Žminj. Čakavska kuća, petak, 5. svibnja 2023. Predsjednik Čakavskoga sabora Josip Šiklić i pjesnikinja Nada Galant te zanimljivi i dragi ljudi kulturne Istre bili su domaćini prvoga predstavljanja kaj & ča pjesničke zbirke Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika u izdanju Kajkavskoga spravišča iz Zagreba, 2022. Pjesmom kajkavskom i čakavskom večer su začinili Marija i Milan Kranjčić.
U ime Kajkavskoga spravišča,
društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, koje ove
godine obilježava višestruke obljetnice, među kojima 50. obljetnicu djelovanja i 55. obljetnicu
redovitog izlaženja časopisa Kaj kojemu je nakladnik, pozdravila je Marija Roščić Paro, voditeljica
Galerije Kaj, uz dopredsjednike koautoricu zbirke B. Brkan i Franu Para,
akad. slikara grafičara i znanstvenika te znalca ranoga knjigotiskarstva
pogotovo tiskarskoga znaka Blaža Baromića, među ostalim, autora knjiga o
glagoljskoj tipografiji i autora projekta, nacrta i replike Gutenbergove preše
postavljene u Glagoljaškoj tiskari Juri
Žakan Roč.
Marija Roščić Paro prenijela je ponos majstorice Kajkavskoga spravišča i urednice
dr. sc. Božice Pažur i 50. obljetnicom kulturološke, suradnje s Čakavskim
saborom – počevši od broja 6/73. časopisa Kaj Srce Zagorja u srcu Istre
– nastavljene kasnije s brojnim mu
katedrama, osobito ročkom, iz koje su promociji prisustvovali predsjednica Katedre
Roč Mirjani Pavletić i književnik Vladimir Pernić. Marija Roščić
Paro Istakla je i riječi Božice Pažur kako je Breberika & Eklektika u
nakladi Kajkavskoga spravišča, deveta u njegovoj biblioteci Kaj & Ča:
Susreti, također je jedan od rezultata dugoročnog programa kulturološkog
povezivanja dvaju sabora kulture – čakavskoga i kajkavskoga – koji je program u
okrilju Kajkavskoga spravišča od 2001./2002. imenovan KAJ & ČA: PROŽIMANJA
I PERSPEKTIVE. S bitnom trajnom svrhom: problemskim i suvremenijim pristupom
kajkavštini i čakavštini kao temeljnim vrijednostima hrvatske kulture,
znanosti, jezika i suvremenosti. Autor likovne opreme i naslovnica svih
devet knjiga akademski je slikar grafičar Frane Paro.
Osim prve, „manifestne“ knjige 2004. te dopunjenoga, 3. izdanja glasovite Glagoljske početnice Frane Para (2010.), u biblioteci Kaj & ča: Susreti objavljeno je šest pjesničkih kaj & ča „dvojaca“ (Načinović/Pažur, 2006., Kalinski/Pernić 2007., Božanić/Kovač 2009., Petrović/Sinčić 2012., Jelušić/Car Matutinović 2016., te, s ponosom ističemo, Nada Galant i Ivan Kutnjak u zajedničkoj knjizi nadnaslovljenoj Prva sreda na mesecu, 2018., predstavljenoj na Janešovom vidikovcu u Roču 2019.).
Praksa knjižnog spajanja dviju ili više cjelovitih zbirki više autora, iako rjeđa, nije neobična. Međutim, takav spoj uvijek dodatno provocira i nuka nas, uz isticanje razlika, prije svega u materinskim jezicima kajkavskom i čakavskom (koja ih, zapravo, to više spaja!), na prepoznavanje književnih sukladnosti: svjetopoglednih sličnosti, poetičkih -izama ali s polazištem u zavičajnom idiomu, s nadgradnjom (meta)jezičnih stilizacija – kao što je to slučaj u spomenutoj Prvoj sredi na Mesecu i zasebnoj zbirci unutar nje Nade Galant na žminjskoj/vidulinskoj čakavici Potle vigona. Uputno je podsjetiti, s mogućom referencijom i na Brkan-Biletić knjigu, kako su oboje pjesnika, i Galant i Kutnjak, u novotvorbi svijeta pjesme kretali od svakodnevnog detalja, takoreći filozofijski sporednog, dnevno-govorne geste, sa završetkom u diskursu visoke filozofičnosti.
Božica Pažur urednica Breberike & Eklektike posredno je govorila o poetičkim suglasjima oboje autora Brkan/Biletić u novoj knjizi:
Breberika & Eklektika – zajednička je knjiga dviju samostalnih zbirki suvremene kajkavske i čakavske poezije, postmodernističke koncepcije. Obje zbirke (s po 30 pjesama) u istoj knjizi dvoje vodećih suvremenih pjesnika – kajkavska/kekavska Božice Brkan (BREBERIKA) i čakavska Borisa Domagoja Biletića (EKLEKTIKA: Zajika Janus Jazika) – svaka na svoj način donose estetsku novinu i otklon u kontekstu postmoderne kajkavske i čakavske poezije, te u kontekstu današnjega hrvatskoga pjesništva kao cjeline.
Oboje pjesnika, antologijskih autora (podjednako afirmiranih u standardnojezičnom i materinskom kajkavskom/čakavskom književnom jeziku) generacijski bliska (Božica Brkan, r. 1955., Boris Domagoj Biletić 1957.) raznolikim postupcima hrvatske pjesničke postmoderne, dvama književnim jezicima dakle, iskazuju duhovna i civilizacijska ishodišta materinskog jezika kao polazište i bît svoga stvaranja – njegovom stilizacijom (pa i tematizacijom) u propitivanju univerzalnih vrednota: Brkanova s polazištem u organsko-idiomskoj moslavačkoj kajkavštini – kekavici, a Biletić sinteznom čakavicom (kako bi rekli dijalektolozi), poštujući jezično-književnu dijakroniju i suvremeno iskustvo toga (najstarijeg) hrvatskog jezika/“prajezika“. Riječ je o dvoje antologijskih autora koji – računajući objavljene prve zbirke – više od 3, tj. 4 desetljeća (Brkan od 1990., a Biletić od 1983.) drže visoki estetski kontinuitet svojih – žanrovski prebogatih – djela u središnjem korpusu hrvatske beletristike.
Uočena poetička suglasja dviju samostalnih zbirki iskazuju se prije svega u posebnom odnosu njihovih autora prema vlastitom jeziku (u Biletićevoj sinteznoj čakavštini i podnaslovno: Zajika Janus Jazika, u Brkanove opredjeljenjem za rodnom okešinečkom kekavicom kao /vlastitom/ polifunkcionalnom jezično-umjetničkom standardu). Jezični izbor i identitetski sloj svojih pjesničkih cjelina oboje pjesnika, višestruko kompetentnih (pa i urednički), saželi su u autorskim napomenama u knjizi – toliko dobro da pogovori, ili popratne analize skoro da i nisu bili neophodnI.
O Biletićevoj poeziji i samostalnoj njegovoj zbirkci Eklektika u zajedničkoj knjizi dr. sc. Božica Pažur napisala je:
Svojedobno je na Tribini u DHK, književnik Milan Rakovac, inače stilistički razigran i čakavski mudro sintezan pogovornik naše zajedničke nove knjige i u njoj Biletićeve zbirke, izrekao lucidnu tezu o čakavskoj konstanti i identitetu „nečakavskih“ pjesama Borisa Domagoja Biletića. Valjalo je samo pogoditi trenutak kad će Biletić ostvariti čakavski ciklus u zbirci Zato što vrime ne prolazi (2018.) i najnoviji: Eklektika. Sličnu je ideju, na primjer, o prijašnjim „tobože nečakavskim tekstovima“ Ljerke Car Matutinović, prije zbirke Čakavske versade (1993.), izrekao i akad. Milan Moguš, itd. Navedene zamjedbe ne bi valjalo dovoditi u izravnu vezu s glasovitom, donekle suženom, tezom Vladimira Nazora o tzv. „čakavskom obliku“, ali i „čakavskom sadržaju“ tzv. dijalektalne/regionalne lirike, u povodu prijepora oko Antologije nove čakavske lirike (poznato Pismo urednicima, 1934.).
Naprotiv, naš autorski „dvojac“ respektabilnih književnih biografija i opusa – Brkan-Biletić („moja Sijamska“, rekao bi Biletić za Brkanovu) – svjetopoglednom afirmacijom univerzalnosti zavičaja, iskazujući njime svemoguće/sve moguće, „okolnosvjetske“ (termin C. Milanje) senzacije – u novim kaj & ča ciklusima uspješno vuku poetološki četveropreg cjelokupnoga svoga književnog stvaranja. Stoga bismo za svako od autora mogli govoriti o nutarnjoj „istosti poetike“, bez obzira na jezični izbor. Posebnom dragošću zamjećujemo Biletićev posvetni moto („čitajući/slušajući Vesnu Parun“): Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni…
Književna je kritika (Mićanović, Milanja, Stojević, Šalat, …), pogotovo uz nedavno bogatstvo Izabranih pjesama Borisa Domagoja Biletića Hvatanje zraka (2021.), istaknula prije svega „poetičku heterogenost“ – ključnu za Biletićevu poeziju – a onda i „polifonu doživljajnost Istre“ (ist. H. Mihanović Salopek) kojom „upija cjelokupnu književnu i kulturnu baštinu signuma Istre“. Prema Anti Stamaću, poeta Biletić kao „pustolov na moru hrvatskoga jezika“, uz težnju „poezije jezika“, k tomu je „vještak suvremena aleksandrizma, sažimatelj mnogih dostignuća hrvatskoga pjesništva ovoga stoljeća“. Za ovu prigodu valja prizvati i kritičke naglaske Milorada Stojevića o čakavskom autorovu opusu: „Novina u cjelokupnom Biletićevu poetskom stvaranju je posizanje za čakavštinom, ne samo jezično i poetozofski nego i kulturološki […]. Ono što je u pjesmama na standardu bio uzrok rezignacijskoj gorčini ovdje je poetsko dijelom eklektičko poklonstvo (galgen)humoru, idolima, fiktivnim idealima, ali i svježini pjevanja“.
Signantan je u monumentalnom i tankoćutnom, u našoj praksi neviđenom nekronološkom nutarnjem principu spomenutih Izabranih pjesama, Mićanovićev poredak Biletićevih pjesama, u kojem je upravo čakavska Fellini, Zvane, Did & King na prvom mjestu. U kojoj pjesmi – vratimo se autoru pogovora Eklektike Milanu Rakovcu – Biletić „osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti“ […] „spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida (…) sanjivajući sanje“… itd.
Dr. sc. Božica Pažur autorica je i pogovora kajkavske polovice zbirke te je uz Breberiku Božice Brkan imala za dodati:
U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.
Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od „arheologije/obiteljske“ do „botanike“). Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja, svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.
Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. U kojoj je simbolska raskoš breberìke (zaštićene zimzelene, šumske biljke Ruscus Aculeatus L., bodljikave veprine) ima pokretačku ulogu. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji, imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se imenoslovnom poopćenju: [celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“.] Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u zagonetnost izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.
Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru, doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema), pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko bi se“, … itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti značenja, rasta pjesme.
Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima, kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina iskaza, bez obzira na žanr.
Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastita jezičnog standarda. Spomenimo njezino zalaganje da u rječnički fond suvremenog hrvatskoga književnog jezika uđu leksemi osebušek i oblizeki, na primjer.
Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, pridružujući se postupkom florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti, vrhunskim hrvatskim pjesnicima. Dokumentarnost i esejizam, te svijest o vlastitu tekstu prepoznajemo joj kao konstante u 6 pjesničkih zbirki, 5 romana, u gastro-stručnim knjigama (Enciklopedija špeceraja, Oblizeki – Moslavina za stolom), u nagrađenoj zbirci pevcov korak – osebušek za eu, u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (preporučenoj kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama), sve do Breberike.
Na kraju je Božica Pažur zaključila:
Zanimljiva razgovornost u oboje pjesnika, i Brkan i Biletić, nije samo na razini jezične funkcije nego se iskazuje i u svojevrsnoj raspri s vlastitim tekstom [u Biletića najjednostavnije i uočljivo u pjesmotvorima Črno te Črn-bil, črn-bil: u Brkanove, izdvojimo: i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala („slak urbani“), ili: I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne („ginko“).]
Koncept preosmišljavanja svijeta tekstom u oboje naših pjesnika toliko je naglašen da ga prihvaćamo kao životnu njihovu pasiju stihom [(u Božice čak i u grafijskoj zabilježbi preciznih datuma njihova nastanka), u Borisa manifestnim zazivom: Najlipše more na svitu/ prisušit neće sve/ dokler hi je, iš (…)/ poslidnji kako prvi, čakavci („Još ča rabi).]