Bome buš znala kak se ježi ježiju, obično bi rekla moja mama kad me je htjela unaprijed upozoriti na loš ishod nečega što bih ja tupila. Sjetim se toga pred proljeće, kada se i ježići bude iz zimskoga sna, a i ujesen, kad se spremaju bajkovito na bodlje nabadajući jabuke, lišće, da se utople. Prisjetim se i onoga moslavačkoga, okešinskoga ježa što je davno izbezumljivao mojega selskoga cucka Lafa: kad bismo mu ostavili jelo – a nikad nije pojeo do kraja – jež bi mu okretno uskočio u šalondru i jeo do iznemoglosti. A pas bi se gutio lajući bespomoćno na bodljikavo klupko. Katkad bi hrabro uronio da bih mu sat vremena morala izvlačiti bolje iz njuškice. Sve dok netko od nas šalondru ne prevnuo na miščafl i isnosio ježa čak preko ceste u Čeret, nekamo u travu, u mrak. Još se ne bismo ni vratili, a Laf je već ponovno lajao. Mali je trčao sve u šesnaest.
Ježek iz Studetskog grada / Fotografija Antonia Hohnjec
Kad je Ivan BB bio mali, i prije negoli je poželio ježek-frizuru, grao se s nekim malim ježekom, valjda siročetom. Ne sjeća se. Ima negdje uslikano. Čak sam mu i pekla čokoladne tortice-ježeve s crnim okicama, crvenim njuškicama i bodljama od ljuštenih bijelih badema. Nepojmljivo mi je bilo kada su se za Vrt javljali ljudi s ježevima kućnim ljubimcima. Divlja životinja, inteligentan, a – pet? Kako mu čiste buhe? Oni bi pripovijedali svoja iskustva i obično citirali Ćopića, Ježevu kućicu, iako privremeno nije bila poželjna, podobna. Znam da smo je na nekom izletu usputno vidjeli prekrivenu debelim slojem nasjele prašine u izlogu knjižare propala lokalne poljoprivredne zadruge.
I sad se pitam jesu li se iskobeljali gladni iz svojih duplji, još bez odgovora jesu li mladim ježevima bodljice meke, kako se snalaze s općom izolacijom. Zapravo sam listala knjige i našla lijepe pjesme s ježevima. Pa, sva naježena u vlastito klupko prenosim Dragu Štambukai Franju Nagulova, i dakako malo Branka Ćopića. Uz fotke zagrebačkih kvartovskih ježeva, jednoga maesteralnog Antonie Hohnjec, a jednoga, onoga jarunskog, Miljenka Brezaka.
Jarunski jež u noćnoj šetnji / Fotografija Miljenko Brezak
Drago Štambuk *
Mladi jež sa Sustipana pristupa mi s mračne strane crkve svetoga Stjepana, prihaja rijetkom travom k mojim cipelama, njuškom ih draška, dok govorim stihove prispodobne ukopištu. „Uskrsnuće mrtvih kostiju“! Dođe bodljikavac, pak se vrati rubu crkvice sv. Stipana, zatim prilazi nanovo. Posluje živo biće oko tronožnog stalka mikrofona dok uspravan zborim u noć mlačnu pritajenom mnoštvu, a brodovi prolaze nehajno, usputno; dohode i odhode spljetskoj luci. Jež mlad sluša poeziju i njuška pjesnika. Pitomi sisavac, znak Franjina priseća u noći prepolovljenog mjeseca, zarobljenog raskošnim pinijama i osvijetljenom palmom na Sustipanu 30. srpnja 2017. Poezija jest, prema ježu mladu – milost i poklon, skliznuo iz rukava Božjeg u naš surovi svijet. Pohlepa u naramku nezrelog lišća i bobica donosi smrt. (iz zbirke Angjeo s bakljom, Atahualpa)
Franjo Nagulov Recept za dug i zdrav život
Filmskom redatelju iz Mađarske
Baba Ika, doseljenica iz okolice Benkovca, često se hranila kuhanim ježevima. Nedavno je tako pregazila devedesetu. Kuhani su ježevi, govorila je, zdravi. Ustvari, nije govorila ništa. Ona se dakle hranila ježevima koji u vinkovačkom predgrađu Kolonija, za proljetnih mjeseci, nisu imali šanse. Niti će imati. Dok je god baba Ika u stanju rano ujutro, kada preostali umirovljenici spavaju, loviti bodljikave sisavce. A u okolici je Benkovca, za posljednjih godina Kraljevine Jugoslavije, bez imalo gađenja proždirala zmije. Narod je bio gladan. Baš kao danas. Jesti se mora. Zato je baba Ika u mladosti bila mungos. Zato je sada terijer. (iz zbirke Služba riječi)
Po šumi, širom, bez staze, puta Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi često ga vide, s trista kopalja na juriš ide. I vuk i medo, pa čak i – ovca, poznaju ježa, slavnoga lovca. Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja, zmija ga šarka po svu noć sanja. Pred njim dan hoda, širi se strava, njegovim tragom putuje slava.
Unatoč godinama i deseljećima predanih nastojanja i strpljiva čekanja uvrštavanje Zlatne formule hrvatskoga jezika Ča-kaj-štona listu hrvatske nematerijalne baštine nije moglo stići u pogodnijem trenutku, jer se idućega kolovoza u Selcima na Braču održava, naime, jubilarna 30. Croatia rediviva Ča-kaj-što. Književnik, liječnik i diplomat Drago Štambuk tako ustrajno održava sjećanje na talijansko paljenje svoga rodnog mjesta u Drugom svjetskom ratu okupljajući pjesnike svih triju sastavnica hrvatskoga jezika ovjenčavajući svake godine po jednoga maslinovim vijencem, a oliveatusovi stihovi ostaju uklesani na zid od poezijena samome trgu.
Drago Štambuk čita svoje stihove na predstavljanju u zagrebačkoj Knjižnici Bogdan Ogrizović / Fotografija Miljenko Brezak
Štambuk, koji osim standardom piše i na čakavici, ovih je dana ponovio iz Teherana, gdje službuje kao hrvatski veleposlanik, kako od rane mladosti pokušava ujediniti sve hrvatske jezične idiome i integrirati hrvatsku ne samo jezično, nego i kulturološki i politički.
Božica Brkan na Croatii redivivi u Selcima 2011…
Budući da sam više puta imala čast svoje pjesme i na standardu i zavičajnom kajkavskom idiomu, kekavici, čitati pod otvorenim nebom na čudesnom središnjem selačkom trgu od bijeloga bračkog kamena, dijelim radost i miješane duboke osjećaje sa začetnikom i Croatie redivivei Ča-kaj-što. Uvjerena sam kako će i to pridonijeti ne samo čuvanju naše izumiruće jezične baštine nego i međusobnom povezivanju i ispreplitanju u hrvatskome, sad već 24 službenom jeziku EU. Veličinu jezika ne određuje samo broj njegovih govornika.
… i 2018. na 28. Croatii redivivi Ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak
Valja podsjetiti da od otprilike 140 zaštićenih baštinskih tema na nacionalnome popisu jezičnih je, uz Zlatnu formulu Ča-kaj-što, još desetak, primjerice bednjanski govor, čabarski govor, dubrovački govor, govor Huma na Sutli, govor posavskoga sela Sič, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobničke čakavštine (predsjednica je hvaljena kada je svoje Grobničane pozdravila na svome zavičajnom govoru!), istro-rumunjski govor, kajkavsko donjosutlanski (ikavski) dijalekt)…Je li moguće da se Zlatna formula hrvatskoga jezika Ča-kaj-štos nacionalnoga preseli i na UNESCO-v popis reprezentativne svjetske baštine gdje je zasad od nekih 130 tema otprilike i desetina iz Hrvatske? Podsjećam se na sjajan zapis iz 2014. akademika Radoslava Katičićai pomišljam: zašto ne?
I u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića rijetki su događaji poput autorske večeri Željke Lovrenčić u četvrtak 17. siječnja 2019.
Za Željku Lovrenčić u Ogrizoviću i naramak cvijeća / Fotografija Miljenko Brezak
Brojnoj publici o književnici i prevoditeljici te svjetskoj putnici, zaljubljenici predanoj hispanističkom, posebice latinoameričkome svijetu, teško i s kime usporedivoj našoj hispanistici, poslije pozdrava ravnateljice Jasne Kovačević, o suradnji s Lovrenčićevom govorili su svestrani književnici Tomislav Marijan Bilosnić, Branka Primorac,Božica Brkan koja je i moderirala tribinom, svojevrsnom jednosatnom godišnjom bilancom 2018., ne računajući i brojne objave po časopisima i internetskim stranicama, za čak deset objavljenih knjiga. Od ukupno objavljenih 78 knjiga (14 autorskih knjiga, još 17 ih je uredila, a 47 prevela) prošle je godine u različitih izdavača i u različitim zemljama objavila autorsku (eseji-kritike), a ostale su prijevodi što s hrvatskoga na španjolski i što sa španjolskoga na hrvatski. Takva obostranost i u razmjerima širim od hrvatskoga je rijetka, a uz to, toliki su naslovi iznjedreni iz višegodišnjih, pomno osmišljenih projekata, koji su zahtijevali i uistinu veliku usredotočenost, predan rad i istraživanja.
Uvod i moderiranje Božice Brkan te sudioici izuzetno zanimljive večeri Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Branka Primorac / Fotografija Miljenko Brezak
Autorski – Književnosti predana
O knjizi eseja, kritika Književnosti predana, koju je objavila Naklada Bošković iz Splita,u recenziji Tin Lemac uz drugo piše:
Navedena knjiga predstavlja vrijedan trud jedne književne poslenice. Ona nam ukazuje koliko je bitno pratiti tekuću književnu produkciju, pisati o njoj i svoje područje interesa umrežavati s različitim perspektivama. Književnost kao dinamičko polje raznorodnih komunikacijskih tokova dobilo je još jedan ulomak velikog mozaika.
O knjizi Književnosti predana sa više od četrdeset tekstova razvrstanih u dva zasebna poglavlja govorio je i Tomislav Marijan Bilosnić zaključivši:
…neospornom činjenicom kako je Željka Lovrenčić nezaobilazna figura u književnom i kulturnom životu glede hrvatsko-hispanskih veza i tema, iza koje je već stotine prevedenih djela na obje strane i isto toliko znanstveno obrađenih tema. Tekstovi ove knjige svojevrsni su literarno-kritički dokument Lovrenčićkinih preokupacija u kojima ova spisateljica progovara na jasan i jedinstven, autentičan način, izravno i iznimno argumentirano o mnogim književnim, pjesničkim ili proznim djelima valorizirajući njihove izvorne vrijednosti.
Sa španjolskoga na hrvatski, s hrvatskoga na španjolski
I danas velik jezik, koji se govori u dvadesetak zemalja, a opet različit od zemlje do zemlje, španjolski, što je još zanimljivije, nije bio prvi, ali je Željki Lovrenčić konačni, najvažniji odabir. Ništa manje nije zanimljivo da sama uopće ne piše poeziju, ali je zapravo najviše prevodi, u čemu je najčešće vodi vlastiti ukus, ideja i sklonost, koji je nerijetko čini i izbornicom i antologičarkom te poveznicom i promotoricom poezije i književnosti iznad nacionalnih književnosti uopće. Prijevode sa španjolskoga najčešće joj nude nakladničke kuće, a katkad im, po njezinu sudu vrijedne naslove predlaže i sama, kao što hrvatske autore često predlaže španjolskim, južnoameričkim (Meksiko, Čile, Kolumbija, Bolivija…) i drugim izdavačima od internetskih i tiskanih časopisa i književnih sajmova do antologija i samostalnih knjiga. Prevoditeljica kaže:
Kad govorim o prevođenju uvijek mi napamet padnu dvije uzrečice. Prva je da je prijevod poput žene – ako je dobar nije vjeran, a ako je vjeran nije dobar. Druga je traduttore traditoreodnosno prevoditelj – izdajnik. Istina je negdje između. Prevoditelj ne smije biti izdajnik, ali niti loše prevoditi. Moje je pravilo – čitatelj ne smije osjetiti da se radi o prijevodu ni primijetiti da se prevoditelj mučio s prijevodom nekoga teksta. U prijevodu ne bi trebalo biti nezgrapnih rečenica koje su možda vjerna kopija izvornog teksta, ali u jeziku u koji su prenesene ne zvuče dobro. Dakle, prijevod mora biti tečan i u potpunosti prilagođen jeziku na kojemu je objavljen.
Željka Lovrenčić, knjige i cvijeće / Fotografija Miljenko Brezak
Bunilo Laure Restrepo
Na hrvatski su u 2018. objavljeni Lovrenčićkini prijevodi romana Bunilo Laure Restrepo, kolumbijske književnice koju smatraju jednom od najistaknutijih suvremenih latinoameričkih književnika, novinarke i političke aktivistica osobito protiv narko-izvoza, koji snažno oslikava kroz kolumbijsko društvo u doba zle vladavine narkobosa Pabla Escobara upravo u ovome romanu. Kritičari ne preporučuju čitanje romana sklonima senzacionalizmu nego sklonima intelektualnom avanturizmu. Imitirajući bunilo iz kojega priča polazi, Restrepo iskazuje sjajan stil, savršeno vladajući svakim slovom, svakom misli, svakom idejom. Izuzetno je egzaktna, a prijevod fantastične Željke Lovrenčić ni jedan jedini zarez ne prepušta slučaju. Knjiga je tako dobro prevedena, govore oni koji to razumiju da je sasvim lako mogla biti napisana i na hrvatskom jeziku.
Ja moj brat Juana Mihovilovicha
Za AGM je prevela roman Ja moj brat Juana Mihovilovicha, Čileanca rođenoga u hrvatskoj četvrti u Punta Arenasu (gdje je Željka, prije trogodišnje diplomatske službe u Santiagu, predavala hrvatski jezik i kulturu!), koji je korijenima po Bračanin. Već je 2014. prevela i zbirku pripovjedaka Razvrstavač. Denis Derk svojedobno je napisao kako je svaka Mihovilovićeva priča svojevrsni mali roman. Roman Ja moj brat suzdržani je krik osobe koja traži samu sebe kroza svojega starijeg brata s kojim se poistovjećuje. Neumorno prolazi hodnicima sjećanja kojemu ne pribjegava, ali koja mu se na mahove vraća. Tada se uspijeva nakratko susresti s onim za koga misli da je on sam.
Talogkave Maria Benedettia
Poslije Primirja Maria Benedettia, za Iris Illyricu prevela je i Talog kave, omogućujući hrvatskim čitateljima upoznavanje i s jednim od najznačajnijih urugvajskih književnika 20. stoljeća i klasikom hispanskoga svijeta. Talog kave je bildunsroman, roman o odrastanju Claudia u Montevideu, glavnom urugvajskom gradu, gdje se svakih nekoliko godina seli s roditeljima i sestrom iz jednoga u drugi podstanarski stan. Tatjana Barat za Čitaj knjigu piše kako autor maestralno isprepliće pripovjedne tehnike naracije i opisivanja te uspješno balansira između dvaju pripovjedačkih lica. Također govori i o spoju maestralnoga pripovijedanja i mrvi magijskoga realizma, onoga Gabriela Garcíe Márqueza, koji je Lovrenčićevoj drag i kao čitateljici, i kao prevoditeljici i kao putnici koja bi rado za poštovaoce osmislila putovanje njegovim tragom.
Predstavljači i publika / Fotografija Miljenko Brezak
Encuentros / Poesia Croata Contemporanea u Kolumbiji
Čitati stranice ove knjige isto je kao nalaziti se u brodu koji se ljulja na valovima Jadranskog mora jedne večeri dok je obzorje narančaste boje, staviti na leđa bocu, pričvrstiti utege za balast oko pojasa, metnuti u usta regulator zraka i baciti se na leđa u vodu, u potragu za tim blagom… Dok upoznajemo more ovih pjesnika, također možemo baciti pogled na ono što ih okružuje i zaključiti da smo, kao što je rekao Borges, usprkos daljini koja nas dijeli, ipak svi jednaki. Smrt, ljubav, vrijeme, osnovne su teme kojima se bave ljudi na bilo kojoj strani svijeta, koliko god različiti bili. Božica Brkan nam to jasno daje do znanja u pjesmi Vermut.
Branka Primorac o tome kako je roman za mladež Maturalac nastajao na španjolskom/ Fotografija Miljenko Brezak
Maturalac Branke Primorac u Barceloni
Ne računajući i dva naslova objavljena u Rumunjskoj, prispjela ravno na tribinu, Željka Lovrenčić je 2018. nastavila i bogatu suradnju prijevodima hrvatske književnosti na španjolski. Španjolsko-hrvatska suradnja inovirana je u 2018. uistinu raritetnim prijevodom iz književnosti za mladež Maturalac Branke Primorac, romana koji je bio dvostruko inspirativan za prevođenje: Primorčevi imaju u Madridu troje bilingvalne unučadi, a Željka je prvi put prevodila za djecu, k tome djelo s internacionalnim konotacijama zbog važnoga trenutka uodrastanju te nagrađeno nagradom Mato Lovrakza najbolji roman objavljen 1992., a prije barcelonskoga (također i čileanskoga!) na hrvatskom dosad tiskano u 15 izdanja!
Tomislav Marijan Bilosnić o prevođenju i prevoditeljici Željki Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak
Bilosnić je izrekao vrlo zanimljivu i uznositu posvetu prevođenju i svojoj prevoditeljici:
Prevoditelj poezije nije samo osoba koja poznaje jezik i književnost s koje i na koju prevodi, društvene odnose, filozofiju i etiku u među uzročno-posljedičnim sredinama, semantiku jezika, već ona mora osjetiti i razumjeti i sam zvuk i boju riječi, prihvatiti ritam poezije, poetsku bit, njezinu glazbu, onaj duh kojega neponovljivo može ponuditi samo izvornik. Uspješnost nekog pjesničkog prijevoda, mada se nikad ne može govoriti o identičnosti originala i prijevoda, ovisi ne samo o doslovnom prijevodu nego i otkrivanju lirske ljepote koju donosi sam prijevod. Nekad prijevod može biti više od izvornika, premda se nerijetko kaže kako svaki prevoditelj iznevjerava original, u čemu očito ima istine. (…) Nema prijevoda od slova do slova, od riječi do riječi, pa ni stiha do stiha, iako je nemali broj onih koji drže da je doslovni prijevod najbolji i najvjerniji. Moje preskromno iskustvo uči me drukčije. (…) Vidimo da pjesnici mogu bili vrhunski, a prijevodi loši, ili manjkavi. No, nije to sve. Prevoditelji se susreću kako s velikim pjesnicima, tako i vještim zanatlijama, kao i onima koji nisu ni jedno ni drugo, što je Željki Lovrenčić koja je prevodila i Cervantesa jako dobro poznato. Njezini uspjesi u veoma širokome hispanskome svijetu samo potvrđuju činjenicu da prevoditelj doseže iskustvo pjesnika, ono iskustvo za koje je najviše sposobna duša pjesnika, a koje sjedinjuje pjesničke duše s mistikom ljubavi, kozmosom, s Bogom. (…)
Tomislav Marijan Bilosnić i njegov Tigar /Fotografija Miljenko Brezak
Željka Lovrenčić u cijelosti je prevoditeljica moje zbirke Tigar na španjolski jezik, potom zbirke Afrika,, ciklusa izabranih pjesama iz zbirke Odisej, kao i niza drugih mojih pjesama vezanih uz Salamancu, odnosno svega onoga što je prevedeno za španjolsko govorno područje.
Ovdje ću se zadržati na iskustvu „Tigra“, pokušavajući kazati što za mene znači Tigar, a time i posredno na sve labirinte s kojima se suočila prevoditeljica dolazeći do Tigra. U Salamanci sam na predstavljanju Tigra kazao: Poput kineskog filozofa Čuang Cua, koji je sanjao da je leptir, pa probudivši se nije znao je li on čovjek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji je sanjao da je čovjek; tako ni ja više nisam znao da li sam čovjek koji misli da je tigar, ili tigar koji misli da je čovjek. Moglo bi se reći da me tigar „opsjeo“, da smo se međusobno prepoznali, združili, međusobno preobrazili; u svakome slučaju tigar je zauzeo prostor moje duše. U pjesničkome svijetu poznata je stvar da duh može biti zaposjednut nekim drugim bićem, stvorom ili stvari. Vjerujem da je i u prevodilaštvu ista stvar, jer je prevoditeljica (vidljivo iz recepcije Tigra na španjolskom jeziku) znala pronaći one nevidljive riječi u stihu koje pobuđuju duboka čuvstva. (…)
I književnici Đuro Vidmarović i Mladen Machiedo bili su u publici / Fotografija Miljenko Brezak
U 150 pjesama na temu tigra, podijeljenih u šest ciklusa, što asocira na godišnji ciklus, motivu tigra prišao sam mitološki, egzistencijalno, duhovno i mentalno, da bih se na kraju poistovjetio s tigrom. Tako je tigar postao moj alter ego, moja duhovna biografija, a pjesme o tigru ljubavni kanconijer, posvećen Lauri moga života, Penelopi koja se preobrazila u tigricu. Na ovoj razini prevoditeljica je očito postavljala i osobno pitanje kako protumačiti neku metaforu, kako prevesti kovanice, kako složenice jednog jezika prenijeti u drugi, kako protumačiti to „što je pjesnik htio reći“, slike koje je htio sugerirati igrajući se jezikom, riječima, ucjepljujući često u hrvatski moderni jezični diskurs strano tkivo, ili stari stih, služeći se ponavljanjem istih fraza i glasova, uvodeći u stihove i pomoćne riječi koje jedva da bilo što izražavaju same za sebe, a kamo li u kontekstu cjelovite pjesme. Očito nije bilo lako čak ni formalno prenijeti posložene strofe iz konteksta jedne jezične zbilje u često oprečnu drugu jezičnu zbilju. Bilo bi mi neizmjerno drago kada bi sve probleme prevođenja primjerom mogao pokazati na svojim pjesmama o tigru, ali mi je još draža spoznaja kako je Željka Lovrenčić svakome mome stihu dala prostora tako što je u pjesničkoj tišini stvaranja osjetila, prepoznala i prenijela buku tigrove rike. Inače da toga nije, sumnjam da bi itko o mojim stihovima u hispanskome svijetu zborio, još manje pisao, posjećivao ih na mreži u nama nezamislivom broju, a da se ne spominje kako ih je u hipu sa španjolskog preveo na portugalski pjesnik Antonio Salvado, danas među vodećim pjesničkim imenima Portugala. Zaključit ću, kad je prevoditelju kao i pjesniku stalo do ljepote same, kada su oboje uronjeni u labirintsku zagonetku univerzuma, onda imamo prijevod koji nije samo izvrstan, već je izvoran.
I Historia Drage Štambuka
U Salamanki je prošle godine u prijevodu Željke Lovrenčić objavljena i Historia Drage Štambuka, s vrlo zanimljivim odjecima. Iako se smatra pjesnikom Hrvatske, Štambuk je kao student, liječnik i hrvatskih diplomat u više zemlja čak 35 godina živio izvan svoje domovine i ta knjiga,riječima Alfreda Péreza Alencarta,obuhvaća i osobnu, ali i povijest pjesnikova naroda. A Juan Carlos Martín Cobano piše:
Štambuk ne razmišlja piše li domoljubnu poeziju ili mu je tema nešto drugo (vjera, migracije, nostalgija, nepravda…). Prema njegovim riječima, to pitanje postaje nevažnim kad ga obuzme strast za pisanjem i stvaralaštvom koja nadahnjuje njegovu poeziju. (…)Suprotstavljena nedokučivoj ljepoti boli, poezija je nešto majušno kao što je to i žalac crne udovice, ali barem je se može pamtiti i njegovati u jeziku. Jer, pjesnik mora govoriti.
Ravnateljica Jasna Kovačević i u ulozi fotografa Mladen Budimir / Fotografija Miljenko Brezak
Iz Salamanke Željki Lovrenčić: hvala, hvala, hvala
Pjesnik i profesor na Sveučilištu u Salamanki Alfredo Pérez Alencart dugogodišnjoj suradnici Željki Lovrenčić i prijateljima okupljenima u prestižnoj zagrebačkoj knjižnici uputio je i inspirativno pismo:
Želio bih vam reći da poznajem Željku Lovrenčić i da joj odajem priznanje zbog njezinoga velikog i neprocjenljivog rada na prijevodima djela hrvatskih, španjolskih i latinoameričkih autora. Trebamo je pohvaliti bez pretjeranih metafora, uz veliki pljesak koji će potaknuti srce ove književnice putnice koja je velikodušno stavila u drugi plan pisanje mnoštva raznovrsnih eseja i dubinskih kritika kako bi se posvetila promociji tuđih djela, da još jače zakuca. Neka zakuca jednako brzo kao što ona u trenu prelazi s hrvatskog jezika na španjolski i sa španjolskog na hrvatski ili iz Europe u Ameriku, iz Zagreba u smjeru Čilea, Paname, Kolumbije, Bolivije, Meksika, Kube…
Željka se osjeća kao kod kuće na mome rodnom kontinentu, ali i u Španjolskoj, mojoj drugoj domovini, koju je također gotovo čitavu proputovala ne samo fizički nego i putem književnosti – od prijevoda Cervantesa do onih suvremenih autora pa sve do Svetog Ivana od Križa, najznačajnijeg pjesnika na kastiljskom jeziku čiji će izbor ubrzo prevesti na hrvatski. U gradu Salamanki i na našem Sveučilištu koje slavi osam stoljeća postojanja, doktorica Lovrenčić je i te kako poznata i cijenjena, prije svega zbog svojih prijevoda. (…) Puno toga dugujemo Željki Lovrenčić, toj Gospi od prelijevanja stihova ili Gospi od prevođenja i vjerujem da je današnji događaj organiziran u Zagrebu tek mali znak zahvalnosti za njen neumoran i naporan rad na povezivanju hrvatskih književnika i čitatelja s onima od Španjolske do Patagonije na krajnjem jugu Južne Amerike. Poštovana Željka: hvala, hvala, hvala…
20190119
Poslije predstavljanja: autorica i interes publike za knjige / Fotografija Miljenko Brezak
I za sjećanje: autorica i predstavljači / Fotografija Miljenko Brezak
Književnica i prevoditeljica Željka Lovrenčić u 2018. je u Kolumbiji i Španjolskoj objavila tri knjige prijevoda suvremenih hrvatskih autora.
S prvoga od tri predstavljanja Encuentrosa u Bogoti u knjižari-kafeu Luvina: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova
Početkom godine u Bogoti je objavila izbor iz suvremene hrvatske poezije naslovljen Encuentros koji je u ožujku i predstavljen u tome gradu. Knjigu je objavila Naklada Escarabajo, urednik je kolumbijski pjesnik Eduardo Bechara Navratilova, a na predstavljanju je uz Željku Lovrenčić bila i Božica Brkan čija je poezija oduševila kolumbijsku publiku. Osim Božice Brkan, u ovome su izboru s po sedam pjesama zastupljeni i Ivan Babić, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Neda Miranda Blažević, Dunja Detoni-Dujmić, Nikola Đuretić, Tomislav Milohanić, Luko Paljetak te Drago Štambuk.
Kolumbijski izbor hrvatskih pjesnika na španjolskom / Fotografija Božica Brkan
Knjiga je predstavljena i na Sajmu knjiga u Bogoti u travnju, a međuvremenu je stigla i u Čile, gdje je i započela suradnja Željke Lovrenčić i kolumbijskog pjesnika i nakladnika Bechara Navratilove.
S gostovanja na uglednom latinskoameričkom Sveučilištu Los Andes: Željka Lovrenčić, Eduardo Bechara Navratilova, Enrique Winter i Božica Brkan
Čileanski pjesnik, sveučilišni profesor i pravnik Enrique Winter (Valparaíso, 1982.) koji je bio nazočan na predstavljanju u Bogoti, ovih se dana osvrnuo na izbor hrvatskih pjesnika Encuentros i čestitao antologičarki na izboru i prijevodu toliko raznovrsnih autora. Naglasio je ritmičnost, slikovitost i metaforičnost poezije odabranih autora te posebno istaknuo pjesme Luke Paljetka i Božice Brkan.
Željka Lovrenčić s najnovijim prevedenim naslovom / Fotografija Mladen Budimir
Na drugom kraju svijeta, u Indiji, također se spominje Željka Lovrenčić kao jedna od osamnaestero prevoditelja pjesme Ono sveto, dobitnika prestižne međunarodne pjesničke nagrade Pilar Fernández Labrador koja se dodjeljuje u Salamanki i koju je ove godine dobio kostarikanski pjesnik Juan Carlos Olives. On je bio sudionik ovogodišnjih Ibero-američkih susreta koje već niz godina uspješno organizira peruansko-španjolski pjesnik Alfredo Pérez Alencart, na kojima su od hrvatskih autora sudjelovali Drago Štambuk i Željka Lovrenčić. Na bengalski jezik pjesmu je preveo (1984.), profesor španjolskog i francuskog jezika te prevoditelj iz Calcute.
Za listopadske ivanićgradske Bučijade, uz najnoviji broj časopisa Iris, predstavljen je i drugi svezak antologije hrvatskoga haiku-pjesništva Đurđe Vukelić Rožić Nepokošeno nebo 2 (An Antology od Crotian Haiku Poetry), izbor hrvatskih haiđina, zapravo izbor haiku, od 2008. do 2018. godine. Knjiga od 580 stranica velikoga formata naslovljena je prema haiku jednoga od začetnika te forme u nas Dubravka Ivančana: Ležim/ u travi. Nepokošeno/ nebo. Knjigu u izdanju Udruge Tri rijeke, Haiku pjesnici Otoka Ivanića iz Ivanić Grada već je nagradila The Haiku Foundation iz SAD.
Naslovnica nagrađene antologije haiku
Unutra sam dakako našla i naše majstore od Vladimira Devidea, Drage Štambuka, Tomislava Marijana Bilosnića… – ( Drago Štambuk čak piše uglednome predšasniku u haiku i inim japanskim vezama In memoriam: Devidiana, posvajanje beskraja!), ali i brojne druge mlade lavove i lavice sklone tome minijaturnom izrazu. Sve to niječe tvrdnju jedne navodno ugledne književnice kako haiku pišu oni koji ništa drugo pisati ne mogu. (Bojim se da sama nisam dovoljno disciplinirana ni slogovno – haiku je trostih gdje stihovi imaju redom 5, 7 i 5 slogova, ukupno između 12 i 20 slogova – a ni rimovno da bih uopće i pokušavala napisati haiku, ali izuzetno poštujem taj izraz.)
Sjajno je što su usporedo objavljeni haiku na hrvatskom i engleskom, što se meni osobito dopada, a ako je haiku čakavski ili kajkavski, trostruka je usporedna jezična objava tako da hrvatski dijalekti i standard komuniciraju kao nigdje. Regionalno, nacionalno i globalno. Čestitke! Moguće je!
Uz to, antologija donosi uvid u rad u nas te u aktivnosti hrvatskih autora po svijetu. U zadnjem desetljeću odnosno od 2008. do 2018. – a godina je trebala da se sve istraži i pripremi! – detektirano je 470 haiđina, što je vrlo široki kvantitativni temelj za kvalitativnu nadgradnju i selekciju, od kojih je biografijom, bibliografijom i radovima višejezično predstavljeno 198.
Zanimljivo je da autorica nabraja 823 nagrade koje iz svijeta stigle hrvatskim haiđinima (zbog čega neki Hrvatsku poimaju i velesilom haiku!) ističući kako ih je vjerojatno i više, jer dio pisaca ne prati haiku scenu niti sudjeluje u njoj, a vanjske su nagrade i manje dostupne.
Od devedesetih, kada se haiku pisao u 30 zemalja, do sada se proširio u čak 130! Kod nas je omiljen i piscima i čitateljima, pa ima i mnogo različitih događaja, natjecanja, susreta, zbirki i časopisa od Samobora, Ludbrega, Milne, Obrovca, Kloštra Ivanića i Ivanić Grada, Krapine, Goskog kotara, Rijeke, Pazina, Opatije…, ne računajući osnovne škole i dijasporu.
Odabirem i nekoliko haiku Iz Nepokošena neba 2, posve osobno.
Vladimir Devidé
Sjena penjača
oklijevajući, penje se
sjenom ljestvi
Tomislav Marijan Bilosnić
Crna balega
kad je od moje krave
čisto je zlato.
Siniša Matasović
besplatni oglas
grobno mjesto u Sisku
500 eura
Drago Štambuk
Nohton zglancan
stanijol Od ćukulate.// Noktom izglačan staniol od čokolade.
Krv i rizi. U peštu mušć i suhvice.// Krv i riža. U smjesi Matičnjak i grožđice.
Enes Kišević
u istoj košulji
dječak i vjetar šeću uz more
Dragutin Pasarić
mrzlina vetra
i Katrina Sveta
sneg prizivlju//
Sveta Kata
i hladan vjetar
dozivaju snijeg
Govoreći ljetos na selačkoj pjesničkoj manifestaciji Croatiarediviva Ča-Kaj-ŠtoDrage Štambukao oliveratu Tomislavu Domoviću nisam jednostavno, ni prigodno mogla zaobići temu što je nama poezija danas,a za primjer održavanja poezije još živom uz oliverata koji mi je bio temom, nisam propustila reći kako je poezija vrlo živa na internetu. Izuzetno zanimljiv mi je primjer s fejsa svaki dan haiku jedan Siniše Matasovića (o – pivu!). Potvrdilo mi se to jer je i u najnovijoj desetljetnoj antologiji Nepokošeno nebo 2a i u časopisu-godišnjaku Iris, časopisu z haiku-poeziju i srodne izričaje.
Naslovnica najnovijega broja časopisa Iris
O irisu bih više mogla govoriti o cvijetu (zbog nacionalnoga cvijeta Iriscroatica!), nego li o haiku. No zadivljena sam već 12. brojem, što govori ponajprije o kontinuitetu – a danas to napose u kulturi nije uobičajeno, dapače, i Iris izlazi zahvaljujući potporu Grada Ivanić Grada i Zagrebačke župaije! – i ustrajnosti mnogih ljudi, ponajprije iz Udruge Tri rijeke HPOI Ivanić Grad te urednice Đurđe Vukelić Rožić, a zatim i haiđina koji se redovito sastaju posljednjih nekoliko godina u okviru ivanićgradske Bučijade.
Godišnjak donosi niz informacija o o haiku sceni u nas, od in memoriama, ali i pregleda zbivanja po školama (npr. Oprtalj, Pula, Novska, Bregana, Vežica Rijeka) čime izravno odgajaju pomladak. Ne izostaju ni haiku masteri, ali su tu i amateri, književnici za djecu i profesionalci. Abecedno kazalo navodi 200 imena i jasno da nisu svi objavljeni radovi antologijski, ali ima i izuzetno dobrih i nadahnjujućih.
Pogotovo jer su objavljeni kao vijesti – a ima i vijesti iz tiskanih medija – s natječaja na različite teme (međunarodna putovanja, buča…) i prostora od, dakako, Japana (nosi ime Vladimira Devidéa!) do Slovenije, Rumunjske, Poljske, Rusije… Slijede i prikazi knjiga te izložaba, primjerice hajge(stihovi s fotografijom, obično prirode), zatim haiku putopis iz Japana, gost iz Italije Toni Piccinite, uz drugo, i intervju s Nadom Zidar Bogadi, čiji sam haiku s veseljem odabrala, pročitajte ga dvaput:
O osnovnoj školi Donja Stubica u utorak 30. listopada 2018. predstavljeno je drugo izdanje dopunjeno multimedijalnim rječnikom Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja. Bazu audiorječnika možete naći na adresi www.kajkavskigovor.com, lozinka je Copernica.
Mentorica i urednica Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja Danica Pelko sa svojim jezikoslovcima i ilustratorima te govornicima na web-rječniku/ Fotografija Miljenko Brezak
Predstavljanju su prisustvovali i Katarina Grgec iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, koje je pripomoglo financijski izdavanje školskoga rječnika te nastavnici, roditelji, učenici, mještani. Članovi Male kajkavijane govorili su svoje pjesme te svirali zagorske popijevke. Naglašeno je kako se mnoge lijepe i vrijedne baštinske stvari poput odjeće mogu spremiti u škrinjicu, ali ne i govor, koji se, da bi se održao, mora – govoriti.
Naslovnica novoga izdanja tiskanoga rječnika
Željela sam naglasiti nacionalni kontekst školskoga donjostubičkoga školskog projekta, to prije što mu on daje na važnosti.
Na jednome koncertu nedavno izvodeći džez, muzičari su pitali ima li tko da ne razumije engleski, lingua franca? Javio se samo jedan dječačić! Kako stojimo sa znanjem hrvatskga? Bude li tako usvojeno, neće ga trebati znati niti za dobivanje državljanstva! Izumire. Obeshrabruju podaci koliko jezika neprestance, danomice izumire. Nas pjesnike kajkavce obeshrabruju antologije recentne hrvatske poezije u kojima samozvani antologičari, bez da pocrvene, ističu u uvodu da ne prate čakavsku i kajkavsku produkciju.
Tim su vredniji projekti poput već 30-godišnjega Croatia rediviva Ča-Kaj-Što zlatna formula Drage Štambuka zaštićenoga kao intelektualno vlasništvo, jer drugačije nije moglo. Srećom, na UNESCO-vu i nacionalnome popisu zaštićene nematerijalne baštine je i nekoliko lokalnih idioma i kajkavskoga (npr. bednjanski, čabarski, kajkavska ikavicai sl.).
Kajkavski rječnik delnički srednjoškolaca
Strani jezikoslovci upozoravaju da smo propustili bogatstvo triju dijalekata hrvatskoga, najviše razlikovna vrijednost od sličnih i bliskih jezika, pretočiti u hrvatski standard, u rječnike, u svakidašnjicu. A lokalni nam govori izumiru.
Kako se više bavim baš time i kako sam do jezika došla preko književnosti, jasnija mi je spoznaja koliko je, unatoč međunarodnom priznanju i kajkavskoga još živoga kao književnoga jezika, zapostavljena hrvatska jezična raznolikost. Zanimljivo je da se o tome i ne sporimo, makar upola koliko o regionalnom nadjeziku.
Sjajan povod da se to pokuša promijeniti predstavljanje je jedinstvenoga, sad već multimedijalnoga rada Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja sa 3200 riječi, načinjenoga dvosmjerno kajkavsko-standardni i standardno-kajkavski, a u 2. izdanju i dopunjenoga multimedijalnim rječnikom što odškrinjuje pokušaj novih, kreativnih i interaktivnih spajanja IT-mogućnosti, poslije weba i društvenih mreža itd.
Danica Pelko na predstavljaju tumači nastajanje rječnika i njegovo širenje / Fotografija Miljenko Brezak
Danica Pelko, urednica Maloga rječnika i mentorica, piše: Rječnik je namijenjen djeci i učiteljima, ali i svima ostalima kojima je kajkavsko narječje u srcu. Prvo izdanje rječnika je izašlo u studenom 2016. i 300 je primjeraka rasprodano u 3 mjeseca (drugo je izdanje otisnuto u 200 primjeraka).
Rječnik je postao priručnikom za voditelje izvannastavnih aktivnosti diljem Zagorja, iako su razlike u govorima pojedinih dijelova Zagorja velike. Samim time postao je i ostao poticaj stvaralačkom radu na kajkavskom jeziku. No, pokazalo se da nedostaje akcentuacija pa je djeci i odraslima problem pogoditi kako se pravilno izgovara pojedina riječ. Zato smo uz drugo izdanje rječnika odlučili snimiti zvučni zapis kako bi se izbjegle dileme oko izgovora.
Dodatna vrijednost ove snimke je što riječi izgovaraju djeca. To je za njih bila odlična prilika da usput nauče izgovarati pojedine riječi, a za korisnike rječnika su prelijepi dječji glasovi dodana vrijednost.
U snimanju zvučnog zapisa su sudjelovali učenici OŠ Donja Stubica: Antares Jaić, Paola Novak, Lovro Lacković, Marta Drempetić-Hrčić, Ema Hren, Marta Drempetić, Marta Hren, Marko Gorupec, Magdalena Blagec, Paula Jozić i Petra Fišter, članovi Male Kajkaviane.
To je tipična knjiga, koje sam nekim drugim povodom, okrstila zavičajnicama, a koje su stjecajem prilika i čak i neočekivanom važnošću pokrenule cijeli svoj kraj, ne samo one koji se bave jezikom, književnošću i izvedbenom umjetnošću. Lijepi primjer je nedaleka kajkavska ikavica.
Nedavno sam upoznala u Gorskom kotaru i slično ukoričen projekt Čuvari baštine Srednje škole Delnice, usporedni (razlikovni?) rječnik mnogih ne samo mjesta nego i naraštaja učenika i nastavnika i kazivača, govornika. Prije dvadesetak godina počelo je sve jednom maturalnom radnjom o lokvarskom govoru. Počiva tu silan trud i upornost te jubav mnogih zanesenih ljudi.
Iako je već krenula u oroslavsku gimnaziju, Magdalena Blagec, mlada i nagrađivana pjesnikinja, došla je i na promociju rječnika na kojem je surađivala / Fotografija MIljenko Brezak
Prije će se ti lokalni govori održati nego naša moslavačka, kriška, jokešinska kekavica– održavamo je živim – jer jezik umire kada ga djeca prestaju učiti. Zato je nama Moslavčanima važno hodanje po terenu, Misija Moslavina, za regionalni kulturni identitet (uvijek mislim: neka Mala Božica je publici!) uključujući i krišku Malu školu kekavice.
Samo dio publike u kojoj su bili i Katarina Grgec iz mjerodavnog ministarstva, gradonačelnik Nikola Gospočić, ravnateljica škole Sonja Martinek i drugi, koja je pozorno pratila promociju / Fotografija Miljenko Brezak
U Zagorju, u stubičkome kraju, u Donjoj Stubici, to nikako nije slučaj, a dokaz je upravo ovaj rječnik i silan trud – ponajprije obrazovni i odgajateljski, ne samo đaka nego i cijelih njihovih obitelji i susjedstva – nemjerljiva ljubav, jer već gotovo 20 godina opstaje uporno kao izvannastavna, izborna aktivnost. A zašto ne nastavno, redovito? Predlagali su mnogi, uglavnom udruge (Kajkavijana, Muži zagorskoga srca itd.), ali nije zaživjelo. No, možda Mali rječnik, očigledno prerastavši sam sebe – zašto ne? – preraste i u veliki rječnik Donje Stubice i stubičkoga kraja.
Zavičaj je pitanje memorije.
memorija je jamstvo razlike.
Razlika je uvjet usporedbe, dakle spoznaje. (Željka Čorak)
Riječ je početak. Riječ je bit, ono što jesmo i po čemu jesmo. Narod, kraj, zavičaj, obitelj, pojedinac. Po njoj se poznajemo, identificiramo, njome s e sporazumijevamo, iskazujemo misli, osjećaje, potrebu, kreativnost… Ima li onda nešto važnijeg i ljepšeg od materinjeg jezika, domaće besjede?
(Iz Uvoda Čuvari baštine, zbirka zavičajnog govora Srednja škola Delnice – voditeljica projekta Jasminka Lisac, prof.)
Post Božice Jelušić na jednoj od društvenih mreža, Facebooku, u povodu dodjeljivanja hrvatske putovnice i bez znanja hrvatskoga jezika, podsjetio je na Humboltovu: Prava je domovina zapravo jezik.
Nas tri predstavljačice rječnika: Danica Pelko, Anita Celinić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Čestitke mladim kajkavcima, domoljubima u jeziku, koji nisu svjesni važnosti onoga što su učinili i što čine, a posebice njihovoj mentorici profesorici Danici Pelko. Te svima koji njihov i sve takve projekte podržavaju, ako već ne sudjeluju u njima, posebice financijerima (Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te samozatajnoj IT tvrtki). Nadam se također da će barem netko od malih jezikoslovaca ostati i životno zainteresiran za temu, ma u kojem obliku. To je, zapravo, prava škola za život!
Escritora y traductora, spisateljica i prevoditeljica, predstavlja se na graničnim kontrolama kada sumničavo zagledaju njezinu putovnicu prepunu žigova. Mogla bi lako postati izazovan pustolovni, akcijski lik latinoameričkih romana kakve je prevodila ta naša zacijelo najaktivnija hispanistica od koje sam, i bez posebne namjere, doznala kako je španjolski i danas velik jezik, koji se govori u dvadesetak zemalja, a opet različit od zemlje do zemlje. Španjolski joj, što je još zanimljivije, nije bio prvi, ali joj je konačni, najvažniji odabir, a ja se ne mogu prestati čuditi kako netko tko uopće ne piše poeziju, nego kritike i eseje, zamišljene projekte i izvješća s putovanja, prevodi zapravo najviše pjesama i pjesnika, i sa španjolskoga na hrvatski i s hrvatskoga na španjolski.
U očekivanju leta za Latinsku Ameriku na pariškom Charlesu de Gaulleu / Fotografija Božica Brkan
Željka Lovrenčić (Koprivnica, 1960.) predstavlja se esejisticom, prevoditeljicom, urednicom i proučavateljicom hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala filologiju. Doktorirala je na Hrvatskim studijima s temom Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena.
Na kavi u Maloj kavani: Božica Brkan i Željka Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak
Autorica je 14 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 16, a prevela 42 knjige. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Juan Antonio Pérez-Foncea, Miguel Aranguren, Francesc Miralles, Alfredo Pérez Alencart, Germain Droogenbroodt, Roberto Ampuero, Ramón Díaz Eterovic, Andrés Morales Milohnic, Diego Muñoz Valenzuela, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic, Manuel Vargas i drugi.
Neplanirano slijetanje na zrakoplovnu luku Mexico City u pola četiri ujutro / Fotografija Božica Brkan
Prijevode brojnih knjiga suvremenih hrvatskih autora – istinska promotorica! – objavila je u Boliviji, Čileu, Meksiku i Španjolskoj. Objavljuje i na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Kolumbiji i Argentini.
S predstavljanja knjige Encuentros u Bogoti: Željka Lovrenčić s Eduardom Bechara Navratilova, Božicom Brkan i Margaritom Lozada Vargas
U trećem je mandatu članica Uprave Društva hrvatskih književnika. Bila je dopredsjednica DHK i predsjednica Povjerenstva za književne veze. Pridružena je članica Hrvatskoga diplomatskog kluba te članica Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u SAD. Tekstovi su joj prevođeni na španjolski, engleski i bugarski. Još detaljnije na stranicama Wikipedije, DHK i drugima.
Željka Lovrenčić potpisuje jednu od svojih knjiga / Fotografija Božica Brkan
Željku Lovrenčić poznajem najviše kroz tekstove. Počašćena sam što je moje, i poeziju i prozu, prevela na španjolski i što je, i kad se još nismo ni poznavale, osmislila književna putovanja u Australiju i u Kolumbiju na koja je povela i mene, dok je druge hrvatske književnike vodila u njoj najdraži Čile, zatim u Meksiko, Španjolsku, na Kubu i kojekamo.
S jednoga od kolumbijskih predstavljanja izbora 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova
Kad su svi očekivali da ćemo se intelektualno poklati, mi smo se jednostavno našle. I u razgovorima o književnosti i o putovanjima, životu, finim hotelima (ako je moguće uz čašu dobroga vina, posebice ako je čileansko!). Ako nigdje, redovito se viđamo na njezinoj mjesečnoj tribini Zbirke inozemne Croatice – osmislila ih je i vodila već tridesetak – u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, gdje radi, pošto su je se – a i to bi zasluživalo posebnu priču! – našetali po pet zagrebačkih knjižnica. No, gospođu Lovrenčić, nedvojbenu radilicu, nikako ne bih opisala ni samozatajnom, a niti kako usamljena i introvertirana sjedi u prašnjavoj biblioteci okružena ormarima knjižurdi, ponajviše rječnika. Kako nigdje nisam pročitala razgovor s njom, napisala sam (si) ga, uvjerena da je Željka Lovrenčić kao kulturna, književna i novinarska tema i vrijedna pisanja i neiskorištena.
U obilasku muzeja. Željka Lovrenčić između Miroa i Picassoa / Fotografija Božica Brkan
Što je, koji je, po tvojemu, dobar prijevod?
Kad govorim o prevođenju uvijek mi napamet padnu dvije uzrečice. Prva je da je prijevod poput žene – ako je dobar nije vjeran, a ako je vjeran nije dobar. Druga je traduttore traditore odnosno prevoditelj – izdajnik. Istina je negdje između. Prevoditelj ne smije biti izdajnik, ali niti loše prevoditi. Moje je pravilo – čitatelj ne smije osjetiti da se radi o prijevodu ni primijetiti da se prevoditelj mučio prijevodom nekoga teksta. U prijevodu ne bi trebalo biti nezgrapnih rečenica koje su možda vjerna kopija izvornog teksta, ali u jeziku u koji su prenesene ne zvuče dobro. Dakle, prijevod mora biti tečan i u potpunosti prilagođen jeziku na kojemu je objavljen.
Kako odabireš što ćeš prevoditi sa španjolskog na hrvatski, a što s hrvatskog na španjolski?
Prijevode sa španjolskog na hrvatski uglavnom mi nude nakladničke kuće, pa od toga odabirem ono što mi odgovara. Također ponekad sama nakladnicima predlažem djela nekih autora za koje mislim da su zanimljiva i da bi bilo dobro da ih se može čitati na hrvatskom. Vrlo kvalitetno surađujem s Alfom, A.G.M.-om, Nakladom Bošković iz Splita i nakladničkom kućom Iris Illyrica.
Kad prevodim s hrvatskoga na španjolski uglavnom sama biram autore koje potom predlažem stranim nakladnicima. Od 2003. surađujem s uredništvom časopisa Most/TheBridge koji izdaje Društvo hrvatskih književnika. Prevodim fragmente iz proznih djela ili izbor iz poezije pojedinim suvremenih autora. Do sada sam objavila pet knjiga u Meksiku, pet u Čileu, tri u Španjolskoj, i po jednu u Kolumbiji i Boliviji. Kad radim poetske izbore, često koristim poeziju objavljenu u Mostu.
Uspjela si stvoriti uvjete da prevodiš književne tekstove koje voliš i koji ti se dopadaju.
Da, to si mogu priuštiti jer ne živim samo od prevođenja (premda je moja vječna dvojba: imati stalno radno mjesto ma kakvo ono bilo ili biti ono što jesi, pa što bude). Više ne prevodim za tvrtke – jednom sam bila prevoditeljica kubanskim inženjerima u tvrtki Ericson Nikola Tesla, prevodila sam i turističke materijale. Kad sam radila u diplomaciji, često sam prevodila političarima i gospodarstvenicima, premda mi to nije bilo zanimanje. Sada prevodim samo književne tekstove.
Na tribini Zbirke inozemna Croatica NSK ugostila je i Dragu Štambuka / Fotografija Miljenko Brezak
Tribina Inozemne Croatice: kako si krenula, kada, koje pisce pozivaš, što planiraš?
Tribinu Zbirke inozemne Croatice od 2014. vodim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu gdje i radim u toj Zbirci. Nastala je sa željom da se hrvatskoj javnosti što bolje predstavi taj važan segment naše kulture a to je, ukratko, hrvatska knjiga u inozemstvu. Zbirka inozemne Croatice prikuplja građu vezanu uz tematiku Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske. Moji su gosti na tribinama ljudi koji su na bilo koji način imaju veze s tom tematikom – povratnici, diplomati, iseljenici, znanstvenici, hrvatski književnici prepoznatljivi u inozemstvu… Do sada je održano 29 tribina i sve su bile vrlo posjećene. Zanimljivi ljudi koji se odazovu na Tribinu pričaju o sebi i svojim životima, a za svoj nastup ne dobivaju honorar nego ih plaćamoknjigom.
U kojim si sve zemljama bila, koliko dugo, kamo bi rado putovala gdje još nisi bila?
Ne bez razloga, zovu me PP (prevođenje, putovanja). Putovanja su sastavni dio moga života. Najčešće idem u Latinsku Ameriku, u koju sam zaljubljena i u kojoj sam, konačno, neko vrijeme i živjela. Godinu dana bila sam u Meksiku kao stipendistica meksičke vlade, a pet godina u Čileu. Radila sam kao profesorica hrvatskog jezika i kulture i za Hrvate od 15 do 82 godine na krajnjem jugu te zemlje u Punta Arenasu, a zatim sam do 2000. bila diplomatkinja u Hrvatskom veleposlanstvu u Santiagu. Nakon diplomacije nastavila sam njegovati svoje veze sa svijetom koji mi je drag i blizak i stalno putujem u neku od zemalja mogkontinenta, bilo privatno bilo službeno promičući suvremenu hrvatsku književnost. Proputovala sam sve zemlje Južne Amerike osim Venezuele, Gvajane i Surinama, nekoliko zemalja Srednje Amerike, gotovo čitavu Europu, bila sam u Australiji, Aziji, Africi, SAD-u, blizu Antarktika… U četiri bih se zemlje uvijek vratila – u Čile, na Kubu, u Meksiko i u Kolumbiju.
Koliko kilometara u zraku godišnje skupiš?
Poprilično, ali konačno sad imam šansu dobiti neko nagradno putovanje od zrakoplovne kompanije Air France. U Latinsku Ameriku putujem gotovo svake godine, nekad i dva puta godišnje. Primjerice, u studenom 2017. sam bila u Čileu i Peruu, u ožujku u Kolumbiji, krajem svibnja na Kubi, a iduće godine u ožujku planiram putovanje sa suprugom u Nikaragvu, Kostariku i Kolumbiju odnosno u pokrajinu Santa Marta i u rodno mjesto Gabriela Garcíe Márqueza Aracataku, što nismo uspjeli kad smo 2016. bili u Cartageni de Indias.
Na pjesničkom festivalu na Kubi nije samo vodila hrvatske pjesnike, prevela tekstove za knjige i predstave, nego je za kubansku televiziju intervjuirala i Marijana Tomislava Bilosnića / Dokumentacija festivala
Kulturno-poduzetnički projekti – što planiraš ove, a što 2019., 2020.?
Krajem svibnja s kolegama književnicima Tomislavom Marijanom Bilosnićemi Markom Gregurom putovala sam u Havanu na poznati Pjesnički festival na kojemu su uz kubanske i pjesnike iz Kolumbije i Italije, predstvili i nas. Bilosnić je predstavio svoju knjigu Tigar objavljenu u mome prijevodu u Španjolskoj, Marko svoje pjesme, a ja prijevod kultne knjige trenutačno najznačajnijega kubanskog književnika Miguela Barneta Ispovijest jednoga roba te svojevrsnu antologiju suvremene kubanske pripovijesti objavljenu u časopisu Republika te djelomice u Forumu i NovojIstri. Želja mi je da se te sjajne pripovijesti objave kao knjiga s predgovorom kubanskog književnika Alberta Guerre Naranja, koji je i napravio ovaj odabir.
Nakon Kube u Španjolskoj, u Salamanki bit će objavljena knjiga poezije Drage Štambuka koju ćemo predstaviti zajedno s knjigom Tu je nebo peruansko-španjolskog pjesnika i sveučilišnog profesora Alfreda Péreza Alencarta, urednika Štambukove knjige. Nju je u mome prijevodu objavila Naklada Đuretić.
Također sam, zahvaljujući sjajnoj pjesnikinji i velikoj promotorici hrvatske kulture u Makedoniji Ljerki Toth Naumovoj, pozvana u Skopje i Bitolu, što planiram za kraj godine.
Prevodim pjesme Borisa Domagoja Biletića i vjerojatno ćemo njegovu poeziju predstaviti u Čileu. Imam i neke projekte s Meksikom i Kolumbijom, a naravno, nastavlja se i vrlo uspješna suradnja s kubanskim književnicima.
Što još nisi ostvarila, a voljela bi?
Mislim da nikada neću imati svoju farmu s mnoštvom životinja, daleko od urbanoga svijeta. Svim ostalim sam vrlo zadovoljna, prije svega stoga što sam sve postigla svojim trudom.
Gradove najradije upoznaje pješačenjem / Fotografija Božica Brkan
Zacijelo si putujući svijetom upoznala i mnoge face. Tko te se osobito dojmio?
Ha, upoznala sam neke face. U Meksiku sam živjela u četvrti Polanco u kući rođaka nekadašnjeg meksičkog predsjednika Miguela de la Madrid y Hurtada. Ponekad bih u jednoj od kavana u koje smo zalazili srela Gabriela Garcíju Márqueza. (Godine 2008. kad je Hrvatska pri put bila predstavljena na Sajmu knjigau Guadalajari, naše je malo izaslanstvo objedovalo u istoj prostoriji s njim i talijanskim književnicima čija je zemlja bila Zemlja partner). Na sveučilištu UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) polazila sam predavanja kod Emanuela Carballa, bliskog prijatelja Carlosa Fuentesa.
U Čileu sam upoznala čitav niz političara i književnika. Bila sam profesorica bratu i teti političara i nekadašnjeg ministra poljoprivrede Carlosa Mladinica. Odvjetnik i diplomat Esteban Tomic, s kojim sam se družila u Santiagu, sin je jednoga od dvojice predsjedničkih kandidata hrvatskih korijena RadomiraTomica. Prevodila sam djela Roberta Ampuera, bivšega veleposlanika Čilea u Meksiku, bivšeg ministra kulture i sadašnjeg ministra vanjskih poslova Čilea.
Zaljubljenica u španjolski i Latinsku Ameriku, gospođa Lovrenčić nalazi prijatelje gdje god prođe: s gospodinom Wernerom, vozačem i vodičem u Bogoti / Fotografija Božica Brkan
Moj je prijatelj talijanski književnik Gaetano Longo, poznati novinar i bivši počasni konzul Kolumbije koji sada živi na Kubi. Poznajem Miguela Barneta, predsjednika Kubanskog udruženja umjetnika i književnika i političara, Alexa Pausidesa, predsjednika Društva kubanskih književnika čija je supruga Aetana kćerka slavnoga španjolskog pjesnika Rafaela Albertija…
Luka Budak je ravnatelj centra za Hrvatske studije na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu, svjetski poznati slikar Charles Bilich,velikan albanske kulture Xevahir Spahiu… Od naših su me se faca najviše dojmili nekadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora dr. Žarko Domljan, prof. dr. Zdravko Tomac i nažalost pokojni dr. sc. Ljubomir Antić kojima sam bila prevoditeljica kad je 1995. hrvatsko saborsko izaslanstvo posjetilo Punta Arenas.
S jednog predstavljanja u Ogrizoviću: Željka Lovrenčić s Nedom Mirandom Blažević Krietzman i Dunjom Detoni Dujmić / Fotografija Miljenko Brezak
Nekako mi se čini da Ti mnogi mogu pozavidjeti kako si uspješno spojila privatno i poslovno.
Da, to je ono što posebno volim – spajanje dva svijeta kojima pripadam. Primjerice, svjetski poznati čileanski književnik Antonio Skarmeta pisao je predgovor knjizi Drage Štambuka koju sam prevela i objavila u Čileu; akademik i pjesnik Andrés Morales Milohnic to je učinio za knjigu Mladena Machieda, također objavljenu u Čileu u mome prijevodu, a RobertoAmpueroza knjigu Mire Gavrana Zaboravljeni sin. Čileanski književnik Diego Munoz Valenzuela pisao je predgovor za moje Andske priče, a vodeći bolivijski književnik CesarVerduguez Gomezza knjigu Puentes. O poeziji Tomislava Marijana Bilosnića, koji je u Španjolskoj vrlo cijenjen, pisao je Alfredo Perez Alencart, o mome najnovijem izboru hrvatske poezije objavljenom u Kolumbiji pjesnik Eduardo Bechara Navratilova… Španjolski književnik Graciliano Martín Fumero pisao je o poeziji Zvonimira Baloga i Irene Vrkljan, pokojni španjolski pjesnik Fernadno Sabido Sánchez objavio je na svome portalu prijevode dvadesetak suvremenih hrvatskih pjesnika…
U obilasku Muzeja zlata / Fotografija Božica Brkan
Žena si od karijere?
Rekla bih da jesam. Pisanje i prevođenje moj su život. Sve je podređeno mome poslu koji je lijep, ali i naporan i zahtijeva puno odricanja. Ja nemam slobodne večeri ni vikende. Uvijek mi je nešto pri ruci što moram napraviti. Ali, često punim baterije u Starigradu Paklenici, gdje sve odiše spokojem. Uživam u pogledu na Velebit iz svoje radne sobe. A hodanje, vježbanje, ptičice na balkonu, mačak Tadija… Što još takva imaš, neki hobi?
Nešto što je počelo kao hobi pretvorilo se u životno opredjeljenje. Mislila sam da ću ostati u diplomatskoj službi i baviti se prevođenjem kao hobijem. Ali, politika je odlučila drugačije.
Fitnesom se bavim uz kraće ili duže prekide već tridesetak godina. Nije mi uvijek lako vježbati, ali znam da moram i tijelo to samo traži. Vježbanjem liječim bolna leđa, jer jako puno sjedim. Pomaže mi i da kilograme držim pod kontrolom budući da volim fino jesti, a moj suprug Mladen odlično kuha.
Središte Bogote: uvijek se nađe tema za ljudsko-pasji razgovor / Fotografija Božica Brkan
Obožavam životinje što sam vjerojatno naslijedila od oca koji je bio veterinar. U mojoj rodnoj kući u Koprivnici u vrtu je groblje mačaka koje sam imala od najranijih dana. Najviše sam voljela crnog angora mačka Šiška, a sad imam isto tako voljenog Tadiju. Jasno je po kome je dobio ime, jer mi je Dragutin Tadijanović bio prijatelj koji me je tješio kad je uginuo Šiško. Ptičice su na naš balkon stigle jedne hladne zime prije dvije godine i tu ostale. Uveseljavaju nas svojim nestašlucima. Hranimo dvije grlice, pet sjenica i pedesetak vrabaca. Dolaze i golubovi koji nisu dobrodošli, ali ne daju se smesti. Naše nas ptičice prepoznaju i jako se vesele kad svako jutro i navečer dobiju zrnje u svoje zdjelice, a posebice vikendima kad su na cjelodnevnoj prehrani.
Volim i konje. U Starigradu Paklenici kupujemo mrkvu i hranimo konje iz Nacionalnog parka Paklenica. Domari nas poznaju, a konji veselo ržu kad nas vide. Nažalost, dvoje od njih više nisu tu.
Životinjskih prijatelja imam širom svijeta – od iguana u Cartageni, preko dugonosih rakuna na Slapovima Iguazu, lisica i pingvina na Ognjenoj zemlji, alpaka u Punu do pasa u Punta Arenasu i na Uskršnjem otoku. Svima im je dobro uz nas, bez obzira koliko traje, jer im kupujemo hranu.
Što ti je još važno?
Zdravlje prije svega, duševni mir, suprugovo razumijevanje, posao, prijatelji i svi dragi ljudi širom svijeta koje znam. Koliko god mogu izbjegavam loše vibracije, zlobu i zavist….
stihom ću te raspiriti u gorućem grmu
svijet će svijetliti pobirući tvoje ugarke
Time se pjesnik za vazda pridružio velikanim hrvatske riječi na čakavici, kajkavici i štokavici: Zlatanu Jakšiću (1991.), Dragi Štambuku (1992.), Jakši Fiamengu (1993.), Božici Jelušić (1994.), Vesni Parun (1995.), Tonku Maroeviću (1997.), Ivanu Golubu (1998.), VlastiVrandečić Lebarić (1999.), Slavku Mihaliću (2000.), Dragutinu Tadijanoviću (2001.), Zvonimiru Mrkonjiću (2002.), Petru Gudelju (2003.), Sonji Manojlović (2004.), Tatjani Radovanović (2005.), Mati Ganzi (2006.), Jošku Božaniću (2007.), Mladenu Machiedu (2008.), Milku Valentu (2009.), Zoranu Kršulu (2010.), Igoru Zidiću (2011.), Anti Stamaću (2012.), Branimiru Bošnjaku (2013.), Ernestu Fišeru (2014.), Veselku Koronamu (2015.) i Delimiru Rešickom (2016.).
Imala sam čast govoriti o Tomislavu Domoviću. A tko je on? Vikipedijski, rodio se je 1. kolovoza 1964. u Zagrebu, gdje se školuje i studira na Prometnom, Pravnom i Filozofskom fakultetu. Od 1986. do 1992. radi u pošti kao šalterski službenik, a od 2003. do 2013. kao transportni radnik i djeljač pošte. Kao prema biografii nekoga slavnog avjetskog pisca, radio je i raznorazne druge poslove: kolpoter, novinar, prodavač, distributer audio i video medija, videotekar, sindikalni profesionalac, samostalni umjetnik, voditelj književnih tribina i urednik u izdavaštvu. Živi u Karlovcu.
Poeziju i prozu od ranih osamdesetih godina objavljuje staklo u brojnim časopisima, dnevnom tisku i na radiju. Sudjeluje na brojnim pjesničkim manifestacijama po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Uvršten je u više panorama i antologija hrvatskog pjesništva. Kao branitelj, uz drugo i autor scenarija za TV-seriju o ratnom Vukovaru, ponosi se što su njegovi stihovi, uz stihove samo još dvojice živuća pjesnika Tomislava Bajsića i Tomislava Čadeža, ugrađeni u kninski spomenik Domovinske zahvalnosti te što će se u novom kurikulumu naći u čitankama za osmoškolce. Član je DHP (Društva hrvatskih pisaca).
Sam se predstavlja kao samostalni umjetnik, jer je prije pet godina odlučio živjeti samo od pisanja, zatim kao hrvatski pjesnik te kao književnik, filnatrop.
Tomislav Domović u Selcima na Braču 10. kolovoza 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
Tomislav Domović objavio je samostalne knjige:
Heretik na 10 načina, SKUD I. G. Kovačić, Zagreb 1987. Pancir tastatura, Biblioteka Čermak, Zagreb, 1990. Junačke pjesme, Narodna biblioteka Danilo Kiš, Titov Vrbas, 1991. Živo blato, Durieux, Zagreb, 1992. Noć zaborava, Ating, Zagreb, 1992. Pozornica čežnje, Aurora, Zagreb, 1993. Službena verzija ljubavi, Perun, Zagreb, 1995. Budućnosti, daj da te ljepše slutim, Perun, Zagreb, 1996. Pjesnički manifest, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997. Bermudski trokut (kuautor s Hrvojem Barbirom i Milanom Maćešićem), Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka, Rijeka, 1997. Privremeno rumenilo, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 1998. Kožom uz kožu, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 2009. Imperativi, Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. Žeravica (izabrane pjesme), Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. – uz 35 godina stvaranja
Nagrade, priznanja i odličja:
1985.: Mak Dizdar, Stolac, 1. nagrada za pjesnički rukopis
1986.: Mladi graditelj, Brčko, 1. nagrada za pjesmu
1987.: Goran, Goranovo proljeće, Zagreb, 1. nagrada za neobjavljenu knjigu
1988.: Pečat varoši sremskokarlovačke, Brankovo kolo, Novi Sad, nagrada za knjigu Heretik na 10 načina
1991.: Festival jugoslavenske poezije mladih, Titov Vrbas, 1. nagrada žirija i 1. nagrada publike
1996.: Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za osobite zasluge u kulturi.
2017.: Maslinov vijenac na Manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na Braču
Tomislav Domović govori svoje stihove na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak
Iako knjige pjesnika kojem sve pjesme jedna su pjesma te njegove pjesme to itekako zaslužuju, kritičari i analitičari nisu se njima, nažalost, mnogo bavili, kako primjećuju i sami kritičari.
Miroslav Kirin o prvoj od petnaestak zbirka poezije, rukopisu Heretik na 10 načina 1987. nagrađenom Goranom za mlade pjesnike, ustvrdio je kako je posrijedi iznimno homogeno pisana zbirka nastala na marginama tada već posustale poezije jezičnoga iskustva te u dodiru s ponovno probuđenim neoegzistencijalizmom koji će svoju punu reafirmaciju doživjeti u devedesetim godinama.
Tonko Maroević, ugledni književnik i kritičar o Domovićevu je pjesništvu zapisao:
Cjelinom svojeg opusa Tomislav Domović je unio u hrvatsko pjesništvo svježinu i težinu neposrednoga iskustva, strast i žar kojim je ispisao i pozitivne i negativne aspekte vlastite egzistencije.
Franjo Nagulov o zbirci Imperativi 2018. piše:
Za sada možemo potvrditi obnovljivo svojstvo Domovićeva jezika zbog čega rukopis Imperativi karakterizira iznimna, gotovo mladenačka svježina, a kojim će se smjerom isti razvijati u budućnosti ostavit ćemo otvorenim pitanjem odbijajući svaku pomisao na lažni proročki diletantizam zahvaljujući kojemu je mjesta realnom književno-kritičarskom uvidu u pjesničku proizvodnju sve manje te zadovoljeni konstatacijom kako je (…) zbirka jednim od kvalitetnijih domaćih naslova (…) u godini iza nas, možda i šire.
Pjesnikinja i kritičarka Darija Žilić u recenziji ustvrđuje:
U posljednje vrijeme Domović ponovo intenzivno piše i razvija svoju poetiku. U rukopisu 100 ljubavnih i niti jedna više autor već naslovom sugerira da se nadovezuje na mediteransku tradiciju ljubavnog pjesništva (prisjetimo se Nerudine knjige 100 ljubavnih soneta. (…) Istovremeno slavi jednostavnost života: Samo će me dvije stvari tištiti/ Jesam li jutros, a zimski je dan, jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu. I upravo taj vitalizam, to slavljenje svakodnevnog života prožetom nekom univerzalnom ljubavi, to je smisao sjajnog pjesništva Tomislava Domovića.
Određujući se o vlastitu jeziku i stilu za internetski Jezik in fabula, ustvrdivši najprije kako njegova izričajnost nije sveta krava te kako su suradnja s lektorom i urednikom te intervencije u tekstu dobrodošle kao pozitivno otklanjanje mogućih nedoumica što bi remetile jasnoću i zbunjivale potencijalnog čitača, Domović odgovara:
Glavno obilježje vlastitog stila!? Pitanje je na koje bi lakše i preciznije odgovorili neutralni i rijetki poznavatelji mojeg pjesničkog rukopisa. Ali, ako moram u nekoliko riječi opisati temeljne strukturalne odrednice pjesničkih i jezičnih preokupacija, onda bih istaknuo učestalost asocijativnosti što se umrežuje s ulančanim metaforama tvoreći poetske cjeline u kojima dominiraju jezična bujnost, (pokatkad) barokna razbarušenost, a nerijetko ritmička eksplozivnost kao snažna i dojmljiva ekspresivnost za kojom posežem ne bi li potencijalni čitatelji u njoj pronašli versističku odgonetku za vlastitite doživljaje i iskustva.
Tri Tomislava, Domović. Čadež i Bajsić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Osobni moj pogled na Tomislava Domovića i njegovo djelo potraga je za odgovorom na pitanje: Što je nama Poezija danas? Danas, kada je Lijepa Riječ uz drugo, multimedijalno aktualna poput gostovanja u kafićima, kave za van i kao Poezija to go. Danas kad se misli da nitko ništa ne čita a ponajmanje poeziju, koja se uknjižuje u raritetnim primjercima te da ima više onih koji je pišu, pjesnika, od predanih čitatelja.
Tomislav Domović zahvaljujući upravo tome modernom vremenu, IT-vremenu, ima čitatelja, i to baš predanih, vjernih, kao rijetko koji od suvremenih hrvatskih pjesnika i poetesa. Nema mnogo ni pjesnika koji ustrajno, doslovce gotovo svaki dan, objavljuje književne tekstove na društvenim mrežama svima kojima je dnevna doza dobroga Teksa vitalno važna poput nekima betablokatora, regulatora šećera i slične terapije. Moguće je Domovića usporediti sa svakodnevnom objavom haiku SinišeMatasovića, mladoga i starijega, ne manje provokativnoga sisačkoga pjesnika SlavkaJandrička. Zatim ustrajne objave postova, katkad poezije a češće eseja, Božice Jelušić alias Flore Green, koje ona sjajno opisuje parfemskimtesterima. Ili pak SanjePilić, književnice koja je tekstove s interneta već i uknjižila. Sumnjam da će Domović, unatoč upornosti i visokoj razini te čitanosti, recimo biti nagrađen za književnost na internetu.
Tomislav Domović odnedavno je od svog profila na Facebooku izdvojio samo čistu poeziju, a čitatelji će vjerojatno ustrajno čitati te lajkati i šerati svog trubadura jednostavnog izričaja i jednostavnih tema, a iako ne s papira nego objavljeni elektronički – čak i na Youtubu, primjerice Moja Itaka, ljetni uradak, otočko čitanje iz prve…,
katkad, iz obzira prema čitatelju-gledatelju, kao s prošlogodišnjega čitanja na ovome trgu s naznakom: na razini gledljivosti.
No, Domovićevi jednostavni, stihovi bez interpunkcije, izrečeni pomalo starinski, ne gube na dubini jer je njihova tema vječna i jednako dade misliti. Uz drugo i: Što je nama ljubavdanas? Govoriti o njoj tako kako u versu piše i govori Tomislav Domović może samo istinski trubadur, svevremeni zaljubljenik u Nekoga, u Nešto. Nadam se da će biti mlađih kolega kritičara i e-knjiga i e-časopisa koji će dokazati kako nisu takve objave manje vrijedne od klasičnoga čitanja s papira. Meni je i praktičnije: kako knjigama označujem uši ondje kamo se želim opetovano vratiti, imale bi mi moguće i sve stranice s dvostrukim ušima, na onu i na ovu stranu, gore i dolje. Kako, da posudim Tomislava Domovića iz pjesme Tko te ljubi – u leglo stihova te ljubim, lakše mi je lajkati, pa šerati, kopirati u Word. U Riječ koja, vjerujem, traje i kad nije u bijeli brački kamen uklesana. Otrgla se Domoviću u trajanje.
Domovićev vapaj iz nove knjige iz pjesme Čekanje, pjesme koja tek traži svoju knjigu: Bože, vrati mi pjesmu!
Video zapis iz Selaca na Braču 10. kolovoza 2018.:
Poslije tri promocije u ožujku u Bogoti, gdje je i objavljena ove godine, u četvrtak, 26. travnja 2018. u zagrebačkoj Knjižnici I čitaonici Bogdan Ogrizović predstavljena je knjiga Encuentros / Susreti u izdanju kolumbijske izdavačke kuće Editorial Escarabajo.
Neda Miranda Blažević-Krietzman, Željka Lovrenčić i Dunja Detoni-Dujmić / Fotografija Miljenko Brezak
I podnaslovom knjiga otkriva sadržaj: pjesme dvanaestoro suvremenih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika u izboru antologičarke i prevoditeljice Željke Lovrenčić, koja je pročitala i uvod izdavača pjesnika Eduarda Bechare Navratilove.
Željka Lovrenčić i Drago Štambuk prije početka predstavljanja knjige Fotografija Miljenko Brezak
Autorica je ovaj put predstavljanje zamislila kao pjesnički troglas na hrvatskome, španjolskome i engleskome, a uz nju su sudjelovale i pjesnikinje iz izbora – Neda Miranda Blažević-Krietzman I Dunja Detoni-Dujmić.
Božica Brkan čita svoj Vermut / Fotografija Miljenko Brezak
Po pjesmu su na izvornome hrvatskom na španjolski pročitali i Drago Štambuk (1918.) te Božica Brkan (Vermut), a na španjolskom izbornica I prevoditeljica. Slična predstavljanja, prema riječima Željke Lovrenčić, slijede od Varaždina do Sesveta odnosno po mjestima dvanaestoro pjesnika iz knjige: Ivana Babića, Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Marijana Bilosnića, Nede Mirande Blažević-Krietzman, Dunje Detoni-Dujmić, Nikole Đuretića, Ernesta Fišera, Slavka Jendrička, Tomislava Milohanića, Luke Paljetka i Drage Štambuka.
