Obično uoči Uskrsa zaredaju čitanja lirike Velikoga petka, zbog nagužvanih događaja i odlaska na produžene vikende čak i mnogo prije Velikoga petka. Pjesnici kršćanskoga nadahnuća, kako bi rekao Đuro Vidmarović, ponovno i ponovno nadahnjuju se svojim vjerovanjem, a Pasije, Muka Kristova postaje u današnjemu svijetu i vremenu i opće nadahuće. Uostalom, taman je desetljeće minulo otkako je rukopis moje zbirke Obrubljivane Veronikina rupca ili Muka 2013. – objavljena u Maloj knjižnici DHK 2014. – nagrađena nagradom DHK i Pasionske baštine zagledana iz perspektive ne religijske nego civilizacijske, Zapadnoga kruga i cijeloga modernog svijeta, u svakidašnju muku, ponajprije muku žena, radnica propalih hrvatskih šnajderaja, koje u posveti redom i pobrajam.
Kako onda u 21. stoljeću u stihovima posvećenima Kristovoj i ljudskoj muci, određenima poznatim biblijskim zbivanjem i višestoljetnom pjesničkom tradicijom, uopće još biti nov? U početkom ožujka predstavljenoj poemi Za križem, Alfa 2024. (gl. Urednik Božidar Petrač) pokazao je to na svoj način Nikola Đuretić.
Hrvojka Mihanović-Salopek u podužemu uvodnom eseju-predgovoru Promicanje spona između zemaljskog i nebeskog ocjenjuje: Taj modalitet zaustavljenog životnoga trenutka koji gravitira prema višoj esenciji skladno stapa kršćansku kontemplaciju s odabirom haiku forme. Moramo uočiti da takav međutradicijski spoj stolizacije i tematike do sada nije viđen u hrvatskoj poeziji.
Za ilustraciju izabirem iz Izdaje:
Sve počelo je
lažima, objedama
i poljupcem.
te iz Muke:
S tobom pribili
na križ su i moju bol…
ne i nadu!
Autor je u zahvali, među ostalim, rekao
Pisati duhovnu poeziju nadahnutu kršćanskim svjetonazorom i na svetopisamske teme, danas u vremenu mahnitog naleta sekularizacije i negiranja svih tradicionalnih, a poglavito kršćanskih, vrijednosti, nije osobito popularno. Možda je baš to bio razlog što sam se odlučio za pisanje ove poeme i u ovome trenutku. No, nije to bio i jedini razlog. Samo inat ili prkos nikada nisu dobar motiv za pisanje poezije.
Naime, kada čovjek dosegne stanovitu životnu dob i kada gotovo svakodnevno njegovi najmiliji, rodbina, prijatelji i znanci, počnu odlaziti onkraj, fenomen sraza erosa i thanatosa nameće se sam od sebe! Istini za volju, isti je fenomen tema umjetnosti općenito, a onda i književnosti posebice, od pamtivijeka. I sam sam se misterijem smrti u svojim tekstovima bavio već i prije. Podsjetit ću da je naslov moje nagrađivane zbirke pripovijesti „Almanah smrti i nestajanja“, a temom odlaska onkraj bavio sam se i u zbirci elegija „Odlazak / Oproštaj“, nadahnutoj bolešću i preranom smrti moje supruge. Bila je ta zbirka zamišljena kao svojevrstan razgovor sa Svevišnjim, pokušaj proniknuća u Njegove planove, smisao kojih je nama običnim smrtnicima katkada teško dokučiv. Stoga je i ova poema neka vrst logičnog nastavka mojih ranijih promišljanja i književnih uradaka.
(…) Kvalitetne duhovne poezije, poglavito s temom muke Isusove, križnoga puta pa čak i Velikoga tjedna, u hrvatskoj književnosti ima na pretek. Ovako od prve na pamet mi padaju stihovi okupljeni u knjizi „Križni put u stihovima hrvatskih pjesnika XX stoljeća“ koju je uredio Vladimir Lončarević, a objavio Glas Koncila, zatim pjesmotvori dragoga pokojnog prijatelja Ivana Goluba, ili možda ponajprije Kupareove korizmenice poput one naslovljene „Veliki petak“, a koja glasi ovako:
Tvoj zadnji krik još i danas drma
stijenkama ljudskoga uma
u kojima se začahurila savjest.
Ti šutiš
i čekaš
da se pojavi leptir.
Izabrao sam ovu korizmenicu ponajprije zbog njezina posljednja tri stiha. Gotovo bi se moglo reći da bi, izdvojeni, bili vrstan haiku! Naime, i u kontekstu moje poeme, pisane u trostisima često se spominje pjesnička forma haiku. Ali, moram napomenuti kako je rečena pjesnička forma ovdje samo djelomice primijenjena. Tercine od kojih je sačinjena poema nemaju ni kireji (‘razdjelnicu’ ili ‘usječnicu’, kako taj termin prevodi Lovro Škopljanac), niti kigo (pojam koji označava godišnje doba, odnosno ‘dobnicu’). A počesto se ne pridržavam niti klasične metrike od 5-7-5 slogova, nego sam skloniji formi neoklasičnog ili modernog haiku koji se ispisuje u tri stiha, ali s težnjom da zbroj slogova bude manji od 17. Ako sam od haiku pjesništva u ovu poemu ugradio išta onda je to prije svega nastojanje da se iskaže ono bitno, sukus, esencija, bez obzira je li to bit odnosa čovjeka i prirode ili čovjeka i božanstva.
I još riječ-dvije o samoj strukturi poeme. Poema je kompozicijski podijeljena u četiri niza podnaslovljena: Izdaja, Muka, Smrt i Uskrsnuće. Klasični Via crucis obično završava Isusovom smrću na križu. Ja sam, naglašavam: posve namjerno, dodao i četvrti, radosni niz Uskrsnuća. Naime, blagdan Uskrsa nije slučajno najvažniji blagdan katoličkog vjerskog kalendara. Bez misterija Isusova uskrsnuća, kršćanstvo bi bilo religija smrti. Samo Kristovim uskrsnućem ono postaje religijom nade.
