Denis Vidović – Božica Brkan

Kratkopričaši u Samoboru 11. put – Umjesto kave 19. rujna 2023.

U Gradskoj knjižnici Samobor za 11. natječaj za kratku priču, jedan od najstarijih i najuglednijih, 14. rujna 2023. podijeljene su nagrade onima koje je ocjenjivački sud – književnici Božica Brkan i Alen Brlek te knjižničarka Draženka Robotić – procijenio najuspjelijima. Od 199 pristiglih, 11 ih je eliminirano, a od 188 priča čitanih za nagradu odabrano je 30 za finale od kojih je 10 odabrano za objavu na internetu i objavljeno u zbirci Pričam ti priču:

Dramska umjetnica i pjevačica Renata Sabljak odlično je čitala priče koju je nagradio ocjenjivački sud Alen Brlek, Draženka Robotić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Susjedove trešnje – Stjepan Crnić; Žetva – Tena Lončarević; Stablo – Katarina Pučar; Jupiterovo oko – Jakov Butković; Slatko snivaj – Martina Divić;Platonov poučak – Ivan Kosalec; Masaža – Ivana Bojčić; Zemlja – Daniel Radočaj; Bablje ljeto – Marica Žanetić Malenica; Pod tepihom – Gordana Samardžija; Rasjedi – Jasna Perković; Tatek – Luna Tatjana Val; Nisi mi ti mater – Marija Rakić Mimica; Crni anđeo – Sanja Vučković; U svakom selu ima jedna baba koja se ne da zajebavat ili Jagin svijet… – Marta Džaja. Izabrane za Kvaku 23 (samoborski autori) su Garaža – Vlasta Mažuranić i Žuti zmaj – Maja Vidaković.

Naslovnica zbornika najboljih priča s ovogodišnjega natječaja, koje su objavljene i na internetu

Nagrađene su: u Kvaki 23 – Vrata, Maja Halapir te prvonagrađena – Gordi čvor, Denis Vidović, drugonagrađena – Samo ajvar, Sanja Peulić i treća nagrada – Loše vijesti iz kuhinje, Tea Sertić Rogić.

Odlični glazbeni gosti s dodjele nagrada: Željka Vojvoda, Mario Magaš i Renata Sabljak / Foto Miljenko Brezak

Što sam imala reći kao kratkopričašica i (u Samoboru 2016. objavljena mi je priča Vaza) i kao ocjenjivačica kratkih priča o samim pričama rekoh izravno kratkopričašima na dodjeli nagrada, šire dodajem čestitku Gradskoj knjižnici Samobor što je oko kratke priče osmislila cjelotjedne Dane kratkopričaša s čitanjem te sviranjem i pjevanjem te crtanjem ne samo u knjižnici nego i u drugim prostorima i na otvorenu, uvukavši amatere, školarce, slučajne prolaznike…, čime smo dobili i zanimljiva čitanja ilustracijama odnosno izložbu. Osobito me se dojmilo i iznenadilo me što su mnoge priče, a osobito ponajbolje nadahnute – hranom. Čak sam u jednom trenutku pomalo umišljeno pomislila da nije to valjda zbog moje malenkosti u ocjenjivačkom sudu.

Priča Denisa Vidovića, novoga člana DHK-a, prvonagrađena je zasluženo / Foto Miljenko Brezak

Priče su inače vrlo različite tematski (osim hrane, posvećene su stvarnim i psihološkim čvorovima i zapetljancijama, smrti, bolesti, stranim radnicima…) dužinom, stilom i jezikom (napisane standardom, dijalektima, žargonom). Kao i sebi, kolegama kratkopričašima preporučujem: čitati, čitati i samo čitati. Osobito dobre, ali nije naodmet i loše priče.

Puna knjižnica kratkih priča, pisaca i ilustratora / Foto Mijenko Brezak

Ako nemate objektivnoga urednika pri ruci, a želite napredovati, razvijati se, šaljite tekstove upravo na ovakva ocjenjivanja, ogledanja, na različite izbore i natječaje, ustrajno. Nije nužno da dobijete nagradu, nego povratnu informaciju od različitih ocjenjivačkih sudova s različitim ukusima. Kada sama ocjenjujem, stroga sam i kao i kad pišem i prvo gledam pismenost (u restoranima s nepismenim kartama ne naručujem iz principa!). No, osvoje me one priče koje odskoče na prvi dojam, nekom idejom, zanatskom prezentacijom, a svakako osjećajem – naročito pomaknutim: satira, humor, ironija… Razjare me banalije. A osobito sam sklona i meni je osobito važno i zanimljivo pomaknuto istraživanje u jeziku i to ne samo u (karakterizirajućim!) dijalozima: standard, dijalekti (staroštokavski, čakavski, kajkavski), žargoni, globalizmi te stilogenost uopće.

Sudionici svečane završnice Dana kratkopričača 2023. / Foto Miljenko Brezak

Dodajem i zanimljivosti iz obrazloženja kolege književnika Alena Brleka:

O prvonagrađenoj Gordi čvor Denisa Vidovića:

Denis je na malo prostora uspio opisati psihološko stanje jednoga lika, jednoga dana, koje eskalira kroz svaki susret s doslovnim i metaforičkim čvorom. Uz to, uz dozu humora koji je suptilan na nekim mjestima, a na koncu i iskorišten kao odrednica sudbine protagonista, kao i kritika društva u kojem živimo. Denis je napisao kratku priču koja nam brzo, tmurno i šaljivo, paradoksalno, donosi čitav spektar susreta, emocija, odluka koje se donose umjesto nas čak i kada se radi o samom životu, kroz svakodnevicu koja odgovara stvarnosti, i potvrđuje poznatu rečenicu Bukowskog da ljudi ne puknu zbog nekog velikog događaja, već sitnice kao što je pucanje vezice na obući.

Drugonagrađena Samo ajvar, Sanja Peulić:

Na sličan način kao i Vidović, kroz izmjenu dijaloga, pisama i monologa donosi sličnu priču u kojoj protagonistica kroz ozbiljne uvide i humor nastoji uhvatiti konce svog života kroz suvremenu self help metodu usmjerenu na prehrani, kroz „razgovore“ s judima kojima komunicira preko pisama po savjetu psihijatrice, u kojima dobivamo uvid u njeno stanje, njene misli o čitavoj toj terapiji u suludim receptima za koje i sama neka dne zna čemu služe, pogotovo neke namirnice. Neshvaćanje nečega nam jednostavno ne može pomoći… ono što može, a što je na kraju i motiv smirenja, jest nešto uz što vežemo pozitivne emocije unatoč moguće teškim situacijama kroz život i odnose. U priči Sanje Paulić to je teglica ajvara, posljednja.

Trećenagrađena Loše vijesti iz kuhinje Teu Sertić Rogić:

Ova je priča možda najozbiljniji prikaz psihološkog čvora koji se, u procesu samouništenja i obratu ne prenosi ispravno kroz vrijeme, odnosno naraštaj, već naopako, što ukazuje na bitnost ove teme, odnosno ljudske potrebe da shvati svijet oko sebe koji, iako nikada nije sigurniji za čovjeka, paradoksalno je postao zamka za ljudsku psihu kao i za duh čovječanstva.

Noću za šankom, danju nad Matasovićevim haiku – Umjesto kave 20. srpnja 2020.

Svako jutro poput unučića iskapim, zapravo baš eksnem na Fejsu novi haiku Siniše Matasovića. Najčešće nemam dvojbe s emotikonima: ma o čemu bio, nasmiješi mi dan. Tako je i s knjigom Noću za šankom(Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture, Stupno, siječanj 2020., urednik i dizajn Žarko Jovanovski) s prikupljenim tim haiku te prevedenim, kak se to šika, usporedo na engleski Late Night at the Bar(autorova, kako kaže, slobodna improvizacija ostvarena uz asistenciju nekoliko bliskih prijatelja: Sanje Domenuš, Sanje Frei i Denisa Vidovića), ali prijateljstvom i na ukrajinski Вночі за шинквасом(Jurij Lisenko). Kad se haiku ionako klasično čita dvaput, on će i triput, ali da ne bude dosadno. Uz to, nevelikoj knjižici povećava već multimedijalnu čitanost.

Naslovnica koju je dizajnirao urednik knjige Žarko Jovanovski

Naslovnica sa 17 čaša piva pjesnički posloženih u haiku formaciju 5-7-5 meni je duhovita, ali kako za razliku o haiku i Sinišine poezije pivo baš i ne pijem (na Oblizekima se vidi da volim o njemu pisati i sljubljivati ga, ne više od toga, ali imam kome darivati majicu Save Water, Drink Beer.). Ti su mu haiku takvom, očekivano ni malo prozračnom opremom te predgovorom samoga autora te (Žarka) Jovanovskog i pogovorom Mihe Zadnikara – koji se prilično dobro izvukao:

Autoru Matasoviću sam jednom rekao, vidjevši svoju čestu realnost promotora iza šanka: „Kada porastem, bit ću intendant najboljeg jazz kluba za svijetu, a tamo će na zidovima bti okačen izbor tvojih haikuja.“– po mojem prilično zagušeni.

Haiku su koliko konzervativnim, propisanim oblikom toliko i tematski načelno nježnija pjesnička forma, ma koliko nas Sinišini ubijali teškim (ne samo) sisačkim socijalnim temama. Vidim po uhekima na knjigici maloga formata sa 80 stranica da bi ih najradije iscitirala većinu od pretpostavljam ne slučajno odabranih 69. Bole, bole u različitim organima od mozga, srca, do želuca, ali su duhoviti i puni kojekakvih životnih sokova poput guzatihSinišinih pjesama (koje su me natentale da razmotrim uopće ulogu guze u hrvatskoj književnosti) i ne možete ih prestati čitati zbog banalnih osjećaja kao što su radoznalost, pristojnost, ljepota.

Siniša Matasovič na Jutru poezije 6. listopada 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Nekako mi sve dosad nije bilo jasno zbog čega se Marijan Grakalić vrlo bijesno narogušio na Matasovićevo, što bi Zadnikar rekao, posebno umijeće šankiranja, spominjući zbog šanka valjda, čak i kopiranje. Da baš! Ma koliko bio vrijedan, mladi je Siniša dovoljno lijen da, čak i ušančen, ne bi prepisivao kad sam može bolje. I to mnogo bolje i od ne baš malobrojih koji se svako malo busaju međunarodnim priznanjima za haiku. Zacijelo haiku i ne šalje na takva odmjeravanja, jer se svaki dan odmjeravaju multimedijalno, na društvenim mrežama i brojnim čitanjima koje uglavnom sam, podržan književnim prijateljima – u mnoštvu sebi može pripisati i otkriće nekoliko vrlo zanimljivih talenata – neprestano organizira i smišlja projekte.

Siniša Matasović je spiritus movensknjiževne scene, kako, a na što se ja ježim, običava nazivati svoje krugove ne samo u Sisku i svojoj Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i po Hrvatskoj i internacionalno. Vuče za sobom mnoge mlade talente, od kojih je neke i naveo da propišu i objavljuju, jer nije od hrastova ispod kojih ništa ne raste. Ne znam gubi li time ili ga to obogaćuje, jer, potpisujem, dobar tekst je dobar tekst. Da sam za to mjerodavna, dodjeljivala bih mu još manje para ili bih mu ih uskratila, ta previše je sad i taj Ogranak DHK, i dugogodišnja tribina Matice hrvatske Stihovnica, i Siniša Matasović vam predstavljaNarodne knjižnice Vlado Gotovac Sisak, pa Zalogaj poezije… Još je i urednik u časopisu Riječi i Balkanskom književnom glasniku te pokretač i glodur Alternatora, Katica za sve za umnožene knjižne naslove Sisačke udruge za promicanje alternative i urbane kulture u biblioteci Teatar piva itd. Prije Noću za šankomobjavio je zbirke pjesama Sisak se uspješno pretvara da spava(2015.) i Tvoj novi dečko(2016.) te roman Nećak(2016.).

Siniša Matasović potpisuje zbirku Tvoj novi dečko na sisačkoj promociji 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Stjecajem okolnosti iščitavajući usporedo i jednu izuzetnu knjigu Približavanje zore: Put 88 hramovaMaje Klarić (Kulturna udruga Fotopoetika, Šibenik, 2019., urednik Kruno Lokotar), koja pješači Japanom odnosno Shikokuom ispisuje hibrid vrsta i istočne i zapadne polovice naše civilizacije. Nalazeći kako zen i haiku mnogo toga imaju zajedničko, kaže:Kad bih morala opisati Japan u svega nekoliko riječi, učinila bih to kroz haiku. Mnogi su pisali o fascinaciji modernoga/suvremenogaglobala tom drevnom strogo propisanom malom formom, uz ostalo i kao kondenzatu primjerenom suvremenoj dokolici i elektroničkim medijima, ali Klarić piše:

Haiku je kratka pjesnička forma od 17 slogova, ali koja čak i u tako stisnutom obliku može obuhvatiti cijeli svijet. Redovito je vezan uz prirodu i godišnja doba, koja bi prema pravilu u njemu trebala biti naznačena. Opisuje atmosferu, ugođaj, trenutak u vremenu, daje naznake događaja i kulisu zbivanja te poziva čitatelja da sam u tome pronađe smisao.(…) Haiku je povijesno značajan i po tome što odbacuje profinjeni jezik plemstva te radije koristi svakodnevni govor.

Najvažnijim nalazim u cjelini posvećenoj baš tanki i haiku: Glavna poruka i jednog i drugog je u tome što nisu rekli. Valjda sam si iz Shoguna Jamesa Clavela davno i trajno nacijepila tu filozofiju kao pijenje čaja iz prazne šalice, ali, tko voli, na ovdašnjim meridijanima i paralelama dopuštam pivo i kriglu, zašto ne? Licentia poetikarječitosti onogačega nema.Jest da naša hodajuća hodočasnica na japanskom putovanju duljem od onoga od Camina de Santiaga, kazuje i:

Poezija nas spašava od činjenica, od krutih podataka. U njoj umjesto tvrdnji pronalazimo nagovještaje i slutnje, i objeručke pristajemo na nedorečenost. Pristajemo na mogućnost različitih interpretacija. U njoj smo slobodni od zadanih okvira, od prihvaćenih analiza. No, dodaje i: Pjesnik je htio reći ono što je čitatelj htio reći.

Kada sam krenula odabirati haiku za primjer, ušančila sam se tako nad knjižuljak da sam se jedva othrvala što bih citirala, a sve da ne nametnem čitatelju što je to Matasović htio reći. Čitatelju, reci si sam!

Siniša Matasović

valja se tiho
kao iskusna kurva
posavska jesen

predgrađe siska
očaj lebdi nad cestom
tik prije smrti

ples prije zore
u naručju mjeseca
breze na vjetru

usta na usta
osuđeni na propast
pisci i boce

nije sve sivo
zimi ispod snijega
ima i crnog

besplatni oglas
grobno mjesto u sisku
petsto eura

napuhan pjesnik
preselio u zagreb
struže oblake

voćke u cvatu
potreba za samoćom
ne pitaj razlog

uklonjen grafit
na ulazu u sabor
svi ste vi pizde

hrvatski cvrkut
ptice šutke pjevaju
diljem njemačke

eto ga piše
pročitao tri knjige
vrhunski pjesnik

žalostan božić
duše mladih borova
lete u nebo

uhodan biznis
književnost i klanovi
hrvatska posla

znalački šuti
ispružen pod tratinom
besmrtni pjesnik

20200715 – 2020717

Normalni ljudi, unutra i vani – Umjesto kave 19. travnja 2020.

Na Podilaženju lijenosti(urednik Siniša Matasović, izdavač Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture) prošle mi je godine, na godinu prije objavljenu knjigu, Denis Vidović, jedan od Sinišinih sisačkih literarnih mladaca, napisao posvetu kao kolegici po perui ljubiteljici dobre klope: Najbolje je jelo ono kojemu se najkraće divimo.Ja sam, priznajem, ostala na tim njegovim aforizmima – nisam bez razloga na polonistici kod Zdravka Malićaodabrala seminarski čerečiti aforizmeJerzyja Leca! – a razoružao me je upravo objavljenim novim romanom Normalni ljudi(i urednik i izdavač isti) toliko da sam ga progutala u jedno poslijepodne. Nije to velik roman (oko 230 stranica), ali je zanimljiv za čitanje. I razmišljanje.

Da mi je poštom stigao samo tjedan-dva ranije, kad se sisačka ekipa još mogla probiti na predstavljanje u Osijek, zacijelo bih ga iščitala posve drugačije. Uostalom recenzentica Slavica Sarkotić opisala ga je kao duhovit roman o našemu problematičnom zdravstvenom sustavu, a sada je, s našim debelim iskustvom socijalne distance, kad smo svi, umalo cijeli planet, postali od svojevrsne metafore stvarna zatvorena globalna ustanova,dobio neplanski dodatnu dubinu na koju sigurno ni mladi autor nije računao. Time je dobio i priliku za nova čitanja i iščitavanja. Nadam se i za predstavljanja uokolo.

A time duhovitost književnoga teksta postaje ljekovita poput terapijekoju svako malo stvarno i zaziva na beletrističkim stranicama. Ne može se reći ni da je roman distopijski, realističan mi je na Kafku, koji u svome tekstu obično hoće unutra, a ne van, a za Denisova Izaka Gržanića nisam sigurna – pogovo poput toga glavnog lika iz romana ovako udobrovoljena prestižnim humorom– kamo bi htio i tko je tu s kojom dijagnozom, tko bolesnik a tko samo luđak.

Eto kaže na POČETKU:

„Potpiši ovdje da ostaješ dobrovoljno ili ćemo se pobrinuti da ostaneš puno duže dobrovoljno, nego što bi ostao ako potpišeš da ostaješ dobrovoljno“, pruži mu papir.
„Važno je imati mogućnost izbora“, počeše se mladić po natpisu svoje plavkasto prugaste pidžame.
BOLNICA „LJEČILIŠTE“, pisalo je. (str. 5.)

A na KRAJU:

Nakon što se konačno probio do izlaza i začuo zaključavanje vrata iza sebe, Izaku nije preostalo drugo nego da nastavi do drugog izlaza. Duboko je udahnuo svijet izvan zidova bolnice; svijet koji nije poznavao poremećene primjerke nestabilne osobnosti, svijet u kojem nije nedostajalo topline i međusobne zainteresiranosti za osobe koje su ga činile, svijet u kojem nitko nije stezuljom sputavao svaki drugačiji pokret ili ideju. Bio je to svijet u kojem žive normalni ljudi. (str. 225.)

Kako aktualno: povrće i stezulje na sisačkoj tržnici za naslovnicu knjige snimio je Siniša Vidović

Normalni ljudiatmosferski me podsjećaju na Formanov Let iznad kukavičkoga gnijezda, samo što se baš i ne pjeva, a još više na mjuzikl PacijentiGavran-Huljić-Barberić. I u filmu i u mjuziklu i u romanu također nema one navodno tanke granice između pacijenata i pacijenata, odnosno psihijatrijskih bolesnika i bolesnih na drugi način, čak i među, kako ih Denis u romanu sve ne naziva, dvadesetak jakobinaca, zoroastera, braće po pidžamama, menjševika, zelota, opričnika, blankista, sandinista, pasa Božjih, prevarenih borhesovaca, stoika, boddisathvi…

Kao da je mladi romanopisac raširio neki od svojih aforizama ili spolijepio aforizam do aforizma, samo da bismo ih mi drugačije čitali u dužoj – pitam se da li stvarno stvarnosnoj– prozi. Možda je, rekoh, duhovit bio do prije kojega tjedna, sad, i ako to nije kanio, ispada podsmješljiv, ciničan, sarkastičan, ironičan, kao i svaki od nas bivših, obmanutih idealista. Najbolje da se za ovih dana kad već više i ne znate što biste sa sobom od sobe do sobe, u očekivanju najnovije presice iz nacionalnoga Stožera Civilne zaštite, podružite sa zanimljivim likovima od Ivana Gržetića, Ivana Groznice, majke Tereze, Trenka, Tepeša, druga Franje do Ljudevita Draškovića i sličnih, a i s doktoricom Ivanom Kastiljevićkoja za psihijatrijske seanse prekomjerno tepa, često odmilicama u vokativu: pudingić, štruklica, skarabejiću, djetelinice, koalice, ljubičice, šećeri, ribice, pikiću pernati, marmeladice, ugljikov dioksidić, kalcijić, kremšnitice, roladice, zlatice, bombonjerice…

Pripremite se na promišljeno zanimljiv jezik i stilogenost: žargonizme, anglizme (osim pravoga engleskog i na: vejkati, fajndam, šeram, slipanje, drimajte, tinkam, tolkati, kveščanje, lajka kata, čejndža, tačati, representaju, hašati, emplojević, sejvaj…), administrativizme (tabletice VS1-VS8, formulari A1, B1, C1, postoci na str. 129…). Ne nedostaje ni psovki i prostakluka: Jeebe se tebi! Jebi ga, jebote, pičke materine, pizda materina, pičkarati, sterati u kurac, Oš se jebat sa mnom?…). Katkad su i sama opetovanja duhovita, primjerice Tipkajuća tišina, a umalo začudne postaju, sad itekako vrlo prigodne i dezinfekcijskeigrarije s vodom od lika zaraženoga zarazom, koji ne pere ruke, nego pere katkad zrak, a katkad i vodu i tome slično, i kojem je voda iz jedne slavine, lijeve (ili desne, svejedno) čista, a iz desne (ili lijeve, svejedno) prljava. Kao i u stvarnosti, i tu se peru ruke.

Autor Denis Vidović i urednik Siniša Matasović s jednoga od prije korone učestalih sisačkih književnih događaja / Fotografija Miljeno Brezak

Odjeljci posvećeni hrani, učestali i poput dnevnih obroka ritmički raspoređeni među ukupno 57 njih, meni su toliko zanimljivi da zaslužuju i posebnu priču, gastropriču, pa nju ostavljam za Oblizeke, Bakanalije u ludnici. Dodajem tek da vam izazove zazubice:

44.

Doktorica Ivana Kastiljević bila je zauzeta telefonskim razgovorom i samo je rukom pokazala Izaku da sjedne.

„Da zlatica, prvo ćeš narezat špek na kockice. Tako je. A onda ga malo isprži na ulju. Ma uzmeš si neki veći lonac. U tome ćeš raditi i umak, a još ćeš poslije u njega i špagete umiješat. Da, da, bolje ti je tako. Onda će se sve onako fino spojit, puno bolje nego da prelijevaš umak preko špageta. Ovako ćeš pokupit sav umak. Ma samo malo, dok ne porumeni. Vidjet ćeš već. Ajde, sunce, pa ti nazovi ak zapne. Bok bok bok, pusa pusa bok! Bok, Izak sunce. Ma sin mi radi špagete carbonara, a prvi put pa mu ja malo pomažem. E i on isto ima dvadeset dvije godine kao i ti.“
„Dvadeset jednu.“
„Što kažeš?“
„Star sam dvadeset i jednu godinu. Rođen sam pred kraj godine u jedanaestom mjesecu.“

P. S. Denis, proš’o si!

20200407 – 20200408 – 20200409 – 20200410 – 20200411 – 20200418