Oznaka: Đurđa Vukelić-Rožić

Ne dam se više navući u raspravu o tome deklinira li se haiku u hrvatskome ili ne, radije ga čitam prepuštajući se doživljaju, kako ga čovjek matematike i japanskog sentimenta Vladimir Devidé opisa, dvostruko čitanih trostiha od 12 do 20 slogova, najčešće 5-7-5. Najnoviji mi je povod svježa literatura s 4. Susreta hrvatskih haiđina u nedjelju 15. listopada 2017., na dan kad smo u Kloštar Ivaniću u okviru Mjeseca knjige imali i Moslavačke književne susrete Moslavina u srcu – časopis Iris i Haiku zbornik Ivanić-Grad 2016.-2017.

Nemali je trud u njih utrošila Udruga Tri rijeke, a posebice Rožići, Đurđa Vukelić-Rožić i Stjepan Rožić, organizirajući i ove godine natječaje na opće teme i temu buče te na engleskom, hrvatskim standardu i kajkavskome (pitam: a čakavski?). Na međunarodni se natječaj, recimo, odazvalo 72 pjesnika iz 26 zemalja! Oduševilo me osobito što haiku pišu i profesionalni književnici i amateri, i od gotovo 90, ali i u najmlađoj dobi. Kad bude netko prigovarao nastavnicima da se ne trude, odsad ću se sjetiti da su na na samo jedan od natječaja pristigli radovi 105 učenika iz 12 osnovnih škola (jedne čak i iz Rumunjske!), a iz OŠ Vežice s mentoricom Mihovilom Čeperić-Biljan pun autobus učenika koji su kvalitetom radova pomela takoreći cijelu svoju generaciju.

Jako se ponosim i svojim kučetom vrijednom i ambicioznom Sanjom Feltrin, mladom profesoricom i mentoricom triju pohvaljenih učenica iz OŠ Banova Jaruga. A tko se ne bi oduševio prvonagrađenom Dorom Zenko, učenicom 1. razreda OŠ Ivana Granđe iz Soblinca, PŠ Adamovec, koja je ispjevala: pospani vagon puzi / Ivanić je blizu/ nigdje buče nema. Čak i ne dvoji pravopisno o buči i bući! Za razliku od male Prigorke, jedna od drugonagrađenih, Zagorka Mia Čičko, 1. razred OŠ Oroslavje pjeva po domače: kak bučnica diši / babica ju je spekla / same zame.

S govorice male dvorane ivanićgradskoga Pučkog otvorenog učilišta prvi sam put govorila kao vrlo mlada, također početnica pjesnikinja, također u nekom nižem, a poslije i višem razredu, a zatim kao jedva gimnazijalka na nekoj omladinskoj konferenciji ranih sedamdesetih (valjda nešto o kulturi i mladima na selu jer imali smo u mojemu rodom Okešincu kazališnu grupu Točka!). A otkad je u Ivanić Gradu Bučijade, imala sam priliku govoriti o bučama kao agrokulturi s baštinskoga aspekta odnosno kako su se svinjske tikvanje i pečenice namnožile globalno i u nas unatrag nekih tridesetak godina u stotinama sorta. Tko danas ne poznaje hokkaido, nazvanu po japanskome otoku, ili butternut odličnu za juhu? Govorila sam o njima, a bome i pisala i s recentnoga agro i gastroaspekta, pa sam zatim agitirala o bučinu ulju, organizirala radionice… Čak sam počasna članica Udruge proizvođača bučina ulja Hrvatske!

Na nedavnoj 13. Bučijadi imala sam priliku uz Ryoheia Nakajime iz Veleposlanstva Japana te predsjednika Društva hrvatskih književnika Đuru Vidmarovića, obratiti se ponovno i punoj dvorani haiku pjesnika, iza a prije izložaba hajgi, ilustriranih haiku stihova odnosno oslikanih tradicionalno ili fotografijom.

Tko zna, a tko ne zna, Ivanić Grad je haiku-metropola u nas, a hrvatski haiku u svijetu visoko kotira i to ne samo u posljednje vrijeme. Nisam napisala ni jedan haiku – počastila sam pjesnike minijaturom Oblutak (Što da učinim od sebe da bih bila sasvim kao ti,/ bijela/ obla/ glatka,/ hladna/ šutjiva?) – ali mi je bliska pomisao o onome što činimo za sebe, a što za druge, o sebi unutar cijele prirode, o jednome trenutku ulovljenom u sitnu strogu formu, u kakvu sebe ne mogu suzbiti ni kad je sonet, a kamoli kad je haiku, makar i prihvatila opasku Tončija Petrasova Marovića kako je haiku prije svega postupak i odnos negoli pjesma.

Ali sam zato pisala o temama kao što je naš prvi haiku pjesnik Dubravko Ivančan (o seoskim motivima!), naslušala se barda Tomislava Marijana Bilosnića  o njegovim haiku te haiku Drage Štambuka. Ni prigodno zadana tema buče uz Bučijadu nije mi mrska, ako nadahnjuje. A očigledno nadahnjuje! I natječajima – raspisani su novi! – pridonosi uspoređivanju, vlastitu rastu, napretku. Osobito je to važno da ljudi ne budu tek puki konzumenti (ne buča!), da čitaju i slušaju, što je vrlo bitno za mlade i najmlađe da usvajaju i savladavaju kreativnost, nadahnuće, oplemenjuju izraz, izabiru ideju i stav, priklanjaju se disciplini formom (broju i rasporedu slogova) i određenom temom (buča, priroda, svijet oko sebe), zbližavaju s vlastitim životom i prirodom kroza lijepu književnost, stih. Pa i haiku, koji katkad na fejsu, kao ovih dana u izvedbi pjesnika Siniše Matasovića kaže: Pečeni krumpir/ I komad mrtve svinje/ Hrvatska jesen .

20171016 – 20171019

link

http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-2-veljace-2017-drago-stambuk-hram-u-stijeni-pounutrenje-brazila/

Umjesto kave 12. svibnja 2016.: Štambukov Kukurijek cvate u Japanu

Umjesto kave 19. travnja 2017.: Bilosnić Afrikom osvaja kontinent po kontinent

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-3-veljace-2017-tigar-tomislav-marijan-bilosnic/