Boris Domagoj Biletić (1957.), uz drugo, objavio je 17 knjiga i dobio za njih važne književne književne nagrade, a osnivač je Pulskih dana eseja, Šoljanovih dana, časopisa Nova Istra i – Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Nisu stoga rijetki oni koji se ne mogu načuditi da mu je konkurentsko Društvo hrvatskih pisaca u Biblioteci poezije, 10. kolo, kao knjigu 51., uz potporu Ministarstva kulture RH, objavilo knjigu Zato što vrime ne prolazi (urednik Ervin Jahić).
Po mojemu, književnike i pisce može spojiti samo dobar tekst, dobra knjiga, a Biletićeva je knjiga upravo – dobra knjiga. I njezino je predstavljanje s ove strane Učke, u Zagrebu, na Tribini DHK u četvrtak, 11. listopada 2018., bilo baš dobro. Druženje dobrih ljudi, kako je ustvrdio sam pjesnik, nadarivši publiku zanimljivim i nadahnutim predstavljačima – Davor Šalat, Darija Žilić, Milan Rakovac dakako na čakavici i Miroslav Mićanović– i ponajprije dobrim stihovima.
Lijepo oblikovana knjiga (likovna oprema Boris Kuk, prijelom Jasna Goreta), na naslovnici prepuna oblutaka (Brkanice, Brkanice, zavapit će netko!), pa s svrhovitim rupicama s oznakama knjižnice bp, sadržava više od 80 pjesama podijeljenih u pet cjelina: Rasuto a da nije teret,Umišljaji, Zajika janus jazika (čakavska eklektika),Dom i svijette I napočetku kraja, ljubav. U recenziji Subjekt složene identitetnosti Davor Šalat, uz drugo, kaže:
Ova knjiga, znatno izravnije negoli prethodne, rekapitulira autorov osobni, društveni pa i književni život, eliotovsko „vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo“ koji su „možda oba u vremenu budućem“, odnosno vremenu pisanja i budućega čitanja teksta. Naime, osjećaj „dogođenosti“; nekih krucijalnih životnih zbivanja, zapravo sve veće udaljavanje u vremenu od presudnih činjenica života i postojanja te razdoblja temeljnog intelektualno-duhovnog formiranja, uvjetovali su memorabilnu intonaciju stihova, kao i njihov rezignantni, elegični pa i tragični emotivni kolorit. Raznovrsni osobni i društveni gubici, egzistencijalni manjak koji autora posebno obilježava, ostavljaju uistinu malo životnih mogućnosti koje nisu determinirane već odigranim odvajanjem od najbližih osoba, od mladenačkih i narodnih ideala, od identitetskih usidrenosti, od – napokon – povjerenja u sam humanizam. Takvo kombiniranje različitih stilskih registara stvara zanimljivu i nepredvidivu poeziju. (…)
Boris Domagoj Biletić i ovdje se pokazuje kao umjetnik riječi sposoban geografiju i morfologiju ljudskog duha, mnogoliku, uznemirenu duševnost te nesvediv rad jezika, koji katkada nadmašuje svaku autorsku namjeru, pretočiti u protejske diskurzne maske u koje su upisane egzistencijalne i umjetničke šifre u rasponu od arhajske zagonetnosti i evociranja (čakavske) tradicije do najsuvremenije opustošenosti i postmodernističkoga globalističkog simulakruma.
Čitajte baš zato što vime ne prolazi – slažem se s voditeljicom Tribine DHK Ladom Žigo Španić kako Biletićeva knjigaima rijetko lijep naslov– a meni razložno najtemeljitiji izbor iz Zajika janus jazika (čakavska eklektika). Bilježi tu Biletić kao gesloZavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… (čitajući/slušajući Vesnu Parun), a ja ću, već znam za što, iz drugoga ciklusa, posuditi geslo: U svome jeziku potrošen,/ u tuđem nemoćan:/ Što ti je sad činiti na rubu/ rubnih rubova smisla? (Potrošen u jeziku). I proslijediti štogod pjesama. (O Boduliji posebno.)
Boris Domagoj Biletić
Dug 1.:
Tinu i Nazoru, neizbježno
ili, Thyle Hadriatica Delmatica
Dali ste nan sve, i jur i već:
i jidra, i vesla, i garb i greb,
i viru puntarsku, hrvacku,
Iz štive dvigli nan duše
priko vesla, priko prove
zgor mora, put neba
slobodne nas čakavce dali.
Da niste zabugarili u vrime grdo,
nenavidno, ne bi ud nas
ustalo ni to ča je komoč zustalo
– ča!?
Dug 2.:
Baloti i Črnji, neizbježno
ili, Thyle Hadriatica Histrica
A ča, da
gledate z neba?
Se ufan.
Vi ljudesine
(se more tako reć?).
I kat plakali ste i se smijali,
i kad je bilo nadije, i prez nje,
i grdo, i hudo, i mrklo,
do škure škurine, bili ste, tote
i tuka, bili ste nan stine i grote,
vieli ljudi, čjudesine (se smi?), ud kusa
učinjeni i zavajk, za sako vrime
i vrieme, za smrtne i brižne.
I ča, ste kunteti sad & sat,
ha, staroste, ča ste storili
i učinili, nas, jušto takove,
tu mrvu mižierije?
Črn-bil, črn-bil
I jopet
(uni verši, univerši):
Črni san, kotula bila
nebo črno, zemlja rodila
vešta črna za pokojnega
faco bili za rojenega,
iz črnega dojdeš
te sprave u črno.
Pak ča bilo – za vajk je:
Aš vrime ne pasiva.
20181012