Kolo, časopis Matice Hrvatske (glavni urednik Ernest Fišer) u broju 4/2022. objavio je kritiku Dunje Detoni Dujmić romana Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022. koji s veseljem prenosimo u cijelosti:
Dunja Detoni Dujmić
Uvod u ironiju
(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)
Uzevši u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom, posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih, tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno pripovijeda Milko Valent).
Dakle, čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.
Naime, glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima, ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom (koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih digresija).
Upravo to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše, usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas (neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa). Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«: »Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja – pomišljala je ironično« (str. 141.).
Pripovjedni subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik, sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke, autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.
Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.
20230117
