Kad god sjedim na nečem u svom DHK, iza leđa govornika čitam ondje davno postavljenu zavjesu stihova slavnih predšasnika. Čini mi se da ih glavninu znam i naizust, iako mi učenje napamet nikad nije bila jača strana. Pomišljam kako bi i u drugim javnim prostorima, čak otvorenima, mogli biti ispisani stihovi. Ako može na Krematoriju onaj Za let si, dušo, stvorena, što ne bi mogli umjesto zidnih grafitnih umišljenih stupidarija, pedera i slanja na neko mjesto ili džambo plakatnih targetiranja nas, svakojakih konzumenata? Prigodno sadržaju. Ima stihova!
Stihovi kao zidnjak / Fotografija Božica Brkan
Notturno jedan, pa Notturno drugi, Svakidašnja jadikovka, Rodoljubna pjesma, Ručak siromaha, Povratak, More, U suton, Stari mladić, Mogu samo nestati, Kroz park… Možda još neke. Niz poezije, niz glagoljice. Prodavala bih to u metraži. Možda i brendirala, kad nema više ničega što nije brendirano, ne bi preteglo malo A.B. Šimića, Cesarića… Možda bih ja odabrala i štogod drugo, druge pjesnik(inj)e i druge stihove. Možda bih uvela i promjenjivi background, backstage, pozadinu, jer imamo dobrih stihova. Jedino bih – kad toliko govorimo o autorstvu, a osobito ja – ispisala, potpisala i pjesnike. Zašto nismo? Krleža se ne srami Khevenhillera, a ni Tin Svakidašnje jadikovke. A mi?
Što je to književno susjedstvo? Uvodeći u knjigu Hrvatska književnost u susjedstvuprof. dr. sc. Vinko Brešić lista AnićevRječnik hrvatskoga jezika i tumači riječi susjed (onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga) i susjedstvo (blizina s kim ili čim po mjestu stanovanja i sl.), a zatim prema sličnosti i razlikovanju opisuje kako povijest pokazuje da je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo i priroda tih odnosa mijenjala se ne samo prema oblicima nego i prema intenzitetu. Zato je važno istaknuti podnaslov odnosno dio naslova Hrvatske književnosti u susjedstvu: Austrija, Bosna i Hercegovin, Crna Gora (Boka kotorska), Češka (Moravska), Italija, Mađarska, Makedonija, Njemačka, Slovačka, Slovenija, Srbija (Vojvodina).
Naslovnica knjige
Pozadina ove zanimljive knjige također je zanimljiva. Više od desetljeća i pol Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika – vjerojatno i najaktivniji od ogranaka DHK – održava Pulske dane eseja s tematskim kolokvijem i dodjelom Nagrade Zvane Črnja za najbolju objavljenu knjigu eseja. 13. Pulski dani eseja 2014. bili su posvećeni književnosti u susjedstvu. O toj je temi govorilo dvadesetak književnika, a objavljena je potom kao tema u časopisu Nova Istra. Međutim, vrlo maštovit i poduzetan prvi čovjek pulskoga ogranka DHK i inspirator svih tih aktivnosti dr. sc. Boris Domagoj Biletić zamislio je, sastavio i uredio i knjigu, koja je na više od 300 stranica objavljena potkraj 2017., a početkom 2018. i predstavljena na tribini DHK u Zagrebu.
Taj jedinstven zbornik radova sadržava vrlo različite, a vrijedne i zanimljive teme. Ljiljana Avirović piše o temi Prijevod eseja u svjetlu najnovijih teorija; Milan BošnjakPričanje fra Joze Župića – Priča iz tuđine i/ili priča iz duše; Valnea Delbianco o talijanskome čitanju hrvatske ranonovovjekovne književnosti; Željko Ivanković o hrvatskoj književnosti u BiH, Zvonko Kovač o novoj međukulturnoj književnosti; Željka Lovrenčić o poeziji Doroteje Zeichmann Lipković; Antun Lucić je odabrao temu Otisnuća u književnu baštinu; JelenaLužina o hrvatskoj književnosti na makedonskoj ćirilici; Zoltan Medve temu je naslovio S ratišta prema otoku; Šimun Musa o pjesništvu Krešimira Šege; Milorad Nikčević donosi Panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književnokulturnih veza od najstarijih bremena do suvremenosti; Mile Pešorda opisuje Književno Hrvatsko proljeće u Sarajevu i BiH; Milorad Stojević o Francu Rotteru, človik ohne Sprache; Đurđa Strsoglavec naslovila je temu Stari «dugovi» i recentni naslovi; Đuro Vidmarović pita se o posljednjim pjesnicima Hrvata u Boki kotorskoj; Sanja Vulić piše o književnosti Hrvata u Mađarskoj te o hrvatskoj književnosti u Slovačkoj i Moravskoj, a Tomislav Žigmanov donosi Crtice o otočnoj naravi hrvatske književnosti u Vojvodini. Uz summary na engleskome te naznake bilježaka o samim autorima, zbornik ima korisno bogato imensko kazalo.
Bitnim političkim i kulturnim promjenama proteklih desetljeća, a i idućih, ova će knjiga, unatoč raznolikosti ili baš zbog njih, kao komparativno propitivanje i dokument aktualnoga gledanja s vremenom samo dobivati na vrijednosti.
Promotori Književnosti u susjedstvu u DHK u Zagrebu: Miroslav Mićanović, Jelena Lužina, Vinko Brešić i Lada Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan
Predsjednik DHK Đuro Vidmarović na predstavljanju knjige istakao je kako taj opsežan projekt istarskoga ogranka DHK problematizira hrvatske manjine u svijetu, koje su i inače stalan interes DHK. Prema prof. dr. sc. Jeleni Lužini knjiga je izuzetno važna jer pokazuje otočnu narav hrvatskoga jezika u morima drugih jezika. Iziskivala je veliko proučavanje i entuzijazam, jer je tema kojom je posvećena inače tema kojom se bave znanstvene i kulturne institucije u drugim državama odnosno, naglasila je, to bi proučavanje trebalo biti posao države.
Prof. dr. sc. Vinko Brešić naglasio je kako je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo, spominjući samo tri njezine velike epohe – srednjovjekovnu, stariju i noviju:
Došavši iz Zakarpatja na obale Adrianskoga mora, srednjovjekovni su se Hrvati iz duboko kopnenoga dijela europskoga kontinenta našli u krugu mediteranskih naroda, dakle, ne samo u jednome novome, bitno drukčijem zemljopisnome prostoru, nego i u novome kulturnome svijetu. Na taj svijet oni će se postupno ne samo navikavati, nego ga posvajati i napokon doživljavati dijelom vlastitoga identiteta. Dva tada moćna kulturna kruga – rimski i bizantski – upisivali su se u život srednjovjekovnih Hrvata te ostavili dubok trag u onome što danas nazivamo hrvatskim srednjovjekovljem.
Brešić je spomenuo i preporod i preplitanje slavenske i germanske kulture, što je ostavilo dubok trag na naše autore, teme i jezik danas. Važnima ocjenjuje i druge veze Hrvata s drugim prostorima i kulturnim krugovima. Hrvati su svoj nacionalni identitet gradili u konfliktnom odnosu prema drugim narodima, naglasio je, pa su se mijenjale administrativne granice, regionalni identiteti, etničke enklave itd. Tako je i nastalo prožimanje Hrvatske s njom bliskim literaturama.
Publika na zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Božica Brkan
Svakako valja na kraju, ne i najmanje važno, istaknuti kako je knjiga Hrvatska književnost u susjedstvu samo jedna od čak osamdesetak važnih knjiga, cijele jedne dojmljive biblioteke, koje Istarski ogranak DHK objavljuje uz časopis Nova Istra i druge aktivnosti koje su, uz izuzetno zalaganje Biletića i njegove ekipe uspjele afirmirati Pulu kao nezaobilazno kulturno središte.
Odsjek za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti potkraj listopada na izložbi se iskazao izuzetno zanimljivom izložbom u Knjižnici HAZU PovijestDruštva hrvatskih književnika 1900 – 1971. iz svoga arhiva. Što prikazati na skromnom prostoru između 10.000 dokumenata iz 57 arhivskih kutija stvarno nije bila laka odluka za autora Tomisava Sabljaka, voditelja Odsjeka, i njegove suradnike Anu Batinić, Josipu Dragičević i arhivista Željka Trbušića te likovnog oblikovatelja Maria Beusana.
Krizmanov logo DHK na izložbi / Fotografija Bpžica Brkan
To prije što se ne može iz svijesti izgurati podatak kako je uz Sveučilište, HAZU i Maticu hrvatsku DHK najstarija i najznačajnija kulturna institucija u nas i koja čuva hrvatski nacionalni identitet i svojim djelovanjem te sa svojim članstvom stalnim je dokazom pripadnosti hrvatske kulture, umjetnosti, znanosti i društva uopće temeljnim načelima na kojima počiva Europa.
Dvojica velikana sleđa: Krleža na reljefu Msrije Ujević, a Mate Maras uživo / Fotografija Bpžica Brkan
Na izložbi se, uz drugo, može vidjeti bista prvoga predsjednika Ivana viteza Trnskog, popis članova, reljef Krleže sleđa Marije Ujević, Tinove olovčice koje razgleda pjesnik i svećenik Ivan Golub, portret Matoša i drugih književnika, podaci po promjeni imena, zapisnici o kažnjavanju odnosno izbacivanju članova u nevremena, sad povijesna izdanja iz nakladničke djelatnosti Društva, koja traje od 1903. i drugo.
Ivan Golub zagledan u olovčice Tina Ujevića / Fotografija Božica Brkan
Mene je fascinirala spoznaja kako je ponovno novi, vrlo moderan logotip DHK zapravo Krizmanov rad iz 1906. godine. Usput, Krizman je autor i Matičina loga. Za svog ga je predsjednikovanja samo vratio Božidar Petrač, koji je, da ne povjerujete, uz Dubravka Jelčića i Sabljaka, jedan rijetkih koji su uopće pisali o povijesti Društva!
U prvom planiu tajnica DHK Ružica Cindori, a straga bista prvoga predsjednika DHK Ivana viteza Trnskog / Fotografija Božica Brkan
Nije zgorega podsjetiti i na riječi književnika i publicista Milana Grlovića, jednoga od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika:
Mi tražimo prije svega našu društvenu preobrazbu, našu idealnu slobodu i postavljamo tomu za preduvjet rastuću materijalnu neodvisnost. Mi ne mislimo na kakav prevrat, ali želimo pospješiti vrieme, kad se bude s poštovanjem i u evropskom tonu govorilo i pisalo o hrvatskoj književnosti.
Da je napravio 18 hitova, a ne objavio 18 antologija (kajkavske i dječje književnosti i prema prof. dr. sc. Vinku Brešiću najplodniji je naš antologičar), 85. rođendan i jedinstven rođendanski dar književnom povjesničaru i antologičaru Zbornik posvećen 85. obljetnici rođenja dr. sc. Jože Skoka (izdavač Tonimir, priređivač Ernest Fišer) zacijelo bismo slavili okupljeni u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ovako je u srijedu 24. svibnja 2017. domaćin u svojoj palači bila Matica hrvatska zajedničkoj proslavi s Društvom hrvatskih književnika, ograncima MH Varaždin i Varaždinske Toplice i Kajkavskim spraviščem.
Ruže i knjiga – dar za slavljenika
Jožu su Skoka lijepim riječima častili dr. sc. Dragutin Rosandić i dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, izdavač (čak sedam skokovih knjiga!) Stjepan Juranić i načelnik Općine Petrijanec Vladimir Kurečić. Vodila je Lada Žigo Španić, a tekstove je čitao Dubravko Sidor. Mr. sc. Ernest Fišer je isprva svome profesoru, mentoru, a poslije prijatelju i suradniku pročitao pjesmu posvećenu mu Zvirišča zavičajna pohvalivši rodni mu Petrijanec koji se svome intelektualcu odužio ne samo bivajući mecenom pri objavi njegovih knjiga nego i, kulturno gledano sudjelujući u njegovoj proslavi, pravim velikim gradom.
Prije početka trebalo je još nešto i pribilježitiŠulkolega slavljenika Ivan Golub za govornicom: dobro i dugo i nikaj drugo
Šulkolega iz Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati vlč. Ivan Golub, poput njega i sveučilišni profesor i kajkavski pjesnik kojega je uvrštavao u svoje antologije, i s kojim prijateljuje već 75 godina – leta idu, fala Bogu, neka idu – parafrazirao je poznatu svoju o tome kak je bog čovjeka od zemle napravil, ali od one zemle na kojoj se rodil. A Jožina je petrijanečka. Ispričavši i kako je Joži tog jutra služio svetu mešu i poželio mu dobro i dugo i nikaj drugo.
Dok s pažnjom slušamo Dubravka Sidora, za dobar kadar vrijedi i na koljena
A ja dodajem sitan osobni post scriptum o iznenađenju kad mi je kajkavolog bez premca pjesme uvrstio u antologiju Rieči sa zviranjka ili kad je recenzirajući Oblizeke – Moslavinu za stolom moj Okešinec nazvao mitskim ili što me pri susretima običano pita kej se dela? Na neku sam promociju u Kajkavskom spravišču taman iz tiskare donijela frišku Kajkavsku čitanku Božice Brkan kajkavcima do čijega mi je mišljenja osobito stalo te da ih dodatno pozovem na sutrašnje predstavljanje Pevcova koraka. Dođem sutra u DHK, a profesor Skok prvi u dvorani, sam, već me čeka. Pretrnula sam kad je rekao da zbog mene nije spavao cijelu noć. Onda me je zagrlio govoreći kroza smijeh kako nije mogao prestati čitati moju Čitanku. Onda sam ja, na rubu plača, zagrlila njega… Živio!
Posveta slavljenika Božici Brkan na njezin primjerak zbornikaI do novih viđenja skupljeni oko slavljenika
Prenosimo s fejsa Božice Brkan / 25. travnja 2017.:
Čestitam nam Dan hrvatske i uopće knjige!
Iskreno, radije bih, da imam, izvijestila s nekojega okruglog stola o tome kako stoji hrvatska knjiga 2017. Čini mi se da bih se i s tim, obično već godinama crnim podacima nosila lakše nego praznim stolcima u gotovo oba prva reda na svečanom obilježavanju Dana hrvatske knjige i 400. obljetnice smrti Fausta Vrančića. Ispričao se predsjednik Vlade valjda, a svi ostali od predsjednika Sabora, inače i pokrovitelja, mjerodavnih ministarstava, HAZU, Matice hrvatske i što ti ga ja znam navodno ni toliko.
Predsjednik DHK Božidar Petrač sučeljen s praznim protokolarnim stolcima / Fotografija Božica Brkan
Ne mislim da je stvar samo do našega Društva hrvatskih književnika i da bi drugačije bilo da su stvar organizirali Društvo hrvatskih pisaca, PEN, da je umjesto Dana hrvatske knjige bio samo Dan knjige, Noć knjige… Mogli su poslati tek protokola radi za izaslanika barem nekoga od brojnih stranačkih animatora što dežuraju na Trgaču, pod prozorima DHK. Ako se već navodno bave izborima, imajmo mi, kojima je do knjige i uopće riječi još stalo, to na pameti na dan izbora.
To nije spriječilo dr. sc. Marijanu Borić da nadahnuto govori o svome Šibenčaninu Faustu Vrančića ni mlade glazbenice Kvarteta Sorkočević da jednako izvedu staroga majstora. (A i prismok je bio slavljenički!)
Dr. sc. Marijana Borić maestralno i nadahnuto prigodno je govorila o svome sugrađaninu Faustu Vrančići / Fotografija Božica BrkanNjima nije bilo teško stići do Trgača iz Kanade i Australije: Suzan Mustapić i Luka Budak s Marijanom Borić / Fotografija Božica BrkanKvartet Sorkočević / Fotografija Božica Brkan
