Ovaj zapis dolazi kao svojevrsni rođendanski dar Mirjani Grbac-Pismestrović, kojoj smo u petak zagrebačkom Ogrizoviću predstavili knjigu Domovina u koferu (Hermagoras Verlag/Mohorjeva založba, Klagenfirt-Ljubljana-Beč, 2011.). Nalovnica je rješenje njezina supruga karikaturista Petra Pismestrovića, a grafički dizajn potpisuje jedan od sinova Siniša Pismestrović. Veljko Krulčić roman je nazvao ljubavnim, Petar Pismestrović medicinom, lijekom, Sandra Pocrnić Mlakar empatijom, sama autorica ponovno sastavljenom vazom od krhotina, a ja sam iznijela dvojbu radi li se o romanu – Mirjana bi ga opisala rastrganim romanom, a njoj ionako u svakoj je knjizi sadržaj važniji od forme! – kratkim pričama, dnevniku, sjećanjima, crticama, političkoj analizi…? Kako bilo, sada pripada takozvanom, kako se to kaže, autobiografskom diskursu, vrlo popularnome. No, knjiga u stvarnosti se počela događati prije više od tri destljeća, a na hrvatskom je objavljena u Austriji prije više od desetljeća i vrlo je aktualna i danas: kako temom iseljavanja, tako i uvozom radne snage u nas odnosno migracijama ili kako mediji u EU pišu: ilegalni migranti najveći izazov.
Dakle, u strahu od prijetnji i rata za svoju dvojicu malenih dječaka – pogotovo jer su zbog bolesti već izgubili kćerčicu – obitelj 1991. bježi u Austriju. Užasnu sudbinu, i to samo jednu od brojnih, u vremenu kad divlji protjeruju pitome, a politika sve do danas, vidimo, osvaja i teritorij i povijest, nekretnine, javni prostor, Mirjana opisuje vješto građanski fino, damski. Roman je istovremeno i subverzivan i građanski pristojan te razara upravo tom pristojnošću govoreći o osjetljivoj temi kao dokument vremena. S malo novca iznebuha odlaze u novu sredinu, jedva da imaju novca za hotel, ne žele politički azil. Da nisu tipični iseljenici vidimo danas kroz sretan završetak uspješnih Ausländera, integriranih u uređenoj zemlji u kojoj je aktualna ministrica pravosuđa također svojevrsna strankinja Alma Tadić
Rođena Karlovčanka, diplomirana zagrebačka politologinja, već tijekom studija novinarka u Poletu, urednica lista Novi Zagreb, koja je do 1991. intervjue, reportaže, feljtone, tematske članke, kritike i kratke priče objavljivala u izdanjima kuće Vjesnik (Svijet, Vikend, Arena…), opredijelila se za stil odvagnut, ekonomičan, precizan, uravnotežen, popeglan, novinarski (ali ni takav nije stilogen u klasičnom poimanju!) iz dobroga starog, klasičnog novinarstva, bez sentimentalnosti, bez cinizma i satire, bez osvetoljubivosti. Gotovo začudno, u romanu je svaka riječ na svom mjestu – ni jedna riječ viška, ali ni jedna riječ manjka. Vještina nekoga tko egzistencijalno ovisi o jeziku, ali i više od toga, kad autorski potpisuje kao geslo: „Svaka sličnost sa stvarnim osobama u ovoj knjizi je namjerna. Svi događaji spomenuti u ovoj knjizi već su se dogodili i događat će se sve dotle dok ljudi ne počnu učiti iz svoje prošlosti.“
Roman Domovina u koferu nikako nije samo antiratna knjiga, ma koliko je i u meni oživjela prvu zagrebačku uzbunu koja nas je zatekla u nedjeljnoj šetnjici s djetetom prvi put na tricikliću ili višegodišnji rad u redakciji Vjesnika u crnim najlonskim vrećama i bježanju u sklonište-birtiju podmornicu te skupljanje jedva još postojećih pisaćih mašina po kompjutoriziranoj redakciji budemo li se morali izmještati te ako nestane struje.
Vječna tema o rascijepljenosti gastarbajterskoj, s jednom nogom ovdje a drugom ondje, o predrasudama nas ovdje prema njima ondje i njih ondje prema nama ovdje te razlozima zašto su jedni otišli a drugi ostali. Ili, kako bi Mirjana Grbac-Pismestrović rekla, priča je to o problemu identiteta i traumi tko sam ja? te potrebi za prihvaćanjem.
Trebalo je doći do, kako kaže, safisfakcije da danas (i ona i Petar!) pišu za sebe pokušavajući doći do svojih čitatelja. Petar crta karikature i za austrijske i za hrvatske novine, Mirjana i prevodi i podučava hrvatski, zapravo krodojč, djecu druge i treće generacije, uglavnom izgubljenoj jer roditelji od borbe za egzistenciju ne dospijevaju s njima dovoljno govoriti materinskim jezikom. Pismestrovići su imali sreću da uspješan karikaturist Petar vrlo brzo nađe posao u Kleine Zeitungu, da Mirjana brine o obitelji, o opstanku i egzistenciji, odgaja djecu i dopušta si intelektualni luksuz čak ponovno studirati te u potrazi za slobodom, koja može biti i mišolovka i izolacija, radi vježbe jezika na njemačkom čitati Zweiga i Fromma koje je već pročitala.
I u romanu ona dospijeva sagledavati (i probijati!) staklene stropove, analizirati ljude strogo podijeljene u slojeve gdje čistačice imaju fakultetske diplome svojih zemalja. U tome svijetu, shvaćam naknadno, luksuz je pisati o prvoj Noći u „hrvatskoj sobi“ u Ferlachu; o prvom Božiću što ga, poput onoga betlehemskoga, obitelj provesti uz bor što im ga je darivao direktor Weithaller, a što će Peru rasplakati jer nikad nitko za njega nije učinio nešto toliko lijepo.
U 20 poglavlja niže se život s fotografija, zanimljive prijateljske i neprijateljske face, snovi o ratu, redovite greške u rodu pri naručivanju kave (der Kaffe!), prilagođavanje novoj domovini kroz nove dijagnoze te porez i zajmove i suočavanje sa starom domovinom kroz posjete bilo roditelja koji se čude što im unuci zaboravljaju hrvatski bilo prijatelja koji računaju da domaćini imaju novca pa nemilice zagrabe kupnjom i u njihove kartice… Obazriva Mirjana kaže kako je u romanu i tuđe priče prilijepila na sebe da se nitko ne bi naljutio.
Ne prekidajući ni fizičke kontatke s domovinom, ona će, u romanu a vjerojatno i uživo, na kavi na Cvjetnom dopustiti sebi dvojbe i o Heimwehu, nostalgiji, što Slovenci tako lijepu domotožjem. Tu u blizini Cvjetnoga, u knjižnici Milana Ogrizovića, promovirajući Domovinu u koferu, spomenut će dirljiv odnos prema domovini, a nakon promjene 20 adresa i tri putovnice, zaključuje kako svaka promjena sredine je način uklapanja i kako je njezino životno iskustvo obogaćenje, a novi, bitno proširen geografski prostor – mjesto gdje se dobro osjeća. Ilustrirat će to usporedbom kako su u Austriju otišli sa čak osam vrsta lijekova protiv Perinih alergija i kako prešavši granicu nije popio ni tabletu. O, da, očuvanje jezika izjednačit će s očuvanjem identiteta, ali i govoriti o svijesti gubitka identiteta, pa i o tome kako povremeno ne prepoznaje sebe. Trebalo je hrabrosti i vještine da počne pisati tekst Domovina u koferu:
„Kad se
izgovori riječ kofer, svatko pomisli na putovanje. I raduje se novim
spoznajama, susretima, doživljajima… i povratku kući.
Mene koferi iritiraju, izazivaju u meni nemir i nelagodu, ne volim ih gledati
ni u trgovinama kada ih pred ljeto izloženi nude na rasprodajama u praktičnim
setovima…
Mene koferi uvijek podsjećaju na bijeg, na odlazak bez spoznaje o povratku. Dok
sam ih pakovala, te nemirne zagrebačke jeseni, morala sam napraviti izbor
stvari koje će meni i mojoj obitelji biti neophodne i korisne za neki
neizvjesno dugi boravak negdje drugdje…
Čak i odredište našega putovanja nije bilo sigurno, jer u ta vremena ništa više
nije bilo predvidljivo i sigurno… ni radna mjesta, ni mjesta boravka, kamoli
buđenje u vlastitome krevetu ili tanjur juhe na stolu. A tek vlastiti život…
dovoljno je bilo biti drukčiji ili tek misliti drukčije od onoga tko to
određuje, bez obzira s koje to bilo strane, da za tebe više nema osjećaja
sigurnosti. Mjesta za život i smrt bila su rezervirana i rasprodana već mjesecima
unaprijed, kao za dobru kazalištu predstavu…“