Branko Tuđen – Božica Brkan

Božica Brkan gost Tribine DHK Lade Žigo Španić

Sa Facebooka Društva hrvatskih književnika od 18. svibnja 2023. prenosimo tekst:

Pozivnica Društva hrvatskih književnika za tribinu

„Božica Brkan, književnica, novinarka, kolumnistica i blogerica, gostovala je na tribini DHK pred brojnom publikom. Lada Žigo Španić vodila je intervju s ovom svestranom i nagrađivanom autoricom, a ona je zaokupila publiku slikovitim osvrtom na svoj rad i na brojne kulturološke i sociološke teme našega društva. Bilo je riječi o mnogim autoričinim poetskim i proznim djelima na kajkavskom i štokavskom, o njezinim kuharicama s ogromnim nakladama (u kojima njeguje hrvatsku „kulturu stola“), o kajkavskom jeziku (o njezinoj moslavačkoj kekavici), o funkcionalnim govorima koje koristi u svojim knjigama (razni idiomi, kolokvijalni govori itd.), o sintezi njezina novinarskog i književnog iskustva i o mnogim drugim zanimljivim temama.

Brkan je govorila književno edukativno i novinarski živahno, a publika ju je pozdravila dugotrajnim pljeskom.“

Sat i pol zanimljiva razgovora dviju kolegica po novinarskom i književnom peru za zainteresiranu publiku / Foto Mijenko Brezak

Prenosimo i s Facebooka Branka Tuđena post o tribini:

SLUŠAO SAM BOŽICU BRKAN NA TRIBINI DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA 7

Božica Brkan, novinarka i urednica legendarnoga tjednoga priloga Večernjeg lista četvrtkom, VRT, profesorica komparativne književnosti, poljskog jezika i književnosti, te istaknuta hrvatska književnica, autorica 80 knjiga, gostovala je danas na tribini Društva hrvatskih književnika. S njom je o književnom i novinarskom djelovanju razgovarala Lada Žigo Španić, književnica i novinarka, svojedobno suradnica kulturne rubrike Večernjeg lista. Bila je i Deana Knežević, komentatorica gospodarstva u ono doba, te Sanja Nikčević, komentatorica u kulturnoj rubrici VL od 1985. do 1993. Božica Brkan bila je sastavnica uređivačkoga kolegija Večernjeg lista u mojem devet godišnjem glavno-uredničkom razdoblju kada je prodana naklada dostizala i do milijun i 170 tisuća prodanih primjeraka i do 148 stranica tekstualnoga i oglasnoga sadržaja.

Dio publike na tribini / Foto MIljenko Brezak

S kolegama iz Večernjaka Brankom Tuđenom i Deanom Knežević / Foto Miljenko Brezak

Prenosimo i petnaestak maštovitih, vještih i raznovrsnih pitanja što ih je voditeljica tribine Lada Žigo Španić uputila Božici Brkan:

Dugi niz godina, odnosno velik dio života provela si u novinarstvu, gdje si također bila izuzetno zapažena (npr. za prilog „Vrt“ dobila si Nagradu Marija J. Zagorka). Još do prije dvadesetak godina u novinarstvu se držalo do pismenosti, autorskih tekstova, razlikovao se novinar od novinskoga pisca. Možeš li nam povući paralele između novinarstva nekada i danas? Što se najviše srozalo?

Prijateljica: doajenka hrvatske fotografije Slavka Pavić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Razmišljala si o doktoratu na temu „Novinari – književnici“ (od B. Primorac, Karakaša do Hedla…) Koliko ti je novinarstvo pomoglo u književnom radu? Je li ti izoštrilo osjećaj da se uvijek obraćaš čitateljima, a ne samoj sebi? Da budeš zanimljiva, a ne hermetična? Da se kao pisac moraš brinuti i o medijskom plasmanu svoga rada (što odlično radiš na svom blogu koji je također novinarski posao)?
Walter Benjamin u svojim je esejima još tridesetih godina prošloga stoljeća dokinuo „auru genija“ i govorio je o „umjetniku-proizvođaču“ koji se mora povezati sa svim medijima, koji mora biti praktičan, prilagodljiv. Marina Šur Puhlovski tvrdi, naspram toga, da je književnost (umjetnost) isključivo sudbina, poziv, tajna, a nikako zanat. Kakvo je tvoje mišljenje?
Od prve kajkavske stihozbirke „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ do zadnje, dvojezične zbirke (u koautorstvu s Borisom D. Biletićem) – „Breberika&Elektika“ (Kajkavsko spravišče) njeguješ svoj rodni zavičajni idiom, a to je moslavačka kajkavština, odnosno kekavica. To je jezik i tvojih proznih knjiga – „Kajkavske čitanke Božice Brkan“, romana „Ledina“ itd. Možeš li nam dočarati taj svoj jezik u ruhu svoga zavičaja?
Na kojim se manifestacijama, skupovima i smotrama čuva blago kajkavskoga jezika?
Kako se zavičajni jezici tretiraju u školstvu? S obzirom da u svijetu zbog globalizacije odumire mnogo „malih“ jezika, koliko se mi trudimo sačuvati svoju trojezičnost u ovom vremenu gaženja tradicije, kada je sve usmjereno na egzistenciju, profit, budućnost?
Zbirka kajkavskih pjesama „pevcov korak / kajkavski osebušek za eu“ (2012.) nagrađena je Nagradom Katarina Patačić. Pojasni taj zanimljiv naslov nama, koji nismo majstori kajkavijane.
Tvoje gastronomske knjige doživjele su visoke naklade (npr. „Enciklopedija špeceraja“ i „Oblizeki – Moslavina za stolom“). Njeguješ hrvatsku „kulturu stola“. Jesu li sve naše kuharice i show kuharske emisije doista prilog našoj kulinarskoj i gastronomskoj tradiciji ili samo show? Što je izvorno hrvatsko u vašoj domovini „za stolom“?
Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), koju potpisuješ ti i Božica Jelušić, zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo je danas knjiga o hrani, no malo je poezije o hrani. Knjiga Gastrolatrija puna je pjesama o zavičajnosti i hižnih uspomena, od poezije vrta do poezije stola. Mnoge pjesme posvećene su raskoši vrta, domaćim i egzotičnim plodovima i slasticama, Knjiga je puna mirišljavog ozračja prirode i kuhinje. U svom pogovoru ovoj poetskoj zbirci pišeš „A kej je to zaprav – oblizek?“
U poeziji kombiniraš razne stilove, u prozi također. U prozi na štokavskom profiliraš radnju i likove, podastireš priču, literarna si i slikovita, jer želiš čitatelje uvući u svoj svijet. Roman „Generalov sin, Srbin, a Hrvat“ priča je o Zoranu koji živi u Beogradu (otac mu je bio srpski general, a majka Hrvatica) i koji navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Fabula postaje sve razgranatija, uvodiš brojne likove, brojne opozicije, a ta slikovitost, živost pisanja karakteristična je za tvoju prozu. U ovom romanu, u kojem je politika uvijek dvostruka, ni socijalizam nije samo staro, crno vrijeme. U staroj vili glavnoga junaka opisuješ stare trofeje, hrastove stolove, stare lampe, stari televizor itd. Je li socijalizam za tebe, unatoč političkim definicijama, ostao još neotkrivena ili nesačuvana škrinja uspomena?
U najnovijem romanu „Privremeno neuporabljivo“ glavni je lik novinarka na radiju koja preživljava u trivijalnoj svakodnevici. Vrijeme je pandemije, potresa, a junakinja proživljava potrese i u svom životu (raspad braka, uhićenje prijatelj-.poduzetnika, odnosi s upitnim susjedima…) I ova je knjiga puna opozicija, jer je život nemoguće definirati. Zašto glavna junakinja nosi Šenoino ime Dora i zašto se osjeća kao „privremeno neuporabljiva“?
Kako piše Dunja Detoni Dujmić, u spomenutom romanu koristiš standard s agramerskim poštapalicama, germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuješ kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). I u drugim tvojim prozama (pa i u poeziji) vidljiva je tvoja sklonost i tzv. funkcionalnim jezicima (uz standard koristiš razne slengove, posuđenice i druge kolokvijalne izričaje). Time pokazuješ i razne socijalne razine svoje priče i svojih likova. Misliš li da toga nedostaje u našoj književnosti, odnosno da su dijalozi uglavnom „poravnati“, bez obzira na intelektualnu razinu likova i njihovo životno okruženje? Obraćaju li kritičari pozornost na jezik ili se okreću uglavnom priči koju nastoje staviti u životni kontekst na neki popularan, trivijalni način?
Osvrnimo se na neke tvoje zbirke priča. “Umrežena” je izbor štokavskih priča. Uglavnom su smještene u urbani milje i govore o osamljenosti, o uzaludnosti da se čovjek umreži s drugima u ovom premreženom svijetu. U čemu je paradoks?
„Život večni“ zbirka je kajkavskih priča koje su smještene u ruralni, kekavski ambijent. Knjiga govori o skučenom prostoru, o provinciji, smrti, zemlji, o Erosu i Thanatosu. Što znači u knjizi taj „Život večni“?
Pisala si i ljubiće? Zašto te je to inspiriralo? Je li domaća žanrovska književnost (krimići, ljubići) podcijenjena u odnosu na svjetsku?

Dio gostiju za sjećanje / Foto Miljenko Brezak

Odgovore na ta i druga pitanja, skraćeni razgovor s Tribine DHK Lade Žigo Španić s Božicom Brkan 17. svibnja 2023. donosimo u videozapisu (traje 65 minuta!) Miljenka Brezaka.

20230525

Tito, Tuđman, Tuđen – Umjesto kave 8. siječnja 2021.

Blagdanski dar koji me je rasplakao suzama, radosnicama, knjiga je Tito, Tuđman – Jedan zavičaj, jedan put/ 200 skiciranih životopisa, Večernji list, 2020. S posvetom. Ionako bih je kupila prvom prilikom, ali mi ju je poslao autor Branko Tuđen, nekadašnji vrlo uspio, ali prije kraja mandata smijenjen glavni urednik Večenjaka. Već sam uz Večernjakovu monografiju napisala da je od 15-tak mojih glavnouredničkih posada u životu, po mojem, sa vrlo jakim kolegijem, on bio najbolja. U prilog tome govore i tadašnji uspjesi Večernjaka, iza kojega je vodio i Hrvatski obzor te Sportske novosti.

Načitala sam se Tuđenovih manje sportskih, a više političkih tekstova, pa i onih kada je, bivajući uredničkim grudobranom za svoje autore, u nevremena kad su Večernjak parafrazirali Bezgrešnjakom, pisao ono što se moralo odraditine tjerajući nikoga da potpisuje što ne misli. Autorica ovoga teksta to zna, jer sam mu i kolumnistica i urednica Vrta (za koji sam kao najbolje uređen prilog u hrvatskom novinarstvu dobila Nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka za 2000.). Sjećam se kako je smatrao da bolje da misle da je loš karakter nego loš čovjek. O svome autoru kao čovjeku govori i ova knjiga, procjenjujem bolja i od nekadašnjih novinskih tekstova i od prethodne dvije S političarima u četiri oka – dnevničke bilješke glavnog urednika(2007.) i Tito, Tuđman, Hrvatska – 100 skica za portrete s političkog groblja(2013.). U tekstu je, i sam kaže, do punog izražaja došla Tuđenova strast za povijesnom literaturom, odlično je uređena (urednik Žarko Ivković s poticajnom literaturom (navodno 500 od 600 apsolviranih naslova!), pouzdanim abecedarijem) i solidno opremljena (naslovnica Zoran Birman), tako da 500 stranica u dahu pročitaju i čitatelji mlađi od naše generacije, neskloni tisku, a koji ni prirodno ne mogu pamtiti ni manjinu spomenutih imena i događaja.

Knjiga je zamišljena u devet tematskih cjelina: 1. Josip Broz Tito bio je Matija Gubec 20. stoljeća; 2. Franjo Tuđman neosporan je pobjednik borbe za državu; 3. Katolička crkva u Hrvata: Kuharić, Šeper, Stepinac; 4. Od Deklaracije i Desete sjednice do Karađorđeva; 5. Kardelj, Krleža, Bakarić, Krajačić, Velebit, Kopinić; 6. Titovi vjernici; 7. Tito i Srbi – desetljeća međusobnog nepovjerenja: 8. Jugoslavenska armija – zagonetna i neispričana priča; 9. Jugoslavenski generali u Hrvatskoj vojsci.Sve neće čitatelje podjednako zanimati, pa neće ostati zakinuti ako eventualno što preskoče ili čitaju li naprijed-natrag.

Povremeno me je hvatala panika kamo će nas sve to odvesti, ali zanimljivo je kako je Tuđen svladao opsežni materijal, uobličio da u tekst, podijelivši ga u kraće, nejednako dugačke članke poput novinskih, zanimljivih naslova, npr. Novinar Bešker zaustavio je Žankovu rehabilitaciju; Krleža Savki: Draga Savka, Tito je iskusan igrač pokera i neće mu ruka zadrhtati kad vas bude trebao odigrati; Bakarić je od Vjesnikaželio napraviti drugu Politiku. I time i dobrim jezikom podsjeća me na Večernjakovu novinarsku školu iz ponajboljih vremena. Tuđen nije stilogeni pisac a i ne gnjavi pametujući, nego publicistički jasno priča priču, ali se – za njega mi je to novina! – i neočekivano opušteno igra. Podsjeća me katkad na moje dijete koje je legić-željeznicu u čas znalo preobraziti u uspinjaču ili kakav drugi poticajni maštoviti konstrukt. Na nemoguće načine spaja dosad tobože nespojive i nespajane stvari te oblikuje novi kontekst, uzročno-posljedične veze, pogled, perspektivu o odabranim osobama i temama posežući za citatima različitih autora i stavova iz posve oprečne literature, od ustaškedo staljinističke, srbijanske, za koju kaže da je bolja od naše, i druge.

Podjetilo me to na Hergešića i njegovu o tome kako nije znanstvenik tko nije napisao novinski tekst i nije novinar tko nije napisao znanstveni rad te na studij novinarstva (još sredinom sedamdesetih!) i na, socijalizmu i nedemokraciji unatoč, i teoriju i praksu kako i za najobičniju vijest nužno moraš imati najmanje dva izvora. Iako sam mnoge od citiranih knjiga pročitala, otkrivaju mi se ponekad zanimljivim otkrićima. Čak zabavnim da bih najradije išla čitati iznova pročitano ili čitati nepročitano. Tuđen se ne opterećuje poviješću kao učiteljicom života i pravovjernošću, čini se kako je sve promjenjivo i best before, a ni ne razmeće se naknadnom pameću, nego dijeli kao sebi za dušu. Imam dojam da mu čak nije nužno ni da se čitatelj složi s njime. Bez dvojbe je najzanimljiviji kad kaže pisac ove knjige, jer tada obično slijedi i dodatna, nova perspektiva, nešto iz backstage, Tuđenovo svjedočenje iz prve ruke, često vrlo vrijedno, nepoznato, iz vremena kad su se, kao i na propalom 14. izvanrednom kongresu SKJ, u stankama u skupštinskom restoranu miješali članovi CK i novinari, a nisu čubili pred haustorima na suncu i snijegu da se državni, partijski i ni demokratski izabrani visokodostojanstvenici tobože udostoje usput dati izjavu.
Predgovor Put prema ovoj knjizi otvorila je 1990. godinamogao bi otvoriti put i prema dodatnim autorskim sjećanjima, koja bi mogla ispričati i više od toga kako i zašto Tuđen nikad nije ni pozvan ni ušao ne samo u Tuđmanovu stranku, nego ni u „njegov“ zrakoplov: „Dok su se pojedini novinari gurali u državni zrakoplov na putovanjima primjerice u Argentinu, Čile, Australiju i Novi Zeland, ja sam putovao redovitim linijama u biznis klasi, smješten u najbolje hotele, što mi je visokotiražni i dohodovni Večernji list mogao priuštiti.“ Spominje ga i kao jedan od fenomena, a ne izostavlja ni prije Večernjaka također moj, ali gubitaški i povijesti prepušten Vjesnik.

Ne samo Zagorcima i kajkavcima bit će zanimljive teze o tome kako zavičaj oblikuje ljude, u knjizi Hrvatima i hrvatskoj važne ljude rođene u krugu nekoliko desetak kilometara, nego i različita zagorskasvjedočenja, primjerice kako je uzaludno nagovarao Gregorića da osnuju zavičajni klub kao ravnotežu podravskome, slavonskome, hercegovskome…, te kako je usred neke beogradske sjednice, prema Mesićevim navodima, hladnokrvnome Gregoriću iz torbe ispao magnum tik pred generala Kadijevića!

Zanimljivo je tko je, sudeći prema susretima i intervjuima za Večernjak, Tuđenu bio odličan znanstvenik a loš političar, tko netalent za politiku, što kaže o Denisu Kuljišu ili o Feralu, kako je Tuđman očekivao da Hudelist postati njegov Dedijer, kako ga Savka nije voljela misleći da je Tuđmanov potrčko, kako je Miko Tripalo više volio Novi list od Večernjega, o tome tko je u bližoj ili još bliskijoj povijesti vedrio i oblačio, tko je što prokockao, a tko, baš kao u predratnom hitu, bio i ostao đubre do kraja. Ima tu ozbiljnoga štiva, a ima i štikleca, kako se kaže u nas, u novinarskome svijetu. Nije čudo da sam knjižurinu progutala u dva poludana. Sad, Tuđenu moj, čekam – novu!

20201231 – 20210108

Božica Brkan u monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020.

Povevši se za naslovom Od 60 Večernjakovih godina moje su 33 kolegice Bojane Radović, urednice nedavno objavljene monografijeVečernji list – Šezdeset godina s vama te naslovom Jednom večernjakovac, uvijek večernjakovac uvodnika Dražena Klarića, aktualnoga glavnoga urednika Večernjaka, kratko vrijeme mojega izravno nadređenoga urednika i kolege s kojim sam za istu 2000. godina dobila godišnju nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka(on za TV vijesti, a ja upravo za uređivanje Večernjakova Vrta, te godine proglašenim najbolje uređenim novinarskim prilogom!), umalo sam ovaj tekstnaslovilaOd 60 Večernjakovih godina mojih je 17!

U Večernjak sam prešla iz Vjesnika 1992. (dotad se obično išlo u suprotnome smjeru!) kao urednica-komentatorica, a kao urednica Vrta otišla sam s prvim danom 2010. U prijevremenoj mirovini željela sam, osim multimedijalnih projekata, nacionalnih Oblizeka– naša obiteljska izdavačka kuća i Večernjak otisnuli smo i prodali 2006. moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolomu 15.000 primjeraka – napisati i objaviti svoju vrtnu knjigu, hommageprilogu Vrt i brojnih svojih suradnika. U međuvremenu je Vrt prestao tjedno izlaziti, a ja sam neplanirano duboko i široko skrenula u lijepu književnost napisavši uostalom i novinarstvom nadahnuta roman Rez/ Leica-roman u 36 slika (2012.). Za sve ideje nedostaje mi vremena. Odustala nisam, a novi vjetar u moja vrtna jedra mi je upravo Večernjakova monografija objavljena poslije prošlogodišnjega 60. rođendana, na kojem, nažalost, zbog smrtnog slučaja nisam mogla prisustvovati.

Detalj: dugogodišnji suradnik akademik Milan Maceljski te u rezanju torte grafički urednik Ivica Glad i urednica Božica Brkan

Čast mi je i ponos što sam za tu knjigu, koja će dobro doći i predavačima novinarstva, ne samo povijesti, ne računajući nekoliko fotografija i tekstova gdje me spominju kolege, primjerice na 126. stranici (od svih mojih 15 glodurskih posada u 30 godina meni bez premca najbolji!) glavni urednik Branko Tuđen, ispunila i dvije duplerice: jednu o kultnom prilogu Vrt, a drugu o doajenu agronovinarstva i pioniru gastronovinarstva, pokretaču Vrta 1985. i glavnom uredniku Večernjaka od 1990. do 1992., prvome kojega su izabrali novinari, Ivi Lajtmanu. Prva je duplerica VRT Svaki četvrtak – Večernjakov klasik na stranicama 102. i 103. s podnaslovom Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije. Druga je duplerica o Lajtmanu, na stranicama 104. i 105. Doajen agronovinarstva koji je kuhao po Krleži .

Duplerica o Ivi Lajtmanu iz pera Božice Brkan

Monografije za 30 godina izlaženja Večernjaka, prije također 30 godina, ne sjećam se (tada sam vjerojatno slavila 50 godina izlaženja Vjesnika!), pa ne mogu uspoređivati. Da sam je ja uređivala, zacijelo bih koješta načinila drugačije, ali autorski je to posao (grafičko oblikovaje i omot Zoran Birman, urednik fotografije Siniš Hančić, uređivački kolegij Ružica Cigler, Žarko Ivković, Branko Lovrić, Dražen Klarić, Branko Tuđen, Mirjana Žižić) i velik posao, ne zna tko ga nije radio, i koji je, uz sav posao dnevnoga novinarstva, trajao godinu dana, spojivši mnoštvo suradnika različitih naraštaja i odlično je što je knjiga, unatoč koronakriznim vremenima kada su naklade tiskanih, posebice dnevnih novina obrušile i 25 i 50 %, na više od 230 stranica velikoga formata uopće objavljena. Kako je Večernjak izrastao iz suradnje sa svojim čitateljima, nedostaje mi detaljnija razrada te suradnje, rubrike Embargo, preteče formata kakav je danas Provjereno Nove TV i sličnih rubrika, primjerice Vrtove pošte. Ne samo mene sigurno bi najviše veselilo da na kraju monografija ima i abecedarij večernjakovaca, jer stjecajem prilika neki ljudi jedva da su, a neki uopće i nisu spomenuti, a više i nisu živi. Bila bi to prilika da se prisjetimo i njih i njihova doprinosa i da im makar imena ne odu u zaborav. To prije, što na koricama stoji:

Jedna od duplerica iz pera nekadašnjeg sportskog novinara, političkog komentatora i glavnog urednika Branka Tuđena

Prvi broj Večernjeg lista, 1. srpnja 1959. godine, zacrtao je put: bili smo i ostali u službi svojih čitatelja. No bili smo i prve novine koje su se samostalno okušale na tržištu, prvi smo radili na kompjutorima, razvijali nove medije. Najveću prodanu nakladu imali smo 11. siječnja 1999. – nevjerojatnih 1,170.000 primjeraka.
Danas smo moćna medijska kuća s paletom novinarskih izdanja, jakim portalom i ostalim digitalnim platformama, medij koji izdaje knjige, snima dokumentarne filmove, razvija Večernji TV, pokreće važne društvene promjene. Sve to rad je i trud generacija večernjakovaca. Njima je posvećena ova knjiga!

Objavljeno 2. lipnja 2020.