Kada su u neki dan uručivali (drugu) nagradu za najbolju Večernjakovu kratku priču objavljenu prošle godine Suradnja s Umjetnom inteligencijom, moj dragi kolega vrli Alojz Majetić, kao i ja iz debele Gutenbergove galaksije i od ljudi 20. stoljeća Arisa Angelisa oživljen zdravstvenom tehnologijom 21. stoljeća, u zahvali je spomenuo – zadvojivši koliko se njegova priča sudara s njome – upravo objavljenu Deklaraciju o umjetnoj inteligencija njegova/našega Društva hrvatskih književnika.

Majetićeva priča govori, kako i naslov kaže, ističe – suradnju AI
i umjetnika, a oblici su neograničeni. Izjavljuje književnik u intervjuu: Mi
s njom moramo ići ruku pod ruku, ne kao s neprijateljem, nego izvlačiti iz nje
sve dobro što nam ona može dati. Uzdižem pitanje iz jednoga novinskog
naslova u civilizacijsko: Ima li književnost/umjetnost smisla ako ne ide iz
ljudskog duha i uma?
Baš sam bila ponosna što je ugledni kolega književnik iz nacionalnoga kanona
apostrofirao posve svjež dokument s Trga bana Josipa Jelačića 7,
jer, iako se treći mandat u Upravnom odboru neuspješno tučem
za redovito objavljivanje zaključaka za internu i eksternu javnost, napokon ne
samo da je taj objavljen,
čak i u mainstream medijima, nego
i u javnosti i među članovima zazvonio kao rijetko koja točka dnevnoga reda.

Vidljivosti Deklaracije o umjetnoj inteligenciji nesumnjivo je pridonijelo i to što se slučajno vremenski neplanirano a sretno poklopila i s danomice recentnim preštrikavanjem Trumpova nastupnog polubilijunskog ulaganja u AU, poslije burzovne milijardske dolarske rupe vodeće u tome američke Nvidije i iskakanjem konkurentskoga kineskog DeepSeeka; ali također i s izvještajem britanske Society od Authors kako je već više od trećine prevoditelja i četvrtine ilustratora posao izgubilo zbog generativnog AI te s inicijativama vodeće američke organizacije pisaca Authors Guild za projekt Human Authored odnosno Djelo čovjeka.
Upozorenja sa sviju strana, otvaranje rasprave, ali u osnovi korištenje umjetne inteligencije u umjetnosti i to ne samo uz prevladavajuću financijsku ili odbijajuću intelektualnu. Istinabog, i u nas su poduzetniji spisatelji već su pohrlili voditi (auto)intervju s AI, čak četveroručno s njime i napisati i pjesmu, ne samo haiku, i roman za hrvatskom. Čak i nisu najgore što je napisano kao lijepa književnost!
Prisjećam se i da sam na Noći knjige u travnju 2023. s temom Sanjaju li roboti električne knjige? u popovačkoj Knjižnici gostovala sa svojom temom Od papira do selfija: predstavljanje književnog opusa Božice Brkan i spomenula, činilo se tada tek duhovitu ideju Ivana Brezaka Brkana kako bih mogla AI pustiti u svoj osobni priručni rječnik i naučiti ga toliko svoju kekavicu da može pisati pjesme na njoj održavajući moju baštinu živom. S obzirom na financije nedostatne za tisak, ukidanje radijskih emisija, nestajanje izvornih govornika i slično, ne znam drugi način da rječnik publiciram nego da ga pročitam i sačuvam i riječi, fraze, neke rečenice i glasovno.
Drago mi je što smo Deklaraciju donijeli i prije drugih profesionalnih udruga koje su navodno prodornije i misle modernije od naše koja baš ove godine puni 125 godina i to nakon uobičajene, kratke i žustre e-rasprave članove Upravnoga odbora DHK o, po mojemu, odličnom draftu tajnika Matije Štahana uz nekoliko dodatnih poboljšica. Podsjećam, osim na književne teme poput, primjerice, onoga brata iz kompjutora Branke Primorac, da su recimo 2023. i Zagrebački književni razgovori zagrebli zanimljivu temu Povijesni roman u digitalno doba bez većega odjeka.
Prisjećam se i da smo o AI u drugome nužno zainteresiranome društvu HND-u prvi put načeli raspravu u Zbora znanstvenih novinara u ožujku 2024. I da otad prikupljam i dvojim što bih napisala o njoj, jer mi nije dovoljno ni nekritičko oduševljenje ni nekritičko odbijanje kad su već zbog poslovnih, kapitalnih interesa radiostanice ostale bez i najmanje vijesti i postale brbljavi DJ s reklamama, kad se objavljuju grafovi s udjelom tvrtki u EU koje redovito rabe AI (Hrvatska 11,8 posto prema 20,9 posto u Sloveniji ili nešto manje u Austriji, a najviše 25,1 posto u Švedskoj i 27,6 posto u Norveškoj ili manje od nas – 6,4 posto BiH ili 7 posto u Srbiji ili,4,4 posto u Turskoj)…
Manje se raspravlja o AI i kreativi, poželjnoj kombinaciji i uglavnom se sve svodi na onu iz prve industrijske revolucije da će opet ovce, ovaj put strojevi odnosno AI, pojesti ljudi. AI, dakako, odnosno što mi se osobito dopada da se doduše tek tu i tamo rabi hrvatski UI. No, tada smo prvi put temeljitije čuli i o dokumentima Europske unije o AI, koje bismo trebali ugraditi i u svoje nacionalno zakonodavstvo. A da se ne zadržimo samo na opetovanjem pozivanju na vatikanski dokumenta o tome kako tehnologija AI sadržava sjenu zla.
Naime, kaj!? Kad samo usput malo bacim pogled na tekuću politiku,
ma ne moram ići dalje od ovih naših
saborskih zastupnika i ministara, nekako pomislim da bi AI, dok gq ne nafilamo
drugačije, puno bolje, a zasigurno poštenije odradila posao. Čak nam svakodnevno
i manje omalovažavala našu običnu malu ljudsku inteligenciju. Dvojim jedino s
emocionalnom inteligencijom AI. Nekako na kraju uzdajem se ipak jedino u to da
nas kao ljude, ono što si utvaramo da jesmo, može održati osjećaj i vjera u
dobrotu, u pravu inteligenciju, u Čovjeka, homo sapiensa. Kreativnoga!
Zato i prenosim Deklaraciju o umjetnoj inteligenciji DHK, u čijem sam
donošenju baš sa zadovoljstvom i ponosom sudjelovala i to stjecajem prilika online:
dakle, na sjednici sam i bila, iako nisam bila. Kao što zahvaljujući tehnologiji
za svoje novinarske i književne kreacije za svoje čitatelje i pratitelje mogu jednostavnije
i točnije, ne dograbiti nego zorno citirati u vlastitu tekstu, makar linkom.

Deklaracija o umjetnoj inteligenciji
Književnost je fenomen koji prožima cjelinu stvarnosti. Ona je usmjerena na prošlost, ali jednako tako i na budućnost. Pomoću književnosti uživljujemo se u iskustva ljudi minulih vremena, no jednako tako, književnost je – od antičkoga doba do moderne znanstvene fantastike – u nebrojenim primjerima predvidjela, pa i kreirala budućnost. Štogod se izriče, ne može se izreći bez književnosti; suvremena historiografija pokazala je kako je svaki pogled na prošlost nužno priopćen pripovjednim strukturama imanentnim, ponajprije, književnosti. Svete knjige, uz metafizičku i vjersku, oduvijek su imale i pripovjednu ili književnu dimenziju. Od političkih govora do novinskih članaka, u onome trenutku u kojemu dolazi do međuigre misli i riječi, iz govora i pisma izvire književnost. Iz tog razloga nije čudno što se pojava umjetne inteligencije, idejno ne toliko novoga no izvedbeno izrazito recentnoga fenomena, osim na svijet tehnike, znanosti, zdravstva, ekonomije, medija i politike, između ostaloga odnosi i na književnost.
Kao što su pojedini predstavnici drugih grana umjetnosti već i primijetili, osim što obogaćuje pojedine sfere ljudskoga djelovanja, umjetna inteligencija za stvaralački duh čovjeka uvelike predstavlja i prijetnju. Od filmske industrije, gdje zamjenjuje autore scenarija, preko slikarstva i ilustratorstva, gdje kreira djela nerazlučiva od onih kakve može stvoriti ruka likovnog majstora, pa sve do književnoga prevođenja gdje zasjenjuje minuciozni prevoditeljski rad, umjetna inteligencija pokreće mehanizam ugroze kreativnih industrija i umjetničkih poziva. Naposljetku, tu je i književnost sama. U svijetu je već zabilježeno više slučajeva korištenja umjetne inteligencije u književnom stvaranju. Ono može biti zanimljivo kao stvaralački eksperiment, no pitanje koje se pritom postavlja glasi: hoće li umjetna inteligencija ugroziti književnu umjetnost?
Ako si homo economicus 21. stoljeća i postavlja pitanje u čemu je ovdje problem – jer, umjetna inteligencija od ljudskoga je bića ipak i brža i jeftinija ili, jednom riječju: učinkovitija – odgovora na to pitanje ima više, a svaki je, u svojoj kategoriji, neoboriv. Te kategorije su: 1. autorska prava, 2. socijalna sigurnost, 3. bit književne umjetnosti.
1. Autorska prava
Problem autorskih prava pri „proizvodnji“ književnosti pomoću umjetne inteligencije tiče se samog načina na koji umjetna inteligencija stvara književnost. Naime, sustavi dubokog učenja za generiranje ljudskog jezika na temelju unesenih podataka, a od kojih je najpoznatiji ChatGPT, tekst stvaraju pomoću već postojećih tekstova – književnih i inih – koji su uneseni u njihov sustav, odakle ih se kompilira kako bi se udovoljilo zahtjevima korisnika. Takvo što može biti korisno za otkrivanje podataka koji su u domeni javnoga dobra, premda i ondje postoje opravdane sumnje u pouzdanost generiranih informacija, no što se tiče književnosti, zapravo je riječ o stroju za citiranje i plagiranje. (Opasnost je posebno velika u području esejistike, pa i izvan književnosti, primjerice u znanosti i novinarstvu.)
Iako je književna teorija druge polovice 20. stoljeća nastojala pokazati da je u književnost u svojoj naravi citatna, kada govorimo o premještanju citatnosti iz konteksta prirodne u kontekst umjetne inteligencije – i priznamo li da citatna književnost može biti i remek- djelo, ali jednako tako i puki plagijat – tada se otvara sljedeći problem: ako je u slučaju „klasičnog“ plagiranja konkretni pojedinac kazneno i moralno odgovoran, tko je odgovoran kada isto čini umjetna inteligencija? U punome smislu riječi to nisu niti korisnik, niti proizvođač – a niti, dakako, sama umjetna inteligencija. Ovo je samo dio problema koje, u pogledu autorskih prava, otvara uporaba umjetne inteligencije u književnom stvaralaštvu.
2. Socijalna sigurnost
Društvo hrvatskih književnika strukovna je udruga koja okuplja književnike, ali se u svojoj praksi ne bavi samo zaštitom autorskih prava hrvatskih književnika, nego i prevoditelja i ilustratora. Raširena a neregulirana uporaba umjetne inteligencije za prevođenje i izradu likovnih prikaza u sve većoj mjeri egzistencijalno ugrožava mnoge vrhunske prevoditelje i ilustratore, čiji posvećeni i nadahnuti rad može lako biti zamijenjen produktima umjetne inteligencije, koji sa svakom svojom novom generacijom sve vještije i umješnije „proizvode“ prijevode i ilustracije. Kako sada stvari stoje, samo je pitanje vremena kada će isto biti slučaj i s književnošću. Iako je ovo rješenje naizgled jeftinije, kao društvo ćemo ga, dugoročno, skuplje platiti.
Jer, može li društvo preko noći u zapećak baciti čitavu klasu stručnjaka i majstora, ignorirajući prirođene im talente i stečene vještine? Društvo u kojemu prevoditelje, ilustratore i književnike tehnološki napredak tjera na marginu gubi mnogo više od same socijalne sigurnosti prevoditelja, ilustratora i književnika – ono gubi kulturnu elitu koja svakom društvu udiše smisao i smjer; koja svakoj zajednici daruje duh. Zanemariti stvaratelje i autore u hrvatskom bi društvu, kao i u svakome drugom, značilo duhovno se samoosiromašiti i pohrliti u intelektualnu i idejnu pustoš naše vlastite proizvodnje. U kulturi svake zajednice postoji suptilna, nevidljiva ravnoteža koju čine konkretni pojedinci – zamijenimo li dio te duhovne strukture nečim umjetnim, sustav neće opstati čitavim, nego će se s vremenom cijeli urušiti u posthumano stanje.
3. Bit književne umjetnosti
Jedno od trajnih pitanja jednako čitatelja kao i književnika kroz vjekove glasi: odakle dolazi književnost? Je li ona dar sila koje nas nadvisuju; nadahnjuje li je Bog, muze, podsvijest? Kako god bilo, inspiracija i stvaranje plod su ljudskoga bića ili onoga što ga transcendira, a ni u kojem slučaju ne proizlaze iz nečega beživotnog kao što je umjetna
inteligencija. Ona, naime, nije subjekt, nego objekt, a objekt ne može posjedovati stvaralački plamen jer mu nedostaje iskra života, uma i duha. Književnost je posebna disciplina ljudskoga djelovanja po tome što je se ne može kategorizirati ni kao prirodni, ni kao umjetni fenomen – ona na samo sebi svojstven način spaja jedno i drugo.
Književnost je na svoj način prirodna jer se razvila u ljudskome rodu, no nije „prirodna“ u doslovnom smislu riječi, budući da nema konkretnu utilitarnu, za preživljavanje nužnu funkciju kao što je slučaj s nagonskim funkcijama životinjskoga svijeta. Književnost je eminentno ljudski fenomen, k tome i plod jezika kao još jednoga eminentno ljudskoga fenomena – a koji je za nju ujedno i nužan preduvjet. Utoliko je književnost prirodna i umjetna, u isto vrijeme. Samo u takvome prožimanju prirodnoga i umjetnog u njezinu postanku, svrsi i smislu književnost može postojati. Bez jednoga od tih dvaju elemenata književnost umire. Umjetna inteligencija, kada je se zloupotrebljava, književnost lišava upravo njezina prirodnog aspekta. U temelju književnosti je riječ – logos – a taj pojam u izvornome značenju upravo i upućuje na smisao, sklad i svrsishodnost koja podrazumijeva i stvaralački um kao nešto što umjetna inteligencija ne može ponuditi.
***
Sa svime navedenim na umu, Društvo hrvatskih književnika osuđuje svaku upotrebu umjetne inteligencije koja bi išla na štetu hrvatskim književnicima te osobama koje se bave književnošću i drugim umjetnostima. Sugeriramo zakonodavcu da, uz konzultacije s relevantnim književnim udrugama, u buduće regulacije umjetne inteligencije uvrsti i element odnosa umjetne inteligencije i umjetnosti, kako bi sankcionirao zloupotrebu umjetne inteligencije na štetu književnosti i umjetnosti, a u kojemu bi pravi autor – bilo žrtva plagiranja, bilo onaj tko bi neki angažman dobio da njegov posao „besplatno“ nije odradila umjetna inteligencija – bio oštećen. Književnost je plod ljudskoga duha, ali i jamstvo njegova opstanka zbog čega ga u njezinu stvaranju beživotni automatizam umjetne inteligencije nikada neće moći zamijeniti.
Upravni odbor DHK, 27. siječnja 2025.