja rujna Hrvatska umjetnost 20. stoljeća. Ako kažem Vlaho Bukovac, Oton Gliha, Krsto Hegedušić, Vasilije Jordan, Ferdinand Kulmer, Mila Kumbatović, Edo Murtić, Zoran Antonio Mušič i Italo Sambolich, nisam rekla dovoljno, jer očekujete među 130 ulja i akrila, crteža i grafika nešto što još niste vidjeli, ali takvu dubinu, koje ima još i još…

Asocijacija: Krsto Hegedušić, Volovska zaprega, oko 1930., ulje na staklu
Asocijacija: Krsto Hegedušić, Volovska zaprega, oko 1930., ulje na staklu

Ima tu, dakako, tipičnih stvari, ali Glihine gromače odvedu vas i onamo gdje stvarno još niste bili, u neka godišta za koja niste znali, mnogo prije vas, iako ste se i tu, i vani u krajoliku i u galeriji na zidovima, susretali s velikom Glihinom arhaičnom geometrijom. Kao i Hegedušić, od portreta u ulju gospođe Branke Hegedušić iz 1940. do zatvorskih motiva u grafitnoj olovci ili zemaljskih, baš podravskih motiva naslikanih na staklu, preteča poslije preslavnih naivaca. Volovska zaprega iz 1930. Kao da je skica za onu Vjesnikovu sliku iz zagrebačke Moderne galerije na izložbi Sve naše životinje.

Miljenko Brezak s Jordanovom Lagunom
Miljenko Brezak s Jordanovom Lagunom / Fotografija Božica Brkan

Zurim u jednoga Murtića što me neodoljivo podsjeća na naš crtežić iz vrlo rane slikareve faze. A onda i u jednoga Jordana kakav nam je doma, još mokar, već visio na zidu, ali smo ga vratili jer je stajao više nego naš punoljetni odltajmer: kad se onaj straga zabubao u nas, moj M. najprije je išao pogledati je li Vasilije cijeli. Bolje da i ne govorim dalje, jer kako da prepričam Doživljaj, doživljaje?

Iz galerije, između umjetnina sačuvani baštinski detalji: bronzin / Fotografija Božica Brkan
Iz galerije, između umjetnina sačuvani baštinski etnodetalji: bronzin / Fotografija Božica Brkan

Uzmognete li, ako nikako, umjesto na jedno kupanje, ili za bure i ljetnog pjuska, pođite u dobrinjsku galeriju. Zagrepčani mogu skočiti između dvije kave. Govore kako ljudi stvarno tako dolaze, pa mi drago. Sjedimo na Pjaci u hladovini, pa naslikavam kamen i zeleno, svaku kamenu žardinjeru s pelargonijama, hortenzijama, čak aspidistrama te začinskim biljem, pa brajdu, tekomu, bršljan na suhozidu ili gumna. Infeld je, rekla bih, utjecao na Dobrinj, da se i sam proljepšao. Mediteranski vrt unutra, mediteranski vrt vani.

Hegedušićevo Seosko imanje, 1949., lavirani akvarel
Hegedušićevo Seosko imanje, 1949., lavirani akvarel

Već sam i zaboravila zašto baš tu otvoriše izložbeni prostor, pa još i izložbe s našim slikarima nama (i stranim turistima kojima tek brojimo noćenja, ne i pogledane izložbe) održavaju besplatno (i još kažu: ako želite, možete ponijeti plakat izložbe gratis, a fotografirati možete, samo bez fleša, molim!). Tumače kako se gotovo već stotinu izložbi održalo što na Krku, u Dobrinju – mjerodavni izjavljuju kolegama novinarima kako je Infeldova galerija zasigurno najjači i najkvalitetniji takav punkt u županiji – a što u Gradišću u Halbturnu. E, uzmognem li, pođem li ponovno s pjesnicima u Koljnof recimo, moram vidjeti što to imaju i tamo.

Oton Gliha, Gromače, 1965., ulje na platnu
Oton Gliha, Gromače, 1965., ulje na platnu

Infedovi, Peter (1942.-2009.) i njegova majka Margaretha (1904.-1994.) počeli su umjetnine skupljati sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Kad sam ja pošla u školu. Naraslo je to u Privatnu zakladu Peter Infeld, a zbirka se oslanja na Bečku školu fantastičnoga realizma, naivnu umjetnost iz Hrvatske, pop art, tibetanske budističke meditacijske slike i art brut. Pitam: je li to prostorno dosad najveća izložba? Govore mi: samo vam se čini, uvijek je na istom prostoru, ali uvijek neke nove umjetnine.

Ulični motiv iz Dobrinja koji jednostavno čeka da i njega netko ovjekovječi / Fotografija Božica Brkan
Ulični motiv iz Dobrinja koji jednostavno čeka da i njega netko ovjekovječi / Fotografija Božica Brkan

Pa idemo iz sobe na sobu, s kata na kat ili bodulski rečeno s poda na pod rastući s ljepotom mimo sve te svakodnevice što prijeti da će nas spržiti i izvana i iznutra. Ta nam ljepota pomaže da se odupremo, osnažimo, da znamo da još postoji, da je neuništiva ona, a bogme i mi s njome!

 

20170728

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-30-travnja-2017-sve-nase-zivotinje/

 

Delegacija DHK kod gradonačelnika Zagreba Milana Bandića

Preneseno sa stranice www.zagreb.hr

http://www.zagreb.hr/novoizabrano-vodstvo-drustva-hrvatskih-knjizevnika/112553

Novoizabrano vodstvo Društva hrvatskih književnika kod gradonačelnika

25.07.2017.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, sa suradnicima, jutros se u Gradskoj upravi sastao sa novoizabranim vodstvom Društva hrvatskih književnika, predsjednikom Đurom Vidmarovićem, članovima Upravnog odbora Božicom Brkan i Dubravkom Jelačić Bužimski i Marijom Peakić-Mikuljan.
Književnici u razgovoru s Milanom Bandićem sa suradnicima / Fotografija Jadranka Duilo www.zagreb.hr

U izjavi nakon sastanka, predsjednik Vidmarović rekao je kako su razgovarali o rješavanju imovinsko pravnih problema vezanih uz prostor u kojem se nalazi DHK. Gradonačelnik je prihvatio njihovu ideju da se po istaknutim književnicima imenuju ulice i trgovi, a Društvo će prijedloge dati Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova.  Dogovoreno je, također da će Grad, prema prijedlogu Društva, preuzeti brigu o uređenju grobova značajnih književnika koji nemaju svoje nasljednike. Gradonačelnik je pokazao veliku želju za suradnjom i ja sam jako zadovoljan današnjim susretom, zaključio je Vidmarović.


Pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Ivica Lovrić istaknuo je da osim imenovanja ulica i trgova dogovoreno i davanje posebnog značaja književnicima koji su se bavili tematikom grada Zagreba. Misli se na razne kulturne programe u kojima će biti prezentirana njihova djela. Također, pročelnik je naglasio da je gradonačelnik dao potporu da zajedno sa Ministarstvom državne imovine pokušaju trajno riješiti prostor u kojemu će djelovati DHK.
Ivica Lovrić, pročelnik Gradskoga ureda za obrazovanhe, kulturu i sport, i Đuro Vidmarović, predsjednik Druđtva hrvatskih književnika, daju izjave novinarima / Fotografija Božica Brkan
Ivica Lovrić, pročelnik Gradskoga ureda za obrazovanhe, kulturu i sport, i Đuro Vidmarović, predsjednik Druđtva hrvatskih književnika, daju izjave novinarima / Fotografija Božica Brkan

Fotografije Jadranka Duilo, www.zagreb.hr i Božica Brkan

20170725

Vojo kao Vojo Radoičić – umjesto kave 24. srpnja 2017.

 

O veličini umjetnika ponajmanje govori mnoštvo ushićenih tekstova kada on ode. Kao što sada svi glorificiraju Voju Radoičića. Govore: radost igre. Govore i ovo i ono, uspoređuju ga s Hundertwasserom i Gaudijem i što ti ja znam.

Moj Vojin bro iz 1994.
Moj Vojin bro iz 1994.

Meni je mnogo bliskiji, recimo, kroz običnu ilustraciju slikovnice dok je moj IBB bio još dječarac ili kroz mio, osmišljen nepretenciozan dizajn zalogajnice, restorančića što li je već Ribice i tri točkice… kamo rado skoknemo na jedan crni i jedan bijeli rižoto ili ribice s blitvom ili tak nešto malo. Ili kroz moj Vojin broš koji gledam, a ne nosim ga bojeći se da ga ne izgubim. Valjda zato što sam Voju i upoznala na dizajnu kuhinjskih krpa za Podravku, nekad devedesetih.

Suveniri kao tobože Vojo / Fotografija Božica Brkan
Suveniri kao tobože Vojo / Fotografija Božica Brkan

I onda vidim Vojine majušne slikice, brodiće, boje… u izlogu, zaletim se… Kad ono nije Vojo nego imitacija. Nekakva reljefna. Nisam gledala ni je li potpisana ni cijene. Baš sam se naljutila što ne slikaju nešto svoje. Što mi samo kvare Voju?! Nije me utješilo ni što svoju obrtničku radnju nazvaše Manufakturom. Ni što su danas u izlog suvenirnice umjesto Voje stavili nekakve platnene vrećice. Tobože autorske. Radost igre, tobože.

Suveniri kao tobože Vojo, drugi / Fotografija Božica Brkan
Suveniri kao tobože Vojo, drugi / Fotografija Božica Brkan

20170722 – 20170723           

Tibor Martan, pjesnik – umjesto kave 22. srpnja 2017.

Upoznala sam ga prije nešto više od dvije godine kada se sam javio bi li mogao surađivati na mojim Oblizekima. Željela sam najprije upoznati Tibora Martana, koji je zbog naše kave (i zubara!) posebno došao u Zagreb. Mladi je etnolog neumorni istraživač baštine svoga kraja, novomarofskoga, odnosno sela Madžareva, a također i pedagog u svojoj osnovnoj školi. Svestrana i vrlo zanimljiva osoba, koja nije jadikujući otišla u svijet trbuhom za kruhom, nego u provinciji, kako se to misli, predano, s jednakim žarom vodi različite udruge, obnavlja  etnokuće, s djecom stvara teatar, osmišljava jestive suvenire oživljujući uspomenu na dobročiniteljicu groficu Lujzu, predstavlja dio svega toga na našim Kriškim oblizekima i tako dalje.

Na fotografiji ovjekovječen dan upoznavanja: Božica Brkan i Igor Martan 16. ožujka 2015. na fotografiji Miljenka Brezaka
Na fotografiji ovjekovječen dan upoznavanja: Božica Brkan i Igor Martan 16. ožujka 2015. (zima!) na fotografiji Miljenka Brezaka

Čitatelji mojih Oblizeka, www.oblizeki.com , upoznali su Tibora Martana unatrag dvije godine i kroz brojne povremene tekstove o sezonskim jelima iz njegova zavičaja i običaje vezane uz njih. Ustrajno bilježi seoski život kroz sezone tijekom godine kako ga ne bi progutali novi globalistički običaji te kako i zašto, na primjer, uza sv. Janu u njegovu Madarevu ili negdje drugdje poslužuju jela od tikve, uza sv. Vida štrudlu od trešanja, a u korizmi – bijelu juhu. Koga zanima, više linkova za web i fejs u dodatku, jer danas želim onima koji to još ne znaju Tibora otkriti kao – pjesnika.

Njih dvojica pjesnika: ivan Babić i Tibor Martan / Fotografija Hrvatski sabor kulture
Njih dvojica pjesnika: ivan Babić i Tibor Martan / Fotografija Hrvatski sabor kulture

I meni je bila novost, baš ugodna vijest kad sam nedavno na istoj fotografiji na društvenim mrežama ugledala svoga dragog kolegu pjesnika Ivana Babića i svoga suradnika Tibora Martana. Ivan je, naime, s Miroslavom Mićanovićem i Ozanom Iveković bio u prosudbenom povjerenstvu 36. Susreta najboljih hrvatskih zavičajnih književnika, koje je Tiboru dodijelilo priznanje za pjesmu Pisana plafta. Njemu to, doznah pitajući dalje i ja, nije ni prva nagrada, a ni prva pjesma, a ni prvi literarni nagrađeni rad! Tako mi preostaje da, uz opetovane čestitke, samo s čitateljima s veseljem podijelim nagrađenu pjesmu.

Tibor Martan interpretira svoju pjesmu / Fotografija Hrvatski sabor kulture
Tibor Martan interpretira svoju pjesmu / Fotografija Hrvatski sabor kulture

Tibor Martan       

Pisana plafta

V one noči
gda je plaftica Božja cvela
i dišala
kak trokraljsko svetsvo,
zalukaval se bledi mesec
z drobnemi zvezdami
čež mučki obloček
v  hižicu,
z prutja spletenu.

Spazili so oni
nečije roke,
prste,
sfrkane i strošene,
kak fetno črlenu merku
čez konopljinu preju
na naredi
čonekom prevlače
i z češljem zbijaju
v pisanu, cufridnu
plaftu.

Jedino zbrati nesu mogli
zakaj tožna oka tkalje
od cajta do cajta
v kot glediju
i komu to
njezine vusnice
tak nekaj stiha šepču. 

A onda se najenput
z jalšinih gran
veter zdigel i
obločeka na hižici
resprl.
Vušle su reči v svet,
i spoznala se molitva
zrečena
vmiručem Jezušu
na križnom drevu.

Njemu se tkala pisana plafta,
vredne tkalje
posledni osebunjek.
Zastrla ga bu ona,
sa pisana i črlena
v onaj čas, gda se bu
od njezina tela
dušica restavila
i v nebiče
vputila.

20170720

Linkovi

http://oblizeki.com/slatki-cvibok-ane-martan-15811
http://oblizeki.com/janino-s-tikvama-na-stol-15546
http://oblizeki.com/magdini-zdigani-skrukli-15842
http://oblizeki.com/bijela-juha-korizmeno-jelo-novomarofskog-kraja-17517
http://oblizeki.com/kiflini-s-tikvinim-koscicama-ane-martan-jako-fiiiiiiini-i-bastinski-i-trendovski-18768
http://oblizeki.com/vilinski-medenjaki-i-kruscici-grofice-lujze-na-vilinskom-igriscu-15435
http://oblizeki.com/kuruzni-tropanec-i-psenicni-kolac-glavna-jela-tradicijskog-dorucka-novomarofskog-i-visockog-kraja-18478
http://oblizeki.com/strukli-od-tresanja-lipanjska-slastica-sv-vida-20691
https://www.facebook.com/oblizeki/posts/10155436611582210
https://www.facebook.com/oblizeki/posts/10153607323592210

Glavonošci u parku u Malinskoj – umjesto kave 20. srpnja 2017.

Današnji dan, dan sv. Apolinara, Dan je općine Malinska-Dubašnica. Dakako da se slavi naveliko, klasično od mise do vatrometa. Ne sudjelujem u tome, ali moram ispričati kako se meni najviše dopada Park glavonožaca koji se, natrapah na tekstić u Nacionalu, broj 1004., 18. srpnja 2017., danas također prigodno otvara.
Što se mene tiče, on je odavno otvoren i prigrljen, pogotovo jer je jedan krak Mrkača, prve od triju skulptura, od prošle godine uglačan od dodira poput nožnoga palca Grgura Ninskog u Splitu. Netko krakove, osobito jedan, dodirne za sreću, a netko da se ponovno vrati u lijepi krčki gradić u kojem domaći godinama misle kako da ga uljepšaju i sebi za život i za svoje goste. Hortikultura ne vrišti nego je skromna, ali njegovana, a osobito mali parkić na rivi u središtu, kamo postaviše i skulpture triju glavonožaca poput triju životnih postajica i zahvala trima bićima iz svoga mora, hranitelja otočana, Bodula. Navodno će postaviti i ploču sa zoološkim i morfološkim podacima o svakoj jedinki.

S Mrkačrm akademskoga kipara Gorana Cirkvenija / Fotografija Miljenko Brezak
S Mrkačem akademskoga kipara Gorana Cirkvenija / Fotografija Miljenko Brezak

Osim Mrkača, kako zovu hobotnicu, postaviše Sipu i Jadransku lignju izlivene u bronci. Iz Nacionala doznajem kako je autor nenametljivih skulptura akademski kipar Goran Cirkveni iz Zagreba, a prema ideji načelnika Roberta Kraljića. Taj sklad umjetnosti i zelenila s morem u pozadini kao nenametljiva izložba na otvorenom jednostavno poziva da je vidite i dodirnete. I usput vidite što se tu još ima vidjeti, da prošećete, osvježiti se u Beleci, Malini, kod Goge, Mie…

Sa Sipom akademskoga kipara Gorana Cirkvenija / Fotografija Miljenko Brezak
Sa Sipom akademskoga kipara Gorana Cirkvenija s morem u pozadini / Fotografija Miljenko Brezak

Kad smo pri osvježenju, uz ove glavonošce meni ide i inspirativna, upravo sjajna gastroumjetnost: hobotnica na salatu ili na hvarski, ispod peke, u crnom vinu, s krumpirom; sipa u crnom rižotu, može i u kombinaciji s bijelim, ali i bez njega; lignja punjena ne pršutom nego, recimo crvenim radičem kao u njivičkoj Rivici, gdje smo je prije otprilike dvadeset godina tako snimili za Vegetin TV serijal Male tajne velikih majstora kuhinje, ili pak umido s palentom.

S jatom jadranskih lignji U bronci / Fotografija Miljenko Brezak
S jatom jadranskih lignji u bronci / Fotografija Miljenko Brezak

Post scriptum

Neću propustiti dodati kako su u Malinskoj u svome parku skladno zadržali i obnovili spomenike svima svojima poginulima, bilo pod crvenom zvijezdom bilo pod hrvatskim grbom. Odudara jedino još uništeno i (godinama!) polusrušeno Haludovo te nekoliko radničkih odmarališta iz prošlih vremena kao spomenik nečemu posve drugome, očigledno izvan nadležnosti vrijednih Malinskara, gdje su i glavonošci odnosno mrkači, sipe i lignje nadnaravno veliki i prijeteći.

Kći Lotrščaka ponovno nakon 27 godina – umjesto kave 9. srpnja 2017.

Što mislite jesu li svi prije predstave stišali mobitele? / Fotografija Miljenko Brezak

Sinoć smo nehotice zabrazdili na premijernu izvedbu Glumačke družine Histriona Kći Lotroščaka. Htjeli smo vidjeti Zagorku i predstavu prema njezinu tekstu koju smo, posve moguće, gledali i u prvoj izvedbi 1990. Ali kako ne volim otvorenja izožbi, tako ne volim premijere: ne uspijevam ništa vidjeti. Najupečatljivija mi je u toj predstavi o, kako kažu, dobroti, vjernosti i ljubavi, ukratko – Arsenova glazba.

Fotići je nisu prepoznali u publici, ali gradonačenik je: nezaboravna primadona Gertruda Munitić i Milan Bandić / Fotografija Miljenko Brezak

Ne znam što bi rekla Zagorka da je trebala poput mojih kolega izvijestiti s predstave. Ili napisati i kritiku. Još su mi se više smilili kolege fotići koji su očigledno morali pohvatati poznate face i izgledali su mi pomalo izgubljeno jer ili poznati nisu nalikovali na poznate ili ih objektivi svih fela nekako nisu prepoznavali.

Ne morate pogađati tko je u objetivu. / Fotografija Miljenko Brezak

Gradonačelnik im je ispao najveća faca. Da je bar dočekao kraj predstave. Ljetna večer na otvorenome na Opatovini je sigurno bila sadržajnija nego u susjedstvu, mnoštvenijoj i glasnijoj Tkalči. Same reprize.

Najmlađi među ovogodišnjim histionima na Histrionskom ljetu na Opatovini / Fotografija Miljenko Brezak

20170709