Autoportret u doba selfija – Umjesto kave 27. listopada 2024.

Na otvorenju samoborskoga 6. Međunarodnoga trijenala autoportreta Autoportret kao intimni vremeplov 18. listopada 2024.
najviše su me se dojmili gužva unatoč kišurdi, mladalački Meštovićev autoportret iz Zbirke Rogić i razgovor a majstorom (novinske) fotografije Markom Čolićem o tome kako najprije treba biti portret, a kod portreta je važna psihologija, da bi se došlo do autoporteta. Za posebne obiteljske nedjeljne ophodnje dojmilo me se da je mali potomak Adrian Brezak Brkan otprve i u pomaknutome autoportretu prepoznao svoga Dodu, Miljenka Brezaka – čast je biti izabran u 114 umjetnika sa Dvostrukim autoportretnim triptihom, 26.08.2024., kolažom crno-bijelih digitalnih fotografija, 33,87 x 18,58 cm – a veliki potomak Ivan Brezak Brkan na izložbi je detaljno analizirao utjecaj AI, jer baš je uz pomoć AI napisao neki intervju – s pitanjem je li autorski i čiji je zapravo autoportret?

Dvostruki autoportretni triptih Mijenka Brezaka iz 2024.
Autor i autoportret, Foto Božica Brkan

Dok se sjetim koliko je Miljenko snimio portreta i autoportreta, neprestano se snima u zrcalu, koliko neki ljudi snime selfija. Pa čak sam napisala kekavski igrokaz za klince Selfie na kipec! To je moj stav. (I Samoborci imaju zanimljiv edukativni pristup – paralelnu iszložbu dječjih autoportreta i portreta!) Mogla bih o tome do preksutra. No, veseli me da u Prici ljudi razgledaju, sve do 8. prosinca 2024., nisam baš očekivala… I jednostavno, iz odličnoga kataloga prenosim zanimljiv tekst svoje kolegice (i ljubimice!) vrsne kritičarke, povjesničarke umjetnosti, autorice izložbe i predsjednice ocjenjivačkoga suda Ive Körbler (s članovima Nikolina Šimunović, viša kustosica Galerije Prica, POU Samobor i dr. sc. Anita Ruso, povjesničarka umjetnosti).

Iva Körbler, Foto Miljenko Brezak
S otvorenja izložbe, Foto Miljenko Brezak

Ive Körbler
Autoportret kao intimni vremeplov

„Tko je to? Ah, vrlo dobro, pustite beskraj da uđe.” (Louis Aragon)

Bez obzira na trendove, tendencije i fenomene u suvremenoj likovnoj produkciji motiv autoportreta još uvijek ne zastarijeva i ne gubi se interes umjetnika za njega. Nevezano uz individualni stil, tehniku i medij stvaranja u nekome će trenutku gotovo svaki umjetnik imati potrebu napraviti neku skicu, crtež, fotografiju ili karikaturalni prikaz svojega lica, makar s time kasnije nikada ne izašli u javnost. Postoji mnogo vrsta autoportreta – tijekom povijesti pa sve do danas – od reprezentativnih, strogo realističkih preslika vlastite fizionomije, emotivno-psiholoških, odnosno formalnih, deskriptivnih prikaza lica, ali i maskiranja svoje fizionomije ili savršeno naslikana hiperrealističkoga i naturalističkog autoportreta. U tim varijantama postoje i otkloni koji mogu ukazivati na trenutačno ili trajnije tjeskobno stanje umjetnika, egzistencijalne, emotivne ili psihološke krize, što je posebice obilježilo autoportrete umjetnika u 20. i 21. stoljeću.

To se nadovezuje na zapažanje kolege Nikole Albanežea s prethodnoga, 5. trijenala autoportreta, kad je ustvrdio da „činjenica kako prikazivanje sebe nije zasnovano samo na mimesisu, da nije tek dostizanje sličnosti – kako je to zahtijevao Joshua Reynolds ističući potrebu za ‘navikom da pravilno crtamo ono što vidimo’, kao jedinom ispravnom metodom – već može biti prikriveno različitim travestijama: stilizacijama, groteskama ili doslovnim maskama”.

Ivan Meštrović, Autoportret (čovjek koji piše), 1925., bronca 37 x 23 x 26 cm
Morala sam i ja stati uz Meštrovića, jer je samoborska izdavačka kuća Opus Gradna Tomislava Zagode upravo otisnula našu zajedničku slikovnicu Čudo od Vlaja, Foto Miljenko Brezak

Ako se, dakle, svi unisono slažemo oko činjenice (a slažemo se) kako nam stvarnost sve češće postaje psihoemotivno teška i zahtjevna, u toj se manifestaciji stanja otvaraju mogućnosti da putujemo u mašti u neke druge prostore, vremena i kulturološke okvire. To gotovo da postaje svakodnevnim procesom. Pojedinci bježe u prirodu, drugi se bave meditacijom, treći bježe iz gradova na selo i ladanja. Ti se pomaci u egzistencijalnoj tjeskobi mogu trasirati i u tretmanu kako se umjetnici suočavaju sa svojim odrazom: stvarnost je toliko naporna da se moramo „odlijepiti” od nje, makar i u samoći vlastita atelijera ili stana. Tako se, osim klasičnoga psihološkog nijansiranja raspoloženja i stanja u kojima umjetnici vide sebe, autoportret javlja kao spasonosna gesta da se teleportiramo u neko stoljeće, civilizaciju i prostor za koji osjećamo da bismo se tamo mogli najbolje osjećati.

Naše novo lice i ruho (ili staro, prema prisjećanju i prema osobnim uvjerenjima) nije maska, već pokušavanje prepoznavanja nekoga dijela naše osobnosti koja je zaboravljena, potisnuta, odnosno nije vidljiva „na van”. U kojoj bismo se odjeći, kulturi i epohi najpreciznije mogli zamisliti? U kojemu stoljeću ili tisućljeću? U kojoj društvenoj kasti? Okružuje li nas grad, selo na kraju svijeta, pustinja, planine, dvorac, palača, samostan ili svemirski brod i svemirska postaja? Što smo nekada bili po profesiji ili čemu težimo negdje u snovima? Jesmo li negdje u prošlosti zagubili dio sebe ili se tek kompletnima vidimo u bliskoj ili dalekoj budućnosti ljudske civilizacije? Imate li osjećaj da ste trenutno ovdje „u krivome filmu”? Jesmo li sretniji u vraćanju i prisjećanju prošlosti ili čeznemo za budućnošću, ma kakva ona bila? Sve su mogućnosti vlastita preciznoga „pozicioniranja” u novo lice otvorene, stoga mi se, nakon brojnih razgovora s umjetnicima u zadnjih nekoliko godina, nametnula ova varijanta recentnoga tretmana autoportreta.

Majstor portreta Marko Čolić o autoportretu, Foto Božica Brkan

Iako su dadaisti i nadrealisti u europskoj modernoj umjetnosti započeli takve oblike osobne transformacije i začudnih intelektualno-duhovnih putovanja preko „ogledala čudesnog” (Pierre Mabille), taj se proces može pratiti u  kontinuitetu do danas. Kao da moramo bježati i spašavati se, teleportirati u neke druge, možda bolje dimenzije postojanja. Takve će autorske poetike biti bliske i s tzv. slikarstvom snova i fantastičnim slikarstvom, ali će se pojavljivati i u drugim tehnikama i materijalima, od kolaža i fotografije pa sve do skulpture, kasnije videa i kompjutorske grafike.

***

Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan o autoportretu, selfiju i Ai, Foto Miljenko Brezak

Radovi pristigli na natječaj za 6. trijenale autoportreta vidljivo slijede i razumiju zadanu temu koncepcije, štoviše svojom su brojnošću i kvalitetom razine intimnih studija koje umjetnike prenose u druga vremena, prostore, stoljeća i kulture ugodno iznenadili žiri.

Radoznala publika, Foto Miljenko Brezak

Uz standardno dobre i kvalitetne prikaze vlastita lica na tragu poetskoga realizma/intimizma, ili naturalizma i hiperrealizma, javlja se cijeli niz radova koji nose zamjetan psihološki i emotivni naboj, s laganim egzistencijalističkim natruhama. Pojedini radovi iskazuju jasno osjećaj autora kako i sada doslovce kao da žive između nekoliko dimenzija ili svjetova jer je ova materijalna razina energetski (ne samo doslovce) preteška. Ne treba bježati od činjenice kako u ovome trenutku povijesti svi osjećamo manju ili veću tjeskobu i osjećaj nemoći pred globalnim zbivanjima, što se povratno reflektira i na licima umjetnikâ.

Javljaju se pojedinačno i tzv. aristokratski autoportreti, gdje su si slikarice dale oduška mašti pri vraćanju u živote iz ranijih stoljeća – da tako kažem – a neki su kao astronauti otputovali i u bližu ili daljnju budućnost.

Tin Samarzija, Dekonstrukcija autoportreta, 2021., kolaž i tuš i papir, 50 x 35 cm

Nije na svim crtežima i slikama prikazan klasični autoportret, ponekad umjetnici nisu prisutni u djelu, već naslovom i apstraktnom redukcijom iskazuju određeni egzistencijalni stav, dok neki čak ostavljaju tragove i u stihovima. Kao posebno kvalitetna i maštovita dionica izdvajaju se radovi u tehnici akvarela, s obzirom na to da ta tehnika općenito izvrsno „hvata” trenutačna raspoloženja i stanja ili i stavove o nečemu što muči umjetnike u toku dana. Tu se očitava i humor ili  autoironija, osjećaj bespomoćnosti ili potreba da se metaforički prebaci u neku drugu paralelnu dimenziju. To iskazuju i pojedini radovi u složenim kombiniranim tehnikama, gdje se spajaju dva ili više medija, sve u funkciji toga identičnog prikaza samih sebe: fizički smo ovdje, ali zapravo smo u mislima ili sanjarenjima u nekome drugom vremenu, prostoru, svijetu.

Irena Podvorac, U razgovoru sa sobom, 2022. – 2024., kombinirana tehnika

U fotografskim prikazima i video-radovima pojedini autori također se izmještaju iz ove dimenzije stvarnosti i odlaze na neke druge prostore, često postupkom montaže prizora. Neki se fotografijom vraćaju u djetinjstvo, simbolički naglašavajući kako je taj dio života bio najljepši, najčišći i najsigurniji, što je bez dileme na tragu zadane teme ovogodišnje koncepcije.

Radovi u tri dimenzije, odnosno skulptura i mali objekti u kombiniranoj tehnici naglašeno nose element humora ili simboličnih prikaza samih sebe kao pars pro toto, dio za cjelinu. Moglo bi se reći i kako se humorom i sarkazmom umjetnici liječe od stvarnosti, duhovito je komentirajući djelom.
Zanimljivo je primijetiti kako se u jednome broju radova uz prizor umjetnika javlja  i motiv neke životinje. Za pojedine je autore životinja njihovo drugo ja, možda i animalni duh ili čuvar, a nekima simbol spiritualne i emotivne slobode, vjernosti i lojalnosti, mnogo veći od drugih hominida s kojima smo okruženi.

Jelena Sokić, Tri sestre (nevidljive žene), 2023., akril platno, 50 x 40 cm

Jednako je tako važno naglasiti kako većina umjetnika autoportretom iskazuje jasan stav o tome da je umjetnost njihov važan ili najvažniji dio identiteta, ono preko čega se autentično i autonomno predstavljaju svijetu, svjesni snage umjetničkoga djelovanja koje usprkos općoj apatiji ipak može mijenjati fragmente naše male galaksije. Možda i ne, ali ne odustaje se od statementa kako je umjetničko djelovanje važan dio našega postojanja, što osobno iznimno pozdravljam i podržavam. Naime, motivom autoportreta moguće je iskazati široki dijapazon mikrotema, ubaciti poruke i svjetonazorske odrednice koje imaju snažan egzistencijalni okvir i potpis. Autoportret kao manifest umjetnika, zašto ne?

Prateća mala izložba ovogodišnjega trijenala izbor je djela s temom autoportreta iz zbirke Roglić. Dvije slike istaknutoga hrvatskog slikara Marijana Trepšea (1897. – 1964.) izvrsni su primjeri autoportreta. Tema autoportreta inače je bila dosta zastupljena i apostrofirana u njegovu opusu tijekom nekoliko desetljeća, i na tim studijama vlastita lica možemo jasno pratiti slikareve mijene stila – od ekspresionizma, preko sezanizma te klasicističke stilizacije i magičnoga realizma, gdje se mijenja tonska paleta i kromatska skala, ali i volumensko oblikovanje. „Autoportret” (između 1926. i 1928.?), u toplim smeđe-crvenkasto-žutim nijansama, s finim sjenčanjem lica primjer je različitih stilskih utjecaja, gdje se autor lagano približava konceptu magičnoga realizma. Drugo djelo iz zbirke, „Muškarac i žena” (1928.), varijanta je njegove druge značajne slike toga perioda, „Autoportreta sa suprugom” (1928.). U toj verziji  slike iz zbirke Roglić Trepše slika lica, tijela i odjeću mekšom modelacijom, s mnogo više toplijega tonskog sjenčanja, uz promijenjene detalje gesta i stava svojih i supruginih ruku.

Dva autoportreta makarskoga slikara Antuna Gojaka (1907. – 1986.), u poslijeratnoj realističkoj inačici prikaza lica gdje postoji stanovita redukcija detalja, posebice u djelu gdje slikar sebe prikazuje već u zrelijim godinama, studije su starijega muškog lica na kojemu su već utisnuti tragovi života. Međutim, iz konteksta na slici, scenografije i odjeće slikara, kao i odabira boja, jasno je kako živi uz more, iako su detalji na slikama dosta škrti i reducirani.

Hrvatski kipari iz prve polovice 20. stoljeća – ali i druge polovice, podjednako –nisu često posezali za temom autoportreta, i broj je takvih djela u skulpturi prilično malen. U našoj je povijesti umjetnosti prve polovice 20. stoljeća poznato kako je autoportret kipara Ivana Meštrovića (1883. – 1962.), pod naslovom  „Autoportret (Čovjek koji piše)” iz 1925. godine jedno od najranijih djela te vrste. Kritika je već pred više od pola stoljeća zamijetila kako „karakteristična širina herojske geste i zamah nadilaze psihološki sadržaj djela”, no s time se danas možda i ne bismo složili.

Ivana Mrćela, Handglasses, 2023., akril platno, 50 x 50 cm

Umjetnik ima mrk, vrlo ozbiljan izraz lica, gotovo u grimasi, duboko koncentriran na radnju pisanja i sadržaj koji zapisuje. Vanjski svijet za njega ne postoji. Postoji određena samotnjačka, kontemplativna dimenzija te skulpture koja je još za umjetnikova života bila međunarodno prezentirana i poznata. Kipar kao da se podtemom pisanja i tretmanom volumena djela izolirao od svoje okoline. Cijela kompozicija volumena iznimno je skladno oblikovana kao cjelina u kojoj su anatomski detalji tijela (okret glave, nejednako spuštena ramena, pozicija ruku i šaka, savinute noge) usklađeni u gotovo ovalno sabijenoj, kompaktnoj kompoziciji volumena skulpture, što pridonosi dojmu kontemplacije i izolacije.

Rad na autoportretu krajnje je introspektivan čin, kad i najekstrovertiraniji umjetnik biva dramatično suočen sa samim sobom; u trenucima samoanalize, poniranja do nekih razina svojih emocija i psiholoških stanja koja inače možda želimo zanijekati ili proći lako kroz njih kao da ne postoje… dakle, svaki je autoportret čin izvjesne hrabrosti.

U DHK predstavljena knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“

U Društvu hrvatskih književnika 21. prosinca predstavljena je knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“, Mala knjižnica DHK, 2024. Od dosad 400-500 objavljenih na internetu ukoričeno je i prilagođeno mediju knjige 80 blogova. Na predstavljanju je urednik knjige i cijele biblioteke Ivica Matičević provokativnim vlastitim antiblogerskim razmišljanjem iz 2004., kada je blogosfera tek stasala, objasnio zbog čega je knjigu uvrstio u dugovječni niz biranih DHK-ovih naslova. Citirajući tekst po njegovu jednoga od najboljih hrvatskih, a zapostavljenih književnika Milutina Cihlara Nehajeva otprije 107 godina o narodnim (iskrenim) i modernim piscima (žive sukladno duhu epohe), nazvao B. Brkan i narodnom i modernom spisateljicom, ocijenivši je i kritičnom i duhovitom.

S predstavljanja: Ivica Matičević, Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Ivan Brezak Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Autor pogovora „Umjesto algoritma / Imaju li bogovi smisla u 2024.?“ stručnjak za IT Ivan Brezak Brkan iz Netokracije govorio je o „industrijskom“ kontekstu, a novinarka, publicistica, urednica i izdavačica Sandra Pocrnić Mlakar objavila je poseban tekst o važnosti i blogova i knjige i govorila o odnosu dobroga novinarstva i dobre književnosti te o vrlo važnome javnom interesu, posebice u kulturi nekad i danas. Knjiga „Umjesto kave“, prema njezinoj ocjeni, prosvjetiteljski je primjer kako treba, gospodska i diskretna opomena. Novinarka Hrvatskoga radija Mirjana Žugec Pavičić pročitala je analitički tekst lektorice knjige i jezikoslovke Maje Matković o jeziku Božice Brkan – „Sama svoj standard“.

Mirjana Žugec Pavić ćita tekst Maje Matković Sama svoj standard o jeziku Božice Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Autorica knjige objasnila je, uz drugo, što su to njezine neteme, teme koje tzv. mainstrim mediji zaobilaze, jer, prema uvriježenom mišljenju u prevlasti novih medija i društvenih mreža ne donose novac, lajkove, čitanost, gledanost… Ali ih Božica Brkan zato u različitim medijima, za virtualni svijet i Gutenbergovu galaksiju, u različitim vrstama i oblicima predlaže ukratko, „umjesto kave“, još bolje, kao i knjigu, za razgovore uz kavu. No, da je uvršteno u knjigu, kazalo bi samo u njoj navelo oko 500(!) imena, koja su, iako nisu ni razvikanih kreatora javnoga mnijenja, posvuduša, celebrityja ni influenceri, za hrvatsku kulturu neprocjenjiva.

Dio publike (Foto Miljenko Brezak)

Predstavljanje su popratile „Vijesti iz kulture“ HTV-a, OTV, Hrvatski katolički radio, HND i drugi.

20240325

Umjesto algoritma ili Imaju li blogovi smisla u 2024.? – pogovor Ivana Brezaka Brkana u knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016—2023.

Sve što je Matt Mullenweg, pokretač najpopularnije platforme za bloganje WordPress, poželio za svoj rođendan jest – da blogamo.
– Objavite blog. O bilo čemu! Može biti dugo ili kratko, slika ili video, možda citat ili link na nešto što vas zanima. Nemojte se mučiti. Samo blogajte. Podijelite nešto što ste stvorili ili podijelite nešto u čemu uživate. Nije teško. Sam čin bloganja je dar vama i meni – zaključio je Matt.

Bloganje je zaista dar, a blog Umjesto kave bio je rođendanski dar mog oca Miljenka mojoj majci i današnjoj blogerici Božici. Kao i obično, stari je bolje znao od mene, a posebno od moje stare što njoj treba. Imala je Oblizeke na kojima ju redoviti newsletter podsjeća da objavi nešto gastronomsko i imala je uvijek barem dvije do tri knjige u pripremi, jer ju je Đuro Vidmarović baš morao podsjetiti da se bavi kajkavštinom.

Naslovnica s idejom Ivana Brezaka Brkana, knjigu je grafički oblikovao Neven Osojnik

Kajgod, blogerica.

Blogerica nije znala za Mattov rođendan da mu daruje blog u tjednu kad je navršio 40 godina, ali nam je zato prije toga darovala više od 430 blogova od veljače 2016. do pro- sinca 2024.

Čekaj, 40 godina? Matt je s Mikeom Littleom pokrenuo WordPress u siječnju 2003., kad mu je bilo samo 19 godina, kad ja nisam bio ni punoljetan i više od desetljeća prije nego što je blogerica započela blogati.

Jedna od ideja Ivana Brezaka Brkana za naslovnicu

Postblogerski blog

Umjesto kave blogerica je započela pisati u postblogerskom razdoblju hrvatske internetske scene.

Da objasnim. Blogerska se scena zahuktala nakon sredine 2000-ih kad su hrvatski blogeri pustošili na tri najveća domaća blogerska servisa: Blog.hr-u, Mojblog.hr-u i Bloger.hr-u. Politički, modni i fotografski blogovi tada su bili odredišta na kojima su stasale cijele generacije, pišući i čitajući blogove kao kronike svoje ili pak kritike društvene svakidašnjice.

Ni ti blogovi niti ti servisi danas mahom nisu aktivni. Većina blogera prestala je blogati kad su našli drugi interes, prvi posao ili im se rodilo prvo dijete, a servisi se pak nisu mogli nositi s dolaskom centraliziranih društvenih mreža budućnosti. Prvo je došao Facebook i uvjerio nas da umjesto bloganja pod pseudonimom gomili stranaca, pod svojim imenom i prezimenom objavljujemo već poznato o ljudima koje – već poznajemo.

Potom nam je Instagram pokazao da je fakestagram daleko posjećeniji od bilo koje promišljene društvene kritike, a za kraj nam je TikTok rekao da mi ne znamo što želimo, već nam algoritam može servirati sate i sate naših praznih želja i najgorih strahova.

Prestanimo hraniti algoritme, za sebe

Algoritam ne bi preporučio Umjesto kave Božice Brkan, jer nije ono što je površina interneta postala. Guglate li (ah,

internetske riječi stvorene od brendovskog žargona!) poput mene dok pišem ovu recenziju Imaju li blogovi smisla u 2024.?, odgovori koje ćete dobiti su porazni. Svode se, ako skratim, na marketing i influencerstvo. Kako imati najpo- pularniji blog, biti najbolji blog, najčitaniji, kako zaraditi itd.

Blogovi to nikad nisu trebali biti.

Blogovi (weblog) započeli su kao kronike svog vremena, jednostavne web-stranice koje su bile namijenjene dijeljenju naših misli.

Uostalom, i sam sam tako započeo sa svojim blogom Netokracijom kao mjestom na kojem sam objavljivao blo- gove o temama koje nisu prolazile u mojih tadašnjih ured- nika, a bile su mi zanimljive. Popularni tehnološki blogeri koji su mi bili uzori blogali su iz istog razloga, da podijele znanje, iskustvo i misli.

Nitko od moje blogerske ekipe više ne bloga. Neki su aktivni na društvenim mrežama, ali zaista nitko ne bloga. Jer se ne isplati. Lajkovi i učinkovitost društvenih mreža pokopali su decentralizirane, nealgoritamske blogove.

Zašto uopće pisati ako nećete biti hit na blogerskom servisu, Facebooku, Instagramu, TikToku?

Kao što je Matt rekao. Ne, ne za njega, nego – za sebe.

Blogerica je upravo zato što je krenula u doba kad je većina blogera odustala, očuvala formu kakvu blog zaslužuje. Umjesto kave kronika je kulturne, književne i novinarske scene očima i umom naše blogerice, kao što i blogu priliči – kronika njezina života i bitnih trenutaka poput onih sa svojim unukom.

Jer, blogerica je mogla uz Oblizeke objavljivati svoje mi- sli na Facebooku – kao danas cijela njezina generacija – ili na nekoj društvenoj mreži. Svi to rade, zar ne? Bilo na vla- stitim zidovima ili u tematskim grupama.

Ali ne, ona je morala blogati.

Blogeričino novinarsko iskustvo zapravo se prirodno pretočilo u čin bloganja. Iz moje perspektive novinarskog šegrta naše blogerice, novinarstvo se – posebno u kolumnističkom smislu – može svesti na iznimno dobro poznavanje materije, jasan stav koji proizlazi iz tog poznavanja i nos za povezivanje sa svakidašnjicom. Zvuči vrlo… blogerski zar ne?

Iz svega što sam vidio u kasnijoj uredničkoj karijeri, dobri blogeri lako postanu dobri kolumnisti. Naša pak blogerica dokazuje obrnuto, da dobri kolumnisti lako postanu dobri blogeri.

Dapače, rekao bih da neograničenost formata – kratkog ili dugog – daje kolumnistima slobodu na koju nisu navikli. I koju cijene. Blogerica poštuje format bloga na način koji priziva one prve blogerske scene čiji dio nikad nije bila.

Umjesto novinarke – blogerica.

Jedna od ideja Ivana Brezaka Brkana za naslovnicu knjige Umjesto kave

Umjesto bloga

Ova knjiga zapravo je prirodna ekstenzija pravog bloga, jer su mnogi svjetski i domaći blogeri s vremenom svoje blo- gove pretvarali u knjige. Zašto? Ljepota je blogova, ako ih pratite od početka, da možete pratiti razvoj lika – autora – kroza život. Ako pak ne pratite od početka i vaš bloger ima više od 400 objava poput naše blogerice, dobro je da vam da izbor najzanimljivijih.

Mnogi će i dalje odmahnuti da se ne isplati blogati, jer – algoritmi na Facebooku, TikToku i gdje god sve ne na internetu neće vam dopustiti da budete popularni.

Zašto smo se predali algoritmu – umjesto blogu?

Umjesto kave ispunjava ne samo Mattovu rođendansku želju i blogeričinu želju za samoizričajem nego i našu želju za slobodom naših misli. Blogerica gotovo desetljećem bloganja na svom neovisnom blogu dokazuje kako je blog forma koja vas može voditi kroza životne faze koje internetska generacija poput moje još i ne poznaje.

Moj kolega Marin Pavelić u srpnju 2023. objavio je članak o blogu… jedne 17-godišnjakinje, jedne Gen-Z-jaki- nje, o blogu… o knjigama. Umjesto TikToka… blog?

Neka vam Umjesto kave bude inspiracija da otvorite svoj blog, svoj dnevnik u doba kad je čin bloganja sve osim načina da uspijemo na internetu. Bloganje je dar vama, bilo da ste u zlatnim godinama poput blogerice, bilo da tek odrastate odnosno krećete u adulting poput spomenute 17-godišnje book-blogerice ili ste pak poput njezina sina – autora ovih redaka – bloger (trenutačno opet bez bloga) u najboljim 30-ima.

Umjesto algoritma – odaberite blog.

P. S. A ako dosad niste čitali blog: umjesto bloga – pročitajte ovu knjigu.

Blog Matt Mullenweg: https://ma.tt/2024/01/birthday-gift/

Knjiški recenziraj – Netokracija: https://www.netokracija. com/bloganje-i-citanje-srednjoskolci-213810

Ivan Brezak Brkan

Tekst je objavljen kao pogovor u knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016–2023., Mala knižnica Društva hrvatskih književnika, 2024. Urednik Ivica Matičević.

Djeca čitaju Rokija na dijeti, a boje motive s narodne nošnje – Umjesto kave 23. svibnja 2023.

Sjećate li se svoje prve knjige? Svoju prvu slikovnicu Mačak u čizmama nisam zaboravila ni poslije tisuća i tisuća knjiga koje sam pročitala. Iako mi se sin kojega su knjige prije sna pokrivale i prije nego je naučio slova, odmetnuo od papira, čita na ekranima i sluša knjige. Kao strastvena čitačica, naravno, da već svoga unučića zasipam bibliotekom, on odabire i odrasle, ali njemu lijepe knjige, a mama Marta najavljuje da će ga upisati u knjižnicu da ga knjige ne zatrpaju poput nas doma. Iako se misli da klinci ne čitaju, pogotovo jer knjiga nije kao nekad jedini mediji i jedini izbor, čitaju još više nego odrasli pa i kad nemaju čvrsto propisanu lektiru. Čula sam to prije nekoliko mjeseci na odličnoj tribini Društva hrvatskih književnika Bez cenzure, na kojoj je Lada Žigo Španić ugostila teoretičarku Dubravku Težak i vrlo čitane književnike za djecu Hrvoja Kovačevića i Branku Primorac. Djeca vole dobru fabulu, tvrde i jedni i drugi, o čemu svjedoči čitanost primjerice dviju Sanji, Sanje Pilić, sa serijalom slikovnica o Maši, i Sanje Polak, sa serijalom knjiga s Paulinom P. pretvorenom i u jednako vrlo gledan film.

Naslovnica slikovnice-stripa

Iako je više nego poželjna kao pomoć pedagozima, odgajateljima, učiteljima, roditeljima i bakama i djedovima, ma koliko se trudila da mi pomogne, ne nalazim baš mnogo ozbiljne a dostupne kritike o dječjoj knjizi, a pogotovo ne o stripu. Baš zato, kao vrlo aktualnu, modernu i vrijednu knjigu, želim preporučiti slikovnicu-strip Roki na dijeti, koji su za Ibis grafiku kreirali slikom Davor Schunk i tekstom upravo Branka Primorac, novinarka i nagrađivana te vrlo čitana književnica, posebice za djecu, autorica Maturalca, Moj brat živi u kompjutoru, Zvonka Zmaj i Tri kavalira. Kao baka s bilingvalnom unučadi, potrudila se i da Maturalac postane španjolski Viaje de fin del curso.

Roki se i u stripu hrani zdravo

A poslije slikovnice Veliko prijateljstvo okrenula se i bucmastom Rokiju, koji joj, doznajem, neće ostati posljednja slikovnica odnosno strip. Ispričala mi je:

Duplerica s junacima Rokija na dijeti
Roki, Roki, kad pretjeraš hranom…
Zdrava zdravica iz Rokija na dijeti

Dugo sam smišljala što bih mogla uzeti za temu ove slikovnicu, smišljala i jednu po jednu odbacivala. Toliko je teško pronaći neko područje, pogotovo životinju koja već nije u nekoj dječjoj knjizi da sam se gotovo obeshrabrila. Odustala bih da nisam imala preliminarni dogovor sa izdavačem. I onda mi je odjednom nadošla ideja o problemu prekomjerne težine. Tko je za glavni lik pogodniji od svinje? I tako je počelo. Napisala sam tekst misleći da će to biti slikovnica, a onda je moja urednica Saša Krnic rekla: Ja bih od toga napravila strip! Ja sam se složila, nikad ranije nisam razmišljala stripovski možda i zato jer sam totalni luzer u crtanju. Priznajem da mi je u osnovnjaku mama crtala zadaće iz likovnog. No, gđa Krnic predložila je da moj parter u stripu bude Davor Schunk s kojim sam već surađivala na slikovnici Veliko prijateljstvo i znam da je majstor. I tako je krenulo, ali muke su nastale jer sam tekst morala prilagođavati žanru, što je značilo s vremena na vrijeme pomalo skraćivati prvu verziju. To sam po nekom vlastito osjećaju, što nije bilo iskustvo, radila no zadnjeg pregleda pdf-a. Osjećala sam da bi moglo biti dobro već kad sam vidjela prve crteže. Ja zadovoljna, a isto čijem od prvih čitatelja – velikih i malih. Eto!  

S promocije Rokija: Branka Primorac i Davor Schunk otkrivaju svoje autorske namjere / Foto Ibis grafika

I na prvom predstavljanju u siječnju u Pričozemskoj je program PriČAJ i keksi okupio  najmlađu i malo manje mladu publiku i odmah su se još jednom uvjerili kako takve slikovnice vole čitati baš svi. Razgovarali su i o tome je li Roki uopće slikovnica ili je strip, ili ipak nešto između… Bez obzira na vrstu, složili su se da je urnebesan, a i da je njegova poruka važna i vrlo aktualna, jer Roki na duhovit i djeci vrlo blizak način približava temu zdrave prehrane i koje su posljedice njezina nepridržavanja. Simpatični proždrljivi prasac osvaja na prvo čitanje, a možda će koga potaknuti i da u svoju prehranu uvrsti više zelenila kao Rokijeve prijateljice kozice Mirta i Marta.

Hlapić, Gita i Bundaš  iz romana u djedov strip

Naslovnica stripa nastalog prema romanu Ivane Brlić Mažuranić
Hlapićeve pustolovine u riječi i slici

Podsjetila bih također, posebice čitatelje kojima je draga Ivana Brlić Mažuranić, da je također prošle godine Branimir Zlamalik za Beletru with love napravio crtanu priču, zapravo neobičan strip, prema motivima romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića o dječaku koji je – sjećate se, zar ne? – malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce, s posvetom: Oliveru, Gregu i Gabrielu, ako ikada nauče hrvatski, ove će vas priča odvesti u svijet u koji je odvela dedu, a i tatu Bornu, kad su bili djeca.

Bojanka prema sandalicama i narodnom ruhu

Etnobojanka iz moslavačoga sela Potoka
S radionice u Knjižnici i čitaonici Popovača / Foto Slavica Moslavac

No to nije sve, jako me je razveselilo kada sam doznala da je početkom ove godine u Knjižnici i čitaonici Popovača održana kreativna radionica na kojoj su djeca bojila motive s našega tradicijskog moslavačkog ruha. Članovi KUD-a Potočanka iz Potoka izdali su bojanku Oj, jablane širi grane sa više od 30 motiva, koje je za tisak priredila njihova predsjednica Ljiljana Masnjak. S ciljem da se sačuva njihova baština, iscrtavala je dječje sandalice, a onda je uzorke s njih preselila u crtanku. Kako bi se sve o moslavačkome narodnom ruhu pojasnilo i djeci, a i odraslima, muzejska savjetnica i etnologinja Slavica Moslavac dodatno je opisala kako i za narodno ruho i za crtanku treba puno truda, ali i da se kroz bojanku djeca mogu upoznati s ljepotom, skalom boja i koloritom odjevnih predmeta djevojčica, muškaraca i djevojaka, kako sa svakodnevnog tako i s blagdanskog ruha. Dakle, kreativno i maštovito, a da ne mora biti nužno s prvoga kioska ni Coloring Book ili Amazing Animal Color Book ni dostava s RTL Kockice. Kako ondje kažu: Baš fora!

Bojanka s motivima narodnoga ruha tek očekuje boje
Narodni motiv obojen dječjom rukom
Pećki vez – fotografija pravoga ili crtež obojen u crtanki?

I kad su namijenjene onima koji još ne znaju čitati, slikovnice ne smiju biti nepismene!

Još moram dodati i kako nemam prigovora na jezik spomenutih knjiga. Dapače! A to nije malena pohvala, jer se, nažalost, jezik sve manje njeguje i u knjigama za djecu, o čemu sam za jezik povukla Maju Matković, jezikoslovku i spisateljicu, povremeno i jednu od rijetkih kritičarki književnosti za djecu, provjerenu lektoricu i godinama šeficu Večernjakove lektorske službe i moju suradnicu i prijateljicu, da 15 veljače 2023., jer on nije na društvenim mrežama, objavim na Facebooku post o tome kako često i sve češće bespomoćno analiziramo jezična i govornička spoticanja u medijima, kako me je oduševio (tada!) zadnji Meridijan Novoga lista temom o lekturi na čak četiri stranice, kojem je povod specijalizacija za lektore na riječkom sveučilištu; a i kako me je iznervirao već u startu loš, nelektoriran prijevod skupih knjiga iz kolekcije Moja prva enciklopedija. Iako moj zasad samo gleda slike, kako će uz nepismene knjige naučiti lijep materinski jezik? Na dotad samo tri objavljene od 25 najavljenih knjižica toliko smo se iznervirale, da je, ne budi lijena, kompetentnija Maja uime nas baka izdavaču poslala i mejl o pronađenim pravopisnim i gramatičkim pogreškama, počevši s komparacijom. Izdavač se čak  i ispričao. Čak je i lektor potpisan, ali knjižice izlaze i dalje nepismene. To je kad je i dijete, nažalost, samo tržišna niša.  

Unučić i baba čitaju jedno drugome / Foto Miljenko Brezak
Poslije večernjeg kupanja – čitanac i spavanac / Foto Ivan Brezak Brkan

Usporedba roditeljstva – Umjesto kave 22. svibnja 2021.

Jučer sam s publikom javno na fejsu podijelila dvije fotografije i napisala:

Usporedba: rad od doma za porodiljskog/rodiljnog. Godina 1987. Ivan Brezak Brkan spava u maminu, mojem naručju, dok telefonom nešto dogovaram. Godina 2021. Tata Ivan Brezak Brkan žuri obaviti neki posao s usnulim Adrianom Brezakom Brkanom u naručju. Samo je u međuvremenu tehnologija napredovala od čuvenoga, sad muzejskoga crvenog telefona Iskra s dugom žicom do Iphonea s internetom i koječim, umalo ureda. Dosad 4 dijeljenje, 182 lajka i 26 komentara. Uz mnoštvo gifova-kjudića, i vrlo zanimljivih razmišljanja poput:

Zamišljam fotku za cca 30 godina kada će Adrian držati u naručju svog bebača i raditi od doma. Kakva će tada tehnologija biti. (Jasmina Reis)

Ovo je prekrasna slika, kako vrijeme leti, eto vidi se ta obiteljska nota. (Anđelka Blažuna)

1987. : Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan
2021. : Ivan Brezak Brkan i Adrian Brezak Brkan / Foto Božica Brkan

Oblizeki među knjigama koje ostavljaju trag

Splitski TechCity objavljuje 20. ožujka 2020. razgovor s Ivanom Brezakom Brkanom Knjige koje ostavljaju trag

Ivan Brezak Brkan izlaže na konferenciji / Fotografija Mario Poje / Netokracija

Osnivač i glavni urednik Netokracije, vodećega poslovno-tehnološkog magazina u Hrvatskoj i regiji, govori o svojoj navici čitanja i slušanja knjiga te o svojem izboru literature. Na svoju top-list naslova koje najradije čita i kojima se uvijek vraća uvrstio je i Oblizeki – Moslavina za stolom Božice Brkan, za što dodaje objašnjenje: 

Izbor Ivana Brezaka Brkana / Fotografija Mario Poje / Netokracija


„…Drugi je knjiga kakvu ja jednog dana želim napisati – zavičajna čitanka, kajkavski album i kuharica moje majke Božice Brkan– Oblizeki – koja je uspjela na neobičan način povezati kulturu hrane svog rodnog kraja, moje djedovine – s našom obitelji. Jednog dana ću napisati nešto takvo!

20200320

Božica Brkan gost u Netokracijinu podcastu o pisanju

Mia Biberović Ivan Brezak Brkan već neko vrijeme Netokracijinim čitateljima pripremaju i podcast, zanimljiv temama i izvedbom. 

U podcasts Netokracije Pisanje dobrog sadržaja 2

U temi Pišete li prvo naslov ili tekst? u kojoj u nastavcima govore o tome kako za tekst odabrati pravi naslov, što je obrnuta piramida i drugim tajnama dobroga pisanja, 7. siječnja 2020. gostovala je i Božica Brkan govoreći o tome kako je, kao čovjek iz tiska, počela pisati za  internet i po čemu se to razlikovalo od pisanja za print, kako se suočava s kreativnom blokadom te o korisnim savjetima za one koji tek kreću s ozbiljnijim pisanjem za Internet. Na pitanje vidi  li da bi neki medij mogao zamijeniti pisanu riječ u budućnosti, predvidjela je – kombinaciju.  

Mia Bibrović i Ivan Brezak Brkan u Netokracijinu podcastu

20200108

Beč: No Coffee take away!? – Umjesto kave 25. lipnja 2019.

U tekst Coffee to go – Umjesto kave 27. travnja 2019. dopisala sam danas post scriptum:

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!

Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

 

New York ili ljubavna priča iz pudrijere – Umjesto kave 17. svibnja 2019.    

Lakše je s medijima modernijim od pisanja: kad si na putu, samo našlihtaš fotke, ponajviše selfije i skupljaš lajkove. Za pisanje, čovjek najprije mora biti sam, progruntati. U dva mjeseca od povratka s desetodnevnog izleta u New York, unatoč samo mojim dvama ispunjenim blokićima – a svatko je imao i svoj! – jedva da sam objavila dva bloga, o Coffee to go i o Avocaderiji, a treći je imprimiran za objavu, a poslije obiteljske, napokon je imao i javnu premijeru (već jubilarni 50.!) Miljenkov film New York, Brezaki Brkani na tragu predaka na YouTubu.

Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi na nije selfie: MIljenko brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan
Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi a nije selfie: MIljenko Brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan

Sudeći prema fejsu, sad već i Ivan vidi da je vrag odnio šalu i da mora i on pustiti nešto s izleta kamo je vodio roditelje. Bilo bi mu puno jednostavnije da je pljunuo lovu nekoj agenciji, a ne da nas sam voda putovima predaka, pradjeda Đuke iz Brezakove i šukunbabe Mare Američke iz Brkanove familije. On je triput dolazio i odlazio, a ona je pobjegla u Ameriku i ondje ostala zauvijek. Je li mu bilo tlaka biti vodičem svojim radoznalim starcima? Nama je to bilo putovanja života, to tek pišem kao putopis, roditeljsko naklapanje ili nešto. Možda čak i – ljubić.

Pudrijera 1
Pudrijera 1

Pudrijera 2
Pudrijera 2

Na naš obiteljski filmić kao zajednički newyorški dnevnik, album… – fotke ionako nećemo razvijati, imamo jednu s Empire State Buildinga – javila mi se prijateljica Jasmina Reis, sjajna dama i voditeljica Kuće Šenoa, koja ima slične fotke sa sinovima. Lajka, a onda mi i, slijedom naše zajedničke priče Cohenovih longplejki (zbirkaUmrežena, 2018.), i piše, pa ja s njezinim dopuštenjem objavljujem:

Draga Božica,
Vaš film i fotke iz New Yorka su me skroz obuzeli i najradije bih spakirala pinklec i odmah otišla tamo. Bila sam tri puta i uvijek plakala na povratku.
Onda sletim u Zagreb, pa se sjetim koliko volim svoj grad, ali NYC mi se duboko zapiknuo u srce i nema mi pomoći.
Pišem zbog nečega drugoga.
Tijekom drugog boravka u NYC s mojim Ivanom, na buvljaku kupila sam za 5 $ pudrijeru od emajla, ali jako lijepoga dizajna. Istraživala sam na Googlu – bile su u modi između dva rata 20. st.
Na njoj je ugravirana posveta jednoga Jimmija jednoj Ann. Jimmie je očito bio jako zaljubljen, ali nije imao novčeke da mu graver napiše tekst, nego je svojom nevještom rukom na poleđini napisao:
I’ll be loving you always darling. Forever yours, Jimmie
Na prednjoj strani, u sredini, piše. Ann
Šaljem fotke, iako nisu dobro ispale, ali bar da vidite.
Kada sam ju vidjela na dekici na asfaltu buvljaka (nema tamo tezgi kao na našem Britancu i prodaju svakave gluposti što buvljak čini zanimljivijim, pogotovo prodavač), plakala sam ko gorka godina. Kako je moguće da je izbačena iz nečijeg doma na tu dekicu, zar baš nikome ništa ne znači?
Ivan mi se smijao i rekao da nije siguran jesam li ja Ann ili Jimmie, koliko mi je bilo žao da je tako završila. Sada ju čuvam ko oko u glavi. Možda sam zaista Ann ili Jimmie. Kada sam došla prvi puta u New York snalazila sam se po njemu kao da sam tamo rođena.
Dan danas razmišljam o Ann i Jimmiju, tko su bili, jesu li se oženili, imali djecu????
Znam da više ne pišete ljubiće, ali kako ja ne znam složiti nikakav suvisli tekst, osim ovakvih emajlova, šaljem Vam sve ovo, možda za inspiraciju za neku pričicu!
Kušlec
Jasmina

Jasmina Reis također utroje
Jasmina Reis također utroje

20190517  

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Avokado, Avocaderia

 

 

           

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Da ga ne poznajem, gotovo bih se uvrijedila kad moj Ivan Brezak Brkan, IBB, i k nama već navraća s Caffee to go. Ili, dok krećemo susresti se s njime, iz McCaffea ili odnekud, naručuje neki od svojih brljotaka (posuđujem autorski, pomalo odmilicu, podsmješljiv izraz Maje Matković za kave iz naše nekadašnje Vjesnikove trovačnice!). I ne zovem to kavom nego nešto s nečim.

Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)
Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)

A nemam mu što zamjeriti, jer da ga je bilo u moje vrijeme, zacijelo bih i ja nekad cijeli dan hodala uokolo s Coffee to go. Dok mu se duša ne ne ohladi nego i zaledi ili dok ga ne popijem. Najmanje dvaput sam se kao mlada novinarka, kad Franckova ciglica još nije ni bila ciglica, a kamoli brendirana ciglica i kad još nisu stigle ni nestašice (i) kave, potrovala ispijanjem, na tašte tijekom dana, najmanje pet velikih šalica turske, kakvu nam je na sedmom katu Vjesnikova nebodera kuhala teta Dragica prije i restoranskih, a kamoli po redakcijskim hodnicima samostojećih automata za kavu i čak espresso aparata. Koliko li sam je samo puta bubnjem svoje teške starinske pisaće mašine prolila po stolu i svim karticama! Ove se kave ni proliti ne mogu. Iako ih nosioci, obično i nosači mobitela, i piju i jedu uz računalo. A, mogu ja i to!

Spremna za šetnju (Fotografija Božica Brkan)
Spremna za van: Joe & The Juice (Fotografija Božica Brkan)

Cilj mojih jarunskih šetnji obično je – kava. Ne puko pijenje nego, i kad ne naručujemo baš kavu, ono oko kave, kafenisanje, ćaskanje. Meni zato kava, recimo, nikako ne može biti sikteruša, iako mi je posljednjih godina, jer bih je se morala i posve odreći, više svjesna žrtva ili odricanje od žrtve, čak i kad je vrlo kratki espresso, izuzetno rijetko espresso doppio, a doma najčešće mješavina instant kave s cikorijom i cimetom. Tko još i razgovara o dobrim starim mješavinama, prženju…? Čak i u reklamama važniji postaje navodni najbolji omjer cijene i kvalitete.

Dunkin (Fotograf Božica Brkan)
Dunkin: boje ljepše od okusa (Fotograf Božica Brkan)

Uz jedno od adventskih kojih li, Zagreb uvijek ima povoda za ulična, meni doslovce sajamska slavlja i prejedanja, IBB i ja, uranio milenijac i okasnjela bejbibumerica, razvili smo jednu od naših uobičajeno žestokih sinovsko-maminskih generacijskih, spolnih itd. rasprava – šteta što ih ne dospijevamo i napisati – o tome kako bi baš mogli napraviti i sarmu to go. U međuvremenu su je i ponudili, ali ne onako kako bih to ja učinila, kad bih baš morala, profinjenijim sarmicama-zalogajčićima, manjim od sinjskih arambašića. Uglavnom se grozim street fooda, a od svih to go, najdraža mi je Poezija to go (hvala, Sonja Zubović!), sad već u svim medijima osim hrane. A  puna su je usta!

Božica Brkan: što još ima osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)
Božica Brkan: što Grace Street još nudi osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)

Ni u kojem gradu na kontinentima što sam ih prošalabajzala, a kamoli u Zagrebu, nisam vidjela toliko hodajućih odnosno šetajućih kava – IBB i ja i u samome smo izrazu ostali podijeljeni – koliko nedavno u New Yorku. Tek pri kraju desetodnevnoga boravka okus plastike i papira uspjela sam zamijeniti normalnim okusom šalice dokopavši se obične male restoranske za espresso. Espresso doppio, ne veći od najmanjega espressa, u Starbucksu (razvaljuju me i forom i izgovorom imena kupaca koje upisuju na šalicu!), Joe & The Juiceu i u drugim, obično ulančanim, franšiznim kafićima, usputno, ulijevali su mi u poveću posudu, koju, da baš i hoću, ne mogu ni nazvati šalicom.

Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)
Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)

I odmah bi je poklopili. A izgled? A miris? Kako da se napije grlo, ako prije nisu ni okusili nos i oči? U amerikaniziranom, osobito u manhattanskom akceleriranom svijetu nije to presudno kao u našemu, gdje je kava ponajprije druženje, bilo kao u susjeda Talijana različita u različito doba dana bilo kao u Turaka, meraklijska. Ne nalazim tu sličnost s otuđenim pretužnim likinjama iz mojih priča u zbirci Umrežena, pa i u istoimenoj, s Cat, koja bi možda preko Velike bare i radila from nine to five, a kod nas radi i duže, ali posvuda zacijelo s Coffee to go.

Oslo: Ivan Brezak Brkan i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)
Oslo: Ivan Brezak Brkan, tablet i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)

Coffee to go kulturološki jaz u prostoru i vremenu. New York se i po tome, navodno, bitno razlikuje od ostatka Amerike, i u tome je bliskiji gradskim konglomeratima od Europe dalje negoli vlastitu zaleđu, provinciji. Naručuje i nosa svoje, što bi IBB rekao, salatice i kavice za zajutrak, gablec ili marendu, brunch, ručak ili večeru. Za ured i za park, za faks i za doma. Osobito uokolo nosa kave, smutiće, cijeđene sokove ili zdrave koktele u kojima se množe bakterije. Nekad su se i u nas, kad nisi imao gdje naručiti, iz praktičnih razloga nosile višekatne aluminijske i cinate posude, pikse, kantice, doze, šalondre, u novije vrijeme i termosice s hranom ili čajem odnosno kavom. Ne računam one unučiće s najjeftinijim konjakom, zamjenama za elegantne ploske.

U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)
U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)

Dok se nije razvila cijela svjetska industrija jednokratnih posuda koje podnose i održavaju visoku temperaturu, a da u sadržaj, obično tekućinu, ne ispuštaju nepoželjne kemijske sastojke, te cijela industrija trendovskih, zanimljivo dizajniranih i obavezno brendiranih omota za te posude – prozvala sam ih manžeticama ili čarapicama– da se ipak zna što se nosi i da nosači ne opeku ruke. (Meni Coffee to go najviše ima smisla kad žurimo auto-cestom, kad se auto još ne mora odmarati, pa da usput ne gubimo previše vremena na kavu. Tada jedino, kao suvozačica, pijem kavu iz dobro poklopljene šalice!)

Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)
Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)

Pa zašto onda, pobogu, ne toče manje te kave? Mogli bismo jednostavno manje kupiti više puta, čak i naručiti. IBB ima prihvatljivo mi ekonomsko tumačenje da Amerikanci vole za isti novac dobiti više, ono: najbolji omjer cijene i kvalitete. (Ne računajući u kafiću i dodatnu vrijednost tipa wifi i punjač laptopa odnosno pametnog telefona i usput raduckanje (opet IBB!) na njima dok se čeka kava. Ponegdje čak ograničavaju sjedenje na 15 minuta, što imaš besposleno sjediti? Dobro, ali zašto onda, k vragu, kad već i kupe, to jednostavno ne popiju? IBB me poučava kako ne možeš odjednom toliko popiti, k tome i vrlo vruće tekućine, a obično nemaš ni vremena, pa onda nosiš, pijuckaš, raduckaš i –  griješ ruke. Smije se kad ja, brižna majka staroga kova, zaključujem mimo svakoga, pogotovo mimo svakoga comfort i hipsterskog trenda: Pa da, nedostaje im životne topline.

Božica Brkan

postaja XI: promatračica i konzumentica medija
(iz zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.)

jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor
na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled
prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad
za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away

20130106 – 20130118

20190331 – 20190401 – 20190412 – 20190414 – 20190427  

Post scriptum: 
Beč: No Coffee take away! – Umjesto have 25. lipnja 2019.

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!


Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Božica Brkan u Vinyl Caffeu u Bogovićevoj na Druženju s pjesnikinjama i pjesnicima

Odoše ćevapi u to go!

Zar i sarma to go?!

Jela na žlicu? Jede se žlicom, ali jela su sa žlicom!

Može li kava za van zaživjeti u Hrvatskoj?