Izabrane pjesme obično sugeriraju najbolje od, izlog pjesama nekog autora i to predvidljiv, kronološki. Sve dok se Miroslav Mićanović ne dohvati Borisa Domagoja Biletića (1957.), koji je od 1983. do 2021. objavio 25 knjiga (sastavio četiri antologije te priredio i sastavio 18 izbora djela pojedinih pisaca i zbornika!), nagrađene važnim nagradama i prevođene, već na hrvatskome ima dva izbora, Stojevićev i Bremeričin otprije petnaestak godina. Na jučerašnjem predstavljanju Biletićeva Hvatanja zraka u Knjižnici Matice hrvatske – Matica hrvatska je i izdavač – ocijenjeno je kako je upućeni i nadahnuti priređivač posegnuo tako temeljito i duboko da je umalo napravio novu autorovu zbirku. Žalim jedino što pjesme nisu datirane, jer su neovisno o vremenu nastanka i objave te stilu podijeljene u nove tematske cjeline naslovljene prema pjesnikovim stihovima – Doseći baš ono tamo na vrhu, Kamo se god okrenuo, Čisti umor, Kristali dobrih namjera, Opiši me kako pišem Bilbao, Sve oko naših riječi, Uspon…
Boris Domagoj Biletić čita / Foto Miljenko Brezak
Uz citate izabranih kritika (Bilosnić, Bošnjak, Božićević, Batulić, Bremer, Car Matutinović, Ćurić, Kliman, Knežević, Krajač, Lovrenčić, Mađer, Marchig, Maroević, Mihalić, Milanja, Načiović, Nikolaidis, Paljetak, Rakovac, Sorel, Stamać, Stojević, Šalat) i gotovo 150 izabranih pjesama, Mićanović u opsežnom pogovoru Riječ je splav, barka, brod… piše o vladanju poezijom. Rekla bih: majstorskom.
Promotori Miroslav Mićanović, Sibila Petlevski, Boris Domagoj Biletić, Hrvojka Mihanović-Salopek i Davor Šalat / Foto Miljenko BrezakMiroslav Mićanović maestralno izbor načinio kao novu zbirku / Foto Miljenko Brezak
“Književna povjesničarka Hrvojka Mihanović-Salopek ocijenila je da je Biletić pjesnik koji se ne da svesti na zajednički nazivnik. Kritičari Biletićeve poetike usuglasili su se tek u tome da je on nesvodiv na jedinstven književni pravac. U njegovu su pjesništvu otkrili polifone utjecaje i hermetizme, napomenula je.
U njegovu pjesništvu, dodala je, pronalazi se
jezični konstruktivizam, nadrealističke aluzivnosti, ekspresionizma,
mediteranizma, neomanirističnosti, neomitologizacije i potpuno emonijskoga
razobličavanja.
Po riječima književnog kritičara Davora Šalata
Biletićeva heterogenost mučila je kritičare sa smještajem njegove poetike.
Najčešće su nalazili nekakve međuprostore, napomenuo je dodavši kako mu
prostor pronalaze između scene označitelja i scene označenoga.
Biletić je s jedne strane, smatra akademkinja
Sibila Petlevski, poeta doctus, a s druge strane razigrani dječak. Knjiga je
neobičan žanrovski odabir koji je donio na dlanu ovoga autora, napomenula je
dodavši kako je uz to provela poetozovski uron u pjesništvo te ga utemeljio u
vlastitom čitanju poezije.
Ocijenila je da knjiga pokazuje Biletićevu
razigranost, ali i ukotvljenost u tradiciju kao bitna obilježja njegova
pjesništva u kojem su “hvatanje zraka” uvijek između te dvije
spojenice.
Priređivač Miroslav Mićanović istaknuo je kako
knjiga izbora iz Biletićeve poezija “Hvatanje zraka” prikuplja teret
uglavnom objavljivane poezije, njezino prošlo i sadašnje vrijeme, koje se za
ovu priliku čita i očitava u suvremenosti, za koju bismo, dvojeći je li
savršena, pouzdano mogli reći da joj je rasulo nosiva stvarnosna i
simbolična odrednica.
Ono što nestaje i nastaje, što se gubi, što
pristiže i mijenja se, čini Biletićevu pjesničku knjigu sretnih i nesretnih
razlika, mapu u kojoj se slažu i zamjenjuju: zavičaj i jezik, ironija i
samopouzdanje, prostori za ‘ča’ i za ‘što’, intimno i gubitničko, poraz i
potraga, suvremenost i prošlost, povijest i prostor, ocijenio je.
Biletićev se tematsko-predmetni instrumentarij, naglasio je, mijenja i preoblikuje u figure smrti i ljubavi, u buđenja u drugom jeziku, traženja tradicionalnog u trenutnom, opsesivnom i buntovnom.”
Naslovnica Biletićeva Hvatanja Zraka
Hvatanje zraka Borisa Domagoja
Biletića u izboru Miroslava Mićanovića završava sa ŠTO MOGU, a započinje sa FELLINI, ZVANE; DID & KING:
Buga i Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak
ŠTO
MOGU zarzati
rzom
zarezati
rezom
zarezom
,
FELLINI, ZVANE; DID & KING
Da se ne zabi uno ča je bi zavapi
žienso mojega dida, uni černi Kralj
‘merikanski ča su ga z pištuolon, I had and I still have a dream: sprid miljun črnih – dati jisti lačnen,
golega ubući, čovika uzjubiti, svit cili (za potribu pisme vržmo čakavci)
– črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I Črnja mrež njimi: e, to bibilo jeno čine,
velo čine…“Fellini njim samim“:
Ma ke film, make this film!
I vi’š, dite moje: to ti se zuove i tako se reče
Imati besidu i riječ i rič, prisėgu za samo,
samo jedan minji, ma čovikoljubni san.
Uoči predstavljanja s autorom Borisom Domagojem Biletićem Vinko Brešan, Božica Brkan, Marija Roščić Paro i Božidar Petrač / Foto Miljenko BrezakBoris Domagoj Biletić, Božica Brkan i Miroslav Mićanović / Foto Miljenko Brezak
Kako navovi Culturnet, Hrvatsko čitateljsko društvo ove godine pozvalo je autore da naglas pročitaju svoja djela ili njihov dio. Prilozi će se objavljivati na sam dan obilježavanja (1. veljače) u određenim vremenskim razmacima. Svjetska organizacija LitWorld pokrenula je 2010. godine dva programa: LitClubs – Klubovi priča i World Reading Aloud Day – Svjetski dan čitanja naglas.
Čitanje naglas razvija vještinu slušanja, obogaćuje rječnik, razvija razumijevanje za društvene probleme i čimbenik je budućeg uspješnog razvoja djeteta. Čitajmo djeci naglas gdje god i kad god stignemo čime podržavamo i nacionalnu kampanju “Čitaj mi!”. Svjetski dan čitanja naglas bi trebao pokazati svijetu kako pravo na čitanje i pisanje pripada svima. Djeca i odrasli širom svijeta, slaveći moć riječi kreiraju društvo koje će omogućiti svakom, baš svakom djetetu pravo na obrazovanje te pristup knjigama i tehnologiji.
Boris Domagoj Biletić i ja već smo se nalazili zajedno ukoričeni u istim knjigama (izborima, panoramama, antologijama…), ali se posve drugačije, baš dobro, kao u sijamskom spoju, kao sestra pjesnikinja oslonjena na brata pjesniku, osjećam u našoj zajedničkoj knjizi poezije Breberika & Eklektika. Ideja je bila njegova, ne bih se usudila, svesrdno sam se za nju uhvatila i zahvalna sam Kajkavskom spravišču na ustrajnosti da, tri godine poslije prethodnoga, objelodani kajkavsko-čakavsko izdanje u jedinstvenoj biblioteci KAJ & ČA: Susreti, knj. 9, koje, neskrono, dobacuje mnogo šire i od književne, jezične i kulturne činjenice. Sklad, već ritmički, u naslovu, ipak mi nije davao naslutiti u kakvu će se cjelinu spojiti naše pjesničke i ljudske, žensko-muške osobnosti, poetike… (Ganuta prenosim dio vrlo subjektivnoga e-maila Tomislava Marijana Bilosnića, pjesnika što ga među važnim vrtnim hrvatskim pjesnicima spominje naša urednica Božica Pažur u pogovoru moje kajkavske polovice Rast jezika, rast pjesme: Doista divna knjiga, divne pjesme (ča još da mi je kaj), divno izdanje oko kojega su okupljeni sve predivni, meni dragi ljudi. Zamisli, Ti i Boris, a za nakladnika se potpisuje nitko drugi nego Kalinskli, urednica druga Božanstvena Božica, Frane Paro opremio, a uredništvo uz spomenute, diva Marija Roščić Paro, i vrli Zvonko Kovač. Doista ovo samo providnost može okupiti.)
Boris Domagoj Biletić na jednog od svojih promocija u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, prije korone, u listopadu 2018. / Foto Miljenko Brezak
O njegovoj polovici naslova Eklektici, Biletića nisam morala pitati – tko ne zna, rječnik Jezikoslovac.com eklektiku, eklekticizam definira u filozofiji, znanosti i umjetnosti, nekreativnom metodom kojom se iz različitih misaonih sustava, teorija, stilova i sl. izabiru pojedine teze i spajaju u novu cjelinu, bez značajnijih novih elemenata. Temu razvijaju dalje kako je eklektika u umjetnosti spajanje i miješanje raznih stilova ili “posuđivanje” elemenata jednog umjetničkog pravca u drugim pravcima te kako se većina suvremene, osobito postmoderne umjetnosti, smatra eklektičnom. Koliko uočavam, očitava to i stručno čitateljstvo, primjerice Vanesa Begić u Glasu Istre nalazeći u Breberiki & Eklekticidojmljivi poetske uratke o raznim tematskim i interesnim sferama.
Naslovnica knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletićau izdanju Kajkavskoga spravišča 2022.
U svojoj autorskoj opasci, s geslom (čitajući/slušajući
Vesnu Parun) Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda,
vratili mu se očišćeni… Boris Domagoj Biletić svoju Eklektiku podnaslovljuje
Zajika Janus Jazikate u autorskoj opasci tumači:
„Izabrane su za ovu prigodu objavljene pjesme
(Zato što vrime ne prolazi, štokavsko-čakavska zbirka, HDP, Zagreb,
2018.) i poneka iz rukopisa u nastajanju. „Moj“ čakavski mješavina je
nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle
osnov(ic)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi
još uvijek gdjekad zvan „vlaškim“, za koji su tipični razmjerno česti
štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu,
srednjoistarskom („bez/j/ačkom“) govoru, a gdjegdje koristim i „mješavinu“
ovih dvaju govora; usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog
žargona. Ima, dakle, nečega makaronskoga ovdje, nije da nema… Uz ovaj vrlo
kratak izbor možda bi ipak koristan bio opsežniji tumač (zapravo rječnik,
besjedarnik/besidarnik) nekih riječi ili pojmova, pa čak i čitavih
sintagma i fraza, no namjerice je izostavljen: što ima biti općenito
razumljivo, bit će takvim, nadam se makar u glavnim crtama, i bez tumačenja
lokalnoga kolorita; odatle tek tumačenje ponekih riječi uz pojedine pjesme.
Posebno bi, pak, složeno bilo akcentuiranje, ne dakako nemoguće, ali s
obzirom na to da nije riječ o jednomu ni jedinstvenom dijalektu (samo)
određena tipa, mjesta ili kraja, od naglašavanja sam odustao – koliko
opravdano, pokazat će vrijeme, a već sada svaki se čitatelj vlastitim
iskustvom te startnim govorom i narječjem posebno može odrediti prema toj
temi/ problemu, možda čak i “uskrati“. „
Čitam njegovih trideset pjesama okomito i
vodoravno poput križaljke, okrećući knjigu naglavačke i na bok, čak i naglas čitam
samo da mi ne promakne koje značenje, ne mogavši odabrati koju da podijelim s
čitateljima. Odlučujem za onu posvećenu Milanu Rakovcu:
VIRA
Milanu
U čovika ko je nî, kadi je?
U nečovika,
ne pitaj, pobre,
samo hodi dalje,
vred i zajno,
koliko te nose
noge, čovičje.
U čovika – trda je,
u nečovika – grda je.
Nego je.
Da te nečovištvo
ne zapahne
vonjen smrti,
kakor kada duša
poleti prvo
svojega vrimena,
pak ne znaš drugo
di će brižna
ter nevoljna
sletiti.
Rovinj, na 8 antonšćaka 2014.
Poslije zagrebačkoga predstavljanja Biletićeve knjige 2018. Boris Domagoj Biletić, Milan Rakovac i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Odabrala sam je ne samo zato što pogovor Eklektici
piše
„Milan Rakovac
ZID U BRAZDI ZAČINJAVSKOJ ‘Z FUNDAMIENTA
ili, ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?
Črni tić (bili
tić Biletić, nu), san mu bija napisa u vieršu prigod- nici, sakramienski Bob
„Boris“ Biletić!
U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novi- jih pjesama na
čakavici, osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti,
spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma
kako da tobože nieće dȁ, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad nȁ) kako i
Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote
skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:
… črnih da črniji ni črnji ne moru
bit.
I Črnja mrež njimi: e, to bi bilo jeno čine, velo čine… „Fellini njim
samim“.
Ma ke lm, make this lm!
Ma si vidija paka vraga na batu: da ča
bilo – bilo je za vajk, aš da vrime ne pasiva, piše uon! T’r laglje će
biti da je nego da ni? A tu negdje gvire Isaac Asimov i Arthur Clarke, a Učke
zguora, u Empireju, se smihljaju Jure Žakan i Balota i Črnja – aj t’r vero
naša vajk gori gre. Sakramiensko sime i simienja sime ča batvo ž njega
potiegne babevise kroza snig i grotu z vrimena pripostanja valje ‘vamo mrež
nas.
Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po
‘merikansku), se da zatući nuos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi
kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni
viti i tamo di još ne moreš viti. Kako zvore brazdu svitakraju pak zjama
kamik i ga ukleše i u tuoj brazdi doprtoj zapre se zidajući prez ni gledati
ni se libieći zidić, a zduola su funadami- enti, a zguora čvrljuga, ma
zguora neba samega kanta mu kanat „proti pozabljienja“.
Ma
zala ljuta, zala ljutica šegavica
to je sintagma čakavska, hrvacka, nju san iska
i naša
u njidrih u ljudan
i ženan napošto, i hotično
u sebi samen.
Na van kako kreše Biletić i kleše i kuje i
runi i truni i plesne i nažge i busa i trupa i kopuna te ka’i da niete dȁ, ma
je ben čuješ, žlepu mu, bolje nego’j baderljanska zvona ča san hi jedan bot
sluša valje svitazduola u Woolongong ‘Štralija di mi je bila zrmana Marija
Tuonova… Raca vikovična, a ča drugega?
Bob sinjiva i šenjiva i sanjiva vierše u voganj u lug mrež zvizde do črne
škulje pak nazda na se.
No, i ZATO ŠTO VRIME NE PROLAZI, jerbo
jamačno prola- zimo mi brže nego SUZE SVIETEGA LUOVRE ča jangušta
rastriplju meteore zguora neba kako ča dotični rashiti veraš kako tobože da
niete dȁ, napuštu, mierlo, kako da šenicu sije, prez vrah puoti.
Az / klesar / imam si pismu… Az klesar / ko
opat poslanik / Az rob kamena“…
„Blato, pa / Ne zove se otok / U otoku. / Ma ni svi škoji / Ča pivaju,
/ I viški i lastovski / Himan spokoja / U meni.
Raspojasano skalpelozan (može li ovo?): ergo,
dobrodošao u svoj svijet, poeta ilustrissime, di ča zvoni liplje nego kosir
ča ti trcka na guzici na gancinu. Biletić se k’o sluđena ptica sjurio u samo
srce jame, fojbe, vulkana, kako vam i kamo li vam draže, u magmu (by
Bob) tu tjeskobnu i neznanu, a znanu mu barem kostima i živčevljem, i spjevao
nam ogrlicu ča je svaka mlada (udovica) more zajno-nȁ vrći ‘kolo guta i da
je kumpari. Biletić Bob rashićiva trdi veraš kako da je š njin u svadnji, ka’i
naši mladići z Rahovci i Štifanići ča bi zakantali u „Dopolavoro“ u „San
Lorenzo Pasenatico“ domaćin fašišton dreto u nuos: „aj la koriente ‘letrika
že koriente fuorte, ki toka vila Rahovci periku- lo di muorte…“. Ma ka’i
bačvarić ča švikula u brajad „cencen- cen cento barile de vin“ i ugla kad
ti se ruga z duba „puuušiii-mi-u-rittt-pušiiii-miiii-u-riiiittt“. Ma, o Bob,
vidi, nu, kako se u štokavskom, hrvatskome književnom standardu zovu bačvarić
i ugla, pak vrži fussnotu-dnicu.
Ča san ima na pameti? A bi ga buoh. A da. Ono
što me obujmi i više od prejasne (serenissime) Mu osione Gospodstvenosti,
jest Biletićevo neodoljivo nagnuće trpkoj ironiji, rijetkome lijeku protiv
patetike, nebeskom daru:
„Tako, ko niš drugo, sve i ne štijuć /
barde čakavske, san u hipu, namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan
bit“, ustvrđuje lakonski, a provjerava to seb’otkriće u najvećih,
pitajući Balotu i Črnju: „I ča, ste kuntenti sad & sat, / Ha,
staroste, ča ste storili / I učinili, nas, jušto takove, / Tu mrvu
mižierije?“
Bob pak nȁ sinja i šenja i dišenja ča mu
se prividi i sanjiva i tuče u moždane valje iz priddobe pak ala lapiž u
šake, ma to ni lapiž, to kako da je sikirica-dilančica i bradva u trdoj šaki
marangunskoj ča z diebla duba debelega zgobljenih šori mirakuluožamiente
dila i udila ča ćeš na ten svitu – skrinjicu za dušicu i slavuju i šaku
cukra držati; hlepetac ča z brajad rasplaši bačvarića i kanat mu
(bobovski), krunicu babi ča je zaspala i krunica (ča je, su rekli, nego
Dobrila blagoslovija) je zlizla u voganj ka’i Bobova ljutica… Ma i vrnjaču
ča miša po bronzinu šug ljutike-škalonje i ničesar drugega i vuona daje
lipost na jezi- ku, ta vrnjača. K’o ne bude da je škrpelin klesar ča kus
kamika privrže sad-nȁ, ma na miru vuoka u artefakt, i jedan na drugi si u
hižu složi na tri puoda, a petešić se vrti na slimenu u ruoži vitrih, i ni
las ne stane mrež’a’nje ma ni kaplja ruose, a sve na suho prez mi ni japna ni
sabluna ni malte ni vode, ljuti kaurine muoj, bi reka „Kiklop“ z Iža Malega.
Eli će biti kovač ča ukrežen kus želizda
ferovije Lupoglav- Štalije razriže na kuse kuščiće – ma pričiži žamak
ča bi mi baba umisila sireći sir z mlika mlikatega naše vuovčice Pike
pamet- nije nego’j pô našega komuna, pak z tih kuščići tik-tak ti skuje
ko’š kosir ko’š kosiricu ko’š maršan ko’š kosu – ma valje srp i sikiru, i
nie’š virovati. Tako Bob kleše i kuje i pili i riže i zida i ruši i tuče i
miluje besidu. Ma besida je trža i meklja i huja ud kamika ud želizda ud
duba, uona je sliparska i štirgarska i lako te namami h jami i iš te nutra a
da ni ne znaš i jur te ni.
A ja se morah (moradoh) raspisati, jerbo baš
i nije čekati od poete, suverenog vladara književnim standardom, kojim se
poigrava kao da je njegov osobni i ničiji više, povratak u zavičaj i kopanje
po moždanima e da bi iskopao nekazivo blago jezika starijega od sjećanja.
A igra se i s njim, s tim, dotično,
prahrvatskim prajezikom, kao da piše amalgam bezjačkovlaški, jedan argo od
dva, ili tri: osob- na i osobita vrlina te preže, odskočene u subliman stih
njena već naslova: ZAJIKA JANUS JAZIKA.
„Iz črnega dojdeš / te sprave u črno. /
Pak ča bilo – za vajk je: / aš vrime ne pasiva… Vidin se ka’j slipac / Ča se zamišlja / U špeglju od svit(l)osti / I
ufanja ča nosi daleko. / A kamo? Bi ga vrag. Neka su nan pur dica / – čitovata, / i drek njin budi! / Za nas pak druge
lahko, / aš za mrvu bolji bit / drugo nimamo lazno.“
(2018. – 2020.)“
Na kraju iz Breberike & Eklektike
prenosim o suautoru:
Boris Domagoj Biletić u Puli, listopad 2021. / Foto Miljenko Brezak
„BORIS DOMAGOJ BILETIĆ
(Pula, 22. ožujka 1957.) – književnik i
znanstvenik. Osnovnu školu, opću gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je
u rodnome gradu, a na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
diplomirao, magistrirao i doktorirao. Objavljuje od 1977., uglavnom poeziju,
eseje, studije i kritike. Usto je urednik, publicist, antologičar, polemičar,
organizator književnih i kulturnih programa… Suosnivač je Istarskoga
ogranka DHK (1990.) i suutemeljitelj Šoljanovih dana (1996.). Osnovao
je 1996. časopis Nova Istra koji uređuje, pokretač je međunarodnih Pulskih
dana eseja (od 2003.), e-časopisa za književnu kritiku Stav (2018.)
i dr. Dobitnik je mnogih književnih nagrada za poeziju, znanost (književna
povijest, književna kritika), esejistiku, ukupan doprinos hrvatskome
pjesništvu i dr. (Mlada Struga, Tin Ujević, KulturKontakt,
Julije Benešić, Sv. Kvirin, Fran Galović…). Izabrana
kritička literatura o Biletiću broji više od stotinu jedinica, a o njegovu
su stvaralaštvu pisali gotovo svi istaknutiji kritičari, kolege pisci i dr. Nositelj
je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.) i dobitnik Medalje
Grada Rovinja (1997.). Prevođen na dvadesetak jezika, uredio preko stotinu
knjiga. Zastupljen u antologijama (od razmjerno novijih u: e Canon of
Croatian Poetry, 1450-2000, SAD, 2015.), književnopovijesnim pregledima,
enciklopedijama… Od 1983. do 2022. objavio je 28 knjiga, sastavio 4
antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i
zbornikā. Uz
veći broj članaka, Biletić je za Istarsku enciklopediju (2005.)
napisao i opsežan prilog, sintezu Hrvatska književnost (u Istri). Tijekom
2009. bio je urednikom književnosti u Vijencu Matice hrvatske. Godine
2015. objavljeno je monografsko
izdanje: U znaku Kairosa: književna kritika o djelu Borisa Domagoja
Biletića. Od 2018. glavni je urednik na njegov poticaj ponovno oživljene,
obnovljene edicije Istra kroz stoljeća. Suautor gra čko-pjesničkih mapa (sa Z.
Milićem i B. Mascarellijem) i glazbeno-pjesničkog CD-a (s D. Marušićem).
Godine 1997. bio je gost-književnik međunarodne Zagrebačke slavističke
škole. Izvođen na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Trenutno je
dopredsjednik Društva hrvatskih književnika. Ravnatelj je Gradske knjižnice
Matije Vlačića Ilirika u Rovinju. S obitelji živi u Puli.
Više o autoru može se pročitati na mrežnim adresama: www.boris-biletic.iz.hr https://hr.wikipedia.org/wiki/Boris_Domagoj_ Bileti%C4%87“
Prenosimo sa Stav.com.hr od 8. siječnja 2023. pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz kajkavsko-čakavske zbirke pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića u izdanju Kajkavskoga spravišča, 2022.
Naslovnica zbirke koju je grafički oblikovao Frane Paro s naslovnom biljkom / Foto Božica Brkan
Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.
Autorica kajkavskoga dijela zbirke Breberika & Eklektika / Foto Miljenko Brezak
Uslijedila su pitanja o biljci, naslovnoj junakinji moje
florističke knjige. I o knjizi, dakako. Prenosim zato iz knjige autorsku,
uvodnu napomenu, i naslovnu pjesmu:
Breberika raste i u zagrebačkom vrtu autoričine tetke u Donjem Vrapču / Foto Miljenko Brezak
Autorska napomena
Zbirka je
nastala iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje
prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne breberike, vazdazelenoga
šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom
raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne
vijence i aranžmane.
Nadahnuta
stvarnim, divljim i pomno osmišljenim i odnjegovanim vrtovima koji su je
pratili od djetinjstva do zrele dobi, pjesnikinja je zasadila vlastiti poetski
vrt na svojoj tatinskoj i maminskoj (prof. dr. sc. Zvonko Kovač)
zavičajnoj kekavici, idiomu rodnoga sela Okešinca u Moslavini. Osobni
odnos prema jeziku temeljno je sredstvo gotovo cijelog, pjesnički vrlo
ujednačenog pjesničkog opusa Brkanove, vrijedne antologijske
reprezentacije (prof. dr. sc. Joža Skok).
Vrt, tek
ponekad vrčak (prednji vrt, cvjetnjak), lozofski je usredotočen na
odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena,
(ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga. Gdje sam metaforički, poput svojih
graničarskih pretkinja, potajice otrgla pelcer, da se bole prime, a
gdje nehotice previše orezala, kej se samo od sebe zdohadža i slično.
Kao u herbariju, u stihovima naslovljenim uglavnom lokalnim orističkim
imenima, upečatljivijim zvukom i značenjima, bojama i mirisima: breberika,
bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi
dečki, fajglini, nočne frajle, tekoma, kalikant, belagonije, asparabus, sit,
božičnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek zeleni, lucen, radič,
detelica, stričak, trputec, slak…
20200927 –
20200928 – 20201007 – 20210307
Naslovnica zajedničke zbirke pjesama Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića
Božica Brkan
breberika
da pošilamo
apollo ovoveki
na pusti otok na novu planetu da očemo zakoraknuti pak još nekakov mali korak za čoveka a veliki za se
ludi
če more još i te jen
ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu
a ne verujem da su ju pospravili i v ovozemalsku banku semena negde na severnom
polu
smrzla se ne bi al pikala bome bi
ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu
da jim velim morti ne bi ni znali o čemu pripovedam
ni na placu ni po grobju ma ni v smetju ju više ne videti par let da po šuma
čovek hodi ne bi ju morti ni za venček nabral
neg jenu grančicu
i ta jenako pika
kulko se i sečam breberika pika pika fest pika
prek do krvi prek do srca te ravno pikne
ni ne znam
kak se rasadža jel se samo de bilo zapikne šiba jel se sama raseje z one lepe
sitne crlene bobic
breberika navek zelena
na selu su od
ne pleli vence sfrkane na vrbovu šibu
kej ne bi kupuvali gotove
samo deneš de koju suvu rožu jel papernatu povoščenu još i grane zeleno
dofarbaju da se zeleni
kak se niš
drugo zeleneti nemre
prek na drugi svet
prek do druge sesvet
nikomu ne smeta kej pika kej sam vrag niko ju ne pipa kej buju po grobju po
križi pipali
a gda
breberiku bereju znaju de v šume raste v rukavica ju trgaju z trsne škara
da ne pika
da ne boli
niš ionak nemre biti večno
nemre biti
neg breberika lepa a pika
do krvi
gda ja
vmernem breberike ni za venec morti više ni ne morti ko i najde struk
niko ne znal plesti
komu se bu i štelo plesti gda grdo pika
a su ju buju
skorenili če i preveč pika
ležeše nek ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam
par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z drukeri
a ni ne pika
i gledim ni
skrita ni naprčena breberika zdošla se buš če te ne presadim
če na desktop
Pjesnikinja Božica Brkan s breberikom u uglu zagrebačkog Cvjetnog/ Preradovićeva trga u listopadu 2022. / Foto Miljenko Brezak
breberika – zaštićena zimzelena, vazdazelena šumska biljka tvrdih oštrih listića na grančicama i s crvenim bobicama, lat. Ruscus aculeatus L., koja raste pri tlu, a beru je i trže obično na tržnicama za pletenje vijenaca, jer dugo ostaje svježa apollo – Apollo je američki NASA-program za čovjekov let u svemir šezdesetih godina 20. stoljeća, a Apollo 11 je prvi svemirski brod koji je s ljudskom posadom 1969. sletio na Mjesec i Neil Armstrong je svoj prvi korak opisao kao malen korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo. grmoščica – Park-šuma Grmoščica, jedna od 17 park-šuma na prostoru Zagreba, prostire se na zapadu grada između Vrapča i Črnomerca na 80 ha i u njoj raste više autohtonih vrsta. mesec – Mjesec (354 m), uz Humku (488 m) i Vis (437 m) visinska je kota Moslavačke gore