S hrvatskog na mađarski, na…? – Umjesto kave 5. prosinca 2017.

Božica Brkan, Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato/ Fotografija Miljenko Brezak

Unatrag nekoliko godina na Koljnofskim književnim susretima  obvezatan, izuzetno koristan sadržaj, a i meni jedan od najmilijih, je književna prevoditeljska radionica. Okupe se oko velikoga stola u kulturnom domu i recentnih književnih tekstova hrvatski pjesnici, nastavnici, profesori iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, podijele i sebe i tekstove, pokušavaju što više dobrih tekstova što bolje prevesti, pa i prepjevati ako zatreba, na što više jezika.

Đuro Vidmarović i Agica Sarkozy s priručnicima za prevođenje / Fotografija Miljenko Brezak

Šuška se i šapuće na više jezika, listaju rječnici, priručnici. S hrvatskoga na mađarski, s hrvatskoga na njemački, s hrvatskoga na gradišćanski standardni hrvatski ili na stari, s kajkavskoga na standardni hrvatski pa na njemački ili mađarski…

Početni dogovor svih sudionika na književno-prevoditeljskoj radionici / Fotografija Miljenko Brezak

U svakom se slučaju teži približavanju hrvatske i mađarske odnosno ukupne gradišćanske književnosti, a prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnom dvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje. Teško je očekivati da će uskoro iz nekolikosatne radionice jednom godišnje odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose možda i (što bolje!) prevedenim knjigama, ali valja tražiti nasljednice i majstori(ca)ma kakva je, primjerice Xenia Detoni.

Andrija Pavleković, Đuro Vidmarović, Nenad Piskač i Zoran Bošković / Fotografija Miljenko Brezak

Ukratko, ambicija nam ne nedostaje, a pomaže doslovno svatko svakome, pogotovo zagreznemo li u neprevedivo. Još i danas pod dojmom sam, valjda još s prve radionice, vlastita šoka što se minijatura, jedna od nekoliko iz moje mladosti koje sam odabrala misleći kako je to za prevođenje takoreći ništa, pokazala neprevedivom na mađarski. Minijaturu Aritmetika smo preveli, a Oblutak – najteža dvojba. Protumačiše mi kako je to zacijelo zato što oni takva kamena nemaju u jeziku, jer nemaju – more. A rijeke? Pa nismo li dijelili Panonsko more? Otišla sam tako daleko da me je jezična dvojba navela da radionice lijepoga pisanja nazovem – Oblutkom.

Franjo Pajrić i Darko Pero Pernjak / Fotografija Miljenko Brezak

A kako i što odabrati za prijevod, a da ne ugnjaviš ljude, pogotovo potencijalne prevoditelje, mlade zagrebačke studente Hrvate iz Mađarske, hrvatske intelektualce u Mađarskoj i Austriji, a i da bude neka korist za književnost? Odabrati poeziju ili prozu? Ako je poezija, s rimom ili sa slobodnim stihom? Da li odabrati nešto za djecu, kako bi djeca što duže ostala u vlastitu (pra)jeziku? Da li, na primjer, odustati od kajkavskoga teksta, čak i ako se pokazao sličan petroselskom njihovu starom jeziku?… Možda se negdje objavi preveden ulomak, pjesma, a možda preraste i u nešto šire.

Josip Petrlić Pjer  i supružnici Pajrić prevode/ Fotografija Miljenko Brezak

Ukratko, uživala sam kako su se dopunjavale profesorice i učiteljice Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato te kako su se savjetovale s kolegom dr. sc. Šandorom Horvatom, etnologom, znanstvenikom i također pjesnikom. Zahvaljujem i njima i svim sudionicima radionice.

Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato prevode pjesmu Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

S veseljem i zahvalnošću predstavljam i njihov uradak, pjesmu najprije prevedenu na mađarski, a zatim u hrvatskome originalu: A fiú és a juhar – Dječak i javor te Verseket írni a legszebb – Najljepše je pisati pjesme.

Božica Brkan: A fiú és a juhar – Dječak i javor

Koljnof, 11. 11. 2017.

Van egy fa,

Azt mondják.

Még nem láttam.

Lombos fa,

Fészekkel.

Megrepedezett, meleg madártojásokkal benne.

Azt mondják.

Levelei közt termések érnek

és zöld pillangók repkednek.

És még azt is mondják,

hogy a gyökere a földben zöld,

és mély,

és széles,

és eres,

hogy se ember, se idő

kitépni azt ne tudja.

És mondják azt is, hogy

éjszaka, az odvakban

baglyok röpködnek és hunyorognak,

nappal pedig a levelekig hernyók másznak.

És azt is mondják,

hogy törzsében az ember

száz évgyűrűt is láthat.

És hogy ez a fa titok.

Még nem láttam.

Én csak a juhart látom,

és még azt, hogy egy fiú mászik a fára.

 

Božica Brkan: Dječak i javor

Postoji jedno drvo.
Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam.
Krošnjato drvo.
S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu
nakljuvanim, toplim.
Tako kažu.
I između listova da mu plodovi
zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme
iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.

(1981.)(Iz ciklusa Drvored unedogled)
I
z zbirke pjesama Bilanca 2.0 / Ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.

Dio još nedovršenog rukopisa prijevoda pjesme Dječak i javor

Božica Brkan: Verseket írni a legszebb Najljepše je pisati pjesme

Koljnof, 11. 11. 2017.

Verseket írni a legszebb

mert nem kell regényben gondolkodni

nem kell rímeket faragni

elég a gondolat

mint lombos fáról szedett friss alma

zamatos

eléggé savanyú és édes

 

Božica Brkan: najljepše je pisati pjesme

najljepše je pisati
pjesme
ne moraš imati koncentraciju romana
ne moraš se koncentrirati na rimu
dovoljna je samo misao
ubrana kao svježa jabuka sa stabla krošnjata
sočna
dovoljno kisela dovoljno slatka

20160402 – 20170802

 

20171204 

linkovi
http://www.bozicabrkan.com/9-koljnofski-knjizevni-susreti/

http://www.bozicabrkan.com/moslavacki-kamen-u-petrovu-selu-u-gradiscu-umjesto-kave-4-prosinca-201/

9. Koljnofski književni susreti

Teško je ne ostati ushićen pred činjenicom da još postoje te male oaze hrvatskoga jezika poput tvrđave o čije su se zidove razbijali brojni vihori i nedaće. Negdje su bedemi čvrsti, a negdje stoje još samo kao tužni svjedoci nekadašnje žilavosti, zapisao je Đuro Vidmarović o stanju u Gradišću, i s mađarske i s austrijske strane, a podijeljenome već stotinu godinu, gdje se osobito poslije pada željezne zavjese i otvaranjem EU-granica posljednjih godina zorno iskazuje neprirodna ispresjeckanost i gdje se i nakon pola tisućljeća pamte više ili manje velike seobe pred Turcima i još, kako rado kažu, stari jezik, koji je u austrijskome dijelu i standardiziran.

Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem / Fotografija Oblizeki
Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem: slijeva nadesno Darko Pero Pernjak, Nikša Krpetić Nenad Piskač, Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Josip Petrlić Pjer, Siniša Matasović, Božica Brkan i Zoran Bošković / Fotografija Miljenko Brezak

Objavljen i zbornik Susreta

Iduće godine početkom studenoga nadamo se ponovnom susretu hrvatskih književnika iz Hrvatske, ali i iz Mađarske, Austrije i Slovačke na jubilarnim 10. Koljnofskim književnim susretima. Nedavni, 9. Koljnofski književni susreti od 9. do 12. studenoga 2017. – meni treći – bili su mi najljepši i najsadržajniji dosad, a na njima su iz Hrvatske sudjelovali Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Nikša Krpetić, Zoran Bošković, Miljenko Brezak, Nenad Piskač, Darko Pero Pernjak, Josip Petrlić Pjer i Siniša Matasović, iz Austrije Jurica Ćenar, Herbert Gassner, Doroteja Zeichmann i Ana Šoretić, iz Mađarske Timea Horvat, Šandor Horvat te, dakako, Franjo Pajrić, duša događanja te njegov ustrajni organizator i sponzor.

Poslije predstavljanja u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije predstavljanja zbornika Koljnofskih književnih susreta i svoga rada u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave  / Fotografija Miljenko Brezak

Nije nevažno, uz Maticu hrvatsku i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Mađarskoj i druge brojne organizacije, ove se godine prvi put u tome nizu skromno javlja i Društvo hrvatskih književnika, iako su kroz desetljeće gradišćanskim Hrvatskim u pohode dolazili brojni uglednih njegovi članovi i intelektualci.

Moslavčani u Petrovu Self: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavčani u Petrovu Selu: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak

Ubaštinjavanje

S velikim veseljem ističem i kako je prvi put u izdanju Čakavske katedre Šopron, Matice hrvatske Šopron, Udruge Hrvati i ENC GRAH Kume objavljen i zbornik Svi naši književni susreti 1. (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), zamišljen već od prvoga susreta, koji je predložio opravo Đuro Vidmarović, danas predsjednik DHK, koji je izuzetno pridonio da se gradišćanski književnici i gradišćanska književnosti prepoznaju ne samo u cijelome Gradišću nego i u domovini i da se prepoznatljivo ubaštine u nacionalnu hrvatsku književnost.

Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan
Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan

Zbornik s uvodom Franje Pajrića predstavlja Timeu Horvat, Lajoša Škrapića, Eneriku Bijač, Božicu Brkan, Anu Šoretić, Doroteju Zaichmann tođ. Lipković, Đuru Vidmarovića (s usporedbom Koljnofa u razmaku od prvoga posjeta 1974. do danas!), Igora Šipića, Tomislava Marijana Bilosnića, Marka Gregura, Juricu Ćenara, Nenada Piskača, Josipa Paladu, Herbert Gassnera, Božidara Glavinu, Darka Peru Pernjaka, Šandora Horvata i Nikšu Krpetića. U očekivanome nastavku trebali bi uslijediti književnici koji su se također susretali poput Nikole Benčića, Ernesta Fišera, Petera Tyrana, Nevenke Nekić, Milana Frčka, Drage Čondrića, Mile Pešorde, Dragutina Pasarića, Roberta Mlinarca, Mladena Levaka i drugih.

Josip Petrić Pjer u školi u Petrovu Selu / Fotografija Miljenko Brezak

Gost i Veleposlanik RH u Mađarskoj dr. sc. Mladen Andrlić

S obzirom na različite, i stare i nove podijeljenosti kako unutar Hrvata u Mađarskoj, zatim Hrvata u Austriji, tako i gradišćanskih Hrvata, dobrodošao je u Koljnof ili mađarski Kópháza, i dolazak hrvatskoga veleposlanika u Mađarskoj dr. sc. Mladena Andrlića sa suradnicima kako ne bi ubrzano dalje slabile nejake veze sa starom domovinom, budući da, pojednostavljeno, osim sentimentalnih, uglavnom u novim naraštajima i nema motiva niti prema zemlji niti prema jeziku, te se asimilacija, kojoj je pridodana i globalizacija, nesmiljeno nastavlja. Da se veze Hrvatske i Hrvata izvan domovine i kad su to samo još starim korijenima osnaže, dobrodošao je svaki pokušaj a pogotovo hvalevrijedan poput Koljnofskih književnih susreta.

Njihove escelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan
Njihove ekcelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrlić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan

Ovogodišnji Koljnofski književni susreti imali su bogati program. Na početku su se književnici iz Hrvatske, prema dobrom običaju posljednjih godina, podijelili u dvije grupe te je jedna gostovala u Petrovom Selu ili mađarski Szentpéterfa najprije na književnoj večeri predstavivši zbornik, a drugi dan gostujući u školi – u Petrovu Selu gostovao je Josip Petrlić Pjer, a iz koljnofske grupe u Velikom Borištofu Nikša Krpetić – te obišavši selo gdje su se Petrovišćani odnosno Hrvatska samouprava na čelu s predsjednicom   Anom Škrapić Timar, ravnatelj kulturnog doma Rajmund Filipovits, Andrija Handler i književnica i zamjenica glavne urednice Medijskog centra Croatica Timea Horvat, mogli pohvaliti s više novosti.

S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan
S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan

Primjerice, novootvorenom Hišom vridnosti (svojevrsnim muzejom, koji su financirali iseljenici u SAD, koji su ondje sačuvali i dio ponovno vraćenih etnopredmeta), Križnim putem podignutim uz seosku crkvu i groblje čije postave govore hrvatski, petrovinskim, a koji su financirale same lokalne obitelji, svaka svoju postaju. Sjajno je spoj tradicije i modernih mozaika osmislio sombatelski umjetnik Tibor Takács. U Savaria muzeum Szombathely čuva se od vremena kada mu je ravnatelj bio kolega književnik dr. Sandor Horvat originalna kožna mapa iz 1854. s najstarijim slikama moslavačke nošnje, a Akvarele Sandora Erdödyja iz 1837. objavio je kao mapu Muzej Moslavine, 2002. Sjetila sam se toga kada su me Petrovišćani zaista iznenadili – kamenom.

Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan
Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan

Početkom 2017. u selo je dovezen spomen-kamen iz Moslavine, na kojem je na hrvatskom i mađarskom upisano kako se 1546. lita prvi put spominju Hrvati u Petrovom Selu. Turki su Moslavinu zauzeli 1545. lita, zato su se stanovniki preselili u Petrovo Selo, koje je pripadalo Varoškoj (Eberau) gospoščini, čiji su vlasniki isto Erdödijevi bili.

Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima / Fotografija Božica Brkan
Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima: brački kamen za pjesnika Lajoša Škrapića / Fotografija Božica Brkan

Književnici su se poklonili i preminulome važnom petrovoselskom pjesniku Lajošu Škrapiću, Skrapits Lajosz (1938 – 2016) na čijem spomeniku od bračkoga kamena uklesani su pjesnikovi stihovi: Rodni kraj Pinčeva draga,/ krilo, gajbica, ljubavi,/ Ganul sam se mlad od praga,/ dojt ću, kad me moć ostavi.

U Koljnofu su se kolege poklonile sjeni književnika Ferdinanda Šinkovića, Mihovila Nakovića i Mati Sinkoviću, a u Vedešinu je pak svijeću zapalio Đ. Vidmarović kolegi kajkavskpm pjesniku i župniku Pavi Horvatu.

Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan
Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan

Okrugli stol o pučkom teatru kao čuvaru kulture lokalne zajednice

Koljnofska grupa književnika predstavila je zbornik i tri knjige izabranih djela Tomislava Marijana Bilosnića, kao uvod u književno obilježavanje 70. rođendana Bilosnića i Vidmarovića, koje je popratilo i sjajno muziciranje lokalnoga tamburaškog sastava Putujuća duša iliti Bondersölj, gostiju iz Beča Dubrovačkih kavalira, te hrvatskih pjesnika-glazbenika Nikše Krpetića i Josipa Petrlića Pjera. Kad se spoje prim, bugarija, mandoline, gitara…, pjeva se hrvatska pjesma, jačka.

Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak
Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak

Književnici su također s mjesnim amaterima uvježbali improviziranu predstavu Ljubav nas veže i spaja, koju su i odigrali za sve, a kao uvod u subotnji okrugli stol posvećen temi Pučki teatar kao čuvar kulture lokalne zajednice.

Ana Šoretić sjajno je predstavila višedesetljena iskustva seoskih amaterskih kazališnih skupina iz Burgenlanda, njezine iz Celindorfa, zatim iz Klimpa, Mjenova, a pridružili su joj se Timea Horvat govoreći o kazalištima i skečima s druge, ugarske/mađarske strane – Petrovu Selu, Židanu, Koljnofu itd.

Književno-prevoditeljskom radionicom do dobrih prijevoda?

Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmonda o Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak
Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmunda Filipovitsa o nedavno podignutome Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak

Sve se vrednijom i važnijom pokazuje i već nekoliko godina ustaljena Književnoprevoditeljska radionica odnosno prevođenje recentnih književnih radova, najčešće pjesama, s hrvatskog na mađarski, na njemački, uvjetno na gradišćanski hrvatski, sa gradišćanskog hrvatskog na hrvatski standard ili dijalekt. Prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnom dvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje.

Teško je očekivati da će uskoro iz radionice odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose približavanju hrvatske i mađarske odnosno gradišćanske književnosti te, nikad se ne zna, možda i (što bolje!) prevedenim knjigama.

Od najstarije zastave do mise na starome jeziku

Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice: slijeva nadesno Timea Horvat, Jurica Ćenar, Darko Pero Pernjak, Božica Brkan, Herbert Gassner i Josip Petrlić Pjer / Fotografija Miljenko Brezak

Uz drugo, književnici su posjetili i Viteški dvorac Esterházy u danas austrijskom Forchtensteinu, a nekad ugarskom mjestu Fraknó s najvećom privatnom zbirkom oružja te navodno najstarijom hrvatskom zastavom iz 1647. godine.

Pun dom publiek za prilika da se vidi i čuje netto na hrvatskom jeziku / Fotografija Miljenko Brezak
Pun dom publike za priliku da se vidi i čuje nešto na hrvatskome jeziku / Fotografija Miljenko Brezak

Književnici su također prisustvovali misi u baroknoj župnoj crkvi Majke Božje Koljnofske, gdje se inače održavaju proštenja na Malu Gospu. Iako se glavnina služi na mađarskom, popijeva se na starom hrvatskom. Jačka, pjesma nas je održala, njojzi hvala. Još, iako je zbog blizine granice sve više onih koji i s mađarskoga istoka doseljavaju kupujući zemlju i gradeći kuće samo da bi bili bliže poslu u Austriji.

I najobičnijeg se majstora čeka i po pola godine, jer ne dospijevaju od posla u susjeda, tuže se i u Petrovu Selu, gdje je stanje nešto bolje možda i zbog veće udaljenosti od većega grada, dok Koljnofu prijeti, nagađaju, da ga uskoro kao predgrađe proguta Šopron. A već su sada, dodaju, dvostruko manjina. Doduše s dvojezičnim natpisima, poput čuvarnice za vrtić ili cintir za groblje.

Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan
Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan

Dok razgledamo selo sa 2200 stanovnika i s muzejom, školom, općinom, hrvatskim kulturnim domom, gostinjcem Levandom našega domaćina Franje Pajrića, doznajemo kako Koljnof ima i crkvu sv. Martina, svoga i zaštitnika cijeloga Gradišća, kojem se god slavi dakako na Martinje i pečenim gusjim stegnima, kako u Koljnofu kažu batacima, dakako s crvenim zeljem, slatkastim na austrijsku i mađarsku kuhinju.

Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan
Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan

20171116 – 20171119 

linkovi

Moslavački kamen u Petrovu selu u Gradišću – Umjesto kave 4. prosinca 2017.