29. Pjesnički susreti Drenovci 2018.

Božica Brkan i o svojem Oblutku učenicima u osnovnoj školi “Davorin Trstenjak” u Podgajcima Posavskim / Fotografija Miljenko Brezak

Svečanom dodjelom nagrada za 2018. na Središnjem književnom sijelu završili su u subotu navečer 29. Pjesnički susreti Drenovci 2018. a, nadahnuta slavnim Slavoncem Dragutinom Tadijanovićem i njegovom istoimenom pjesmom, povelja Visoka žuta žita za sveukupan književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti odijeljena je poetesi i fotografkinji Andriani Škunci.

Povelja “Visoka žuta žita” uručena književnici Andrijani Škunca / Fotografija Miljenko Brezak

Potpisnici priznanja su predsjednik DHK Zagreb Đuro Vidmarović i Andrija Matić, predsjednik Duhovnog hrašća. Priznanje Duhovnog hrašća književnici Maji Urban, pjesnikinji Osječanki uručeno je za najbolju slavonsku objavljenu zbirku između dvaju susreta. U kategoriji najbolji rukopisni prvijenac nagradu su ravnopravno podijelile autorice zbirke Forma teksta Ana Delimar i Viktorija Grgić te Denis Ćosić s rukopisnom zbirkom Burroughsova djeca. Općinska narodna knjižnica Drenovci, kao nakladnik, ugovorom se obvezala da će na 30. Pjesničkim susretima predstaviti obje zbirke. Ove su godine kao urednik Franjo Nagulov te, u ime izdavača Knjižnice Drenovci, ravnatelj Goran Pavlović, predstavili prošle godine nagrađen rukopis, a ove godine otisnutu zbirku pjesama Polaroid Anamarije Mutić.

Urednik knjige “Polaroid” Franjo Nagulov i autorica Anamarija Murić / Fotografija Miljenko Brezak
Prigodna razmjena knjiga: domaćin, ravnatelj Općinske narodne knjižnice Drenovci Goran Pavlović i književnica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Od 3. do 7. svibnja, ne samo u tome lijepom selu, nego po cijeloj Cvelferiji te knjižnicama u Vinkovcima i Vukovaru, pjesnici su govorili svoje pjesme i družili se na izletima, primjerice na savskoj obali ili u spačvanskoj šumi odnosno skromnom i čudesnom, drevnom marijanskom prošteništu Skrovite gospe Šumanovačke.

Nastup pjesnika i na središnjem književnom sijelu u Domu kulture u Drenovcima / Fotografija Miljenko Brezak
Sudionici 29. Pjesničkih susreta  “Drenovci 2018.” uz laureatkinju Andrianu Škunca / Fotografija Miljenko Brezak

Prema tradiciji, prve večeri u Poeziji ravnice predstavili su se HKUPD Stanislav Preprek iz Novoga Sada, sudionici Festivala domovinske poezije Vukovar i Udruga Sv. Mihovil Drenovci. Izuzetno zanimljivi bili su i susreti pjesnika s učenicima u školama u Drenovcima, Posavskim Podgajcima i Račinovcima.

Neposredno prije uručenja predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović potpisuje Povelju “Visoka žuta žita” / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnici u gostima u knjižnici u Vinkovcima / Fotografija Miljenko Brezak

Sudionici su abecednim redom: Božica Brkan, Diana Burazer Delalić, Denis Ćosić, Mirko Ćurić, Ana Delimar, Nikola Đuretić, Viktorija Grgić, Višna Lovrić Mencej, Ružica Martinović-Vlahović, Siniša Matasović, Anamarija Mutić, Franjo Nagulov, Marija Peakić Mikuljan, Andriana Škunca, Maja Urban i Đuro Vidmarović.

U ime Općine Drenovci sudionike je primio Andrija Matić / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnici na Savi na Kupalištu Račinovci / Fotografija Miljenko Brezak

Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH, Vukovarsko-srijemske županije i Općine Drenovci, 29. Pjesničke susrete Drenovci 2018. organizirali su DHK Zagreb, Ogranak Slavonsko-baranjsko-srijemski ogranak DHK, Općina Drenovci i Duhovno hrašće Drenovci, a izvršni organizator je Općinska narodna knjižnica Drenovci. Rijetko dobro. Čestitke!

Božica Brkan i Siniša Matasović na putu vlakom iz Siska i Zagreba u Vinkovce i prema Drenovcima / Fotografija Miljenko Brezak

2080507

Link na video zapis:

Kekavica Božice Brkan, emisija na HRT3 26. travnja u 21,20

Prenosimo http://hrtprikazuje.hrt.hr/359197/biljeske-o-jeziku

Bilješke o jeziku / 26. travnja na HRT3 u 21.20

Kekavica Božice Brkan

Književnica Božica Brkan o svojoj kekavici i svojim kekavskim temama

Kekavica je kajkavski govor kojim se govori (još uvijek) u dijelu Moslavine. Promovira ga hrvatska pjesnikinja, književnica, novinarka, blogerica, urednica, Božica Brkan.

Glas o kekavici pronosi svojim pjesmama, pripovijetkama, esejima. Napisala je i prvi moslavački roman na kekavici “Ledina”. Glavni likovi su žene iz obitelji Brkan od vremena doseljenja te obitelji u selo Okešinec do današnjih dana.

Kriška djeca Iz Društva Naša djeca Vladimir Nazor i Amaterskog kazališta Josip Badalić govore dramske tekstove i pjesme na kekavici koje je posebno za njih napisala Božice Brkan

Mlade i djecu uči kekavici duhovitim igrokazima i pjesmama s tematikom njezina djetinjstva iz 60-tih godina 20. stoljeća. O kekavici i Božici govore u emisiji Đuro Vidmarović,Ivan Brezak BrkanMarica KukorNada PosavecIvana Posavec Krivec i djeca iz amterskog kazališta “Josip Badalić” Križ.

Dio eksterijera snimljen u Križu

Scenaristica i urednica: Marija Vuković Siriščević
Redateljica: Tihana Kopsa
Snimatelj: Dražen Petrač
Montažerka: Irena Korpes

Kadrovi su snimani i na zagrebačkom Jarunu – nezaobilznom u životu Božice Brkan

Emisiju Bilješke o jeziku pratite i s pomoću multimedijske usluge HRTi.
*     *     *     *
Bilješke o jeziku stvarno su bilješke o različitim filološkim temama. Neke će biti zanimljive mnogima, a druge samo nekima. Meni su zanimljive sve jer govore o jeziku i o nevjerojatnome bogatstvu tema povezanih s njime, o iznimnim ljudima koji se jezikom bave s različitih znanstvenih gledišta. Počet ćemo s našim hrvatskim standardnim jezikom. Mnogi pitaju zašto materinski jezik uopće treba učiti kad svi znamo govoriti i svi se razumijemo. Doista, jezik kojim smo progovorili i naučili znamo. To je jezik naše uže zajednice, no jezik šire zajednice treba učiti. On je naš opći jezik, službeni, književni ili, kako se to u hrvatskome jezikoslovlju kaže, standardni , pojašnjava urednica emisije Marija Vuković Siriščević.

Audiozavršetak snimanja: autorica i urednica emisije Marija Vuković Siriščević i “tema” Božica Brkan

Fotografije sa snimanja priloga o kekavici Božice Brkan: Miljenko Brezak

Poezija s odojkom hranjenim mlijekom ili Pogled znutra v zutra – Umjesto kave 24. travnja 2018.

Na etnoimanju Večenaj u Goli dvije prijateljice i pjesnikinje, dvije Božice, Jeušić i Brkan kraj vetrenice kao sjećanja na istoimenu prvu zbirku pjesama Brkanove / Fotografija Miljenko Brezak

Još mamurnima od Noći knjige nije zgorega podvući crtu, sagledati stanje. Ma koliko nam svakidašnje crnilo zastire pogled, nekako se spašavam onom Zora puca, bit će dana Petra Preradovića čiju smo 200. obljetnicu rođenja proslavili jučer u Društvu hrvatskom književnika, odmah obilježivši i Dan hrvatske knjige u spomen na dan 1501. kad je Marko Marulić, Otac hrvatske književnosti, dogotovio Juditu. Zato je i Društvo hrvatskih književnika osnovano na taj dan 1900. Hrvatski sabor odlučio je o proglašenju Dana hrvatske knjige 1996., iako ni onda kao ni danas nisu mjerodavni baš ludi ni za knjigom, a još manje za književnicima i uopće umjetnicima ma koje fele, što se najbolje ogleda u financijskoj potpori.

Dobro ozračje sisačke Stihovnice i na fotografiji / Fotografija Miljenko Brezak

Međutim, a nadam se da ne griješim, čini mi se da se mi sami književnici međusobno podupiremo snažnije nego ikad. Umjesto oko bačene sve manje novčane kosti, klasičnoga divide et impera, nakon nekog vremena kao da smo se, jer valjda nam drugo i ne preostaje, usredotočili na svoju prirodu, bit, na – stvaranje!

Voditelji Pjesničkog maratona pjesnici Sonja Zubović i Ivan Babić / Fotografija Miljenko Brezak

Ovoga proljeća valjda samo vinari imaju više zajedničkih skupova, festivala, ocjenjivanja, ovoga i onoga, obilježavanja kojekakvih nagrada i sličnoga od nas. Da ih samo nabrojim, tekst bi bio poduži. Pjesnike uspoređujem s vinarima, jer ih najviše poznajem i znam koliko sami – kao i mi književnici – znaju uživati u rezultatima svoje kreacije, svome smislu i biti, dobrome vinu naime. Živjeli!

Pjesnički let: Božica Brkan i Ivan Babić na izložbi Stihotrona posvećenoj pjesnikinji / Fotografija Miljenko Brezak

A živjeli mi bogme i književnici i pisci, osobito pjesnici, pa i oni, kako bi rekao kolega Dražen Siriščević, koji će to tek postati, koji su našli svakojakih povoda – od Svjetskoga dana knjige i autorskih prava (jer se rodilo ili umrlo nekoliko velikana od Shakespearea dalje), Dana hrvatske knjige (od Marulića dalje), Noći knjige, Dana planeta Zemlje 23. travnja do redovitih tjednih i mjesečnih događanja – da neki tradicionalno već tko zna koji, a neki i prvi put organiziraju kod sebe doma druženje s čitanjem i slušanjem Lijepe Riječi.

Želimir Novak imao je čast da mu odlomak iz upravo objavljene zavičajne knjige pročita i gradonačelnik Nenad Panian / Fotografija Miljenko Brezak

Pretprošle sam subote bila na Stihovnici Siniše Matasovića u Sisku, u četvrtak na šestrosatnom 11. Pjesničkom maratonu Ivana Babića u Knjižnici Sesvete (s mojim Stihotronom!), u petak predstavismo knjigu u Gradskoj knjižnici Dugo Selo, u subotu smo već bili na 5. Pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama Đure Vidmarovića s predstavljanjem dvije knjige i čitanjem poezije (Lonjsko polje!), u nedjelju na 1. Festivalu pjesnika od Varaždina do Đurđevca (Drava!) Pogled znutra v zutra Božice Jelušić, koja i umorna ispisuje na Fejsu: Samo pozitiva! A da ne nabrajam što još sve slijedi.

Kolektivna “vatrogasna” u Piljenicama ispred Pakre / Fotografija Miljenko Brezak

Osobito me veseli što ne odustajemo. Od Poezije! Polemizira se katkad ironično, a katkad i bolno, o tome kome je dato (i koliko), a kome (uopće) nije (od love, talenta i ostaloga), ali se piše, čita, čita glasno, sluša strpljivo.

Za sjećanje s 5. pjesničkih susreta Rijeka, šuma, nebo: Alojz Buljan, Davor Šalat, Lana Derkač, domaćin Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Miljenko Brezak / Fotografija Damir Smetko

Ne odustaje se! I uživa u Ljepoti, Kreaciji. I vlastitoj i tuđoj. Taj nam Osjećaj, Doživljaj, pozitivno zajedništvo u tome nasuprot svemu oko nas, nitko ne može niti oduzeti, a niti na to naplatiti porez!

S rijekom Dravom iza i razigranim psom Zorom ispred – samo pjesnici u Ješkovu na 1. susretu Pogled znutra v zutra / Fotografija Miljenko Brezak

K tome, jer to mnoge zanima, dodajem oblizek o tome što pjesnici kusaju uz poeziju. Uvijek se nađe neki sponzor. Doznala sam tako, recimo, da Sisak ima odlične ćevape, a Sesvete pekarnice, Repušnica naše moslavačke kolače, a Piljenice Udrugu Mlinarice koja bi komotno mogla kuhati i za svadbe…

Pjesnička sudbina i odojak nas veže i spaja/ Fotografija Miljenko Brezak

A kad se ne nađe sponzor, pjesnici se pokriju onime što i koliko imaju. I knjige i prijevoz i (s)koštu, što bi rekli moji kajkavci, nekako ne samo skromno pokriju sami, nego na zajednički stol donesu i plodove drugoga svog rada, od paprenjaka, vanili kiflica i gibanica, likera, soka i vina iz vlastita podruma do pečena odojka hranjenog mlijekom (27 kila žive, a 19,5 čiste vage!), istina ne ptičjim, ali uz neizostavnu grajovu šalatu, ciganski grah i nadahnuto preludiranje na cimbalama. A od toga je, mi se vidi, nekak mam bolši i Pogled znutra v zutra!

20180423

Link

http://www.bozicabrkan.com/stihovnica-sisacka-umjesto-kave-16-travnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-na-stihotronu/

https://www.bozicabrkan.com/zelimir-novak-ostrnjanski-u-prvom-licu-umjesto-kave-20-travnja-2018/

http://lipovljani.hr/ispovijed-pjesnickih-dusa-u-kapelici-i-uz-pakru-u-piljenicama/

Vrijeme, vrijeme… – Umjesto kave 25. ožujka 2018.

Ljijana Marić, uime Matice hrvatske – Ogranak Požega uvodi upredstavljanje knjige Umrežena Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Požega / Fotografija Miljenko Brezak

Ne, neću uopće pisati o jutrošnjem proljetnom pomicanju vremena, jer vrijeme se meni drugačije pomiče i drugačije mjeri. Podsjetilo me na to gostovanje u Požegi, u petak, 23. ožujka 2018. Najprije sam s učenicima tamošnje Poljoprivredno-prehrambene škole pretresla ukratko zavičajnu i nacionalnu baštinu na globalnome stolu, uz fine pogačice koje su sami ispekli na pekarskom praktikumu. Učenika je sve manje u školi koja neprestano radi 133 godine!

Božica Brkan o zavičajnoj i nacionalnoj baštini na globalnome stolu u požeškoj Poljoprivredno-prehrambenoj školi / Fotografija Miljenko Brezak

A onda smo se dakako, usredotočili na lijepu književnost i na moju najnoviju knjigu priča Umrežena, pjesme, a i lijepi rose. Napisa moja Ljilja, Ljiljana Marić da nas čekaju radosna srca i raširenih ruku, ali ovo je bilo još bolje. Koliko novih ugodnih susreta i poznanstava! Od ravnateljice škole Marije Grgić, zatim voditeljice pekarskoga praktikuma Marije Marketanović Hadžić i niz drugih profesora i pedagoga, sve do Marije Ćorluke, profesorice hrvatskoga u Katoličkoj gimnaziji, koja je sjajno vodila moju književnu večer u Gradskoj knjižnici, i njezine učenice maturantice Maje Grgić, koja je izvrsno čitala moje (teške!) priče.

Pogačice iz školskog pekarskog praktikuma / Fotografija Miljenko Brezak
Marija Marketanović Hadžić, Marija Grgić, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Ljiljana Marić/ Fotografija Miljenko Brezak

, vrijeme mi je bilo relativno kao kad smo na filmologiji na zagrebačkoj komparatistici proučavali filmsko vrijeme na primjeru filmova Sergeja Ejzenštejna. Sjećate se mosta koji se diže, pa diže, pa diže…To je ono nešto što preskočiš i na što zaboraviš u stvarnome životu, katkad se nečega nebitnoga sjećajući kao nezaboravnoga. Irena Lukšić takva je, jedna od rijetkih, moja prijateljica: i kad se ne vidimo niti čujemo godinama, kao da smo se vidjele i razgovarale jučer.

Đuro Vidmarović s osobitim naglaskom na priče iz Umrežene Božice Brkan /Fotografija Miljenko Brezak

Rastezljivo, a zgusnuto vrijeme. Na primjer, nakon 24 godine u Požegi sam susrela dragu prijateljicu Rajnu Karan, više iz njezine nego iz moje mladosti. Igrala se s Legićima sjedeći na podu s mojim sinom Ivanom BB. Kći joj je u dobi kada smo se družile! Ljudi koji su nas davno povezali i povezivali izgubiše nam se putem, i njoj a i meni, katkad pomislim sa žalom, a eto mi povremeno komuniciramo elektroničkim sredstvima.

Maturantica Katoličke gmnazije Maja Grgić čita odlomke iz priča Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Odnekud se stvoriše i predragi mi Hruškari, Igor, s kojim stotinu godina komuniciram poslovno (opet vino!), i njegova supruga Zorica, s kojima smo se krasno družili i gastronautski, a onda i na ljetovanju u Malinskoj, povezaše nas Beleca i kava u toj uzmorskoj kavanici. I moj kolega i prijatelj Đuro Vidmarović u Zlatnoj dolini susreo se nakon godina i godina s Ivicom Bedeničićem, kolegom iz saborskih klupa kada je Hrvatska tek nastajala, nekadašnjim gradonačelnikom Samobora, a sada ravnateljem Katoličke gimnazije u Požegi.

Publika na predstavljanju književnice Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

A na kraju, Dane Matice hrvatske, koje smo odgađali zbog snježina, organizirala je Ljiljana Marić, sada kustosica i edukatorica u Gradskom muzeju Požega, a nekad u požeškome (jakome!) dopisništvu Večernjeg lista, prije nego je rastureno, važna novinarska faca poput Jelenka Topića i fotoreportera Duška Mirkovića, s kojima sam se također ponovno zagrlila i izljubila i podsjetila se i na Kulenijade koje smo godinama organizirali baš u Požegi, čak i za vrijeme rata, i stvarali Vrt, Večernjakov prilog četvrtkom. Zadnji smo se put uživo vidjeli u proljeće 2012. na predstavljanju projekta Muzej u loncu Maje Žebčević Matić, tada viša kustosice, a sadašnje ravnateljice Gradskoga muzeja Požege, Ljiljine šefice. (Kad smo se oko stola dobacivali kakva sam ja bila šefica, lijepo je čuti da smo mi bili – suradnici.) Lijepo je, baš ugodno i toplo, susretati se s razlogom i povodom, a u travnju imamo povod u Zagrebu – predstavljanje knjige Muzej u loncu. Ni godine, ni bolesti, ni prezaposlenost takvim malenim ljupkim trenucima odmoći ne mogu, jer, napokon, i naše je vrijeme, unatoč svemu pa i onom frankeštajnovskom u njemu, poput filmskoga, Ejzenštejnovoga, rastezljivo.

Susret nakon 24 godine: Rajna Karan i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

20180325

linkovi

https://youtu.be/MqzeP1XiJH0

http://oblizeki.com/muzej-u-loncu-%E2%80%93-istrazivacki-etnoblog-kao-pozeski-suvenir-zavicajnih-okusa-6843

http://oblizeki.com/ne-trebamo-nametati-svoja-jela-ali-moramo-biti-svjesni-da-smo-ono-sto-jedemo-a-i-ono-sto-smo-jeli-7101

http://slavonski.hr/dani-matice-hrvatske-u-pozegi-predstavljene-zbirke-prica-bozice-brkan-umrezena-i-zivot-vecni/

Đuro Vidmarović o knjizi “Život večni” Božice Brkan u “Hrvatskom slovu”

O novom prilogu moslavačkoj kajkavijani, knjizi kajkavskih priča“Zivot večni” Božice Brkan Đuro Vidmarović piše u rubrici Hrvatska književnost u“Hrvatskom slovu” broj 1194 od 9. ožujka 2018

Link na tekst: http://www.bozicabrkan.com/duro-vidmarovic-novi-prilog-bozice-brkan-moslavackoj-kajkaviani/

Đuro Vidmarović: NOVI PRILOG BOŽICE BRKAN MOSLAVAČKOJ KAJKAVIANI

Prenosimo kritiku Đure Vidmarovića o knjizi “Zivot večni” Božice Brkan, objavljenu u rubrici Hrvatska književnost u HRVATSKOM SLOVU broj 1194 od 9. ožujka 2018.:

Božica Brkan (Okešinec, Općina Križ.1955.) svojim dosadašnjim pjesničkim i proznim radovima dala je nezaobilazni doprinos moslavačkoj kajkavijani, odnosno književnosti pisanoj na jednom od moslavačkih kajkavskih idioma. Navodeći sintagmu moslavačka kajkavijana ne mislim suziti estetske dosege njezinih djela, ili ih svesti na regionalizam u negativnom smislu. Pojam regionalizam u književnosti također je dvojben i naša književna kritika ponekad ga tretira kao provincijalizam ili literaturu sputanu regionalnim ograničenjima i mogućim mentalitetima. Nasuprot ovakvom mišljenju, pisac ovih redaka regionalizmu pristupa na način kojim ga je tumačio veliki Antun Gustav Matoš. Književno djelo da bi bilo univerzalno mora imati korijen u nacionalnom i zavičajnom podneblju i kolektivnoj psihologiji, kulturi, vjeri i tradiciji, a poglavito jeziku. Naglašavam u ovom slučaju fenomen jezika kao bitnu odrednicu književnog stvaralaštva Božice Brkan. U svim njezinim djelima, pisanima na kajkavskoj varijanti rodnoga joj sela Okešinca, glavni „junak“, odnosno stožer poetske i prozne nadgradnje je materinski jokešinečki kekavski govor. Autorica je uspjela taj rodni govor pretvoriti u književnost. To ne bi bilo posebno značajno da se ne radi o govoru koji je gotovo u cijelosti nestao iz svakidašnje uporabe kao jezik društvenog općenja, osim kod nekoliko osoba starije životne dobi.

Božica Brkan je u rodnom selu Okešincu živjela u obitelj koja se poslije Drugoga svjetskog rata od brojne seljačke premetnula u tročlanu radničku, a poslije gimnazije u Križu studirala je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu komparatistiku i polonistiku te na Fakultetu političkih znanosti novinarstvo. (Ulomke vlastitoga životopisa sjajno je uklopila u roman „Ledína“). Radeći u novinarstvu Božica Brkan neprestano je objavljivala i poeziju, ljubiće pod pseudonimom) i gastrotekstove te kuharice u ogromnim tiražama. Osobito je zapažena etnografska, zavičajna čitanka „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) zbog toga što se u njoj afirmira moslavački baštinski identitet i što je u ovoj knjizi sadržaj pisan više književnim nego novinarskim diskursom. „Oblizeki – Moslavina na stolom“ držim početkom Božičine moslavačke kajkavijane.

Godine 1990. Božica Brkan je objavila neobičnu zbirku stihova pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ u kojoj je na poetskoj razini zablistao okešinečki kekavski idiom, a na predmetno-tematskoj razini čitateljima se otvorila panorama života u jednoj bivšoj moslavačkoj (banskoj) graničarskoj obiteljskoj zadruzi. Iako je poeziju objavljivala od srednjoškolskih dana, na kajkavskom narječju progovorila je tek u zreloj dobi i otad piše i na standardu i na kajkavskom te ga koristi i u pripovjetkama te u romanu „Rez – Leica – roman u 36 slika“, a iste godine je objavljeno i djelo enciklopedijskog formata „Kajkavska čitanka Božice Brkan“. Ova je knjiga odlukom Ministarstva prosvjete postala i pomoćno štivo u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Iste godine, vrlo plodne za autoricu, B. Brkan objavljuje vrlo zapaženu zbirku „Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU“ koja je nagrađena književnom nagradom „Katarina Patačić“ kao najbolja knjiga objavljenja te godine na kajkavskom narječju.

Nakon 2012. godine B. Brkan objavljuje niz pjesničkih i poetskih uradaka koje tiska u raznim časopisima i zbornicima, a intenzivno nastupa na brojnim književnim susretima i manifestacijama pjesništva, osobito na kajkavskom narječju. Književne radove nastale u ovom razdoblju objavljuje 2017. godine u dvije knjige, tiskane paralelno s istom grafičkom opremom i istim dizajnom. To su: „Život večni – knjiga kajkavskih priča“ koji želimo prikazati i „Umrežena – knjiga kratkih priča“.

Zbirku „Život večni“ autorica je obogatila vlastitim predgovorom, pisanim na hrvatskom književnom standardu, pod naslovom „Fikcija i fakcija, naracija, čiča – miča ili priča o mojoj priči“. Kao zaključak svome djelu priložila je tekst recenzije Zvonka Kovača pod naslovom „Kajkavske ženske priče Božice Brkan – ogled, predstavljanje“. Ovaj pogovor, na žalost, ne korespondira sa sadržajem knjige i o njemu sam kritički progovorio na drugome mjestu.

Zbirka kajkavskih priča „Život večni“ donosi 20 – tak književnih radova. Svi su oni pomno odabrani i čine konzistentnu cjelinu. Možemo ih promatrati s nekoliko motrišta: jezičnoga, etnografskoga, kulturološkoga, a najviše s estetskoga. Sva ta djela premda pisana na lokalnom idiomu nose u sebi univerzalne vrijednosti, a to su materinski jezik kao bitna odrednica samobitnosti pojedinca i zajednice, a zatim traženje harmonije sa sobom samim i okolinom, sklada, ljubavi, a poglavito komunikacije s drugim ljudima u određenim kompliciranim društvenim, obiteljskim i osobnim situacijama. Knjiga je pisana djelomično u duhu ironijske distance, a najviše tzv. galgen humora. Ovaj humor autorica vješto koristi pomalo na krležijanski način. Rječnik koji koristi, a koji je čudesno dobro sačuvala u vlastitoj memorijskoj pismohrani, omogućuje joj da svim sadržajima koje opisuje dade poseban osobni, zavičajni moslavački, regionalni, ali i etnički sadržaj. Upravo taj moment jezika kao kuće bitka u ovoj se knjizi nameće gotovo kao odrednica transcendentnog podrijetla svakog umjetničkog djela.

Navodim ulomak iz priče: „One kej piše slova“ :

„… Govorili su jenomu One kej piše slova. Kej da i si drugi ne pišeju slov? Pišeju, neg kej neg slova!

On je te špicnamet nasledil od svojega oca, a on pak od svojega. Isto kej i posel. Da su imeli nekej bi pametneše delali, kej se i bole isplati. Al nekak nesu. Gda drugač ne, more i tak.

Ludi nekak i nesu razmeli te niov posel. A čem su ga mejne razmeli, ne bi si mislil, nekak su dojnega više držali i navek bi jim dali više neg kej bi bila tarifa. Te najmlajši, zajni, ove dva pred nim su več duge leta pokojni, neju mejnal sa ta leta, samo bi, kak se jena država zišla i nastala nova, a to ne bilo tak gusto, premenil valutu“.

Jedna od najpotresnijih priča u ovoj knjizi nosi naslov „Crna trava“. Autorica je u njoj obradila „političku“ temu, bez navođenja o kome je riječ. Tek čitatelj koji poznaje naš kraj može iz konteksta otkriti o čemu je riječ.

„Pod grobjem dole raste crna trava. Navek su govorili. Šepičuč. Nigdar nes išel to ni pogledet. Nekak nes. Si su to moji jargani – tej jen, zaprav, kej je ostal z menu – prede več vidli i ja nes imel z kem iti. A de bi i priznal da mi je bilo špajsno i samomu krej te šume. (…) A bilo je to tak. Četrdesetpeta. Sam kraj rata, onoga velikoga. Drugoga. Te isti dan, nekoji su ustaši, tak se govorilo, a bilo je tu i naše dečkov, još bili vkopani v jene strane našega brega. I kak su bili vkopani, tak su i zakopani. A nekoji su i pobegli i nigdar se nisu vrnuli. A i nekoji su partizani, tak se pripovedalo, z druge strane več dospeli prek v Zagreb. A prinas se celu noč k nam čulo kak se puca negde dole prek Česme. Z druge strane. Znalo se da naš breg ne buju zaobišli“. Kada su partizani ušli u selo mjesni mladići su ih odlučili dočekati svečano sa barjakom. Tada je došlo do zločina: „Kej se dogodilo, niko po pravo ne zna. Naši domaći partizani, živičnaki, Bog zna de su bili te čas. Z temi našemi dečkmi nesu. Ovi stranjski kej su išli k nam bili su grdo srditi. Jako su puno svoje dečkov zgubili, dole negde su je i pokopali i veliki spomenik potle im deli. I grdo su vikali da kej naši imaju slaviti, kakvu pobedu? Čiju pobedu? Da kej ti naši imaju opče z tem. Da koje ne kej i pital. Da kej te crleni – beli – plavi. Naši su dečki došli z tem barjakom za svadbe, kej su imeli. Nesu bokci ni znali za zvezdu. Ni za crleni barjak. Ne to ni došlo do našega sela. Nesu ti dečki bili ničiji, v nikakve stranke. (…)

I se su je.

Do jenoga.

I tak su je ostavili.

Se je bilo crno kak se livada krvi napila.

Nesu je dali ni do grobja odvesti. Te par korakov. A kamoli domom, na skolke.

Nikakov ni križ ni niš nesu dali deti.

Nigde nesu dali ni imen napisati.

Kej da nigda nesu bili.

Bojali su se si. Matere su se po noči, po skriveč, išle tam plakat. Saka za sojega. Nekoje su imele i po dva i po tri sina jel sina i bratovoga sina i kakvoga kumička. A sveče su palile pod velikim križom. Na Sesvete i na Dušni je dan gorelo i dan i noč.

Tekar gda je došla ova zajna država, dole onem mam su petokraku odkrhali. Tobož se ne znalo ko. A gda su gobje širili, dali su deti kamen z imeni one ustašov, a tem našem dečkom spomenik napraviti. Veliki, z crnoga kamena. Prek dvajst dečkov, skorom trist. I napisali su se koji su to. Smelo se. Te nekakov z Zagreba zmislil je spomenik Crna trava“.

Navedena priča, objavljena u „Hrvatskom slovu“ i nagrađena nagradom „Dubravko Horvatić“, dio je povijesne stvarnosti i riječ je o zanimljivom odnosu fikcije i fakcije, o zločinu o kojem je Božica Brkan prva progovorila svojim literarnim jezikom. To je jedan od mnogobrojnih nekažnjenih zločina koji još uvijek opterećuju hrvatsku stvarnost. Znamo o kojem je selu ovdje riječ, a iz sadržaja je vidljivo kako je bez razloga ubijen cijeli mladi naraštaj muške populacije. Selo se od toga nikada nije oporavilo i danas je pred izumiranjem.

Zbirka „Život večni“ vrijedan je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Smatram kako bi sve objavljene priče, prevedene na književni standard imale jednaku estetsku razinu, emocionalni naboj i kulturološku danost.

Prigoda je pohvaliti uspješan dizajn ove knjige odnosno njezino grafičko oblikovanje kojem je autor Jenio Vukelić.

Đuro Vidmarović

U gostima kod Šenoe ili Šenoa nas veže i spaja – Umjesto kave 15. veljače 2018.

Uoči rođendana sjajnu mi je rođendansku proslavu u petak 9. veljače 2018. obilježila Jasmina Reis i Kuća Šenoa u Mallinovoj Zagrebu koju vodi, kako je to na Facebooku opisao i Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika i jedan od govornika te večeri kojoj je povod bio izlazak mojih dviju knjiga priča, Umrežene i Života večnoga.

Red Kućom Šenoa: Jasmina Reis, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Pred Kućom Šenoa: Jasmina Reis, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak

Dramska umjetnica Biserka Ipša nadahnuto je čitala ne samo pjesme, i štokavske i kajkavske, nego i priču Cohenove longplejke, za koju me je nadahnula upravo gospođa Jasmina, kojoj sam je i posvetila.

S književne večeri Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Biserka Ipša i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak
S književne večeri Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Biserka Ipša i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak

Izuzetno posvećenoj publici, među kojima je bilo i mojih Moslavaca iz Križa i Zagreba, Dugoselaca, mojih vjesnikovaca, kolegica s HTV i Radija Sljeme, glazbenica s kojima sam nekad nastupala čitajući pjesme i posve nepoznatih zaljubljenika u kulturu, prisjetila sam se i svojih – nisam ni mislila toliko brojnih – poveznica sa Šenoama.

Za uspomenu u Šenoinu naslonjaču, za radnim stolom: Božica Brkan i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Za uspomenu u Šenoinu naslonjaču, za radnim stolom: Božica Brkan i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Ispod Šenoina portreta: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jasmina reis i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
Ispod Šenoina portreta: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jasmina Reis i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak

Od najstarije lektirne s Augustom od jednoga od prvih usvojenih gesla Budi svoj! do Magdina paprenjaka i sličnih detalja od njegova Zlatareva zlata i Seljačke bune u mojemu prvom romanu Lift, politička melodrama. Potom sam uz Ivanku Biluš bila recenzenticom Biskupova sladopeka Marije i Zdenka Šenoa 1993. Tek sam sada prvi sam puta vidjela fotografiju s predstavljanja u Hotelu Palace na kojem sam govorila, a knjiga slastičara Alojza i njegovih potomaka bila mi je dio teme o hrvatskim slasticama na Zagrebačkom festivalu slastica te predavanja o Zagrebačkim adventskim slasticama u Klovićevim dvorima.

Predstavljanje Biskupskoga Sladopeka u Hotelu Palace, 10. prosinca 1993.: Božica Brkan, Zlatko i Marija Šenoa te urednica Avenka Žurić (Fptografija Božicar Bilopavlović, presnimljeno)
Predstavljanje Biskupskoga Sladopeka u Hotelu Palace, 10. prosinca 1993.: Božica Brkan, Zlatko i Marija Šenoa te urednica Avenka Žurić (Fotografija Božicar Bilopavlović, presnimljeno)

Ne jednom sam pisala o baisser (beze!) korama kako ih je gospođa Marija u velikoj zdjeli potrgala i pomiješala s crvenim voćem. Sjajna ideja. Također smo gotovo u nastavcima više godina u Večernjakovu Vrtu surađivale na priči o biljci koja je sa svojim vlasnicima iz Vukovara bježala u izbjeglištvo, pa se rasađivala pelcerima i vratila doma opisama i napokon u mojoj političkoj kolumni Pogled odozdo u Večernjem listuVukovarska muškatla. Skromno smo se zasladili, nazdravili, čak i zapjevali uz stare Šepecove ploče.

Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Križ u Zagrebu: Željko Prce, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jadranka Ivaković, Đurđa Arbanas, Ružica Bulava i Miljenko Brezak
Križ u Zagrebu: Željko Prce, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jadranka Ivaković, Đurđa Arbanas, Ružica Bulava i Miljenko Brezak

Posebice sam se raznježila zasjevši za fotografiranje u Šenoinu fotelju i radni stol s izuzetno ljubaznom domaćicom gospođom Reis te nad tekstom u knjizi dojmova što ga je zaista drščućom rukom i briljantnim oštrim umom zabilježio akademik, monsignor, profesor emeritus, dr. znanosti Ivan Golub, dijamentor:

Razumijevanje kalinovečkih ijokešinskih spominjanja i bez riječi: akademik Ivan Golub i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Razumijevanje kalinovečkih i jokešinskih spominjanja i bez riječi: akademik Ivan Golub i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

 

Iz knjige dojmova Kuće Šenoa
Iz knjige dojmova Kuće Šenoa

Ove večeri
posvećene prisutnoj
Božici Brkan
pod drevnim krovom
Šenoinih dvora
pogled mi se nameće
na naslov knjige
“Božica Brkan
Život VEČNI
knjiga kajkavskih priča”
neka mi nečujno šapću
pjesmu moju Moje vjerujem
Dok smo mladi,
dok smo snažni,
najradije molimo:
Vjerujem u Boga Svemogućega
Stvoritelja neba i zemlje.
kad klecaju koljena,
nazire se druga obala molimo:
Vjerujem u Uskrsnuće tijela
i ŽIVOT VJEČNI.

Đuro Vidmarović i Ivan Golub / Fotografija Miljenko Brezak
Đuro Vidmarović i Ivan Golub / Fotografija Miljenko Brezak
Prijateljstvo od vjesnikovskih dana: jasmina reis, Željko Morić, Miroslava Medić, Božica Brkan i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
Prijateljstvo od vjesnikovskih dana: jasmina Reis, Željko Morić, Miroslava Medić, Božica Brkan i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak

20180212 – 20180215

Video zapis:

U gostima kod Šenoe BOŽICA BRKAN Thumbnail image
 

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-listopada-2016-otvorena-kuca-senoa/
https://www.facebook.com/djuro.vidmarovic/posts/1829410613737212?pnref=story
https://www.bozicabrkan.com/senoa-i-stap-grofa-janka-draskovica-umjesto-kave-14-prosinca-2017/
https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542
http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=80619
https://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-o-zagrebackim-adventskim-slasticama-u-klovicevim-dvorima/

Novska od šestog perona Glavnog kolodvora do gaming poduzetničkog inkubatora – Umjesto kave 29. siječnja 2018.

Poslije svečanosti prijema novih članova DHK u Novskoj gradonačelnik Marin Piletić, ravnateljica knjižnice Darija Jež, predsjednik DHK Đuro Vidmarović i književnici Božica Brkan, Siniša Matasović stoje, a ispred njih sjede nove članica DHK Višnje Lovrić-Mencej, Kristina Semenjuk i Jasna Popović-Poje  / Fotografija Miljenko Brezak

Da sam dospjela napisati tekst s prošlotjednoga predstavljanja stihovima triju pjesnikinja Višnje Lovrić-Mencej, Kristine Semenjuk i Jasne Popović-Poje u Novskoj u povodu njihova primanja u Društvo hrvatskih književnika, bila bi to priča o lijepoj svečanosti u Gradskoj knjižnici Ante Jagar, koja je, kako to voli reći njezina ravnateljica Darija Jež, dnevni boravak njihova grada, a koja je i mene prije nekoliko godina počastila promocijom moje zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom.

O kolegicama je izvijestilo nekoliko lokalnih medija, uglavnom internetske stranice, a ja sad čekam kad će se neki radoznaliji medij zainteresirati da mladi gradonačelnik Marin Piletić predstavi svoj grad kao što je nama, sa suradnicima i kolegama, kao zanimljivo mjesto kulturnih i drugih zbivanja. Ako je kultura plijenila na početku, na kraju tjedna u Novskoj je moj sin netokrat Ivan Brezak Brkan bio svojim poslom, IT-ovskim. Piše na svom Facebooku:

Gradonačelnik Marin Piletić  o Novskoj – mjestu zanimljivih kulturnih i drugih zbivanja / Fotografija Miljenko Brezak

NOVI NANOBITI IZ NOVSKE?! Nemojte se iznenaditi ako će buduće nade hrvatskog razvoja igara dolaziti iz Novske, Siska i Moslavine. Upravo se, naime, u Novskoj u petak otvara inkubator koji će u – među ostalim – educirati klince u sisačko-moslavačkim osnovnim i srednjim školama. Game on!

Kako piše Netokracija, inkubator Pismo u Novskoj kani razvijati gaming studije – da o kompjutorskim igrama! – a voditelj projekta Mario Čelan opisuje kako su iz Europskoga fonda za regionalni razvitak dobili 25 milijuna kuna, od čega je pet milijuna bespovratno. Inkubator bez ljudi ništa ne vrijedi, zaključuje Netokracija. Što slijedi dalje, detaljnije čitajte ondje.

Pismo, nova vizura Novske

Zacijelo prepoznajete da se dobro plaćen posao zbog kojega se odlazi iz Hrvatske klinci žele raditi – doma. U Novskoj, Sisku, pa i mojoj Moslavini u koju smo mnoge generacije nas sa studija svakog vikenda išli doma s torbama prljava rublja za pranje i mišju na maminu hranu putničkim vlakom sa zagrebačkoga glavnokolodvorskog šestog perona. Još u pjesmi dijanovec iz ciklusa nemoj mi to govoriti pjevam sentimentalno: šesti peron za novsku na glavnom kolodvoru saki put/ (morti i des)…

Gradska knjižnica Ante Jagar: očigledan interes publike za kulturna događanja / Fotografija Miljenko brezak

Baš dok poslije svega što su već zatvorili, oni gore mijenjaju strukturu uz velike igre, kaneći zatvoriti i sisačku rafineriju, dvoje što će s kutinskom Petrokemijom – nije li INA nekad, kad je bila prva državna kompanija, dodjeljivala i važnu nacionalnu književnu nagradu!? – i dok to ne očekuju od njih, djeca nam ne odustaju. Ponosim se njima želeći im svaki uspjeh. Igricama, sve kao igrajući se, oni rade posao kojem crostarci nisu dorasli.

Sve manje čak i zemljopisna, i kulturna i gospodarska provincija uglavnom je u glavama, pa što bismo mi bili provincijalcima?

20180127

linkovi

http://www.netokracija.com/u-novskoj-se-otvara-iskljucivo-gaming-poduzetnicki-inkubator-145540

http://www.novska.in/kultura/svecani-skup-povodom-prijema-novljanskih-pjesnikinja-u-drustvo-hrvatskih-knjizevnika

http://www.radionovska.hr/kultura/4086-sve%C4%8Danost-povodom-ulaska-u-dhk-tri-novljanske-poetese.html

https://quirinusportal.com/2018/01/kratke-vijesti-24-01-2018/

Šest kajkavskih priča B. Brkan u časopisu Moslavačko zrcalo

 

Naslovnica Moslavačkoga zrcala

Nakon poprilično vremena na 320 stranica izašao je novi broj godište 5, br.1-2. 2017. Moslavačkog zrcala, časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske (glavni urednik Dražen Kovačević). Dosad je predstavljen u Kutini početkom studenoga, a 19. prosinca bit će predstavljen i u Palači Matice hrvatske u Zagrebu.

Iz kazala

Uvodna je tema Dragutina Pasarića i Matee Jalžečić Od pučkih domova do metropole kulture (o djelovanju Ogranka MH u Kutini). Od povijesnih tema Matea Jalžečić piše o Moslavačkome glasniku iz 1907. godine, Franko Mirošević o djelovanju HRSS (HSS) u Moslavini 1925./1926. godine, Đuro Vidmarović donosi Ratni dnevnik Stjepana Radinovića kao povijesni dokument, a Ivan Gračaković piše o kontinuitetu i opstojnosti lokalnih medija u Kutini.

Početak jedne od šest pripovjedaka

Vrlo je opsežna cjelina posvećena književnosti. Dražen Kovačević bavi se nekim moslavačkim vjerovanjima u djelima Mije Stuparića, različite uratke objavljuju Katarina Brkić, Tereza Salajpal, Davor Grgurić, Milan Ilić, Joško Sindik, Tomislav Marijan Bilosnić i Dražen Žetić.

Ledina – tema kritike Đ. Vidmarovića

Uz drugo, sa zajedničkim naslovom Na grobju objavljeno je i šest kekavskih priča Božice Brkan (stranice 191. – 221.): Karmine, Dve na grobu, List, Perut, Katice, Četrti muž. K tome u cjelini Prikazi, uz druge (Tin Lemac, Davor Šalat) objavljena je i opsežna kritika romana Ledina Božice Brkan iz pera Đure Vidmarovića Ledina kao višestruka paradigma str. 293. -306.)

20171213

Književna večer u Okešincu – Umjesto kave 18. prosinca 2017.

Selfi na kipec: mladi glumci badalićevci, njihova voditeljica Marica Kukor i Božica Brkan na okešinskoj pozornici / Fotografija Miljenko Brezak
Selfi na kipec: mladi glumci badalićevci Zara Broz, Jana Krivec, Lana Okanović, Borna Živković, Tamara Martinjak, Josip Čukelj, Mia Kuzmić, Matko Kepe i Daria Štajduhar, njihova voditeljica Marica Kukor i Božica Brkan na okešinskoj pozornici / Fotografija Miljenko Brezak

O, da, priznajem, u jednom se trenutku jesam zagrcnula, a i umalo smo uživo imali onu jednu moju književnu suzu (što mogu kad sam takav pisac!) iz priče Umrežena, naslovne iz jedne od dviju mojih knjiga koje smo u subotu, 16. prosinca 2017. predstavili u Okešincu.

S predstavljanja slijeva nadesno: slavica Moslavac, Božica Brkan, Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja slijeva nadesno: Slavica Moslavac, Božica Brkan, Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak

Bilo bi ona razumljiva i samo zbog ponovnoga susreta s rodnim selom, zavičajem, izvorištem, a kamoli ne zbog književne večeri kakve se ne bi posramilo ni moje Društvo hrvatskih književnika, gdje smo ih nedavno također predstavili. Tako je, uostalom, rekao predsjednik DHK Đuro Vidmarović, sa Slavicom Moslavac i Katarinom Brkić, osobito nadahnut predstavljač, koji je svoje viđenje započeo negirajući i parafrazirajući onu latinsku o tome kako nitko nije prorok u svojoj domovini. I to upravo zbog, malo je reći, izuzetno zanimljivih i slikovitih mojih prijašnjih promocija knjiga u Okešincu, već 2006.  Oblizeka – Moslavine za stolom i 2012. Kajkavska čitanka Božice Brkan te Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU.

Nada Posavec čita jednu od Božičnica Božice Brkan / Fotgorafija Miljenko Brezak
Nada Posavec čita jednu od Božičnica Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Sada zapravo i nismo samo predstavljali moje dvije najnovije knjige – druga je knjiga kajkavskih priča Život večni na čijoj su naslovnici dizajnera Jenija Vukelića mnogi prepoznali motiv najljepšega spomenika s kriškoga groblja – nego su organizatori Amatersko kazalište Josip Badalić Križ i Društvo naša djeca Vladimir Nazor Križ večer, zapravo i poslijepodne i večer, nazvali Kekavec sem od rođenja htijući predstaviti rad najmlađih.

Potpis za dr. Miru Mošničku / Fotgorafija Miljenko Brezak
Potpis za dr. Miru Mošničku / Fotografija Miljenko Brezak
S vesele radionice blagdanskih ukrasa / Fotografija Miljenko Brezak
S vesele radionice blagdanskih ukrasa / Fotografija Miljenko Brezak

Dječaci i djevojčice odlično su izveli sva tri igrokaza koja sam, upravo na kekavici, prethodnih godina napisala baš za njih za Kajkavijadu: Selfi na kipec, Žabari jel žabe na kolec i Sipčina. Uporne dr. Mira Mošnička, Palma Klun Posavec, Ivana Posavec Krivec i stručna voditeljica Marica Kukor zaista se mogu osvrnuti i unatrag više od dvadeset godina i vidjeti rezultate svoga rada (ne samo!) s najmlađima, bilo s humanitarnim oblizekima, bilo s glumcima koji su unatrag samo dva mjeseca imali tri premijere, nastup na nacionalnoj smotri u Poreču, za njih zahtjevnu jokešinsku večer.

Sa strinom Nanom Kondres, Velikom Sekom Katarinom Galić i Velikim Bratom Stjepanom Kondresom / Fotografija Miljenko Brezak
Sa strinom Nanom Kondres, Velikom Sekom Katarinom Galić i Velikim Bratom Stjepanom Kondresom / Fotografija Miljenko Brezak
Suradnik sam od...: Grafični dizajner Jenio Vukelić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Suradnik sam od…: Grafični dizajner Jenio Vukelić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Ako smo prije i svjesno i sentimentalno govorili kako se moja zavičajna kekavica svodi na nekoliko, danomice sve malobrojnijih govornika, sada se može reći kako je naš zavičajni govor ponovno živ, čak i na pozornici. Netko reče: Kako su djeca samosvjesna! Imaju i zbog čega biti. Tko se tome ne bi veselio? Uz to, jedan od mojih fb-prijatelja Dean Bek, inače mi nepoznati doseljenik u Okešinec i nikako izvorni govornik, obdario me je i trima pjesmama na tomu mojemu jeziku! A kako li su samo čitali odrasli Marina Bakin, Marica Kukor, Ivica Strugar, Jasenka Gotić i Nada Posavec, da sam pomislila: Pa jesu li to moji tekstovi!?

Kao na moslavačkoj svadbi: kuharice s oblizekima / Fotografija Božica Brkan
Kao na moslavačkoj svadbi: kuharice s oblizekima / Fotografija Božica Brkan
Oblizeki: sitni blagdanski kolačići / Fotografija Miljenko Brezak
Oblizeki: sitni blagdanski kolačići / Fotografija Miljenko Brezak
Smiljka Mihelja objašnjava Ivani Posavec Krivec kako razvlači tijesto za bučnicu / Fotografija Miljenko brezak
Smiljka Mihelja objašnjava Ivani Posavec Krivec kako razvlači tijesto za bučnicu / Fotografija Miljenko brezak

Kroz našu primijenjenu umjetnost i svakidašnjicu, katkad ne laku, te su se večeri neprestano probijali detalji povijesne memorije, od slavnih mojih zavičajaca Josipa Badalića i Milke Trnine, sipčinskih iskopina rimske vile, moslavačkoga spomen-kamena na Erdödyjeve selidbe cijelih sela pred Turcima u mađarskome Petrovu Selu, etnopovijesti uključujući i oblizeke – zar ste sumnjali: od božićnih kolačića do meni najdražih vankuša – s hrvatskoga i moslavačkoga stola, kao da ga je opet, i tu, rasprostro glasoviti Kezele.

Za uspomenu s književnicom B. brkan i dizajnerom J. Vukelićem: Stjepan Štefinšćak, Stjepan Peršun, Josip Kraljičković, Dobrila i Drago Kezele / Fotografija Miljenko Brezak
Za uspomenu s književnicom B. Brkan i dizajnerom J. Vukelićem: Stjepan Štefinšćak, Stjepan Peršun, Josip Kraljičković, Dobrila i Drago Kezele / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavčani barem za istim stolom / Fotografija Miljenko Brezak
Moji Moslavčani iz Kutine, Zagreba i Kloštra Ivanića za istom idejom i za istim stolom / Fotografija Miljenko Brezak

Nije nedostajalo ni božićnih ukrasa, jer su na posebnoj radionici djeca igrajući se sama oblikovala sjajne stvari. Podsjetilo me je to ne samo na djetinjstvo, i kroz pročitanu Božičnicu zajnu kako čuvam i kinč i kič svih svojih predaka, ali i kako sam sredinom sedamdesetih u istome domu kulture plesala maturalni ples, a kad sam bila brucošica na istoj smo pozornici mi omladinci i djeca koja nikad prije nisu bili u teatru imali Kazališnu družinu Točka i radili predstave. Otad je prošlo i 40 godina, a otkad sam, 1. siječnja 1968. objavila prvu pjesmu, uskoro će biti i točno pedeset godina!

Uza sve druge poslove, kad zatreba i voditeljica: Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak
Uza sve druge poslove, kad zatreba i voditeljica: Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak

Lijep je osjećaj što moj osebušek odavno nije samo moj i što raste prerastajući mene. Ako je poslije zagrebačke promocije kolega Dražen Vukov-Colić – doduše uz moje retorično pitanje: Jeste li posve sigurni? – ustvrdio kako je to bilo jedno prijateljsko predstavljanje, što bi tek rekao za okešinečko!? Nije ni ono moglo bez mojih, a i bez prijatelja lijepe riječi i lijepih doživljaja iz Zagreba, a pogotovo moslavačkih od Kutine, Popovače, Kloštra Ivanića, Ivanić Grada do Križa, Novoselca, Vezišća…?

Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak

Došli su oni koje to zanima, koji imaju što podijeliti. Stjepan Peršun, godinama organizator Milke Trnine u Vezišću zanimao se: A de su Jokešinčani? Dakako da je i njih bilo, neke nisam sam vidjela od prošle promocije, a neke bome i više od 30 godina. Bili su čak i oni kojih odavno više nema. Najviše ih je bilo pogotovo u mojoj literaturi. No, napokon, imam i odgovor na davnašnje pitanje kolegice Katarine Brkić, koja i sama piše, hoće li to što pišem doći do onih kojima je namijenjeno, hoće li oni to pročitati, jer je, vidim sada, namijenjeno i mogo šire negoli samo onima za kojem sam mislila da pišem.

Pljesak izvođačima poslije izvedbe igrokaza Žabari jel žabe na kolec / Fotografija Miljenko Brezak
Pljesak izvođačima poslije izvedbe igrokaza Žabari jel žabe na kolec / Fotografija Miljenko Brezak
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Pogled kroz predstavu u dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Pogled kroz predstavu u dio publike / Fotografija Miljenko Brezak

Baš mi je kolega Koprivničanin Darko Pero Pernjak drugo jutro esemesao: Pozdrav Božice, pročitao Život večni, odličan, životni kajkavski, tvoji iz Okešinca ti moraju za to spomenika napraviti. Posebna pohvala za priču Žleb, savršena je. Sukus ciklusa i majstorski napisana. Uživao sam čitajući. Odemesala sam mu odmah: Hvala ti, Baš smo sinoć imali promociju u mojem Okešincu. Jedno 60-70 ljudi iz cijele Moslavine. Klinci su izveli igrokaziće a odrasli pjesme i prozu. Đuro veli da je impresioniran i da se takve promocije ne bi posramio ni DHK…

Pjevao je i zbor Udruge Radost / Fotografija Miljenko Brezak
Pjevao je i zbor Udruge Radost / Fotografija Miljenko Brezak


Umjesto sentimentalnih skupnih i pojedinačnih zahvala kakve sam redala u večeri u Okešincu kojega je još u recenziji mojih Oblizeka Joža Skok prozvao mitskim, jednako od srca: Pa tko onda ne bi pisao? Misija Moslavina se nastavlja, a i sve moje druge misije.

20171216 – 20171217 – 20171218

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/etnoelementi-u-umrezenoj-i-zivotu-vecnom-bozice-brkan/

http://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/ https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

http://www.bozicabrkan.com/fikcija-i-fakcija-naracija-cica-mica-ili-prica-o-mojoj-prici-umjesto-kave-23-studenoga-2017/

http://www.bozicabrkan.com/sto-ti-je-vrijeme-sto-su-ti-tjedni/
https://www.bozicabrkan.com/zvonko-kovac-kajkavske-zenske-price-bozice-brkan/

https://www.bozicabrkan.com/na-kipec/

https://www.youtube.com/watch?v=lM44CIf3LYk

https://www.bozicabrkan.com/zabari-jel-zabe-na-kolec-praizvedeni-na-24-kajkavijadi/

https://www.youtube.com/watch?v=-jq8PbN8iXM

https://www.bozicabrkan.com/sipcina-u-izvedbi-dnd-kriz-na-kajkavijadi/

https://www.youtube.com/watch?v=QItrStthj8A