Za predstavljene i ubaštinjene, za one koje zanimaju detalji i daljni putokazi, sve do literature, kako knjiga tako i internetskih adresa, autorica izložbe etnologinja Slavica Moslavac – i sama čuvarica baštine, ne samo moslavačke – potrudila se popratiti je jednim od već, rekla bih, klasičnih, uobičajenih svojih izložbenih kataloga, zapravo knjiga. Muzej Moslavine može se zaista ponositi!
Ovaj se put osobito ponosim i ja, jer Slavica Moslavac u katalogu osobito pomno bilježi i moj rad, kako vezan uz zavičajnu gastronomiju, tako još više i uz onaj književni, također osobito vezan uz jezik i uopće uz moslavački zavičaj.
Uz različite citate iz mojih knjiga od Oblizeka – Moslavina za stolomdo Kajkavske čitanke Božice Brkani Života večnogate s internetskih stranica www.bozicabrkan.comi drugih – neke su dodatno navedene i u literaturi – objavljen je i moj za izložbu i prateći katalog Čuvari baštineposebno napisan esej Od privatnih uspomena do zajedničke baštine (od str. 85. do str. 90.).
Čuvari baštine? Bila sam jako radoznala što će sve biti izloženo na istoimenoj izložbi, otvorenoj u četvrtak, 5. studenoga 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog, prava knjiga od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, u njemu nema biografije i bibliografije, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike pronalazila i što zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula.
Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, zamozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda.
Sve čineći s velikim poštovanjem, dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i osamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost. Hvala joj na tome!
Sama sam Slavicu Moslavac upoznala 2006. radeći na knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavinei često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale odKutine, Novske ,Garešnice, Kloštar Ivanićdo Žepča, kamo smo doslovce vozili dio kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika. Ako se igdje mogu uvrstiti, drugi me već jesu, u Čuvare baštine, gastronomija i jezik, Slavica Moslavac – nomen omen est– mnogo je šire i temeljitije, životni poziv. I još nije gotova!
Tko će, jednom, nastavljati posao Slavice Moslavac, koji odavno nije samo posao etnologa s visoko postavljenom ljestvicom i stručnim kriterijima, moći se će koncentrirati na postojeće, što je sabrala, zabilježila u kojekakvim medijima, i na tome maštati i kreirati vlastite ideje, ako ih bude imao, prezentirati ovdje prikupljene čuvare baštine u svim medijima, od tekstilnih dijelova narodne odjeće do ciljano snimljenih edukativnih filmova. Želim da sve ima publiku poput primjerice putujuće Slavičine izložbe Pogled odozdoprikazane na 13 (!) mjesta. Dosad! Sve to govori i zašto sam prigodno, u čast Slavice Moslavac i naše baštine, a i sama time počašćena, odjenula repliku surke načinjenu prema Erdödyjevim crtežima spočetka 19. stoljeća.
O osnovnoj školi Donja Stubica u utorak 30. listopada 2018. predstavljeno je drugo izdanje dopunjeno multimedijalnim rječnikom Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja. Bazu audiorječnika možete naći na adresi www.kajkavskigovor.com, lozinka je Copernica.
Predstavljanju su prisustvovali i Katarina Grgec iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, koje je pripomoglo financijski izdavanje školskoga rječnika te nastavnici, roditelji, učenici, mještani. Članovi Male kajkavijane govorili su svoje pjesme te svirali zagorske popijevke. Naglašeno je kako se mnoge lijepe i vrijedne baštinske stvari poput odjeće mogu spremiti u škrinjicu, ali ne i govor, koji se, da bi se održao, mora – govoriti.
Željela sam naglasiti nacionalni kontekst školskoga donjostubičkoga školskog projekta, to prije što mu on daje na važnosti.
Na jednome koncertu nedavno izvodeći džez, muzičari su pitali ima li tko da ne razumije engleski, lingua franca? Javio se samo jedan dječačić! Kako stojimo sa znanjem hrvatskga? Bude li tako usvojeno, neće ga trebati znati niti za dobivanje državljanstva! Izumire. Obeshrabruju podaci koliko jezika neprestance, danomice izumire. Nas pjesnike kajkavce obeshrabruju antologije recentne hrvatske poezije u kojima samozvani antologičari, bez da pocrvene, ističu u uvodu da ne prate čakavsku i kajkavsku produkciju.
Tim su vredniji projekti poput već 30-godišnjega Croatia rediviva Ča-Kaj-Što zlatna formula Drage Štambuka zaštićenoga kao intelektualno vlasništvo, jer drugačije nije moglo. Srećom, na UNESCO-vu i nacionalnome popisu zaštićene nematerijalne baštine je i nekoliko lokalnih idioma i kajkavskoga (npr. bednjanski, čabarski, kajkavska ikavicai sl.).
Strani jezikoslovci upozoravaju da smo propustili bogatstvo triju dijalekata hrvatskoga, najviše razlikovna vrijednost od sličnih i bliskih jezika, pretočiti u hrvatski standard, u rječnike, u svakidašnjicu. A lokalni nam govori izumiru.
Kako se više bavim baš time i kako sam do jezika došla preko književnosti, jasnija mi je spoznaja koliko je, unatoč međunarodnom priznanju i kajkavskoga još živoga kao književnoga jezika, zapostavljena hrvatska jezična raznolikost. Zanimljivo je da se o tome i ne sporimo, makar upola koliko o regionalnom nadjeziku.
Sjajan povod da se to pokuša promijeniti predstavljanje je jedinstvenoga, sad već multimedijalnoga rada Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja sa 3200 riječi, načinjenoga dvosmjerno kajkavsko-standardni i standardno-kajkavski, a u 2. izdanju i dopunjenoga multimedijalnim rječnikom što odškrinjuje pokušaj novih, kreativnih i interaktivnih spajanja IT-mogućnosti, poslije weba i društvenih mreža itd.
Danica Pelko, urednica Maloga rječnika i mentorica, piše: Rječnik je namijenjen djeci i učiteljima, ali i svima ostalima kojima je kajkavsko narječje u srcu. Prvo izdanje rječnika je izašlo u studenom 2016. i 300 je primjeraka rasprodano u 3 mjeseca (drugo je izdanje otisnuto u 200 primjeraka).
Rječnik je postao priručnikom za voditelje izvannastavnih aktivnosti diljem Zagorja, iako su razlike u govorima pojedinih dijelova Zagorja velike. Samim time postao je i ostao poticaj stvaralačkom radu na kajkavskom jeziku. No, pokazalo se da nedostaje akcentuacija pa je djeci i odraslima problem pogoditi kako se pravilno izgovara pojedina riječ. Zato smo uz drugo izdanje rječnika odlučili snimiti zvučni zapis kako bi se izbjegle dileme oko izgovora.
Dodatna vrijednost ove snimke je što riječi izgovaraju djeca. To je za njih bila odlična prilika da usput nauče izgovarati pojedine riječi, a za korisnike rječnika su prelijepi dječji glasovi dodana vrijednost.
U snimanju zvučnog zapisa su sudjelovali učenici OŠ Donja Stubica: Antares Jaić, Paola Novak, Lovro Lacković, Marta Drempetić-Hrčić, Ema Hren, Marta Drempetić, Marta Hren, Marko Gorupec, Magdalena Blagec, Paula Jozić i Petra Fišter, članovi Male Kajkaviane.
To je tipična knjiga, koje sam nekim drugim povodom, okrstila zavičajnicama, a koje su stjecajem prilika i čak i neočekivanom važnošću pokrenule cijeli svoj kraj, ne samo one koji se bave jezikom, književnošću i izvedbenom umjetnošću. Lijepi primjer je nedaleka kajkavska ikavica.
Nedavno sam upoznala u Gorskom kotaru i slično ukoričen projekt Čuvari baštine Srednje škole Delnice, usporedni (razlikovni?) rječnik mnogih ne samo mjesta nego i naraštaja učenika i nastavnika i kazivača, govornika. Prije dvadesetak godina počelo je sve jednom maturalnom radnjom o lokvarskom govoru. Počiva tu silan trud i upornost te jubav mnogih zanesenih ljudi.
Prije će se ti lokalni govori održati nego naša moslavačka, kriška, jokešinska kekavica– održavamo je živim – jer jezik umire kada ga djeca prestaju učiti. Zato je nama Moslavčanima važno hodanje po terenu, Misija Moslavina, za regionalni kulturni identitet (uvijek mislim: neka Mala Božica je publici!) uključujući i krišku Malu školu kekavice.
U Zagorju, u stubičkome kraju, u Donjoj Stubici, to nikako nije slučaj, a dokaz je upravo ovaj rječnik i silan trud – ponajprije obrazovni i odgajateljski, ne samo đaka nego i cijelih njihovih obitelji i susjedstva – nemjerljiva ljubav, jer već gotovo 20 godina opstaje uporno kao izvannastavna, izborna aktivnost. A zašto ne nastavno, redovito? Predlagali su mnogi, uglavnom udruge (Kajkavijana, Muži zagorskoga srca itd.), ali nije zaživjelo. No, možda Mali rječnik, očigledno prerastavši sam sebe – zašto ne? – preraste i u veliki rječnik Donje Stubice i stubičkoga kraja.
Zavičaj je pitanje memorije.
memorija je jamstvo razlike.
Razlika je uvjet usporedbe, dakle spoznaje. (Željka Čorak)
Riječ je početak. Riječ je bit, ono što jesmo i po čemu jesmo. Narod, kraj, zavičaj, obitelj, pojedinac. Po njoj se poznajemo, identificiramo, njome s e sporazumijevamo, iskazujemo misli, osjećaje, potrebu, kreativnost… Ima li onda nešto važnijeg i ljepšeg od materinjeg jezika, domaće besjede?
(Iz Uvoda Čuvari baštine, zbirka zavičajnog govora Srednja škola Delnice – voditeljica projekta Jasminka Lisac, prof.)
Post Božice Jelušić na jednoj od društvenih mreža, Facebooku, u povodu dodjeljivanja hrvatske putovnice i bez znanja hrvatskoga jezika, podsjetio je na Humboltovu: Prava je domovina zapravo jezik.
Čestitke mladim kajkavcima, domoljubima u jeziku, koji nisu svjesni važnosti onoga što su učinili i što čine, a posebice njihovoj mentorici profesorici Danici Pelko. Te svima koji njihov i sve takve projekte podržavaju, ako već ne sudjeluju u njima, posebice financijerima (Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te samozatajnoj IT tvrtki). Nadam se također da će barem netko od malih jezikoslovaca ostati i životno zainteresiran za temu, ma u kojem obliku. To je, zapravo, prava škola za život!