HND i Sandra Pocrnić Mlakar o knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2023.

Hrvatsko novinarsko društvo objavilo je 21. ožujka 2024., na dan predstavljanja knjige Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2023. u Društvu hrvatskih književnika, tekst Sandre Pocrnić Mlakar, jedne od promotorica.

Sa stranice HND-a

Osobina koja novinara razlikuje od ostalih potreba je za širenjem vijesti za opće dobro – objašnjavao je Drago Auguštin, nekadašnji glavni urednik Vjesnika, a uoči Univerzijade predavač u CINK-u (Centru za izobrazbu novinarskih kadrova), gdje nas je pripremao za novinarske zadatke. Puno kasnije uvjerila sam se da su zbog svoje potrebe za priopćavanjem pravi novinari uvijek novinari, bez obzira rade li u novinama ili ne. Mnogi od njih počinju pisati u srednjoj školi, a ne zaustavljaju se ni nakon umirovljenja, svjesni potreba zajednice i sadržaja koje treba razglasiti, zabilježiti, dokumentirati. Ne zato što treba njima, nego zato što znaju da treba svima: treba jeziku za razvoj i održavanje, treba mladima za otkrivanje svijeta i starima za održavanje kondicije, treba centru da bi se povezao s provincijom i provinciji da bi se povezala s centrom, treba obrazovanima da bi pratili kamo svijet ide i neobrazovanima da bi se obrazovali, treba povijesti, treba kulturi… Za pravog novinara stvar je osobnog dostojanstva imati medij u kojem objavljuje, pa nakon profesionalnog angažmana često piše knjige, komentira, surađuje s raznim medijima ili pak osniva svoje.

Na prijelazu epoha, između tiskanih i elektroničkih medija, Božica Brkan je kao iskusna novinarka za svoj medij izabrala blog – prostor u kojem može ležerno bilježiti, komentirati, dokumentirati, kako kaže u uvodu, bez pritiska forme i rokova. Blog je nazvala, isto tako ležerno, „Umjesto kave“, kako bi mu ograničila dužinu na trajanje jutarnje kave uz koju su novinari imali običaj komentirati dnevne događaje. Na novinarskim kavama ležerno se biraju teme, ali ne gubi se vrijeme. I uvijek je prisutna želja za impresioniranjem, kolegijalni impuls da se drugoga izazove, zadivi, nasmije, ispita reakcija u najužem krugu, što je prvi filter prije objave i izlaska pred publiku. A neke od anegdota s takvih kava postaju antologijske. „Kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama,“ citira Božica Brkan u uvodu svoje knjige znamenitu uzrečicu Krešimira Fijačka, urednika koji joj je 1990. otvorio prostor za kolumnu „Enciklopedija špeceraja“ u Nedjeljnom Vjesniku“. Tom zahvalom uredniku počinje knjiga koja iz stranice u stranicu zapravo podsjeća što bi novinarstvo trebalo biti. Baveći se temama za koje nema mjesta u medijima, netemama, kako ih je nazvao aktualni hrvatski premijer – eto mu prilike da uđe u povijest – Božica Brkan podsjeća na važnu ulogu novinarstva koju su današnji urednici zanemarili u senzacionalističkoj groznici kojoj je brzina vrlina. Funkcija medija nije samo praćenje događaja – štoviše, obično praćenje trebalo bi biti ispod časti Sedmoj sili. Smisao je medija i dokumentiranje za vrednovanje s vremenskim odmakom, koji može biti i povijesni. Dnevnu informaciju treba preispitati, razmotriti njezine uzroke i moguće posljedice. Zato se razvio širok raspon novinskih vrsta, komentara, članaka, intervjua, feljtona, podlistaka, pa i odgovarajuća periodika, tjednici, mjesečnici, godišnjaci… kao civilizacijska tekovina kojom se kroz pisanu riječ ljudsko društvo razvija, arhivira prošlost i putuje u budućnost. Božica Brkan u blogovima „Umjesto kave“ bilježi događaje za koje procjenjuje da će nam sutra biti značajni, datume kojih ćemo se željeti prisjetiti, ljude koji su nam i danas važni iako su davno otišli ili one koji su tek otišli, a već vidimo da će nam biti važni zauvijek. Prepoznao je to autor pogovora Ivan Brezak Brkan – inače sin autorice, milenijalac i dijete informatičkog doba, kako saznajemo u blogovima – koji podsjeća kako su blogovi kao forma u početku i bili zamišljeni kao kronike i pregled važnijih događaja, a ne utrka za broj prikazivanja i čitanost koju nameću algoritmi. Božica Brkan u svojim blogovima ispisuje takvu kroniku u postblogersko doba, primjećuje Brezak Brkan.

„Umjesto kave“ započinje blogom iz ožujka 2016. godine pod naslovom „Što bi sad čitala mala Božica?“. Povod je okrugli stol u Društvu hrvatskih književnika s temom „Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja“. Potičemo, ali ne dovoljno, konstatira autorica i u svom prvom blogu formulira brigu koja se prepoznaje kod neumornih kulturnjaka za koje se pitamo odakle im entuzijazam za javno djelovanje i kad više nemaju izravnog materijalnog interesa, a ni suboraca koji bih ih podržavali. Usprkos svemu, ostaju sami na vjetrometini zalažući se i dalje za javnu riječ i stav – jer znaju da nekome negdje to treba. Takav je borac bio, primjerice, Igor Mandić koji je doslovce do smrti ispisivao „Zub kritike“, kolumnu u vodećim dnevnim novinama koja mu je otvorena nakon što je desetljećima bio izbacivan i zabranjivan kao kolumnist, književni kritičar i polemičar. Kod Božice Brkan naslov „Što bi sad čitala mala Božica?“ odgovara na pitanje odakle takvi velikani crpe snagu i motiv za uporno javno djelovanje – iz svog neugasivog djetinjeg entuzijazma i zaljubljenosti u ljudski duh, u erudiciju, duhovitost i energiju sugovornika koje su nalazili i prepoznavali u novinama na kojima su naučili sricati slova! Zato kaže Božica Brkan: „Govorim i čitam gdje god mogu, a gdje me ne zovu idem sama. (Obično s mišlju da negdje u publici sjedi neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja davno).“ To je i razlog zbog kojeg je „od novinara i urednice postala spisateljica i nakladnica i sve što treba (…) sam svoj majstor, majstorica gerilla marketinga, PR, sponzor i trgovac“. Briga za male Božice razlog je i blogerskog bilježenja netema za koje je – jasno je od početka knjige, a što dalje sve jasnije – nevjerojatno da ne nalaze mjesta u „pravim“ medijima i to je golemi, nepravedni i po svemu sudeći pogubni apsurd hrvatske medijske scene jer medijski je prostor u informatičkom dobu nepregledan kao svemir.

Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha“ za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija Haludova nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obaveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji“ u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Prvomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Marije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan“; „Mali princ“ na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put“ Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina“ u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara“ Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja koja pokazuje kako nezaboravni Šimićevi stihovi odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima Kaj bi štela? i Reč po reč jel moj rečnik kajkavski za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja“ o fenomenu cofee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave kroz desetljeća. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez“ sa 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija zbog čije nam uređivačke politike suvremeni književnici ostaju neportretirani.

Neteme Božice Brkan naizgled su ležerno obrađene, no pomno probrane i u svakom detalju znalački govore o nama, o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jer autorica je pjesnikinja, književnica po vokaciji, koja je cijeli radni vijek provela u novinarstvu i usavršila zanat. Pjesnička vokacija i novinarsko zanimanje vjerojatno su razlog što u tekstu postiže umjetnički odnos detalja i cjeline, pomno bira podatke kojima barata i svakom primjeru nalazi svrhu i opravdanje u čvrsto konstruiranom sustavu cjeline. „Umjesto kave“ zato je uzoran primjer ekonomičnog, informativnog teksta kakav se danas rijetko može naći jer novinari se danas ne treniraju, kao u doba papirnatih novina, mudro birati teme, izražavati se koncizno i ne trošiti uzalud skupi i ograničeni prostor ni vrijeme čitatelja.

Božica Brkan radila je za velike dnevne novine u njihovu zenitu. U Nedjeljnom Vjesniku u doba kada je imao nakladu od 180.000 primjeraka i u Večernjem listu na prijelazu stoljeća, gdje je kao urednica priloga Vrt Večernjeg lista 2000. godine osvojila nagradu Marija Jurić Zagorka. Unatoč njezinom velikom medijskom iskustvu, Ministarstvo kulture odbilo joj je molbu da stranica www.bozica.brkan.hr bude unaprijeđena u medij, navodi u uvodu. No medij čini sadržaj, čitatelji i utjecaj, stoga su blogovi Božice Brkan Umjesto kave relevantan pregled našeg kulturnog života u proteklih sedam godina, koji mladim čitateljima može biti orijentir za razumijevanje tko je tko u hrvatskoj kulturi jučer, danas i sutra. Tim više što u pravim medijima takvog pregleda nema. A knjiga se opet dokazuje kao najstariji i najsigurniji medij i okrilje za kulturu i kulturnjake, dok u pravim medijima bjesni internetska oluja, vitlajući sadržaj koji nitko nikada neće poželjeti ukoričiti, sačuvati, a ni ponovo pročitati.

Sandra Pocrnić Mlakar

Umjesto algoritma ili Imaju li blogovi smisla u 2024.? – pogovor Ivana Brezaka Brkana u knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016—2023.

Sve što je Matt Mullenweg, pokretač najpopularnije platforme za bloganje WordPress, poželio za svoj rođendan jest – da blogamo.
– Objavite blog. O bilo čemu! Može biti dugo ili kratko, slika ili video, možda citat ili link na nešto što vas zanima. Nemojte se mučiti. Samo blogajte. Podijelite nešto što ste stvorili ili podijelite nešto u čemu uživate. Nije teško. Sam čin bloganja je dar vama i meni – zaključio je Matt.

Bloganje je zaista dar, a blog Umjesto kave bio je rođendanski dar mog oca Miljenka mojoj majci i današnjoj blogerici Božici. Kao i obično, stari je bolje znao od mene, a posebno od moje stare što njoj treba. Imala je Oblizeke na kojima ju redoviti newsletter podsjeća da objavi nešto gastronomsko i imala je uvijek barem dvije do tri knjige u pripremi, jer ju je Đuro Vidmarović baš morao podsjetiti da se bavi kajkavštinom.

Naslovnica s idejom Ivana Brezaka Brkana, knjigu je grafički oblikovao Neven Osojnik

Kajgod, blogerica.

Blogerica nije znala za Mattov rođendan da mu daruje blog u tjednu kad je navršio 40 godina, ali nam je zato prije toga darovala više od 430 blogova od veljače 2016. do pro- sinca 2024.

Čekaj, 40 godina? Matt je s Mikeom Littleom pokrenuo WordPress u siječnju 2003., kad mu je bilo samo 19 godina, kad ja nisam bio ni punoljetan i više od desetljeća prije nego što je blogerica započela blogati.

Jedna od ideja Ivana Brezaka Brkana za naslovnicu

Postblogerski blog

Umjesto kave blogerica je započela pisati u postblogerskom razdoblju hrvatske internetske scene.

Da objasnim. Blogerska se scena zahuktala nakon sredine 2000-ih kad su hrvatski blogeri pustošili na tri najveća domaća blogerska servisa: Blog.hr-u, Mojblog.hr-u i Bloger.hr-u. Politički, modni i fotografski blogovi tada su bili odredišta na kojima su stasale cijele generacije, pišući i čitajući blogove kao kronike svoje ili pak kritike društvene svakidašnjice.

Ni ti blogovi niti ti servisi danas mahom nisu aktivni. Većina blogera prestala je blogati kad su našli drugi interes, prvi posao ili im se rodilo prvo dijete, a servisi se pak nisu mogli nositi s dolaskom centraliziranih društvenih mreža budućnosti. Prvo je došao Facebook i uvjerio nas da umjesto bloganja pod pseudonimom gomili stranaca, pod svojim imenom i prezimenom objavljujemo već poznato o ljudima koje – već poznajemo.

Potom nam je Instagram pokazao da je fakestagram daleko posjećeniji od bilo koje promišljene društvene kritike, a za kraj nam je TikTok rekao da mi ne znamo što želimo, već nam algoritam može servirati sate i sate naših praznih želja i najgorih strahova.

Prestanimo hraniti algoritme, za sebe

Algoritam ne bi preporučio Umjesto kave Božice Brkan, jer nije ono što je površina interneta postala. Guglate li (ah,

internetske riječi stvorene od brendovskog žargona!) poput mene dok pišem ovu recenziju Imaju li blogovi smisla u 2024.?, odgovori koje ćete dobiti su porazni. Svode se, ako skratim, na marketing i influencerstvo. Kako imati najpo- pularniji blog, biti najbolji blog, najčitaniji, kako zaraditi itd.

Blogovi to nikad nisu trebali biti.

Blogovi (weblog) započeli su kao kronike svog vremena, jednostavne web-stranice koje su bile namijenjene dijeljenju naših misli.

Uostalom, i sam sam tako započeo sa svojim blogom Netokracijom kao mjestom na kojem sam objavljivao blo- gove o temama koje nisu prolazile u mojih tadašnjih ured- nika, a bile su mi zanimljive. Popularni tehnološki blogeri koji su mi bili uzori blogali su iz istog razloga, da podijele znanje, iskustvo i misli.

Nitko od moje blogerske ekipe više ne bloga. Neki su aktivni na društvenim mrežama, ali zaista nitko ne bloga. Jer se ne isplati. Lajkovi i učinkovitost društvenih mreža pokopali su decentralizirane, nealgoritamske blogove.

Zašto uopće pisati ako nećete biti hit na blogerskom servisu, Facebooku, Instagramu, TikToku?

Kao što je Matt rekao. Ne, ne za njega, nego – za sebe.

Blogerica je upravo zato što je krenula u doba kad je većina blogera odustala, očuvala formu kakvu blog zaslužuje. Umjesto kave kronika je kulturne, književne i novinarske scene očima i umom naše blogerice, kao što i blogu priliči – kronika njezina života i bitnih trenutaka poput onih sa svojim unukom.

Jer, blogerica je mogla uz Oblizeke objavljivati svoje mi- sli na Facebooku – kao danas cijela njezina generacija – ili na nekoj društvenoj mreži. Svi to rade, zar ne? Bilo na vla- stitim zidovima ili u tematskim grupama.

Ali ne, ona je morala blogati.

Blogeričino novinarsko iskustvo zapravo se prirodno pretočilo u čin bloganja. Iz moje perspektive novinarskog šegrta naše blogerice, novinarstvo se – posebno u kolumnističkom smislu – može svesti na iznimno dobro poznavanje materije, jasan stav koji proizlazi iz tog poznavanja i nos za povezivanje sa svakidašnjicom. Zvuči vrlo… blogerski zar ne?

Iz svega što sam vidio u kasnijoj uredničkoj karijeri, dobri blogeri lako postanu dobri kolumnisti. Naša pak blogerica dokazuje obrnuto, da dobri kolumnisti lako postanu dobri blogeri.

Dapače, rekao bih da neograničenost formata – kratkog ili dugog – daje kolumnistima slobodu na koju nisu navikli. I koju cijene. Blogerica poštuje format bloga na način koji priziva one prve blogerske scene čiji dio nikad nije bila.

Umjesto novinarke – blogerica.

Jedna od ideja Ivana Brezaka Brkana za naslovnicu knjige Umjesto kave

Umjesto bloga

Ova knjiga zapravo je prirodna ekstenzija pravog bloga, jer su mnogi svjetski i domaći blogeri s vremenom svoje blo- gove pretvarali u knjige. Zašto? Ljepota je blogova, ako ih pratite od početka, da možete pratiti razvoj lika – autora – kroza život. Ako pak ne pratite od početka i vaš bloger ima više od 400 objava poput naše blogerice, dobro je da vam da izbor najzanimljivijih.

Mnogi će i dalje odmahnuti da se ne isplati blogati, jer – algoritmi na Facebooku, TikToku i gdje god sve ne na internetu neće vam dopustiti da budete popularni.

Zašto smo se predali algoritmu – umjesto blogu?

Umjesto kave ispunjava ne samo Mattovu rođendansku želju i blogeričinu želju za samoizričajem nego i našu želju za slobodom naših misli. Blogerica gotovo desetljećem bloganja na svom neovisnom blogu dokazuje kako je blog forma koja vas može voditi kroza životne faze koje internetska generacija poput moje još i ne poznaje.

Moj kolega Marin Pavelić u srpnju 2023. objavio je članak o blogu… jedne 17-godišnjakinje, jedne Gen-Z-jaki- nje, o blogu… o knjigama. Umjesto TikToka… blog?

Neka vam Umjesto kave bude inspiracija da otvorite svoj blog, svoj dnevnik u doba kad je čin bloganja sve osim načina da uspijemo na internetu. Bloganje je dar vama, bilo da ste u zlatnim godinama poput blogerice, bilo da tek odrastate odnosno krećete u adulting poput spomenute 17-godišnje book-blogerice ili ste pak poput njezina sina – autora ovih redaka – bloger (trenutačno opet bez bloga) u najboljim 30-ima.

Umjesto algoritma – odaberite blog.

P. S. A ako dosad niste čitali blog: umjesto bloga – pročitajte ovu knjigu.

Blog Matt Mullenweg: https://ma.tt/2024/01/birthday-gift/

Knjiški recenziraj – Netokracija: https://www.netokracija. com/bloganje-i-citanje-srednjoskolci-213810

Ivan Brezak Brkan

Tekst je objavljen kao pogovor u knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016–2023., Mala knižnica Društva hrvatskih književnika, 2024. Urednik Ivica Matičević.

Poziv na kavu, poziv na blog – uvodni esej Božice Brkan u knjigu Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016—2023.

Nekad svaki dan, čak nekoliko puta u danu, sjedali bismo na kavu. Radi društva, ali ponajprije radi prebiranja po dnevnim aktualnim temama. Otišavši na početku 2010. kao kolumnistica, komentatorica i urednica priloga Vrt iz Večernjega lista u prijevremenu mirovinu, jasno sam znala što želim, a nipošto to nisam uspijevala napisati i objaviti, jer sam neplanirano, a i s bitnim povodom, skrenula vrlo ozbiljno u lijepu literaturu. U svaku iduću knjigu kao da mi je posljednja. A kad bih i pomislila napisati štogod samo novinarski, aktualno, nisam imala medij. Zato sam si ga stvorila.

Naslovnica knjige Božice Brkan koju je uredio Ivica Matičević, a objavljena je u Maloj knjižnici DHK kao 269. knjiga

Držala sam se svoga pouzdanoga oslonca i upute jed- noga od najboljih novinskih pisaca i svojih urednika Kreše Fijačka, koji mi je u Nedjeljnom Vjesniku, tada s nakladom i 180.000 primjeraka, 1990. pokrenuo kolumnu Enciklopedija špeceraja o fenomenima hrane i prehrane, očito čita- nu i utjecajnu, jer je izbor tih feljtona CIP već iste godine objavio u istoimenoj knjizi, a istoimenu sam kolumnu kao miraz preselila u Večernjak, a i iz njega, na internet. Kad sam Kreši zvocala da se u novinama nema što pročitati, odvraćao bi mi: kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama!

Imala sam već i prije 2010. blog odnosno internetski magazin, kako sam ga nazvala i kako sam ga kanila razvi- jati, Oblizeke, www.oblizeki.com, narastao iz knjige Oblizeki – Moslavina za stolom, 2006., ali me je on ograničavao tematski. Kao i prije toga, sad već na internetskom ugaru ostavljena stranica Živi selo, www.ziviselo.com. Zato mi je na moj web www.bozicabrkan.com, rođendanski dar, moj Miljenko Brezak dodao i mogućnost da si, kad poželim, mogu nešto napisati. Tako je nastao blog Umjesto kave.

Korice knjige

Kolumna i blog čak su praćeni više nego na Facebooku, na koji redovito i prenesem objavljene teme kako bih pro- širila vidljivost, čitateljstvo. Zapazila sam da ih fejsbukovci lajkaju, ali da je većina lijena kliknuti, otvoriti link. Također, za razliku od Oblizeka nedjeljom kao podsjetnik za tje- dan unatrag, za blog i svoju web-stranicu nemam newsletter.

Podupire me i iskustvo novinske kolumnistice iza koje su kolumne u različitim tiskovinama (dnevnicima, tjednicima i mjesečnicima), na radiju i TV-u, s različitim temama, du- ljinom i stilom poput Skice za portret, Enciklopedije špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, Nedjeljnom Večernjem listu, Večernjakovih priloga Dom i obitelj te Vrta s uredničkim uvodom Moj vrt zemaljski, zatim na internetskim Oblizekima, tjedne političke Pogled odozdo u Večernjem listu, uredničke u Vrtu Moj vrt zemaljski, uvodničke u Mili, ekonomske Merkurovi pabirci, potrošačke u Privrednom vjesniku, Hrvatskom turističkom magazinu i sl.

Velika je prednost, koja lako može zavesti, ali u čemu mi pomaže iskustvo novinske urednice, da nisam ograničena ni temom (čak ne dospijevam objaviti sve što nakanim!) ni duljinom ni stilom. Opisivali su me stilogenom novinarkom, kao što i u književnosti analitičari baš stil uočavaju osobenim i prepoznatljivim. Pokušavam se držati postavki medija (elektroničkoga) i oblika, pa stoga tekst, kako određuje i koliko mi dopušta e-dizajn, prema potrebi opremam naslo-

Pozivnica na prvo predstavljanje knjige

vom i međunaslovima, označavam citate, boldove / fettove i slično, ali i – ono što u novinskim kolumnama nisam imala – linkove, na izvore koje bih preporučila i osobito rado na prije objavljene svoje tekstove. Kao neobveznu preporuku čitatelju i uvid u kontinuitet. Prilažem često autorske fotografije i druge ilustracije, s potpisom sadržaja i autora, izvora (radi zaštite i poštovanja zanata). Donosim originalne tekstove, ali i prenosim i drugdje objavljene svoje, rado citiram. Osobita mi je prednost što si dopuštam raznovrsnost literarnih i novinarskih vrsta: bilješka, kozerija, satira, osvrt, kritika, književna kritika, esej, feljton, prikaz, stručni članak, nekrolog, razgovor intervju, vijest, featcher

Prednost je e-teksta što se, za razliku od papirnatoga teksta, teme mogu doslovce uživo nastavljati, razvijati što je poslije bilo, tu su i reagiranja ili se čak međusobno pole- mizira ispreplećući se linkovima, komentarima, različitim medijima i društvenim mrežama.

Tematski su blogovi također vrlo različiti, od recentnih događaja (znanstveni, predstavljanja knjiga, izložbe…), zanimljivih manje poznatih osoba te razmišljanja o svakidašnjim temama odnosno uglavnom o onome što za velike, tzv. mainstream medije nije tema ili, što bi se reklo kao što napuhano reče predsjednik Vlade, jest – netema. Ono o čemu bih rado čitala, slušala, gledala, a uglavnom nemam gdje. Jednostavno o onome što se zaobilazi i ignorira, a rubno je i zavređuje povećanu vidljivost. Dakako i svoju, pa mi je drago kad me i čitaju, a osobito kad me citiraju, ali češće je riječ o najbanalnijem, vrlo raširenoj dobroj staroj resavici iliti copy-pasteu, bez navođenja izvora odnosno prelinkavanju. Primjerice, Šprajc za svoju dnevnu TV emisiju komentira Groznu hrvatsku abecedu s Algoritmom i Agrokorom,
https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-14-svibnja- 2014-grozna-hrvatska-abeceda/, a mnogi se jednostavno posluže da svom Fejsu šeraju dio, neoznačen. Ili se nadahnu za temu.

Osobito mi je godilo i prvi sam put pomislila kako ra- dim nešto što utječe barem na opinion makere kad mi se javio varaždinski književnik Denis Peričić da o njegovoj (vrijednoj!) knjizi nitko ne bi ništa pisao da ja nisam na- pisala blog, https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave- 8-veljace-2017-pericicev-citat-u-fusnoti-o-kajkavskom-i- kojecemu/ te ga kasnije i citirao u članku u časopisu Kaj. U Kaju su citirali i moj blog u oproštajnom broju s Jožom Skokom. http://www.bozicabrkan.com/joza-skok-mirno- pocivao-umjesto-kave-13-rujna-2017/
Također, neki poput Đure Vidmarovića, moj blog prenose na svoju web-strani- cu. https://vidmarovic.com/bozica-brkan-o-novoj-knjizi-dure-vidmarovica/ Da ima odjeka, vidim prema pitanjima o kupnji predstavljenih knjiga inače male naklade i dosega, kojih uglavnom i nema u širokoj prodaji ili se uopće ne prodaju, kao što su npr. rječnici pojedinih lokalnih govo- ra, povijesno kao izvorna istraživanja Franka Miroševića, primjerice o HSS-u https://www.bozicabrkan.com/kroz- povijest-hss-a-1905-1941-franko-mirosevic-ispisuje-povijest-moslavine-umjesto-kave-25-travnja-2022/ ili stručnih etnoloških Slavice Moslavac. https://www.bozicabrkan. com/zivotno-djelo-slavice-moslavac-umjesto-kave-26-kolovoza-2020/ Veselim se kada različiti ozbiljni mediji traže mogu li prenijeti, citirati, posuditi fotografiju…

Primjećujem kako se sve više usredotočujem na kulturne, osobito književne teme, djelomice zato što mi se mijenja interesni i životni prioritet, a djelomice očigledno i zato što su teme iz kulture, ozbiljne, u medijima sve rjeđe, usitnjenije, tretirane mecenski, prezentirane kao spektakl. Stranica nekad kulture sada je – scena. Zvjezdana galaksija. Osobito mi je drago da kad već nešto pišem, kao nekad u tiskanom novinarstvu, i kad nije novinarski, to bude ekskluzivno.

Pokušala sam od Ministarstva kulture i medija ishodi- ti da stranica www.bozicabrkan.com bude unaprijeđena u medij, što je odbijeno, jer objave ipak nisu ni redovite ni dovoljno česte – ne želim si kao u Oblizekima nametnuti zadanu učestalost objava, nekad ih prorijedim, a nekad nagužvam. Zbog istih razloga nisam tražila ni sponzora. Unatrag nekoliko godina postoji i ideja za knjigu Umjesto kave, svojevrsni književni dnevnik, kroniku, s izborom 50-60-70 od objavljenih više nego 400 blogova od 2016. do 2023. godine.

Do naslova Umjesto kave dovela je i priroda teksta, a i mene kao autorice. Tekst je zamišljen da mu čitanje traje kratko, koliko traje ispijanje jutarnje kave, nekad uz nezaobilazno listanje dnevnih novina ili danas pregled društvenih mreža. To je, kao, neki uvod u dan, povod za razgovor. Zna- kovito je da mi je sin Ivan Brezak Brkan, dugo godina blo- ger bez bloga i iskusni specijalist za IT, internet i društvene mreže, medije, novinarstvo i marketing, kao kolega specija- list, ekspert, sugerirao da radi čitanosti promijenim Umjesto kaveUmjesto kave i datum obrnula sam u naslov teme i dodala Umjesto kave s datumom. A nije bila riječ o nadnevku, mislio je da izbacim umjesto kako bih našla prirodnoga sponzora, nekoga od proizvođača i distributera kave, distributera aparata za kavu, nekoga od uglednih brendova… Iako imam mnoga iznimno zanimljiva i korisna iskustva u native marketingu, kad se još u nas i nije ni tako zvao, sam zahvalna katkad i vrlo izdašnim mecenama, to je tobožnje nerazumijevanje valjda moje frojdovsko odbijanje da se uklopim u opće influencerske trendove. Uostalom, nije li za knjigu Enciklopedija špeceraja, CIP, Zagreb, 1990., tadašnja vlasnica Cedevite Pliva, platila oglas uz tekst o tome napit- ku, koji je počinjao pričom da ne pijem Cedevitu!?

A što je uopće prva jutarnja kava? Nekima brzo buđenje, a nekima polako uvođenje u stvarnost. Nekima doma, a nekima već u kafiću ili sad putem. Neki je vole popiti sami, šljuk za brzo buđenje, a nekima je, kao što je meni, i jutarnja i bilo koja kava metafora za razgovor. Ako mogu birati, ugodni, s odabranim ljudima, jer ni kavu ne pijem sa svakim! Meraklijsko kafenisanje koje zagrije, krijepi i tijelo i dušu.

Desetljećima sam dan započinjala simboličkom kavom, kratkim poslovnim razgovorom u nekoga pouzdanoga izvo- ra prije nego bih s kave ponijela temu u redakciju, obično kakvu vijest, ideju za ekskluzivu. Kad smo bili gradskići u Vjesniku, u neboderu, šesti i sedmi kat, od kraja sedamde- setih pa bome i do devedesetih, imali bismo svaki novinarski krug svoju birtiju za bistrenje politike i inih tema duž Aleje vječitih komentatora, ulice kod Paićeve porte, koja se tako i zvala po vlasniku, ako se dobro sjećam, simbolična Tri cicera. Naša je bila zadnja u nizu, pizzeria Katarina. U to vrijeme tursku kavu kuhala bi nam u redakciji teta Dragica i nekoliko puta dnevno raznosila po stolovima. Katkad mi je kava bila i cjelodnevni obrok, a nekoliko sam se puta njome i potrovala, jer ništa drugo ne stavivši u usta cijeloga dana, naredala bih i po pet takvih jakih duplih turskih. Ne znam jesam li već i onda pila kavu bez šećera, a bila sam uvjerena da mi, kao i ono davno velikom kavopiji Honoréu de Balzacu, iz pisaćega stroja ni redak teksta ne može iscuriti bez šalice toga napitka pri ruci.

Koliko li sam je puta samo prelila u žaru pisanja i razgovornoga mahanja! Nekoliko su mi puta stradale i tastature računala i laptopa da su ih spašavale dvije tvrtke po desetak dana. Ako mi ne vrate sadržaj, mislila sam vrlo ozbiljno, sudbinski, to mi je znak da više ne trebam pisati. Poslije, kada sam bila urednica u Večernjaku, suradnici bi mi donosili teme o kojima bismo razglabali u Podmornici, birtiji ukopanoj u podrum položenoga nebodera za cijelu Kuću. Kad restić ne bi radio, za blagdanskog ili noćnog dežurstva, kavu, i ne samo kavu, donosili bismo u termosici.

Uz to bila bi zanimljiva kronologija kada sam počela piti i kakvu kavu. Onu svake nedjelje u rano jutro kad bih dolazila doma s faksa vikendom s punom torbom prljava veša, sa susjedama koje bi frkale lasi, još u pidžami. S obveznim šloganjem. Napršnjaci su ondašnje šaličice u usporedbi sa sadašnjima, politrenima. Onu kakvu sam pila u Poljskoj u ljeto 1976. za velikih nestašica kao studentica polonistike, kad samo žlicu grubo mljevene kave umute u čašu punu vruće vode, kao što pripremaju i herbatu, čaj. Pa onu, po uzoru na irsku, staropolsku, u kojoj ima više wótke žytnie nego kave. Onu crnu cikoriju za bijelu, divku, što je starice u gornjim selima skuhaju u lončini veterinarima i nama reporterima kad zalutamo napraviti reportažu. Jer – crno je crno!

Mogla bih pisati o šaličicama s krhkim tanjurićima, o suvenirskim šalicama oslikanima gradovima i ljubavnim i inim porukama, o reklamnim šalicama, o razbijenim i ni- kad upotrebljavanim šalicama, o jednokratnima koje sam nanosila s putovanja, o dizajniranim preskupim šalicama koje sam baš morala kupiti, o nestašicama kave ranih osam- desetih kad sam prekomandirana pratiti opskrbu i o švercu pet kila kave s gastro i putovanja na sajmove. Mogla bih pisati o recepturama za torte i kolače (s toliko i toliko jušnih ili kavenih žlica kave!) te pića od kave, za liker od kave, sladoled od kave… Sve to odavno nije in, otkad su osmišljene mješavine kave s nebrojenim i nemogućim dodacima i okusima. I to će uskoro prestati biti in. A mogla bih o kavenoj žličici kao suveniru s grbom grada, posrebrenoj ili pozlaće- noj. Ili reklamnoj. Ili muzejskoj plastičnoj. Ili o onoj majčinoj iz pjesme Siniše Matasovića, koji uopće ne pije kavu.

Mogla bih napisati ne samo poseban Umjesto kave o mje- stima najdojmljivijega ispijanja kave, od varšavskoga Bazyliszeka, kölnskoga nasuprot katedrali sa štrudlom od marelica s vrućim preljevom od vanilije i milanskih trattoria, venecijanskih kafeterija s posebnim cijenama za ispijanje espressa stojeći i sjedeći, pariških bistroića, njujorških coffee to go do zagrebačkih kavana koje žive još samo u mojim tekstovima – Corso, Mala kavana, Kavkaz, Gradska kavana… Ustrajno navraćam u Belecu na rivi u Malinskoj, jer uz dizajnerske šalice Illy kave poslužuju i prhke, elegantne kolačiće, moje slatke madeleinice na slana ljeta. U Kutini imam Kulturu, u Novome Zagrebu Đurin Zeleni salon, pa Vivas ili na jarun- skom placu ili na Vrbanima…

Mogla bih o bečkim kapuzinerima koje sam htjela-ne htjela morala sparivati s nevjerojatnim slasticama od Sacher torte do Demelovih zalogajčića. Mogla bih o talijanskim vintage kafetjerama i mlincima za ručno mljevenje kave Miki i kompletu fildžana i džezvica s tacnicom izrađenima filigranski poput Johnnyjevih – Azrinih Filigranskih pločni- ka za nas dvoje od nekoga baščaršijskoga prijeratna kujun-

džije. Mogla bih o onoj Gojkovićevoj na 45 okretaja Kafu mi, draga, ispeci i o tome kako nikad nismo pržili kavu, o umijeću ukuhavanja kavenoga praha u vruću vodu i zali- jevanja hladnom te srkanja kroz kockicu šećera ili nezaboravnome rahatlokumu istanbulskom za koji mi ne treba ni kava, a mogla bih i o knjigama koje ne govore ni o čemu negoli razglabaju samo o kavi.

Mogla bih i o svom prilagođavanju, doziranju kave uz kronične bolesti srca i krvnih žila (bez kofeina) i uz dijabetes (ma kakav tri u jedan!), o tome kako nikad nisam svladala društvenu sikterušu, a jesam bebicino svoga unučića Adriana. I o tome kako s nekim nikad ne bih popila ni kavu. Mogla bih o tome kako sam vjerna i kavi i šalicama, koje upotrebljavam poput vrča koji ide na vodu dok se ne razbije, a onda, zapravo često, ako je moguće, moj mi M. šalicu slijepi da u njoj držim olovke. Zapravo nepotrebne, uglavnom reklamne i suvenirske. I islužene. Ali, poziv na kavu i dalje je poziv na druženje, razgovor, razmjenu mišljenja. O važnome i nevažnome, kako komu.

20230418 – 20230523 – 20230825 – 20230831b – 20230911 – 20230912 – 20230913 -20230916 – 20240104

Božica Brkan

Knjiga Umjesto kave / Izabrano blogovi o netemama 2016. – 2023. objavljena je kao 269. knjiga u Maloj knjižnici DHK, 2024., a uredio ju je Ivica Matičević.

Književni kompas Sisačko-moslavačke županije ukoričen – Umjesto kave 13. ožujka 2024.

Tihomir Kosić odlično se poigrao kompasom i imenima autora istaknutih i iskusnih književnika i amatera početnika različitih poetika i s različitoga prostora te grafički oblikovao naslovnicu Književnoga kompasa Sisačko-moslavačke županije, Novska, prosinac 2023. Tonajnovije izdanje Društva hrvatskih književnika Ogranka Sisačko-moslavačke županije nedavno je predstavljeno u zagrebačkoj središnjici s rijetko brojnom i raznovrsnom publikom. Kako je uvodno rekao Siniša Matasović, predsjednik jednoga od najmlađih i najaktivnijih ogranaka DHK te urednik i izbornik zbornika, to je neupitna kruna dosadašnjega djelovanja Ogranka DHK SMŽ.

Odlična naslovnica rad je Tihomira Kosića

Kada je 2019. pokrenut Ogranak, imali su predodžbu o pedesetak ljudi koji pišu odnosno 85 koji su rođenjem ili življenjem vezani uz njihovu županiju. Sad su prvi put na jednome mjestu 65 autora koji su u prve četiri godine pjesmama i prozom barem jednom nastupili u okviru projekta Književni kompas SMŽ i ukoričeni. Upravo književnici prvi su povezali županiju u smislenu, interaktivnu cjelinu i međusobno se umrežili i sprijateljili, ne samo literarno.

Zbornik su predstavili urednik Siniša Matasović i dvoje književnika iz zbornika Đuro Vidmarović i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)

SMŽ treća je površinom u RH, a obuhvaća Sisak, dijelove Slavonije, Moslavine, Sisačke Posavine, Pokuplja, Turopolja, Banovine i Pounja. Književni kompas od 18 gradova i mjesta povezao je svih sedam gradova, neke i više puta: Budaševo, Desni Dubrovčak, Glina, Hrvatska Kostajnica, Komarevo, Krapje, Kutina, Lekenik, Lipovljani, Martinska Ves, Novska, Petrinja, Popovača, Repušnica, Sisak, Sunja, Topusko i Velika Ludina.

Pozivnica za zagrebačko predstavljanje

Na zagrebačkoj promociji svoje je pjesme govorilo nekoliko mladih pjesnika, a večer su glasom i gitarom ozvučili autori iz zbornika, doajen Siščanin Danko Tomanić i Novljanin Sandro Bjelanović, ovogodišnji polufinalist Voicea. O zborniku, u kojem su također i sami zastupljeni, osim Siniše Matasovića govorili su vrlo poticajno Đuro Vidmarović i Božica Brkan.

Radoznala publika – odasvud (Foto Miljenko Brezak)

S veseljem sam istaknula suradnju s kolegama iz Sisačko-moslavačke županije, koja, unatoč ekonomskim problemima i obnovi poslije potresa, a zahvaljujući upravo književnicima, ima vrlo razgranat kulturni i književni život te suradnju s mnogih mjestima u zemlji. Možda će izgubljeni prostori obnovom osigurati novi za te razvijene aktivnosti. Uz šetajući Književni kompas DHK, kojega je rezultat i ova knjiga, tu su i Korzo slova (natječaj DHK Ogranak SMŽ za rukopis za objavu), Stihovnica Matice Hrvatske, promocije po knjižnicama, društvenim domovima itd. i na različitim mjestima, festivali i nagrade za najbolju knjigu za mlade i za stare pjesnike Kvirin, Nagrada Tea Benčić Rimay za knjigu pjesama u prozi Knjižnice Vlado Gotovac, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture (knjige, časopis Alternator…), natječaj za amatere Književni pleter Zajenice kulturno-umjetničkih udruga SMŽ itd. (S kolegom književnikom Miroslavom Mićanovićem izabiremo nekoliko godina najbolje radove čiji su radovi dorasli i objavi knjiga, nagradama i članstvu u DHK (Sanja Domenuš, Tihana Petrac Matijević, Denis Vidović…). Mnogi Siščani, poput Bogdana Arnautovića, Monike Herceg, Marije Dejanović i drugih nagrađeni su i Goranom, Galovićem, Vesnom Parun, Davidiasom itd.

Večer su ozvučili Siščanin Danko Tomanić i Novljanin Silvo Bjelanović (Foto Miljenko Brezak)

Književni kompas Sisačko-moslavačke županije usporedila sam sa zbornikom Ivana Koprića, Franje Simića i Irene Habeš Koprić Pjesništvo vrbovečkoga kraja, Perlice u sivilu povijesti, Vrbovec 2022. te sa Zbornikom Stihovnice, MH, Sisak, objavljenim prije nekoliko godina te s Banijskom književnom antologijom Miroslava Kirina i Borisa Vrge, Meandarmedia i Hrvatski PEN centar. Sve kako bih povukla odnos kvantitete i kvalitete – a kvaliteta ne može bez kvantitete! – te im uz objavu knjiga, posebice nagrađenih rukopisa, poželjela i moguću županijsku antologiju.

I Kutinjanka Sanja Feltrin čitala je haiku iz zbornika (Foto Miljenko Brezak)

Knjiga i sada prerasta značenje županijskoga i zavičajnoga, jer ponajmanje je kampanilistička. Uostalom, Matasović često organizira gostovanja kolega po svom kraju, a njihova po cijeloj Hrvatskoj i sad imaju i dodatni povod.

Svoje je književnike u Zagrebu podržao i dožupan Mihael Jurić (Foto Miljenko Brezak)

U zborniku sam uočila kajkavske, teme (raznolike, uobičajene, ljubav, krajolik, priroda, godišnja doba, različiti stilovi, vrste…) – neovisno jesu li autori oživjeli svoj lokalni zavičajni govor ili su dojdeki koji su svoj zavičajni govor donijeli doseljenjem. Osim vlastitih – na standardu haljina za snove i kajkavske doveka – navodim kajkavske pjesme Elizabete Brleković iz Sunje (Kam pem dalše? Cucek u kući), Marijana Kusa iz Velike Ludine (Večerni pejzaž, Rosa v šume), Ljiljane Mlađenović iz Desnoga Dubrovčaka (Moj put) teBranka Tompića iz Siska koji piše na svom zagorskom i upravo mu je kao zadnjem pobjedniku Korza slova objavljena zbirka pjesama Peme jemput.

Ako bih tražila primjedbe, možda bi to bili oni kojih u knjizi nema, primjerice Kutinjani poput Katarine Brkić i Ante Juretića, ali samo zato što ti aktivni matičari nisu čitali ni na jednom Književnom kompasu. Predložila sam također kako bi uz fotografije koje dokumentiraju neka gostovanja zbornik dobio i s kratkim biografijama autora. No to je već do opsega i financija. Srećom da Sisačko-moslavačka županija ima sluha za svoje književnike.

Pismo uz ostavku Borisa Biletića u DHK – Umjesto kave 3. ožujka 2024.

Dragi Boris,

Dragi kolege u UO, predsjednice, potpredsjednici, tajniče i svi ostali, vidjevši post najprije na Facebooku Istarskoga ogranka DHK, zatim i e-mail Upravnoga odbora DHK, kojega sam član, ne mogu reći da sam se iznenadila. Ražalostila sam se što neopozivu ostavku daje jedan od i tekstom i aktivnošću vodećih naših ljudi te jedan od onih rijetkih koje bih rado vidjela i na samome čelu DHK.

S Facebooka Istarskoga ogranka DHK

Nije da i sama nisam razmišljala o ostavci u UO u bivšem, a nažalost i u sadašnjem sazivu, o čemu dodajem pismo koje sam poslala UO i pročitala ga na prosinačkoj sjednici (u prilogu) te je ono, kao i Borisovo u četvrtak, priloženo zapisniku odnosno arhivirano. Smatram kako na ostavku nemam pravo zbog onih koji su mi dali svoj glas, to prije što nisam bila na izbornoj listi ni bivšega predsjednika ni aktualne predsjednice. Žao mi je što se osjećam sve bespomoćnije i sve usamljenije.

I Borisovo i moje pismo – a u međuvremenu smo se počeli dopisivati i uz pismo kolege Davora Šalata vezano uz predizborni stranački spot, kao da se o temi HDZ u DHK nismo dopisivali i uoči samoga događaja – ukazuje na loše trendove koji se nastavljaju i bojim se da ih nećemo zaustaviti unatoč prošlogodišnjoj izvanrednoj Izbornoj skupštini. Primjerice, jedan od njezinih, po mojoj ocjeni i (prema mom izravnom prijedlogu) utvrđenih skupštinskih zaključaka o redovitom unutrašnjem i vanjskom informiranju (ne PR-u!) članova i dalje se ne provodi. Članstvo nema pojma ni što se, ni kako, a ni zašto događa, primjerice s prostorom DHK, o tome da ministrica od prošlogodišnjega lipnja nema vremena primiti ni na kavu novoizabranu predsjednicu nacionalnoga društva koje iduće godine puni 125 godina, o kršenjima Statuta, o prijašnjem tajniku i njegovim neknjiževnim potezima, o nereagiranju na objede članova koji su iz raznih razloga  istupali iz Društva pa govorili i o Skupštini na kojoj uopće nisu bili, o pomlađivanju članstva, o distribuciji naših knjiga i časopisa itd. Zaključke Upravnoga odbora ne objavljujemo ni probrane ni najkraće, a kamoli polugodišnji izvještaj, nasuprot objavljenome izvještaju o aktivnostima predsjednice.

Žao mi je što je Boris, jedan od najaktivnijih članova i vodstva i predsjednik najaktivnijega ogranka odustao, to prije što smo upravo na predstavljanju njegove knjige u MH svojedobno i razgovarali o nužnosti izvanredne Izborne, skrativši time – podsjećam – i vlastite mandate.

I sama sam razmišljala, kako sam napisala, o ostavci osjećajući se, uz unatoč puno uložena truda, bespomoćno i usamljeno. Željela sam i želim i dalje da stvari dogovorno rješavamo unutar našega DHK, ali mi zapravo i ne vodimo dijalog, a kad i razgovaramo opet se radi kako se hoće. Ne bih i u moje ime

Kako i napisah u svom prosinačkom pismu od jedne kartice, ukoliko se ništa ne promijeni,  uza sve poštovanje, ubuduće si uzimam pravo javno objaviti što mislim da je tekuće presudno za funkcioniranje DHK. Pismo šaljem vama kao e-mail te ga kanim objaviti na svom webu i FB te na FB Pulskoga ogranka DHK, gdje sam, nažalost, i doznala za ostavku. Jer smo FB frendovi. Kršim li time Statut i sramotim DHK, prepuštam vašoj prosudbi.

Dragi Boris, zahvaljujem Ti na trudu uloženome u rad UO i cijeloga DHK, a posebno na Tvom doprinosu hrvatskoj lijepoj književnosti, pa i na tome što si pristao da podijelimo našu kajkavsko-čakavsku zbirku „Breberika & Eklektika“ (Kajkavsko spravišče, 2022.). Nadam se da nam nije zadnja suradnja. Grli Te BB!

Poz svima, BB

Pismo Upravnom odboru u prosincu 2023.

Zgb 20240303

Božica Brkan gost Tribine DHK Lade Žigo Španić


Sa Facebooka Društva hrvatskih književnika od 18. svibnja 2023. prenosimo tekst:

Pozivnica Društva hrvatskih književnika za tribinu

„Božica Brkan, književnica, novinarka, kolumnistica i blogerica, gostovala je na tribini DHK pred brojnom publikom. Lada Žigo Španić vodila je intervju s ovom svestranom i nagrađivanom autoricom, a ona je zaokupila publiku slikovitim osvrtom na svoj rad i na brojne kulturološke i sociološke teme našega društva. Bilo je riječi o mnogim autoričinim poetskim i proznim djelima na kajkavskom i štokavskom, o njezinim kuharicama s ogromnim nakladama (u kojima njeguje hrvatsku „kulturu stola“), o kajkavskom jeziku (o njezinoj moslavačkoj kekavici), o funkcionalnim govorima koje koristi u svojim knjigama (razni idiomi, kolokvijalni govori itd.), o sintezi njezina novinarskog i književnog iskustva i o mnogim drugim zanimljivim temama.

Brkan je govorila književno edukativno i novinarski živahno, a publika ju je pozdravila dugotrajnim pljeskom.“

S tribine / Foto Miljenko Brezak
Sat i pol zanimljiva razgovora dviju kolegica po novinarskom i književnom peru za zainteresiranu publiku / Foto Mijenko Brezak

Prenosimo i s Facebooka Branka Tuđena post o tribini:

SLUŠAO SAM BOŽICU BRKAN NA TRIBINI DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA 7

Božica Brkan, novinarka i urednica legendarnoga tjednoga priloga Večernjeg lista četvrtkom, VRT, profesorica komparativne književnosti, poljskog jezika i književnosti, te istaknuta hrvatska književnica, autorica 80 knjiga, gostovala je danas na tribini Društva hrvatskih književnika. S njom je o književnom i novinarskom djelovanju razgovarala Lada Žigo Španić, književnica i novinarka, svojedobno suradnica kulturne rubrike Večernjeg lista. Bila je i Deana Knežević, komentatorica gospodarstva u ono doba, te Sanja Nikčević, komentatorica u kulturnoj rubrici VL od 1985. do 1993. Božica Brkan bila je sastavnica uređivačkoga kolegija Večernjeg lista u mojem devet godišnjem glavno-uredničkom razdoblju kada je prodana naklada dostizala i do milijun i 170 tisuća prodanih primjeraka i do 148 stranica tekstualnoga i oglasnoga sadržaja.

Dio publike na tribini / Foto MIljenko Brezak
S kolegama iz Večernjaka Brankom Tuđenom i Deanom Knežević / Foto Miljenko Brezak

Prenosimo i petnaestak maštovitih, vještih i raznovrsnih pitanja što ih je voditeljica tribine Lada Žigo Španić uputila Božici Brkan:

  1. Dugi niz godina, odnosno velik dio života provela si u novinarstvu, gdje si također bila izuzetno zapažena (npr. za prilog „Vrt“ dobila si Nagradu Marija J. Zagorka). Još do prije dvadesetak godina u novinarstvu se držalo do pismenosti, autorskih tekstova, razlikovao se novinar od novinskoga pisca. Možeš li nam povući paralele između novinarstva nekada i danas? Što se najviše srozalo?
Prijateljica: doajenka hrvatske fotografije Slavka Pavić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
  • Razmišljala si o doktoratu na temu „Novinari – književnici“ (od B. Primorac, Karakaša do Hedla…) Koliko ti je novinarstvo pomoglo u književnom radu? Je li ti izoštrilo osjećaj da se uvijek obraćaš čitateljima, a ne samoj sebi? Da budeš zanimljiva, a ne hermetična? Da se kao pisac moraš brinuti i o medijskom plasmanu svoga rada (što odlično radiš na svom blogu koji je također novinarski posao)?
  • Walter Benjamin u svojim je esejima još tridesetih godina prošloga stoljeća dokinuo „auru genija“ i govorio je o „umjetniku-proizvođaču“ koji se mora povezati sa svim medijima, koji mora biti praktičan, prilagodljiv. Marina Šur Puhlovski tvrdi, naspram toga, da je književnost (umjetnost) isključivo sudbina, poziv, tajna, a nikako zanat. Kakvo je tvoje mišljenje?
  • Od prve kajkavske stihozbirke „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ do zadnje, dvojezične zbirke (u koautorstvu s Borisom D. Biletićem) – „Breberika&Elektika“ (Kajkavsko spravišče) njeguješ svoj rodni zavičajni idiom, a to je moslavačka kajkavština, odnosno kekavica. To je jezik i tvojih proznih knjiga – „Kajkavske čitanke Božice Brkan“, romana „Ledina“ itd. Možeš li nam dočarati taj svoj jezik u ruhu svoga zavičaja?
  • Na kojim se  manifestacijama, skupovima i smotrama čuva blago kajkavskoga jezika?
  • Kako se zavičajni jezici tretiraju u školstvu? S obzirom da u svijetu zbog globalizacije odumire mnogo „malih“ jezika, koliko se mi trudimo sačuvati svoju trojezičnost u ovom vremenu gaženja tradicije, kada je sve usmjereno na egzistenciju, profit, budućnost?
  • Zbirka kajkavskih pjesama „pevcov korak / kajkavski osebušek za eu“ (2012.) nagrađena je Nagradom Katarina Patačić. Pojasni taj zanimljiv naslov nama, koji nismo majstori kajkavijane.
  •  Tvoje gastronomske knjige doživjele su visoke naklade (npr. „Enciklopedija špeceraja“ i „Oblizeki – Moslavina za stolom“). Njeguješ hrvatsku „kulturu stola“. Jesu  li sve naše kuharice i show kuharske emisije doista prilog našoj kulinarskoj i gastronomskoj tradiciji ili samo show? Što je izvorno hrvatsko u vašoj domovini „za stolom“?
  • Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), koju potpisuješ ti i Božica Jelušić, zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo je danas knjiga o hrani, no malo je poezije o hrani. Knjiga Gastrolatrija puna je pjesama o zavičajnosti i hižnih uspomena, od poezije vrta do poezije stola. Mnoge pjesme posvećene su raskoši vrta, domaćim i egzotičnim plodovima i slasticama, Knjiga je puna mirišljavog ozračja prirode i kuhinje. U svom pogovoru ovoj poetskoj zbirci pišeš „A kej je to zaprav – oblizek?“
  • U poeziji kombiniraš razne stilove, u prozi također. U prozi na štokavskom profiliraš radnju i likove, podastireš priču, literarna si i slikovita, jer želiš čitatelje uvući u svoj svijet. Roman „Generalov sin, Srbin, a Hrvat“ priča je o Zoranu koji živi u Beogradu (otac mu je bio srpski general, a majka Hrvatica) i koji navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Fabula postaje sve razgranatija, uvodiš brojne likove, brojne opozicije, a ta slikovitost, živost pisanja karakteristična je za tvoju prozu. U ovom romanu, u kojem je politika uvijek dvostruka, ni socijalizam nije samo staro, crno vrijeme. U staroj vili glavnoga junaka opisuješ stare trofeje, hrastove stolove, stare lampe, stari televizor itd. Je li socijalizam za tebe, unatoč političkim definicijama, ostao još neotkrivena ili nesačuvana škrinja uspomena?
  • U najnovijem romanu „Privremeno neuporabljivo“ glavni je lik novinarka na radiju koja preživljava u trivijalnoj svakodnevici. Vrijeme je pandemije, potresa, a junakinja proživljava potrese i u svom životu (raspad braka, uhićenje prijatelj-.poduzetnika, odnosi s upitnim susjedima…) I ova je knjiga puna opozicija, jer je život nemoguće definirati. Zašto glavna junakinja nosi Šenoino ime Dora i zašto se osjeća kao „privremeno neuporabljiva“?
  • Kako piše Dunja Detoni Dujmić, u spomenutom romanu koristiš standard s agramerskim poštapalicama, germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuješ kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). I u drugim tvojim prozama (pa i u poeziji) vidljiva je tvoja sklonost i tzv. funkcionalnim jezicima (uz standard koristiš razne slengove, posuđenice i druge kolokvijalne izričaje). Time pokazuješ i razne socijalne razine svoje priče i svojih likova. Misliš li da toga nedostaje u našoj književnosti, odnosno da su dijalozi uglavnom „poravnati“, bez obzira na intelektualnu razinu likova i njihovo životno okruženje? Obraćaju li kritičari pozornost na jezik ili se okreću uglavnom priči koju nastoje staviti u životni kontekst na neki popularan, trivijalni način?
  • Osvrnimo se na neke tvoje zbirke priča. “Umrežena” je izbor  štokavskih priča. Uglavnom su smještene u urbani milje i govore o osamljenosti, o uzaludnosti da se čovjek umreži s drugima u ovom premreženom svijetu. U čemu je paradoks?
  •  „Život večni“ zbirka je kajkavskih priča koje su smještene u ruralni, kekavski ambijent. Knjiga govori o skučenom prostoru, o provinciji, smrti, zemlji, o Erosu i Thanatosu. Što znači u knjizi taj „Život večni“?
  • Pisala si i ljubiće? Zašto te je to inspiriralo? Je li domaća žanrovska književnost (krimići, ljubići) podcijenjena u odnosu na svjetsku?
Dio gostiju za sjećanje / Foto Miljenko Brezak

Odgovore na ta i druga pitanja, skraćeni razgovor s Tribine DHK Lade Žigo Španić s Božicom Brkan 17. svibnja 2023. donosimo u videozapisu (traje 65 minuta!) Miljenka Brezaka.

20230525

Judita Ružici Pšihistal, Slavić Mimi Juračak – Umjesto kave 24. travnja 2023.

Vikend knjige! Poslije Noći knjige u petak, a prije Svjetskoga dana knjige u nedjelju, u subotu, na dan kada je Marulić napisao Juditu i koji je Sabor proglasio Dan hrvatske knjige,  predvečer smo u Društvu hrvatskih književnika obilježili i 123. rođendan društva, te uz sve drugo, dodijelili i tradicionalne nagrade Dana hrvatske knjige. Imala sam čast s vrsnim stručnjakinjama dr. sc. Hrvojkom Mihanović-Salopek s Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i prof. dr. sc. Cvijetom Pavlović s Katedre komparativne književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, biti u ocjenjivačkom sudu. Nagrade su prisutnim nagrađenicama uručili ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i predsjednik DHK Zlatko Krilić.

Na kraju svečanosti u DHK / Foto Miljenko Brezak

Davidias za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike ili najbolju knjigu odnosno studiju inozemnog kroatista o hrvatskoj književnoj baštini dodijelili smo izv. prof. dr. sc. Guyu Spielmannu sa Sveučilišta Georgetown u Washingtonu (Georgetown University in Washington D.C.) za najbolju studiju o hrvatskoj književnoj baštini La comédie ragusaine au tournant des XVIIe et XVIIIe siècles: un faux air de Molière (Dubrovačka komedija na prijelazu XVII. u XVIII. stoljeće: prividni Molière), objavljenoj kao predgovor knjizi Deux moliérades  croates. Ilija Kuljaš suivi de Andro Stitikeca (Dvije hrvatske moliérade. Ilija Kuljaš; Andro Stitikeca), Prozor éditions, Reuil-Malmaison, 2022.

U ime ocjenjivačkoga suda nagrade Davidias i Judita obrazložila je Hrvojka Mihanović-Salopek / Foto Miljenko Brezak
RUžici Pšihistal Juditu su uručili ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i predsjednik DHK Zlatko Krilić / Foto Miljenko Brezak

Judita za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini, posebno o humanističko-renesansnoj knjiz, dodijeljena jeprof. dr. sc. Ružici Pšihistal sa Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku za knjigu Studije o Marulićevoj Juditi, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2022. Ocjenjivački sud posebno je pohvalio i dr. sc. Ivicu Matičevića za odličnu knjigu Josip Kosor – Moj prijatelj Stefan Zweig. Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu); Matica hrvatska, Zagreb, 2022.,priređenih nepoznatih pisama Josipa Kosora Stefanu Zweigu.

Slavića Mimi Juračak i njezinu prvijencu Sitan život obrazložila je članica povjerenstva Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Slavića, nagradu namijenjenu najboljoj autorskoj knjizi prvijencu objavljenome u prethodnoj godini, dodijelili smo zbirci priča Sitan život Mime Juračak, koju je u biblioteci Beletrina objavila Naklada Jesenki i Turk (urednik Kruno Lokotar). Imala sam čast Slavića i obrazložiti:

Radost mlade književnosti: Mima Juračak upravo je za svoj prvijenac Sitan život primila Slavića / Foto Miljenko Brezak

„Na natječaj je prijavljeno u 2022. godini objavljenih 13 knjiga, osam poezije i sedam proze (romani, zbirke priča, putopis), a jedna knjiga nije došla u obzir za nagradu budući da autoru nije prva objavljena.

Uočili smo, zanimljivo je i pohvalno, što su prve knjige pretežito mlađim, ali već prepoznatljivim autorima objavili i ugledni izdavači, nadamo se s vjerom da si stvaraju kvalitetne buduće autore, zatim lokalni izdavači koji podržavaju svoje, ali ne samo lokalne autore, ili su prve knjige vlastita naklada, možda zbog toga što su autori ili izgubili vjeru u izdavače, ali vjeruju u svoj tekst.

Pohvalnim smatramo i što je dio prvih objavljenih knjiga nastao iz nagrada s natječaja za rukopis (Gervais, Prozac, POU Velika Gorica i dr.).

Nadamo se da će se i ovogodišnja nagrađenica idućim svojim knjigama iskazati na hrvatskoj književnoj sceni kao što se potvrdila i većina prethodnika, dobitnika Slavića od 1997. godine poput Monike Herceg, Tanje Mravak, Nade Gašić, Stijepe Martinovića, Tanje Belobrajdić, Gorana Gatalice, Karmele Špoljarić, Gordana Nuhanovića i drugih.

Ocjenjivački sud procjenjuje najboljom i Slavić dodjeljuje zbirci priča Sitan život Mime Juračak, koju je u biblioteci Beletrina objavila Naklada Jesenki i Turk (urednik Kruno Lokotar). Knjiga je objavljivanje izborila nagradom Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina za 2021.

Naslovnica zbirke priča nagrađene Slavićem za najbolji prvijenac objavljen 2022. / Foto Miljenko Brezak

Zbirka, koju autorica posvećuje Mami, tati i bratu, sastoji se od 17 priča podijeljenih u dvije cjeline, Dlake i Čišćenje. Zrela i sadržajno aktualna (primjer je postpotresna priča iz autoričina zavičaja Uloviti Dabra o Francu iz kontejnera, s crnim vrećama)i stilistički zanimljiva proza (primjer je sitnoživotni citat iz finala priče Presjek: Sav bi se svijet poda mnom rastvorio kao dinja kad je ljeti isiječem da iz nje iscuri sva ona voda, kad mi se po rukama cijede koštice, a ja ih ližem kao pas kosti.) donoseći često nestvarne sudbine te, prema potrebi, mijenjajući muškoga i ženskoga pripovjedača, zbirka Sitan život priča jednostavnost, i ljepotu i ružnoću svakidašnjice, sitnih života zanimljivih likova kakvih se može naći posvuda oko nas s njihovim potragama za ljubavlju, srećom, ostvarenošću i važnošću u svijetu. Samo jedan od takvih, u više priča, lik je djeda s kojim pripovjedačica dijeli pouzdan svijet koji nestaje i, primjerice, pivo u priči Prodaje se. Svjedoče o tome i naslovi: Dlake kafkijanskoga ugođaja, Kokpit za katastrofu, Future, Zaključavanje, Očenaš, Hrđa, Sitan život…

Nagrađenica je 1986. rođena u Sisku, diplomirala je filozofiju i knjižničarstvo, radi kao knjižničarka. Bavi se pisanjem i ilustriranjem (Ilustrirala je i naslovnicu svoje prve knjige!). Kratke priče objavljivala je u zbornicima natječaja Lapis Histriae te u različitim časopisima i na portalima, a za njih je višekratno nagrađivana (Vranac, Ulaznica, Metafora, Prozak i Stjepko Težak).

Dan hrvatske knjige 2023. na Trgu bana Jelačića / Foto Miljenko Brezak

Ocjenjivački sud pohvaljuje i zbirku pjesama Ivana Jakopovića Blues divljega proljeća (Vlastita naklada, Zagreb 2022.), koja na moderan, ali iskren i profinjen način problematizira temu otuđenja u suvremenom društvu, a posebice devijaciju osjećajnosti u ponašanju, odgoju i cjelokupnom svjetonazoru najsuvremenije generacije mladih. Čak i kad se javlja emotivnost i afektivno suosjećanje ili odgovornost u ljubavi, mnogi zaziru od tih karakteristika, upravo zbog toga što je moderno vrijeme pomodno uvjetovano brojnim hiper-slobodama. Jakopovićevo je stvaranje tim zanimljivije i važnije što je nastalo usprkos nedaćama i fizičkim preprekama koje je život donio autoru.Zbirka Blues divljega proljeća daje nadu u svekoliku obnovljivost umjetnost riječi i umjetnost uopće.“

Željki Lovrenčić Nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu kritika – Umjesto kave 2. srpnja 2022.

Na jubilarnim, 25. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara KAD Nagradu Julije Benešić dobila j književna kritičarka, prevoditeljica i znanstvenica Željka Lovrenčić za knjigu kritika Samo kritično, molim a Povelju uspješnosti kazališna kritičarka Anđela Vidović za niz kritika objavljenih u elektronskim i tiskanim medijima. Tako je odlučilo povjerenstvo u sastavu Vlasta Markasović, Franjo Džakula i Goran Rem.
Nagrade su im uručene prvoga dana Susreta, 23. lipnja 2022., u četvrtak navečer, uz obrazloženje predsjednika Povjerenstva dr. sc. Gorana Rema, koji je obrazložio, koji je, uz drugo, rekao o knjizi Željke Lovrenčić:

Željki Lovrenčić Nagradu Julije Benešić svečano uručuju predsjednik DHK Zlatko Krilić i predsjednik Povjerenstva dr. sc. Goran Rem / Foto DHK – Ogranak slavonsko-baranjski

Knjiga koju Susreti ove godine nagrađuju, najdiscipliniranije je iz žanra prikazivačke kritike. Interesi ove knjige se ne kreću Centrom hrvatske književnosti, uz dvije-tri iznimke, uz knjige dvoje-troje autora, dakle je riječ o knjizi interesa za rubove, za afirmaciju onoga što je i samo afirmacija rubova. Stoga, više je nego dragocjeno uočiti dvosmjerne i višesmjerne silnice koje se nalaze u dolasku knjiga južnoameričkih i drugojezičnih konteksta hrvatskih autora (Crna Gora, Australija, Mađarska, Srbija itd), bez obzira u kojoj je mjeri i kojoj udaljenosti njihov prototekstni materijal već prebivao u hrvatskim korijenima ili se pak po prvi puta nalazi u takvoj ekspoziciji, ali sa svojevrsnom jekom hrvatskih kulturnih koordinata ili interesa. U tom je kontekstu zanimljiva i prijevodna književnost, piše u predgovoru Dunja Detoni Dujmić, Machiedov izbor Jimenezove lirike te Marunini prijevodi djela bolivijskog književnika japanskog porijekla Pedra Shimosea Kawamure…
Knjiga je to koja se kreće i interesnim imenovanjem te zaokupljanjem tekstnih učinaka Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Domagoja Biletića, Josipa Cvenića, Božice Brkan, Diane Burazer, Diane Rosandić Živković, Ljerke Car Matutinović, Mladena Machieda, a i drugih suvremenih autora u njihovim ozbiljnim knjigovnim nastojanjima. Knjiga je otvorena predgovorom tinujevićevske nagrađenice za liriku te promišljateljice „bolje polovice književnosti“ Dunje Detoni Dujmić, koja tim pozorom odrađuje i cehovsko-kolegijalni uzvrat za razvidni prikaz Željke Lovrenčić o Dujmićkinoj close readingovskoj, na našim Susretima laureatskoj, knjizi Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011.-2015..
Poseban pozor Povjerenstvo je posvetilo Lovrenčićkinu izboru prikazati knjigu Josipa Gujaša Đuretina: Mene su ljepote ostavile, gdje je ukazati na maran učinak prireditelja Đuretinovih pjesama Đure Vidmarovića, ali i na kanonsku neupućenost kojom hrvatska književnost toga autora, Gujaša – Đuretina, nije pribrano „ugrabila“ da joj bude nekom vrstom “razlogovskog“ posebnog užića, dapače vrha u tom strateškom polju lirskih istraživanja.
Željka je Lovrenčić poslala hrvatskoj kulturno-književnoj javnosti zbirku kritika koje su pozitivistički uvijek pozorne, razviđaju temeljne podatke o autorima odnosno njihovim opusima, a iščitavanju se upućuju u temeljnim tematskim fokusacijama. Dio tih kritika zaokuplja se poezijom, dio stručnim ili znanstvenim pristupima književnosti (Tin Lemac o Pupačiću, Sanja Knežević o Bilosniću), a osjetljivost i kompetentna bavljenja u području inokomunikacijskih polja, kada je više jezika i kulturno-književnih konteksta u međusobnom prijenosu svakako je njen velik i kritički zapažen rad.
Đakovački Susreti hrvatskih književnih kritičara knjigom Željke Lovrenčić dobivaju artikuliran i žanrovski uzorit svezak kritika koje su rad jasnih i relevantnih signala o mjestima na kojima nesumnjivo može prebivati posvećen kritičarski učinak.
 

Ljerka Car Matutinović o pjesničkim posvetama Matošu – Umjesto kave 18. siječnja 2022.

Kad sam zaguglala moderato dolcissimo, među 323.000 rezultata prvi je naslov Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, tekst koji sam na svom blogu objavila 28. listopada 2020. I mene je iznenadilo, iako mi je povod aktualni Vijenac, broj 727., koji 13. siječnja 2022. u Književnosti objavljuje tekst iz znalačkoga pera Ljerke Car Matutinović Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu – Usprkos tjeskobama svih vrsta.

Tekst Ljerke Car Matutinović u Vijencu broj 727.

Zahvaljujem ustrajnoj kolegici ne samo zato što citira moju pjesmu – u knjizi je, usput, i njezina pjesma – nego što podsjeća na neveliku a zaista vrijednu knjigu naglašavajući kovidsku brojnost antologija te kako u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. Osim Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu!

Lijepa naslovnica pjensičke antologije posvećene AGM-u

S radošću ga, nadam se i na radost drugim čitateljima koji nisu imali priliku vidjeti ni kritiku, a ni knjigu objavljenu još 2020. te unatoč prošlogodišnjem predstavljanju na Tribini DHK kod Lade Žigo Španić i na 5. Danima Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Binkovci – Zagreb – Plavna – Beograd),prenosim u cjelini:

Naslovnica Vijenca 727. , 13. siječnja 2022.

Doista, ovo mahnito pandemijsko vrijeme postalo je nekako i vrijeme antologija. Objavljene su antologije o kruhu, o ljubavi, o domoljublju, o molitvi, o najdražoj pjesmi. Ali u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. A u hrvatskoj književnosti imamo vrsnih poeta i poetesa. Spomenut ću samo klasike: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića. I odjednom usred divljanja pandemije nikne knjiga Moderato dolcissimo, „pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu“. To je ipak iznimno rjedak kulturni događaj. Pa neka je to Matoš, pa neka je to (i) u povodu ovogodišnjih IV. Dana Antuna Gustava Matoša!

Priređivač, književnik Mirko Ćurić, u predgovoru je naglasio značenje književnih manifestacija posvećenih Antunu Gustavu Matošu, a posebno je naglasio da su pjesničke posvete AGM-u, pjesme njemu posvećene, „visoke estetske vrijednosti, bogate matoševskim nadahnućem i matoševskim intonacijama“. Na poziv DHK-a odgovorio je 21 pjesnik (i pjesnikinja), poslavši svoje pjesme. Jedinstvena dinamika duhovnosti te osobnosti koje su se željele očitovati u suglasju s neizmjernim obzorima matoševske imaginacije. Treba zabilježiti taj poetski odaziv, to promišljanje matoševske slobode. Onda nikne pjesma povećavajući svoje biće: „bok moj poeta doctus servus moj poeta ludens / nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije / (…) više je postova na fejsu, twiteru / nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga / pjesama / (…) imao sam srce djetinjasto srce / srce koje boli boli tako jako“ (Božica Brkan, Ustani Matošu ili selfie na Štrosu).

Matošev poetski svijet nije bio zaobljen, niti je on, pjesnik, bio „oblo biće“. On je htio preinačiti svijet tražeći sveobuhvatnom imaginacijom izvor i smisao. Bio je spontan i izvrgnut riziku. On je znao da bi i sunce moglo „šuštati“. Moderato dolcissimo maštovit je naslov nesvakodnevne pjesničke antologije. Odabran je prema novoj pjesmi uglednoga hrvatskog pjesnika, Borbena Vladovića. Matoš, slobodan u mislima, osjećao je muzikalnost stiha kao glazbenik i pjesnik. Superlativ dolcissimo u paradoksalnom je kontrapunktu s Matoševim viđenjem svijeta. Zato ova pjesma pogađa cilj: „Istrošio si glasnice / vičući s tornja / kako glazba i uže s jednim krajem / ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo“. Pjesnikova osamljenička poetska i ljudska komunikacija, osebujna filozofija stvarne ljudske tjeskobe, osmislila je imaginativnu poetiku tjeskobe. Možda se Matoševe poetske egzaltacije čine pretjeranima, no matoševske sfumature, te poetske nijanse, antiravnodušne su i zahtijevaju usrdna čitatelja. On će iznimnom poetskom intuicijom osjetiti „šuštanje sunca“: „List je bljesnuo. Od sunca. / Zelena je boja bila zagubljena, / a šapat šušnu, lišća osušena, / opšiven širokim pljuštanjem kiša. / Ništa. Kaplje kliznuše, / blještavim tragom duge. / Ili, barem, osjećaš se / kao da nijesi sam.“ (Goran Rem, Harmonije Matošu i Tinu). Opčinjene Matoševom poezijom bez distance, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu Moderato dolcissimo objavljene su u pandemijskom zlovremenu koje nemilice troši oduzimajući sladost spokojstva. I konačno: Kako ostati pjesnik usprkos tjeskobama svih vrsta?

20220118

Književni kompas, Siniša Matasović – Umjesto kave 8. listopada 2021.

Sva sreća da je dao načiniti pingvin, da ne moram razmišljati koje je sve događaje Siniša Matasović poosmišljavao i razvija ih ne samo po Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i širi, našom širokom provincijom. Uz Književni kompas SMŽ, tu su i Korzo slova, Književni tabure u Novskoj, Susreti pisaca za djecu i mlade, Knjiga na cesti, Piljenice: Rijeka, šuma, nebo.

Siniša Matasović upisuje dojmove s večeri za Knjižnicu i čitaonicu Kutina / Foto Miljenko Brezak
Sudionici, za uspomenu / Foto Miljenko Brezak

Dakako, ne stoje tu samo događaji najmlađega od devet, tek dvije godine starog Ogranka Društva hrvatskih književnika, nego i brojni drugi događaji poput Stihovnice sisačke Matice hrvatske, časopisa Riječi, književnih Kvirinovih susreta, tribina u sisačkoj knjižnici Vlado Gotovac, Županijskoga pletera – izbora najboljih amaterskih literarnih tekstova i drugih, koje lokalci financijski slučajno ili namjeno ili ne prepoznaju ili jedva prepoznaju, a u koje je također upetljan mlad i vrijedan književnik, moj kolega lavlje grive, kojega, priznajem, rado posvajam duhovnim sinom.

Ratko Bjelčić / Foto Miljenko Brezak
Sanja Domenuš / Foto Miljenko Brezak
Branko Tompić / Foto Miljenko Brezak

Sinoć smo se tako ispred spomenutoga pingvina, zahvaljujući Sinišinoj i upornosti ravnateljice Suzane Pomper, u trećem pokušaju (ah ta pandemija, sjećam se onoga Književnog kompasa u Glini u rujnu 2020., prije potresa i prije lockdowna!) okupili u Knjižnici i čitaonici Kutina. Većina nas dvadesetak čitala je i govorila, čak i pjevala svoje pjesme i prozu, a zatim smo i razgovarali o njima i o koječemu. I ja sam imala čast među svojim ljudima pročitati uvijek mi drage pjesme (haljina za  snove, doveka, ta moja kej pesma) i izvadak i neobjavljena potresnog romana Privremeno neuporabljivo.

Pred svojom publikom satiru čita Katica Budić / Foto Miljenko Brezak
Tko će iz publike? / Foto Miljenko Brezak

Čitali su i meni dragi ljudi koji književno zorno sazrijevaju od Siščana Sanje Domenuš, Denisa Vidovića, Ratka Bjelčića i Branka Tompića, dakako i Siniše Matasovića, zatim i Senke Slivar, desetljeće također nekoć Kutinjanke, te Kutinjana Katice Budić i Mladena Vojtkulaka, zatim i nepoznatih mi Ljubica Stublije i Željke Uhitil iz Lipovljana. Da su htjele, mogle su čitati i talentirane, ali samokritične Sanja Feltrin i Melita Lenička. A mogla je i bez svojih Rusalki zapjevati Slavica Moslavac. Predstavile su se i domaće spisateljice Marina Kuleš i Nataša Debeljak, kojima kao tandemu Pana Pass poslije Želje i Istine izlazi uskoro i treća knjiga Volja, koju će predstaviti baš u kutinskoj knjižnici. Podsjeća me to kako se sve uvijek čini najbolje što se može zbog one moje prastare o nekoj maloj Božici koja je možda u publici ili nikad se ne zna što koga može nadahnuti, izvući na danje svjetlo.

Za kraj, maske su pale: Božica Brkan i Denis Vidović / Foto Miljenko Brezak
Marina Kuleš i Natala Debeljak kutinski je tandem Pana Pass / Foto Miljenko Brezak

Sjajna je stvar i Sinišino nastojanje da se izbrišu formalne granice između članova DHK i onih koji nisu članovi formalnih udruženja, etabliranih književnih imena i onih kojima radovi još nisu ukoričeni, da preostane prostor samo za dobru književnost. Ovom se prilikom čak za to i svečano, elegantno odjenuo i nije ga u odličnom, baš istinskom književnom događaju, pogotovo za manje mjesto, kao ni druge prisutne, odvratila ni omela hladna kiša koja nas je bogovski oprala. Hvala na baš lijepoj večeri. Kamo li nas dalje vodi Književni kompas? Sva sreća da nas još ima takvih da mu se želimo prepustiti! I da, iako rijetki, postoje siniše.

Gošća iz Zagreba Moslavčanka Božica Brkan u dobrom društvu Siniše Matasovića / Foto Miljenko Brezak

20211008