Oznaka: Jasna Horvat

Sinoć je u ispunjenom Društvenom domu u Donjoj Pušći, kao da je neka svadba, predstavljena zbirka pjesama na idiomu njegove Puščanske Dubrave Dragutina Mihalinca I kaj? obogativši izdanja na kajkavskoj ikavici. Predstavljam ga u svojoj recenziji objavljenoj kao pogovor. Usput, autoru je to bila prva promocija knjige na kojoj je uopće bio u životu.

Kakav tekst, pjesnički k tome, očekivati od strojarskoga tehničara koji je umirovljen nakon četiri desetljeća rada na održavanju tramvajskih vozila u zagrebačkom ZET-u? (Autorica ispravlja: još nije umirovljen nego je na dugom bolovanu!) Umirovljenički, tamnomodri, metalski urbano-ruralni sentiš? Pjesme Dragutina Mihalinca više su od toga. Ne samo zato što su iz srca, kako je naslovio i svoju prvu objavljenu pjesničku zbirku na standardnome hrvatskom jeziku, o kojoj se, opisujući istinsko autorsko književničko uzbuđenje, referira i u ovoj, drugoj, primjerice u pjesmi Gotova vam je kniga.

Pjesme izražena ritma, katkad i nabijene glagolima, pisane su rimama, obično po četiri stiha u kitici, a kitica koliko ima ispjevati o temi. Izuzetak je završna pjesma I kaj?, koja kao da je sonet, ima dosjetku u akrostihu koji daje ime autora. Unatoč lucidnom naslovu, igri i igrama riječima poput one više kerepuhovske negoli krležijanske Kaj bu, bu, u stihovima Mihalinec ne rabi kajkavske modernizme kakve je, recimo, u svojim zbirkama Bu do kaj ili Pem tam tam pem i sl. lucidno ispjevao Nenad Piskač.

Iako je rođen (već!) u rodilištu, sredinom prošloga stoljeća, Mihalinčeve kajkavske teme gotovo su klasične zadane dijalektalne (Stara hižica, Lipi cajti, Coprija, Proščeje, Kolije, Naš maček, Kaj su jili naši stari, Seljačka buna, Zagorski posli, Kaj nam pak moreju?…), ali često su i dio moderne poetike (Selo naprama gradu, Strajski jeziki, Pinezi, Politikanti, Sveta krava, Kak teri karakteri, Jednaki smu, a drugačeši, Trač, Prazno tilo, Od pundiljka do nedilje…). I sentimentalne su i pomalo starinske, rijetko sladunjave, a stil mu nikako nije uobičajeno očekivan, starački, dosadno iskustven i katehistički poučan, nego vrlo poticajan, uzbudljiv čitatelju kojega neprestano drži u očekivanju: što iduće slijedi, što će ispjevati na slijedećoj stranici?

U pjesmi Popifke moje kaže: Makar su me fejst lita zjahala, još se ne dam,/nikaj kaj oko ne vidi, z mene zvira tu i tam./ Brži sem ot kmice, zdižem se pri nek dan,/ unda se zvirek otpre i se najenput sune van. Ni nepretenciozna obiteljska sličica upjesmi Blaženi met ženskami u Mihalincu nije tek jednostavno mila: Kak je sestra zamuža prešla, se je nikak žuknilo,/ ni bilo cvekaja, drapaja i ščipaja, se je fsehnilo). Nisu uobičajeni ni okrhci svakodnevice poput Sesveta samo kaj nisu, triba grobe zriftat i mrtve obit u pjesmi Moj listopat ili u završnici pjesme Kraljica i tri kralji: Takof oblak sreče ni doživila još ni jedna srida. 

Ako mu je namjera bila najprije da samo progovori, a zatim da u svoje stihove još i ugradi zaštićenu, ali svejednak pomalo izumiruću kajkavsku ikavicu – Kak saki ima nikakvu želju, tak i ja želim da naša ikavica ostane,/za une kaj buju živili za hiljadu lit, za te, morti boljše dane (u pjesmi Nigdo ni za seme) – ovom je svojom zavičajnicom Mihalinec učinio i više od toga. I mimo već postojećega rječnika kajkavske ikavice u zbirci pjesama I kaj? zainteresirani čitatelj zacijelo može pomalo avanturistički naići i na nove stare riječi, na izvoran arhaični leksik, kako napisa urednica knjige Jasna Horvat, opisujući Mihalinca s razlogom i iznimnim osvježenjem u opusu relativno skromne ikavske kajkavštine. Uostalom, i sam se u Posveti potpisuje kao Čovik teri je opau z neba.

Šteta samo što je izrijekom odbio uz stihove ispisati i svoj rječnik: ko razme – razme, a tko ne razme… Postoje, naime, radoznali i izvan uskoga areala toga jedinstvenoga – i Dragutinova – zavičajnog govora. To prije što se ne može poreći i literarna vrijednost pjesama iz zbirke zanimljivoga, nadahnutoga i pomalo zezantskoga naslova I kaj, pa će je, vrlo moguće, čitati i oni izvan njegove riči, samo jednoga od tridesetak lokalnih govora s područja donjosutlanskoga kajkavskoga ikavskoga. A ni kontekst ne pomaže osobito da se shvati značenje riječi i izričaja poput dugocajtno, požmrlenec, hajiti, droft, hartave škorje, špampet, rogomentati, svarba, hušica, lažitorba, muta, kožu zislikati, prišvarek, dobrikojek…

Nadam se da će i istraživačima i poezije i jezika ova knjiga biti poticaj da potraže odgovore na neka svoja pitanja. Jedno od meni zanimljivih moglo bi, recimo, ići u smjeru kako pišu recentni kajkavski pisci. Na njega me Mihalinec ponukao dosljedno obezvučenim naslovima pjesama poput Dubrafčajski raj, Babe ot meštrof, Pret Vuzem, Ot doma do doma, Betek od vrimena, F lozi, Tičekof krič, Likof, Siroček ot dide, F čekaoni pri doktoru, Moj listopat…

Svakako valja pohvaliti što se mladi, a vremešni pjesnik uopće poduhvatio zapisivanja svojih rima, pogotovo jer je i započeo u poznijim, zlatnim godinama, a još više uz trinaest operacija i još desetak boravaka po bolnicama te što mu je baš bolest bila poticaj za nastanak pjesama (pa i onih zdravstvenih: Nič bez doktora, Čistoba je po zdravja, F čekaoni pri doktoru…). Stvaranju su čudesni puti, ali umjesto da očekivano pobjegne u samosažaljenje, depresiju, autodestrukciju, Mihalinec se u teškim trenucima među rijetkima, svjesno ili nesvjesno, i kad govori o neugodnim životnim iskustvima, odmetnuo u dojmljive niske riječi što odišu sudbinskim dvojbama, ali nikako pesimizmom, mirenjem i potonućem nego svjetlom i vedrinom, toplinom i životnom radošću i uvjerenjem (Samo je jedno živleje, Nada zadja fmira…) i okrepljujućim dijeljenjem, bilo siromaštva, siroščinei bokčije, kako pjeva negdar žufke, negdar žmahne, drugač ni moglo bit (u pjesmi Moj čuvar), hrge kruha u istoimenoj pjesmi, bilo hladovine – skup bi trošili hlad, ni un tu samo zame (u pjesmi Di ste pajdaši) odnosno orahove sjene Pri pajdašu Gašparu, f sinci mojega oriha,/ritki su cajti teri bi prešli bez gomulje smiha./ Kum Peharec, prafcati meštar Baltazar, a tak i ja,/ kak tri kralji, tiščimu sincu da nam nekam ne othaja (u pjesmi Pot mojim orihom).

Vrijedno divljenja, a pogotovo kad smogne snage da si dade oduška u nenametljivoj, laganoj, gotovo ljekovitoj ironiji, satiri. Mihalinec i Proščeje slika iz svoje, pomaknute i kritičke perspektive: Cirkva je naštopana, vuju više ne stane nič,/ pop krakuli i klaguje svoje, ima se čut jengova rič./ Nutri se dihat ne more, od švicof se čut duha,/ z koruša popifka dohaja, nigdo fulja, nima sluha./ (…) Licitari, kramari i birtijaši z veseljem haraju ruke,/ nigdo bu ostau bez pinez, jenga bu pokli zazeblo ot muke./ Domom su mam prešli uni kaj su se spovidali i pokoru odmolili/ nikteri ju buju tekar doma, poklim sega, otgulili.

Šala je njegova plava kuverta čak i u liječničkoj čekaonici: Si larmaju, nič ne razmim i ne čujem praf,/ kak mi se kaže, si su betežni, nigdo ni zdraf. (u pjesmiF čekaoni pri doktoru). Stihovima ljudski iskustveno komentira Čovik se ot diteta gaji, un je temelj za hižu pravu,/ triba ga gledit nutri, a ne kakvu na sebi nosi opravu. (u pjesmiGrihi) ili Si bi trebali svoje falinge, kakve got bile, f pamet zejt,/ ak nam ih se i pokaže, pomirit se s tim i takve prijet./ Ni najmaj se ni triba durit i ne se dilat žifčan,/ če imamu vuha, čez jedno nutri, čez drugo van.(u pjesmi Falinga). No, sve u svemu, bez dociranja, Mihalinčevo je ljudsko i poetsko polazište: Poštuvat triba sakoga, nikoga ne fkanit ni špotat,/ se ti se unda vrne, samo droftu volje za to moraš imat. (u pjesmiDobro se vrne). Sam ima volje ne samo za pisanje poezije, ali će samokritički ispjevati Po jutru, cili dan nekaj štukljam, štoram i šutram,/ nikave vajde ot mene ni, jedino kaj jist skuham (u pjesmi Moji ceremonijali), da bi se razotkrio: Zadnjih sem lit imau tuliko pisanih cajtof,/ baš da ih ne potepem, trošiu sem ih na čudaj načinof. (u pjesmi Kuhar). Opisuje načine sve do oblizekau kojima se izvještio.

Kao i u stihovima koji će mnoge iznenaditi, i razveseliti i rastužiti. U svakom slučaju nedvojbeno potaknuti na vlastita sjećanja i izazvati osjećaje, Dragutin Mihalinec zbirkom I kaj? stvorio je i višestruko dodanu vrijednost – oživio je svoj drevni lokalni zavičajni govor i zainteresirao za svakidašnjicu i način života te blisku prošlost u svojoj Pušćanskoj Dubravi itd. (pjesme Tam, Rič…)

Ako se stihovima suprotstavlja dugotrajnom i obeshrabrujućem ležanju u bol(es)ničkoj postelji, ne manje zdušno suprotstavlja se i globalizaciji i migracijama koje zatomljuju domaću riječ, čineći živote običnih ljudi a i cijeli svijet za nju siromašnijim, a također i tome što se ovdašnji puk srami svoje riči. Čestitke stoga i Udruzi Ivana Perkovca – za njegovanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine što je plemenitu nakanu Dragutina Mihalinca i njegovu zbirku podržala izdavački i podarila na ogled širem krugu čitatelja. Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle sa tri knjige podržali su financijski i Zagrebačka županija, Općina Pušća i Općina Brdovec.

Baš zato, na kraju, ali ne manjom vrijednošću ocjenjujem to što je ova Dragutinova knjiga i svojevrsno predanje od predaka mu nedvojbena obiteljska ostavština i unučici, koju spominje često i s nježnošću nazivajući je kraljicom. I kaj je objavom još važnija i šira ostavština tuđoj unučadi, koju autor naziva nova kolina, a ja bih je nazvala naraštajima kajkavaca, ponajprije kajkavskih ikavaca, kojima nema niti tko napisati takve verse niti imaju s kime razgovarati na svoje lokalnom govoru.

U Posveti, prije proznoga uvoda Kak je negdar bilo, uz drugo, Drago Mihalinec kaže: Of naš vikovični jezik bu preživiu se i ostau kak spominku spomenik. U pjesmi Spomenik spominku pjeva: Čudaj se riči rabi, puno toga pozabi, a mene to hiče f veliku brigu,/ da se preveč ne gumbam z tim, nek te riči buju zapisane f knigu. Zapisao je također: Svaka izgovorena riječ rasprsne se i rasplinjuje, a pisana zauvijek ostaje. Nije naodmet dodati: pogotovo ako je dobra.

Zagreb, 20190126 – 20190127 – 20190129 – 20190130 – 20190131

Linkovi

Umjesto kave 30. lipnja 2016.: Tekst kao zavičajnica

“Tekst kao zavičajnica” Božice Brkan objavljen u “Hrvatskom slovu”

Umjesto kave 17. prosinca 2016.: Boži pasec Nade Lozar-Tomašić