Panonsko mi more šumi u stihovima – Umjesto kave 2. prosinca 2022.

Da sam Panonka, podrazumijeva se, jer od malih sam se nogu igrala u moslavačkom blatu, redovito dobivala svrab brčkajući se u jamama jokešinskog Čreta i kajucala se po njemu kad bi se zamrzao, pisala verse o velikim vodama preostalima od Panonskoga mora. Ali ozbiljno sam taj dio svoga identiteta, i to umjetničkoga, posvijestila pripremajući se za Hrvatsku književnu Panoniju V. u Budimpešti, 24. i 25. studenoga 2022., ne mogavši odabrati što bih čitala na književnoj večeri. Nešto od proze iz romana Ledina ili zbirke priča Život večni ili od poezija iz Vetrenice, obiteljske arheologije, Pevcova koraka ili kajkavskog osebuška za EU, Kajkavske čitanke Božice Brkan, Nemoj mi to govoriti ili čak one tik pred objavom, Breberike?

Dio sudionika Hrvatske književne Panonije V. na obali Dunava / Foto Miljenko Brezak
Dio sudionika s hrvatskim veleposlanikom u Mađarskoj dr. sc. Mladenom Andrlićem / Foto Miljenko Brezak

Čitala sam pjesme doveka i gda si ležem na zemlu. Ispalo je pozitivnom diskriminacijom svakako kajkavsko/kekavsko, kako god okrenuli, oslonjeno na vlastiti krležijanski kal. Počašćeni i dolaskom veleposlanika RH dr. Mladena Andrlića (kojega s radošću i prijateljski susrećem raznim zanimljivim prigodama svakih nekoliko već tridesetak godina od Madrida dalje!), u Croatici nonproft kft., koja okuplja Hrvate u Mađarskoj, svoje tekstove u programu Književna riječ hrvatsko-panonska čitalo nas je desetak hrvatskih književnika i književnica različitih poetika te dobi iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, Srbije te Bosne i Hercegovine: Darko Baštovanović (Subotica), Josipa Dević (Subotica), Božica Brkan (Zagreb), Brankica Bošnjak (Bizovac), Paula Ćaćić (Županja), Ivana Ćurić (Tomislavgrad), Robert Hajszan (Pinkovac, austrijsko Gradišće), Marija Huljev (Unde, mađarsko Gradišće), Siniša Matasović (Sisak), Joso Živković (Orašje), Marko Matolić (Orašje), Mirko Ćurić (Đakovo) i Katarina Čeliković (Subotica). Stihovima i prozom riječima, ričima i rečima pokazali su kako doslovce stoljećima uspijevaju preživjeti u često ne baš prijateljskom okruženju.

Božica Brkan čita svoje panonske kajkavske pjesme / Foto Miljenko Brezak
Za sjećanje: književnici poslije nastupa u Croatici / Foto Miljenko Brezak

Okrugli stol Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive

A prije toga vrijednim tiskovinama na okruglome stolu Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive, koji je moderirao pokretač manifestacije i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika te predsjednik DHK-Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić, vrlo su instruktivno i nadahnuto izlagali Timea Šakan Škrlin (Croatica, Budimpešta), Katarina Čeliković (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica) Siniša Matasović (DHK, Ogranak sisačko-moslavački), Krešimir Tabak (Filozofski fakultet Mostar), Robert Hajszan (Panonski institut, Pinkovac).

S okrugloga stola o izdavaštvu / Foto Miljenko Brezak

Timea Šakan Škrlin iz nakladništva mađarskih Hrvata izdvojila je tri nove knjige autora Dr. Dinka Šokčevića, Ernesta Barića i Živka Mandića, te pročitala pismo koje je sudionicima uputio Živko Mandić (1948.), hrvatski znanstvenik i književnik iz Santova (Mađarska). Mladi Krešimir Tabak oslikao je stanje književnosti na području Herceg-bosanske županije, posebice na području Tomislavgrada i Livna, ocijenivši scenu solidno razvijenom, s nizom zapaženih izdanja i autora te čitateljskom publikom, koja u velikoj mjeri čita i posuđuje knjige u lokalnim knjižnicama, a kao najčitanije autore s tog područja izdvojio je Stipu Čuića, Dževada Karahasana, Ivanu Ćurić i Petra Miloša. Robert Hajszan iz austrijskog Pinkovca govorio je o projektu Panonskoga lista, koji izlazi i online i ponovno kao zbirka tiskanih tekstova. Siniša Matasović, predsjednik  Sisačko-moslavačkog ogranka Društva hrvatskih književnika, osvrnuo se na bogat i aktivan književni život toga rubnog dijela panonskog prostora, s više vrijednih manifestacija, knjiga i časopisa (Riječi, Alternator i Kupa) sa pedesetak relevantnih autora. Novoimenovana v.d. ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković istaknula je bogatstvo časopisne i knjižne produkcije vojvođanskih Hrvata, koja brojem naslova, knjiga i autora te pratećih manifestacija pokazuje kako i ta hrvatska zajednica i za odrasle i za djecu ima što ponuditi ukupnoj hrvatskoj kulturi i književnosti.  

Izložba U svijetu panonskih bajki

Veleposlanik Andrlić otvara izložbu ilustracija bajki u društvu domaćina Timee Šakan Škalić i autora Mirka Ćurića / Foto Miljenko Brezak
Katalog izložbe ilustracija

Taj, prvi dio programa održan je u četvrtak, 24. studenoga 2022.u kulturnom i medijskom centru Croatica, a otvorila ga je nova ravnateljica Timea Šakan Škrlin. Veleposlanik dr. sc. Mladen Andrlić otvorio je i prigodnu izložbu U svijetu panonskih bajki, ilustracija za slikovnice Đure Frankovića i Mirka Ćurića (autori i autorice ilustracija: Ivan Antolčić, Andrea Bassi, Katarina Kuric, Gualtiero Mocenni, Simone Mocenni Beck, Patricija Drenjančević, Veronika Sinkó). Mirko Ćurić je istaknuo kako je projekt panonskih slikovnica započeo je Đakovu 2004. objavljivanjem slikovnice Zlatokosa braća i prokleti grad, koju je ilustrirao vinkovački akademski slikar Siniša Simon. Tekst je napisao Mirko Ćurić prema narodnoj bajci, koju je u okolici Đakova zapisala prva hrvatska doktorica etnologije dr. Milena Papratović i objavila kao rad  Narodne pripovijetke iz okolice Ðakova, objavljenog u Zborniku za život i običaje hrvatskog naroda iz 1940. godine (JAZU, knjiga XXXII.). Najveći dio slikovnica koje su potom objavljene su proizvod književne obrade upravo tih pripovitki odnosno bajki, a od 2010. se u projekt uključio Đuro Franković (mađarski Frankovics György, rođen u podravskom Foku 9. veljače 1945., a umro u Pečuhu 9. listopada 2016.), hrvatski publicist, književnik, etnograf, znanstvenik i kulturni djelatnik iz Mađarske, u projekt uvodi vrsnu ilustratoricu Veroniku Sinko, koja ilustrira i njegove knjige objavljene kod uglednih mađarskih nakladnika.

Budimpeštanska ulica u sumrak / Foto Miljenko Brezak

Tamburaši Srednje strukovne škola Antuna Horvata pod vodstvom Darija Kusture izveli su program Milkina kuća na kraju, posvećen Iliji Okrugiću Srijemcu (1827.-1897.) uz 125. godina rođenja. 

Hrvatski pjesnički velikani:Antun Gustav Matoš iJosip Gujaš Đuretin

Samo dio publike u Školskoj knjižnici budimpeštanskoga HOŠIG-a / Foto Miljenko Brezak

U petak, 25. studenoga2022., posljednjega dana tamošnjega Tjedna hrvatske kulture, Hrvatska književna Panonija V. ušla je u budimpeštanski HOŠIG-u (hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom. Održane su kreativne radionice učenika HOŠIG-a i Srednje strukovne škole Gastronomske radionice i kušanje panonskih jela i kolača koje su sami i proizveli, primjerice tjestenine od pira i čokoladnih pralina Sofijina srca.

Književni program nastavljen je u knjižnici HOŠIG-a. Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan istaknula je zadovoljstvo što njihova škola sudjeluje u tim projektima izuzetno važnim za bolje povezivanje s matičnom kulturom. Đakovački srednjoškolci pod mentorstvom profesorice Maje Vonić predstavili su Srednjoeuropsko kulturalno povezivanje – posveta Vjeri Biller (1903.-1940.) i Sofiji Haibel (1763.-1840.).

Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan pozdravlja uoči prezentacije đakovačkih učenika za budimpeštanske maturante / Foto Miljenko Brezak

Programom Hrvatski pjesnički velikani predstavljen je Antun Gustav Matoš uoči 150. rođendana. Prikazan je dokumentarni film Antun Gustav Matoš: Josipu Jurju I. kralju naših svih ideala (u produkciji 6. Matoševih dana, DHK i ZKVH, Osijek/Subotica  2022.), scenarista Mirka Ćurića i redatelja Mihaela Kelbasa.

Na kraju, poslije pretkoronarnih predstavljanja u Zagrebu, Đakovu, Sisku, Pečuhu i Gujaševim rodnim Martincima, tek sada i u Budimpešti je predstavljena izuzetno vrijedna knjiga, kojom se baš ponosim. Mirko Ćurić piše:  

Priređivač Đuro Vidmarović i Božica Brkan u ime izdavača Acumena predstavljaju studiju o najboljemu hrvatskom pjesniku u Mađarskoj Josipu Gujašu-Đuretinu / Foto Miljenko Brezak

„Ipak, posebnu pozornost privukao je zadnji program manifestacije u kojem su Đuro Vidmarović i Božica Brkan predstavili monografiju: Josip Gujaš Đuretin: Mene su ljepote ostavile (Acumen, Zagreb, 2019.), o velikom hrvatskom pjesniku iz Mađarske, koji je bio i dugogodišnji profesor hrvatske škola u kojoj je održan program, iz vremena dok je nosila južnoslavenski naziv. Božica Brkan je ispričala povijest nastanka ove vrijedne knjige, kojom se Acumen kao mali nakladnik ponosi, te je pročitala nekoliko antologijskih pjesama Josipa Gujaša Đuretina, koji je zastupljen u školskim programima hrvatskih škola u Mađarskoj, a njegova su djela obavezna lektira. Đuro Vidmarović je posebno emotivno govorio o svom dugogodišnjem radu na afirmaciji Gujaša Đuretina te sređivanju njihove ostavštine koju je dobio od Đuretinove pokojne supruge. Za svoje djelo je ustvrdio kako je temelj na kojem će počivati potrebna buduća istraživanja autora koji se javio šezdesetih godina 20. stoljeća, ali je ostao nepoznat hrvatskoj kulturnoj javnosti zbog svoje izdvojenosti i ondašnjih političkih odnosa, koji nisu pogodovali boljoj recepciji Gujaševe sjajne poezije, koja korespondira s onim najboljim što se u hrvatskoj pisalo u njegovo vrijeme. Vidmarović je istaknuo kako je monografija najprije namijenjena mađarskim Hrvatima a onda i ukupnoj hrvatskoj kulturi te se ponadao kako će njena recepcija biti u svrhu postavljanja Đuretina na mjesto koje mu u hrvatskoj kulturi s pravom pripada.“

Gosti i domaćini s jestvenim uracima đakovačkih srednjeoškolaca /Foto Miljenko Brezak

Jubilarnu Hrvatsku književnu Panoniju V. pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja RH i Grada Đakova organizirali su Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Croatica iz Budimpešta u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha, budimpeštanskim HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i đačkim domom), Panonskim institutom iz Pinkovca u Austriji i Srednjom strukovnom školom Antuna Horvata iz Đakova.

Razgovor dvoje kolega: Andrija Pavleković intervjuira Božicu Brkan za hrvatski radio u Mađarskoj / Foto Miljenko Brezak

S Youtuba:

Roman “Privremeno neuporabljivo” predstavljen u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad

U Mjesecu knjige, u obnovljenoj, zaista lijepoj Gradskoj knjižnici Ivanić Grad, poslije Kutine, Đurđevca i Vrbovca, u srijedu 9. studenoga 2022. predstavljen je roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan.

S predstavljanja: Senka Kušar Bisić, Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Plakat za književnu večer / Foto Miljenko Brezak

Govorili su ravnateljica Senka Kušar Bisić te Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović te autorica.

Publika / Foto Miljenko Brezak

Novinarka Obiteljskoga radija Ivanić Ana Tomašić o romanu je s autoricom razgovarala za emisiju Kulturna događanja na području Otoka Ivanića, emitiranu 14. studenoga 2022. Može se poslušati na https://www.ori.hr/podcasting

Razgovor Ane Tomašić i Božice Brkan za Obiteljski radio Ivanić / Foto Miljenko Brezak
Dogovor za predstavljanje / Foto Miljenko Brezak

Miljenko Brezak o ivanićgradskoj promociji snimio je i kratki film.

Sandra Pocrnić Mlakar na Faceboooku je objavila:

Đuro Vidmarović u romanu Božice Brkan ‘Privremeno neuporabljivo’ vidi žensku mudrost i dalekovidnost, ženu koja želi sačuvati brak i obiteljski sklad, a i otplatiti stan. Ja sam u novom Božičinu romanu prepoznala naše kolektivne privremenosti i probleme koje ne rješavamo tako da se privremenoj neuporabljivosti ne vidi kraj. U Ivaniću smo naglasili roman predlaže i izlaz – rješenje su bregi i zelenilo, gdje djeca imaju mjesta za igru i nitko nije gladan.

Marica Svetlečić ispekla je za goste moslavačku pitu od jabuka / Foto Miljenko Brezak

Hvala Božica Brkan na inspirativnom izletu u Ivanić Grad i Đuri Vidmaroviću na konstruktivnoj raspravi o slojevitom romanu o našim suvremenim neurozama. A ivanički kolači su prava poezija!

Ivanićgradska Gradska knjižnica izvana… / Foto Miljenko Brezak
… i iznutra / Foto Miljenko Brezak

20221116

Roman o ženi koja pobjeđuje potres – Đuro Vidmarović na predstavljanju romana “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan u Ivanić Gradu

Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, „Acumen“, Zagreb, 2022.

Božica Brkan je afirmirano književno ime i pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnica. U književnost je stupila nakon što je ostvarila uspješnu karijeru u novinarstvu dobivši ondje najviša priznanja za svoj rad. Rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini, a živi i radi u Zagrebu.

Autorica romana Božica Brkan i književni kritičar Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Pažnju književne javnosti svratila je na sebe 1990. godine zbirkom kajkavskih pjesama pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ te knjigom izbora iz novinskih feljtona pod naslovom „Enciklopedija špeceraja“. I jedno i drugo djelo, svako na svoj način naišli su na odobravanje čitateljske javnosti. Zbirka pjesama je na nov način pristup obiteljskim temama, a k tome napisana na rodnom kekavskom idiomu kajkavskog narječja. Budući je taj idiom gotovo pred izumiranjem, ova je zbirka, zapravo, oživjela taj govor i pretvorila ga u književni jezik. Kasnije će Božica Brkan na istom idiomu napisati mnogo novih pjesama, pripovijedaka, ali i roman „Ledina“.

„Enciklopedija špeceraja“, zajedno s drugom knjigom „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) danas su već pomalo kultna djela iz područja etno-gastronomije. Autorica u njima je temu gastronomije u Moslavini proširila brojnim kulturološkim, etnografskim i folklorističkim dodacima uz obilje odgovarajuće i kvalitetne foto-dokumentarne građe.

Roman „Privremeno neuporabljivo“ objavljen je krajem 2021. godine. Pisan je mješavinom književnog jezika i lokalnih idioma poglavito zagrebačkog kajkavskog i zagrebačkog žargona. Radnja romana vezana je za Zagreb u prepoznatljivo vrijeme i na prepoznatljivim lokacijama. Ideju za naslov autorica je preuzela iz tzv. žutih naljepnica koje su nakon zagrebačkog potresa 2020. zalijepljene na mnoge zgrade i palače u donjem gradu, označavajući njihovu neuseljivost zbog visoke oštećenosti u potresu.

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan, uz autoricu, u Ivanić gradu su predstavili Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan je kao središnju osobu svoga romana uzela lik Purgerice Dore, imenjakinje junakinje Zlatarovog zlata, lika dobro poznatog svim čitateljima Augusta Šenoe. Pojmom Purgerica misli se na izvornu stanovnicu Zagreba odnosno osobu koja je nekoliko naraštaja vezana za Zagreb što znači da posjeduje sve osobine kako jezika tako i urbane kulture Zagreba. Ova moderna Dora je u romanu novinarka, turistička vodičica, gastroblogerica, dakle na neki način autoričin alter ego. S druge strane ona je potpuno autonomna osoba prikazana cjelovito s punom psihološkom impostacijom kao prevarena supruga i željna ljubavi koju ne može ostvariti. Radnja se odvija u obiteljskoj kući koja na određeni način simbolizira cijeli grad Zagreb toga vremena. Grad Zagreb nije za rušenje, ali obnova ide teško. Dorin život je tome sličan: nije za odustajanje od braka, a opet postojeće stanje je neuporabljivo. Stoga u romanu autorica uključuje i treći nosivi lik a to je suvremeni tajkun, biznismen koji se obogatio preko noći i koji oko sebe širi zarazu novog skorojevićevskog života.

Kako bi zaplet bio dinamičan u „igru“ ulaze Dorin suprug i njegova ljubavnica koja je opet predstavnica novog naraštaja žena koje stavljaju novac i materijalna dobra ispred etike i bračnog života. Slijedi sukob dviju žena koje se u moralnome smislu isključuju, premda žive u isto vrijeme i osobno se poznaju. Na simboličnoj razini djelatna su dva, uvjetno rečeno“ ideološka koncepta: tradicionalni i feministički.

Dora živi u zajedništvu s majkom i mužem, zaposlena je od jutra do mraka, i kao mnogi njezini sugrađani mora otplaćivati kredit za stan. Stoga honorarno radi tako da mora „hodati uokolo“ prerušena u Barunicu Castelli. Tim opisom Božica Brkan pored Šenoe oslanja se i na Miroslava Krležu odnosno uvodi ga u svoj roman. Ona suosjeća s Krležom i na usta jednog od svojih likova govori: „Pogleć i tu taj provincijski, taj palanači odnos koji mi Zagrepčanci imamo prema svojoj književnosti! Kakvi Purgeri, seljoberi su to, niš drugo neg seljačine, bili i ostali !? Tak mrziju Frica, zavidnici. Koliko ima da je već pokojni, a ne daju ni pripovedati turistima kak je bil velik!? Kej ih košta!?“

Korištenjem pojma odnosno pridjeva palanački autorica zapravo upozorava na balkaniziranje Zagreba odnosno posrbljivanje. Palanka je tipičan srbizam i u Srbiji ima živo značenje u svakidašnjem govoru. Ondje postoji  vrlo značajno djelo „Filozofija palanke“.

Dora svoju majku naziva po purgerski Muti. Uz nju postoji i teta Nera, obrazovana dana s velikom bibliotekom. Obje doživljava kao junakinje iznikle iz nacionalne literature 19. i 20. stoljeća. Naravno, Nera je lik preuzet od Šenoe.

Dorin muž zove se Vinc, u tom imenu krije se i simbolika. Za njega ona kaže: „Malo je što u životu pročitao, ni toliko da bi shvatio kako je u tom času dozivanje Dorina imena posve krivo. Totalno pogrešan password“. Stoga Dora koja je načitana sve se više udaljavala od njega i zatvarala u sebe. „Što je Vince češće i glasnije zazivao Doru, ona kao da se u igri pokvarenog telefona odvojila od vlastita imena osjećajući kako se od njega i onako sitno dodatno smanjuje, kao da je sve to nadvisuje gurajući je u tlo, i kako je Vinc, ionako viši od nje, nastojeći svu prekriti, guši“. Uz ovu intelektualnu udaljenost i emocionalno udaljavanje, u Dorinom se braku javlja i bračni trokut. Ovakav događaj čest je u našoj literaturi. Stoga je autorica morala „pribjeći“ vlastitom diskursu, a pronašla ga je u autobiografskim sadržajima, ali i u ustaljenim tradicionalnoj vrijednosti: OPROSTU – KAKO BI SE OBITELJ ODRŽALA KAO CJELINA. Oprost uključuje i pokajanje. U shvaćanju „pokajanja na muški način“ Božica Brkan polazi od koncepta muške lakomislenosti i ženske mudrosti. Dora nalazi muža s damom iz kuće in flagranti. Slijedi razgovor koji spada u najbolji ulomak ovoga romana. Dora ljubavnicu svoga muža naziva muza. Nakon viđenoga obraća im se slijedećim riječima:

– Što ste navrli? Hoćemo li sad ménage à trois!? Hoćeš li se useliti odmah sad ili ćeš ipak pričekati jutro? Koliko se sjećam, od cijele si zgrade do sad propustila samo našu mansardu. I kod moje si Muti, sjetit ćeš se, dolje bila na kvartiru kad te ono Dragi Endži nogirao. Samilosna moja Muti! I nikad ti dosta! A sad bi i u naše ljubavno gnijezdo, kak si nazvala ovo potkrovlje koje bi trebalo biti naš dom?

Ljubavnica na ovaj prijekor odgovara:

– Doro, daj, nemoj tako, pa ne moraš me odmah vrijeđati… – pruža Muza svoje krasne njegovane ruke još ljepših umjetnih nokata prema Dori, koja pomisli: Krasan lak, ne mogu ne vidjeti. Ja, koja nemam vremena za lakiranje. Ja, koja pogrizem sve nokte.

– Van! – sikne.

Muza pogleda Doru i već kao da će krenuti, a onda pogleda i Vinca:

– Znam da ne morate prihvatiti, ali je l’ vas mogu bar zamoliti da ovo dolje ostane među nama? Obećala sam Mimiju da neću više biti zločesta. Barem u našoj zgradi… Ne, ne, Mimi nikako ne smije doznati za ovo malo prije, nikako ne smije. Njegovo zdravstveno stanje to nikako ne bi podnijelo!

Dora bi Muzi najradije ispalila onu prostačku, Mutinu omiljenu, o tome kako poslije jebanja neka kajanja, to bi tama bilo po njezinoj mjeri, postvarena metafora, ali izgledala joj je skrušeno u molećivoj pozi pa je samo šutjela. Glumica! Kao da se usavršavala na akademiji, a nije ondje dospjela dalje od prijave za prijamni i od statistice u vanjskim B – koprodukcijama. (…)

– Marš! – sikne Dora svejedno. Tek tako. Da zna! Pa žalosno upre oči u nju, pa se pokunji i s krivnjom ugura rep među stražnje noge i krene, a Vinc je primi za ruku. Kao: daj se smiri, srećo.

– I ti! – dopunjuje se.

– Kako to misliš: i ja? Kamo bih? – unosi joj se u lice. Sve sličniji labradoru dolje uz nogu.

– Pa što se mene tiče, vas dvoje možete i zajedno. Možete nastaviti gdje sam vas prekinula. Baš mi je žao. Svejedno mi je kamo ćete. Samo nemojte na našem katu. Ne da mi se buditi gospona Mimija.

– Ma je l’ baš moraš? Pa nisi ti takva… – Vinc je gleda tužnjikavo.

– Kako znaš!? Jesam, jesam! Nego kakva!? Zašto ne bi mogla biti? Ni ja nisam mislila da si ti takav. Možete nastaviti svoj aranžman.

– Ma kakav aranžman, što ti je!? Kao da je to nešto!?

– Ono što sam vidjela…

– Ma, daj! – odmahnuo se i okrenuo oko sama sebe kao Al Pacino u Pasjem popodnevu, a ona se nije kanila zaustaviti.

(…)“

 Muževo „opravdanje“ tvrdnjom „Kao da je to nešto“!? je upravo oblik te muške lakomislenosti, jer svode preljuba na golu biološku danost. U jednome od prethodnih romana, „Ledíni“, preljubnik tješi ženu isprikom: „Pa to ti je samo obična jebačina!“

Nakon vrlo duhovito opisanog dijaloga žene i muža preljubnika junakinja ovog romana traži rješenje za nastalu situaciju. Tu dolazi do izražaja ženska mudrost i dalekovidnost. Ona naprosto želi sačuvati brak, obiteljski sklad, a tu su i rate za stan. Zbog toga ova svađa završava Dorinim riječima u kojima se krije kompromis i praštanje:

– Ja ne kanim nikamo, a ti, dragi, ideš. Imaš ključ Mutina stana? Ne želim te tu. Želim noćas biti sama. Moram razmisliti, a i sutra sam dežurna, a zapravo već danas, pa se moram naspavati. (…)“

Četvrti nosivi lik u romanu Privremeno neuporabljivo je biznismen Endži, skorojević i čovjek „novog morala“. On se Dorom poznaje iz mladosti. U ovim trenutcima kada mora riješiti problem s muževom nevjerom, taj skorojević joj nudi ljubav. Ona to odbacuje, čime dokazuje ponovno privrženost tradicionalnoj bračnoj etici. „Ona je nekako uvijek prednost davala ljubavi, čak i strasti, iako sebe nije smatrala ženom od strasti. U njezinu sustavu vrijednosti ljubav i strast pretezale su razum iako je ravnoteža bila vrlo važna. Rutina.

(…)

A Muza… o njoj nikad dosad nije ni razmišljala kao o prijateljici, pa što se spetljala s Vincom nije ni doživljavala kao prijevaru prema sebi niti ju je ta njezina prijevara, ili kako bi to već nazvala, pogađala kao da je bila izvan toga. Kao da Muza nije sudjelovala u tome. Osim: kako joj je to mogla učiniti kao žena ženi.

(…) „

Slijedi bitno: rastati se ili sačuvati brak:

„Raskid, rastava, razvod? Nije stigla do toga. Nije se usuđivala ni razmišljati o tome. Ni izdaleka. Kao da se sudara sama sa sobom. Bolno. Ni s kim se drugim nije usuđivala razgovarati o svom problemu kakav nikad do tad nije imala. Čak ni s Muti, s kojom je dotad mogla baš o svemu. Sad nije.“

Lik biznismena Endžija prikazan je, po meni, na tendenciozan način. Naime on je djetinjstvo proveo sa siromašnom majkom u podrumskom stanu. „Njegova je majka prala stubište i čistila dio stanova, onima koji su i kad to nije bilo popularno zadržali bedinericu“. On je dakle iz najnižeg društvenog sloja, vjerojatno i vanbračno dijete gradske pralje iz podruma, ali je na nepošten način došao do statusa, odnosno postao je bogat čovjek, ali na nemoralan način. Nameće se usporedba Purgerice Dore i tajkuna Endžija. Ona je obrazovana i kreposna i pripada građanskom staležu purgera, a on je pokvaren i dolazi iz podruma i što je očito, vjerojatno je vanbračno dijete kućne čistačice. Tu se nameću izvanliterarne teme. Zbog čega dijete siromašne čistačice ne bi moglo postati uspješan, a pri tome i pošten čovjek?

Taj i takav Endži, dakle u suštini negativan lik, nudi ljubav našoj junakinji Dori u trenutcima njezine bračne krize. Njihov dijalog vrlo je dramatičan, ali i signifikantan:

– Daj da riješimo ono zbog čega si me zvao. Pa nisi me valjda zvao zbog tatua. Ako me imalo poznaješ, mogao si misliti da ću biti zgrožena – pogledala ga je.

Endži se Dori učini odjednom snuždenim. Kao da je ponovno bio maleni sramežljiv susedić, kad je Muti vikala na njega jer je Doru gađao šprihericom i raskrvario joj čelo, spustio je ramena.   

(…)

– Ma daj, Endži nisi normalan, ljubavna izjava? Dobro da nisi skinuo skalp. Ljubavna izjava na vlastitoj koži? Ma daj!? Pa postoje jednostavniji načini da se iskaže ljubav – ushodala se golemim praznim stanom ne mogavši se zaustaviti na mjestu. Zapravo je bježala po stanu. Kao od njega. Kao od sebe. Ako ima uključen Health, sigurno neumorno broji korake.

– I kad si se to zaljubio? Kad ti je onaj moj blento rekao da sam si na ljetovanju dala utetovirati srčeka s Amorom strjelicom?

– Dva preklopljena srčeka s Amorovom strjelicom – uskoči Endži.

– Ne znam je li gluplji on što ti je to uopće rekao ili ja što sam si dala napikati. Banalno. Baš banalno, zar ne?

(…)

– Ma daj, kakva zaljubljenost!? Pa ti i ja smo kao brat i sestra! Pa imao si sto cura. Ni sam im ne znaš broja.

– Pa što? Ali ni jednu nisam volio. Ni jednoj nisam rekao da je volim. Nisam niti pokušavao.

(…)

– Stvarno ne znam što bi ti rekla. Stvarno misliš da bi morala biti počašćena!? Prestravljena sam. Nisi me valjda k sebi pozvao da ti oduševljeno plješćem ili da ti čak postanem ljubavnica?

(…)

– Nikad mi ništa nisi rekao. Jednom riječju… – zaustavivši se odjednom napravila je predah dok ne smisli što bolje. Najradije bi, kao na filmu, da je život bio film, sve vratila na početak. I prije početka! Dok još ništa nije izrečeno. Naglas. Kako li mu je samo dopustila da je izreče? Trebala se praviti da nije čula. Da ne razumije! Pa i ne razumije!

(…)

– Ali ja te volim više od svega! Sigurno! Ja te volim dulje od njega! Oduvijek! Dublje od njega.

– Pa morala bih, misliš, onda i ja tebe voljeti, zar ne? – zagleda se Dora u njega.

– Zavoljet ćeš me. Uvijek me možeš zavoljeti: Važno je da ja tebe volim. Bezgranično. Svoju ljubav prema tebi ne mogu usporediti ni s kojom drugom, ni s kojim svojim drugim osjećajem. Nema takve ljubavi ni u toj tvojoj literaturi!

– Pa kako ti je baš sad to palo na pamet? Baš sad kad i bez tebe imam dovoljno sranja! Klonim se bilo kakvih osjećaja u životu, a ti me zatrpavaš svojima. Ne treba bi tvoja ljubav, ne trebaju mi tvoji osjećaji…“

Dakle između Endžija i Dore ne može doći do ljubavne veze. Dora je muževljevom prijevarom emocionalno osakaćena, odnosno, „Privremeno neuporabljiva! „Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala ni osobom? Jedan od loših šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne ili mjesečne top – liste. Koliko može biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže svačija, jednostavno ne uspijeva biti svojom. Svojom!“

Roman završava tzv. partijem na kojem tajkun Endži biva uhićen. Po njega dolazi policija.

„Jedan od policajaca pružio mu je papir uguran u plastični omot i Endži se udubio u čitanje. (…) Onda je i Endži rekao da je najbolje da oni nastave, a kad on to u policiji obavi, neće drugo trajati, vratit će se. Vinc je ponudio da će i on krenuti s njima, ali su to odbili i Endži i policajci“.

Radnja na kraju završava ironičnim autoričinim gastro receptom za „Đuli tortu bez brašna“ i „Mus od čokolade“. Kompletan recept. Ovakav završetak sadrži u sebi snažnu ironiju, ali i poruku: iznad svega je važan slasan kolač.

Naslovnica romana

Roman „Privremeno neuporabljivo“, grafički je opremio Jenio Vukelić, inače istaknuti dizajner. Po mome sudu naslovnicom se pogrešno tumači sadržaj romana. Naime, kolaž – fotografijom dominira stisnuta ženska pesnica s uzdignutim srednjim prstom koji se pretvara u slomljeni tvornički dimnjak. Bez uvrede, srednji prst je postao znak uvrede, a slomljeni dimnjak upućuje na tematiku koju ovaj roman ne obrađuje. Ovaj roman nema sindikalna opterećenja, društvene i političke kritike je u njemu onoliko koliko je potrebno kako se djelo ne bi „izrodilo“. Božica Brkan je poklonila pažnju ženskome liku, a Dora je jedan od njezinih ženskih likova koji joj „leže“, odnosno koje razumije i čiji opisi i životopisi, psihologija i borba za vlastitu osobnost, ulaze u najbolja ostvarenja suvremene hrvatske književnosti. S muškarcima ima manje „sreće“.

Đuro Vidmarović na predstavljanju romana “Privemeno neuporabljivo” Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad u Mjesecu knjige, 9. studenoga 2022.

Srednji prst, prost ili damski? – Umjesto kave 25. kolovoza 2022.

Nazove Carica u kasni sat. Nisam joj, veli, još poslala svoj novi roman, iako me je podsjetila. A odmah dodaje da joj, ako je i unutra tako prosta kao što joj je naslovnica, knjigu i ne šaljem, pa mi oprimjeruje knjigom zajedničke nam kolegice koja ju je zgrozila toliko da je odustala i od knjige, a i kolegicu je prestala pratiti na fejsu. Nije prvi put da nas knjige odfrendaju ili na mrežama ili uživo, pomislim, ali pošaljem joj knjigu. Ne javlja se. Zasad. No, ako se nisam naljutila triput joj šaljući pristojnoga Generala

Umjetnica Anabela stvara / Foto Miljenko Brezak
S naslovnice knjige na flipčart dječjom rukom / Foto Miljenko Brezak

Već na ulasku u kutinski Klub Arcus potkraj lipnja, na prvo predstavljanje Privremeno neuporabljivoga, umjetnice, rekoh. I onda se Anabela Feltrin, učenika drugoga razreda kutinske osnovne škole potpisala, pa smo se naslikavale ona, mama Sanja, ravnateljica POU, i ja. Srećom, nije me pitala zašto je, kako je prije pitala mamu, na naslovnici knjige prosti prst. Mama se izvukla da neka to pita mene, a ja…

Jenio Vukelić: prvo dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Imali smo više rasprava o tome uzdignutome srednjem prstu. Gorem od friške fige i roga odnosno hiphopovskoga kažiprsta i malog prsta. Moj kućni dizajner Jenio Vukelić uvijek iščita moj tekst. Jedan je od rijetkih dizajnera koji tekst uopće čitaju, još po starinski najprije pomno iščitava. Odabrasmo srednju od tri varijante. Još dovoljno provokativnu, ali pristojnu.

Jenio Vukelić: drugo, odabrano dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Đuro Vidmarović, promotor romana prije prvoga predstavljanja rekao je kako mi mora reći da misli kako je moj umjetnik, koji uvijek svaki moj tekst odlično osmisli i ilustrira, prvi put omanuo, pogriješio, da sam ja dama koja ne bi pokazala srednji prst. Po njegovu: kosovski grb ili kako se nose drva. Drugi promotor Siniša Matasović, u zanimljivom, rekla bih generacijskom, sudaru s prvim oko viđenja romana od likova do jezika, nije ni primijetio da je slomljeni, puknuti dimnjak zagrebačke ciglane u trenu rušenju – uzdignuti srednji prst. Više i ne treba potres, oštećene a neobnovljene se kuće ruše same od sebe. Egzistencijalnom užasu i društvenoj kritici bilo u mome romanu bilo u najavljenome TV serijalu Metropolitanci, unatoč.

Jenio Vukelić: treće dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Podsjeti me taj prst na ovotjedno predstavljanje u pristojnome Đakovu.  E, tko je dama, a tko gospodin, nemam pojma kao ni što bih rekla radoznaloj djevojčici, osim da je to moj komentar situacije u romanu, kako god okreneš, privremeno neuporabljive. Mogu se samo nadati da će s Anabelinim odrastanjem i takvim radoznalcima svijet promijeniti toliko da će biti sve manje povoda za pokazivanje srednjega prsta. Moja bi naslovnica baš pristajala, recimo, na majicu i s opravdanjem bih je nosila, ali sam ljetos u Malinskoj propustila predloženi motiv za ljetnu majicu: antivakserski srednji prst protiv Covid-putovnica.

A što se dama tiče, ne mogu ne sjetiti se jedne davne, baš ozbiljne prepirke u četiri oka s tadašnjim direktorom Brankom Lovrićem u Večernjaku, prije Styrije, kad sam se toliko razljutila u nemoći da sam hvatajući se za kvaku odrezala: “Budi sretan što sam dama!” Na što me je on razoružao grlenim smijehom: “A gdje si u novinarstvu vidjela dame!?” I sad ću kolegi Vidmaroviću: “A gdje ste u književnosti vidjeli/čitali dame!?”

To ne bih stavila na ljetnu majicu!

20220629 – 20220716 – 20220824

Privremeno neuporabljivo B. Brkan predstavljen u Đakovu

Na samoj završnici 13. Dana Luke Botića, Kaštela i Đakovo, od 18. do 22. kolovoza 2022., u Đakovu je, u Kući Reichsmann, u ponedjeljak, 22. kolovoza 2022. godine predstavljen novi, peti roman Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022.

S predstavljanja: Vesna Kaselj, Božica Brkan i Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Autoričinu biografiju predstavila je Vesna Kaselj, a o književnom radu autorice i o romanu govorio je recenzent Đuro Vidmarović. O nastanku romana o Zagrebu koji počinje u lockdownu zbog korona virusa u ponoć uoči potresa i analizira novonastalu situaciju označemu nerješivom žutom naljepnicom na zgradama i ljudima, o glavnoj heroini Dori te usporedbama s Dorom i situacijom u prvom autoričinom romanu Lift, politička melodroma objavljenome 1993. govorila je sama autorica čitajući odlomke iz romana.

Božica brkan uspoređuje svoj prvi roman Lift, politička melodrama i peti Privremeno neuporabljivo / Foto Miljenko Brezak

B. Brkan dodala je i kako je upravo na Sarajevo Film festivalu najavljen TV serijal sa zagrebačkom potresnom tematikom kao u njezinu romanu Metropolitanci i to kaodramedy (drama&komedija), za koji Dario Vince, glavni kreator i scenarist, kaže kako su pokušali raditi televiziju koja se tiče ljudi kojima se obraća i to na način na koji ih ne podcjenjuje te da su htjeli izaći iz stilskog kruga serija rađenih u „visokom umjetničkom ključu“, poduprtom egzistencijalnim užasom i društvenom kritikom.

Govori Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Prije dvije godine na Danima Luke Botića predstavljen je roman Generalov sin, Srbin a Hrvat B. Brkan.  

Publika u Kući Reichsmann / Foto Miljenko Brezak
Na grobu Luke Botića / Foto Miljenko Brezak
U žustrom razgovoru Đ. Vidmarović, B. Brkan i T. M. Bilosnić / Foto Miljenko Brezak

Organizatori 13. Dana Luke Botića su Udruga za revitalizaciju sela OPOR – Botići i Đakovački kulturni krug, suorganizatori Spomen muzej biskupa Josipa Jurja Strossmayera Đakovo, Brodski kulturni krug, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica, Panonski institut Pinkovac (Austrija), Rock klub King Đakovo i Acumen, Zagreb. Pokrovitelji manifestacije su Ministarstvo kulture i medija RH, Osječko-baranjska županija, Grad Đakovo i Grad Kaštela.

Za uspomenu iz Đakova: B. Brkan uz Luku Botića / Foto Đuro Vidmarović

Zahvaljujemo Mirku Ćuriću.

Link na video Đakovo

20220824

Film s predstavljanja romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan u Kutini

Miljenko Brezak objavio je na Youtubeu film s promocije romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan, Acumen, 2022., u Kutini, u Klubu Arcus u Pučkom otvorenom učilištu, 27. lipnja 2022.

Govorili su Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Đuro Vidmarović i Božica Brkan, a događaj je ozvučila Vokalna skupina Rusalke

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan predstavljen u Kutini

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan prvi je put predstavljen u Kutini u ponedjeljak, 27. lipnja 2022.

Siniša Matasović govori o romanu Privremeno neuporabljivo / Foto Miljenko Brezak
Svi sudionici promocije u Kutini: Siniša Matasović, Đuro Vidmarović, Sanja Feltrin, Božica Brkan i Rusalke / Foto Miljenko Brezak

U Pučkome otvorenom učilištu Kutina u Klubu Arcus govorili su ravnateljica Sanja Feltrin te književnici Siniša Matasović i Đuro Vidmarović te autorica.

Promotori Đuro Vidmarović i Sanja Feltrin / Foto Miljenko Brezak
Dio publike / Foto Miljenko Brezak

Večer je majstorski glazbeno oplemenio Vokalni sastav Rusalke (Sandra Blažun, Elena Vasik, Diana Biondić, Mihaela Plaskonj, Lidija Đurđević, Lana Moslavac i Slavica Moslavac) izvodeći pjesme Mjesečina cijelo selo spava, Sejala sem lena i Dođi dragi ti i tvoj kolega te Ej, crna koka snela belo jaje…

Naslovnica romana dizajn Jenija Vukelića kao torta i kao knjiga: Vesna Novosel i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Usporedne naslovnice / Foto Miljenko Brezak

Večer su zaokružile Vesna Novosel i Dijana Škarica Šlibar kreacijama potresnih torti nadahnutih romanom.

Novinarka Mreže TV Maja lacković Šalković u razgovoru s Božicom Brkan / Foto Miljenko Brezak

Zahvaljujemo odličnoj publici od Kutine do Siska te od Novoselca do Piljenica koja je vruću večer izdvojila za zanimljiv i poticajan književni susret i sve priglede.

Pitanja o novome romanu Gordane Pelin s Radio Moslavine / Foto Miljenko Brezak

O promociji su objavljeni prilozi na Mreži TV, Radio Moslavini i Kutini.hr .

Cvijeće kao iskaz prijateljstva i gostoprimstva / Foto Miljenko Brezak

S promocije su na Facebooku postove objavili Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Slavica Moslavac, Rusalke i drugi.

20220704

Video Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmarović

Na svome profilu na Facebooku Božica Brkan danas je objavila:

Godinama imam U RADU moguću knjigu koju sam radno nazvala NOVE MOSLAVAČKE RAZGLEDNICE, NMR, nadahnutu dakako mojim prethodnikom zavičajcem Josipom Badalićem. Ja zapisujem, a moj mi MILJENKO BREZAK snima fotografije i videe ljudi i događaja. Neplanirano, tijekom godina postaje sve to i dokument prošlih vremena. Tako i usput snimljeni razgovori za dokumentaciju prerastaju u samostalne, ocjenjujem zanimljive priče. Ako koga zanima, jer kad su i o poznatim ljudima i poznatim temama, donose nešto novo poput prvoga u serijalu BOŽICA BRKAN: RAZGOVORI O MOSLAVINI u kojem predstavljamo ĐURU VIDMAROVIĆA kao Moslavčanina. On je rođeni Slavonac, a odrastao i fizički i životno i politički i književno u Moslavini. Scenarij Božica Brkan, snimio i obradio Miljenko Brezak, a produkcija Acumen. Traje 22 min. Na Youtubu.

Iz filma Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmaorvić / Foto Miljenko Brezak

https://youtu.be/mPWHCk4BEK8

20220502

Kejkavska Ilova Masnecove (i Vidmarovićeve!) mladosti – Umjesto kave 21. ožujka 2022.

Andrle (potrgani predmeti), bantuvati (buniti, uznemiravati), čekmež (pećnica), gvanter (ležište za vinske bačve), kezme (ni prase ni svinja), lunjek (poklopac na šteclu), prcmati (peći, pržiti)… tek su neke od riječi na koje zacijelo ne bih ni naišla da se nisam udubila u knjižicu Kak’ su negda pripovedali i divanili v Ilove Ivana Masneca (Vlastita naklada, Kutina 2021.). Na samo 72 stranice manjega formata više je od 4300 riječi, a pravo bogatstvo i za moj desetljećima moslavački kajkavski rječnik s višestruko više, već i objavljenih riječi te fraza, sada na otprilike 700 kartica. Napokon da i ja mogu nekoga i nešto ozbiljnije citirati. Masnec kao svoju literaturu navodi knjigu Katarine Brkić Spod zemle tragi, Ogranak MH Kutina, 2017.  i tekst Đure Vidmarovića Moja kajkaviana, Poetica kajkaviana de pagus Ilova A.D. 1976 .

Naslovnica Masnevoce knjige

Ilovski sam i sama uvela u svoj kajkavski rječnik u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012. posredstvom Đure Vidmarovića, kojem je zavičajni govor, budući da je ondje odrastao u djetinjstvu, inače rođen preko Ilove, nasuprot, u prvome slavonskom selu Piljenicama. U uvodu Masnecove knjige Vidmarović ističe potrebu ozbiljnog proučavanja moslavačke kajkavštine izražene osim u kaju, u ke mojega Okešinca uz Česmu u zapadnom dijelu Moslavine i keja u Ilovi, najistočnijem dijelu Moslavine. Objašnjava i povijesne razloge zašto je raspadom Vojne krajine rijeka Ilova postala granicom ne samo Moslavine i Slavonije nego i kajkavskoga i štokavskoga narječja.

Ivan Masnec sa svojom knjigom / Privatni arhiv

U svome rijetkom od kajkavskih tekstova Vidmarović oživljava razgovor unuke Blaže, bake Mare, susjede Kate i djeda Mateca iz sedamdesetih, a Masnec opisuje kako nas godine života često vraćaju o prošlost, posebice u vrijeme kada su, prije 2000., živjeli oni koji su pripovedali  i divanili rječnikom zapisanim u knjizi. Iako je to kejkavski idiom, osjetio je, piše, ljudsku toplinu i ljepotu jezika kojim su govorili u Ilovi, gdje je rođen 1948. i gdje je živio idućih 20 godina.

Osnovnu školu i gimnaziju Ivan Masnec završio je u Kutini, a studij pedagogije na Pedagoškoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom je 10 godina radio u osnovnoj školi, pa 12 godina u srednjoj školi i 20 godina u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U mirovinu je otišao 2013. godine i mogao se posvetiti i drugim svojim interesima. U knjizi se prisjeća kako su učitelji ispravljali govor djece u ispravan i udaljavali ih od arhaičnog izražaja – mi neki se danas utaman borimo za uvođenje u škole zavičajnih govora kao izborni predmet ili uz školski program objavljujemo multimedijalno i svoje lokalne kajkavske rječnike – što je utjecalo, priznaje, i na to da i danas njegov izričaj starih riječi nije onako jednostavan i topao kako su divanili i pripovedali nekada u Ilovi. Piše:

S predstavljanja knjige u Ilovi 2021. / Privatni arhiv

Mnogobrojni susreti s mještanima u proteklih četrdesetak godina naveli su ga na zapisivanje riječi… Osim brojnih fotografija koje su mu žitelji Ilove dali na uvid i mnogo već sakupljenih riječi, primjerice i špicnameta, odlučio je da najprije napiše knjižicu o povijesti sela do šezdesetih godina prošlog stoljeća s naslovom Ilova, selo moje 2003. godine, a onda je odlučio da riječi koje je sakupio ne odu u zaborav već da ih dalje sakuplja i objavi u novoj knjižici kao rječnik svoje Ilove da se ne zaboravi kako je nekada bilo u njoj.

Masnecova prva knjiga o Ilovi iz 2003.

Nakon prve knjižice mnogo mu se ljudi javljalo s novim fotografijama i novim podacima i stoga je uz rječnik uvrstio i slikovni dio o prošlosti Ilove, posebice o školi. Opisuje i kako se iznenađivao kad mlađi ne bi razumjeli kada bi rekao nešto po starinski, primjerice kad je rekao da je nekoga zestal vramen Masneca. Pokraj Masneca. To ga je još više uvjerilo da mora napisati ovu knjižicu. Također i što je često bio lijepo ugošćen bilo na čijoj lesi ili u dvorištu jedne bake koja je ugostila i još nekoliko svojih vršnjakinja. Kada im je rekao da bi htio pripovedati  starinski, domaćica mu je odgovorila: Nečem ja pripovedati po starinski, ja očem pripovedati moderno ko moj nuk. Ipak je imao slušati i bilježiti razgovor i riječi, pa se prisjeća kako je jedna omotane noge rekla da joj se noga vrazila. Zaključuje:

iz knjige: folklorna skupina iz Ilove 1952.

Nakon tolikih godina prikupljanja riječi, odlučio sam to i pokazati nekim ljudima u selu, a onda su se počeli javljati i oni ljudi koji su i sami kod kuće bilježili stare riječi i rado su ih dali za objavu u ovoj knjižici. Sakupljeno je preko 4300 riječi. Svima njima sam neizmjerno zahvalan.

Ovom knjižicom, koju budućim generacijama Masnec ostavlja kao dokument vremena kako se nekada živjelo u njegovoj rodnoj Ilovi za koju ga vežu mnoga sjećanja i doživljaji u prošlosti, izražava zahvalnost i sjećanje na kazivače i vlasnike fotodokumentacije od kojih mnogi više nisu živi: Marija Baltorić, Milan Baltorić, Marica Belinić, Kata Bolarić, Franjo Božić, Marija Fudurić, Mladen Fudurić, Mara Grđan, Milka Grđan, Marija Heđevir, Katica Hranitelj, Mijo Hranitelj, Marija Hubak (Lisek), Vladimir Jančar, Juraj Jagušt, Davorko Mikulić, Renulfo Mioni, Marija Novak, Marija Pasarić (Božić), Zvonko Petreković, Marija Podhraški (Pulek), Marija Sabolović, Kata Smolić, Marija Tomić, Franjo Turkalj, Ivan Utović, Marija Utović, Joško Varga, Đuro Vidmarović i Marija Žepanec.

Jedna od starih ilovskih fotografija koje je Masnec prikupio kao svjedoke nekadašnjega života

Na kraju prenosim pogovor Ivana Masneca na njegovu zavičajnom govoru:

Potlem sega

Ovo kej bum napisal, morti ne bute si razmeli. Na pisanje ove knižice povleklo me sečanje na dane kad sem bil mali i kad su negdar ovak pripovedali i divanili. U to vreme ne bilo televizora. Sečam se da su susedi sake srede kupovali nove nastavke romanov Marije Jurić Zagorke ”Grička veštica” i čitali na večer. Zutra bi k nam došel sused i pripovedal kej su prečitali. Kak mali dečec sem u zapečku čučal i slušal kak je sused pripovedal i onda su se potlem divanili o poslima koje buju zutra delali.

Na selu se moralo puno delati na polu. Sečam se kak se šenica žnela i kak su v selu bili i bogatejši gazde kojima su šenicu žele obiteli koje nesu imeli pole i tak su zarađivali za preraniti brojnu obitel. I ja sem slagal povresla kojim su se vezali snopi šenice. Snope su slagali na polu u križe dok ne pokosiju celo pole. Šenicu su s pola vozili kolima, na vozu, koje su vlekli kojni ili voli. Po tem se čekalo da dojde dreš da se šenica ovrši. Negdar se moralo dugo čekati dreš jer ih ne bilo puno a i radi tega kej su kod bogatejši gazdi vršili i više den.

Negdar su zime bile drukčeše. Bilo je puno snega i ne bilo asfalta kak denes. Put su čistili drvenom ralicom kak slovo A koju su vlekli kojni ili voli. Deca su privezala svoje drvene sanice za ralicu i tak su se sankali kroz celo selo. Najlepše je bilo kad nesmo išli v školu pa smo svojim drvenim sanicami prek pola prtili sneg do velkog brega gde smo se celi den sankali. Pred noć smo došli domom mokri, premrzli i gladni. Grejali noge i ruke uz peć, a čižme i čarape smo sušili uz otprti čekmež.

U selu je bil samo jeden dućan pri Blazinu. Od dućana prek puta bila je strma steza na stari put na koje smo se sklizali i sankali i puno put došli doma podrapanog tura.

V selu su navek znali reči da su ludi oko cirkve i dućana gorenci a oni koji su od škole prema Ilove dolenci. V Ilove je škola od 1861. leta v koju sem i ja išel. Bila je to stara škola z jednom učionicom bliže putu pred kojom je bil ograđeni vrčak u kojem je učitelka sadila cvetje. U dvorišču je bil veliki natkriti bunar uz koji je bila jedna stara ruška. Denešna škola napravlena je na negdašnem školskom vrtu. Stara škola je zrušena. Tu je sada mali park. Selo je imelo i osnovnu školu do osmeg razreda se do 1960. Škola je bila i u zadružnom domu u sredine sela. U selu je bilo i DVD od 1894. godine s vatrogasnicom z drvenim tornjom. Denes je to birtija ili kak vele moderno, kafić.

Kak deca smo se veselili kad je bil kram pri cirkve gde je bilo puno ludi sa svoji gosti na meše, a potlem se igralo pevano kolo ”Okren, okreni se moje kolo malo” u kojem su bile cure, dečki, žene i muži i zavijali ga i vodili oko cirkve, a potlem su se kupovala čisla i licitarska srca spod šatre licitarke Pavlović z Kutenje. Tu bi koji dečko skrivečki kupil velko licitarsko srce koje je dal curi koja mu se zdopala. Na takov način dali su do znajna da se vole i da se buju ženili.

Ne selo bilo tak zaostalo kak su negdašne vlasti mislile. Selo je imelo i stanicu za vlak na štreke Zagreb – Novska. Kroz selo je bil i put kojim su vozili autobusi na autoput za Zagreb.

Dece je bilo najlepše v leto kad su se šmurati se na Ilove spod drvenog mosta ili na jednom od polaja. Dok su se deca šmurala ludi su vadili pesek, vozili ga i prodavali na Kutenje ili v selu. Kirijali su pesek u peskari koje su vlekli kojni. Tega više ne.

Ovo malo kej sem napisal je zato da se ne pozabi kak je to bilo v Ilove i kak su negdar divanili i pripovedali. Ostala su samo sečanja na negdašne vreme v moje rodne Ilove.  

Srećom, sjećanja su ostala zabilježena i nama koji nismo iz Ilove, a koje bi iz različitih razloga mogla zanimati. Šteta što tu vrijednu knjižicu nije za objavu odabrao i neki izdavač nego je autor morao pribjeći vlastitoj nakladi.

20220318

Aktualni AGM u tri knjige – Umjesto kave 9. prosinca 2021.

Sa svog fejsa prepisujem: AGM – 13. lipnja Matošev je rođendan. (Još jedan od mojih blizanaca!) I Imendan. Protokolarno smo A.G.M.-u položili cvijeće na grob na Mirogoju u ime Društva hrvatskih književnika kolega Đuro Vidmarović i ja prenoseći mu pozdrave iz rodnoga Tovarnika, gdje smo mu pred školom koja nosi njegovo ime vijenac položili u četvrtak 10. lipnja, na početku 5. Dana Antuna Gustava Matoša predstavnici DHK – Ogranak slavonsko-baranjski i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te Ministarstva kulture i medija RH i Općine Tovarnik. O tome – Aktualni AGM! Ali, ne bih ja bila ja da mu mimo protokola nisam i na Štros odnijela ružu i uobičajeno se selfala. Nisam bila dovoljno hrabra da mu odozgo, s pogledom na grad, pročitam svoj prilog iz zbornika Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu ustani matošu ili selfie na štrosu, svoju Moru, kako kolega Mirko Ćurić nazva tu moju pjesmu stvarnosnicu iz 2020.

Rođendan pod maskama: autorica teksta s Matošem na Štrosu / Foto Miljenko Brezak

Ovogodišnji, četverodnevni 5. Dani Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Vinkovci – Zagreb – Plavna – Beograd) zbog pandemijskih uvjeta i zemljopisno su bili nešto zgusnutiji, ali ne manje sadržajni. U Godini čitanja čitao se AGM i u hrvatskom i u vojvođanskom, srbijanskom dijelu Dana. Beogradski Matoševi dani u Zakladi Antun Gustav Matoš, slušale su se Notturno i Serenada, Utjeha kose i Djevojčici mjesto igračke, Jednoj i jedinoj i Živa smrt; o Matoševu životu  s posebnim osvrtom na beogradsko razdoblje, govorio je Nebojša Prokić. Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i član DHK, govorio je o značaju Matoša za Hrvate u Republici Srbiji i zašto je baš Matoš u nazivu Zaklade u Beogradu, a razlog je, među ostalim, i Matoševo bunjevačko podrijetlo kojim se ponosio. Mladi pjesnik Darko Baštovanović predstavio je knjigu Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu (DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.), u kojoj su zastupljena i dva hrvatska pjesnika iz Srbije, uz govornika i Tomislav Žigmanov, a program je prenošen izravno i može se pogledati na Facebooku Hrvatske riječi.

U vinkovačkoj knjižnici multimedijalno: Zoomom i akademkinja Dubravka Oraić Tolić / Foto Miljenko Brezak
U vinkovačkoj knjižnici sudionici iz drugog ugla / Foto Miljenko Brezak

Najdojmljivi je bio središnji događaj 5. Dana Antuna Gustava Matoša – Aktualni AGM. Izuzetna je bila večer u Gradskoj knjižnici Vinkovci gdje je također nedavno Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski kao najstariji ogranak DHK obiteljžio svečano 40. obljetnicu osnutka! na kojoj su odjednom predstavljene tri odlične i raznovrsne knjige – znanstvena, poetska i dječja – posvećene A. G. Matošu.

Zbornik Moderato dolcissimo ili 21 pjesnik pjeva Matošu

Zbornik Moderato dolcissimopjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu(DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.). uz čitanje više pjesama različitih pjesnika predstavili su urednici Mirko Ćurić iz Đakova i Katarina Čeliković iz Subotice te Božica Brkan, Vlasta Markasović i Goran Rem kao dio od 21 uvrštenih pjesnika (još: Borben Vladović, Božidar Bagola Brezinšćak, Lidija Bajuk, Danica Bartulović, Darko Baštovanović, Silvija Benaković Peratova, Tomislav Marijan Bilosnić, Ljerka Car Matutinović, Franjo Džakula, Milan Frčko, Frančeska Liebmann,  Fabijan Lovrić, Tin Kolumbić, Marinko Plazibat, Zrinko Šimunić, Tomislav Šovagović, Ante Tičić i Tomislav Žigmanov).

Tomislav Zagoda s Gustlovom ilustriranom biografijom / Foto Miljenko Brezak
Pariška duplerica iz Zagodine slikovnice i za djecu i za odrasle

Tomislav Zagoda, nagrađivani književnik za djecu, akademski slikar i znanstvenik, sam je predstavio na kraju svoju neobičnu, sjajnu slikovnicu Gustl, ilustrirana biografija Antuna Gustava Matoša (Opus Gradna, Zagreb 2021.), u kojoj, kao  stripu, slikom i riječju opisuje Matošev život i najmlađima, ali i svima ostalima koji uživaju u takvu, vrlo stručnom i instruktivnom, a opet zanimljivom i duhovitom prikazu Matoševa života.

Neodoljiv “bijeli” Matoš

Neusporediv je sveobuhvatan, na više od 400 stranica, bijeli Matoš, knjiga Pjesme i epigramiMatoševo pjesništvo (Matica hrvatska, Zagreb 2021., urednik Luka Šeput, izvršni urednik Luka Vukušić; Rječnik i tumač, Kazalo imena i pojmova, Kazalo pjesama i epigrama Danijel Hrgić) ) akademkinje i recentne nagrađenice Vladimirom Nazorom Dubravke Oraić Tolić, koja autorstvo, kako i naslov kazuje, dijeli sa samim pjesnikom: prvi dio knjige pripada Matošu, a drugi dio na 150 stranica Oraić Tolić je ambiciozna studija, koja bi, prema Ružici Pšihistal, opsegom i širinom zahvata u značenjske, stilske, žanrovske, kontekstualno-kulturne slojeve Matoševa pjesništva bila dostatna i za samostalnu znanstvenu monografiju.

Dubravka Oraić Tolić uz drugu svoju temu, Dostojevskoga, na otkrivanju u Selcima na Braču 2015. / Foto Miljenko Brezak
Fotografija Matoševe obitelji iz arhiva HAZU, presnimljena iz knjige Matoševe i Oraić Tolić

Dr. sc. Vlasta Markasović – i sama autorica zanimljive knjige Sonetist Antun Gustan Matoš (DHK / ZZKH, Osijek / Subotica 2019.) i dr. sc. Goran Rem s po mnogima s najupućenijom matošologinjom izuzetno zanimljiv razgovor vodili su posredstvom Zooma. O tome kako je na jasan i zanimljiv način uspjela predočiti sve vrijednosti i aktualnosti Matoševa pjesničkog opusa, koji opisuje najvrjednijim dostignućima u hrvatskome pjesničkome panteonu uopće. Klasik hrvatske moderne književnosti ostavio ga je u manje od desetljeća, a knjiga ga donosi kroz četiri cjeline. Prva sadržava 39 pjesama iz zbirke koju je 1911., četiri godine prije smrti, predao za tisak Društvu hrvatskih književnika, a objavljena je 1923., devet godina nakon smrti u izdanju Narodne knjižnice kao peti svezak edicije Naši pjesnici. U drugoj cjelini  Matoševe su pjesme objavljene izvan zbirke za njegova života od 1900. do 1914., u trećoj su cjelini pjesme objavljene poslije njegove smrti, a u četvrtoj epigrami. Svaku pjesmu prati bibliografska bilješka o vremenu i mjestu objavljivanja, manje poznate ili nejasne riječi, imena i pojmovi. Uz drugo, slijede i prilozi o važnijim izdanjima Matoševih pjesama.

Književnici i gosti uz Matoševu bistu pred školom koja nosi njegovo ime u rodnom mu Tovarniku / Foto Miljenko Brezak

U razgovoru su se dotakli ideje cjelovitosti i cjelokupnosti kao ključne odrednice knjige, koja korespondira s važnim konceptualnim ishodištem Matoševe ideje umjetnosti, na koje je upozorila Dubravka Oraić Tolić kada je prije nekoliko godina (2017) predstavljala prvo samostalno izdanje More u DHK kazavši kako je ona za Matoša „Gesamtkunstwerk – sveukupna umjetnina u kojoj se sabiru sve estetske, poetičke, političke i ideološke odrednice njegova života i djela“. Ideju apsolutnoga ili sveukupnoga umjetničkoga djela više je od intermedijalnog povezivanja različitih umjetnosti. Ona je žarišna točka europskoga modernizma. Matoševe riječi-apsoluti Ljepota, Ljubav, Duša, Hrvatska javljaju se u međusobnim prepletima i nijansama i u jednoj pjesmi, čine idealnu metafizičku mrežu njegovih estetskih univerzalija i u sudaru s empirijskom stvarnošću grade protusvjetove, koje Oraić Tolić naziva najljepšim što ih je stvorila moderna hrvatska književnost.

Pred Matoševom rodnom kućom u Tovarniku, nažalost zatvorenom, nedovršene obnove / Foto Miljenko Brezak

Govorilo se i o duhovnome ishodištu Matoševe estetike i presvlačenja u tri tipa pjesničkoga autora – poeta faberpoeta doctuspoeta ludens. Izuzetno je zanimljiva cjelina posvećena nekanonskome Matošu, pjesmama stvarnosnicama – gdje poeta ludens osobito dolazi do izražaja – stihovanima tekstovima različitih žanrovskih i tematskih značajki (prigodnice, rugalice, satire, parodije, popularne pjesme, epigrami), koji su opravdano ostali izvan elitnoga estetskoga kanona, ali neopravdano ostali izvan znanstvene i čitateljske pozornosti. Te pjesme, tek djelomice nastale iz nužde u pjesnikovoj borbi za preživljavanje, ali njihovo epistemološko i pragmatično uporište autorica otkriva u umjetničkom aktivizmu, i imaginativnom i popularnokulturnom, a provodi se kroz pet estetskih strategija – humor, ironiju, grotesku, popularna citatnost, igre imenima, jezičnom i stilskom bogatstvu, vatrometima rima te ih oprimjeruje u pet modela pjesama – alegoriji, humoreski, rugalici, polemičkoj pjesmi, epigramu. U stvarnosnicima nalaze do stilske virtuoznosti zaigrana poetu ludens, koji najavljuje postmodernističke ludističke poetike primjerice  Ivana Slamniga, ali i aktivizam stvarnosnoga pjesništva 21. stoljeća. Posljednja cjelina Matoš i hrvatsko pjesništvo 20. i 21. stoljeća sadržava samo jedno vrlo kratko poglavlje u kojem se vertikala pjesničke matošiane sumira u nekoliko imena – Ujević, Mihalić, Krleža, Slamnig.  

Za sjećanje: uz velikog književnika Mirko Ćurić, potpredsjednik DHK i predsjednik Ogranka Slavonsko-baranjsko-srijemskoga DHK, i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Kao što su pjesme stvarnosnice enciklopedija Matoševe jezične, stilske i formalne virtuoznosti, tako je i studija o Matoševu pjesništvu enciklopedija enciklopedijskih znanja Dubravke Oraić Tolić o Matošu, hrvatskoj i europskoj kulturi moderniteta, pišući o ovoj knjizi ističe Ružica Pšihistal. Istaknuto je to i u zagrebačko-vinkovačkome online-razgovoru, a kao zanimljivost intervjuisti su istakli  Matoševu koncepciju naciju: politički model (temeljen na starčevićanskoj i renanovskoj ideji nacije) te kulturni i primordijalni model odnosno ljubav prema krajoliku i jeziku. Oslikava ih i metaforički: politički je model nacije kaput, koji može obući svatko tko živi na području hrvatskoga državnog prava, poštuje institucije hrvatske države i sam u njima sudjeluje, a kulturni je model nacije košulja ispod kaputa, koju može odjenuti svatko tko dijeli tradicije, mitove, vjerovanja i vrijednosti hrvatskoga naroda. Primordijalni je model nacije vlastita koža od koje se ne možemo odijeliti.  

Cvijeće i počast za rođendan uime Društva hrvatskih književnika – Đuro Vidmarović i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Studiju Dubravke Oraić Tolić opisuju kao važnu i plemenitu zadaću posredovanja između Gustla i nas današnjih ili, kako kažu, presađuje ga u polje suvremene čitljivosti ne bi li u brižno pripremljenu zemljištu iznova prolistao. Bijelim Matošem, opća je ocjena, vrata u Matoševo pjesništvo širom su otvorena. Čitajući uvijek modernoga A.G.M.-a, ne mogu a da i njega ne citiram, tako suvremenoga; da se podsjete oni koji ga vole i da ga ostali, ako se i ne dokopali primjerice 20-tomnih Sabranih djela Antuna Gustava Matoša (JAZU, Liber i Mladost, 1973.)  – zavole:

Aktualan i za selfije turista / Foto Miljenko brezak

Nova knjiga

Neki A. G., teška brigo!
Izda knjigu opet.
Sad ga možeš, nadriknjigo,
Ako hoćeš – propet!

Doux pays!

Lijevo trolist – Gercen, Dežman, Plavšić,
Desno – Šegvić, Rožić, Radići, Bazala:
Herakle, tu tvoje budže treba,
Da se čisti ova literarna štala.

Djed unuku

Mani mi se svog idealizma,
Što ne živiš od patriotizma?

Pium desiderium

Željeznicu dobiti će Lika,
Kad već neće imat stanovnika.

Ekspanzivnost
Stanovništvu našem naglo raste broj,
Velegrad je posto gradić Mirogoj.

20210613 – 20211109 – 20211117 – 20211203