Oznaka: Dunja Detoni Dujmić

Mikročitanja / Hrvatski roman 2026.-2023. Dunje Detoni Dujmić – Umjesto kave 3. lipnja 2024.

Čast je svakom piscu da mu Dunja Detoni Dujmić napiše tekst o djelu. Baš je tako, vrlo precizno, rekla Lada Žigo Španić predstavljajući 24. svibnja 2024. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića proznu knjigu Mikročitanja / Hrvatski roman 2016.-2023., objavljenu kao i  knjiga poezije Arhipelag Galešnjak u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, samo godinu poslije, ove godine. Podijelile smo izdavača, knjižnicu, urednika Ivicu Matičevića i dan izlaska njezina i vrijeme udubljivanja, s mojom Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023. te sam višestruko ponosna. Pogotovo jer u svojoj s Interneta prenosim blog Ako sam ikada postojala Dunja i Maladunja – Umjesto kave, 25. listopada 2022. 

Nove knjige Dunje Detoni Dujmić (Foto Miljenko Brezak)
Književnica na predstavljanju (Foto Miljenko Bezak)

Spominjem tu kako je svojedobno, dok se još i nismo poznavale, pohvalno pisala o mojem romanu Rez / Leica-roma u 36 slika, V.B.Z., 2012., i kritiku objavila u Republici te u jednoj od prethodnih svojih knjiga kritike, a u najnovijoj objavljuje tekst o mojem najnovijem romanu Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2020., prethodno objavlje u časopisu Kolo (drugi tekstovi u knjizi objavljivani su i u Republici, Novoj istri, Zadarskoj smotri te e-časopisu Stav).

Početak teksta o romanu Privremeno neuporabljivo Božeice Brkan

A ponosim se ne samo na malome prostoru dubinskim, temeljitim, širokim, nipošto mikrotekstom, nego i naslovima koje je također analizirala: od Ciganina, ali najljepšeg i Slučaja vlastite pogibije Kristiana Novaka; Sjećanja šume, Proslave, Okretišta i Potopa Damira Karakaša; Stajske bolesti Slađane Bukovac; Opsega otpora Nede Mirande Blažević Krietzman; Tihoga rušenja i Plivača Ivice Prtenjače; Igrača i Divljakuše Marine Šur Puhlovski; Šofera i Muškarca u žutom kaputu Ludwiga Bauera; Crvene vode Jurice Pavičića; Špilberga Hrvoja Hitreca; Divljih Gusaka Julijane Adamović; Blata u dvorištu Ratka Cvetnića; Skica u ledu Josipa Mlakića; Schindlerova lifta Darka Cvijetića; Sve o sestri Robina Hooda Irene Lukšić; Oca od bronce Gorana Tribusona; Štićene osobe Pavla Pavličića; Nadohvata Ene Katarine Haler; Nevremena Nikole Đuretića; Pizzerie Europa Žarka Jovanovskoga; Putujućega kazališta i Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića; Vošickoga Marka Gregura; Punom parom u Europsku uniju Lade Žigo Španić; Ledenih haljina Milka Valenta; Sve o Križaniću Denisa Peričića do Broda za Issu Roberta Perišića i drugih.

Urednik Male knjiženice DHK i književni kritičar Antun Pavešković (Foto Miljenko Brezak)

Pomišljam:kad bi se samo našao jedan od ovih svuda oko nas kvazipisaca, kvazikritičara, kvaziantologičara itd. piarovski razvikanih i razbacanih po medijima i kasama da utroši za iščitavanje Dunjine knjige baš koliko je ona utrošila ma na samo jednu od analiziranih te na komparaciju s recentnim kontekstom. Iako fascinantne biografije sa dvadesetak objavljenih vrlo ozbiljnih i nagrađivanih knjiga, kako enciklopedijskih tako i kritika i poezije ovu svoju nazvat će nepretenciozno unatoč 64 naslova, i značenjski ih objedinjuje naslovom kojim je, kako uvodno kaže, željela sugerirati načine čitateljskih pristupa svakom trajno otvorenom djelu, izloženom najrazličitijim mogućnostima interpretativnih čitanja; potkrijepiti razloge upornog i preciznog traganja za dubinskim tajnama odabranih tekstova, iako svjesna kako niti jedno djelo nema jedinstveno ili konačno značenje, nego su nužna višestruka, ponovljiva, proturječna pa i subverzivna čitanja. Njima bi se naznačili makar i neznatni podaci prema nedostižnom idealu savršenoga čitateljskog pronicanja u bit teksta.

s promocije: govori književnica i kritičarka Lada Žigo Španić (Foto Miljenko Brezak)

Svoj izbornički pristup opisuje subjektivnim, a interpretacijski postupak je također ovisio o o tomu u kojoj je jeri uspjela posvojiti tekst, u isti čas biti u njemu i izvan njega, povremeno ga prihvatiti gotovo kao vlastito djelo i zatim oprezno izložiti osobnom književnokritičkom pogledu.
Stoga se i svi prilozi ove knjige mogu protumačiti kao moj osoban doprinos kreativnom čitanju jednog dijela suvremene hrvatske proze. Takvo se čitanje na najprirodniji način stapa s iskustvom pisanja, pričem je čitatelj uvijek pomalo i skriveni, pozadinski suautor djela.

Pjesnikinja i kitičarka Darija Žilić govorila je o Arhipelagu Galešnjak (Foto Božica Brkan)

U izboru je naglasak na autorima srednjeg i mlađeg naraštaja, pa iako nije zanemarena valorizacijska komponenta, uvršteni su i oni tekstovi koji ne predstavljaju vrhunska ostvarenja unutar piščeva opusa pa i cjelokupnoga hrvatskoga književnog korpusa, nego figuriraju i na druge načine, kao intrigantnije, obećavajuće paradigme, kadštro i u znaku efemerne dopadljivosti. Time se željelo pružiti simptomatičnu a pomalo nagovještajnu sliku žanrovski, poetološki, tematski pa i stilistički kreativne raznovrsnosti književnih pojava i izvedaba u određenom razdoblju.

Posveta svojim čitateljima (Foto Miljenko Brezak)

Željela je otkriti ono što je u fikcijskom svijetu umjetnički zanimljivo kao i naznačiti načine na koje taj svijet korespondira s iskustvenim područjima, znanjima i estetskim parametrima, duhom, kulturom te drugim životnim i uljudbenim oblicima naše suvremenosti.

Kolegice Božica Brkan i Lidija Dujić čestitaju Dunju Detoni Dujmić (Foto Miljenko Brezak)

Na predstavljanju knjiga Dunje Detoni Dujmić potkraj svibnja kod Jasne Kovačević u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića urednik Male knjižnice DHK i književni kritičar Antun Pavešković te književne kritičarke Lada Žigo Španić i Darija Žilić izdašno su častili autoricu kako je obradila sve relevantno u hrvatskoj prozi zadnjih godina, kako je izvan ideologiziranih krugova, kako i o ženskome pismu primjerice, govori u najboljem smislu. Dunja Detoni Dujmić slojevito iščitava tekst, s izuzetnim teoretičkim znanjem, a ispisuje ga bez teško razumljiva metajezika, kompetentno, ali ne superiorno iznad pisca, ne egocentrično kako to neki čine. Ona je piščev suputnik, čak i kad ga se na svojevrstan način trudi obraniti i od njega sama govoreći o njegovu prosedeu. Tako o prozi drugih, a tako i poeziju iz sebe.

Čovjeku dođe da se zapita, čulo se, zaslužuje li hrvatska književna scena – na kojoj postoje, što bi Pavešković rekao, nepismeni i pisci, a danas kad je lako tiskati knjigu i na najuglednijim natječajima jedva da je desetina zanatski suvislih – takvu knjigu i takvu autoricu.   

Dunja Detoni Dujmić u Kolu o romanu “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan

Kolo, časopis Matice Hrvatske (glavni urednik Ernest Fišer) u broju 4/2022. objavio je kritiku Dunje Detoni Dujmić romana Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022. koji s veseljem prenosimo u cijelosti:

Naslovnica Kola

Dunja Detoni Dujmić

Uvod u ironiju

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)

Uzevši u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom, posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih, tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno pripovijeda Milko Valent).

Dakle, čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.

Naime, glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima, ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom (koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih digresija).

Upravo to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše, usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas (neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa). Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«: »Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja – pomišljala je ironično« (str. 141.).

Pripovjedni subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik, sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke, autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.

Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.

20230117

Dunja Detoni Dujmić u Kolu o romanu “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan

Kolo, časopis Matice Hrvatske (glavni urednik Ernest Fišer) u broju 4/2022. objavio je kritiku Dunje Detoni Dujmić romana Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022. koji s veseljem prenosimo u cijelosti:

Naslovnica Kola

Dunja Detoni Dujmić

Uvod u ironiju

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)

Uzevši u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom, posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih, tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno pripovijeda Milko Valent).

Dakle, čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.

Naime, glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima, ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom (koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih digresija).

Upravo to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše, usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas (neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa). Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«: »Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja – pomišljala je ironično« (str. 141.).

Pripovjedni subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik, sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke, autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.

Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.

20230117

Ako sam ikada postojala: Dunja i Maladunja – Umjesto kave 25. listopada 2022.

Kakva lijepa večer u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u petak, 21. listopada 2022.! Od biljnog iznenađenja u obliku breberike, biljke prema kojoj nazvah buduću kajkavsko-čakavsku zbirku Breberika&Eklektika s Borisom Domagojem Biletićem u izdanju Kajkavskoga spravišča, čije ime u cvjećarnici ne znaju, do pribivanja kolegičinu predstavljanju poetese Anke Žagar koju ne vidjeh od vremena Knjižnice Mladost te do poduže kasnovečernje kave blizu Cvetnjaka! Baš primjereno Mjesecu hrvatske knjige.

Uz novu, prvu knjigu proze na hrvatskom, Željka Lovrenčić predstavila je i izbor stihova Dunje Detoni Dujmić na španjolskome / Foto Miljenko Brezak

Biakova je objavila knjigu Ako sam ikada postojala Dunje Detoni Dujmić, a uz autoricu su predstavili znanstvenik i književnik Tin Lemac, prevoditeljica i književnica Željka Lovrenčić i urednica Zorka Jekić, a tekstove je maestralno interpretirala nacionalna dramska prvakinja Branka Cvitković. Poslije osam zbirki poezije te raznoraznih drugih, sve vrlo serioznih knjiga, esejistica, leksikografkinja i urednica, objavila je i prvu proznu knjigu.

Dunja Detoni Dujmić sa svojom novom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Tijekom večeri nismo posve utvrdili radi li se o romanu o obiteljskome životu, dragulju izbrušenih rečenica (Jekić), tekstu ne nužno žanrovski određenome, zanimljive kompozicije, autobiografskom, snažne lirske proze (Lemac) ili tekstu u kome se vješto barata jezikom  pa i nije presudno da li je romansirana biografija, esejistički zapisi, romanu o ljubavi urbane, građanske djevojke i ruralnog momka iz velike obitelji u kojem se povremeno uz Dunju javlja i Maladunja kao simbol bijega iz stvarnosti (Lovrenčić). Možda je tekst književnici melem na dušu poslije smrti Ikića, voljenog supruga, u vrijeme korone? Čitam, uživam i nikako ne mogu odlučiti što je taj tekst. A nije ni važno do li – ljepote teksta. (I grafičkog oblikovanja: na naslovnici su Kola Marijana Detonija!) ProslovNa odeskim stubama počinje sjećanjem na i meni maestralan Ejzenštajnov film Oklopnjača Potemkin. I ne znam koliko sam ga puta odgledala, ne samo na filmologiji na komparatistici, gdje je diplomirala i Dunja, inače rođena Križevčanka.

Branka Cvitković čita / Foto Miljenko Brezak

Ipak, kao poziv na čitanje ove neobične knjige odabirem:

U DVORIŠTU
Najradije se penjem po granama golema trešnjina stabla u dvorištu. Stablo šuti i ne odbija me, pušta mi na volju. Grne mi pokazuju put prema vrhu. Ja sam glavna junakinja, u stakleniku  sam, palim motore, mogu sve na svijetu. Visinomjerom određujem dubinu ispod i iznad krošnje. Drvo diše u ritmu sa mnom, u pilotskoj kabini, pored bosih nogu. Katkad okrenem stablo naopako pa ono puže po meni. To je moja njihaljka koja visi o nebu. Svaki je njihaj bliz suncu i slobodan; čas sam kos, čas sam na brijegu, čas rujem pijeskom, prašna su mi stopala, zdenac je sve bliži i počinje teći unatrag kako bi se pročistio. I gradić se pročišćava, leti zajedno sa mnom, otkida se od oka, sagiba, sklanja mi ruke s vrata i širi se u zaletu. Svega se sjećam, samo ne znam zašto.

Predstavljači / Foto Miljenko Brezak

Dunju Detoni Dujmić poznavala sam samo preko tekstova, dok nije napisala baš temeljitu kritiku u Republici o mom romanu Rez/Leica-roman u 36 slika (VBZ, 2012.), a kritika je poslije objavljena i u knjizi književnih kritika Mala noćna čitanja (Alfa, 2014.).

Za uspomenu na lijepu večer: Željka Lovrenčić, Zorka Jekić, Dunja Detoni Dujmić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Tu i tamo pjesničkim bi se tekstovima susrele u zajedničkim panorama hrvatskoga pjesništva, a onda smo se zbližile žirirajući za Tina, rekla bih sličnim poetskim sklonostima. Kako ne bježim sudbini, nekako me je baš dotaklo što me je na dan promocije Facebook podsjetio na čitanje, također u Ogrizoviću, baš na isti datum 2021. sotuda na neki drugi dan 2018. godine, dakle prije korone, kad smo predstavljali knjigu Encuentros – Susreti, izbor 12 hrvatskih pjesnika na španjolskome Željke Lovrenčić, objavljene u Kolumbiji. Uz sjajnu domaćicu Jasnu Kovačević, na fotografiji Miljenka Brezaka radosne smo Dunja Detoni Dujmić, Željka Lovrenčić, Neda Miranda Blažević-Krietzman i ja. Sad se sjećamo Nede i čitamo neke nove tekstove, a uz ostalo i izbor Dunjinih stihova koji je Željka prevela na španjolski – Una paloma en el supermercado, Poesia escogida, Barcelona 2021.

Publika u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

Samo kritično, molim, Željka Lovrenčić! – Umjesto kave 5. travnja 2022.

U srijedu, 6. travnja 2022. u Društvu hrvatskih književnika voditeljica Tribine DHK Lada Žigo Španić publici će dvjema najnovijim knjigama predstaviti Željku Lovrenčić: prijevodom Priznajem da sam živio Pabla Nerude, prve cjelovite proze čileanskoga Nobelovca, u izdanju Iris Illyrica, 2020., odlično ocijenjenom i proglašenom Librom za vajik, (o kojoj sam pisala), te autorskom knjigom književnih kritika Samo kritično, molim, Biakova, Zagreb, 2021.

Željka Lovrenčić / Foto Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.

Izbor Samo kritično, molim, poduprt i Ministarstvom znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo je sastavio Ivan Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar Bekavac Basić.

Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić

Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.

Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.

Kako u svome prikazu navodi Vesna Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i najradije piše. Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.

U svojemu povelikom rasponu književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić, Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna Mimica iz Čilea…

Kritika knjige pjesama Božice Brkan

Subjektivno i s velikim veseljem dodajem na kraju, ali ne manje važno, kako je u izboru Samo kritično, molim dr. sc. Željka Lovrenčić objavila i kritiku Između tradicionalnosti i modernosti o mojoj pjesničkoj zbirci Nemoj mi to govoriti, Acumen, 2019., i kritiku Vodeći pjesnik hrvatske dijaspore u Mađarskoj o knjizi Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša-Đuretina, koju je priredio Đuro Vidmarović, također u izdanju Acumena, 2019. Uz to, objavila je i kritike o knjigama izabranih kritika Mala noćna čitanja Dunje Detoni Dujmić te Kraljevstvo za Ljerkinu knjigu i Književni ogledi Ljerke Car Matutinović, u kojima su objavljene kritike i drugih mojih knjiga proze i poezije (Rez, leica-roman u 36 slika; Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013; Život Večni).

20220403

Tin 2021. od rekordne 83 zbirke Smiljku Eveline Rudan!

Na rođendan velikoga pjesnika 5. srpnja u Vrgorcu tradicionalno je na svečanosti uz čitanje poezije uručena Nagrada „Tin Ujević“ za 2021. Obrazloženje Nagrade pročitala je Božica Brkan, objavljeno i na web stranici Društva hrvatskih književnika.

Božica Brkan čita Obrazloženje prosudbenoga povjerenstva / Foto Jure Divić

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Božica Brkan, predsjednica, te članovi Dunja Detoni Dujmić i Ivan Rogić Nehajev, jednoglasno je odlučilo da se Nagrada „Tin Ujević“ za 2021. dodijeli Evelini Rudan za zbirku pjesama Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) (Faktura, Zagreb, 2020.).

Prvi sastanak Povjerenstva za Tina 2021 u DHK 9. lipnja 2021.: Dunja detoni Dujmić, Božica Brkan, predsjednik DHK Zlatko Krilić, Tajniok DHK Marko Gregur i Ivan Rogić Nehajev / Foto Maja Kolman Maksimilijanović

Za Nagradu su prijavljene rekordne 83 knjige. Prosudbeno povjerenstvo procjenjuje kako su one reprezentativni uzorak ukupne produkcije hrvatskih pjesnika prošle godine te da bi bilo korisno podsjetiti da je suvremeno hrvatsko pjesništvo, barem statistički, autorski vrlo plodno te da se uspješno opire labirintskim klopkama tzv. oskudna vremena i uvijek prisutnim društvenim sklonostima zanemarivanju pjesničkih uvida i djela. Uočava također da su usuvremenom hrvatskom pjesništvu prisutne različite moderne/postmoderne autorske intencije. Pluralnost produkcije može se držati njegovim općim obilježjem, izraženijim nego u prethodnim razdobljima, ali i njegovom vrijednošću: svojevrsnim jamcem mladosti suvremenih hrvatskih pjesničkih radionica. Uočili smo također i da su knjige poslane na natječaj objavili vrlo različiti izdavači, počevši od samih autora pa sve do uspješnijih izdavačkih kuća s novim specijaliziranim bibliotekama te nam se čini ohrabrujućim i pohvalnim što u izdavačkim programima pjesničke knjige nisu uobičajeno manje važne u usporedbi s drugim žanrovima, ponajprije proznim. 

Gradonačelnik Vrgorca Mile Herceg, Žana Pervan Odak iz vrgoračkoga Centra za kulturu i Baštinu, Evelina Rudan, Božica Brkan i predsjednik DHK Zlatko Krilić / Foto Jure Divić

U potrazi za dobitnicom/dobitnikom Nagrade „Tin Ujević“ prosudbeno povjerenstvo priklonilo se svojevrsnom trokoraku. Do konačnog imena stigli smo odabirom i objavom najprije užeg izbora knjiga desetero pjesnika čije se autorske poetike međusobno bitno razlikuju, ali su srodne po natprosječnoj izvedbenoj kakvoći pjesničkog teksta tetemama nerijetko društveno aktualnima(npr. korona, potres i sl.):

Pune ruke Tina: Evelina Rudan s Božicom Brkan i Zlatkom Krilićem / Foto Jure Divić
  • Marija Dejanović: Dobrota razdvaja dan i noć (Sandorf, Zagreb, svibanj 2021.)
  • Lana Derkač: Hotel za mrtve (VBZ, Zagreb, studeni 2020.)
  • Monika Herceg: Vrijeme prije jezika (Fraktura, Zagreb, studeni 2020.)
  • Senko Karuza: Nestajanje (Meandar Media, Zagreb, studeni 2020.)
  • Andrijana Kos Lajtman, Damir Radić: Zarazna zona (Fraktura, Zagreb, travanj 2021.)
  • Irena Matijašević: Početak zrelosti (VBZ, Zagreb, listopad 2020.)
  • Ivica Prtenjača: Tišina i njezine olovke (VBZ, Zagreb, rujan 2020.)
  • Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo (Fraktura, Zagreb, ožujak 2021.)
  • Milorad Stojević: Hladni pogon (HDP, Zagreb, svibanj 2020.)
  • Marko Tomaš: Skratimo priču za glavu (VBZ, Zagreb, ožujak 2021.)

Izbor smo zatim suzili na pet pjesničkih knjiga, i to one Marije Dejanović, Lane Derkač, Senka Karuze, Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića te Eveline Rudan, poslije čega je prevladalo jedinstveno mišljenje članova Povjerenstva kako nagradu treba dodijeliti knjizi Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo.

Uoči svečanosti dodjele Tina: Evelina Rudan na crvenom tepihu / Foto Božica Brkan

Evelina Rudan rođena je u Puli 1971. Živi u Zagrebu, gdje na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predaje i istražuje veze usmene i pismene književnosti te oblike nove usmenosti. Prije Smiljka objavila je knjige: Sve ča mi rabi ovega prolića, 2000.; Posljednja topla noć, 2002.; Uvjerljiv vrt/Convincing Garden (u elektroničkom obliku), 2003.; Breki i ćuki, 2008.; Pristojne ptice, 2008. Objavila je i slikovnicu Kraljevićev san (s ilustratorom S. Nemetom), 2010.  Za stručnu knjigu Vile s Učke: žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja, 2016., nagrađena je na matičnom, Filozofskom fakultetu, iduće, 2017. Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), nagrađena je s više književnih nagrada (HAZU, Fran Galović i Ivan Goran Kovačić), ali to nije presuđivalo pri odlučivanju, iako se slučajno sretno poklopilo s odlukom Povjerenstva.

Naslovnica četverostruko nagrađene knjige već u drugom izdanju

Knjiga Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) teškobi se mogla uokviriti uobičajenim poimanjima i analizama poezije, štoviše, na radost raznorodnih čitatelja i znalaca – objavljena je i u ponovljenom izdanju – prerasta mnoge uobičajene okvire, počevši s određivanjem, primjerice, što uopće njezinih 40 tekstova jesu (pjesme, balade na mahove, stavci, zapisi…), a potom, iako napisana istarskom čakavštinom, nipošto se ne bi mogla ugurati u ladicu onoga što se obično određuje dijalektalnom poezijom.

Posveta pjesnikinje pjesnikinji, čakavke kajkavki

Evelina Rudan podrubno svakom stavku/pjesmi autorski dopisuje istoznačnice na hrvatskom štokavskom, ali to nije akademski dodatak nego trag iste autorske ruke kojom je napisan i tekst na hrvatskom čakavskom. Time nastaje svojevrsno prelijevanje čakavskog teksta prema štokavskom, a ovoga natrag prema čakavskom. Bez vidljivih pravila. Prije će biti da je vođeno nevidljivim komunikacijskim poljem, gdje su značenjske simbioze i osjetilne sinestezije usmenih gesta nekom vrsti očekivanih i normalnih događaja. Pa čitatelju i nije uvijek nužno, zbog toga, posezati svaki put za prijevodima nejasnih riječi, bilo čakavskih bilo štokavskih. Njihova je dvostrana točnost, zajamčena događajnošću samoga komunikacijskog polja, nagoviještena već i međusobnim mahanjem lirskih aktera i baladičnom dinamikom na mahove. Ovdje čakavski nije predmetom arheologijske obrane nego pulsirajućom stvarnošću koja crpi i energiju i poticaje iz širih i dubljih paradoksa govornih događaja. Dobitak i za čuvare zavičajnih zaliha i za pjesničke eksperimentatore. 

Laureatkinja zahvaljuje / Foto Božica Brkan

Drugo nezanemarivo obilježje teksta ove knjige očituje se u dubinskom otporu statičnosti teksta. Premda je tekst napisan, dakle, prinuđen je na svojevrsnu statiku koliko je biti napisan = biti slikom, on se tomu opire vraćajući se ustrajno protočnoj usmenosti, točnije, ritmovima svojih početaka i osjetilnosti imaginarnih govornikovih usta. Veza s njihovom tjelesnošću jamči tekstu navlastiti spoj vedrine i protočnosti kakve se, po pravilu, dopisuju događajima koji se događaju samo i isključivo prvi put. Nije u čakavskoj tradiciji to uvijek očito ali se zna kako u njoj glagol teći natkriljuje i gospodari, pa i zamjenjuje, glagol trčati i njemu bliske. Ne veli se: trči, nego: teci. Jednom nogama, drugi put baladom na mahove.

Evelina Rudan čita Smiljko i ja si mahnemo / Foto Božica Brkan

Tekst knjige je, dakako, tekstom sjećanja. Sjećanje nije jednako pamćenju, a u knjizi Rudanove sjećanje djeluje kao nevidljivi autor različitih mikroatlasa, u rasponu od istarskih ploča do zagrebačkih fakultetskih susjedstava, sredozemnih modrina do njujorških usputnica… Sjećanje polaže pravo na sav prostor svijeta kojega njegova živost čini valjanim kandidatom za sjećanje. No sve to nomadsko vrludanje sjećanja centrirano je, na drugoj strani oko jednog vremena/mjesta kada su/gdje susvi naši još živi. Njihova prisutnost povezuje u zajedničko i prisno komunikacijsko polje sve one koji (lirski) mahnu jedni na drugima: Smiljka, Vedrana, Evelinu… kao prve i posljednje baštinike djetinjstva. Među raznolikim pjesničkim uporabama (a i zlouporabama) sjećanja tekst Eveline Rudan djeluje kao svojevrsni podsjetnik na sve ono što priječi klizanju sjećanja u banalnost.

U knjizi Smiljko i ja si mahnemo nema velike povijesti, ali je od nje preuzeta narativna, pripovjedna metoda. Pa se 40 stavaka balade na mahove mogu čitati i kao 40 samostalnih, a međusobno povezanih, zapisa o onoj vrsti povijesti koja uživa povlašteno mjesto kandidata za zaborav. I ovdje je uočiti tragove otpora konvencionalnoj nadmoći velikih priča. Nema u toj drugoj povijesti čak puno ni same povijesti. Ali se u njoj smrt bližnjih, mrtvih kao amen, trajno odmiče od nestanka u apstrakciji. Povijest je najprije povijest onih koji su preživjeli. I koji u malim pričama, na mahove o tome govore.

Tinova kula u svečanim bojama / Foto Božica Brkan

            Mnoge čitatelje zbunjuje, a mnoge i zainteresira i naslovni, i opetovani početni stih svake od 40 balada na mahove u zbirci Smiljko i ja si mahnemo. U zbirci ističemo ritmičnost i primjetnu ritmiziranu izmjenu razgovornosti i narativnosti. Različite figure ponavljanja pridonose dinamici kazivanja kao i izrazitoj jezičnoj zaigranosti (istarska čakavština). Tematizira se prijateljstvo i različiti oblici međuljudskih komunikacija i to u različitim životnim dobima i disparatnim spoznajnim dosezima. Lirski je subjekt naklonjen detaljizmima i konkretnosti u prostoru i vremenu što napose dolazi do izražaja na bogatom leksičkom planu, a povremeno je sklon humoru i (auto)ironiji. Ritmiziranost se u tekstu primjećuje na više razina. Ponajprije na kombinaciji kolektivnih iskustava i individualnoga glasa, odnosno, jedan lik (glavni ženski subjekt) govori i iznosi svoje iskustvo, drugi lik (muški) povremeno sudjeluje i replicira. Zatim u pozadini su u širokom rasponu apostrofirani treći slušatelj te razni drugi sudionici u toj baladnoj priči. Potom na sustavnoj prepletenosti umjetničke i usmeno-književne tradicije te na prostornoj razvedenosti u rasponu od uže zavičajnosti (ruralna Istra i Zagreb) do čitava svijeta (npr.Sibir, Sueski kanal, Amerika i šire). Vremenska razvedenost primjećuje se u stalnim skokovima od naivnosti i jednostavnosti u djetinjstvu do sofisticirane spoznajne zrelosti koja uključuje različite oblike intertekstualnosti, kombinaciju visoke i niske kulture, citatnost, poznavanje književnosti, filozofije, znanosti i sl.  

Uoči svečanosti cvijeće i svijeće velikom Tinu: Joško Ševo, Božica Brkan, Zlatko Krilić, Evelina Rudan i Mile Herceg

Zaključno, jezična tvarnost teksta, živa protočnost kao otpor statičnosti teksta, oslobađanje sjećanja za istinu o živima te skladanje usporednih povijesti izvan apstrakcija velikih priča, uporišnim su postupcima knjige Eveline Rudan. „Tin Ujević“, prema ocjeni Povjerenstva, dolazi u prave ruke.

Za Prosudbeno povjerenstvo
Božica Brkan, predsjednica

Zagreb – Vrgorac, 5. srpnja 2021.

20210707

Dvanaest hrvatskih pjesnika Encuentros Željke Lovrenčić predstavljen u Zagrebu

         

Željka Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak

Poslije tri promocije u ožujku u Bogoti, gdje je i objavljena ove godine, u četvrtak, 26. travnja 2018. u zagrebačkoj Knjižnici I čitaonici Bogdan Ogrizović predstavljena je knjiga Encuentros / Susreti  u izdanju kolumbijske izdavačke kuće Editorial Escarabajo.

Neda Miranda Blažević-Krietzman, Željka Lovrenčić i Dunja Detoni-Dujmić / Fotografija Miljenko Brezak

I podnaslovom knjiga otkriva sadržaj: pjesme dvanaestoro suvremenih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika u izboru antologičarke i prevoditeljice Željke Lovrenčić, koja je pročitala i uvod izdavača pjesnika Eduarda Bechare Navratilove.

Željka Lovrenčić i Drago Štambuk prije početka predstavljanja knjige  Fotografija Miljenko Brezak

Autorica je ovaj put predstavljanje zamislila kao pjesnički troglas na hrvatskome, španjolskome i engleskome, a uz nju su sudjelovale i pjesnikinje iz izbora – Neda Miranda Blažević-Krietzman I Dunja Detoni-Dujmić.

Božica Brkan čita svoj Vermut / Fotografija Miljenko Brezak

Po pjesmu su na izvornome hrvatskom na španjolski pročitali i Drago Štambuk (1918.) te Božica Brkan (Vermut), a na španjolskom izbornica I prevoditeljica. Slična predstavljanja, prema riječima Željke Lovrenčić, slijede od Varaždina do Sesveta odnosno po mjestima dvanaestoro pjesnika iz knjige: Ivana Babića, Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Marijana Bilosnića, Nede Mirande Blažević-Krietzman, Dunje Detoni-Dujmić, Nikole Đuretića, Ernesta Fišera, Slavka Jendrička, Tomislava Milohanića, Luke Paljetka i Drage Štambuka.

20180427

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/
http://oblizeki.com/cokolada-i-kava-kao-kolumbijski-suvenir-i-umjetnost-21970
https://mojahrvatska.vecernji.hr/vijesti/bogota-encuentros-zeljka-lovrencic-knjiga-pjesnik-1232713
http://www.matis.hr/hr/naslovna/89-dogadanja/10989-u-bogoti-predstavljena-knjiga-encuentros
http://dhk.hr/medunarodni-projekti/hrvatska/predstavljanje-suvremene-hrvatske-poezije-u-kolumbiji
https://www.facebook.com/eduardobecharan/

I roman Rez u Malim noćnim čitanjima Dunje Detoni Dujmić

Detoni Dujmić, urednik Božidar Petrač i jedan od uvrštenih autora Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Autorica knjige Dunja Detoni Dujmić, urednik Božidar Petrač i jedan od uvrštenih autora Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Baš sam se obradovala uočivši na popisu knjiga što ih je otkupilo Ministarstvo kulture i naslov Mala noćna čitanja Dunje Detoni Dujmić. Kao da je moja. Ne zbog bliskoga nam zajedničkog izdavača, Alfe, nego zato što ta knjiga nije dosad naišla na odjeke prethodnih financijskih natječaja, unatoč tome što na gotovo 400 stranica ustrajna i danas rijetko ozbiljna i sustavna čitačica analizira hrvatski roman 2011.-1015.

Naslovnica

Tako ju je i podnaslovila, jer, kaže u proslovu, nastala je kao odjek moga petogodišnjeg intenzivnijega čitateljskog praćenja recentnoga hrvatskoga romanesknog stvaralaštva. Ta je knjiga istodobno i dokaz kako se iskustvo čitanja kadšto posve prirodno stapa s iskustvom pisanja pri čemu je čitatelj uvijek pomalo i suautor književnoga djela. Njezina se zbirka književnokritičkih prikaza i esejističkih interpretacija, kako autorica kaže, može promatrati i kao osoban prilog kreativnom čitanju suvremenih hrvatskih romana.

Početak teksta o romanu Rez B. Brkan

Objavljeno je sedamdesetak prikaza romana 58 autora pragmatično podijeljeno u pet ključnih grupa čiji nazivi otkrivaju i sadržaj: 1. Zagonetači i njihova djeca, 2. Štemeri, desperadosi, trajači, 3. Junaci svojih povijesti, 4. Uvrnuti potrošači zbilje i 5. Odred za ljubav. Nije naodmet: knjiga se otvara tekstom II. Kamera, snimka, rez o romanu Rez (2012.) Božice Brkan, o kojem Dunja Detoni Dujmić u Uvodu u knjigu piše:

Citat iz Uvoda

U romanu Božice Brkan Rez ratno-detekcijsko pismo premetnulo se na jezično zamjensko polje: stara krimishema zasjenjena je jezično diferenciranim diskursima urbanog i ruralnog podrijetla, koji stvaraju dostatnu tekstovnu napetost, pa akcijsko polje potisnuto ratnog krimena – gotovo miruje.

S predstavljanja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu; slijeva nadesno: Lada Žigo Šanić. Vinko brešić, Dunja Detoni Dujmić, Božidar Petrač i Tin Lemac / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu; slijeva nadesno: Lada Žigo Šanić. Vinko brešić, Dunja Detoni Dujmić, Božidar Petrač i Tin Lemac / Fotografija Miljenko Brezak

Na predstavljanju Malih noćnih čitanja – hrvatski roman 2011.-2015. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 15. studenoga 2017. uz autoricu Dunju Detoni Dujmić govorili su i prof. dr. sc. Vinko Brešić, dr. sc. Tin Lemac, Lada Žigo Španić i urednik Božidar Petrač.

20171213