Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.
Izbor Samo kritično, molim,
poduprt i Ministarstvom
znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela
suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim
zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici
od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo
je sastavio Ivan
Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar
Bekavac Basić.
Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić
Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.
Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.
Kako u svome prikazu navodi Vesna
Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih
hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan,
Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak
da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i
najradije piše.Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu
proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna
Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure
Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu
Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.
U svojemu povelikom rasponu
književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa
slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige
eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike
Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su
zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić,
Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir
Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales
Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna
Mimica iz Čilea…
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Božica
Brkan, predsjednica, te članovi Dunja Detoni Dujmić i Ivan Rogić Nehajev,
jednoglasno je odlučilo da se Nagrada „Tin Ujević“ za 2021. dodijeli Evelini
Rudan za zbirku pjesama Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) (Faktura,
Zagreb, 2020.).
Prvi sastanak Povjerenstva za Tina 2021 u DHK 9. lipnja 2021.: Dunja detoni Dujmić, Božica Brkan, predsjednik DHK Zlatko Krilić, Tajniok DHK Marko Gregur i Ivan Rogić Nehajev / Foto Maja Kolman Maksimilijanović
Za Nagradu su prijavljene rekordne 83 knjige. Prosudbeno povjerenstvo procjenjuje kako su one reprezentativni uzorak ukupne produkcije hrvatskih pjesnika prošle godine te da bi bilo korisno podsjetiti da je suvremeno hrvatsko pjesništvo, barem statistički, autorski vrlo plodno te da se uspješno opire labirintskim klopkama tzv. oskudna vremena i uvijek prisutnim društvenim sklonostima zanemarivanju pjesničkih uvida i djela. Uočava također da su usuvremenom hrvatskom pjesništvu prisutne različite moderne/postmoderne autorske intencije. Pluralnost produkcije može se držati njegovim općim obilježjem, izraženijim nego u prethodnim razdobljima, ali i njegovom vrijednošću: svojevrsnim jamcem mladosti suvremenih hrvatskih pjesničkih radionica. Uočili smo također i da su knjige poslane na natječaj objavili vrlo različiti izdavači, počevši od samih autora pa sve do uspješnijih izdavačkih kuća s novim specijaliziranim bibliotekama te nam se čini ohrabrujućim i pohvalnim što u izdavačkim programima pjesničke knjige nisu uobičajeno manje važne u usporedbi s drugim žanrovima, ponajprije proznim.
Gradonačelnik Vrgorca Mile Herceg, Žana Pervan Odak iz vrgoračkoga Centra za kulturu i Baštinu, Evelina Rudan, Božica Brkan i predsjednik DHK Zlatko Krilić / Foto Jure Divić
U potrazi za dobitnicom/dobitnikom Nagrade „Tin Ujević“ prosudbeno povjerenstvo priklonilo se svojevrsnom trokoraku. Do konačnog imena stigli smo odabirom i objavom najprije užeg izbora knjiga desetero pjesnika čije se autorske poetike međusobno bitno razlikuju, ali su srodne po natprosječnoj izvedbenoj kakvoći pjesničkog teksta tetemama nerijetko društveno aktualnima(npr. korona, potres i sl.):
Pune ruke Tina: Evelina Rudan s Božicom Brkan i Zlatkom Krilićem / Foto Jure Divić
Marija
Dejanović: Dobrota razdvaja dan i noć (Sandorf, Zagreb, svibanj 2021.)
Lana Derkač: Hotel za mrtve
(VBZ, Zagreb, studeni 2020.)
Monika Herceg: Vrijeme prije jezika
(Fraktura, Zagreb, studeni 2020.)
Senko Karuza: Nestajanje
(Meandar Media, Zagreb, studeni 2020.)
Andrijana Kos Lajtman, Damir Radić: Zarazna
zona (Fraktura, Zagreb, travanj 2021.)
Irena Matijašević: Početak zrelosti
(VBZ, Zagreb, listopad 2020.)
Ivica Prtenjača: Tišina i njezine
olovke (VBZ, Zagreb, rujan 2020.)
Evelina Rudan: Smiljko i ja si
mahnemo (Fraktura, Zagreb, ožujak 2021.)
Milorad Stojević: Hladni pogon
(HDP, Zagreb, svibanj 2020.)
Marko
Tomaš: Skratimo priču za glavu (VBZ, Zagreb, ožujak 2021.)
Izbor smo zatim
suzili na pet pjesničkih knjiga, i to
one Marije Dejanović, Lane Derkač, Senka Karuze, Andrijane Kos Lajtman i
Damira Radića te Eveline Rudan, poslije čega je prevladalo jedinstveno
mišljenje članova Povjerenstva kako nagradu treba dodijeliti knjizi Eveline
Rudan Smiljko i ja si mahnemo.
Evelina Rudan rođena
je u Puli 1971. Živi u Zagrebu, gdje na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predaje i istražuje veze usmene i pismene
književnosti te oblike nove usmenosti. Prije Smiljka objavila je knjige:
Sve ča mi rabi ovega prolića, 2000.; Posljednja topla noć, 2002.;
Uvjerljiv vrt/Convincing Garden (u elektroničkom obliku), 2003.; Breki
i ćuki, 2008.; Pristojne ptice, 2008. Objavila je i slikovnicu Kraljevićev
san (s ilustratorom S. Nemetom), 2010.
Za stručnu knjigu Vile s Učke: žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna
bića predaja, 2016., nagrađena je na matičnom, Filozofskom fakultetu,
iduće, 2017. Smiljko i ja si mahnemo(balada na mahove),
nagrađena je s više književnih nagrada (HAZU, Fran Galović i Ivan Goran
Kovačić), ali to nije
presuđivalo pri odlučivanju, iako se slučajno sretno poklopilo s odlukom
Povjerenstva.
Naslovnica četverostruko nagrađene knjige već u drugom izdanju
Knjiga
Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) teškobi
se mogla uokviriti uobičajenim poimanjima i analizama poezije, štoviše, na
radost raznorodnih čitatelja i znalaca – objavljena je i u ponovljenom izdanju
– prerasta mnoge uobičajene okvire, počevši s određivanjem, primjerice, što
uopće njezinih 40 tekstova jesu (pjesme, baladena mahove,
stavci, zapisi…), a potom, iako napisana istarskom čakavštinom, nipošto se ne
bi mogla ugurati u ladicu onoga što se obično određuje dijalektalnom poezijom.
Posveta pjesnikinje pjesnikinji, čakavke kajkavki
Evelina
Rudan podrubno svakom stavku/pjesmi autorski dopisuje istoznačnice na hrvatskom
štokavskom, ali to nije akademski dodatak nego trag iste autorske ruke
kojom je napisan i tekst na hrvatskom čakavskom. Time nastaje svojevrsno prelijevanje
čakavskog teksta prema štokavskom, a ovoga natrag prema čakavskom. Bez
vidljivih pravila. Prije će biti da je vođeno nevidljivim komunikacijskim
poljem, gdje su značenjske simbioze i osjetilne sinestezije usmenih gesta nekom
vrsti očekivanih i normalnih događaja. Pa čitatelju i nije uvijek nužno,
zbog toga, posezati svaki put za prijevodima nejasnih riječi, bilo čakavskih
bilo štokavskih. Njihova je dvostrana točnost, zajamčena događajnošću samoga
komunikacijskog polja, nagoviještena već i međusobnim mahanjem lirskih
aktera i baladičnom dinamikom na mahove. Ovdje čakavski nije predmetom
arheologijske obrane nego pulsirajućom stvarnošću koja crpi i energiju i
poticaje iz širih i dubljih paradoksa govornih događaja. Dobitak i za čuvare
zavičajnih zaliha i za pjesničke eksperimentatore.
Laureatkinja zahvaljuje / Foto Božica Brkan
Drugo
nezanemarivo obilježje teksta ove knjige očituje se u dubinskom otporu
statičnosti teksta. Premda je tekst napisan, dakle, prinuđen je na svojevrsnu
statiku koliko je biti napisan = biti slikom, on se tomu opire vraćajući se
ustrajno protočnoj usmenosti,
točnije, ritmovima svojih početaka i osjetilnosti imaginarnih govornikovih
usta. Veza s njihovom tjelesnošću jamči tekstu navlastiti spoj vedrine i
protočnosti kakve se, po pravilu, dopisuju događajima koji se događaju samo i
isključivo prvi put. Nije u čakavskoj tradiciji to uvijek očito ali se zna kako
u njoj glagol teći natkriljuje i gospodari, pa i zamjenjuje, glagol trčati
i njemu bliske. Ne veli se: trči, nego: teci. Jednom nogama,
drugi put baladom na mahove.
Evelina Rudan čita Smiljko i ja si mahnemo / Foto Božica Brkan
Tekst
knjige je, dakako, tekstom sjećanja. Sjećanje nije jednako pamćenju, a u knjizi
Rudanove sjećanje djeluje kao nevidljivi autor različitih mikroatlasa, u
rasponu od istarskih ploča do zagrebačkih fakultetskih susjedstava, sredozemnih
modrina do njujorških usputnica… Sjećanje polaže pravo na sav prostor svijeta
kojega njegova živost čini valjanim kandidatom za sjećanje. No sve to nomadsko
vrludanje sjećanja centrirano je, na drugoj strani oko jednog vremena/mjesta
kada su/gdje susvi naši još živi. Njihova prisutnost
povezuje u zajedničko i prisno komunikacijsko polje sve one koji (lirski) mahnu
jedni na drugima: Smiljka, Vedrana, Evelinu… kao prve i posljednje baštinike
djetinjstva. Među raznolikim pjesničkim uporabama (a i zlouporabama) sjećanja
tekst Eveline Rudan djeluje kao svojevrsni podsjetnik na sve ono što priječi
klizanju sjećanja u banalnost.
U
knjizi Smiljko i ja si mahnemo nema velike povijesti, ali je od
nje preuzeta narativna, pripovjedna metoda. Pa se 40 stavaka balade na
mahove mogu čitati i kao 40 samostalnih, a međusobno povezanih, zapisa o
onoj vrsti povijesti koja uživa povlašteno mjesto kandidata za zaborav.
I ovdje je uočiti tragove otpora konvencionalnoj nadmoći velikih priča.
Nema u toj drugoj povijesti čak puno ni same povijesti. Ali se u njoj
smrt bližnjih, mrtvih kao amen, trajno odmiče od nestanka u apstrakciji.
Povijest je najprije povijest onih koji su preživjeli. I koji u malim pričama, na
mahove o tome govore.
Tinova kula u svečanim bojama / Foto Božica Brkan
Mnoge
čitatelje zbunjuje, a mnoge i zainteresira i naslovni, i opetovani početni stih
svake od 40 balada na mahove u zbirci Smiljko i ja si mahnemo. U
zbirci ističemo ritmičnost i primjetnu ritmiziranu izmjenu razgovornosti i
narativnosti. Različite figure ponavljanja pridonose dinamici kazivanja kao i
izrazitoj jezičnoj zaigranosti (istarska čakavština). Tematizira se
prijateljstvo i različiti oblici međuljudskih komunikacija i to u različitim
životnim dobima i disparatnim spoznajnim dosezima. Lirski je subjekt naklonjen
detaljizmima i konkretnosti u prostoru i vremenu što napose dolazi do izražaja
na bogatom leksičkom planu, a povremeno je sklon humoru i (auto)ironiji.
Ritmiziranost se u tekstu primjećuje na više razina. Ponajprije na kombinaciji
kolektivnih iskustava i individualnoga glasa, odnosno, jedan lik (glavni ženski
subjekt) govori i iznosi svoje iskustvo, drugi lik (muški) povremeno sudjeluje
i replicira. Zatim u pozadini su u širokom rasponu apostrofirani treći
slušatelj te razni drugi sudionici u toj baladnoj priči. Potom na sustavnoj
prepletenosti umjetničke i usmeno-književne tradicije te na prostornoj
razvedenosti u rasponu od uže zavičajnosti (ruralna Istra i Zagreb) do čitava
svijeta (npr.Sibir, Sueski kanal, Amerika i šire). Vremenska
razvedenost primjećuje se u stalnim skokovima od naivnosti i jednostavnosti u
djetinjstvu do sofisticirane spoznajne zrelosti koja uključuje različite oblike
intertekstualnosti, kombinaciju visoke i niske kulture, citatnost, poznavanje
književnosti, filozofije, znanosti i sl.
Uoči svečanosti cvijeće i svijeće velikom Tinu: Joško Ševo, Božica Brkan, Zlatko Krilić, Evelina Rudan i Mile Herceg
Zaključno, jezična tvarnost teksta, živa
protočnost kao otpor statičnosti teksta, oslobađanje sjećanja za istinu o
živima te skladanje usporednih povijesti izvan apstrakcija velikih
priča, uporišnim su postupcima knjige Eveline Rudan. „Tin Ujević“, prema
ocjeni Povjerenstva, dolazi u prave ruke.
Za Prosudbeno povjerenstvo Božica Brkan, predsjednica
Poslije tri promocije u ožujku u Bogoti, gdje je i objavljena ove godine, u četvrtak, 26. travnja 2018. u zagrebačkoj Knjižnici I čitaonici Bogdan Ogrizović predstavljena je knjiga Encuentros / Susreti u izdanju kolumbijske izdavačke kuće Editorial Escarabajo.
Neda Miranda Blažević-Krietzman, Željka Lovrenčić i Dunja Detoni-Dujmić / Fotografija Miljenko Brezak
I podnaslovom knjiga otkriva sadržaj: pjesme dvanaestoro suvremenih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika u izboru antologičarke i prevoditeljice Željke Lovrenčić, koja je pročitala i uvod izdavača pjesnika Eduarda Bechare Navratilove.
Željka Lovrenčić i Drago Štambuk prije početka predstavljanja knjige Fotografija Miljenko Brezak
Autorica je ovaj put predstavljanje zamislila kao pjesnički troglas na hrvatskome, španjolskome i engleskome, a uz nju su sudjelovale i pjesnikinje iz izbora – Neda Miranda Blažević-Krietzman I Dunja Detoni-Dujmić.
Božica Brkan čita svoj Vermut / Fotografija Miljenko Brezak
Po pjesmu su na izvornome hrvatskom na španjolski pročitali i Drago Štambuk (1918.) te Božica Brkan (Vermut), a na španjolskom izbornica I prevoditeljica. Slična predstavljanja, prema riječima Željke Lovrenčić, slijede od Varaždina do Sesveta odnosno po mjestima dvanaestoro pjesnika iz knjige: Ivana Babića, Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Marijana Bilosnića, Nede Mirande Blažević-Krietzman, Dunje Detoni-Dujmić, Nikole Đuretića, Ernesta Fišera, Slavka Jendrička, Tomislava Milohanića, Luke Paljetka i Drage Štambuka.
Autorica knjige Dunja Detoni Dujmić, urednik Božidar Petrač i jedan od uvrštenih autora Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Baš sam se obradovala uočivši na popisu knjiga što ih je otkupilo Ministarstvo kulture i naslov Mala noćna čitanjaDunje Detoni Dujmić. Kao da je moja. Ne zbog bliskoga nam zajedničkog izdavača, Alfe, nego zato što ta knjiga nije dosad naišla na odjeke prethodnih financijskih natječaja, unatoč tome što na gotovo 400 stranica ustrajna i danas rijetko ozbiljna i sustavna čitačica analizira hrvatski roman 2011.-1015.
Naslovnica
Tako ju je i podnaslovila, jer, kaže u proslovu, nastala je kao odjek moga petogodišnjeg intenzivnijega čitateljskog praćenja recentnoga hrvatskoga romanesknog stvaralaštva. Ta je knjiga istodobno i dokaz kako se iskustvo čitanja kadšto posve prirodno stapa s iskustvom pisanja pri čemu je čitatelj uvijek pomalo i suautor književnoga djela. Njezina se zbirka književnokritičkih prikaza i esejističkih interpretacija, kako autorica kaže, može promatrati i kao osoban prilog kreativnom čitanju suvremenih hrvatskih romana.
Početak teksta o romanu Rez B. Brkan
Objavljeno je sedamdesetak prikaza romana 58 autora pragmatično podijeljeno u pet ključnih grupa čiji nazivi otkrivaju i sadržaj: 1. Zagonetači i njihova djeca, 2. Štemeri, desperadosi, trajači, 3. Junaci svojih povijesti, 4. Uvrnuti potrošači zbilje i 5. Odred za ljubav. Nije naodmet: knjiga se otvara tekstom II. Kamera, snimka, rez o romanu Rez (2012.) Božice Brkan, o kojem Dunja Detoni Dujmić u Uvodu u knjigu piše:
Citat iz Uvoda
U romanu Božice Brkan Rez ratno-detekcijsko pismo premetnulo se na jezično zamjensko polje: stara krimishema zasjenjena je jezično diferenciranim diskursima urbanog i ruralnog podrijetla, koji stvaraju dostatnu tekstovnu napetost, pa akcijsko polje potisnuto ratnog krimena – gotovo miruje.
S predstavljanja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu; slijeva nadesno: Lada Žigo Šanić. Vinko brešić, Dunja Detoni Dujmić, Božidar Petrač i Tin Lemac / Fotografija Miljenko Brezak
Na predstavljanju Malih noćnih čitanja – hrvatski roman 2011.-2015. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 15. studenoga 2017. uz autoricu Dunju Detoni Dujmić govorili su i prof. dr. sc. Vinko Brešić, dr. sc. Tin Lemac, Lada Žigo Španić i urednik Božidar Petrač.