Kak si se usudila?Simptomatično mi je to pitanje poslije 31. Poezije to go Druženje s pjesnicima, prvo online. Iako me je Sonja Zubović, tata-mata projekta, već ugostila i u pjesničkim druženjima u birtiji i na radiju, počastila me je i tim prvim nesvakidašnjim, koji je izrastao iz nametnute ne baš kratke epidemijske zatvorenosti, prostorne distance. Prvi dogovor, moj uopće prvi izlazak u svijet u koronskom popuštanju, frizerki i Sonji usput, fotografija svjedoči početkom svibnja, kad se još nije znalo ni koliko će potrajati ni kako će se odvijati. I Sonja i ja još smo maskirane.
Javno u privatnome, s emitiranja Poezije to go / Fotografija Miljenko Brezak
Pogledavši unatrag, pogotovo nakon sve brojnijih sličnih pjesničkih ončine nastupa, počašćena sam odličnim kolegicama Darijom Žilić, Lanom Derkač, Irenom Matijaševići Sonjomte novotarijom, iskorakom u novi medij. To prije što pripremajući više od godine tekst o hrvatskoj književnosti, uvjetno rečeno, na internetu, baš sam Poeziju to gouzimala kao rijedak primjer multimedijalnosti, iskoraka preko vlastitih i granica različitih medija. Lako je poslije masovnog online-iskoraka Covida-19 biti pametan!
Tko je sve na liniji / Fotografija Božica BrkanS ekrana: Sonja Zubović, Screenshot
Iako imam i TV, i radijskog iskustva, a upravo iz korone za Noć knjigei uključivanja preko društvenih mreža – još sam k vragu i nekakva novinarka i predavačica stila u medijskoj komunikaciji i sin mi jedan od vodećih ljudi u IT industriji u najjačem regionalnom mediju Netokraciji – stvar profesionalne časti je odazvati se i prilagoditi se, skočiti i zaplivati, kad je marljiva i ambiciozna Sonja rekla da je odabrala Zoom. Ako je tu aplikaciju u nevrijeme prema procjenama koristilo više od 200 milijuna Zemljana, tko sam ja da ne naučim i to? Ako sam mogla Skype uključiti kad mi je trebala međunarodna komunikacija, sad sam dovoljno motivirana, ne samo da budem pionirka nego da baš vidim iz prve ruke kako je to.
Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan za vrijeme probe / Fotografija Miljenko Brezak
Očekivala sam da mi potomak, netokrat Ivan Brezak Brkan, kako I obično, kaže sve imaš na internetu, ali mi je, htijući majku ohrabriti, sve postavio i pripremio već za zvučnu probu dan ranije, kad smo isprobavali povezivanje mejlom i linkom, provjeravali sliku i ton, obavili zadnji dogovor. I na probi i za pravog emitiranja sjedio je uza me za svaki slučaj, a Miljenko Brezak još je snimao te fotoaparatom te s dvije kamere (!?) i dijelova stavljao na svoje medije. Bilo je i problema, ali je Gordan Antić, uz praktično znanje, imao beskonačno strpljenja. Mladci, poznanici s Radija 808, sve i bez mene, odmah su se o svemu dogovorili, gotovo da im nisam trebala. IBB mi je stavio svoje odlične slušalice (nisam ni znala da bi mi mogle trebati!), ionako bi stalno htio podcast Oblizeka ovoga i onoga, Youtube, web, fejs… Kolegice pjesnikinje koje su gledale prigovorile su mi jedino da su mi pokvarile frizuru.
Božica Brkan: koncentracija što se događa na ekranu i u slušalicama / Fotografija Miljenko Brezak
Na dan uključivanja trebali smo se početi uključivati ponovno gotovo sat ranije, a i IBB je došao još i sat ranije. U moj kućni kreativni rusvaj, uobičajeni život, dodao je svjetlo posred stola u dnevnoj sobi, da ne izgledam vampirski, podigao mi laptop, da mi kamera bude u ravnini očiju, ukorio me zbog pretrpane pozadine. Bilo mi je glupo da i ja, poput svih koji su se po različitim TV-ima javljali od kuće, #ostanidoma, imam iza sebe krasno složene knjige. Kao da nemam knjigama zatrpan život, izuzevši kupanica i toaleta, sve prostorije u stanu do šupice i garaže. Loše bih se osjećala. Moji su mi dečki, moji podupiratelji, samo donosili čaj, limunadu, pastilu protiv kašlja.
Prvi sam put pomislila kej mi je to trebalo?kad je u jednom trenutku pukla veza. Nisam dospjela ni zajaukati, već se vratila. Mogu mislili koliko je puta što mi je to trebalo?pomislila Sonja Zubović sa svom silom kvrckanja i nama svojim neupućenim gostima, pa joj zahvaljujem na strpljenju i hrabrosti. Pomalo i ludosti.
Sve za poeziju, kako već napisah, odreći se privatnosti vlastita doma i povezati je s javnošću. Rekla bih da mi je jedino nedostajala publika. Ako smo u nekoj radijskoj emisiji, volim povratnu informaciju, izravno javljanje slušalaca, jer onda imam dojam kao da čitam i govorim javno, u nekoj dvorani, živoj publici. Trajale smo umalo dva sata. Sonja je, uz glazbene goste, predstavila i nas i sebe, a mi svoju poeziju. Pročitala sam valjda desetak dogovorenih pjesama.
Krenulo je još pod maskama: Sonja Zubović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Kad smo se isključili, bila sam sva u znoju, što od svjetiljke, a što od odgovornosti i okončane neizvjesnosti: što će biti s tom poezijom online?Čestitke Sonji Zubović! Poezija to go preko Zooma položila je ispit. Još jedan! I ima mnogo širi domet od čitanja u uskom krugu u kafiću, pa i preko internetskog radija, jer se i naknadno može pratiti, poslušati i pogledati na više kanala na Youtubu i na Facebooku. I pratitelja ima više negoli što bismo svih pet nas zajedno imale čitatelja nama ipak još najmilije knjige.
Na trinaestom Poezija to go Druženju s pjesnicimau srijedu 20. svibnja 2020. s početkom u 19 sati, sudjelovale su pjesnikinje Lana Derkač, Irena Matijašević, Božica Brkan, Darija Žilić i Sonja Zubović, koja je i vodila druženje što ga je obogatila i skupina mladih gitarista predvođena Franom Colnagom.
Virtualne gošće Sonje Zubović: Irena Matijašević, Darija Žilić, Božica Brkan i Lana Derkač / Screenshot Poezija to goSkrinšotana s Facebooka iz studija Radija 808 – voditeljica pjesnikinja Sonja Zubović / Screenshot Poezija to go
Ovo je bilo prvo virtualno pjesničko druženje uz podršku Zooma i Radija 808. Razgovor s čitanjem vrlo različitih pjesamauživo su prenošeni na Facebook profilu Poezija to go i You Tube kanalu Sonje Zubović, gdje se, kao i na web stranici medijskog pokrovitelja Radija 101, može vidjeti i naknadno.
Dan ranije proba, provjera veza i Zooma: Božica Brkan sa svojom desnom rukom Ivanom Brezakom Brkanom / Fotografija Miljenko BrezakBožica Brkan doma: Poezija to go, idemo izravno iz dnevne sobe i preko Zooma! / Fotografija Miljenko Brezak
Zahvaljujući ideji i odvažnosti Sonje Zubović i njezinim gošćama s geslomsve za poeziju, a na radost zaljubljenika u lijepu riječ, probijen je led u novi, još ne široko prihvaćen medij, pogotovo za poeziju. Ujedno se tim povodom na Faceboku, primjerice uz post Darije Žilić, razvila i zanimljiva diskusija o nastupu (i) umjetnika iz vlastita doma, koji je istovremeno, kako je i rekla pjesnikinja Irena Matijašević, bio i intiman i javan. Unatoč početnoj neupućenosti, nelagodi prema novom mediju i povremenom pucanju veza umalo dvosatno druženje s pjesnicima i pratitelji su ocijenili iznimnim. Poezija to go, go on!
Pripreme za prvo virtualno druženje Poezija to go krenule su još za čvrstih epidemioloških mjera: Sonja Zubović i Božica Brkan početkom svibnja s maskama ispred Knjižnice Knežija / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan sudjelovala je na Druženju pjesnika uživo (i Sonja Zubović, Ružica Cindori, Aleksandra Orlić, Robert Roklicer, Diana Burazer, Darija Žilić, Lada Žigo, Luka Bulić i Miro Gavran) u zagrebačkom kafeu Vinyl 2016.te 2018. na Radiju 808, a na ovome trećem, virtulanom, uz drugo, govorila je o vremenu pandemije Corona 19 iz svog ugla te odgodi različitih kulturnih događaja, primjerice, predstavljanja dogovorenih promocije u Crnoj Gori nove panorame suvremenoga hrvatskog pjesništva Razlog za pjesmu, izboru 40 pjesnika Željke Lovrenčići Božidara Proročića.
Snimanje o snimanju / Fotografija Miljenko Brezak
Zatim je govorila o promjenama u predstavljanju poezije, primjerice u Noći knjige 2020. online te kako su u to vrijeme u izdanju Acumena dovršili za tisak dvije knjige – jedna je Gastrolatrija, nesvakidašnja zbirka po 25 odabranih pjesama o hrani Božice Jelušić i Božice Brkante romana Generalov sin, Srbin a Hrvat Božice Brkan.
Odlična pjesnikinja Darija Žilić je i – zapjevala! / Fotografija Božica Brkan
Govoreći o zagrebačkome potresu spomenula je oštećenja prostorija DHK i književnika Augusta Šenou,koji se predano pomažući poslije potresa 1880. razbolio i umro. Čitala je pjesme ponajviše iz najnovije zbirke Nemoj mi to govoriti, objavljene prošle godine, kojoj je odgođeno nekoliko predstavljanja prošlih mjeseci, te najavljujući novu knjigu: nemoj mi to govoriti, haljina za snove, rukohvat, sneg od belajnkov, vrata se sama raspiraju, vuha, reč kej je ne, najljepše je pisati pjesme, štiklice,reč je moja vrčak.
I javno i intimno: pjesnikinja Irena Matijašević / Fotografija Božica Brkan
Poezija to go projekt je poticanja čitanja poezije, namijenjen mladima i svima koji se tako osjećaju, a pokrenula ga je književnica Sonja Zubovićiz ljubavi prema hrvatskom jeziku pod motom poezija je laboratorij jezika, a jezik je nukleus nacionalnog identiteta. Projekt je zaživio digitalno na društvenim mrežama 2015. godine i otad bilježi izuzetno lijepe rezultate kontinuirane vidljivosti i popularnosti. Projekt se ostvaruje uz potporu Ministarstva kulture RH.
Virtualno: pjesnikinja Lana Derkač / Fotografija Božica Brkan
Poezija to go uz internetsku aktivnost organizira i programe druženje s pjesnicima uživo. Na dosadašnjim druženjima svoju poeziju govorili su ugledni hrvatski autori: Enes Kišević, Irena Vrkljan, Andrijana Škunca, Lidija Bajuk, Božica Jelušić, Ljerka Car Matutinović, Enerika Bijač, Tomica Bajsić, Ivana Šojat, Sonja Manojlović, Borben Vladović, Darija Žilić, Diana Burazer, Ružica Cindori, Davor Šalat, Miroslav Mićanović, Branko Čegec, Monika Herceg, Dorta Jagić, Ivan Babić, Božidar Brezinčak Bagola, Ana Horvat, Ivan Herceg, Ivan Šamija, Miroslav Kirin, Lada Žigo, Zvjezdana Jembrih, Aleksandra Orlić, Evelina Rudan, Krešimir Bagić, Sanja Lovrenčić, Vanda Mikšić, Livija Reškovac, Stanka Đurić, Kemal Mujičić Artman, Vlasta Vrandečić Lebarić, Ludwig Bauer, Lidija Dujić, Sonja Zubović, Robert Roklicer i mnogi drugi.
Strpljiv i profesionalan Gordan Antić s Radija 808 pozdravlja poslije odrađene probe, kad se još nije znalo da će stvarno prvo virualno druženje biti odlično i sudionicima i gledateljima-slušateljima / Fotografija Božica Brkan
Gradska knjižnica Slavka Kolara Čazmai ove je godine sudjelovala u manifestaciji Noć knjige. S obzirom na nastalu situaciju zbog COVID-a 19, nisu mogli održati klasičnu Noć knjige s književnim susretima, ali to ih, kako je istakla ravnateljica knjižnice Vinka Jelić Balta, nije spriječilo da svojim čitateljima virtualno predstave književnike s kojima već dugi niz godina surađuju. Svojim kratkim videom pozdravili su Hrvoje Kovačević, Božica Brkan, Miroslav Mićanović, Darija Žilićte Marko Gregur.
Boris Domagoj Biletić (1957.), uz drugo, objavio je 17 knjiga i dobio za njih važne književne književne nagrade, a osnivač je Pulskih dana eseja, Šoljanovih dana, časopisa Nova Istra i – Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Nisu stoga rijetki oni koji se ne mogu načuditi da mu je konkurentsko Društvo hrvatskih pisaca u Biblioteci poezije, 10. kolo, kao knjigu 51., uz potporu Ministarstva kulture RH, objavilo knjigu Zato što vrime ne prolazi (urednik Ervin Jahić).
Boris Biletić sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan
Po mojemu, književnike i pisce može spojiti samo dobar tekst, dobra knjiga, a Biletićeva je knjiga upravo – dobra knjiga. I njezino je predstavljanje s ove strane Učke, u Zagrebu, na Tribini DHK u četvrtak, 11. listopada 2018., bilo baš dobro. Druženje dobrih ljudi, kako je ustvrdio sam pjesnik, nadarivši publiku zanimljivim i nadahnutim predstavljačima – Davor Šalat, Darija Žilić, Milan Rakovac dakako na čakavici i Miroslav Mićanović– i ponajprije dobrim stihovima.
Davor Šalat o Biletićevoj knjizi, sa Milanom Rakovcem i Ladom Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan
Lijepo oblikovana knjiga (likovna oprema Boris Kuk, prijelom Jasna Goreta), na naslovnici prepuna oblutaka (Brkanice, Brkanice, zavapit će netko!), pa s svrhovitim rupicama s oznakama knjižnice bp, sadržava više od 80 pjesama podijeljenih u pet cjelina: Rasuto a da nije teret,Umišljaji, Zajika janus jazika (čakavska eklektika),Dom i svijette I napočetku kraja, ljubav. U recenziji Subjekt složene identitetnosti Davor Šalat, uz drugo, kaže:
Ova knjiga, znatno izravnije negoli prethodne, rekapitulira autorov osobni, društveni pa i književni život, eliotovsko „vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo“ koji su „možda oba u vremenu budućem“, odnosno vremenu pisanja i budućega čitanja teksta. Naime, osjećaj „dogođenosti“; nekih krucijalnih životnih zbivanja, zapravo sve veće udaljavanje u vremenu od presudnih činjenica života i postojanja te razdoblja temeljnog intelektualno-duhovnog formiranja, uvjetovali su memorabilnu intonaciju stihova, kao i njihov rezignantni, elegični pa i tragični emotivni kolorit. Raznovrsni osobni i društveni gubici, egzistencijalni manjak koji autora posebno obilježava, ostavljaju uistinu malo životnih mogućnosti koje nisu determinirane već odigranim odvajanjem od najbližih osoba, od mladenačkih i narodnih ideala, od identitetskih usidrenosti, od – napokon – povjerenja u sam humanizam. Takvo kombiniranje različitih stilskih registara stvara zanimljivu i nepredvidivu poeziju. (…)
Boris Domagoj Biletić čita svoje pjesme / Fotografija Božica Brkan
Boris Domagoj Biletić i ovdje se pokazuje kao umjetnik riječi sposoban geografiju i morfologiju ljudskog duha, mnogoliku, uznemirenu duševnost te nesvediv rad jezika, koji katkada nadmašuje svaku autorsku namjeru, pretočiti u protejske diskurzne maske u koje su upisane egzistencijalne i umjetničke šifre u rasponu od arhajske zagonetnosti i evociranja (čakavske) tradicije do najsuvremenije opustošenosti i postmodernističkoga globalističkog simulakruma.
Miroslav Mićanović i Boris Biletić / Fotografija Božica Brkan
Čitajte baš zato što vime ne prolazi – slažem se s voditeljicom Tribine DHK Ladom Žigo Španić kako Biletićeva knjigaima rijetko lijep naslov– a meni razložno najtemeljitiji izbor iz Zajika janus jazika (čakavska eklektika). Bilježi tu Biletić kao gesloZavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… (čitajući/slušajući Vesnu Parun), a ja ću, već znam za što, iz drugoga ciklusa, posuditi geslo: U svome jeziku potrošen,/ u tuđem nemoćan:/ Što ti je sad činiti na rubu/ rubnih rubova smisla? (Potrošen u jeziku). I proslijediti štogod pjesama. (O Boduliji posebno.)
Boris Domagoj Biletić Dug 1.:
Tinu i Nazoru, neizbježno ili, Thyle Hadriatica Delmatica
Dali ste nan sve, i jur i već:
i jidra, i vesla, i garb i greb,
i viru puntarsku, hrvacku,
Iz štive dvigli nan duše
priko vesla, priko prove
zgor mora, put neba
slobodne nas čakavce dali.
Da niste zabugarili u vrime grdo, nenavidno, ne bi ud nas ustalo ni to ča je komoč zustalo – ča!?
Dug 2.:
Baloti i Črnji, neizbježno ili, Thyle Hadriatica Histrica
A ča, da
gledate z neba?
Se ufan.
Vi ljudesine (se more tako reć?).
I kat plakali ste i se smijali, i kad je bilo nadije, i prez nje, i grdo, i hudo, i mrklo, do škure škurine, bili ste, tote i tuka, bili ste nan stine i grote, vieli ljudi, čjudesine (se smi?), ud kusa učinjeni i zavajk, za sako vrime i vrieme, za smrtne i brižne.
I ča, ste kunteti sad & sat, ha, staroste, ča ste storili i učinili, nas, jušto takove, tu mrvu mižierije?
Črn-bil, črn-bil
I jopet
(uni verši, univerši):
Črni san, kotula bila
nebo črno, zemlja rodila
vešta črna za pokojnega
faco bili za rojenega,
iz črnega dojdeš
te sprave u črno.
Pak ča bilo – za vajk je: Aš vrime ne pasiva.
Susret u Petrinjskoj: Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan i Milan Rakovac / Fotografija Miljenko Brezak
stihom ću te raspiriti u gorućem grmu
svijet će svijetliti pobirući tvoje ugarke
Time se pjesnik za vazda pridružio velikanim hrvatske riječi na čakavici, kajkavici i štokavici: Zlatanu Jakšiću (1991.), Dragi Štambuku (1992.), Jakši Fiamengu (1993.), Božici Jelušić (1994.), Vesni Parun (1995.), Tonku Maroeviću (1997.), Ivanu Golubu (1998.), VlastiVrandečić Lebarić (1999.), Slavku Mihaliću (2000.), Dragutinu Tadijanoviću (2001.), Zvonimiru Mrkonjiću (2002.), Petru Gudelju (2003.), Sonji Manojlović (2004.), Tatjani Radovanović (2005.), Mati Ganzi (2006.), Jošku Božaniću (2007.), Mladenu Machiedu (2008.), Milku Valentu (2009.), Zoranu Kršulu (2010.), Igoru Zidiću (2011.), Anti Stamaću (2012.), Branimiru Bošnjaku (2013.), Ernestu Fišeru (2014.), Veselku Koronamu (2015.) i Delimiru Rešickom (2016.).
Imala sam čast govoriti o Tomislavu Domoviću. A tko je on? Vikipedijski, rodio se je 1. kolovoza 1964. u Zagrebu, gdje se školuje i studira na Prometnom, Pravnom i Filozofskom fakultetu. Od 1986. do 1992. radi u pošti kao šalterski službenik, a od 2003. do 2013. kao transportni radnik i djeljač pošte. Kao prema biografii nekoga slavnog avjetskog pisca, radio je i raznorazne druge poslove: kolpoter, novinar, prodavač, distributer audio i video medija, videotekar, sindikalni profesionalac, samostalni umjetnik, voditelj književnih tribina i urednik u izdavaštvu. Živi u Karlovcu.
Poeziju i prozu od ranih osamdesetih godina objavljuje staklo u brojnim časopisima, dnevnom tisku i na radiju. Sudjeluje na brojnim pjesničkim manifestacijama po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Uvršten je u više panorama i antologija hrvatskog pjesništva. Kao branitelj, uz drugo i autor scenarija za TV-seriju o ratnom Vukovaru, ponosi se što su njegovi stihovi, uz stihove samo još dvojice živuća pjesnika Tomislava Bajsića i Tomislava Čadeža, ugrađeni u kninski spomenik Domovinske zahvalnosti te što će se u novom kurikulumu naći u čitankama za osmoškolce. Član je DHP (Društva hrvatskih pisaca).
Sam se predstavlja kao samostalni umjetnik, jer je prije pet godina odlučio živjeti samo od pisanja, zatim kao hrvatski pjesnik te kao književnik, filnatrop.
Tomislav Domović u Selcima na Braču 10. kolovoza 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
Tomislav Domović objavio je samostalne knjige:
Heretik na 10 načina, SKUD I. G. Kovačić, Zagreb 1987. Pancir tastatura, Biblioteka Čermak, Zagreb, 1990. Junačke pjesme, Narodna biblioteka Danilo Kiš, Titov Vrbas, 1991. Živo blato, Durieux, Zagreb, 1992. Noć zaborava, Ating, Zagreb, 1992. Pozornica čežnje, Aurora, Zagreb, 1993. Službena verzija ljubavi, Perun, Zagreb, 1995. Budućnosti, daj da te ljepše slutim, Perun, Zagreb, 1996. Pjesnički manifest, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997. Bermudski trokut (kuautor s Hrvojem Barbirom i Milanom Maćešićem), Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka, Rijeka, 1997. Privremeno rumenilo, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 1998. Kožom uz kožu, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 2009. Imperativi, Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. Žeravica (izabrane pjesme), Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. – uz 35 godina stvaranja
Nagrade, priznanja i odličja:
1985.: Mak Dizdar, Stolac, 1. nagrada za pjesnički rukopis
1986.: Mladi graditelj, Brčko, 1. nagrada za pjesmu
1987.: Goran, Goranovo proljeće, Zagreb, 1. nagrada za neobjavljenu knjigu
1988.: Pečat varoši sremskokarlovačke, Brankovo kolo, Novi Sad, nagrada za knjigu Heretik na 10 načina
1991.: Festival jugoslavenske poezije mladih, Titov Vrbas, 1. nagrada žirija i 1. nagrada publike
1996.: Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za osobite zasluge u kulturi.
2017.: Maslinov vijenac na Manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na Braču
Tomislav Domović govori svoje stihove na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak
Iako knjige pjesnika kojem sve pjesme jedna su pjesma te njegove pjesme to itekako zaslužuju, kritičari i analitičari nisu se njima, nažalost, mnogo bavili, kako primjećuju i sami kritičari.
Miroslav Kirin o prvoj od petnaestak zbirka poezije, rukopisu Heretik na 10 načina 1987. nagrađenom Goranom za mlade pjesnike, ustvrdio je kako je posrijedi iznimno homogeno pisana zbirka nastala na marginama tada već posustale poezije jezičnoga iskustva te u dodiru s ponovno probuđenim neoegzistencijalizmom koji će svoju punu reafirmaciju doživjeti u devedesetim godinama.
Tonko Maroević, ugledni književnik i kritičar o Domovićevu je pjesništvu zapisao:
Cjelinom svojeg opusa Tomislav Domović je unio u hrvatsko pjesništvo svježinu i težinu neposrednoga iskustva, strast i žar kojim je ispisao i pozitivne i negativne aspekte vlastite egzistencije.
Franjo Nagulov o zbirci Imperativi 2018. piše:
Za sada možemo potvrditi obnovljivo svojstvo Domovićeva jezika zbog čega rukopis Imperativi karakterizira iznimna, gotovo mladenačka svježina, a kojim će se smjerom isti razvijati u budućnosti ostavit ćemo otvorenim pitanjem odbijajući svaku pomisao na lažni proročki diletantizam zahvaljujući kojemu je mjesta realnom književno-kritičarskom uvidu u pjesničku proizvodnju sve manje te zadovoljeni konstatacijom kako je (…) zbirka jednim od kvalitetnijih domaćih naslova (…) u godini iza nas, možda i šire.
Pjesnikinja i kritičarka Darija Žilić u recenziji ustvrđuje:
U posljednje vrijeme Domović ponovo intenzivno piše i razvija svoju poetiku. U rukopisu 100 ljubavnih i niti jedna više autor već naslovom sugerira da se nadovezuje na mediteransku tradiciju ljubavnog pjesništva (prisjetimo se Nerudine knjige 100 ljubavnih soneta. (…) Istovremeno slavi jednostavnost života: Samo će me dvije stvari tištiti/ Jesam li jutros, a zimski je dan, jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu. I upravo taj vitalizam, to slavljenje svakodnevnog života prožetom nekom univerzalnom ljubavi, to je smisao sjajnog pjesništva Tomislava Domovića.
Određujući se o vlastitu jeziku i stilu za internetski Jezik in fabula, ustvrdivši najprije kako njegova izričajnost nije sveta krava te kako su suradnja s lektorom i urednikom te intervencije u tekstu dobrodošle kao pozitivno otklanjanje mogućih nedoumica što bi remetile jasnoću i zbunjivale potencijalnog čitača, Domović odgovara:
Glavno obilježje vlastitog stila!? Pitanje je na koje bi lakše i preciznije odgovorili neutralni i rijetki poznavatelji mojeg pjesničkog rukopisa. Ali, ako moram u nekoliko riječi opisati temeljne strukturalne odrednice pjesničkih i jezičnih preokupacija, onda bih istaknuo učestalost asocijativnosti što se umrežuje s ulančanim metaforama tvoreći poetske cjeline u kojima dominiraju jezična bujnost, (pokatkad) barokna razbarušenost, a nerijetko ritmička eksplozivnost kao snažna i dojmljiva ekspresivnost za kojom posežem ne bi li potencijalni čitatelji u njoj pronašli versističku odgonetku za vlastitite doživljaje i iskustva.
Tri Tomislava, Domović. Čadež i Bajsić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Osobni moj pogled na Tomislava Domovića i njegovo djelo potraga je za odgovorom na pitanje: Što je nama Poezija danas? Danas, kada je Lijepa Riječ uz drugo, multimedijalno aktualna poput gostovanja u kafićima, kave za van i kao Poezija to go. Danas kad se misli da nitko ništa ne čita a ponajmanje poeziju, koja se uknjižuje u raritetnim primjercima te da ima više onih koji je pišu, pjesnika, od predanih čitatelja.
Tomislav Domović zahvaljujući upravo tome modernom vremenu, IT-vremenu, ima čitatelja, i to baš predanih, vjernih, kao rijetko koji od suvremenih hrvatskih pjesnika i poetesa. Nema mnogo ni pjesnika koji ustrajno, doslovce gotovo svaki dan, objavljuje književne tekstove na društvenim mrežama svima kojima je dnevna doza dobroga Teksa vitalno važna poput nekima betablokatora, regulatora šećera i slične terapije. Moguće je Domovića usporediti sa svakodnevnom objavom haiku SinišeMatasovića, mladoga i starijega, ne manje provokativnoga sisačkoga pjesnika SlavkaJandrička. Zatim ustrajne objave postova, katkad poezije a češće eseja, Božice Jelušić alias Flore Green, koje ona sjajno opisuje parfemskimtesterima. Ili pak SanjePilić, književnice koja je tekstove s interneta već i uknjižila. Sumnjam da će Domović, unatoč upornosti i visokoj razini te čitanosti, recimo biti nagrađen za književnost na internetu.
Tomislav Domović odnedavno je od svog profila na Facebooku izdvojio samo čistu poeziju, a čitatelji će vjerojatno ustrajno čitati te lajkati i šerati svog trubadura jednostavnog izričaja i jednostavnih tema, a iako ne s papira nego objavljeni elektronički – čak i na Youtubu, primjerice Moja Itaka, ljetni uradak, otočko čitanje iz prve…,
katkad, iz obzira prema čitatelju-gledatelju, kao s prošlogodišnjega čitanja na ovome trgu s naznakom: na razini gledljivosti.
No, Domovićevi jednostavni, stihovi bez interpunkcije, izrečeni pomalo starinski, ne gube na dubini jer je njihova tema vječna i jednako dade misliti. Uz drugo i: Što je nama ljubavdanas? Govoriti o njoj tako kako u versu piše i govori Tomislav Domović może samo istinski trubadur, svevremeni zaljubljenik u Nekoga, u Nešto. Nadam se da će biti mlađih kolega kritičara i e-knjiga i e-časopisa koji će dokazati kako nisu takve objave manje vrijedne od klasičnoga čitanja s papira. Meni je i praktičnije: kako knjigama označujem uši ondje kamo se želim opetovano vratiti, imale bi mi moguće i sve stranice s dvostrukim ušima, na onu i na ovu stranu, gore i dolje. Kako, da posudim Tomislava Domovića iz pjesme Tko te ljubi – u leglo stihova te ljubim, lakše mi je lajkati, pa šerati, kopirati u Word. U Riječ koja, vjerujem, traje i kad nije u bijeli brački kamen uklesana. Otrgla se Domoviću u trajanje.
Domovićev vapaj iz nove knjige iz pjesme Čekanje, pjesme koja tek traži svoju knjigu: Bože, vrati mi pjesmu!
Video zapis iz Selaca na Braču 10. kolovoza 2018.:
