Beč: No Coffee take away!? – Umjesto kave 25. lipnja 2019.

U tekst Coffee to go – Umjesto kave 27. travnja 2019. dopisala sam danas post scriptum:

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!

Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

 

New York ili ljubavna priča iz pudrijere – Umjesto kave 17. svibnja 2019.    

Lakše je s medijima modernijim od pisanja: kad si na putu, samo našlihtaš fotke, ponajviše selfije i skupljaš lajkove. Za pisanje, čovjek najprije mora biti sam, progruntati. U dva mjeseca od povratka s desetodnevnog izleta u New York, unatoč samo mojim dvama ispunjenim blokićima – a svatko je imao i svoj! – jedva da sam objavila dva bloga, o Coffee to go i o Avocaderiji, a treći je imprimiran za objavu, a poslije obiteljske, napokon je imao i javnu premijeru (već jubilarni 50.!) Miljenkov film New York, Brezaki Brkani na tragu predaka na YouTubu.

Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi na nije selfie: MIljenko brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan
Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi a nije selfie: MIljenko Brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan

Sudeći prema fejsu, sad već i Ivan vidi da je vrag odnio šalu i da mora i on pustiti nešto s izleta kamo je vodio roditelje. Bilo bi mu puno jednostavnije da je pljunuo lovu nekoj agenciji, a ne da nas sam voda putovima predaka, pradjeda Đuke iz Brezakove i šukunbabe Mare Američke iz Brkanove familije. On je triput dolazio i odlazio, a ona je pobjegla u Ameriku i ondje ostala zauvijek. Je li mu bilo tlaka biti vodičem svojim radoznalim starcima? Nama je to bilo putovanja života, to tek pišem kao putopis, roditeljsko naklapanje ili nešto. Možda čak i – ljubić.

Pudrijera 1
Pudrijera 1
Pudrijera 2
Pudrijera 2

Na naš obiteljski filmić kao zajednički newyorški dnevnik, album… – fotke ionako nećemo razvijati, imamo jednu s Empire State Buildinga – javila mi se prijateljica Jasmina Reis, sjajna dama i voditeljica Kuće Šenoa, koja ima slične fotke sa sinovima. Lajka, a onda mi i, slijedom naše zajedničke priče Cohenovih longplejki (zbirkaUmrežena, 2018.), i piše, pa ja s njezinim dopuštenjem objavljujem:

Draga Božica,
Vaš film i fotke iz New Yorka su me skroz obuzeli i najradije bih spakirala pinklec i odmah otišla tamo. Bila sam tri puta i uvijek plakala na povratku.
Onda sletim u Zagreb, pa se sjetim koliko volim svoj grad, ali NYC mi se duboko zapiknuo u srce i nema mi pomoći.
Pišem zbog nečega drugoga.
Tijekom drugog boravka u NYC s mojim Ivanom, na buvljaku kupila sam za 5 $ pudrijeru od emajla, ali jako lijepoga dizajna. Istraživala sam na Googlu – bile su u modi između dva rata 20. st.
Na njoj je ugravirana posveta jednoga Jimmija jednoj Ann. Jimmie je očito bio jako zaljubljen, ali nije imao novčeke da mu graver napiše tekst, nego je svojom nevještom rukom na poleđini napisao:
I’ll be loving you always darling. Forever yours, Jimmie
Na prednjoj strani, u sredini, piše. Ann
Šaljem fotke, iako nisu dobro ispale, ali bar da vidite.
Kada sam ju vidjela na dekici na asfaltu buvljaka (nema tamo tezgi kao na našem Britancu i prodaju svakave gluposti što buvljak čini zanimljivijim, pogotovo prodavač), plakala sam ko gorka godina. Kako je moguće da je izbačena iz nečijeg doma na tu dekicu, zar baš nikome ništa ne znači?
Ivan mi se smijao i rekao da nije siguran jesam li ja Ann ili Jimmie, koliko mi je bilo žao da je tako završila. Sada ju čuvam ko oko u glavi. Možda sam zaista Ann ili Jimmie. Kada sam došla prvi puta u New York snalazila sam se po njemu kao da sam tamo rođena.
Dan danas razmišljam o Ann i Jimmiju, tko su bili, jesu li se oženili, imali djecu????
Znam da više ne pišete ljubiće, ali kako ja ne znam složiti nikakav suvisli tekst, osim ovakvih emajlova, šaljem Vam sve ovo, možda za inspiraciju za neku pričicu!
Kušlec
Jasmina

Jasmina Reis također utroje
Jasmina Reis također utroje

20190517  

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Avokado, Avocaderia

 

 

           

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Da ga ne poznajem, gotovo bih se uvrijedila kad moj Ivan Brezak Brkan, IBB, i k nama već navraća s Caffee to go. Ili, dok krećemo susresti se s njime, iz McCaffea ili odnekud, naručuje neki od svojih brljotaka (posuđujem autorski, pomalo odmilicu, podsmješljiv izraz Maje Matković za kave iz naše nekadašnje Vjesnikove trovačnice!). I ne zovem to kavom nego nešto s nečim.

Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)
Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)

A nemam mu što zamjeriti, jer da ga je bilo u moje vrijeme, zacijelo bih i ja nekad cijeli dan hodala uokolo s Coffee to go. Dok mu se duša ne ne ohladi nego i zaledi ili dok ga ne popijem. Najmanje dvaput sam se kao mlada novinarka, kad Franckova ciglica još nije ni bila ciglica, a kamoli brendirana ciglica i kad još nisu stigle ni nestašice (i) kave, potrovala ispijanjem, na tašte tijekom dana, najmanje pet velikih šalica turske, kakvu nam je na sedmom katu Vjesnikova nebodera kuhala teta Dragica prije i restoranskih, a kamoli po redakcijskim hodnicima samostojećih automata za kavu i čak espresso aparata. Koliko li sam je samo puta bubnjem svoje teške starinske pisaće mašine prolila po stolu i svim karticama! Ove se kave ni proliti ne mogu. Iako ih nosioci, obično i nosači mobitela, i piju i jedu uz računalo. A, mogu ja i to!

Spremna za šetnju (Fotografija Božica Brkan)
Spremna za van: Joe & The Juice (Fotografija Božica Brkan)

Cilj mojih jarunskih šetnji obično je – kava. Ne puko pijenje nego, i kad ne naručujemo baš kavu, ono oko kave, kafenisanje, ćaskanje. Meni zato kava, recimo, nikako ne može biti sikteruša, iako mi je posljednjih godina, jer bih je se morala i posve odreći, više svjesna žrtva ili odricanje od žrtve, čak i kad je vrlo kratki espresso, izuzetno rijetko espresso doppio, a doma najčešće mješavina instant kave s cikorijom i cimetom. Tko još i razgovara o dobrim starim mješavinama, prženju…? Čak i u reklamama važniji postaje navodni najbolji omjer cijene i kvalitete.

Dunkin (Fotograf Božica Brkan)
Dunkin: boje ljepše od okusa (Fotograf Božica Brkan)

Uz jedno od adventskih kojih li, Zagreb uvijek ima povoda za ulična, meni doslovce sajamska slavlja i prejedanja, IBB i ja, uranio milenijac i okasnjela bejbibumerica, razvili smo jednu od naših uobičajeno žestokih sinovsko-maminskih generacijskih, spolnih itd. rasprava – šteta što ih ne dospijevamo i napisati – o tome kako bi baš mogli napraviti i sarmu to go. U međuvremenu su je i ponudili, ali ne onako kako bih to ja učinila, kad bih baš morala, profinjenijim sarmicama-zalogajčićima, manjim od sinjskih arambašića. Uglavnom se grozim street fooda, a od svih to go, najdraža mi je Poezija to go (hvala, Sonja Zubović!), sad već u svim medijima osim hrane. A  puna su je usta!

Božica Brkan: što još ima osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)
Božica Brkan: što Grace Street još nudi osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)

Ni u kojem gradu na kontinentima što sam ih prošalabajzala, a kamoli u Zagrebu, nisam vidjela toliko hodajućih odnosno šetajućih kava – IBB i ja i u samome smo izrazu ostali podijeljeni – koliko nedavno u New Yorku. Tek pri kraju desetodnevnoga boravka okus plastike i papira uspjela sam zamijeniti normalnim okusom šalice dokopavši se obične male restoranske za espresso. Espresso doppio, ne veći od najmanjega espressa, u Starbucksu (razvaljuju me i forom i izgovorom imena kupaca koje upisuju na šalicu!), Joe & The Juiceu i u drugim, obično ulančanim, franšiznim kafićima, usputno, ulijevali su mi u poveću posudu, koju, da baš i hoću, ne mogu ni nazvati šalicom.

Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)
Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)

I odmah bi je poklopili. A izgled? A miris? Kako da se napije grlo, ako prije nisu ni okusili nos i oči? U amerikaniziranom, osobito u manhattanskom akceleriranom svijetu nije to presudno kao u našemu, gdje je kava ponajprije druženje, bilo kao u susjeda Talijana različita u različito doba dana bilo kao u Turaka, meraklijska. Ne nalazim tu sličnost s otuđenim pretužnim likinjama iz mojih priča u zbirci Umrežena, pa i u istoimenoj, s Cat, koja bi možda preko Velike bare i radila from nine to five, a kod nas radi i duže, ali posvuda zacijelo s Coffee to go.

Oslo: Ivan Brezak Brkan i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)
Oslo: Ivan Brezak Brkan, tablet i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)

Coffee to go kulturološki jaz u prostoru i vremenu. New York se i po tome, navodno, bitno razlikuje od ostatka Amerike, i u tome je bliskiji gradskim konglomeratima od Europe dalje negoli vlastitu zaleđu, provinciji. Naručuje i nosa svoje, što bi IBB rekao, salatice i kavice za zajutrak, gablec ili marendu, brunch, ručak ili večeru. Za ured i za park, za faks i za doma. Osobito uokolo nosa kave, smutiće, cijeđene sokove ili zdrave koktele u kojima se množe bakterije. Nekad su se i u nas, kad nisi imao gdje naručiti, iz praktičnih razloga nosile višekatne aluminijske i cinate posude, pikse, kantice, doze, šalondre, u novije vrijeme i termosice s hranom ili čajem odnosno kavom. Ne računam one unučiće s najjeftinijim konjakom, zamjenama za elegantne ploske.

U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)
U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)

Dok se nije razvila cijela svjetska industrija jednokratnih posuda koje podnose i održavaju visoku temperaturu, a da u sadržaj, obično tekućinu, ne ispuštaju nepoželjne kemijske sastojke, te cijela industrija trendovskih, zanimljivo dizajniranih i obavezno brendiranih omota za te posude – prozvala sam ih manžeticama ili čarapicama– da se ipak zna što se nosi i da nosači ne opeku ruke. (Meni Coffee to go najviše ima smisla kad žurimo auto-cestom, kad se auto još ne mora odmarati, pa da usput ne gubimo previše vremena na kavu. Tada jedino, kao suvozačica, pijem kavu iz dobro poklopljene šalice!)

Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)
Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)

Pa zašto onda, pobogu, ne toče manje te kave? Mogli bismo jednostavno manje kupiti više puta, čak i naručiti. IBB ima prihvatljivo mi ekonomsko tumačenje da Amerikanci vole za isti novac dobiti više, ono: najbolji omjer cijene i kvalitete. (Ne računajući u kafiću i dodatnu vrijednost tipa wifi i punjač laptopa odnosno pametnog telefona i usput raduckanje (opet IBB!) na njima dok se čeka kava. Ponegdje čak ograničavaju sjedenje na 15 minuta, što imaš besposleno sjediti? Dobro, ali zašto onda, k vragu, kad već i kupe, to jednostavno ne popiju? IBB me poučava kako ne možeš odjednom toliko popiti, k tome i vrlo vruće tekućine, a obično nemaš ni vremena, pa onda nosiš, pijuckaš, raduckaš i –  griješ ruke. Smije se kad ja, brižna majka staroga kova, zaključujem mimo svakoga, pogotovo mimo svakoga comfort i hipsterskog trenda: Pa da, nedostaje im životne topline.

Božica Brkan

postaja XI: promatračica i konzumentica medija
(iz zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.)

jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor
na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled
prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad
za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away

20130106 – 20130118

20190331 – 20190401 – 20190412 – 20190414 – 20190427  

Post scriptum: 
Beč: No Coffee take away! – Umjesto have 25. lipnja 2019.

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!


Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Božica Brkan u Vinyl Caffeu u Bogovićevoj na Druženju s pjesnikinjama i pjesnicima

Odoše ćevapi u to go!

Zar i sarma to go?!

Jela na žlicu? Jede se žlicom, ali jela su sa žlicom!

Može li kava za van zaživjeti u Hrvatskoj?

 

 

 

 

 

Snimio Miljenko Brezak, Photo by Miljenko Brezak – Umjesto kave 21. ožujka 2018.

U Fotoklubu Zagreb u Ilici sredinom veljače izložene su fotografije njegovih 90-tak članova. Obiteljsko uzbuđenje: izložena je i fotografija A gdje smo to mi? Miljenka Brezaka na kojoj smo naša obiteljska prijateljica Milka Bunjevac i ja udubljene u karte Toskane. I fotografija i izložba važne su zato što je moj Brezak, moj M., obnovio klupsko članstvo nakon 50 godina!

Kao da je pobjednička! - Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom brezakom Brkanom i Ivom Soldo
Kao da je pobjednička! – Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom Brezakom Brkanom i Ivom Soldo

Kao brucoš i student Ekonomskog fakulteta bio je i član Fotokluba Ekonomija, gdje je na prijelazu iz kasnih šezdesetih u burne rane sedamdesete očito djelovala i jako dobra ekipa zaljubljenika u fotografiju fotkajući Ekonomijade, izbor fakultetske misice pod sponzorstvom Agrokombinata tate Todorića, svadbe profesorskih kćeri i sinova… te izrađivala crno-bijele fotke velikih formata u svojim podrumskim prostorijama s crnom komorom i – pekla lignje. Već je tada imao svoj žig Snimio Miljenko Brezak, što bi danas zacijelo bilo Photo by Miljenko Brezak. Na izložbe je slao, ali bez nekog uspjeha, ali u vojsci su mu za izložbu odbili fotke, jer da su, rekoše, za kasarnske uvjere – preprofesionalne.

Od šestoga razreda kod Miščančuka u Križu…

Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)
Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih za izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)

Osim što je zbog te ljubavi započete u šestom razredu u kriškoj osnovnoj školi uz Stjepana Miščančuka, nastavnika fizike i matematike, poduplao trajanje studija (tek je poslije otišao na postdiplomski s lohn poslovima u tekstilnoj industriji!), moj me je M. znao iznervirati primjerice baš pri kupnji prvoga našega stana, kad smo tek i počinjali raditi, ulupavši prilično para (kojih i nismo imali) u rusku aparaturu.

Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjedai Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)
Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjeda i Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)

Ne sjećam se da ju je poslije selidbe iz tih naših prvih 23,5 m2 ikad i otvorio, ali ondje je radio mat smeđe tonirane fotke formata najvećih što je mogao, od kojih je danima smrdjela ne samo garsonijerica nego i cijelo stubište prečkanske Lhotkine 9/III. Takvim je fotografijama iz staroga kriškoga zadružnog šnajderaja i s gradilišta nove tvornice ukrasio i Križanku, poslije dio Vesne, tvornicu koju su Tomo Benko i M. sagradili i otvorili 1981. za 120 radnica (danas su, poslije mnogih pretvaranja, ostali samo zidovi). Dvije takve šljakerske fotke kaširane na panelu još čuva.

Đuro Vidmarović, fotografija Miljenka Brezaka na izložbi Portret 2019

Fotkao je posvuda i izrađivao jednu te istu fotku u brojnim inačicama, ali bez zicfrajša i samodiscipline nije od fotografiranja, kao što bi se očekivalo, napravio posao i kad je to bilo rijetko i prirodno, niti snimajući svadbe. Kad bi fotkao polazak susjedova djeteta u školu, fotke bi stizale o punoljetnosti ili maturi. Triput je snimao tamburaša i graditelja tambura i gitara Pravla Skulibera iz Obedišća, a kad sam htjela objaviti u Poletu, nisam imala ilustraciju. No, moje mladalačke fotografije koje je snimio moj tada dečko M., ukrasile su i moju zbirku mladalačke poezije Bilanca 2.0/Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.)

Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)
Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)

Nekad, u analogno vrijeme, skup hobi, fotografija je M. sada zapravo svakodnevica, jer uglavnom, isprva meni za ljubav i potrebe, snima sve zadane figure, što za blogove (www.oblizeki.com i www.bozicabrkan.com ), a što za arhiv. Najviše se svađamo oko uspravnih i položenih kadrova.

Od zadanih figura do Mimare

Kao što se 1969. ugledao u mojega kasnijeg prijatelja sjajnog fotografa Ivana Posavca, sada je s izložbe majstorice Slavke Pavić, još nadahnut, otišao ravno obnoviti članstvo, a očito vrlo poticajni predsjednik Hrvoje Mahović odveo ga je na klupsku izložbu. I ne samo na nju, jer je u Mimari, u subotu, 16. ožujka 2019. otvorena i izložba Hrvatskoga fotografskog centra Portret 2019 (otvorena od 16. do 24. ožujka 2019.) za koju je ocjenjivački sud povjesničarka umjetnosti Iva Körbler te samostalni fotografi Saša Novković i Zvonimir Atletić među 34 uglavnom istanutih autora sa četrdesetak portreta, odabrali i fotografiju M. Đure Vidmarovića, snimljenu, 2012. u Piljenicama.

Slavka Pavić i Miljenko brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)
Slavka Pavić i Miljenko Brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)

Najbolji po stručnoj ocjeni portret je Vesne Zednik Jakov (2018.). Uz stvarno malo novca i podrške institucija, pa i medija, predsjednik HFC Luka Mjeda napravio je stvarno ozbiljan i odličan posao. Uz drugo, i s novčanom nagradom.

Od Smene i Lubitela do idiota Canona

I katalogom koji ide u fotoodjel naše kućne biblioteke, a zacijelo ćemo uz knjige o fotografiji, ponovo presložiti i arhiv starijih, isluženih fotoaparata, kojih se našlo tek nešto manje od računala. M. je snimao posuđenom Smenom 6 i box Yashicom, pa vlastitim jeftinim Lubitelem, Practicom, Nikonima…, sve do najnovijih digitalnih, vrlo pouzdanih (profesionalnih!) idiota Olympusa i Canona, namjenski kupljenih za moja putovanja života u Australiju te u Kolumbiju (vidi Gloria: reportaže Sydney i Bogota!). A njima smo pofotkali stotine i stotine fotografija, a M. i video bilješke kad nas je nedavno zajedno sin Ivan Brezak Brkan odveo na zajedničko putovanje života u New York, s kojega smo se vratili taman na otvorenje izložbe u Mimari.

Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)
Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)

Mene sve to podsjeća na brojne moje kolege iz novinarstva u Vjesniku i u Večernjem listu fotiće Josipa Bistrovića, Šimu Radovčića, Romea Ibriševića, Pavla Cajzeka (zvao me Beba!), Mišu Lišanina, Renata Branđolicu, Patrika Maceka, Igora Sitara…, koji su mi baš kao i novinari, lektori, dizajneri, redakcijski vozači…, bili i literarnom temom, a svojevrsni hommage mojim foto-suradnicima je roman Rez/ Leica-roman u 36 slika(2012.) i na uobičajene rasprave o tome kako fotka govori 1000 riječi, ali, po meni, s jednom riječi već 1001. Na vrijeme Twittera i selfija koji meni u sjećanje prizivaju zezanacije sa samookidanjem, autoknipsom. Zanimljivo, u Poletu sam bila za vladavine stripa, a za vladavine fotke već sam otišla u Vjesnikov neboder.

Miljenko Brezak – A gdje smo sad? izložena na klipskoj izložbi Fotokluba Zagreb

Pošto je otišavši prije tri godine u mirovinu i stjecajem prilika priredio prvu svoju izložbu karikatura – radio je i fotokarikature – moj M. preuzeo je i zadatak direktora obiteljske tvrtkice, tajnika, webmastera, vozača i snimatelja (kamerom i fotoaparatom) za dokumentaciju ako što zatreba od ocjenjivanja slastica do predstavljanja knjige. Kao novinarka, reporterska i urednica u novinama stekla sam stvarno raskošno iskustvo suradnje i prijateljevanja s brojnim fotoreporterima. Tekst i fotografija, posebice dokumentarna, meni jedva da mogu jedno bez drugoga, bilo na papiru bilo elektronički. A kad je M. došao u moj dril… Sve do toga da napokon (!) uz fotografije dodaje makar i najkraći osnovni opis.

Studentica Božica Brkan osamdesetih čita (Fotografija Miljenko Brezak)

Odjednom je M. shvatio kako bi mogao nekad napraviti i izložbu portreta mojih kolega književnika. Snimio je brojne od Zvonka Kovača, Miroslava Mićanovića, Ernesta Fišera, Tomislava Marijana Bilosnića, Branke Primorac, Sanje Pilić, Julijane Matanović, Pavla Pavličića, Dragu Štambuka, Marka Gregura, Sinišu Matasovića, Lanu Derkač, Davora Šalata, Željku Lovrenčić, Dragutina Dumančića… do naših Moslavčana Dragutina Pasarića, Slavice Moslavac, Dražen Kovačevića, Katarine Brkić, Jadranka Bitenca, Lane Bitenc. A nekih, nažalost, već i nema, poput Jože Skoka, Joje Ricova, Roberta Roklicera, Ante Stamaća, Irene Lukšić…Dokument vremena! Ne može prežaliti što nije više snimao Paju Kanižaja s njegovom leptir mašnom.

Studentica Božica Brkan na izložbi slika akademskog slikara Ive Radoševića u Galeriji Urlich osamdesetih (Fotografija Miljenko Brezak)

Vrlo ponosni što mu je od poslanih, dakako neizostavno moj s Oblizekima, Ljerke Car Matutinović, Božice Jelušić, Biserke Ipše, Antuna Bukovca, Stjepana Šešelja, portret Đure Vidmarovića odabran i izložen u Mimari. Iako je snimljen Canonom, idiotom za 1200 kn! Ali, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Uvijek M. podsjećam kako je moj sjajni portret za knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom(2006.) maestralni Ivan Posavec snimio u mojoj pretrpanoj radnoj sobi u koju je jedva stao sa svojim kišobranom i fotoaparatom. (Sjećam se: kad me je, naviknut na Glorijine fotosešne, pitao tko će me namazati, a ja sam rekla da Jenio (Jenio Vukelić, moj predobri grafički dizajner), dobio je ospice.) Nikad  nije kasno: kreativno zlatno doba. Sad ili nikad!

Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji
Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji

20190210 – 20190213 – 20190320

Linkovi

Umjesto kave 13. siječnja 2017.: Piljenice se sjećaju slavnoga karikaturista Branimira Petrovića

 

Kekavica Božice Brkan, emisija na HRT3 26. travnja u 21,20

Prenosimo http://hrtprikazuje.hrt.hr/359197/biljeske-o-jeziku

Bilješke o jeziku / 26. travnja na HRT3 u 21.20

Kekavica Božice Brkan

Književnica Božica Brkan o svojoj kekavici i svojim kekavskim temama

Kekavica je kajkavski govor kojim se govori (još uvijek) u dijelu Moslavine. Promovira ga hrvatska pjesnikinja, književnica, novinarka, blogerica, urednica, Božica Brkan.

Glas o kekavici pronosi svojim pjesmama, pripovijetkama, esejima. Napisala je i prvi moslavački roman na kekavici “Ledina”. Glavni likovi su žene iz obitelji Brkan od vremena doseljenja te obitelji u selo Okešinec do današnjih dana.

Kriška djeca Iz Društva Naša djeca Vladimir Nazor i Amaterskog kazališta Josip Badalić govore dramske tekstove i pjesme na kekavici koje je posebno za njih napisala Božice Brkan

Mlade i djecu uči kekavici duhovitim igrokazima i pjesmama s tematikom njezina djetinjstva iz 60-tih godina 20. stoljeća. O kekavici i Božici govore u emisiji Đuro Vidmarović,Ivan Brezak BrkanMarica KukorNada PosavecIvana Posavec Krivec i djeca iz amterskog kazališta “Josip Badalić” Križ.

Dio eksterijera snimljen u Križu

Scenaristica i urednica: Marija Vuković Siriščević
Redateljica: Tihana Kopsa
Snimatelj: Dražen Petrač
Montažerka: Irena Korpes

Kadrovi su snimani i na zagrebačkom Jarunu – nezaobilznom u životu Božice Brkan

Emisiju Bilješke o jeziku pratite i s pomoću multimedijske usluge HRTi.
*     *     *     *
Bilješke o jeziku stvarno su bilješke o različitim filološkim temama. Neke će biti zanimljive mnogima, a druge samo nekima. Meni su zanimljive sve jer govore o jeziku i o nevjerojatnome bogatstvu tema povezanih s njime, o iznimnim ljudima koji se jezikom bave s različitih znanstvenih gledišta. Počet ćemo s našim hrvatskim standardnim jezikom. Mnogi pitaju zašto materinski jezik uopće treba učiti kad svi znamo govoriti i svi se razumijemo. Doista, jezik kojim smo progovorili i naučili znamo. To je jezik naše uže zajednice, no jezik šire zajednice treba učiti. On je naš opći jezik, službeni, književni ili, kako se to u hrvatskome jezikoslovlju kaže, standardni , pojašnjava urednica emisije Marija Vuković Siriščević.

Audiozavršetak snimanja: autorica i urednica emisije Marija Vuković Siriščević i “tema” Božica Brkan

Fotografije sa snimanja priloga o kekavici Božice Brkan: Miljenko Brezak

Pišem sretan, a stroj piše štetan – umjesto kave 25. rujna 2017.

Od gradske rubrike Vjesnika, od olovnog sloga i skalpela na fotomontaži zapisujem u novinama objavljene i preventivno ispravljene tipiće. Objavih o njima i nekoliko zezantskih novin(ar)skih tekstova. Ima tu i u ono vrijeme ne bezazlenoga, a kao slučajnog drugi Tito, a i onih koji stvarno zazivaju Freuda. Moji najčešći osviješteni tipići su premetanje slova: sva su na broju, ali nisu poredana kako treba

Ali nije mi tema ljudska greška, nego pisanje stroja, strojeva zapravo, od računala do mobitela, i automatsko ispravljanje. Isprva sam za njih imala ispriku jezik, te engleski te poljski, te skučen vokabular. Pa, uostalom, dodavala bih sama sebi, nisam li se dovoljno naklala i s nekim živim lektorima, redaktorima, korektorima, rirajterima, urednicima…, koji su u mojem tekstu umjesto prpošne stilogenosti, primjerice zagrebačkoga žargona ili zavičajne kekavice, nalazili najobičnije tipiće i ine gluposti, kako su procenjivali, obično poludoučenih novinara. O stroju, recimo, nikad to ne bih ni pomislila.

Koliko sam se samo sa strancima vlasnicima bivših novina bezuspješno nauvjeravala o dijakritičkim znacima recimo! Još bi i shvatili S i Š, C i Č, ali još i Č i Ć!? Tu mi ni Poljaci nisu pomogli s trojnim svojim lucidnim glasovnim šuškavcima S, SZ, ś itd. A tko se nije nagnjavio s engleskim I, verzalom koji bi iskakao kad god, a ne samo kao prvo lice zamjenice. Netom sam se nagnjavila jer mi, zbog poljskih veza mojega računala, kad god napišem hrvatski malo iskače riječ slučajno istoga značenja na poljskome napisana s poljskim prekriženim l odnosno ł koje nije l nego neslogotvorno, kazališno poput engleskoga w mało, a kad, na primjer, napišem hrvatski iz piše poljski meki ž s točkom, a iż nikako ne znači iz.

Poisključivala sam – ma nisam sama, nemam ni pojma o tome ni živaca za to! – sva automastska ispravljanja da nemam grešaka i više nego što ih imam i do nedotupanih posve, koje ne vode računa čak ni o broju slovnih mjesta da ne kažem charactera, karaktera: umjesto hvalaheal, umjesto onihonion, umjesto porukapork, umjesto izvojevatiizvoljevati, umjesto savršenzavršen, umjesto BožicaNožica (ali barem velikim slovom!).

Štoviše, čestitam ne fejsu na novoj TV-emisiji na HTV 1 Svijet aplikacija u subotu svome potomku Ivanu Brezaku Brkanu i njegovim kolegama, netokratima, a naknadno me upozoravaju da umjesto Netokracija piše Birokracija (!?) i to velikim slovom. Mobitel mi u poruci prijateljicu Živana krsti Izvana. Dobro da se nije uvrijedila na mojoj nepismenosti! Toliko je glupo, da se ne želim ispričavati ni bolnim, ukočenim prstima podastirući dijagnozu. Vidim da Goran Gazdek ima na početku prenošenja mog posta o grafičkom oblikovanju Fra Ma Fu festivala reportaže i reportera Ponisno, pa se smijemo i nagađamo je li htio napisati Ponizno ili Ponosno. Ispada, poslije vidim, ponosno.

Dakle, rekoh, i danas baš krenem napisati sretan, a on piše štetan. To već i nije bezazleno. Jučer na fejsu pišem Vasko (Lipovac), a on piše Vraški, pa onda metodom lakšeg otpora ostavih, a fb-frendovi uhvate se za to i vraški postane čak i moj motiv, Miljenko Brezak, kako nešto fotka na izložbi. A on potpisuje fotku, pa njemu umjesto Vasko piše Vlakovi.

Takve bedastoće u kojima pokušavam naći logiku može stvarno osmisliti samo stroj, zapravo čovjek za stroj. Stvarno se bojim kad se stroj otrgne s uzice i počne misliti što kao ja mislim. Nije li naša Moslavčkanka Marijana Petir predlagala unaprijed zakon za odgovornost kad humanizirani roboti nešto zgriješe? Svi su govorili: ona konzervativka… A ja se ježim, ježim se!

Pokušavam zasad samo uporno ispravljati stroj/strojeve, dok on/oni nudi neke svoje ograničene sulude varijante, a ja odlučim biti upornija, tvrdoglavija, pa ponekad stroj stvarno i odustane! Pomisli i on valjda da pametniji popušta?

Neki poduzetni start up mogao bi na tome zasnovati novu igricu. Sigurno bi imala dobru prođu i zaradu. Ili barem količinu lajkova. Moji mladi it-ovci govoreći o programima, aplikacijama mogu podsjećati neprestano, obvezatno, da ograničeno ne može biti nego ograničeno. Kako da stroj preraste svoga ograničenoga, nedoučenog kreatora? I danas je stoj bajao nešto sa pekao i rekao. A vi mislite da je slučajno, kad želim napisati pročitajte i pamtite, stroj mi sugerira pišući: pročitajte i pazite.

20170702 – 20170924

Fra Ma Fu ili reporter, festival, dizajn, brend – umjesto kave 22. rujna 2017.

Majice za framafuiste sa tri prva dosadašnja festivala / Fotografija Božica Brkan
Majice za framafuiste sa tri prva dosadašnja festivala / Fotografija Božica Brkan

Ako reportaža kao vrsta teksta i uopće kraljica novin(ar)ska, pa i reporteri te cijelo novinarstvo uostalom i idu k vragu, Fra Ma Fu festival reportaže i reportera iz godine u godinu raste iznad svih očekivanja. Brojčano, kako sudionicima tako i mjestima održavanja te još više različitim sadržajima. I Franjo Martin Fuis, kultni reporter i putopisac na biciklu s hlačnicama uvučenima u čarape da mu ih ne uhvati lanc, bio bi zadovoljan: imao bi tema k’o u priči! K’o u vrijeme između dva svjetska rata kada je nevjerojatnim novinarskim i kreativnim instinktom slijedeći teme šalabajzao Hrvatskom, nerijetko i prerušen, sve dok se bježeći odnosno leteći u partizane avionom nije survao u smrt.

Grafička rješenja Davora Šunka za Fra Ma Fu festival / Fotografija Božica Brkan
Grafička rješenja Davora Šunka za Fra Ma Fu festival / Fotografija Božica Brkan

No, dok je reportaže u našem svijetu i našem vremenu sve manje, kao nekad, kraljica, vrsta na prijelazu između novinarstva i književnosti, u svakom slučaju lijepo pisanje, i nauštrb nje kraljevi kojekakvi drugi, sve manje novinarski formati, ne samo plaćeni nego međuvrste, hibridi, hermafroditi, surogati, festival njoj posvećen sjaji kao uzor i to ne samo u novinarskim okvirima, nego turističkim, organizacijskim itd. Bravo organizatori, bravo SINKO Institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje, zezantski a zapravo vrlo seriozno i točno nazvane institucije.

Jedan od organizatora, moj omiljeni kolega (nisam ni znala da je direktor festivala!) Goran Gazdek, nagrađivan što za pisanje a što za organizaciju, s kolegama iz virovitičkoga ogranka HND-a, također nagrađivanim novinarom Ivanom Žadom i brojnim drugima, ne bi bio tako uspješan da nema mnogo manje novca od htijenja da se učini nešto za sebe i kolege sad više ne samo iz cijele Hrvatske, nego iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine… Toliko su dobri da im dajte još manje novca i još ih manje podržavajte!

Prepoznatljiv i festivalski web
Prepoznatljiv i festivalski web fejsbook prema webu

Početkom rujna održan već Treći Fra Ma Fu Festival u Virovitici, Slatini, Pustari Višnjici i drugim mjestima od 7. do 10. rujna 2017., na kojem sam imala čast opet sudjelovati i na okruglim stolovima i u predstavljanjima (osobito gastropredstavljanju), ponovno se iskazao uza sve drugo i kao već postojani brand/brend, sjajnim dizajnom.

Vratim se doma, pa vidim na fotkama organizatore u crnim i goste u bijelim majicama, prepoznatljivih sa dva prethodna a ipak drugačijega trećeg festivala, jednako a ipak smislena varijacija na temu, pa pregače glumaca-kuhara za novinare, pa platnene vrećice za nošenje, pa promo-materijali od ulaznice za koncert Gustafa i penkala do šećerćića za kavu i letaka s pozivom da se navrati na izložbe od stripa do fotografije, promocije od romana do ne-znam-čega, pa akreditacije (organizator, gost), pa pisaljke, pa blokići za novinarske bilješke i pisanje uopće s programom projekta za koje moj sin, kolega i netokrat, i poslom i po dobi kompetentniji od mene, Ivan Brezak Brkan kaže tako jednostavno i tako dobro! Imaš jedan viška?

I mojoiOblizeki na fejsu Fra ma Fua označeni prepoznatljivim logom
I mojoiOblizeki na fejsu Fra ma Fua označeni prepoznatljivim logom

I je! Sve napravljeno za novinare i za sponzore i za publiku, ali ne piarovski nego baš novinarski. Korisno. Predviđam da će se uskoro o slučaju Fra Ma Fu festa pisati kao o ukupno zanimljivom i vrlo uspjelom primjeru, slučaju, case study. I to ne samo novinarski!

A dizajneri, agencije, sajmovi i tko li sve ne ocjenjuje logotipe, dizajn, kampanje, projekte…, sjetite se festivala Fra Ma Fu! Autor grafičkoga rješenja je, valja osobito istaknuti, Davor Šunk, svestrani (osim grafičkim dizajnom bavi i dječjom književnošću, stripom, ilustracijom, fotografijom…) ili, kako sebe zezantski naziva, samohrani umjetnik te jedan od kulturnih i društvenih aktivista, pogrešno je reći lokalnih, ponajmanje provincijskih, virovitičkih, mikeških, s obzirom na međunarodni odjek festivala i njegova znakovlja. Nadam se zaštićenoga.

S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva / Fotografija Miljenko Breza
S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva Davor Šunk / Fotografija Miljenko Brezak

Ne mogu ispričati priču ni o Fra Ma Fu festivalu ni o Davoru Šunku, a da iz umjetnikova intervjua Sandri Pocrnić Mlakar za Virovitica.net o stripu ne dodam i podatak kako je i inače veliki poklonik Fuisova djela i njegove životne filozofije, uza sve drugo i vječni znatiželjnik i putnik koji iz egzotičnih zemalja donosi fotografije i putopise, u znak poštovanja u Virovitici još 2009. godine organizirao strip festival Fra Ma Fu, na kojem su gostovali hrvatski velikani stripa.

Talentiran i svestran vodi predstavljanje knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Talentiran i svestran vodi predstavljanje knjige / Fotografija Miljenko Brezak

 

Što je to vječno i uvijek atraktivno u Fuisovu djelu da ga neprestano istražujemo i vraćamo mu se?

Godine 2009. godine dogodio se fenomen u obliku strip festivala Fa Ma Fu u Virovitici. Franjo Martin Fuis neiscrpni je izvor i poticaj kreatorima. Na ovim područjima zasigurno je jedan od najvažnijih stvaralačkih likova koje kultura treba bilježiti i pamtiti. Vizionarski Fuisov profil ostavio je traga ponajviše u duhovnom smislu što nam predočavaju artefakti Andrije Maurovića, velikana stripa za kojeg je Fuis radio scenarije (neponovljivi lik Starog mačka). Fuis je bio i vrstan istraživački/putopisni novinar. Poginuo je u avionskoj nesreći kao istinski antifašistički hrvatski domoljub.

Nisam mogla ododljeti da se ne fotkam s Goranom Gazdekom, prigodno dizajniranim / Fotografija Miljenko Brezak
Nisam mogla ododljeti da se ne fotkam s Goranom Gazdekom, prigodno dizajniranim / Fotografija Miljenko Brezak

Eto, rekoh ja svoje, a vi čitajte. Strip, putopis, reportažu ili što god želite. Ali – čitajte! I ne razmišljajte o tome je li prije brend bio sam Fra Ma Fu odnosno Franjo Martin Fuis ili festival posvećen mu. Obojica su odličan povod i razlog za kreativno druženje.

20170912 – 20170921                                                                                                               

linkovi

Na Pustari Višnjici uza sve drugi predstavili i – bošpor

http://www.virovitica.net/davor-sunk-hrvatska-je-vrlo-jaka-u-strip-produkciji-ali-izvoznoj/25791/

http://www.virovitica.net/davor-sunk-u-zavicajnom-drustvu-viroviticana-multimedijalac-kojem-je-svaki-medij-premalen/24205/

Na WordCamp Zagreb Božica Brkan vodila radionicu Lijepo pisanje

Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan u društvu braće koji su dio organizatorkog tima događaja, Emanuela i Lucijana Blagonića / Fotografija Miljenko Brezak

Na WordCamp Zagreb  od 1. do 3. rujna 2017. prvoga dana u petak, 1. rujna 2017.u Visokom učilištu Algebra održane su radioniceuglavnom na hrvatskom jeziku. U nizu zanimljivih tema skupljenih u skupine radionica za djecu, biznis, programiranje te osobni razvoj, među drugim temama posljednje skupine bila je radionica Lijepo pisanje. Vodila ju je Božica Brkan, zamijenivši kolegu Gorana Gerovca iz Večernjega lista – uz Bug i Netokraciju medijskoga partnera Wordcampa – koji je izostao iz osobnih razloga, a inicijalnim tekstom podsjetivši kako danas mnogi nažalost zapostavljaju vještinu lijepog pisanja, a uz kreativnost ona je jedna od ključnih vještina za uspjeh svih koji objavljuju tekstualni sadržaj na bilo kojoj postojećoj platformi. U Večernjem listu znaju koliko je lijepo pisanje važno te niti u najgorim kriznim vremenima nisu odustali od ničega što bi utjecalo na razinu pismenosti. U Večernjem članke pišu i pisci te se u svakom segmentu djelovanja njeguje hrvatski jezik. Na ovom workshopu naučite kako pridobiti čitatelje stilom i pismenim izražavanjem.

Priprema neposredno prije WordCampa o lijepom pisanju: Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan lijepo pisanje vidi nešto drugačije, a upravo u njegovu ustrajnom i trajnom zapostavljanju nalazi jedan od razloga povijesnoga pada ne samo tiskanih nego i elektroničkih i internetskih medija. Lijepo pisanje odavno je prestalo biti ono što je nekad bio krasopis a takoreći donedavno primjerno strukturiran i klasično lijepo napisan tekst. Sklad oblika odnosno forme, dizajna i sadržaja, opet neovisno tematski ili vrstom kakvoga, ali svakako kompetentnoga, pokazuje se važnijim nego ikad, neovisno o tome radi li se o kakvom običnom, književnom, novinarskom, promotivnom ili nekom drugom tekstu. O tome su se interaktivno bavili sudionici workshopa Lijepo pisanje. Sudjelovao je vlastitim iskustvom i osnivač Netokracije Ivan Brezak Brkan.

Glavnina sudionika WordCampa o lijepom pisanju / Fotografija Miljenko Brezak

20170903

link

https://2017.zagreb.wordcamp.org/schedule/workshops/

https://2017.zagreb.wordcamp.org/session/lijepo-pisanje/
https://2017.zagreb.wordcamp.org/speaker/bozica-brkan/