Tihomir Kosić odlično se poigrao kompasom i imenima autora istaknutih i iskusnih književnika i amatera početnika različitih poetika i s različitoga prostora te grafički oblikovao naslovnicu Književnoga kompasa Sisačko-moslavačke županije, Novska, prosinac 2023. Tonajnovije izdanje Društva hrvatskih književnika Ogranka Sisačko-moslavačke županije nedavno je predstavljeno u zagrebačkoj središnjici s rijetko brojnom i raznovrsnom publikom. Kako je uvodno rekao Siniša Matasović, predsjednik jednoga od najmlađih i najaktivnijih ogranaka DHK te urednik i izbornik zbornika, to je neupitna kruna dosadašnjega djelovanja Ogranka DHK SMŽ.
Kada je 2019. pokrenut Ogranak, imali su predodžbu o pedesetak ljudi
koji pišu odnosno 85 koji su rođenjem ili življenjem vezani uz njihovu
županiju. Sad su prvi put na jednome mjestu 65 autora koji su u prve
četiri godine pjesmama i prozom barem jednom nastupili u okviru projekta Književni kompas SMŽ i
ukoričeni. Upravo književnici prvi su povezali županiju u smislenu,
interaktivnu cjelinu i međusobno se umrežili i sprijateljili, ne samo
literarno.
SMŽ treća je površinom u RH, a obuhvaća Sisak, dijelove Slavonije, Moslavine, Sisačke Posavine, Pokuplja, Turopolja, Banovine i Pounja. Književni kompas od 18 gradova i mjesta povezao je svih sedam gradova, neke i više puta: Budaševo, Desni Dubrovčak, Glina, Hrvatska Kostajnica, Komarevo, Krapje, Kutina, Lekenik, Lipovljani, Martinska Ves, Novska, Petrinja, Popovača, Repušnica, Sisak, Sunja, Topusko i Velika Ludina.
Na zagrebačkoj promociji svoje je pjesme govorilo nekoliko
mladih pjesnika, a večer su glasom i gitarom ozvučili autori iz zbornika, doajen
Siščanin Danko Tomanić i Novljanin Sandro Bjelanović, ovogodišnji polufinalist
Voicea. O zborniku, u kojem su također i sami zastupljeni, osim Siniše
Matasovića govorili su vrlo poticajno Đuro Vidmarović i Božica Brkan.
S veseljem sam istaknula suradnju s kolegama iz Sisačko-moslavačke županije, koja, unatoč ekonomskim problemima i obnovi poslije potresa, a zahvaljujući upravo književnicima, ima vrlo razgranat kulturni i književni život te suradnju s mnogih mjestima u zemlji. Možda će izgubljeni prostori obnovom osigurati novi za te razvijene aktivnosti. Uz šetajući Književni kompas DHK, kojega je rezultat i ova knjiga, tu su i Korzo slova (natječaj DHK Ogranak SMŽ za rukopis za objavu), Stihovnica Matice Hrvatske, promocije po knjižnicama, društvenim domovima itd. i na različitim mjestima, festivali i nagrade za najbolju knjigu za mlade i za stare pjesnike Kvirin, Nagrada Tea Benčić Rimay za knjigu pjesama u prozi Knjižnice Vlado Gotovac, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture (knjige, časopis Alternator…), natječaj za amatere Književni pleter Zajenice kulturno-umjetničkih udruga SMŽ itd. (S kolegom književnikom Miroslavom Mićanovićem izabiremo nekoliko godina najbolje radove čiji su radovi dorasli i objavi knjiga, nagradama i članstvu u DHK (Sanja Domenuš, Tihana Petrac Matijević, Denis Vidović…). Mnogi Siščani, poput Bogdana Arnautovića, Monike Herceg, Marije Dejanović i drugih nagrađeni su i Goranom, Galovićem, Vesnom Parun, Davidiasom itd.
Književni kompas Sisačko-moslavačke županije usporedila sam sa zbornikom Ivana Koprića, Franje Simića i Irene Habeš Koprić Pjesništvo vrbovečkoga kraja, Perlice u sivilu povijesti, Vrbovec 2022. te sa Zbornikom Stihovnice, MH, Sisak, objavljenim prije nekoliko godina te s Banijskom književnom antologijom Miroslava Kirina i Borisa Vrge, Meandarmedia i Hrvatski PEN centar. Sve kako bih povukla odnos kvantitete i kvalitete – a kvaliteta ne može bez kvantitete! – te im uz objavu knjiga, posebice nagrađenih rukopisa, poželjela i moguću županijsku antologiju.
Knjiga i sada prerasta značenje županijskoga i zavičajnoga, jer ponajmanje je kampanilistička. Uostalom, Matasović često organizira gostovanja kolega po svom kraju, a njihova po cijeloj Hrvatskoj i sad imaju i dodatni povod.
U zborniku sam uočila kajkavske, teme (raznolike, uobičajene, ljubav, krajolik, priroda, godišnja doba, različiti stilovi, vrste…) – neovisno jesu li autori oživjeli svoj lokalni zavičajni govor ili su dojdeki koji su svoj zavičajni govor donijeli doseljenjem. Osim vlastitih – na standardu haljina za snove i kajkavske doveka – navodim kajkavske pjesme Elizabete Brleković iz Sunje (Kam pem dalše? Cucek u kući), Marijana Kusa iz Velike Ludine (Večerni pejzaž, Rosa v šume), Ljiljane Mlađenović iz Desnoga Dubrovčaka (Moj put) teBranka Tompića iz Siska koji piše na svom zagorskom i upravo mu je kao zadnjem pobjedniku Korza slova objavljena zbirka pjesama Peme jemput.
Ako bih tražila primjedbe, možda bi to bili oni kojih u knjizi nema, primjerice Kutinjani poput Katarine Brkić i Ante Juretića, ali samo zato što ti aktivni matičari nisu čitali ni na jednom Književnom kompasu. Predložila sam također kako bi uz fotografije koje dokumentiraju neka gostovanja zbornik dobio i s kratkim biografijama autora. No to je već do opsega i financija. Srećom da Sisačko-moslavačka županija ima sluha za svoje književnike.
Moslavina oživljena 1, podsjećam, objavljena je 2020., a nastavak je Ogranak Matice hrvatske Kutina (urednik Dražen Kovačević), objavio 2023. godine na 340 stranica. Podijeljena je u poglavlja: Književnost, Umjetnost, Tradicijska i folklorna baština, Povjesnica i Umjesto pogovora. Naglasak je na književnosti, a u izboru su, uz ostalo, objavljeni i Vidmarovićevi prikazi knjiga Roman o ženi koja pobjeđuje životne procese Božice Brkan o romanu Privremeno neuporabljivo, Zagreb, Acumen, 2022. (str. 126.-137.), i Bogatstvo hrvatskih zavičajnih idioma u poeziji o zbirci Breberika i Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića, Zagreb, Kajkavsko spravišče, 2022. (str. 137.-142.). U cjelini Umjesto pogovora objavljen je i blog Božice Brkan Predstavljena nova knjiga Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša Đuretina – mjesto kave 6. studenoga 2019. ( str. 325.- 327.).
20240203
Na Svjetski dan močvarnih staništa u Repušnici je predstavljena knjiga Moslavina oživljena 2 Đure Vidmarovića. Moslavina oživljena 1, podsjećam, objavljena je 2020., https://www.bozicabrkan.com/moslavina-ozivljena-na-vidmarovicev-nacin-umjesto-kave-22-sijecnja-2021/
a nastavak je Ogranak Matice hrvatske Kutina (urednik Dražen Kovačević), objavio
2023. godine na 340 stranica. Podijeljena
je u poglavlja: Književnost, Umjetnost, Tradicijska i folklorna baština,
Povjesnica i Umjesto pogovora. Naglasak je na književnosti, a u
izboru su, uz ostalo, objavljeni i Vidmarovićevi prikazi knjiga Roman o ženi
koja pobjeđuje životne procese Božice Brkan o romanu Privremeno
neuporabljivo, Zagreb, Acumen, 2022. (str. 126.-137.), i Bogatstvo
hrvatskih zavičajnih idioma u poeziji o zbirci Breberika i Eklektika Božice
Brkan i Borisa Domagoja Biletića, Zagreb, Kajkavsko spravišče, 2022. (str.
137.-142.). U cjelini Umjesto pogovora objavljen je i blog Božice Brkan Predstavljena
nova knjiga Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša Đuretina – mjesto kave 6.
studenoga 2019. ( str. 325.- 327.).
Zahvaljujem Siniši Matasoviću i Ogranku Matice hrvatske u Sisku s Đurđicom Vuković i Tomislavom Škrbićem na čelu te Ivici Valentu, ravnatelju Kulturno-povijesnoga centra Sisačko-moslavačke županije i njegovoj ekipi te svima koji su došli na Stihovnicu u četvrtak 12. listopada 2023. godine.
Na Stihovnici su me Siščani prvi put vrlo gostoljubivo ugostili 2018. Ovaj smo se put uz moje pjesme iz različitih faza družili i uz izložbu fotografija Hrvatski književnici Miljenka Brezaka. Sa ljetošnje zagrebačke istoimene izložbe sa 45 portreta predstavljeno je dio 24 odabranih, od kojih je većina nastupila na Stihovnici Siska ili su dobitnici prestižne Kvirinove nagrade za poeziju: Andriana Škunca, Arsen Dedić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Branko Čegec, Damir Karakaš, Davor Šalat, Denis Vidović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Irena Lukšić, Joja Ricov, Lada Žigo Španić, Lana Derkač, Ljerka Car Matutinović, Marija Lamot, Mate Maras, Milko Valent, Mirko Ćurić, Robert Roklicer, Sanja Domenuš, Siniša Matasović, Žarko Jovanovski i Željka Lovrenčić. Govorio je Đuro Vidmarović.
Đuro Vidmarović o zajedničkoj zbirci pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Boris Domagoj Biletić, „Kajkavsko spravišće“, Zagreb, 2022.
Nije
čest slučaj da se u koricama iste knjige nađu dva autora. Obično ih je više. U
ovom slučaju riječ je o književnici Božici Brkan i književniku Borisu Domagoju
Biletiću. Božica Brkan je iz Moslavine (rođena 1955. u Okešincu) dok je Boris
Domagoj Biletić iz Istre (rođen 22. ožujka 1957. u Puli). Božica Brkan je svoj
prilog u ovoj zbirci objavila na kekavskom idiomu moslavačkog kajkavskog
govora, dok je Boris Biletić svoje pjesme objavio na istarskoj čakavici. Ovu
činjenicu navodim zbog toga što ona ukazuje ne samo na dva pjesnička susreta
već i na susret dvaju hrvatskih narječja koji funkcioniraju i kao književni
jezici. To je susret ujedno i Moslavine i Istre. Zbog toga je posebno značajan
jer ima i jasne izvanliterarne dosege.
Božica
Brkan je književnica, novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica. Piše
standardnim hrvatskim književnim jezikom, ali i rodnom moslavačkom kekavicom
koja je idiom kajkavskog narječja. Autorica je više pjesničkih zbirki i
nekoliko romana, a zatim knjige koja je višegodišnji bestseler a kombinacija je
gastronomskih zapisa književnim jezikom. To su „Enciklopedija špeceraja“
(1990.) i „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.).
Boris
Domagoj Biletić je doktor znanosti, dakle književnik i znanstvenik. Objavljuje
od 1977. poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je i urednik, publicist,
antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa. Osnovao je
1996. vrlo cijenjeni književni časopis „Nova Istra“ koji uređuje do danas a
pokretač je međunarodnih „Pulskih dana eseja“.
Oboje
pjesnika su nagrađivani mnogim nagradama i prevođeni na strane jezike.
Božica
Brkan je svome dijelu zbirke dala lijepi naziv Breberika što je ime jednog
zimzelenog ukrasnog niskog drveća. Kako sama kaže u predgovoru njezina zbirka
je nastala „iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje
prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne Breberike, vazdazelenoga
šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u
šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i
aranžmane“. Kroz svoj biljni leksikon autorica iskazuje ljepotu rodnog idioma,
njegovu gipkost i poetičnost, ali kroz simboliku ukazuje i na ljudske osobine
kraja iz kojega potiče. Kako sama kaže, njezin poetski vrt je „ponekad vrčak
(prednji vrt, cvijetnjak), filozofski usredotočen na odnos vječnih parova:
života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i
ružnoga“. Moslavački florilegij je vrlo bogat. Tu susrećemo obilje zvukova,
boja i mirisa. Npr: breberika, bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze
majke bože, lepe kate, lepi dečki, fajglini, noćne frajle, tekoma, kalikant,
belagonije, asparabus, sit, božićnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek
zeleni, lucen, radič, detelica, stričak, trputec, slak itd.
Uvodna
pjesma „Breberika“ dala je naslov cijeloj zbirci, a po mišljenju pisca ovih
redaka riječ je o pjesmi koja sadrži i autobiografske podatke o autorici,
odnosno njezin svjetonazor.
da pošilamo apollo ovoveki na pusti otok na novu planetu da očemo zakoraknuti pak još nekakav mali korak za čoveka a veliki za se ludi če more još i te jen ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu a ne verujem da su ju pospravili i v ovo zemalsku banku semena negde na severnom polu smrzla se ne bi al pikala bome bi ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu (…) gda ja vmernem breberike ni za venec morti više ni ne morti ko i najde stuk niko ne znal plesti komu se bu i štelo plesti gda grdo pika a su ju buju skorenili če i preveč pika ležeše neg ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z drukeri (…)
Na
sličan način, sa mnogo simbolike Božica Brkan piše i o drugome cvijeću. U
literarnom smislu svaki je cvijet personificiran. Zbirka je vrlo homogena i
jezično dovedena do savršenstva. Ovo naglašavam bez patetike zbog toga što je
njezin zavičajni idiom gotovo nestao.
Boris
Biletić je druga osobnost i drugi mentalni sklop što je vidljivo iz naslova
njegovoga dijela knjige pod naslovom „Ekletika“. Pogovor ovoj zbirci napisao je
poznati istarski književnik Milan Rakovac. Njegov je pogovor također napisan na
rodnoj čakavici. On između ostaloga o Biletićevoj zbirci piše: „U jednoj tek
pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novijih pjesama na čakavici, osjetilo
se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa,
spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće
da, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad na) kako i Martin Luther King, i črni
Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih,
nego:
… črnih da črniji ni črnji ne moru bit. I črnja mrež njimi: E, to bi bilo jeno čine, velo čine… ‘Fellini njim samim’. Ma ke film, make this film!
Pisac
ovih redaka ne osjeća se u cijelosti kompetentan za dublju analizu čakavskih
stihova, ali smijem pomalo prepotentno ustvrditi kako Biletić u svojim pjesmama
rješava neke filozofske i egzistencijalne probleme, ali približavajući se vrlo
često, poput Božice Brkan rodnom krajoliku i rodnom podneblju. Ugodno sam
iznenađen Biletićevom snažnom pjesmom prepoznatljive kršćanske inspiracije, to
se vidi već u naslovu „Krun(ic)a“. Doduše riječ je o složenoj semantici i
višeznačnosti ovog pojma. Međutim, on je teološki potpuno precizan jer je
krunica i kruna svih molitava jer je upućena onome koji nosi trnovu krunu za
sve nas. Zbog toga njezin završetak glasi:
Krun(ic)a Tvoja neka mi je prvo dana, prvo libra i prvo sna.
Brojanje, (s)trpljenje.
U pjesmi „Mira“ Bilosnić piše stihove: Ko ne, Bog je veli i pravi kako čovik na sliku, samo ča je svet, iće sve vrći u – miru.
Oba
ciklusa u ovoj knjizi imaju visoku estetsku vrijednost i predstavljaju veliki
doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji. Oni osim toga zorno i audijalno pokazuju
kako se vrijednost poezije ne određuje standardom već umjetničkim dosegom. A
taj doseg je stvar duha i nadahnuća, spiritualna činjenica nedohvatljiva
fizičkim dodirom. Zbog toga književno djelo ima ili nema vrijednost bez obzira
je li pisano na dijalektu ili na književnome standardu.
U ispunjenoj velikoj dvorani Pučkoga otvorenog učilišta Ogranak Matice hrvatske Kutina u ponedjeljak 27. veljače 2023. obilježio je 50. rođendan. 26. lipnja 1971. osnovan je (predsjednik mu je bio akademski slikar Miroslav Šutej), potom doživio sudbinu Hrvatskoga proljeća, da bi 1990. bio obnovljen (predsjednik mu je bio Boris Klaić, koji mu je prije dva desetljeća bio potpredsjednik). Prigodnu povijest počeo je pisati jedan od njezinih predsjednika i spiritus movens brojnih, ne samo Matičinih aktivnosti u Moslavini Dragutin Pasarić, kojemu se upravo na dan svečanosti punila dvogodišnjica smrti. Njegovi bliski suradnici Dražen Kovačević i Katarina Brkić počeli su ispočetka i napravili važnu tvrdoukoričenu kronologiju, polustoljetnu zavičajnu povijest o brojnim ljudima – mnogih više i nema – i aktivnostima.
Nazvali su je Moslavačkim zrcalom i nastavili niz godište 6, br. 1-2, 2022. izuzetno važnoga regionalnog kulturnog i društvenog časopisa koji su zajedno objavljivali moslavački ogranci Matice hrvatske Kloštar Ivanić, Popovača i Kutina od 2011., kada je u godištu 1 objavljen dvobroj 1-2 do 2017., kada je u godištu petom izašao dvobroj br. 1-2. Teško je i pomisliti da bi se mogao nastaviti sličan niz.
Rado ga se sjećam i kao dio uredništva i kao redovita i predana suradnica, jer su me kolege i potreba da se pridonese rijetkom zajedničkom zavičajnom projektu nukali da upravo u vrijeme kad sam se ozbiljno vratila književnosti, pišem pjesme i priče, i na standardu, ali osobito na kajkavskome svoga rodnog sela Okešinca, što je poslije nabujalo i u moje objavljene knjige pjesama, priča i romane. Pisala sam sve što je trebalo, pa i prikaze i recenzije, a po Moslavini i šire, sve do Zagreba, sudjelovala sam u predstavljanju sadržajem natprosječnoga časopisa, svojevrsnoga parnjaka i konkurencije starijega Zbornika Moslavine, koji ustrajno objavljuje kutinski Muzej Moslavine. (Uz Maticu je upravo Muzej Moslavine te Dragecov Spiritus movens i naš obiteljski Acumen stvorio i otisnuo nabojnije vrijedne moslavačke naslove.)
No, listajući Moslavačko zrcalo (urednica Marijana Horvat, recenzenti Đuro Vidmarović i Stjepan Sučić) na 360 stranica velikoga formata, s brojnim fotografijama, iako nisam matičarka, s radošću se mogu podsjetiti na bogatu suradnju s kutinskom Maticom hrvatskom: samo izdaleka spominju me i citiraju u različitim prilikama tridesetak puta! Veselim se tome i ponosim se, primjerice, što smo 10. studenoga 1990. na poziv Dragutina Pasarića, svoga novinarskog suradnika tada u Vjesniku, a poslije i u Večernjem listu, upravo uz obnovu Ogranka matice hrvatske i Dan grada Kutine u kutinskog robnoj kući predstavili moju, uz pjesničku zbirku Vetrenica, obiteljska arheologija, prvu knjigu – Enciklopedija špeceraja (nismo uspjeli dokumentirati ni fotografijom!). Tada sam uopće prvi put boravila u Kutini!
Poslije smo predstavili i zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, objavljenu 2006., a da ne spominjem i zbirku pjesama Vetrenica, obiteljska arheologija, roman Ledina, zbirku pripovijedaka Život večni i druge. Isto tako, tko se ne bi sjećao i petnaestak predstavljanja Matičina izdanja Moslavačke kajkavske lirike (urednik Dražen Kovačević) iz 2009., koja je mnoge od nas motivirala na dublji uron u pisanje.
Koliko i kako smo se međusobno inspirativno družili na Budućnosti na rubu močvare (po selima unutar zaštićenoga močvarnog područja), Danima jezika, grozdovima i stihovima, Danima teatra Ive Serdara u Gornjoj Jelenskoj, po mnogim baš tinovskim malenim mjestima srca moga, po Lonjskom polju i Moslavačkoj gori, upoznajući zavičaj i zemljopisno i povijesno i jezično i okusno i… Upoznavali smo se u hodu kroz suradnju i kao ljudi, međusobno. Sprijateljila sam se i godinama, kako sam s Dragutinom Pasarićem, surađujem sa Đurom Vidmarovićem (koji me je i isprovocirao da više pišem!), sa Slavicom Moslavac, Draženom Kovačevićem, Katarinom Brkić, Frankom Miroševićem… Možda mi na kraju knjige nedostaje abecedni popis svih tih, pokazuje se važnih imena.
Kako se ne sjetiti slikara Ivana Milata, Mladena Mitra, Ivana Masneca, Ante Juretića i drugih dragih kolega, zatim iz KUD-ova? Moram tu dodati i Kloštrance, ponajprije Stjepana i Suzanu Đuru i njihove suradnike iz Ogranka MH i Udruge Prijatelji Kloštra, koji su organizirali brojne izložbe, promocije susrete primjerice moslavačkih književnika. Nezamjenjivo. S mnogih od tih događaja i za svoje sam novine Vjesnik i Večernji list te webove pisala izvještaje, reportaže, prikaze…
Šalili smo se na svoj račun kako imamo Misiju Moslavina,
a radili smo, uvjerena sam, nešto vrijedno i korisno ne samo za sebe nego i za zavičaj,
posebice još radimo na nekovrsnom regionalnom kulturnom identitetu regije koja
je administrativno podijeljena više od vijeka. No, i o tome smo pisali, zar ne?
Nadam se da ćemo pisati još i da ova kronologija nije posljednje zrcalo u kojem
će se zrcaliti naša Moslavina, to prije što je, čini se zasad u mladoj
predsjednici Matičina kutinskog Ogranka Matei Paripović, smjena generacija više
nego uspješna.
Na kraju, nadam se ne slučajno, istoga jutra kad i Moslavačko
zrcalo javnosti je predstavljen i projekt LAG-a Moslavina Dobar tek u
Moslavini!
Da sam Panonka, podrazumijeva se, jer od malih sam se nogu igrala u moslavačkom blatu, redovito dobivala svrab brčkajući se u jamama jokešinskog Čreta i kajucala se po njemu kad bi se zamrzao, pisala verse o velikim vodama preostalima od Panonskoga mora. Ali ozbiljno sam taj dio svoga identiteta, i to umjetničkoga, posvijestila pripremajući se za Hrvatsku književnu Panoniju V. u Budimpešti, 24. i 25. studenoga 2022., ne mogavši odabrati što bih čitala na književnoj večeri. Nešto od proze iz romana Ledina ili zbirke priča Život večni ili od poezija iz Vetrenice, obiteljske arheologije, Pevcova koraka ili kajkavskog osebuška za EU, Kajkavske čitanke Božice Brkan, Nemoj mi to govoriti ili čak one tik pred objavom, Breberike?
Čitala sam pjesme doveka i gda si ležem na zemlu. Ispalo je pozitivnom diskriminacijom svakako kajkavsko/kekavsko, kako god okrenuli, oslonjeno na vlastiti krležijanski kal. Počašćeni i dolaskom veleposlanika RH dr. Mladena Andrlića (kojega s radošću i prijateljski susrećem raznim zanimljivim prigodama svakih nekoliko već tridesetak godina od Madrida dalje!), u Croatici nonproft kft., koja okuplja Hrvate u Mađarskoj, svoje tekstove u programu Književna riječ hrvatsko-panonska čitalo nas je desetak hrvatskih književnika i književnica različitih poetika te dobi iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, Srbije te Bosne i Hercegovine: Darko Baštovanović (Subotica), Josipa Dević (Subotica), Božica Brkan (Zagreb), Brankica Bošnjak (Bizovac), Paula Ćaćić (Županja), Ivana Ćurić (Tomislavgrad), Robert Hajszan (Pinkovac, austrijsko Gradišće), Marija Huljev (Unde, mađarsko Gradišće), Siniša Matasović (Sisak), Joso Živković (Orašje), Marko Matolić (Orašje), Mirko Ćurić (Đakovo) i Katarina Čeliković (Subotica). Stihovima i prozom riječima, ričima i rečima pokazali su kako doslovce stoljećima uspijevaju preživjeti u često ne baš prijateljskom okruženju.
Okrugli stol Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive
A prije toga vrijednim tiskovinama na okruglome stolu Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive, koji je moderirao pokretač manifestacije i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika te predsjednik DHK-Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić, vrlo su instruktivno i nadahnuto izlagali Timea Šakan Škrlin (Croatica, Budimpešta), Katarina Čeliković (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica) Siniša Matasović (DHK, Ogranak sisačko-moslavački), Krešimir Tabak (Filozofski fakultet Mostar), Robert Hajszan (Panonski institut, Pinkovac).
Timea Šakan Škrlin iz nakladništva mađarskih Hrvata izdvojila je tri nove knjige autora Dr. Dinka Šokčevića, Ernesta Barića i Živka Mandića, te pročitala pismo koje je sudionicima uputio Živko Mandić (1948.), hrvatski znanstvenik i književnik iz Santova (Mađarska). Mladi Krešimir Tabak oslikao je stanje književnosti na području Herceg-bosanske županije, posebice na području Tomislavgrada i Livna, ocijenivši scenu solidno razvijenom, s nizom zapaženih izdanja i autora te čitateljskom publikom, koja u velikoj mjeri čita i posuđuje knjige u lokalnim knjižnicama, a kao najčitanije autore s tog područja izdvojio je Stipu Čuića, Dževada Karahasana, Ivanu Ćurić i Petra Miloša. Robert Hajszan iz austrijskog Pinkovca govorio je o projektu Panonskoga lista, koji izlazi i online i ponovno kao zbirka tiskanih tekstova. Siniša Matasović, predsjednik Sisačko-moslavačkog ogranka Društva hrvatskih književnika, osvrnuo se na bogat i aktivan književni život toga rubnog dijela panonskog prostora, s više vrijednih manifestacija, knjiga i časopisa (Riječi, Alternator i Kupa) sa pedesetak relevantnih autora. Novoimenovana v.d. ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković istaknula je bogatstvo časopisne i knjižne produkcije vojvođanskih Hrvata, koja brojem naslova, knjiga i autora te pratećih manifestacija pokazuje kako i ta hrvatska zajednica i za odrasle i za djecu ima što ponuditi ukupnoj hrvatskoj kulturi i književnosti.
Izložba U svijetu panonskih bajki
Taj, prvi dio programa održan je u četvrtak, 24. studenoga 2022.u kulturnom i medijskom centru Croatica, a otvorila ga je nova ravnateljica Timea Šakan Škrlin. Veleposlanik dr. sc. Mladen Andrlić otvorio je i prigodnu izložbu U svijetu panonskih bajki, ilustracija za slikovnice Đure Frankovića i Mirka Ćurića (autori i autorice ilustracija: Ivan Antolčić, Andrea Bassi, Katarina Kuric, Gualtiero Mocenni, Simone Mocenni Beck, Patricija Drenjančević, Veronika Sinkó). Mirko Ćurić je istaknuo kako je projekt panonskih slikovnica započeo je Đakovu 2004. objavljivanjem slikovnice Zlatokosa braća i prokleti grad, koju je ilustrirao vinkovački akademski slikar Siniša Simon. Tekst je napisao Mirko Ćurić prema narodnoj bajci, koju je u okolici Đakova zapisala prva hrvatska doktorica etnologije dr. Milena Papratović i objavila kao rad Narodne pripovijetke iz okolice Ðakova, objavljenog u Zborniku za život i običaje hrvatskog naroda iz 1940. godine (JAZU, knjiga XXXII.). Najveći dio slikovnica koje su potom objavljene su proizvod književne obrade upravo tih pripovitki odnosno bajki, a od 2010. se u projekt uključio Đuro Franković (mađarski Frankovics György, rođen u podravskom Foku 9. veljače 1945., a umro u Pečuhu 9. listopada 2016.), hrvatski publicist, književnik, etnograf, znanstvenik i kulturni djelatnik iz Mađarske, u projekt uvodi vrsnu ilustratoricu Veroniku Sinko, koja ilustrira i njegove knjige objavljene kod uglednih mađarskih nakladnika.
Tamburaši Srednje strukovne škola Antuna Horvata pod vodstvom Darija Kusture izveli su program Milkina kuća na kraju, posvećen Iliji Okrugiću Srijemcu (1827.-1897.) uz 125. godina rođenja.
Hrvatski pjesnički velikani:Antun Gustav
Matoš iJosip Gujaš Đuretin
U petak, 25. studenoga2022., posljednjega dana tamošnjega Tjedna hrvatske kulture, Hrvatska književna Panonija V. ušla je u budimpeštanski HOŠIG-u (hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom. Održane su kreativne radionice učenika HOŠIG-a i Srednje strukovne škole Gastronomske radionice i kušanje panonskih jela i kolača koje su sami i proizveli, primjerice tjestenine od pira i čokoladnih pralina Sofijina srca.
Književni program nastavljen je u knjižnici HOŠIG-a. Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan istaknula je zadovoljstvo što njihova škola sudjeluje u tim projektima izuzetno važnim za bolje povezivanje s matičnom kulturom. Đakovački srednjoškolci pod mentorstvom profesorice Maje Vonić predstavili su Srednjoeuropsko kulturalno povezivanje – posveta Vjeri Biller(1903.-1940.) i Sofiji Haibel (1763.-1840.).
Programom Hrvatski pjesnički velikanipredstavljen je Antun Gustav Matoš uoči 150. rođendana. Prikazan je dokumentarni film Antun Gustav Matoš: Josipu Jurju I. kralju naših svih ideala (u produkciji 6. Matoševih dana, DHK i ZKVH, Osijek/Subotica 2022.), scenarista Mirka Ćurića i redatelja Mihaela Kelbasa.
„Ipak, posebnu pozornost privukao je zadnji program manifestacije u kojem su Đuro Vidmarović i Božica Brkan predstavili monografiju: Josip Gujaš Đuretin: Mene su ljepote ostavile (Acumen, Zagreb, 2019.), o velikom hrvatskom pjesniku iz Mađarske, koji je bio i dugogodišnji profesor hrvatske škola u kojoj je održan program, iz vremena dok je nosila južnoslavenski naziv. Božica Brkan je ispričala povijest nastanka ove vrijedne knjige, kojom se Acumen kao mali nakladnik ponosi, te je pročitala nekoliko antologijskih pjesama Josipa Gujaša Đuretina, koji je zastupljen u školskim programima hrvatskih škola u Mađarskoj, a njegova su djela obavezna lektira. Đuro Vidmarović je posebno emotivno govorio o svom dugogodišnjem radu na afirmaciji Gujaša Đuretina te sređivanju njihove ostavštine koju je dobio od Đuretinove pokojne supruge. Za svoje djelo je ustvrdio kako je temelj na kojem će počivati potrebna buduća istraživanja autora koji se javio šezdesetih godina 20. stoljeća, ali je ostao nepoznat hrvatskoj kulturnoj javnosti zbog svoje izdvojenosti i ondašnjih političkih odnosa, koji nisu pogodovali boljoj recepciji Gujaševe sjajne poezije, koja korespondira s onim najboljim što se u hrvatskoj pisalo u njegovo vrijeme. Vidmarović je istaknuo kako je monografija najprije namijenjena mađarskim Hrvatima a onda i ukupnoj hrvatskoj kulturi te se ponadao kako će njena recepcija biti u svrhu postavljanja Đuretina na mjesto koje mu u hrvatskoj kulturi s pravom pripada.“
Jubilarnu Hrvatsku književnu Panoniju V. pod pokroviteljstvom
Ministarstva kulture i medija RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja RH i
Grada Đakova organizirali su Društvo hrvatskih književnika, Ogranak
slavonsko-baranjsko-srijemski i Croatica iz Budimpešta u suradnji sa Zavodom za
kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj
iz Pečuha, budimpeštanskim HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i
đačkim domom), Panonskim institutom iz Pinkovca u Austriji i Srednjom
strukovnom školom Antuna Horvata iz Đakova.
U Mjesecu knjige, u obnovljenoj, zaista lijepoj Gradskoj knjižnici Ivanić Grad, poslije Kutine, Đurđevca i Vrbovca, u srijedu 9. studenoga 2022. predstavljen je roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan.
Govorili su ravnateljica Senka Kušar Bisić te Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović te autorica.
Novinarka Obiteljskoga radija Ivanić Ana Tomašić o romanu je s autoricom razgovarala za emisiju Kulturna događanja na području Otoka Ivanića, emitiranu 14. studenoga 2022. Može se poslušati na https://www.ori.hr/podcasting
Miljenko Brezak o ivanićgradskoj promociji snimio je i kratki film.
Sandra Pocrnić Mlakar na Faceboooku je objavila:
Đuro Vidmarović u romanu Božice Brkan ‘Privremeno neuporabljivo’ vidi žensku mudrost i dalekovidnost, ženu koja želi sačuvati brak i obiteljski sklad, a i otplatiti stan. Ja sam u novom Božičinu romanu prepoznala naše kolektivne privremenosti i probleme koje ne rješavamo tako da se privremenoj neuporabljivosti ne vidi kraj. U Ivaniću smo naglasili roman predlaže i izlaz – rješenje su bregi i zelenilo, gdje djeca imaju mjesta za igru i nitko nije gladan.
Hvala Božica Brkan na inspirativnom izletu u Ivanić Grad i Đuri Vidmaroviću na konstruktivnoj raspravi o slojevitom romanu o našim suvremenim neurozama. A ivanički kolači su prava poezija!
Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, „Acumen“, Zagreb, 2022.
Božica
Brkan je afirmirano književno ime i pripada srednjem naraštaju hrvatskih
književnica. U književnost je stupila nakon što je ostvarila uspješnu karijeru
u novinarstvu dobivši ondje najviša priznanja za svoj rad. Rođena je 1955. u
Okešincu u Moslavini, a živi i radi u Zagrebu.
Pažnju
književne javnosti svratila je na sebe 1990. godine zbirkom kajkavskih pjesama
pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ te knjigom izbora iz
novinskih feljtona pod naslovom „Enciklopedija špeceraja“. I jedno i drugo
djelo, svako na svoj način naišli su na odobravanje čitateljske javnosti.
Zbirka pjesama je na nov način pristup obiteljskim temama, a k tome napisana na
rodnom kekavskom idiomu kajkavskog narječja. Budući je taj idiom gotovo pred
izumiranjem, ova je zbirka, zapravo, oživjela taj govor i pretvorila ga u
književni jezik. Kasnije će Božica Brkan na istom idiomu napisati mnogo novih
pjesama, pripovijedaka, ali i roman „Ledina“.
„Enciklopedija
špeceraja“, zajedno s drugom knjigom „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.)
danas su već pomalo kultna djela iz područja etno-gastronomije. Autorica u
njima je temu gastronomije u Moslavini proširila brojnim kulturološkim,
etnografskim i folklorističkim dodacima uz obilje odgovarajuće i kvalitetne
foto-dokumentarne građe.
Roman
„Privremeno neuporabljivo“ objavljen je krajem 2021. godine. Pisan je
mješavinom književnog jezika i lokalnih idioma poglavito zagrebačkog kajkavskog
i zagrebačkog žargona. Radnja romana vezana je za Zagreb u prepoznatljivo
vrijeme i na prepoznatljivim lokacijama. Ideju za naslov autorica je preuzela
iz tzv. žutih naljepnica koje su nakon zagrebačkog potresa 2020. zalijepljene
na mnoge zgrade i palače u donjem gradu, označavajući njihovu neuseljivost zbog
visoke oštećenosti u potresu.
Božica
Brkan je kao središnju osobu svoga romana uzela lik Purgerice Dore, imenjakinje
junakinje Zlatarovog zlata, lika dobro poznatog svim čitateljima Augusta Šenoe.
Pojmom Purgerica misli se na izvornu stanovnicu Zagreba odnosno osobu koja je
nekoliko naraštaja vezana za Zagreb što znači da posjeduje sve osobine kako
jezika tako i urbane kulture Zagreba. Ova moderna Dora je u romanu novinarka,
turistička vodičica, gastroblogerica, dakle na neki način autoričin alter ego.
S druge strane ona je potpuno autonomna osoba prikazana cjelovito s punom
psihološkom impostacijom kao prevarena supruga i željna ljubavi koju ne može
ostvariti. Radnja se odvija u obiteljskoj kući koja na određeni način
simbolizira cijeli grad Zagreb toga vremena. Grad Zagreb nije za rušenje, ali
obnova ide teško. Dorin život je tome sličan: nije za odustajanje od braka, a
opet postojeće stanje je neuporabljivo. Stoga u romanu autorica uključuje i
treći nosivi lik a to je suvremeni tajkun, biznismen koji se obogatio preko
noći i koji oko sebe širi zarazu novog skorojevićevskog života.
Kako
bi zaplet bio dinamičan u „igru“ ulaze Dorin suprug i njegova ljubavnica koja
je opet predstavnica novog naraštaja žena koje stavljaju novac i materijalna
dobra ispred etike i bračnog života. Slijedi sukob dviju žena koje se u
moralnome smislu isključuju, premda žive u isto vrijeme i osobno se poznaju. Na
simboličnoj razini djelatna su dva, uvjetno rečeno“ ideološka koncepta:
tradicionalni i feministički.
Dora
živi u zajedništvu s majkom i mužem, zaposlena je od jutra do mraka, i kao
mnogi njezini sugrađani mora otplaćivati kredit za stan. Stoga honorarno radi
tako da mora „hodati uokolo“ prerušena u Barunicu Castelli. Tim opisom Božica
Brkan pored Šenoe oslanja se i na Miroslava Krležu odnosno uvodi ga u svoj roman.
Ona suosjeća s Krležom i na usta jednog od svojih likova govori: „Pogleć i tu
taj provincijski, taj palanači odnos koji mi Zagrepčanci imamo prema svojoj
književnosti! Kakvi Purgeri, seljoberi su to, niš drugo neg seljačine, bili i
ostali !? Tak mrziju Frica, zavidnici. Koliko ima da je već pokojni, a ne daju
ni pripovedati turistima kak je bil velik!? Kej ih košta!?“
Korištenjem
pojma odnosno pridjeva palanački autorica zapravo upozorava na balkaniziranje
Zagreba odnosno posrbljivanje. Palanka je tipičan srbizam i u Srbiji ima živo
značenje u svakidašnjem govoru. Ondje postoji
vrlo značajno djelo „Filozofija palanke“.
Dora
svoju majku naziva po purgerski Muti. Uz nju postoji i teta Nera, obrazovana
dana s velikom bibliotekom. Obje doživljava kao junakinje iznikle iz nacionalne
literature 19. i 20. stoljeća. Naravno, Nera je lik preuzet od Šenoe.
Dorin
muž zove se Vinc, u tom imenu krije se i simbolika. Za njega ona kaže: „Malo je
što u životu pročitao, ni toliko da bi shvatio kako je u tom času dozivanje
Dorina imena posve krivo. Totalno pogrešan password“. Stoga Dora koja je
načitana sve se više udaljavala od njega i zatvarala u sebe. „Što je Vince
češće i glasnije zazivao Doru, ona kao da se u igri pokvarenog telefona
odvojila od vlastita imena osjećajući kako se od njega i onako sitno dodatno
smanjuje, kao da je sve to nadvisuje gurajući je u tlo, i kako je Vinc, ionako
viši od nje, nastojeći svu prekriti, guši“. Uz ovu intelektualnu udaljenost i
emocionalno udaljavanje, u Dorinom se braku javlja i bračni trokut. Ovakav
događaj čest je u našoj literaturi. Stoga je autorica morala „pribjeći“
vlastitom diskursu, a pronašla ga je u autobiografskim sadržajima, ali i u
ustaljenim tradicionalnoj vrijednosti: OPROSTU – KAKO BI SE OBITELJ ODRŽALA KAO
CJELINA. Oprost uključuje i pokajanje. U shvaćanju „pokajanja na muški način“
Božica Brkan polazi od koncepta muške lakomislenosti i ženske mudrosti. Dora nalazi
muža s damom iz kuće in flagranti. Slijedi razgovor koji spada u najbolji
ulomak ovoga romana. Dora ljubavnicu svoga muža naziva muza. Nakon viđenoga
obraća im se slijedećim riječima:
–
Što ste navrli? Hoćemo li sad ménage à trois!? Hoćeš li se useliti odmah
sad ili ćeš ipak pričekati jutro? Koliko se sjećam, od cijele si zgrade do sad
propustila samo našu mansardu. I kod moje si Muti, sjetit ćeš se, dolje bila na
kvartiru kad te ono Dragi Endži nogirao. Samilosna moja Muti! I nikad ti dosta!
A sad bi i u naše ljubavno gnijezdo, kak si nazvala ovo potkrovlje koje bi
trebalo biti naš dom?
Ljubavnica
na ovaj prijekor odgovara:
–
Doro, daj, nemoj tako, pa ne moraš me odmah vrijeđati… – pruža Muza svoje
krasne njegovane ruke još ljepših umjetnih nokata prema Dori, koja pomisli:
Krasan lak, ne mogu ne vidjeti. Ja, koja nemam vremena za lakiranje. Ja, koja pogrizem
sve nokte.
–
Van! – sikne.
Muza
pogleda Doru i već kao da će krenuti, a onda pogleda i Vinca:
–
Znam da ne morate prihvatiti, ali je l’ vas mogu bar zamoliti da ovo dolje
ostane među nama? Obećala sam Mimiju da neću više biti zločesta. Barem u našoj
zgradi… Ne, ne, Mimi nikako ne smije doznati za ovo malo prije, nikako ne
smije. Njegovo zdravstveno stanje to nikako ne bi podnijelo!
Dora
bi Muzi najradije ispalila onu prostačku, Mutinu omiljenu, o tome kako poslije
jebanja neka kajanja, to bi tama bilo po njezinoj mjeri, postvarena metafora,
ali izgledala joj je skrušeno u molećivoj pozi pa je samo šutjela. Glumica! Kao
da se usavršavala na akademiji, a nije ondje dospjela dalje od prijave za
prijamni i od statistice u vanjskim B – koprodukcijama. (…)
–
Marš! – sikne Dora svejedno. Tek tako. Da zna! Pa žalosno upre oči u nju, pa se
pokunji i s krivnjom ugura rep među stražnje noge i krene, a Vinc je primi za
ruku. Kao: daj se smiri, srećo.
–
I ti! – dopunjuje se.
–
Kako to misliš: i ja? Kamo bih? – unosi joj se u lice. Sve sličniji labradoru
dolje uz nogu.
–
Pa što se mene tiče, vas dvoje možete i zajedno. Možete nastaviti gdje sam vas
prekinula. Baš mi je žao. Svejedno mi je kamo ćete. Samo nemojte na našem katu.
Ne da mi se buditi gospona Mimija.
–
Ma je l’ baš moraš? Pa nisi ti takva… – Vinc je gleda tužnjikavo.
–
Kako znaš!? Jesam, jesam! Nego kakva!? Zašto ne bi mogla biti? Ni ja nisam
mislila da si ti takav. Možete nastaviti svoj aranžman.
–
Ma kakav aranžman, što ti je!? Kao da je to nešto!?
–
Ono što sam vidjela…
–
Ma, daj! – odmahnuo se i okrenuo oko sama sebe kao Al Pacino u Pasjem
popodnevu, a ona se nije kanila zaustaviti.
(…)“
Muževo „opravdanje“ tvrdnjom „Kao da je to
nešto“!? je upravo oblik te muške lakomislenosti, jer svode preljuba na golu
biološku danost. U jednome od prethodnih romana, „Ledíni“, preljubnik tješi
ženu isprikom: „Pa to ti je samo obična jebačina!“
Nakon
vrlo duhovito opisanog dijaloga žene i muža preljubnika junakinja ovog romana
traži rješenje za nastalu situaciju. Tu dolazi do izražaja ženska mudrost i
dalekovidnost. Ona naprosto želi sačuvati brak, obiteljski sklad, a tu su i
rate za stan. Zbog toga ova svađa završava Dorinim riječima u kojima se krije
kompromis i praštanje:
–
Ja ne kanim nikamo, a ti, dragi, ideš. Imaš ključ Mutina stana? Ne želim te tu.
Želim noćas biti sama. Moram razmisliti, a i sutra sam dežurna, a zapravo već
danas, pa se moram naspavati. (…)“
Četvrti
nosivi lik u romanu Privremeno neuporabljivo je biznismen Endži,
skorojević i čovjek „novog morala“. On se Dorom poznaje iz mladosti. U ovim
trenutcima kada mora riješiti problem s muževom nevjerom, taj skorojević joj
nudi ljubav. Ona to odbacuje, čime dokazuje ponovno privrženost tradicionalnoj
bračnoj etici. „Ona je nekako uvijek prednost davala ljubavi, čak i strasti,
iako sebe nije smatrala ženom od strasti. U njezinu sustavu vrijednosti ljubav
i strast pretezale su razum iako je ravnoteža bila vrlo važna. Rutina.
(…)
A
Muza… o njoj nikad dosad nije ni razmišljala kao o prijateljici, pa što se
spetljala s Vincom nije ni doživljavala kao prijevaru prema sebi niti ju je ta
njezina prijevara, ili kako bi to već nazvala, pogađala kao da je bila izvan
toga. Kao da Muza nije sudjelovala u tome. Osim: kako joj je to mogla učiniti
kao žena ženi.
(…)
„
Slijedi
bitno: rastati se ili sačuvati brak:
„Raskid,
rastava, razvod? Nije stigla do toga. Nije se usuđivala ni razmišljati o tome.
Ni izdaleka. Kao da se sudara sama sa sobom. Bolno. Ni s kim se drugim nije
usuđivala razgovarati o svom problemu kakav nikad do tad nije imala. Čak ni s
Muti, s kojom je dotad mogla baš o svemu. Sad nije.“
Lik
biznismena Endžija prikazan je, po meni, na tendenciozan način. Naime on je
djetinjstvo proveo sa siromašnom majkom u podrumskom stanu. „Njegova je majka
prala stubište i čistila dio stanova, onima koji su i kad to nije bilo
popularno zadržali bedinericu“. On je dakle iz najnižeg društvenog sloja, vjerojatno
i vanbračno dijete gradske pralje iz podruma, ali je na nepošten način došao do
statusa, odnosno postao je bogat čovjek, ali na nemoralan način. Nameće se
usporedba Purgerice Dore i tajkuna Endžija. Ona je obrazovana i kreposna i
pripada građanskom staležu purgera, a on je pokvaren i dolazi iz podruma i što
je očito, vjerojatno je vanbračno dijete kućne čistačice. Tu se nameću
izvanliterarne teme. Zbog čega dijete siromašne čistačice ne bi moglo postati
uspješan, a pri tome i pošten čovjek?
Taj
i takav Endži, dakle u suštini negativan lik, nudi ljubav našoj junakinji Dori
u trenutcima njezine bračne krize. Njihov dijalog vrlo je dramatičan, ali i
signifikantan:
–
Daj da riješimo ono zbog čega si me zvao. Pa nisi me valjda zvao zbog tatua.
Ako me imalo poznaješ, mogao si misliti da ću biti zgrožena – pogledala ga je.
Endži
se Dori učini odjednom snuždenim. Kao da je ponovno bio maleni sramežljiv susedić,
kad je Muti vikala na njega jer je Doru gađao šprihericom i raskrvario joj
čelo, spustio je ramena.
(…)
–
Ma daj, Endži nisi normalan, ljubavna izjava? Dobro da nisi skinuo skalp.
Ljubavna izjava na vlastitoj koži? Ma daj!? Pa postoje jednostavniji načini da
se iskaže ljubav – ushodala se golemim praznim stanom ne mogavši se zaustaviti
na mjestu. Zapravo je bježala po stanu. Kao od njega. Kao od sebe. Ako ima
uključen Health, sigurno neumorno broji korake.
–
I kad si se to zaljubio? Kad ti je onaj moj blento rekao da sam si na
ljetovanju dala utetovirati srčeka s Amorom strjelicom?
–
Dva preklopljena srčeka s Amorovom strjelicom – uskoči Endži.
–
Ne znam je li gluplji on što ti je to uopće rekao ili ja što sam si dala
napikati. Banalno. Baš banalno, zar ne?
(…)
–
Ma daj, kakva zaljubljenost!? Pa ti i ja smo kao brat i sestra! Pa imao si sto
cura. Ni sam im ne znaš broja.
–
Pa što? Ali ni jednu nisam volio. Ni jednoj nisam rekao da je volim. Nisam niti
pokušavao.
(…)
–
Stvarno ne znam što bi ti rekla. Stvarno misliš da bi morala biti počašćena!?
Prestravljena sam. Nisi me valjda k sebi pozvao da ti oduševljeno plješćem ili
da ti čak postanem ljubavnica?
(…)
–
Nikad mi ništa nisi rekao. Jednom riječju… – zaustavivši se odjednom napravila
je predah dok ne smisli što bolje. Najradije bi, kao na filmu, da je život bio
film, sve vratila na početak. I prije početka! Dok još ništa nije izrečeno.
Naglas. Kako li mu je samo dopustila da je izreče? Trebala se praviti da nije čula.
Da ne razumije! Pa i ne razumije!
(…)
–
Ali ja te volim više od svega! Sigurno! Ja te volim dulje od njega! Oduvijek!
Dublje od njega.
–
Pa morala bih, misliš, onda i ja tebe voljeti, zar ne? – zagleda se Dora u
njega.
–
Zavoljet ćeš me. Uvijek me možeš zavoljeti: Važno je da ja tebe volim.
Bezgranično. Svoju ljubav prema tebi ne mogu usporediti ni s kojom drugom, ni s
kojim svojim drugim osjećajem. Nema takve ljubavi ni u toj tvojoj literaturi!
–
Pa kako ti je baš sad to palo na pamet? Baš sad kad i bez tebe imam dovoljno
sranja! Klonim se bilo kakvih osjećaja u životu, a ti me zatrpavaš svojima. Ne
treba bi tvoja ljubav, ne trebaju mi tvoji osjećaji…“
Dakle
između Endžija i Dore ne može doći do ljubavne veze. Dora je muževljevom
prijevarom emocionalno osakaćena, odnosno, „Privremeno neuporabljiva! „Takvom
se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka,
zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije
osjećala ni osobom? Jedan od loših šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem
gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne ili mjesečne
top – liste. Koliko može biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže
svačija, jednostavno ne uspijeva biti svojom. Svojom!“
Roman
završava tzv. partijem na kojem tajkun Endži biva uhićen. Po njega
dolazi policija.
„Jedan
od policajaca pružio mu je papir uguran u plastični omot i Endži se udubio u
čitanje. (…) Onda je i Endži rekao da je najbolje da oni nastave, a kad on to u
policiji obavi, neće drugo trajati, vratit će se. Vinc je ponudio da će i on
krenuti s njima, ali su to odbili i Endži i policajci“.
Radnja
na kraju završava ironičnim autoričinim gastro receptom za „Đuli tortu bez
brašna“ i „Mus od čokolade“. Kompletan recept. Ovakav završetak sadrži u sebi
snažnu ironiju, ali i poruku: iznad svega je važan slasan kolač.
Roman
„Privremeno neuporabljivo“, grafički je opremio Jenio Vukelić, inače istaknuti
dizajner. Po mome sudu naslovnicom se pogrešno tumači sadržaj romana. Naime,
kolaž – fotografijom dominira stisnuta ženska pesnica s uzdignutim srednjim
prstom koji se pretvara u slomljeni tvornički dimnjak. Bez uvrede, srednji prst
je postao znak uvrede, a slomljeni dimnjak upućuje na tematiku koju ovaj roman
ne obrađuje. Ovaj roman nema sindikalna opterećenja, društvene i političke
kritike je u njemu onoliko koliko je potrebno kako se djelo ne bi „izrodilo“.
Božica Brkan je poklonila pažnju ženskome liku, a Dora je jedan od njezinih
ženskih likova koji joj „leže“, odnosno koje razumije i čiji opisi i
životopisi, psihologija i borba za vlastitu osobnost, ulaze u najbolja
ostvarenja suvremene hrvatske književnosti. S muškarcima ima manje „sreće“.
Đuro Vidmarović na predstavljanju romana “Privemeno neuporabljivo” Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad u Mjesecu knjige, 9. studenoga 2022.
Nazove Carica u kasni sat. Nisam joj, veli, još poslala svoj novi roman, iako me je podsjetila. A odmah dodaje da joj, ako je i unutra tako prosta kao što joj je naslovnica, knjigu i ne šaljem, pa mi oprimjeruje knjigom zajedničke nam kolegice koja ju je zgrozila toliko da je odustala i od knjige, a i kolegicu je prestala pratiti na fejsu. Nije prvi put da nas knjige odfrendaju ili na mrežama ili uživo, pomislim, ali pošaljem joj knjigu. Ne javlja se. Zasad. No, ako se nisam naljutila triput joj šaljući pristojnoga Generala…
Već na ulasku u kutinski Klub Arcus potkraj lipnja, na prvo predstavljanje Privremeno neuporabljivoga, umjetnice, rekoh. I onda se Anabela Feltrin, učenika drugoga razreda kutinske osnovne škole potpisala, pa smo se naslikavale ona, mama Sanja, ravnateljica POU, i ja. Srećom, nije me pitala zašto je, kako je prije pitala mamu, na naslovnici knjige prosti prst. Mama se izvukla da neka to pita mene, a ja…
Imali smo više rasprava o tome uzdignutome srednjem prstu. Gorem od friške fige i roga odnosno hiphopovskoga kažiprsta i malog prsta. Moj kućni dizajner Jenio Vukelić uvijek iščita moj tekst. Jedan je od rijetkih dizajnera koji tekst uopće čitaju, još po starinski najprije pomno iščitava. Odabrasmo srednju od tri varijante. Još dovoljno provokativnu, ali pristojnu.
Đuro Vidmarović, promotor romana prije prvoga predstavljanja
rekao je kako mi mora reći da misli kako je moj umjetnik, koji uvijek svaki moj
tekst odlično osmisli i ilustrira, prvi put omanuo, pogriješio, da sam ja dama
koja ne bi pokazala srednji prst. Po njegovu: kosovski grb ili kako se nose
drva. Drugi promotor Siniša Matasović, u zanimljivom, rekla bih generacijskom,
sudaru s prvim oko viđenja romana od likova do jezika, nije ni primijetio da je
slomljeni, puknuti dimnjak zagrebačke ciglane u trenu rušenju – uzdignuti srednji
prst. Više i ne treba potres, oštećene a neobnovljene se kuće ruše same od
sebe. Egzistencijalnom užasu i društvenoj kritici
bilo u mome romanu bilo u najavljenome TV serijaluMetropolitanci, unatoč.
Podsjeti me taj prst na ovotjedno predstavljanje u pristojnome Đakovu. E, tko je dama, a tko gospodin, nemam pojma kao ni što bih rekla radoznaloj djevojčici, osim da je to moj komentar situacije u romanu, kako god okreneš, privremeno neuporabljive. Mogu se samo nadati da će s Anabelinim odrastanjem i takvim radoznalcima svijet promijeniti toliko da će biti sve manje povoda za pokazivanje srednjega prsta. Moja bi naslovnica baš pristajala, recimo, na majicu i s opravdanjem bih je nosila, ali sam ljetos u Malinskoj propustila predloženi motiv za ljetnu majicu: antivakserski srednji prst protiv Covid-putovnica.
A što se dama tiče, ne mogu ne sjetiti se jedne davne, baš ozbiljne prepirke u četiri oka s tadašnjim direktorom Brankom Lovrićem u Večernjaku, prije Styrije, kad sam se toliko razljutila u nemoći da sam hvatajući se za kvaku odrezala: “Budi sretan što sam dama!” Na što me je on razoružao grlenim smijehom: “A gdje si u novinarstvu vidjela dame!?” I sad ću kolegi Vidmaroviću: “A gdje ste u književnosti vidjeli/čitali dame!?”
Na samoj
završnici 13. Dana Luke Botića, Kaštela i Đakovo, od 18. do 22. kolovoza 2022.,
u Đakovu je, u Kući Reichsmann, u ponedjeljak, 22. kolovoza 2022. godine predstavljen
novi, peti roman Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022.
Autoričinu biografiju predstavila je Vesna Kaselj, a o književnom radu autorice i o romanu govorio je recenzent Đuro Vidmarović. O nastanku romana o Zagrebu koji počinje u lockdownu zbog korona virusa u ponoć uoči potresa i analizira novonastalu situaciju označemu nerješivom žutom naljepnicom na zgradama i ljudima, o glavnoj heroini Dori te usporedbama s Dorom i situacijom u prvom autoričinom romanu Lift, politička melodroma objavljenome 1993. govorila je sama autorica čitajući odlomke iz romana.
B. Brkan dodala je i
kako je upravo na Sarajevo Film festivalu najavljen TV serijal sa zagrebačkom
potresnom tematikom kao u njezinu romanu Metropolitanci i to kaodramedy (drama&komedija), za
koji Dario Vince, glavni kreator i scenarist, kaže kako su pokušali
raditi televiziju koja se tiče ljudi kojima se obraća i to na način na koji ih
ne podcjenjuje te da su htjeli izaći iz stilskog kruga serija rađenih u
„visokom umjetničkom ključu“, poduprtom egzistencijalnim užasom i društvenom
kritikom.
Prije dvije
godine na Danima Luke Botića predstavljen je roman Generalov sin, Srbin a
Hrvat B. Brkan.
Organizatori 13.
Dana Luke Botića su Udruga za revitalizaciju sela OPOR – Botići i Đakovački
kulturni krug, suorganizatori Spomen muzej biskupa Josipa Jurja Strossmayera
Đakovo, Brodski kulturni krug, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica,
Panonski institut Pinkovac (Austrija), Rock klub King Đakovo i Acumen, Zagreb.
Pokrovitelji manifestacije su Ministarstvo kulture i medija RH,
Osječko-baranjska županija, Grad Đakovo i Grad Kaštela.