Nagrada za putopis u Loboru

Božici Brkan nagradu časopisa “Kaj” za putopis dodjeljuje Božica Pažur / Fotografija Miljenko Brezak

Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini naslov je putopisa Božice Brkan koji je nagradio časopis Kaj u subotu 7. listopada 2017. u Loboru na svečanoj završinici 11. Natječaja za hrvatski književni putopis. U vrijeme dok blogeri, upravo se natječući u otkrivanju neotkrivenoga, svakodnevno putuju raskošno i žurno društvenim mrežama cijelom zemaljskom kuglom, Brkanova putuje u rodni Jokešinec i to manje kroz prostor a više kroz vrijeme.

Laureatice i glavna urednica časopisa “Kaj” – tri Božice: Brkan, Pažur i Jelušić poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak

Nagradu je podijelila s književnicom Božicom Jelušić za Lednice i valtice, pod granom jorgovana. Božica Pažur, glavna urednica časopisa Kaj i članica stručnoga ocjenjivačkog suda, obrazložila je:

Tematski provodni motiv ekokulturnog zagovora za trajne duhovne, baštinske vrednote, usuprot usudu „ljudi otkinutih od prirode“, od svoje ‘podloge’ – koja je
literarna fuga i najveća vrijednost filozofijske i estetske kompaktnosti većine ovogodišnjih (ali i prošlogodišnjih) izabranih radova – bitno je komponenta i tekstova naših  autorica. Riječ je o književnicama čije je životopise doista teško sažeti (kakva je i osobitost većina autora sudionika ovogodišnjeg natječaja). Uz antologijsku vrsnoću književnog putopisa, Božica Jelušić jubilarna je, najvjernija, sudionica Hrvatskoga književnog putopisa – 10. put ove godine!

Osobita je, dodatna vrijednost putopisa Božice Brkan u književnoj korelaciji, asocijativnoj naznaci u naslovu – u ispisivanju, s razložnim izrijekom – nove „Moslavačke razglednice“.

Nagrađeni Božica Brkan i Marijan Tomislav Bilosnić ispred prigodnih tematskih radova učenika / Fotografija Miljenko Brezak

Ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur, Darko Raškaj i prof. dr. Joža Skok – koji je žirirao prvi slijed i kojem je u subotu u Loboru održan i hommage kao osnivaču natječaja – odabralo je ukupno 13 putopisa za objavu u Kaju, a osam za nagradu.

U publici su bili i članovi obitelji Skok / Fotografija Miljenko Brezak

Društvo Franjo Horvat Kiš nagradilo je Biserku Goleš Glasnović za Junake i medenjake i Tomislava Šovagovića za Nebesko čistilište zemaljskom prugom, a Općina Lobor četiri ravnopravne: Tomislavu Marijanu Bilosniću za Vazda se učeći, a nigdar na mudrost istine dohodeći (U Gupčevu kraju), Božidara Brezinščaka Bagolu za Na šetnji s Aresom, Zvjezdanu Jembrih za Ramljanje i Denisa Peričića za A ja, Sofija (Put bez sna).

Nagrađeni zajedno / Fotografija Miljenko Brezak

Bit će još objavljeni i putopisi Željka Bajze, Radovana Brlečića, Marije Drobnjak Posavec, Đurđe Lovrenčić i Igora Šipića.

Glavna urednica časopisa Kaj Božica Pažur uoči proglašenja podvukla je svojevrsnu kulturološku crtu: sadržajno-tematski i estetski, putovalo se ponovno Domajom, Svijetom i Jezikom – što je spontani slogan svih putopisnih događanja u Loboru. Zahvaljujujući upravo zajedničkom nam programu HRVATSKI KNJIŽEVNI PUTOPIS – uzevši u obzir i ove današnje izabrane radove (koji će se također objaviti u časopisu Kaj) – korpus suvremene hrvatske književnosti obogaćen je, ukupno, sa 108 književnih putopisa, opus dostojan, kao što je već rečeno, barem dviju antologija.

Putopisi kao semantički sažetak i oživotvorenje glasovite teze A. G. Matoša „Krajevi su ljudi, ljudi su krajevi“ (iz kanonskog mu putopisa „Iz Samobora“, 1909.) – rekli bismo: kao krajopisi i „kajopisi“ prirodna su pretpostavka časopisa Kaj i u temeljima programa njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča – proizlazeći iz Kajeve koncepcije 50-godišnjeg bavljenja sveukupnom književno-jezičnom, povijesnoumjetničkom podlogom i suvremenošću svih kajkavskih krajeva i afirmacijom svih književnih žanrova.

Uz promicanje kulturoloških vrednota s cijelog kajkavskog govornog područja u trajnim programima – među kojima, najplodnije, redovite nakladničke djelatnosti u Kaju, s 237 časopisnih, i 180-ak posebnih (s ukupno 400-ak izdanja) – značajan mu je koncept povezivanja hrv. kulturnog prostora kreativnim dosezima kaj-ča-što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrv. književnosti i kulture – u programima Hrvatski književni putopis (i natječaju za putopis od 2007), te Kaj & ča: prožimanja i perspektive (od 2001.).

Zaključimo – putopisi višestruko povezuju hrvatski kulturni prostor:  svojom suvremenom književnom vrsnoćom, ali i književnim nasljeđem Franje Horvata Kiša (rođenog u Loboru (23. rujna 1876.), u čijem su opusu upravo oni (pogotovu Istarski puti, 1919.) ocijenjeni njegovim najboljim ostvarenjima; povezuju nas novoprobuđenim duhovnim toposom Lobora, Hrvatskoga zagorja, ovjerenim u klasičnim književnim djelima A. G. Matoša, Gustava Krkleca, Matka Peića, Štefanije Bernas Belošević, Slavka Batušića, Joze Vrkića i drugih, ukratko – univerzalnošću zavičaja,  globalnom njegovom mjerom svijeta.

20171008 – 20171009 

Književnici po dolasku u Lobor na 11. Dane Franje Horvata Kiša / Fotografija Miljenko Brezak

link

https://ezadar.rtl.hr/kultura/2731729/na-manifestaciji-11-hrvatski-knjizevni-putopis-u-loboru-nagradjen-tomislav-marijan-bilosnic/

http://www.kzz.hr/najbolji-hrvatski-knjizevni-putopisi

https://www.zagorje-international.hr/index.php/2017/10/06/sutra-se-u-drustvenom-domu-u-loboru-odrzava-11-hrvatski-knjizevni-putopis/

 

Umjesto kave 9. veljače 2017.: Peričićev citat u fusnoti, o kajkavskom i koječemu

Hvatam(o) rok za nekakav natječaj i svaki dan gledam(o) da nisu Ministarstvo kulture i(li) Grad Zagreb možda objavili rezultate prošlogodišnjega natječaja za književnost i tiskanje knjiga. Koliko smo vremena utrošili u pripremu materijala za više projekata, vjerojatno sam nekoliko ideja mogla i finiširati. Kada sam otišla u mirovinu – čim sam mogla, napunivši 30 godina staža i 55 godina života, bit će baš sad 10. veljače punih sedam godina, nenadano i sebi samoj, ali to radosnije, skrenula sa s novinarstva, ne odričući ga se, ali odbivši pisati uprazno, i zamišljenih projekata koji bi donosili novac u one koji novac kao troše, u lijepu književnost, u vlastitu mladost. Pa samo ću objaviti štokavske pjesme, jer iako su sve uglavnom objavljene nisu bile i uknjižene. Pa sam htjela vidjeti tko i što sada piše, pa sam slala na natječaje i štokavske i kajkavske, i pjesme i priče i roman i… Kad bi neki moj tekst nagradili, uvijek bih se nekako čudila. Sad mi se više i ne čini slučajem, kao i istraživanje u tekstu. To oduvijek volim. Pa ja sam Solarov đak!

Uza sve drugo, ako nisam imala stvorila sam si i medije i uspjela sam objaviti u pet prvih godina sedam knjiga od kojih smo, ne računajući VBZ i DHK, za pet izdavač. Glavninu smo toga sami i financirali. Tek smo za posljednji natječaj prvi put slali i materijale za rukopise nekoga drugog, jer mi smo poslije brojnih mojih kod drugih izdavača objavljenih, čak i visokonakladnih knjiga, uglavnom kuharica iz nekoga drugog života, postali i izdavačkom kuć(ic)om da ne bih, nestrpljiva, morala čekati godinama da mi netko stvarno samo pročita rukopis, otisne knjigu, organizira promociju i PR, i da mogu dati knjigu kome želim a da je ne moram kupiti te hoće li mi ili neće i za eventualno prodane primjerke isplatiti honorar.

Uz ne jedan mi tekst u računalu stoji oznaka u radu. Uz većinu tekstova, kao i uz ovaj, stoji mi niz američki, računalski napisanih datuma. Dok se ne objavi, u radu je.

Boris Perić sa svojim njemačkim prijevodom Balada Petrice Kerempuha / Fotografija Božica Brkan

A za ovaj mali selfić, pogled unatrag rekla bih za nekadašnje novine, moram zahvaliti kolegi Denisu Peričiću, s kojim se često susrećem što na stranicama časopisa, a što na književnim događajima i kojega, mislim, poznajem mnogo dulje i bolje od nekoliko puta što smo se stvarno susreli. Baš mi je stigao najnoviji Kaj, 2016., broj 5. – 6., pa se veselim što mi na natječaju odabranu priču najavljuju objavu u idućem broju, a onda listam i uživam tko je što napisao od mojih. I nađem u cjelini Prijevodne korelacije (mora to biti dosjetka urednice Božice Pažur, jedne od nas tri kajkavske Božice: Jelušić, Pažur i Brkan!) krasan Peričićev naslov Glavni junak Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže odnedavno se zove – Boris Perić. Donosi i nekoliko odabranih prevedenih balada. Jako sam ponosna na Krležu, Perića i izdavača knjige, svoje Društvo hrvatskih književnika. Narasla je iz antologije kajkavske poezije na njemačkom, objavljene u časopisu Most / The Bridge (u kojoj su, na veliku radost, i Peričićeve, a i moje pjesme!).

Pa, kao gledam tv i čitam, a onda mi dioptrija počne rasti ne samo zbog toga nego zbog Peričićevih fusnota, koje mi je urednica već i najavila, ali drugo je kad piše crno na bijelom, pa vidim kako u fusnoti 5. među medijskim osvrtima Denis Peričić navodi: «izdvajamo i «nemedijski», no javni i napose autorski osvrt Božice Brkan «Umjesto kave 18. listopada 2016.: petrica kerempuh govori Hochdeutsch!»,
Ako se ne varam, netko, pa makar i u fusnoti, prvi put citira moju Kavu! Moj blogić, a da nisu Oblizeki! Eeee… Hvala, Peričiću.

A onda dalje u fusnoti 28. reda, kako kaže, nule dodijeljene kajkavskim, kajkavološkim, krležološkim i krležofilskim naslovima, među kojima, uz sjajan prijevod Balada navodi odbijenice, uza sve druge, ako vas zanima, sve stoji na webu mjerodavnoga Ministarstva, na popisu za tisak knjige Božice Brkan (među kojima i signifikantan naslov Zeleni barjak / Premijera Vučjaka u Hrvatskom narodnom kazalištu) – taj se spominje i u odbijenim autorskim književnim potporama – te knjiga Đure Vidmarovića Književno djelo Božice Brkan između estetike i valorizacije i afirmacije… (sve Acumen d.o.o.) zaključujući: Eh, pa otkad su to Krleža i kajkavska književnost – «državni neprijatelji»?!

Božica Brkan uz radni stol Miroslava Krleže na Gvozdu 2011. / Fotografija Miljenko Brezak

Kao da sam time dobila i više od očekivanih kuna. Odnosno kao kad su mi 2012. na predstavljanju romana Rez / Leica-roman u 36 slika rekli javno kako je roman dvije godine ranije na natječaju VBZ-a umalo osvojio onda još 100.000 za neobjavljeni roman. Samo neka imam snage napisati ono što mi je u radu, a ako već ne sve što mi je u glavi. I snage da ne odustanem od zicflajša.

I tamam dok cizeliram vlastita slovca, trebim tipiće, stiže mi jutros sjajna vijest da smo dobili ovogodišnju potporu Ministarstva za tisak moje knjige kratkih priča Umrežena.

A u paru mi je sa zbirkom kratkih kajkavskih Život večni, koja, opet, nije dobila ništa. I ne žalim se! Zasad imam snage za zicflajš.

 

20170207 – 20170208 – 20170209  

linkovi 

, http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-18-listopada-2016-petrica-kerempuh-govori-hochdeutsch/

http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Programi%202017/potpora%202017%20odobreni.pdf