Vidmarovićeva knjiga Kijevski dnevnici na CD-u – Umjesto kave 13. prosinca 2017.

Đuro Vidmarović na predstavljanju svojih Kijevskih dnevnika / Fotografija Miljenko Brezak

Navijam da Đuro Vidmarović napiše svoja sjećanja, nešto autobiografsko. Otkako smo se prije nekoliko godina stjecajem prilika sprijateljili upravo uz duge kave često sudarajući se posve suprotnim mišljenjima i stavovima, rado bih da mogu – ne samo ja! – pročitati iz njegova, ugla književnika, književnog kritičara, profesora povijesti i življenjem moga zavičajca Moslavčanina, a isto tako i jednoga od parlamentaraca hrvatskih u jugoslavenskoj Skupštini i poslije u konstituirajućemu hrvatskome Saboru, jednoga od HDZ-ovih barakaša i jednoga iz prve postave (ne karijernih!) hrvatskih diplomata. Čini se da je shvatio da se požuriti mora, iako se o razlozima vjerojatno ne bismo suglasili.

O tome kako je kao prvi hrvatski veleposlanik poslije osamostaljivanja stigao u također novu, iza SSSR-a nastalu državu Ukrajinu, već je izuzetno zanimljivo pisao u putopisima, govorio na predavanjima, objavljivao u kolumnama i serijalima na internetu, a u listopadu 2017. je svoj tekst sažeo na 250 kartica teksta (s brojnim dokumentarnim fotografijama, kartama…) u samostalnu knjigu Kijevski dnevnici 2014. i 2015. objavljenu na CD-u!

Kijevski dnevnici Đure Vidmarovića na CD-u

Za gospodina je Vidmarovića, unatoč bivanju na internetu i društvenim mrežama, ta e-knjiga – piše: nekomercijalno izdanje, naklada 150 primjeraka – pravo je tehnološko čudo, uz napomenu da priželjkuje da se skupi novac i da se takva, nedvojbeno vrijedna knjiga može ipak otisnuti i listati. Izdavač Kijevskih dnevnika je Društvo za ukrajinsku kulturu. Predstavio ih je 12. prosinca 2017. u Društvu hrvatskih književnika (kome predsjedava, kao i Društvu hrvatsko-ukrajinskoga prijateljstva) prijateljima, kolegama književnicima, kolegama iz njegova Diplomatskog kluba, Ukrajincima i ukrajinistima, od katedre na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu do radoznalaca poput mene. Informacija nikad dovoljno.

Dakako, na ovo će izdanje viđenja zasigurno biti podijeljena, ponajprije politički, i tu Vidmarović zadržava stav koji će neki prozvati subjektivnim, a ja bih ga nazvala autorskim. Ispričao je, naime, kako se došavši služiti (1995.-1999.) i predstavljati svoju zemlju Hrvatsku upoznajući Ukrajinu, zaljubio se u nju i u Ukrajince. Prepoznao je komparativno mnoge (geopolitičke, povijesne, političke, kulturne…) sudbinske sličnosti s domovinom, pogotovo poslije Majdana, rata i okupacije i odcjepljenja ukrajinskog istoka. Poznato je kako je bezuspješna bila inicijativa tada europarlamentarca, sadašnjega hrvatskog premijera Plenkovića, o integraciji teritorija na način okupiranih hrvatskih krajeva u vlastitu državu.

Publika zaokupljena temom u dvorani DHK/ Fotografija Miljenko Brezak

Vidmarović stoga ukazuje ponajprije na važnost poštivanja međunarodnoga prava i, što je po meni, izuzetno važno, objektivnih javnih i pogotovo medijskih analiza u nas, u koje se mnogi upuštaju bez poznavanja osnovnih stvari o Ukrajini, zemlji o kojoj se govori, ili se govori iz različitih razloga utjecajnije ruske perspektive. Nije nam u tome pomoglo ni vlastito slično neugodno iskustvo. No, možemo se složiti i na zahirenost i u pustinjakov pupak zagledanoga, punoga predrasuda hrvatskoga medijskog prostora.

Upravo je to vrednije izdanje na naslovnici s čuvenim mozaikom iz kijevske katedrale Svete Sofije iz 12. stoljeća Maria orante prikazanom s zaštitnim vojničkim prslukom u kojem će svako tko bi iole htio moći iščitati i teme koje ga više zanimaju, bilo izvješće s lica mjesta s Majdana, središnjeg kijevskog Trg nezavisnosti (HINA, primjerice, nije našla razloga da Vidmarovićeve priloge objavi u aktualnom vremenu), bilo teme o religiji i crkvama te ruskom i ukrajinskom jeziku i tiskovinama i medijima, u Ukrajini, povijesnim i kulturološkim temama, rusofilstvu u nas i sličnim temama, ponekad zaista i bez razloga, a pogotovo bez državnoga interesa tabuiziranima. Katkad, nažalost, rezultat i banalnoga neosviještenog neznanja. Tko bi, primjerice jednoga Maleviča pojmio kao Ukrajinca?

U raspravi: Jevgenij Paščenko, šef Katedre ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak

Za Vidmarovića, koji i unutar obitelji ima razloga za zanimljive ukrajinsko-ruske rasprave, ovo je i osobno, a pogotovo intelektualno, kada stojiš nasuprot većini, hrabra i nadasve, s dubokim njegovim uvjerenjem prosvjetiteljska knjiga. A mene je, priznajem, izuzetno ganula priča o rodnoj kući meni omiljenoga Mihajla Bulgakova u Kijevu, gdje se govori samo ili ruski ili engleski.

A sad, idemo Kijevske dnevnike čitati ispočetka. Ne sumnjam da ću drugačije gledati i ponudu za novogodišnji doček u Ukrajini, Kijev i Lavov osam dana autobusom.

20171213

 

Predstavljene knjige priča “Umrežena” i “Život večni”

22, studenoga 2017. su u Društvu hrvatskih književnika predstavljene dvije zbirke, knjiga kratkih priča “Umrežena” te knjiga kajkavskih priča “Život večni” književnice, urednice i novinarke (naravno i blogerice)  Božice Brkan.

Predstavljači Miroslav Mićanović, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Lada Žigo Španić i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak

Izuzetan odaziv na premijerno predstavljanje, radi kojeg je u dvorani Društva hrvatskih književnika ponestalo mjesta za sve zainteresirane samo je potvrdio  veliko zanimanje i za nove knjige ove svestrane autorice ne samo stručne javnosti i kolega –  književnika i novinara, već i čitatelja, internetske i šire medijske javnosti.

Dio publike na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak

9. Koljnofski književni susreti

Teško je ne ostati ushićen pred činjenicom da još postoje te male oaze hrvatskoga jezika poput tvrđave o čije su se zidove razbijali brojni vihori i nedaće. Negdje su bedemi čvrsti, a negdje stoje još samo kao tužni svjedoci nekadašnje žilavosti, zapisao je Đuro Vidmarović o stanju u Gradišću, i s mađarske i s austrijske strane, a podijeljenome već stotinu godinu, gdje se osobito poslije pada željezne zavjese i otvaranjem EU-granica posljednjih godina zorno iskazuje neprirodna ispresjeckanost i gdje se i nakon pola tisućljeća pamte više ili manje velike seobe pred Turcima i još, kako rado kažu, stari jezik, koji je u austrijskome dijelu i standardiziran.

Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem / Fotografija Oblizeki
Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem: slijeva nadesno Darko Pero Pernjak, Nikša Krpetić Nenad Piskač, Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Josip Petrlić Pjer, Siniša Matasović, Božica Brkan i Zoran Bošković / Fotografija Miljenko Brezak

Objavljen i zbornik Susreta

Iduće godine početkom studenoga nadamo se ponovnom susretu hrvatskih književnika iz Hrvatske, ali i iz Mađarske, Austrije i Slovačke na jubilarnim 10. Koljnofskim književnim susretima. Nedavni, 9. Koljnofski književni susreti od 9. do 12. studenoga 2017. – meni treći – bili su mi najljepši i najsadržajniji dosad, a na njima su iz Hrvatske sudjelovali Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Nikša Krpetić, Zoran Bošković, Miljenko Brezak, Nenad Piskač, Darko Pero Pernjak, Josip Petrlić Pjer i Siniša Matasović, iz Austrije Jurica Ćenar, Herbert Gassner, Doroteja Zeichmann i Ana Šoretić, iz Mađarske Timea Horvat, Šandor Horvat te, dakako, Franjo Pajrić, duša događanja te njegov ustrajni organizator i sponzor.

Poslije predstavljanja u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije predstavljanja zbornika Koljnofskih književnih susreta i svoga rada u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave  / Fotografija Miljenko Brezak

Nije nevažno, uz Maticu hrvatsku i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Mađarskoj i druge brojne organizacije, ove se godine prvi put u tome nizu skromno javlja i Društvo hrvatskih književnika, iako su kroz desetljeće gradišćanskim Hrvatskim u pohode dolazili brojni uglednih njegovi članovi i intelektualci.

Moslavčani u Petrovu Self: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavčani u Petrovu Selu: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak

Ubaštinjavanje

S velikim veseljem ističem i kako je prvi put u izdanju Čakavske katedre Šopron, Matice hrvatske Šopron, Udruge Hrvati i ENC GRAH Kume objavljen i zbornik Svi naši književni susreti 1. (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), zamišljen već od prvoga susreta, koji je predložio opravo Đuro Vidmarović, danas predsjednik DHK, koji je izuzetno pridonio da se gradišćanski književnici i gradišćanska književnosti prepoznaju ne samo u cijelome Gradišću nego i u domovini i da se prepoznatljivo ubaštine u nacionalnu hrvatsku književnost.

Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan
Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan

Zbornik s uvodom Franje Pajrića predstavlja Timeu Horvat, Lajoša Škrapića, Eneriku Bijač, Božicu Brkan, Anu Šoretić, Doroteju Zaichmann tođ. Lipković, Đuru Vidmarovića (s usporedbom Koljnofa u razmaku od prvoga posjeta 1974. do danas!), Igora Šipića, Tomislava Marijana Bilosnića, Marka Gregura, Juricu Ćenara, Nenada Piskača, Josipa Paladu, Herbert Gassnera, Božidara Glavinu, Darka Peru Pernjaka, Šandora Horvata i Nikšu Krpetića. U očekivanome nastavku trebali bi uslijediti književnici koji su se također susretali poput Nikole Benčića, Ernesta Fišera, Petera Tyrana, Nevenke Nekić, Milana Frčka, Drage Čondrića, Mile Pešorde, Dragutina Pasarića, Roberta Mlinarca, Mladena Levaka i drugih.

Josip Petrić Pjer u školi u Petrovu Selu / Fotografija Miljenko Brezak

Gost i Veleposlanik RH u Mađarskoj dr. sc. Mladen Andrlić

S obzirom na različite, i stare i nove podijeljenosti kako unutar Hrvata u Mađarskoj, zatim Hrvata u Austriji, tako i gradišćanskih Hrvata, dobrodošao je u Koljnof ili mađarski Kópháza, i dolazak hrvatskoga veleposlanika u Mađarskoj dr. sc. Mladena Andrlića sa suradnicima kako ne bi ubrzano dalje slabile nejake veze sa starom domovinom, budući da, pojednostavljeno, osim sentimentalnih, uglavnom u novim naraštajima i nema motiva niti prema zemlji niti prema jeziku, te se asimilacija, kojoj je pridodana i globalizacija, nesmiljeno nastavlja. Da se veze Hrvatske i Hrvata izvan domovine i kad su to samo još starim korijenima osnaže, dobrodošao je svaki pokušaj a pogotovo hvalevrijedan poput Koljnofskih književnih susreta.

Njihove escelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan
Njihove ekcelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrlić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan

Ovogodišnji Koljnofski književni susreti imali su bogati program. Na početku su se književnici iz Hrvatske, prema dobrom običaju posljednjih godina, podijelili u dvije grupe te je jedna gostovala u Petrovom Selu ili mađarski Szentpéterfa najprije na književnoj večeri predstavivši zbornik, a drugi dan gostujući u školi – u Petrovu Selu gostovao je Josip Petrlić Pjer, a iz koljnofske grupe u Velikom Borištofu Nikša Krpetić – te obišavši selo gdje su se Petrovišćani odnosno Hrvatska samouprava na čelu s predsjednicom   Anom Škrapić Timar, ravnatelj kulturnog doma Rajmund Filipovits, Andrija Handler i književnica i zamjenica glavne urednice Medijskog centra Croatica Timea Horvat, mogli pohvaliti s više novosti.

S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan
S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan

Primjerice, novootvorenom Hišom vridnosti (svojevrsnim muzejom, koji su financirali iseljenici u SAD, koji su ondje sačuvali i dio ponovno vraćenih etnopredmeta), Križnim putem podignutim uz seosku crkvu i groblje čije postave govore hrvatski, petrovinskim, a koji su financirale same lokalne obitelji, svaka svoju postaju. Sjajno je spoj tradicije i modernih mozaika osmislio sombatelski umjetnik Tibor Takács. U Savaria muzeum Szombathely čuva se od vremena kada mu je ravnatelj bio kolega književnik dr. Sandor Horvat originalna kožna mapa iz 1854. s najstarijim slikama moslavačke nošnje, a Akvarele Sandora Erdödyja iz 1837. objavio je kao mapu Muzej Moslavine, 2002. Sjetila sam se toga kada su me Petrovišćani zaista iznenadili – kamenom.

Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan
Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan

Početkom 2017. u selo je dovezen spomen-kamen iz Moslavine, na kojem je na hrvatskom i mađarskom upisano kako se 1546. lita prvi put spominju Hrvati u Petrovom Selu. Turki su Moslavinu zauzeli 1545. lita, zato su se stanovniki preselili u Petrovo Selo, koje je pripadalo Varoškoj (Eberau) gospoščini, čiji su vlasniki isto Erdödijevi bili.

Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima / Fotografija Božica Brkan
Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima: brački kamen za pjesnika Lajoša Škrapića / Fotografija Božica Brkan

Književnici su se poklonili i preminulome važnom petrovoselskom pjesniku Lajošu Škrapiću, Skrapits Lajosz (1938 – 2016) na čijem spomeniku od bračkoga kamena uklesani su pjesnikovi stihovi: Rodni kraj Pinčeva draga,/ krilo, gajbica, ljubavi,/ Ganul sam se mlad od praga,/ dojt ću, kad me moć ostavi.

U Koljnofu su se kolege poklonile sjeni književnika Ferdinanda Šinkovića, Mihovila Nakovića i Mati Sinkoviću, a u Vedešinu je pak svijeću zapalio Đ. Vidmarović kolegi kajkavskpm pjesniku i župniku Pavi Horvatu.

Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan
Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan

Okrugli stol o pučkom teatru kao čuvaru kulture lokalne zajednice

Koljnofska grupa književnika predstavila je zbornik i tri knjige izabranih djela Tomislava Marijana Bilosnića, kao uvod u književno obilježavanje 70. rođendana Bilosnića i Vidmarovića, koje je popratilo i sjajno muziciranje lokalnoga tamburaškog sastava Putujuća duša iliti Bondersölj, gostiju iz Beča Dubrovačkih kavalira, te hrvatskih pjesnika-glazbenika Nikše Krpetića i Josipa Petrlića Pjera. Kad se spoje prim, bugarija, mandoline, gitara…, pjeva se hrvatska pjesma, jačka.

Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak
Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak

Književnici su također s mjesnim amaterima uvježbali improviziranu predstavu Ljubav nas veže i spaja, koju su i odigrali za sve, a kao uvod u subotnji okrugli stol posvećen temi Pučki teatar kao čuvar kulture lokalne zajednice.

Ana Šoretić sjajno je predstavila višedesetljena iskustva seoskih amaterskih kazališnih skupina iz Burgenlanda, njezine iz Celindorfa, zatim iz Klimpa, Mjenova, a pridružili su joj se Timea Horvat govoreći o kazalištima i skečima s druge, ugarske/mađarske strane – Petrovu Selu, Židanu, Koljnofu itd.

Književno-prevoditeljskom radionicom do dobrih prijevoda?

Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmonda o Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak
Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmunda Filipovitsa o nedavno podignutome Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak

Sve se vrednijom i važnijom pokazuje i već nekoliko godina ustaljena Književnoprevoditeljska radionica odnosno prevođenje recentnih književnih radova, najčešće pjesama, s hrvatskog na mađarski, na njemački, uvjetno na gradišćanski hrvatski, sa gradišćanskog hrvatskog na hrvatski standard ili dijalekt. Prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnom dvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje.

Teško je očekivati da će uskoro iz radionice odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose približavanju hrvatske i mađarske odnosno gradišćanske književnosti te, nikad se ne zna, možda i (što bolje!) prevedenim knjigama.

Od najstarije zastave do mise na starome jeziku

Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice: slijeva nadesno Timea Horvat, Jurica Ćenar, Darko Pero Pernjak, Božica Brkan, Herbert Gassner i Josip Petrlić Pjer / Fotografija Miljenko Brezak

Uz drugo, književnici su posjetili i Viteški dvorac Esterházy u danas austrijskom Forchtensteinu, a nekad ugarskom mjestu Fraknó s najvećom privatnom zbirkom oružja te navodno najstarijom hrvatskom zastavom iz 1647. godine.

Pun dom publiek za prilika da se vidi i čuje netto na hrvatskom jeziku / Fotografija Miljenko Brezak
Pun dom publike za priliku da se vidi i čuje nešto na hrvatskome jeziku / Fotografija Miljenko Brezak

Književnici su također prisustvovali misi u baroknoj župnoj crkvi Majke Božje Koljnofske, gdje se inače održavaju proštenja na Malu Gospu. Iako se glavnina služi na mađarskom, popijeva se na starom hrvatskom. Jačka, pjesma nas je održala, njojzi hvala. Još, iako je zbog blizine granice sve više onih koji i s mađarskoga istoka doseljavaju kupujući zemlju i gradeći kuće samo da bi bili bliže poslu u Austriji.

I najobičnijeg se majstora čeka i po pola godine, jer ne dospijevaju od posla u susjeda, tuže se i u Petrovu Selu, gdje je stanje nešto bolje možda i zbog veće udaljenosti od većega grada, dok Koljnofu prijeti, nagađaju, da ga uskoro kao predgrađe proguta Šopron. A već su sada, dodaju, dvostruko manjina. Doduše s dvojezičnim natpisima, poput čuvarnice za vrtić ili cintir za groblje.

Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan
Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan

Dok razgledamo selo sa 2200 stanovnika i s muzejom, školom, općinom, hrvatskim kulturnim domom, gostinjcem Levandom našega domaćina Franje Pajrića, doznajemo kako Koljnof ima i crkvu sv. Martina, svoga i zaštitnika cijeloga Gradišća, kojem se god slavi dakako na Martinje i pečenim gusjim stegnima, kako u Koljnofu kažu batacima, dakako s crvenim zeljem, slatkastim na austrijsku i mađarsku kuhinju.

Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan
Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan

20171116 – 20171119 

linkovi

Moslavački kamen u Petrovu selu u Gradišću – Umjesto kave 4. prosinca 2017.

Logo DHK na izložbi u HAZU – umjesto kave 2. studenoga 2017.

Odsjek za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti potkraj listopada na izložbi se iskazao izuzetno zanimljivom izložbom u Knjižnici HAZU Povijest Društva hrvatskih književnika 1900 – 1971. iz svoga arhiva. Što prikazati na skromnom prostoru između 10.000 dokumenata iz 57 arhivskih kutija stvarno nije bila laka odluka za autora Tomisava Sabljaka, voditelja Odsjeka, i njegove suradnike Anu Batinić, Josipu Dragičević i arhivista Željka Trbušića te likovnog oblikovatelja Maria Beusana.

Krizmanov logo DHK na izložbi / Fotografija Bpžica Brkan
Krizmanov logo DHK na izložbi / Fotografija Bpžica Brkan

To prije što se ne može iz svijesti izgurati podatak kako je uz Sveučilište, HAZU i Maticu hrvatsku DHK najstarija i najznačajnija kulturna institucija u nas i koja čuva hrvatski nacionalni identitet i svojim djelovanjem te sa svojim članstvom stalnim je dokazom pripadnosti hrvatske kulture, umjetnosti, znanosti i društva uopće temeljnim načelima na kojima počiva Europa.

Dvojica velikana sleđa: Krleža na reljefu Msrije Ujević, a Mate Maras uživo / Fotografija Bpžica Brkan
Dvojica velikana sleđa: Krleža na reljefu Msrije Ujević, a Mate Maras uživo / Fotografija Bpžica Brkan


Na izložbi se, uz drugo, može vidjeti bista prvoga predsjednika Ivana viteza Trnskog, popis članova, reljef Krleže sleđa Marije Ujević, Tinove olovčice koje razgleda pjesnik i svećenik Ivan Golub, portret Matoša i drugih književnika, podaci po promjeni imena, zapisnici o kažnjavanju odnosno izbacivanju članova u nevremena, sad povijesna izdanja iz nakladničke djelatnosti Društva, koja traje od 1903. i drugo.

Ivan Golub zagledan u olovčice Tina Ujevića / Fotografija Božica Brkan
Ivan Golub zagledan u olovčice Tina Ujevića / Fotografija Božica Brkan

Mene je fascinirala spoznaja kako je ponovno novi, vrlo moderan logotip DHK zapravo Krizmanov rad iz 1906. godine. Usput, Krizman je autor i Matičina loga. Za svog ga je predsjednikovanja samo vratio Božidar Petrač, koji je, da ne povjerujete, uz Dubravka Jelčića i Sabljaka, jedan rijetkih koji su uopće pisali o povijesti Društva!

U prvom planiu tajnica DHK Ružica Cindori, a straga bista prvoga predsjednika DHK Ivana viteza Trnskog / Fotografija Božica Brkan
U prvom planiu tajnica DHK Ružica Cindori, a straga bista prvoga predsjednika DHK Ivana viteza Trnskog / Fotografija Božica Brkan

Nije zgorega podsjetiti i na riječi književnika i publicista Milana Grlovića, jednoga od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika:

Mi tražimo prije svega našu društvenu preobrazbu, našu idealnu slobodu i postavljamo tomu za preduvjet rastuću materijalnu neodvisnost. Mi ne mislimo na kakav prevrat, ali želimo pospješiti vrieme, kad se bude s poštovanjem i u evropskom tonu govorilo i pisalo o hrvatskoj književnosti.

Neformalno: Sanja Pilić, Ivica Matičević i Đuro Vidmarović / Fotografija Božica Brkan
Neformalno: Sanja Pilić, Ivica Matičević i Đuro Vidmarović / Fotografija Božica Brkan

20171025 – 20171102

linkovi

https://narod.hr/kultura/hazu-otvorenje-izlozbe-povijest-drustva-hrvatskih-knjizevnika-1900-1971

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/u-knjiznici-hazu-otvorena-izlozba-povijest-dhk

http://www.prvi.hr/prvi-hr/zg-info/u-hazu-otvorena-izlozba-povijest-drustva-hrvatskih-knjizevnika

  

Moslavina u srcu u Kloštru Ivaniću

Mjesec hrvatske knjige u Otoku Ivaniću nije mogao biti obilježen ljepše nego što je to bilo 15. listopada 2017. : na Bučijadi u Pučkom otvorenom učilištu Ivanić Grad održani su 4. Susreti hrvatskih haiđina, hrvatskih haiku pjesnika iz cijele Hrvatske, pa i inozemstva, u  Pučkome domu Kloštar Ivanić Udruga Prijatelji Kloštra organizirala je Moslavačke književne susrete Moslavina u srcu.

Svi izvođači umjetničkoga programa, književnici i pjevačice te članovi Udruge Prijatelji Kloštra / Fotografija Miljenko Brezak
Svi izvođači umjetničkoga programa, književnici i pjevačice te članovi Udruge Prijatelji Kloštra / Fotografija Miljenko Brezak

Drevni se Klošter kao moslavačka kulturna i duhovna Atena iskazao sjajnim domaćinom! Čestitke udruzi te osobito Suzani Đuri i njezinim suradnicima na ustrajnosti koja je urodila i brojnim, nažalost samo kratkotrajnim, izložbama i projektima oslonjenima ponajprije na ljubav prema zavičaju.

Pripreme uoči nastupa / Fotografija Miljenko Brezak
Pripreme uoči nastupa / Fotografija Miljenko Brezak

Valjalo bi razmisliti je li moguće takva druženja proširiti i ustaliti bilo na jednome mjestu ili ih seliti po različitim moslavačkim mjestima kako se ne bi izgubio kontinuitet postignutoga unatrag desetljeća, od antologije Kajkavska lirika Moslavine dr. Dražena Kovačevića objavljene 2009., kulturnoga časopisa Moslavačko zrcalo koje nakon nekoliko godina redovita izlaženja zbog pomanjkanja novca nije tiskan već dvije godine, Badalićevih dana u Križu svedenih na obilježavanje katedre rusistike zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, čazmanskih Dana Slavka Kolara s natječajem za kratku priču-satiru, brojnih objavljenih knjiga o Moslavini ili u Moslavini te njihova predstavljanja itd.

Božica Brkan čita svoj okešinski putopis / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan čita svoj okešinski putopis / Fotografija Miljenko Brezak

Uvodno je o recentnoj moslavačkoj književnosti te o moslavačkoj književnosti u hrvatskome kontekstu govorio Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika. Svoje su radove potom predstavilo šestoro književnika podrijetlom ili životom vezani za Moslavinu, koja je već stoljeće podijeljena izgubila regionalni identitet te ga posljednjih godina, ne posve jednostavno i bez sustavne podrške uglavnom ravnodušnih mjerodavnih, nastoje makar kao kulturni posvijestiti i obnoviti.

Jedan dio vrlo posvećene publike / Fotografija Miljenko Brezak
Jedan dio vrlo posvećene publike / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan predstavila se novim rukopisom, putopisom Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini, nagrađenim na nedavnom 11. natječaju Franjo Horvat Kiš za hrvatski književni putopis u Loboru. Đurđa Vukelić-Rožić iz Ivanić Grada čitala je kratke priče. Štefica Vanjek iz Ivanić Grada i Katarina Brkić čitale su pjesme kao i Dragutin Pasarić, moslavački kulturni Spiritus movens iz Kutine.

Drugi dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Drugi dio publike / Fotografija Miljenko Brezak

Etnologinja i voditeljica mnogih etnosastava i KUD-ova Slavica Moslavac govorila je o održavanju živima narodnih pjesama i prije zapisivanja – glazbom. Nastupili su i ženski vokalni sastavi Rusalke iz Kutine i Angeline iz Kloštra Ivanića.

20171017

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-5-sijecnja-2017-dvije-klostranske-knjige/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-travnja-2017-etnografska-mapa-u-cast-zavicaju-i-tradiciji/

http://www.bozicabrkan.com/nagrada-za-putopis-u-loboru/

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/hrvatski-knjizevni-putopis-u-loboru

Gostovanje na 9. Neretvanskim pjesničkim susretima

 

Za knjigu Hram u stijeni pjesnik Drago Štambuk nagrađenik je 9. Neretvanskih pjesničkih susreta Maslini u lice, ali nije, kao što je običaj na manifestaciji Croatia rediviva Ča-Kaj-Što koju je utemeljio u rodnim Selcima na Braču i koja je 27. put održa subotu ranije, ovjenčan maslinovim vijencem nego sa po pet litara maslinova ulja i vina!

Pjesnici sudionici 9. Netervanskih pjesničkih susreta slijeva nadesno: Ivan Sivrić, Ružica Martinović-Vlahović, Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Stjepan Šešelj, Enerika Bijač i Drago Štambuk / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnici sudionici 9. Netervanskih pjesničkih susreta slijeva nadesno: Ivan Sivrić, Ružica Martinović-Vlahović, Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Stjepan Šešelj, Enerika Bijač i Drago Štambuk / Fotografija Miljenko Brezak

No, pjesnici, uz Dragu Štambuka i Đuro Vidmarović, Enerika Bijač, Ljubo Krmek, Ivan Sivrić, Stješan Šešelj, prošlogodišnja laureatkinja Ružica Martinović-Vlahović, i Božica Brkan, od 12. do 15. kolovoza 2017. gostovali su i čitali pjesme u Metkoviću i Pločama ploveći na neretvanskoj Noinoj arci u sklopu Maratona Lađa, u Opuzenu na Poljanici Mate Pečića recitalom poezije Pod vedrim nebom te na završnici u Hotelu Merlot.

Božica Brkan čita poeziju u Opuzenu / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan čita poeziju u Opuzenu / Fotografija Miljenko Brezak

Također su se upoznali s poviješću i prirodom ovoga jedinstveno lijepoga kraja, uz drugo, obišavši Ornitološli muzej u Metkoviću i Arheološki muzej Narona u Vidu, više izložaba na otvorenom i zatvorenom te lađom plovili deltom Neretve, upoznali se s proslavljenim fotosafarijem te berbom mandarina, mnogim plodovima i gastronomijom s nenadmašnim jelima od jegulja žaba (brudet, rižot itd.) te povrćem i voćem, napose lubenicama.

Laureat susreta Maslini u lice Drago Štambuk / Fotografija Miljenko Brezak
Laureat susreta Maslini u lice Drago Štambuk / Fotografija Miljenko Brezak

20170816

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=iReOzZ6yRpM

https://youtu.be/Wf31YwfY9zk

http://www.bozicabrkan.com/kurtasti-pes-mase-mi-repom-a-coravi-opuzenski-carli-mi-trepce-umjesto-kave-17-kolovoza-2017/

http://www.bozicabrkan.com/27-croatia-rediviva-ca-kaj-sto-u-selcima-na-bracu/

 

27. Croatia rediviva Ča-Kaj-Što u Selcima na Braču

Pjesnici sudionici ovogodišnje manifestacije Croatia rediviva / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnici sudionici ovogodišnje manifestacije Croatia rediviva / Fotografija Miljenko Brezak

Među dvadeset i četvero pjesnika i Božica Brkan nastupila je u subotu 5. kolovoza 2017. na pjaci u Selcima na Braču na 27. manifestaciji Croatia rediviva Ča-Kaj-Što, pročitavši pjesmu Košula za na noč. Također je kao izaslanica predsjednika Društva hrvatskih književnika Đure Vdmarovića pozdravila pjesnike, domaćine i goste.

Pjesnici pred Zidom od poezije Božica Brkan, utemeljitelj manofestacije Drago Štambuk i Marko Gregur / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnici pred Zidom od poezije Božica Brkan, utemeljitelj manofestacije Drago Štambuk i Marko Gregur / Fotografija Miljenko Brezak

Oliveatus je ovogodišnje manfestacije pjesnik Tomislav Domović. Njegovi stihovi, prema zamisli začetnika manifestacije Drage Štambuka, dogodine će biti uklesani u bijeli brački kamen na Zid od poezije.

Pjesnikinja B. Brkan čita pjesmu Košula za na noč / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnikinja B. Brkan čita pjesmu Košula za na noč / Fotografija Miljenko Brezak

20170807

 

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=f0sOvK5Velc

https://www.youtube.com/watch?v=nrIxQ7wkRfg

https://www.youtube.com/watch?v=-BS1T2Nnm7g

https://www.youtube.com/watch?v=iyZYZ35VONQ

http://www.bozicabrkan.com/hrapocusa-vitalac-i-zlatna-formula-ca-kaj-sto/

 

Delegacija DHK kod gradonačelnika Zagreba Milana Bandića

Preneseno sa stranice www.zagreb.hr

http://www.zagreb.hr/novoizabrano-vodstvo-drustva-hrvatskih-knjizevnika/112553

Novoizabrano vodstvo Društva hrvatskih književnika kod gradonačelnika

25.07.2017.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, sa suradnicima, jutros se u Gradskoj upravi sastao sa novoizabranim vodstvom Društva hrvatskih književnika, predsjednikom Đurom Vidmarovićem, članovima Upravnog odbora Božicom Brkan i Dubravkom Jelačić Bužimski i Marijom Peakić-Mikuljan.
Književnici u razgovoru s Milanom Bandićem sa suradnicima / Fotografija Jadranka Duilo www.zagreb.hr

U izjavi nakon sastanka, predsjednik Vidmarović rekao je kako su razgovarali o rješavanju imovinsko pravnih problema vezanih uz prostor u kojem se nalazi DHK. Gradonačelnik je prihvatio njihovu ideju da se po istaknutim književnicima imenuju ulice i trgovi, a Društvo će prijedloge dati Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova.  Dogovoreno je, također da će Grad, prema prijedlogu Društva, preuzeti brigu o uređenju grobova značajnih književnika koji nemaju svoje nasljednike. Gradonačelnik je pokazao veliku želju za suradnjom i ja sam jako zadovoljan današnjim susretom, zaključio je Vidmarović.


Pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Ivica Lovrić istaknuo je da osim imenovanja ulica i trgova dogovoreno i davanje posebnog značaja književnicima koji su se bavili tematikom grada Zagreba. Misli se na razne kulturne programe u kojima će biti prezentirana njihova djela. Također, pročelnik je naglasio da je gradonačelnik dao potporu da zajedno sa Ministarstvom državne imovine pokušaju trajno riješiti prostor u kojemu će djelovati DHK.
Ivica Lovrić, pročelnik Gradskoga ureda za obrazovanhe, kulturu i sport, i Đuro Vidmarović, predsjednik Druđtva hrvatskih književnika, daju izjave novinarima / Fotografija Božica Brkan
Ivica Lovrić, pročelnik Gradskoga ureda za obrazovanhe, kulturu i sport, i Đuro Vidmarović, predsjednik Druđtva hrvatskih književnika, daju izjave novinarima / Fotografija Božica Brkan

Fotografije Jadranka Duilo, www.zagreb.hr i Božica Brkan

20170725

Dan s Krležom – umjesto kave 7. srpnja 2017.

Danas je rođendan Miroslava Krleže. Nisam uopće mislila da bi mi, osim svojim tekstom, Stari Gospodin s kojim se u Zagrebu valjda samo ja nikad nisam susrela, ni na Gvozdu ni u Leksikografskom zavodu a ni u Palaceu, mogao tako uljepšati dan.

Božica Brkan i Miljenko Brezak uz Babićeva Krležu iz 1918. u galeriji ” Josip Račić”

Pošto su mu na Mirogoj odnijeli cvijeće, u Društvu hrvatskih književnika prepustili smo se govornicima koji su obrazlagali ovogodišnje nagrade i dobitnicima nagrada Fonda Miroslava Krleže. Pozdravili su predsjednik DHK Đuro Vidmarović i predsjednik odbora Fonda dr. sc. Branko Hećimović, zatim je Ivica Matičević pročitao obrazloženje (tekst Ivan Božičević) za akademika i pjesnika Jakšu Fiamenga i njegovu zbirku Pčela u jantaru, a Joža Skok za prijevod Borisa Perića na njemački Krležinih Balada Petrice Kerempuha.

Ivica Matičević, Joža Skok, Branko Hećimović i Đuro Vidmarović / Fotografija Božica Brkan

Onda smo bacili luk na Trgač popivši espresić i otišli na izložbu u Josipa Račića u Margaretsku i baš uživam iz kataloga čitajući tekst Tonka Maroevića Dijelom dioskuri, dijelom antipodi o stvaralačkom dijalogu Ljube Babića i Miroslava Krleže. Nemam pojma da li je na toj nevelikoj izložbi ijedna stvar koju još negdje nisam vidjela, pročitala ili čula, ali je sve tako šarmantno složeno da srdačno preporučujem (otvoreno do 20. srpnja 2017.). I Mirek bi, mislim, bio zadovoljan. Uživajte i vi!

Na zidovima dijalog Babića i Krleže, a u izložbenoj dvorani žustra rasprava: Božica Brkan, Branka i Strahimir Primorac te Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Obrazloženje za Jakšu Fiamenga:

Jakša Fijamengo u nadahnutoj zahvali / Fotografija Božica Brkan

Sagledavajući produkciju hrvatske književnosti u dvogodišnjem razdoblju (2015.-2016.), a u svrhu dodjele Nagrade Odbora Fonda Miroslav Krleža, Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Ivica Matičević predsjednik, Ivan Bošković, Ivan Božičević, Stjepan Čuić i Strahimir Primorac, jednoglasnom je odlukom predložilo Odboru Fonda Miroslav Krležada se visoko priznanje za literarnu izvrsnost i izvedbenu uvjerljivost dodijeli Jakši Fiamengu za knjigu pjesama Pčela u jantaru, Književni krug, Split, 2016.,

Knjigom Pčela u jantaru Jakša Fiamengo ukoričio je dvadesetak pjesama razvrstanih u pet ciklusa a naslovi su im – Najbliži anđeo, Mudraci, Splav u vrijeme, Naprave od vremena i Hitna pomoć. Autor je zbirku otvorio pjesmom Na obali, a njezin prvi i posljednji stih glasi: „Uvijek ćeš me naći na obali.“ Odmah, u „startu“ čitatelju je kazao da je i u ovoj knjizi maritimno-mediteranski rekvizitarij bitnom sastavnicom njegove poetotvorne sabranosti, senzibilnosti i duhovnosti, osjetilnosti i iskustvenosti, perceptivnosti i imaginativnosti. Ta se popudbina, još od prvih nastupa, gotovo sudbonosno utkala, urezala u Fiamengov stvaralački, ispisivalački identitet i poetološki profil. Fiamengo, znano je upućenima, nije naivni glorifikator te popudbine, a nije ni radikalni rastvaratelj, bespoštedni modifikator njezinih oblika, sklopova i ustroja: on zagovara i ostvaruje plodotvornu suradnju, kreativnu komunikaciju, svojevrsnu „razmjenu iskustava“ s maritimnomediteranskim rekvizitarijem. Taj inventar, k tomu, u svojoj nutrini i vanjštini, u svojoj onostranosti i zbiljnosti, posjeduje povijesnomitske ali i tvarno-empirijske slojeve, topose, silnice, vibracije. Pjesnik opservira i imaginira maritimno-mediteransku topografiju a u tom poslu on je otvoren, znatiželjan, zaigran, osebujan; na jednom će mjestu, u pjesmi Čista, čista plaveta istaknuti i svoju „mnogostrukost“, reći će: „dolazim ti mnogostruk za sve što imaš ili ćeš mi/ dati“. I kada je „mnogostruk“ ima potrebu prepuštati se „jakim izazovima vremena“, ima navadu evocirati minulost, rekreirati prošlost „u nastupu razdanjivanja, polusnu plahom“. Fiamengo želi, gotovo sveudilj, biti „umrežen“ u krajoliku, kod njega i sjeta zna biti „prelivena nježnim kristalima dobrote“; pa i kada ga stegne tjeskoba on ima naviku zazivati „treperenje blagih zvijezda“.

Ništa začahureno, okamenjeno, fosilizirano nije Fiamengu po volji; on traži, pa i nalazi, slike i oblike, ustroje i figure, sklopove i kombinacije koje su podložne cirkuliranju, fluidiranju, pretapanju, prelijevanju, ulančavanju. Tada pjesnik u svoju „punionicu smisla“ može upisivati prispodobe, vizure, projekcije širokoga raspona i spektra; u tim prispodobama ima arhetipa, magije, mita, empirike i nature koja, zna se, ima uglavnom sredozemni kolorit.
U teksturu nekih Fiamengovih pjesama utkana je i referencijalnost; autor se referira na stihove, misli, naputke, poruke značajnih imena iz korpusa svjetskoga pjesništva (Walt Whitman, Fernando Pessoa, Paul Eluard, Eugenio Montele). Fiamengo time očituje svoju „svjetskost“ jer i kada stoluje na svojoj „obali“, bila ona splitska ili komiška, on svoj mikrosvijet odmjerava i prepleće s poetskim svjetovima što su nastajeli na drugim, fizički dalekim obalama. No, to su svjetovi koji imaju planetarnu radijaciju, univerzalnu vrsnoću, svevremensku protežnost. Fiamengo želi biti, on i jest, dionik, korisnik, promicatelj te univerzalnosti i njezine prosorno-vremenske protežnosti.
Možemo zaključiti; knjiga Pčela u jantaru ukoričuje i nudi poeziju serioznoga pristupa i izvedbene vrsnoće te je dostojna nagrade kojoj je Miroslav Krleža zaštitnim znakom. Nakon Slavka Mihalića (1988.), Nikice Petraka (1997.) i Petra Gudelja (2011.) Jakša Fiamengo je, valja konstatirati, četvrti pjesnik ovjenčan Nagradom Odbora Fonda „Miroslav Krleža“.

Obrazloženje za Borisa Perića:

Boris Perić na kojega su ponosni svi ne samo kajkavci / Fotografija Božica Brkan

Odbor Fonda Miroslav Krleža razmatrajući na svojoj posljednjoj sjednici održanoj 17. svibnja 2017. prijedlog odabrane komisije za dodjelu književne nagrade izabranom autoru i njegovu djelu u minulom dvogodišnjem razdoblju, odlučio je da se posebna svečana povelja u skladu sa statutarnom mogućnosti izbora, dodijeli književniku i prevoditelju Borisu Periću za iznimnu vrsnoću njegovih prepjeva Krležinih Balada na njemački jezik stoga što su prepjevi podjednako značajni za afirmaciju hrvatske književnosti u svijetu i za afirmaciju autora Balada kao značajnog pisca i pjesnika iz prve polovice minulog stoljeća.
Radi se o vrhunskim pjesničkim prepjevima koji se temelje na Perićevom posebnom književnoestetskom senzibilitetu za poeziju kao i vrsnom Perićevom poznavanju njemačkoga jezika, u obadva slučaja na dijakroniji i sinkroniji oba jezika što je pridonijelo i vrhunskoj ocjeni najuglednijeg hrvatskog germanista Viktora Žmegača prema kojemu: “Prvi put imamo Krležine balade na stranom jeziku tako savršeno prevedene da nema zamjerke. Hrvatima je teže čitati original nego Nijemcima kongenijalan prijevod.” A tajna toga doista kongenijalnog prepjeva izvire iz autorove kongenijalne koncepcije prema kojoj je kajkavskom konstruktu izvornika opredijelio za adekvatniji njemački “konstrukt” temeljen na suvremenom književnom njemačkom konstruktu kako to ističe u jednom svom razgovoru s novinarom Gordanom Duhačekom.
Monumentalno i magistralno pjesničko djelo Miroslava Krleže nesumnjivo su njegove Balade Petrice Kerempuha, koje je s razlogom hrvatski književni povjesničar Ivo Frangeš obilježio “najljepšom knjigom poezije ikad napisane na kajkavskom jeziku”. No, možemo slobodno reći kako visoki književni domet Balada to djelo uključuje u sam najviši cjelokupnog hrvatskog pjesništva ostvarenog u sva tri hrvatska književna jezika u minulom stoljeću. Ovo Krležino iznimno pjesničko djelo prvi je put objavljeno 1936. godine, u izdanju Akademske založbe iz Ljubljane. Prvo izdanje sadrži 30 pjesama, a ovaj prvotni korpus zbirke upotpunjen je u drugome izdanju i to Nakladnog zavoda Hrvatske iz 1946. u Zagrebu s još četiri balade pa je tako definirana struktura jedinstvene pjesničke zbirke koja se može smatrati najsavršenijim, ali i najzavršenijim autorovim književnim ostvarenjem. Ono je, naime, izuzetno i po tome što ga Krleža poput većeg broja svojih ostalih djela, nije naknadno zamjetnije redigirao ili dopunjavao iako je tijekom cijelog života brižno bdio nad njegovim autentičnim pjesničkim identitetom.
Apostrofiranje ovih dviju bibliografskih obljetnica podudarno je s obilježavanjem u minuloj jubilarnoj godini, što je, bez obzira na povod, prilog obilježavanju njihova značenja.

Već u naslovnoj sintagmi djela dovedena su u originalan, neuobičajen i karakterističan suodnos dva disparatna i kontrastna pojma – pojam balade kao pjesničke vrste, i pojam humorističnog književnoga lika Petrice Kerempuha. Tim postupkom Krleža je zapravo najavio samosvojan tip i to autorske moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna slika i vizija poremećenog, izobličenog i osunovraćenog svijeta promotrena s pozicije humora ispod vješala kao tragičnog simbola pučke sudbine kroz stoljeća. A taj mundus inversus, realiziran Curtiusovim srednjevjekovnim i renesansnim toposom izokrenutog svijeta, predočen je u autorskoj optici humora, ironije, sarkazma, cinizma, paradoksa, apsurda i groteske pri čemu je realizacija u istodobno i negacija toga svijeta, njegova biološkog, duhovnog, socijalnog i povijesnog ustrojstva.
Središnji lik djela – Petrica Kerempuh – iz europske je književne tradicije (kao varijanta Tilla Eullenspiegela iz romana E. Costera), no taj je lik u kajkavskim pučkim legendama i predajama primio brojne značajke kajkavske sredine koja mu je uz ime i jezik dala i svoj duh i mentalitet. Kao pučki zabavljač, “prokšenjak”, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivatelj (i kažnjavatelj!) ljudske gluposti, Petrica Kerempuh književno je promoviran u djelu varaždinskog kajkavskog pisca Jakoba Lovrenčića Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga (Varaždin, 1834). No u genetskom kodu Krležina Kerempuha svoje mjesto ima i pometovski (Držićev) i grabancijaški (Brezovački) duh hrvatske književnosti, kao što ga imaju i horibilni duh i atmosfera Matoševe poeme Mora s čijim su glasovima iz crne jame najsrodniji pjesnikovi glasovi iz inferna njegovih Balada.

Može se lako uočiti kako je Kerempuh, iako protagonist Balada, sasvim diskretno nazočan u njima, jer se osim u baladi “Petrica i galženjaki” direktno pojavljuje jedino još u baladi “Komendrijaši” no bitno je što njegov duh i nevidljiva ali očigledna prisutnost prožimlju čitavo djelo. Ovom posljednjom baladom reljefno se oblikuje Kerempuhov lik jer je on u njoj, i veliki komediografski Mešter, i pučki zabavljač na Harmici i pred Katedralom, ali i sam satanos. Uz to je Kerempuh i poeta doctus, čovjek intelektualne superiornosti jer se u Baladama otkriva kao učeni pismoznanec ali i dobro upućeni čtavec koji se uz sve ostale osobine odlikuje i znanjem svjetskih jezika i književnosti jer kao iz rukava izbacuje latinske, njemačke i mađarske riječi i fraze uz zavidan inventar svoga kajkavskoga vokabulara, a u stanju je, i to u originalu citirati Dantea, pozivati se na Ovidija i Cervantesa što sve odaje visoku razinu njegove opće kulture i objašnjuje nam kako je taj reljefan književni lik zapravo pjesnikov alter ego.

U jezičnoj genezi Balada možemo prepoznati dva značajna vrela od kojih je prvo vezano uz impresivan i spontan doživljaj kajkavskoga jezika, a drugo uz autorovo studijsko proučavanje kajkavske književne i jezične baštine. Preko bake Terezije Goričanec, kako to bilježi u autobiografskome eseju Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03, Krleža je upoznao drukčiji tip kajkavštine od one urbane, zagrebačke varijante, kojom se govorilo u njegovu okružju. Bila je to arhaična, varaždinsko-međimurska kajkavština otkuda je porijeklom bila njegova baka, ali i kajkavština iz starih bakinih kajkavskih molitvenika. U doba Prvoga svjetskoga rata Krleža je kao oficir austrougarske vojske došao u doticaj s pučkim kajkavskim jezikom hrvatskih domobrana u čijoj je pučko-kmetskoj frazi doživio, prema zapisu iz Davnih dana posebnu snagu jezika nabijenog ironijom i sarkazmom a u kojemu je sadržana svijest, mentalitet i psihologija njegovih korisnika.

Drugo jezično vrelo značajno za genezu Balada bila je dijakronijska vertikala kajkavskoga jezika, a put do njezina otkrića vodio je od usmenih do zabilježenih izvora toga jezika u starim kajkavskim rječnicima, književnim djelima starih kajkavskih pisaca, pučkome štivu na kajkavštini, dijalektološkim studijama o pojedinim kajkavskim govorima. Krležino bogato poznavanje kajkavske jezične i književne baštine, te njezin bogat i plodonosan odraz u Baladama potvrđuje i Josip Vončina vežući upravo uz nju korijenje Krležina Kerempuha. Tako je Krleža temeljito proučio i kreativno apsorbirao Belostenčev Gazophylacium, ali i leksikografska djela Habdelića i Jambrešića, a u jezičnim slojevima Balada, kao i u njihovoj sintaktičkoj strukturi, pa i tematici, mogu se prepoznati tragovi I. Pergošića, F. K. Frankopana, M. Magdalenića, J. Muliha, T. Brezovačkog, Š. Zagrepca, I. Kristijanovića, T. Mikloušiča, kao i manje poznatih kajkavskih autora koji su bili poticajnima njegovu naddijalektalnu jezičnu sintezu ali i za njegovu versifikaciju. Kao jezik svojevrsne hereze Krležin je kajkavski jezik uzvišen do svoje vrhunske književno estetske sinteze.
A u Baladama je autor poveo i nastavio svoj polemički dijalog s poviješću pomičući rakurs svoga motrišta s oficijalne pozicije pobjednika, koji retuširaju njezinu sliku po svojini mjerilima, na poziciju poraženih koji su njezine žrtve. U Baladama je, naime, hrvatska povijest interpretirana i konstituirana “odozdo”, s motrišta njezinih tragičnih, anonimnih sudionika pa je tako višestoljetni hrvatski povijesni pejzaž oblikovan u kompoziciji crnih boja i tonova čiji je koloristički dekor obilježen ekspresivnošću riječi krv u znakovitim varijantama kao kerv, karv i kri, kao i brojnim sugestivnim izvedenicama te riječi koja se svojom učestalošću i stilskom izražajnošću posebice ističe. Tom se riječju istodobno sintetizira semantički, zvukovni, koloristički, ali i simbolički njezin značaj pa se i stoga izdvaja u gustom i slojevitom jezičnom tkivu Balada.

Među ključnim tematskim slojevima Balada nalaze se Gupčeva seljačka buna iz 1573. (ali i druge seljačke pobune od 16. do 19. stoljeća), višestoljetna turska osvajanja i pustošenja hrvatskih krajeva, martirij hrvatskoga puka i njegov socijalni status, povijesna i politička slika Hrvatske u minulim vjekovima, ali i u nedavnoj prošlosti. Značajna nacionalnopovijesna tema u Baladama jest i tragična sudbina kajkavskoga jezika koji je u ilirskom pokretu nasilno isključen iz svoje kulturnopovijesne pozicije i prepušten marginalizaciji svoga značenja i egzistencije u književnosti. Međutim (ne)slučajna je pojava Balada 1936, upravo na stotu godišnjicu prisilne smrti kajkavštine a taj je ilirski čin zajedno s vođom pokreta Ljudevitom Gajem dobio u “Planetarijomu” svoju karikaturalnu sliku i osudu u opijelu kajkavskoj RIJEČI. A za tu je riječ u jednome zapisu iz 1942. Krleža ustvrdio kako nema vatesa koji bi je uskrsnuo, no VATES je postao sam autor čije je remek-djelo, obilježeno raskošnošću svoga jezika, tematike i pjesničkih oblika, pjesnički sugestivan panopticum croaticum i jedinstveni kip, jezika horvatskoga. Stoga Balade ne predstavljaju magistralno djelo samo Krležina izuzetno bogatog i za hrvatsku književnost iznimno značajnog autorskog opusa, već su u toj književnosti jedno od onih djela kojima se prepoznaje i potvrđuje njezin nacionalni identitet kao i autorov najviši artistički domet.

A to će sigurno prepoznati i njegov njemački čitatelji kojima je uz prepjev balada u svoju knjigu u izdanju Društva hrvatskih književnika i u biblioteci Mosta podario najvrsniju Žmegačevu komparatističku studiju Balade Petrice Kerempuha u komparativnoj vizuri prevedenu na njemački i nešto sažetiju od verzije u knjizi Krležini europski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu – Zagreb, 1986., kao i svoj esej o jeziku balada i pristupu njihovim prepjevima i to na njemačkom jeziku (Dialektale oder “kleine” Literatur? Übergangen zur Überzetzung von Krležas Balladen).

Nažalost, ovo izuzetno djelo Borisa Perića primljeno s velikim interesom i hrvatskih čitatelja popraćeno je s indolencijom nadležnih republičkih moćnika koji njegovoj objavi, autoru i izdavaču nisu dodijelili ni krajcara a što je najevidentnija ilustracija njihova odnosa prema hrvatskoj knjizi i kulturi.

20170707

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-18-listopada-2016-petrica-kerempuh-govori-hochdeutsch/

http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ime-bozice-brkan-ponosno-u-knjizi-joze-skoka-prilozi-povijesti-hrvatske-kajkavske-i-djecje-knjizevnosti/

Mjesto za pušenje – umjesto kave 26. lipnja 2017.

Mala kavana 28. travnja 2017: Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Marko Gregur / Fotografija Miljenko Brezak

Da se odmah razumijemo: ne pušim. Godinama sam smrdjela kao da pušim, jer su sve redakcije tako zaudarale. Tek sam poslije shvatila koliko sam novca uzaludno bacila na kemijsko čišćenje da ne smrdim na pušenje. Kada su pušače iselili na mjesta za pušenje, to su postala izuzetno zanimljiva mjesta, pa su opet onamo odlazili i nepušači. K tome, sjećam se, kad bismo zastajali na putovanju, autobusom recimo, pušači su svoje cigarete vukli na usamljenim mjestima, odmah uz WC. Gotovo poskrivečki kao nekad u školi. Sada je to nešto drugčije, vidjela sam nedavno u školi na Jarunu kada smo išli glasati: sjedala kao da su za patuljke iza škole sa strane, u zelenom. Kafići su se i smanjili toliko da se u njima može pušiti ili su svi izašli na terase, šetate samo da bi se moglo pušiti. Baš me zanima je li itko prestao pušiti. Samo primjećujem da nekako i pušači ponovno postaju ljudima. Iako, priznajem, nema ni govora o tome da bi se ikad moglo čvanjkati u TV debatama i gledati kroz cigareta dim kao u vrijeme kad su televizori bili samo crno-bijeli. Život nam je baš u koloru! Ne dajmo da nam bude pušiona.

P. S.

Kad je sve moguće, možda bi, da ponovno bira za prvi broj časopisa Artikulacija (izašla već tri!), Marko Gregur iz mojega australskoga ciklusa ipak objavio pušačku pjesmu posvećenu njemu.

mjesto za pušenje

marku greguru

ukraj kampusa macquarie na klupici
sjedi sam
posve sam
od tisuća ljudi i nas nekoliko
posve sam
u čemu je čar u obrani od previše kisika
dođe mi da iako mu carinici oteše nekoliko šteka iako štedi svaku
a nema pojma ni što čvanjka
zapalim
i podijelim s njim
makar pljugu
20141128 – 20141129 – 20150126 – 20150204 – 20150813

Link

Pjesnici pero i računalo zamijenili kuhačom

Umjesto kave 25. travnja 2017: Svilarenje riječima

Pjesme Božice Brkan u novom časopisu DHK “Artikulacije”