Božica Brkan – Stranica 62

“Mojom Moslavinom” predstavljena i u Repušnici

O tome prenosimo s fejsa Božice Brkan:

Na sam rođendan osnivača Dragutin Pasarića u subotu 28. siječnja 2017. u njegovoj rodnoj Repušnici održana je već 16. Manifestacija Budućnost na rubu močvare posvećena 2. veljače, Međunarodnom danu močvarnih staništa.

Bio je to povod da uz sve drugo, poslije Kutine i Zagreba, predstavimo 2. izdanje knjige “Mojom Moslavinom” Katarine Brkić (rođena Repušnjača) i Đure Vidmarovića. Baš me je veselilo o toj zavičanici, kako sam knjigu već nazvala, ovaj put govoriti s pogledom o Lonjskom polju u tekstu dvoje pjesnika.

Predstavljači: Božica Brkan, Katarina Brkić, Dragutim Pasarić i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

O Lonjskom polju i Parku prirode Lonjsko polje: Đuro Vidmarović, Ivor Stanivuković i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Linkovi:

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-30-lipnja-2016-tekst-kao-zavicajnica/

http://www.bozicabrkan.com/u-dhk-predstavljena-knjiga-mojom-moslavinom/

Prenosimo fairpress.eu: Božica Brkan o najgledanijim TV emisijama u Hrvatskoj

…

Novinarka i književnica Božica Brkan koja je ujedno i članica stručnog savjeta udruge VANG koja kroz programski strukturirane edukativne sadržaje zainteresirane pojedince nastoji potaknuti na razvoj nove generacije neovisnog i kreativnog novinarstva, osvrnula se za Fairpress na najgledanije emisije u prosincu 2016. godine

Gledamo što gledamo, a što gledamo mnogo govori o nama. Tvoje lice… : Šarmantne zabave, umivene i ne agresivne i preglupe, podjednako zanimljive i opuštajuće za sve (uzrast, spol, obrazovanje itd.) na TV-u uopće nema. Javna TV misli da je iznad toga, pa se valjda odrekla vrlo gledanih martijevskih laganica, sve do plesanja i pjevanja sa zvijezdama (možda je uzmanjkalo zvijezda, jer se na svim kanalima vrte jedne te iste). Što da uopće gledate nedjeljom navečer kad nema dnevnih političkih tupilica? Dnevnik Nove TV…: Nova TV najmanje gnjavi, priča magazinski, human story i sl. Ljudi vole priču. Vole podijeliti stvarne muke s nekim. Informativno novinarstvo totalno se raspalo.Sudbina – Prestala gledati nakon dijela prve epizode. Uobičajena turska sapunica (predvidljivi likovi, radnja, lijepi glumci itd.) u uobičajeno vrijeme poslije dnevnika. Ljudi nemaju u to vrijeme ništa bolje za odabir. Profesionalno odrađeno, vrlo visoka produkcija, predvidivo i korektno, ali ništa više od toga, ništa zahtjevno. Farma: Snima se u mom kraju, rade na tome ljudi koje poznajem, ali ne mogu to više gledati. Pokušala sam, ali ne mogu. Očito primjereno najnižim porivima i masi. I navijanju tko će dobiti veliku lovu. Umivena bedastoća.

Brkan se osvrnula i na utjecaj najgledanijih emisija na živote djece i odraslih.

Začudim se što i HRT ima usred dana, kad je moguće da su djeca sama doma, inače dobre filmove na kojima stoji informacija da se ne preporučuje mlađima od 12 g. Pretpostavljam da i Tvoje lice, i Farmu, i Sudbinu, pa i Dnevnik – ako ne i nešto gore – djeca gledaju ili s roditeljima ili sama s TV, u svojoj sobi. Čak i TV-emisije za djecu odnosno nešto što hini školski program, i kad su zanimljive i za odrasle, glumataju kao da se radi zabavni show. Mora li baš sve biti zabavno? U svim medijima nedostaje, a na TV se osobito vidi kako nema informacija nultog stupnja, objektivnih ili kvalitetne razmjene mišljenja, kad se već svaku večer na svim kanalima o nečemu trabunja. Formati se očito moraju puniti! Sve je postalo marketing, o čemu govori upravo najveća gledanost valjda i najskupljih emisija s reklamama sve duljim. Usred filma, prije dnevnika itd.

Najveća gledanost Nove TV proistječe iz poštovanja gledatelja, objašnjava Brkan. Npr. kako da odličan Downton Abbey bude gledan kad ga, iako na HTV 1, odsele iznenada u ponoćni termin?

Ne mogu se načuditi što također turska sapunica Ranjena ljubav na RTL-u krene i ničim izazvana, osim valjda mjerenjem gledanosti, ide odjednom samo poslijepodne i što je seljakaju u razmaku od dva sata bez ikakve najave gledateljima ili s pogrešnim najavama. Može biti kvalitetnija koliko hoće, kad joj ne daju daha. To je inače ozbiljan i stalan problem RTL-a. Zapravo, prisjećam se da su tako ubijali novine i magazine koje vlasnici nisu htjeli. Uspjeli su!

Kada govorimo o medijskoj pismenosti, Brkan smatra da je nekoliko naraštaja izgubljeno (kao i u pismenosti u užem smislu!), što se po njoj vidi iz glumatanja i istih ograničenih nekoliko fraza kada i u najobičnijim anketama gledatelji trebaju sami nešto izreći za kameru, mikrofon. Od malih nogu djeci valja približavati medije kao sredstvo i medije kao sadržaj. Dati im mogućnost da uspoređuju sami, najkvalitetnije i najbedastije, počevši sa selfijem. Mislim da će, ukaže li im se nenametljivo, bez zabrana, ali kontrolirano, ovisno o uzrastu, prepoznati ono što je važno. Najveći je problem što nedostaje kriterija i medijski opismenjenih eduktora, pogotovo za elektroničke medije, jer većina, htjela – ne htjela, potječe iz vremena tiska. Ali tko bi se bavio medijskom pismenošću, kad se ne opismenjujemo ni za život s vlastitim tijelom, a onda, da bismo bili valjda manje nesretni, i misli pustimo na TV-pašu.

Link na cijeli članak autorice Ivane Horvatek:

http://www.fairpress.eu/hr/blog/2017/01/17/lana-ciboci-bozica-brkan-o-najgledanijim-tv-emisijama-u-hrvatskoj-na-televiziji-se-osobito-vidi-kako-nema-informacija-nultog-stupnja-objektivnih-ili-kvalitetne-razmjene-misljenja/

Umjesto kave 5. siječnja 2017.: dvije kloštranske knjige

Potkraj 2016. godine Kloštar Ivanić, moslavačka Atena, obogaćen je čak dvjema zanimljivim baštinskim izdanjima. I veća si mjesta rijetko mogu tako što priuštiti, kako zbog novca – ovdje je posrijedi u oba slučaja općinska potpora – a još više jer nemaju ljudi koji bi se s toliko predanosti posvećivali vlastitoj i to lokalnoj baštini. Ta tko će, ako neće oni!? Bravo!

01trsjenaslovnica Najprije je u povodu Mjeseca knjige Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkome domu organizirala četverodnevnu izložbu Priča o kloštranskom trsju te uz nju na tridesetak stranica objavila i istoimenu knjižicu, svojevrsni tematski katalog o kloštranskome vinogorju, vinogradima i klijetima, obradi vinograda i njezi vina te navodeći vinogradarske obitelji Laušin, Kožarec, Pajur, Šipuš, Šumelić-Potočki, Šušković-Femenić, Klun, Rotkvić-Marković-Pavanić i Kožić, Tupek, Đurić, Kramar…

02klostranskotrsjeduplerica Zašto Priča o kloštranskom trsju? U predgovoru Suzana Đura odgovara: Zato što mi se čini da pomalo nestaje naše kloštransko trsje (naše gorice). Vraćajući se 55 godina unatrag, kada je tek došla živjeti u Kloštar, prisjeća se kako pred stambenim naseljem uzmiču vinogradi koji se spominju još 1246. godine u povelji koju je zagrebački biskup Stjepan II. izdao opaticama smještenima u Kloštru, spominjući kako, uz drugo, daje sve desetine istanovnika novoga naselja Ivanić kako od žitarica, tako od vina i praščića i janjaca i jestvina i pčela i kokoši i desetinu od lana, što je kita zovu, i od manjih stvari što se običavaju pojedinačno desetinati i desetinu od svih naših vinograda u naselju…

03mapanaslovnica A zatim je KUD Kloštar o obljetnici osnutka 1997. objavio mapu sa tridesetak listova 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju s opsežnim predgovorom, objavljenim u posebnoj knjižici, etnologinje i muzejske savjetnice Slavice Moslavac, ravnateljice Muzeja Moslavine Kutine, te Marijane Bunjevac. To je izuzetno važno, ne samo kao kronološki podsjetnik o aktivnostima kloštranskih kudovaca, koji su uz drugo moslavačku folklornu baštinu ovjekovječili i na nosaču zvuka Volim milo, ma siroče bilo, nego, kako uvodno piše Moslavčeva, zato što su tradicijski obredi, osobito narodna nošnja, tradicijska glazbala i ples šireg kloštrankog zavičaja vrlo malo istraživani, prezentirani i publicirani.

Tek malobrojni zapisivači, stručnjaci-etnolozi, književnici, folkloristi kao i ostali zaljubljenici u baštinu, rijetko, skromno i sporadično su bilježili vrijednosti pučkog načina života, kao i njihovu duhovnu, te materijalnu ostavštinu.

04mapahalbice Uz fotografije zaista krasnih sačuvanih nošnji predstavljena je i kratka povijest današnjega Kloštra Ivanića, izrasloga imenom dakako iz samostana (klaustar, klošter), prvi put pismom spomenutoga 1093. Zatim KUG Kloštar, pa tradicijsko ruho i tehnike tkanja, pa ženska, muška i dječja narodna nošnja (crveno gizdavo i belina!), te plesovi, pjesme i glazba odnodno sve ono što je odavno, i kad se sačuva, uglavnom, u najboljem slučaju, hobi i lijepo sjećanje,

20170103

Umjesto kave 4. siječnja 2017.: Izbjeglice Duška Petrovića

I da nema svakodnevno sve brojnijih, sve užasnijih novih vijesti o izbjeglicama, tko bi mogao zaboraviti izbezumljenu ranjenu djecu netom izvučenu iz ruševina grada nekoga egzotičnog imena i povijesti iz pretpovijesti ili na obalu mora koje je progutalo i njih i cijeli čamac? Najmanje je godina – već i godina i pol, bome! – kako mi se po računalu vuče ciklus o ljudima koji pješače od nemila do nedraga bježeći od sebe k nama, dok se mi ograđujemo od njih žilet-žicom i humanitarnim akcijama hodanja kilometrima dužinom žice.

Tako sam još u listopadu započinjala tekst i neprestano ga odgađala završiti, kao da sam znala da će do kraja 2016. stići 60 i nešto ljudi jedva živih u kombiju 19., pa 20., pa 21. prosinca 2016., a i da će se nastaviti sa 1917. s ubojstvom u Poljskoj, prebijanjem kod nas koji smo navodno na izbjeglice osjetljivi.

Ne, istina, tim ljudima, a sve manje i nama – najpreciznije rečeno – da je čitaju, utjeha bi bila aktualna poput novinarskog izvješća ili reportaže uživo posve nesvakidašnja nova Ljevakova, zapravo prva knjiga Izbjeglištvo u suvremenom svijetu Duška Petrovića. Ne poznajem čovjeka, pa ne mogu prosuditi je li uvjerljivosti pridonijelo što je i sam izbjeglica iz Sarajeva te aktivist, volonter i istraživač na licu mjesta. na balkanskoj ruti ili svestranost i predanost koja ju je učinila dojmljivim interdisciplinarnim doprinosom razumijevanju rasprave o migracije i izbjeglišta.

Podnaslovom Od političkih utemeljenja do biopolitičkih ishoda autor, inače antropolog i etnolog te asistent na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, navodi nas na pravac svoje znanstvene analize, ali tekst je mnogo širi, mnogo plastičniji od samo ravnodušnoga, suhoparnoga znanstvenoga. Ne bih mogla izreći ukratko bolju ocjenu od dr. sc. Ines Price:

Djelo ima izniman znanstveni doprinos, kako po relevantnosti u domaćoj znanstvenoj zajednici nedovoljno zastupljene teme, tao i po opsegu teorijskoga dometa te vrijednosti neposredno dobivene empirijske građe i njezinom analitičkom uklapanju.

Nakanivši čitati, nisam mislila kako će me, jer mi tema zapravo osim po širem interesu nije bliska, navesti na upoznavanje s mnogim novim pojmovima, primjerice biopolitika te termin biopolitičko stanje posudbi od hrvatskoga filozofa Žarka Paića, mojega zavičajca. I provesti me kroz povijest filozofije i mnoge moderne autore te navesti na razmišljanje o odnosu prema smrti, samoubojstvu, o zastrašujućem procjepu između čovjeka i Boga i koječemu. Kojekakvim temama 21. stoljeća, za koje nisam ni pomišljala da bi bile bitne i nama dolaznicima, rekla bih svojevrsnih izbjeglicama iz 20. stoljeća.

Da se nisam upustila u 440 stranica Petrovićeva teksta, vjerojatno ne bih tako skoro doznala ni da se, neovisno na sve seobe, osvajanja i bježanja u povijesti, moderni izbjeglice – s kojima se ovih dana igramo do crnjaka kako su to ljudi koje svi izbjegavaju – mogu računati tek od 1675., kada su izbjegli hugenoti protjerani zakonskim aktom prvi puta nazvani izbjeglicama.

Da nisam čitala Petrovića, kako bih se udubila u to da je princip građanstva ključan u fenomenu izbjeglištva i da je to bitno moderan fenomen, iako su matične političke zajednice bile prisiljene napuštati različite skupine ljudi i pojedinci i prije masovne pojave izbjeglica početkom 20. stoljeća. U 19. stoljeću u već moderniziranoj Europi skupine i pojedinci prisiljeni su bježati uglavnom iz političkih razloga te su se često doživljavali kao žrtve političkoga egzila. Od istočne Europe, Čilea, arapskih zemalja, Bliskoga istoka…

Izbjeglice su uglavnom anonimni pojedinci ili nacionalno definirane skupine koje napuštaju političke zajednice i mjesta boravka i stanovanja zbog razvoja specifičnih okolnosti. (str. 281.)

Knjiga je znanstvena, ali to nije znanost pisana dosadno nego čitko, vrlo modernim stilom, neopterećeno, čak i kada se naslanja na Hannah Arendt. Do toga da me izaziva da se ponovno udubljujem u istoimeni film o toj filozofkinji iz 2012. Margarethe von Trotta s Barbarom Sukowom u naslovnoj ulozi, iako sam ga gledala nekoliko puta, a sve da pokušam prokljuviti što je i kako je žena radila (a bogme i što je radio Eichmann, čije je suđenje pratila, stvarajući od Židova u najblažoj varijanti izbjeglice, ljude bez mjesta na zamlji).

Daje Petrović misliti, primjerice o strahu od postojanja manjina, o humanosti i humanitarnosti i sličnim temama koje nas dnevno opsjedaju toliko da su izgubile sva svoje, pogotovo dubinska značenja.

Da za Petrovićevu knjigu napišem prvo pa muško, netko bi se mogao ustobočiti zbog seksizma, ali i prva jest i odlična jest. I valja nam je čitati, čitati, čitati. Povijesno i suvremeno, zemljopisno i geopolitički, ljudski.

20161011 – 20161220 – 20161221 – 20170103 – 20170104

Umjesto kave 19. listopada 2016.: Otvorena Kuća Šenoa

Dugo pripremana, u petak 14. listopada 2016. napokon je u Mallinovoj 27 u Zagrebu otvorena Kuća Šenoa, muzej Augusta Šenoa i njegove obitelji. Udruga Svi naši Šenoe publici i poklonicima na taj način kroz pet uređenih soba približava četiri naraštaja Šenoa u Zagrebu. I to ne samo sa više od dvije i pol tisuće predmeta koji podsjećaju na biskupskoga sladopeka Alojza, zatim na najzagrebačkojega književnika Augusta, slikara Branka i njegova brata geografa i putopisca Milana, zatim enciklopedista Zdenka i druge nego na duh prošlih vremena.

senoa_06augustovasobaslikanje — Fotografiranje uz Augustov šrajbptiš / Fotografija Miljenko Brezak

senoa_03publika — Uoči otvorenja / Fotografija Miljenko Brezak

otvorivši dom u ime pokrovitelja Matice hrvatske, njezin predsjednik akademik Stjepan Damjanović podsjetio je i kako najstarija hrvatska kulturna institucija – a narod ne može bez svojih, posebice kulturnih institucija – iduće godine obilježava 175 godina. August Šenoa u MH objavio je više knjiga od ma kojega književnika, a bio je i dugogodišnji, vrlo uspješan glavni urednik Vijenca. Taj veliki ljubimac hrvatskoga naroda, kako je rekao akademik Damjanović, podržavao je osobito mlade književnike.

senoa_02monsivangolub — Pjesnik i svečenik mons. Ivan Golub i novinarka Anamaria Šnajdar / Fotografija Miljenko Brezak

Izuzetno dojmljiv u nastupu bio je pjesnik i svećenik mons. Ivan Golub, inače susjed i duhovni pratitelj kuće, koji je dom Šenoinih pozdravio s Mir kući ovoj, blagoslovio – prvi je put blagoslovljena na Andraševo 1929. – uz drugo, i opetovanim, po njemu i danas izuzetno aktualnim Augustovim riječima iz Diogeneša, što visi na ulazu kuće:

Bog vas blagoslovio… Ljubite se do groba, samo ljubav uzvisuje čovjeka do zvijezda. Al ljubite i cijeli svijet, a prije svega taj divni kraj koji vas je rodio. Siromašan je, mnogo mu treba ljubavi. Na ovoj grudi trajte pošteno dane svoje, za nju radite, nju mi branite; ne mami vas tašta čast, ne zaslijepi vas sjajno tuđinstvo. Ostajte što jeste, i ne dajte da vam dejea budu drugo nego što sve vi!

Zanimljivo je bilo i uime svih prisutnih, kako je rekao, njegovo rukovanje sa slavnim prethodnikom preko molitvenika Razgovor s Bogom, koji je August darovo supruzi Slavici 1870. uz rukopisnu posvetu.

senoa_05jasminareispozdravlja — Dobrodošlica osnivača muzeja: Jasmina Rais / Fotografija Mijenko Brezak

Dobrodošlicu je poželjela i Jasmina Reis, pastorka posljednjega Šenoe, Zdenka, Augustova unuka, koja sa svojom obitelji obnavlja kuću i uređuje je za trajanje u budućnosti. Svečanom činu prisustvovali su brojni prijatelji i poklonici Šenoa, uz druge i predsjednik HAZU Zvonko Kusić, akademik Tonko Maroević, Božo Biškupić, Lazo Goluža, gosti iz Mađarske glasnogovornik Hrvata u Mađarskom parlamentu Mišo Hepp i predsjednik Htvatskoga kluba August Šenoa u Pečuhu Mihaly Šarošac, izaslanik zagrebačkoga gradonačelnika Tedi Lušetić. Otvorenje je glazbeno oplemenila harfistica Marija Mlinar, a književnom riječju učenici Osnovne škole Augusta Šenoe.

Kroz večer je osebujno vodila novinarka Anamaria Šnajdar, autorica serijala razgovora sa Zdenkom Šenoom o štiklecima o obitelji na Radio Sljemenu.

20161018 8042-600-hrv-slovo-tekst-muzej-senoa

Objavljen tekst Božice Brkan u “Hrvatskom slovu” broj 1124 od 4. studenoga 2016.

link

http://oblizeki.com/kuca-senoa-u-malinovoj-27-zagrebacka-prica-o-cetiri-narastaja-izuzetne-obitelji-19010

Umjesto kave 1. ožujka 2016.: Roklicer, apsolutno siguran

Rijetko mi se događa da bih iz neke knjige poželjela iscitirati gotovo sve. Čitam “svoga” najnovijeg Roklicera, s potpisom, a bez posvete, kaže da ne piše posvete, a znam da mu se nije dalo pisati, i svakoj stranici po lošoj a neizljećivoj navici napravim uho. Bez kriterija sam, mislim, pa si koji dan ostavim da bih izoštrila kriterije, pa onda danas ponovno. I tako ipak odabrah ovu pjesmu. Ne stihove, kad ih nije ni napisao. Dodajem fotku kakve on ne objavljuje na svojem fejsu: nije za šankom nego u Društvu književnika (gdje više nema ni šanka). Sutra ondje točno u podne predstavlja tu knjigu “Apsolutno siguran”, Naklada Đuretić, 2016. Da, da, baš onu s naslovnično uzdignutim srednjim prstom.

S nekog prijašnjega razgovora o poeziji: u DHK Roklicer prvi slijeva.

SMAK SVIJETA
Kad sve zbrojim i podvučem crtu, u minusu sam do jaja. Ali ništa se ne žalim. Gotovo sve dječje i spolne bolesti sam prebolio. Imama dva uspješno propala braka i kusur djece. Uživam u lakim drgoama is vim vrstama alkohola. Dovoljno sam vleik domoljub da ne plaćam poreze, al ii zakleti katolik da ne idem u crkvu. Bez ikakvih problema, švercam se u tramvaju. Još mi ne trebaju optička pomagala da uočim stražnjicu u svake zgodne žene i nepokolebljivo vjerujem da ću upoznati Fidela Castrau Disneylandu.
Ipak, nadasve se nadam da ću preživjeti treći svjetski rat, otići u posve devastiranu banku, i od srca im se posrati na salter. Rekao bih zdušno: Podvucite crtu, govnari, sada ste i vi u minusu do jaja!

Roklicer - Apsolutno siguran - Naslovnica P. S. Rokliceru, dragi, poslije svake pjesme (kao i priče), najradije bih te posvojila. Vremenski tijesno, ali suosjećajno književno i mogla bi Ti biti mama. Kad sam si mogla roditi književnu kćer, što ne bih mogla i drugoga, književnoga sina? Što bi dijete, jedan od mojih književnih likova sličnih tebi, reklo: mama, rodi mi starijeg brata.