I Goran, dakako Ivan Goran Kovačić, bio bi zadovoljan: njegov mi se Most stihovima ukazao nad malenim šumovitim vodopadima, jazima Kupe, Kupice, Čabranke… Ozvučio je stihom i sjećanjem krajolik u koji sam stjecajem prilika navratila čitati svoje književne tekstove napisane mojom moslavačkom kekavicom.
U Osnovnoj školi Skad djeca su nam izvela igrokaz na svojemu kajkavskom idiomu, u Osnovnoj školi Rudolf Strohal u Lokvama pišu haiku i izdaju školski list Hamica, a u Srednjoj školi Delnice predvođeni profesoricom Jasminkom Lisac upravo su me nadahnuli projektom Čuvari baštine za uvod u skorašnje predstavljanje drugog izdanja školskoga donjostubičkog rječnika. Potaknuti jednom maturalnom radnjom o lokalnom govoru Lokava dvadeset godina srednjoškolci su istraživali vlastitu baštinu sve dok nisu nedavno objavili usporedni rječnik gorskokotarski.
Kakvo međusobno prožimanje i nadahnjivanje te ustrajnost kroz više naraštaja, ne samo đaka i profesora, nego i govornika, kazivača! Koliki je sve to trud!? Koliko je to ljubavi ljudi koji su se osvrtali, zagledali u vlastitu prošlost, baštinu prenoseći je onima koje je to zanimalo!? Da se ne zaboravi, da se popiše, da se znajući vrijedi li i koliko svojim ponosi a ne srami. Od 2000. godine spomenuti Donjostubičani kao izvannastavnu aktivnost, u svojoj Maloj kajkavijani s profesoricom Danicom Pelko, stvaraju sad već drugo, ozvučeno, izdanje zavičajnoga rječnika. S kajkavskom su ikavicom tu nedaleko Zaprešića već dosegli i zaštitu nematerijalne baštine, kao i čabarskog ili pak bednjanskog.
Zato nam se valjda i dogodilo da književna večer za građanstvo u dvorani odmorišta Centar u Delnicama, gdje smo tijekom tjedna od 15. do 19. listopada bili utaboreni gosti 7. Međunarodnih književnih susreta Od mora do gora, zahvaljujući odličnoj ideji kolege književnika Zlatka Krilića da razgovaramo uz piće, postane intelektualni salon, soareja, razgovor pun ideja, pa i proturječja.
Bili smo, ne samo ja, pod dvostrukim dojmovima. Kako ne bi!? Prve večeri svirali su nam i pjevali, improvizirajući uz klavir na engleskome mješoviti američko-hrvatski džezerski bračni par Lela i Jo Kaplowitz. Upitavši ima li možda netko tko ne razumije engleski, budući da uglavnom pjevaju izvorne američke pjesme, od nas 50 ili 60 javio se tek jedan dječačić koji nije dorastao ni jezičnom vrtiću.
A ja sam nevelikoj, ali vrlo zainteresiranoj skupini zrelih ljudi imala potrebu nazdraviti pjesmom Vermut i pričom o razumijevanju preko španjolskoga prijevoda nedavno u Kolumbiji, o tome kako različite publike mogu podijeliti isti osjećaj, osjećaj dobroga teksta, lijepe umjetnosti. Nameću mi se odmah sjajne fotografije Gorskog kotara Delničanke Višnje Bolf, od Goranovih nemirnih voda do šuma, od medvjeda koji svaki ima svoje ime do nervoznoga puha.
Još mi je bliskiji isti osjećaj međusobnoga prepoznavanja ljudi koji se predano nečim bave u vlastitim se sredinama vjerojatno osjećajući se usamljenima. Za primjer bih mogla navoditi baš pjesnike, pa navodim organizatora gorskokotarskoga književnoga festivala, voditelja etnoudruga i etnozbirki, autora koji piše na standardu, ali i na različitim idiomima gorskokotarske kajkavice Davora Grgurića. A kako tek za radio snima priče koje nestaju s ljudima koji ih pričaju! Navodim dalje i zaljubljenicu u lokvarsku etnologiju i govor Mirjanu Pleše (koju je zaljubljenik i promotor sličnih tema iz Madžareva etnolog Tibor Martan još još ljeti 2015. ovjekovječio na mojim Oblizekima jednostavnim jelom od repe, juhom od kromade!).
Nastavljam s Markom Smoleom i njegovom majkom Darinkom Smole, slovenskom obitelji koja u Hrvatskoj, u Plešcima, čuva obiteljsku etnozbirku Palčavu šišu okupljajući na radionicama etnologe, dijalektologe i druge neovisno o granicama. Kako se sve to sjajno dopunjuje! Samo se valja upoznati, povezati.
Iako smo se i na delničkome salonu sudarili međusobno i s različitim stavovima i o dijalektima i o standardu i o modernome latinskome. Nije nužno da svi govorimo ni esperanto odnosno modern language, lingua franca engleski, niti da ponovno stvaramo dvojbeni regionalni nadjezik, a niti da se odričemo svojih maljušnih, zavičajnih govora, seljačkih, koji i naš hrvatski jezik i međusobno razumijevanje – ako to želimo – održavaju živim, vitalnim, s obzirom da i on ima perspektivu da poput mnogih drugih malenih jezika nestane. Dovoljno je da se potrudimo razumjeti jedni druge.
20181022 – 20181023
Linkovi
http://www.bozicabrkan.com/7-medunarodni-knjizevni-susreti-od-mora-do-gora-u-gorskom-kotaru/
http://oblizeki.com/juha-od-kromade-ili-zute-korabe-na-lokvarski-15728